Predstava je inspirirana tekstovima i radovima Vlade Kristla, kao i djelima Seana Bonneya i Friedricha Schillera. Umjesto klasične adaptacije predstava donosi “prostorni lom” u kojem se tekst raslojava, premješta i sudara s glazbom, vizualima i izvedbenim akcijama.

Kako navodi autorski tim, “tekst se ne izvodi, nego se rasprostire”; prostor postaje aktivni element izvedbe, a publika se kreće kroz niz situacija, fragmenata i intenziteta. Kristlovi zapisi, nastali u kontekstu političkih i osobnih lomova 1970-ih, pritom služe kao polazište za istraživanje odnosa kontrole i raspada, discipline i ekscesa.

U izvedbi sudjeluju Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo (KEMK), Nikolina Pristaš i Goran Sergej Pristaš (CO2…par umjetnika), uz likovne intervencije Siniše Ilića te glazbene prakse Ivana Marušića Klifa i Helgea Hintereggera.

Reprizne izvedbe slijede 18. i 19. siječnja. Ulaz na sve izvedbe je slobodan, uz prethodnu rezervaciju mjesta putem obrasca.

Dvadeset četvrto izdanje izložbenog i istraživačkog projekta temeljenog na promišljanju pozicije pokretnih slika i suvremene umjetnosti, Cinemaniac > Misliti film donosi u popratni program Pulskog filmskog festivala izbor radova iz recentne međunarodne skupne izložbe Iza plime Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU).

“Izbor radova kreće se od tema rada i prikaza života i rada uz more i na moru kao temeljnog uvjeta egzistencije, preko aktualnih fenomena koji uključuju suvremene prizore migracija, ekologije, krajolika kao mjesta eksploatacije i ekstrakcije”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi osam umjetnica i umjetnika koji koriste medij filma ili fotografije, a to su: Tina Gverović, Siniša Ilić, Stefan Kruse, Elena Mazzi, Renata Poljak, Oliver Ressler, Petar Trinajstić i Mladen Tudor. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Branka Benčić, a može se posjetiti do 22. kolovoza.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o dvodnevnom programu koji uključuje simpozij i izložbu, a provodi se povodom završetka istoimenog projekta. On Mobilisation je projekt započet 2023. godine, koji, riječima organizatora_ica, “istražuje procese mobilizacije lokalnih (mikro-)zajednica kroz umjetničke, teorijske i aktivističke prakse, kao i njihovo povezivanje na transnacionalnom nivou”. U okviru šire teme mobilizacije, na simpoziju će gostovati govornici iz regije poput kustosice Ane Kutleše iz BLOK-a te Milutina Miloševića, aktivista i studenta pri Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Simpozij će predstaviti rad umjetnika, istraživačica i aktivista koji su za vrijeme projekta proučavali temu mikro-zajednica. Predstavljanja uključuju radionice, performanse, zajedničke obroke i razgovore s ciljem razmjene strategija i ideja o transnacionalnoj solidarnosti i emancipaciji, poručuju organizatori_ce. Na predavanju Lunch box in a paperback sudjeluje Kutleša, koja će, zajedno s umjetnikom Kalleom Brolinom, predstaviti izabrane tekstove (iznenađenja), “preplićući fiktivne i dokumentarne narative, uz razgovor s publikom”.

Isti dan, Milutin Milošević, jedan od studenata koji sudjeluje u aktualnim prosvjedima u Srbiji, predstavit će širi kontekst protestnih akcija u okviru sesije Večera uz pripovijedanja. Njegov segment, naslovljen Zahtevamo pravdu i odgovornost prenijet će priču o borbi protiv nemara i sistemske korupcije koja je dovela do gubitka 15 života nakon rušenja nadstrešnice na novoobnovljenoj željezničkoj stanici u Novom Sadu. Milošević posvećuje govor studenticama i studenticama koji se organiziraju i pokreću niz akcija, blokada te uspijevaju mobilizirati ostatak društva u borbi za bolju budućnost.

Drugi dio manifestacije, izložba On Mobilisation u kustoskoj koncepciji Dušice Dražić, otvara se u petak, 28. veljače, a čine je istraživački radovi koji se bave građanskom mobilizacijom kroz prizmu umjetnosti s različitim fokusima. U tom povodu predstavljeni su radovi Kalle Brolin, Siniše Ilića, Agency of Singular Investigations, Danae Theodoridou, Davida Tidonija i Zorke Wollny. Navedene_i umjetnice i umjetnici kao okidače koriste “vezivno tkivo građanskog aktivizma” poput jezika, poezije, zvuka ili slike, a na večeri otvorenje pridružuje im se i Psychedelic Choir, koji će izvesti kompoziciju Sabotage Manual, posvećenu aktualnim geopolitičkim zbivanjima koja je posebno skladana za potrebe izložbe, poručuju organizatori_ce.

