Uvrštavanje Chris the Swissa u prestižnu selekciju Tjedna kritike i Srbenkino osvajanje nagrade Doc Alliance za dokumentarac godine nastavak je niza uspjeha koji domaći film posljednjih godina ostvaruje na značajnim inozemnim festivalima, okrunjenog posebnom nagradom žirija za Zvizdan u Cannesu 2015. godine. No, iako se naizgled radi o filmovima slične (po)ratne tematike koja i dalje dobro prolazi kod strane kritike, o razlici među njima najbolje govore reakcije koju su izazvali u domaćoj javnosti. Dok je Zvizdan u hrvatskim medijima gotovo unisono predstavljen kao jedan od vrhunaca novije kinematografije, dokumentarci Nebojše Slijepčevića i Anje Kofmel proglašeni su kontroverznima i prije nego što su dočekali svoje prve projekcije. Razlog tome zasigurno se krije u kontekstu njihova nastanka, ali i u redateljskom pristupu – dok je Matanić temu sukoba obradio znatno “mekše”, u zoni sigurne apolitičnosti kroz priču o zabranjenoj ljubavi, navedeni filmovi zadiru mnogo dublje u traumatična društvena pitanja, suočavajući gledatelje s pričama koje odstupaju od dominantnog narativa o Domovinskom ratu. A takav pristup u aktualnoj društvenoj klimi dovoljan je za napade od strane braniteljskih udruga, desnih medija, a onda i gubitak financiranja, zbog čega se i sami autori rijetko odvažuju na hrabriji iskorak.

Srbenka je nastala upravo iz ideje da se “snimi film koji bi priznao činjenicu da nisu svi hrvatski građani na isti način doživjeli Domovinski rat i da se ne radi o jednoj neupitnoj herojskoj priči, već priči s mnogo tragedija”, kako je na razgovoru u sklopu Liburnia Film Festivala pojasnio Slijepčević. Dokumentarac prati proces redatelja Olivera Frljića i glumačke ekipe u radu na predstavi o ubojstvu dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre Zec koja je uzburkala kulturno polje i prije samog početka produkcije. Podsjetimo, predstava je trebala biti izvedena u zagrebačkoj Gavelli, no Frljić je odustao od suradnje s kazališnom kućom nakon cenzure plakata za predstavu Fine mrtve djevojke. Predstava je potom prebačena u Rijeku, na pozornicu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku gdje je i dalje izazivala pomutnju, prije svega u redovima braniteljskih udruga koje su napadale redatelja zbog “nedovoljne brige o ‘našim’ žrtvama”. Slijepčević je bio zainteresiran upravo za te pojave, više no za dokumentiranje rada na predstavi koja je pak, sudeći po zabilježenom, prerasla u kolektivnu terapiju. U tom procesu redateljevu pažnju zadobila je Nina Batinić, dvanaestogodišnja glumica srpske nacionalnosti koja je slušajući rasprave starijih kolega i sama počela proživljavati krizu identiteta i osjećati teret prošlosti na vlastitim ramenima. Priča o nacionalizmu i društvenim podjelama tako se personificirala u emotivnoj priči djevojčice koja svjedoči o tome kako rane koje je rat ostavio nisu ni zalječene ni nadiđene, već se i dalje prelamaju na najnevinijima.

Chris the Swiss vraća nas pak u 1991. godinu s pričom o 26-godišnjem švicarskom novinaru Christianu Würtenbergu koji je došao u Slavoniju kako bi izvještavao za njemačku radiopostaju. Ubrzo se priključio PIV-u, Prvom internacionalnom vodu koji su činili stranci, a nedugo zatim je i ubijen. Ubojica nikada nije pronađen, a njegova rođakinja Anja Kofmel odlučila je snimiti film u kojem istražuje nerazriješene okolnosti Chrisove pogiblje kako bi, riječima producenta Siniše Juričića, na neki način zaključila priču o njegovoj smrti i donijela katarzu obitelji. Film je realiziran u koprodukciji Nukleus filma, u zanimljivoj kombinaciji dokumentarnih snimki i animacije na kojoj je radilo 22 hrvatskih animatora i animatorica. Ipak, medijsku pažnju nije zaokupila činjenica da se prvi put nakon četrdeset godina u Hrvatskoj radi dugometražna animacija, već upravo to da iza filma stoji producentska kuća javnosti poznata po skandalu oko filma Petnaest minuta – masakr u Dvoru i optužbama za “protuhrvatsko djelovanje”, zbog čijeg je financiranja turbulentno bilo i u Hrvatskom audiovizualnom centru. HAVC se prije projekcije u Cannesu ogradio i od Chris the Swissa – film nije kolaudiran, nije dobio “zeleno svjetlo” za prikazivanje zbog, kako se navodi, odstupanja konačne verzije filma od pisanog predloška koji je poslan na natječaj. Iako opovrgava takve navode, Juričić na razgovoru u Opatiji s pravom ukazuje i na besmisao tog merituma kao i optužbi za izmjene scenarija u dokumentarnom filmu te ističe kako se oko filma stvara atmosfera “afere” i prije negoli ga je itko pogledao.