Dvodnevna manifestacija On Mobilisation donosi pregršt raznolikih i participativnih programa u kojima će sudjelovati kulturne radnice i radnici iz regije čime se otvara prilika za uvezivanje građanskih borbi u međunarodnom kontekstu. Preostaje vidjeti hoće li dvodnevni format panela ponuditi dovoljno prostora za uvažavanje njihovih specifičnosti i kontekstualizaciju. Ostatak programskih aktivnosti i detalja o sudionicama i sudionicima možete pronaći na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Publikacija je dio projekta Ples do nove zore, odnosno istoimenog teorijsko-umjetničkog istraživanja, u kojem su, uz Dragosavljević, sudjelovali još i Marijana Cvetković, Bojan Đorđev, Siniša Ilić i Igor Koruga. Kako stoji u službenim najavama, istraživanje je “pokrenuto nerazrešenim pitanjima o tome šta danas spada u našu, lokalnu istoriju plesa i kako su određene figure prisutne u istoriji (i istoriografiji) predstavljene u savremenom diskursu: da li kao pokretači angažovanog delovanja kroz ples, koreografiju, kulturno-politički angažman, ili kao figure iz senke koje samo povremeno izvlačimo da bismo njima ukrasili svoju pasivnost i mirenje sa opresijom”. Ovakav fokus, navode, usmjerio je istraživački tim “na period pred, za vreme i nakon Drugog svetskog rata kada su životi ljudi, pa tako i umetnika, u društvenim i političkim krizama dovođeni na samu ivicu izbora između dobra i zla”. Smatrajući da je riječ o nanovo aktualnoj dilemi, “istraživanje prati istorijske trenutke i ličnosti značajne za borbu protiv buržoaske ideje umetnosti, sa posebnim fokusom na ples i izvođačke umetnosti. Ulogu i poziciju plesa razumemo kao metaforu društva koje se neprekidno kreće između oblikovanja pojedinca i uređenog kolektiva tj. društva kao celine, proizvodeći kritičko mišljenje koje se očitava i u politikama tela (individiualnog ili kolektivnog)”. Radovi nastali u okviru istraživačkog procesa obuhvaćaju različite medije, od izvedbenih instalacija, preko plesnih izvedbi, performansa, izložbe, videa i publikacije, koji uspostavljaju dijalošku cjelinu posvećenu umjetnosti kao emancipatornoj praksi.

Kroz tekst i autoričine ilustracije, nastale prema fotografijama Žorža Skrigina, Peteka i drugih, Dragosavljevićina publikacija Ples, publika, pejzaž bavi se presijecanjem povijesti revolucije i plesa, a kao središnju točku uzima upravo Brininu izvedbu pred borcima Rapske brigade. Osim Brine, protagonisti izdanja su i Maga Magazinović, Lujo Davičo, Mira Sanjina, kao i Skrigin, koji je i sam bio baletnim umjetnikom. Dragosavljevićin jasan, zbog jednostavnih, a efektnih ilustracija još pristupačniji narativ, dopunjen je ekskursima o međunarodnoj povijesti modernog plesa, čime jugoslovenska nit njegovog razvoja dobiva i koristan minimalni kontekst. Komunikativnost izdanja čini ga primjerenim i mlađoj publici te odražava njegovu eksplicitnu politiku, kao i politiku čitavog projekta kojeg je dio – težnju za deelitizacijom i demokratizacijom kulture i umjetnosti, čiju emancipatornu jezgru s pravom pronalazi u partizanskoj kulturi i umjetnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U takvom ozračju nastajala je predstava Bitef teatra Seks-umetnost-komunizam redatelja Bojana Đorđeva, koja je u Zagrebu gostovala u sklopu Queer Zagreb Sezone. Probe su počele u Beogradu tjedan dana prije službenog proglašenja epidemije i trajale su godinu dana s povremenim prekidima. U godini koja je na drastičan način zaustavila svaku mogućnost kolektivne organizacije te prepustila javni prostor brižnicima o higijeni i sigurnosti nacije, kada su granice zatvarane ili otvarane ovisno o procjeni ili potrebi državnog aparata, u godini u kojoj su najbogatiji postali još bogatiji, usprkos optimističnim najavama da gledamo kraj kapitalizma, autori predstave su odlučili otići dalje u prošlost: u 20. stoljeće. Kroz prizmu seksualne revolucije, umjetničke avangarde i komunističke borbe ispituju nasljeđe prošloga stoljeća u domenama današnjeg diskursa o seksu, odnosno žudnji, umjetničkom djelovanju, te klasnoj i ekonomskoj nejednakosti. Govoriti o revolucijama koje su radikalno raskinule sa starim poretkom da bi stvorile nove i pravednije uvjete, u suvremenom društvu koje je postalo, kako autori napominju u najavnom tekstu predstave, duboko reakcionarno, apsolutno je nužno.

Uz Bojana Đorđeva, suautorice teksta Tamara Antonijević i Tanja Šljivar odabrale su troje umjetnika prošloga stoljeća, Marguerite Duras, Oskara Davičoa i Piera Paola Pasolinija kao nositelje revolucionarnih ideja o seksualnoj, umjetničkoj i komunističkoj emancipaciji čovjeka. Njihov umjetnički rad i javno djelovanje čine okosnicu izvedbenog teksta predstave. Amalgam njihovih tekstova i intervjua s tekstovima Borisa Postnikova i Ingrid Šafranek, intervjuom Vojina Bakića i političkim pjesmama Jazra Khaleeda čini jedno kompleksno tekstualno tkivo koje sjedinjuje motive ljubavnika, ženskoga tijela, majčinstva, samoubojstva, siromaštva, klasne borbe, žudnje za pisanjem i pisanjem o žudnji. Glumci Vladislava Đorđević u ulozi Duras, Slaven Došlo kao Davičo i Miloš Timotijević kao Pasolini prenose moćne količine teksta s lakoćom i dubokim razumijevanjem, što nesumnjivo olakšava slušanje i procesuiranje višeslojnih i heterogenih narativa koji nemaju linearan niti vremenski određeni slijed, nemaju ni početak ni kraj, ali su povezani pobunjeničkim stiskom njihovih riječi. Kao bljeskovi iz njihovih života i tekstova (jer u ovom slučaju nemoguće je odvojiti autore od djela) nižu se pitanja i provokacije koji gledatelju naglašavaju pasivnost i reakcionizam zapadnog društva.

Najupečatljivija takva scena je ona u kojoj Timotijević iznosi KPI mladima, kontraverznu Pasolinijevu poemu koja suosjeća s policajcima tijekom studentskih prosvjeda u Rimu 1968. jer studenti su povlašteni sinovi buržoazije dok su policajci, njihovi vršnjaci, sinovi siromaha koji u zamjenu za niske naknade rade za izrabljivačku vlast koja ih dehumanizira i pretvara u instrument represije. Nakon što smo prošle godine kolektivno svjedočili ubojstvu Georgea Floyda od strane policajaca koji su ga priveli zbog sumnje da je u trgovini, odakle je netom izašao, koristio krivotvorenu novčanicu od 20 dolara, Pasolinijeva obrana policajaca odzvanja dvoranom Pogona Jedinstvo, gdje se predstava izvodila, i s težinom pada na publiku, ili bar na mene, istovremeno izazivajući i protest i slaganje. Jasno (mi) je da je rasizam sistemski i samim tim veći od tih policajaca, jasno (mi) je da bi neprijatelj potlačenih trebao biti i neprijatelj policije, koji su sinovi i kćeri nepriviligiranih, ali isto tako, policija postoji, prvenstveno, da bi oružjem čuvala granice povlaštenih. Dok sjedim zaštićena polumrakom dvorane, uvijek mogu ugušiti jedan od podvojenih glasova u sebi i nastaviti dalje nepokolebana, ali sama mogućnost da to ne učinim ili da svoju odluku odgodim, možda je najbolje što kazalište svom gledatelju može ponuditi.