I Slijepčević upozorava na opasnost nametanja diskursa “kontroverze” kada se govori o filmovima koji nastoje rasvijetliti priče koje iskaču iz jedinog društveno prihvaćenog narativa o Domovinskom ratu. Iako smo ranijih godina mogli vidjeti i neke hrabrije istupe, kakav je primjerice Kneževićeva Oluja nad Krajinom ili pak zapaženi film Crnci, zajednički scenarističko-redateljski projekt Gorana Devića i Zvonimira Jurića, aktualna društvena klima otupila je autorske oštrice. “Danas se većina projekata trudi biti ‘na liniji'”, ističe Slijepčević, “no promašeno je kada nešto što pretendira biti umjetnost ponavlja narativ koji ionako dominira u društvu. To nije svrha umjetnosti, ali svakako svjedoči o tome da postoji neka količina straha i autocenzure”. Upravo takvo društvo Slijepčević portretira kroz priču djevojčice koja je podijeljena oko vlastitog identiteta, kao rezultat onog što čuje u medijima i društvu u kojem živi. “Riječ ‘Srbin’ se koristi kao pogrdna riječ, u identifikaciji nacionalne pripadnosti i zločinačke tendencije, što je djevojčici srpske nacionalnosti predstavljalo grozan teret s kojim se nije znala nositi, zbog čega je i postala glavna junakinja filma”, pojašnjava redatelj. Njezinu priču domaća publika može pogledati od 20. rujna kada kreće u distribuciju kroz Mrežu neovisnih kinoprikazivača, dok Chrisova sudbina i dalje ostaje neizvjesna.

Refineri je inicijativa udruge Ukus poznate po produkciji dokumentarnih filmova Kamo?, Marijine i Zimsko čudo, koja je ovom prilikom nadovezana na poznatu međunarodnu radionicu Ex Oriente Film posvećenu razvoju i financiranju dokumentarnog filma s područja središnje i istočne Europe.

Radionica za filmske profesionalce u okviru Ex Oriente Filma prvi će put biti održana u Hrvatskoj te će i onima koji nisu njeni polaznici, a bave se filmom profesionalno ili amaterski, omogućiti da kroz dio programa otvorenog za javnost – projekcije, predavanja, master class i izložbu – uče i druže se s ključnim osobama europskih filmskih organizacija i festivala. Uz odabranih četrnaest dokumentarnih projekata koji će se tijekom cijele godine razvijati kroz seriju Ex Oriente Film radionica, kroz javni poziv za radionicu Refineri odabrana su i četiri projekta hibridnih i neautoriziranih filmskih formi, među kojima i jedan riječkog redatelja Igora Bezinovića.

S autorima osamnaest projekata radit će glavna tutorica radionice u Rijeci, nizozemska konzultantica Marijke Rawie, danski producent i voditelj European Documentary Networka Mikael Opstrup te češki redatelj i producent Filip Remunda. U Rijeku kao predavač dolazi i Martin Schweighofer, među inim i direktor Austrijske komisije za kinematografiju, umjetnički savjetnik ZFF-a i bliski suradnik Michaela Hanekea. Predavanja će održati i mladi skandinavski redatelj Thomas A Østbye, slovački redatelj Peter Kerekeš, hrvatska Nizozemka Rada Šešić, među ostalim i selektorica Sarajevo Film Festivala, talijanski producent Georg Tschurtschenthaler te projektna menadžerica kopenhaškog festivala CPH:DOX Patricia Drati Ronde. Među predavačima je i ravnatelj Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost u Rijeci Slaven Tolj, zatim nagrađivani producent Siniša Juričić iz Nukleus Filma, producentica zagrebačkog Restarta Vanja Jambrović te redatelj i producent iste kuće Nebojša Slijepčević. Sve će njih u Rijeci ugostiti bračni i umjetnički par Aleš Suk i Željka Suková koji stoje iza inicijative Refineri.

Nakon riječke radionice, sljedeća Ex Oriente radionica bit će održana na međunarodnom filmskom festivalu u Jihlavi, a završno predstavljanje projekata na East European Forumu u Pragu.