Dramaturški kontrapunkt trojci su dvoje mladih, djevojka i mladić koji nemaju ime ni cilj, možda tek poneku ideju koju nisu sposobni sprovesti do kraja. Na primjer, mladić se želi ubiti, odlučiti kraj vlastitog života, ali ne može jer ga je sram majke koja će pronaći njegovo mrtvo tijelo. Oni su glasovi 21. stoljeća, pojedinci zatočeni u svojim prosječnim životima u kojima, usprkos raznim proklamacijama o slobodi govora, slobodi izbora, slobodi kretanja, seksualnoj slobodi itd., ne vide labilnost svojeg statusa. Kao likovi, oni nisu jednodimenzionalni; shvaćaju, na primjer, da avokado nije samo (super)voće, nego je i poprište tržišnog nadmetanja, marketinška bomba, uzrok mafijaških obračuna, plod potplaćenog rada, pa je utoliko, bez imalo ironije, promišljanje avokada u monologu djevojke potencijalno promišljanje otpora. Ali usprkos tome, oni su dramaturški najslabiji aspekt predstave, sto plesačici Tamari Pjević i glumcu Đorđu Galiću otežava, a često i onemogućava da se iz pozadine probiju u prvi plan. Na sceni su često u pozadini ili sa strane, njihova uloga je, većinu vremena, da svojom pasivnošću podcrtaju vrlo očitu autorsku namjeru, da publika ponovno spozna ono sto već zna – nasljeđe revolucija 20. stoljeća je naše, jer uživamo prava za koja su se prethodne generacije izborile, ali to nasljeđe je naše samo ako nastavimo borbu.

Ipak, to ne znači da se u scenskoj pozadini ništa ne događa. Svi glumci, u trenucima u kojima se ne obraćaju publici ili jedno drugom, na podu oslikavaju veliko platno, publici nevidljivo do samog kraja predstave kada nam napokon pokažu sliku koja je nastajala tijekom dva sata, koliko je otprilike trajala izvedba. Apstrakcija, naslikana u stilu Jacksona Pollocka, izlijevanjem i kapanjem boje na pod, mijenja odnos tijela i platna, čime uvjetuje mehaniku samog slikanja, a time i konačnu sliku, koja je u svakoj izvedbi, pretpostavljam, drugačija. S obzirom da je scenografija (Siniša Ilić) vizualno nenametljiva, kao što je i glazba (Luka Papić) auditivno gotovo utišana, kao da ne prate predstavu nego se odmotavaju svojim vremenskim i prostornim tokom, gledanje tijela organiziranih u zajednički rad, osjećamo kao zasluženi odmor od revolucionarnog zahtjeva koji nam se nameće (i koji ne priznaje odmor).

S jedne strane, autori ne umanjuju sposobnosti publike, pretpostavljaju inteligentnog gledatelja koji ne mora znati biografske podatke Duras, Davičoa i Pasolinija, da bi mogao misliti zajedno s njima, o njihovom vremenu kao i o vremenu u kojemu živimo. No s druge strane, prije nego što se zajednički oduševimo političkim potencijalom ove predstave, prisjetimo se da duhovi ne osjećaju bol, dok proleteri krvare, i to ne u kazalištu, nego u tvornicama, rudnicima, na gradilištima, ulicama, u moru. Očito je da je i autorska ekipa predstave svjesna te razlike, kad na kraju predstave, potrpani jedni do drugih ili jedni preko drugih, glumci izgovaraju stihove grčkog pjesnika Jazre Khaleeda Gone is Syria, Gone. Iako je već izlizana ta afektivna slika migranata koji preko mrtvih tijela svojih suputnika, supatnika i suboraca kroče na europsko tlo, ona je tu s razlogom. Podsjeća nas da borbu trebamo nastaviti, ne zbog toga da bi duhovi prošlosti nastavili figurativno živjeti, nego zbog toga da bi i najpotlačeniji od nas mogli živjeti.

Da se, za kraj, vratim na početno pitanje o tehnologiji, njenoj sveprisutnosti i mogućnostima promjene u društvu atomiziranom na pojedince koji ne znaju misliti, pa ni osjećati, izvan uskog kruga kojemu pripadaju. Bojan Đorđev u jednom intervjuu povodom premijere predstave kaže: “Ono čuveno geslo kojim se završava Komunistički manifest da proleteri nemaju šta da izgube osim svojih lanaca danas bi glasilo – proleteri nemaju šta da izgube osim svojih mobilnih telefona.” Možda je teško zamisliti povratak analognoj tehnologiji, ali nije teško čuti glasove onih koji prosvjeduju. Dapače, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, danas je to lakše nego ikada. Umjesto da slušamo što moćnici misle o tome kako bi se potlačeni trebali boriti protiv svojih kolonizatora, te iz udobnosti svoje fotelje izjavimo nešto naoko bezazleno poput “uvijek će biti rata na tom Bliskom istoku”, poslušajmo glasove onih koji se bore. Čut ćemo glasan zveket njihovih lanaca i zvonjavu njihovih mobitela: tu su da ometaju ravnodušne.