Predavanja se održavanju na engleskom jeziku a filmske projekcije imaju engleske titlove. Ulaz na navedene projekcije i predavanja je slobodan. Više informacija potražite ovdje.

Izvor: Ukus

Kratkometražni igrani film Danas smo pojeli zadnju kravu nastao je u sklopu radionice kratkog filma Blank_filmski inkubator. Riječ je o debitantskom filmu zagrebačke studentice komparativne književnosti i portugalskog jezika Ane Perčinlić i produkcijski najkompleksnijem Blankovom filmu, snimanom na lokacijama u Zelenjaku i Kumrovcu. Glavne uloge pripale su Mariji Majcan, Jasni Bilušić, Davor Svedružiću i psu Scaru. Priča prati obitelj u poslijeratnom malom mjestu koja nastoji preživjeti glad i neimaštinu. Kratki film Adieu N Barbare Vekarić, nagrađen na prošlogodišnjoj reviji F.R.K.A za najbolju montažu (Lea Mileta), nastao je kao redateljičin ispit iz režije na Akademiji dramske umjetnosti. U filmu glume Nataša Janjić, Silvio Vovk i Amar Bukvić. Adieu N se prikazuje u subotu 21. i u nedjelju, 22. siječnja, a Danas smo pojeli zadnju kravu u nedjelju 22. i u utorak, 24. siječnja. Oba filma konkuriraju za Mediterraneo Cinema Award, nagradu publike za najbolji kratki film.

Ištvančićev dokumentarac Album bit će prikazan 24. siječnja 2012. i jedan je od 18 naslova koji konkuriraju za nagradu Alpe Adria Cinema Award za najbolji dokumentarni film iz regije. Uz Ištvančićev film  za nagradu se natječe i slovenski film Aleksandrinke redatelja Metoda Peveca o slovenskim emigrantima prije Drugog svjetskog rata, The Boy Who Was a King Andreja Paounova, dokumentarac o bugarskom kralju Simeonu Saxe-Coburg-Gotha i njegovom životu punom prevrata te Our School rumunjskih redateljica Mone Nicoară i Mirune Coca-Cozmao o malim Romima u ruralnoj Transilvaniji i drugi. Nakon premijernog prikazivanja na prošlogodišnjem ZagrebDoxu, kada je najavljen kao ‘prvi hrvatski drugačiji dokumentarac o ratu’, ovo će biti talijanska premijera i prvo međunarodno prikazivanje Albuma u konkurenciji za nagrade. 

U okviru Popratnog programa – animirani filmovi u Trstu bit će prikazan Dove sei amor mio Veljka Popovića koji je dosad prikazan na nekoliko festivala, te nagrađen Posebnim priznanjem žirija na prošlogodišnjem izdanju Sarajevo film Festivala. Fabula Popovićeva filma građena je oko samotnog života jedne starice ispunjenog svakodnevnim ritualima i melankoličnim prisjećanjima na sretnije dane. Osim službene selekcije i popratnih programa, u okviru Festivala u Trstu se već treću godinu zaredom održava koprodukcijski skup  When East Meets West na kojem se okuplja oko dvjesto europskih filmskih profesionalaca. Od 182 prijavljena projekta iz dvadeset devet europskih zemalja, među osamnaest projekata u programu pitching foruma WEMW uvršten je projekt Dianina lista producentice i redateljice Dane Budisavljević nastao u okviru produkcijske i distribucijske kuće Hulahop.

Uz pitching, ovogodišnje izdanje WEMW-a predstavlja i dvije nove sekcije. U programu Warm-up posvećenom projektima koji su u vrlo ranoj fazi razvoja ukupno će se predstaviti jedanaest projekata, među kojima i hrvatski projekti Far Encounters producentice Dijane Mlađenovic (Kinematograf). U sekciju Follow-up posvećenu projektima koji su prethodno već predstavljeni na europskim forumima odabrano je ukupno 10 projekata, među kojima Mitch – Diary of a Schizophrenic Patient producenta Siniše Juričića (Nukleus Film) i The High Sun Ankice Jurić Tilić (Kinorama).

Festival će biti otvoren 19. siječnja projekcijom igrano-dokumentarnog filmskog triptiha Majke makedonskog redatelja Milče Mančevskog u tršćanskom Teatro Miela, a zatvoren 25. siječnja proglašenjem nagrađenih filmova i projekcijom filma Leaving, debitantskog filma nedavno preminulog Vaclava Havela.

Na fotografij: Kadar iz filma Danas smo pojeli zadnju kravu/ Izvor: HAVC