Tekst Gorana Ferčeca i crteži Siniše Ilića povezani u knjizi Rad panike nastali su kao dio istoimene produkcije skupine BADco., kojim ovaj važni i utjecajni izvedbeni kolektiv zaokružuje i zaključuje dva desetljeća svog aktivnog djelovanja.

Izvedbe Rada panike bile su smještene u brisanom prostoru i obustavljenom vremenu Grobničkog polja i nedovršene Sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu. To su infrastrukturni prostori velikih razmjera, brzina i napona smješteni između prirodnog krajolika i tehnoloških sustava, a Rad panike predstavlja kolektivni umjetnički napor da se upravo unutar jednog takvog tuđeg i očuđenog prostora i vremena isplešu, izgovore, narišu i iskopaju paradoksalni ostaci naše vlastite budućnosti, one koja će ostati zapretena i one koja će eventualno zbiti.

Rad panike prvi je svezak trećeg kola biblioteke Prijatelji, zajedničke edicije Multimedijalnog instituta i Udruge za promicanje kultura – Kulturtreger, a ovdje donosimo njegove početne ulomke.

Prolazak kroz pustoš je poput prolaska kroz gusto naseljenu četvrt

na čiju pretrpanost više nitko ne obraća pažnju,

jer je grad naprosto tu, kao što je i pustoš tu.

Osvajanje otvorenog polja

Odnos pustoši prema vlastitoj slici jedan je naprema sto. Zumiranjem se mjerilo neprestano mijenja. Jedan naprema sto postaje jedan naprema tisuću, ili jedan naprema sto tisuća. Polje koje se otima mjerilu moguće je zamisliti.

Svaka je imaginacija kopija. Od svake je kopije moguće napraviti mapu. Mapu svijeta ili nekog njegova dijela. Čak i čovjeka. (Drugačije je nemoguće vidjeti vlastita leđa ili odnos brda i depresije.) Bez mape je nemoguće vidjeti kako vrijeme ide preko polja. Kako povijest ide preko vremena. Kako klisure postaju mekše. Kako more raste. Kako rijeke nestaju. Kako periferije gradova razvaljuju njihovo središte. Kako se pustoš pretvara u groblje, groblje u aerodromsku pistu, a aerodromska pista u dalekovod. Pogled s dalekovoda iskrivljuje mjerilo, ne pokazuje realne odnose. Jedno polje naprema milijun slika polja.

Nesagledivo.

Mapa smanjuje svijet na veličinu dlana, čini ga sagledivim. Otvorenom polju prilazi se pomicanjem prstiju po ekranu. Okretanjem ekrana iz formata portreta u format pejzaža. Pojačavanjem kontrasta. Kratkim udarcima nokta o ekran. Brisanjem ekrana o odjeću. Odmicanjem ekrana od sunca. Punjenjem baterije. Zaklanjanjem ekrana dlanom. Okretanjem ekrana prema sjeveru, tako da se sjever na ekranu preklopi sa sjeverom u prostoru. Besplatna aplikacija Busola može biti od pomoći. Kad se preklope sjever i sjever, ekran se zacrveni kao znak da su dva sjevera postala jedan.

Otvorena pustoš osvaja se zumiranjem. Brisanjem memorije. Zamišljanjem.

Na ekranu, cesta je žute boje. Pista i automotodrom bijele. Sve ostalo je sivo.

Pod oštrim kutom cesta zakreće prema jugoistoku. Nakon toga, kao da ju je netko odrezao sabljom, naglo zamiče za brdo. Odatle se više ne vide ni polje, ni iskop šljunka, ni aerodromska pista, ni automotodrom. Ostaje sjećanje na pustoš.

Treba se vratiti na početak. Jednom na cesti, nemoguće je sići s ceste. Svaka namjera da se pronađe ulaz u polje, završava neuspjehom. Pogled na mapu pokazuje minimalan napor.

Pogled na prostor otkriva nesavladivost. Svaki pokušaj da se pronađe početna točka završava odustajanjem. Svakim korakom, kretanje se pretvara u nulu, u nemogućnost.

Svaki je pokušaj nula. Svaki je korak nula.

Prazan skup. Korak u prazno.

Svi su ulazi neprohodni, obrasli u kamen ili čelik. Do polja bi najlakše bilo doći s istoka kad bi se moglo proći kroz kameno brdo. Na jugu prilaz presijeca autocesta. Na zapadu leže dvije nesavladive prepreke, aerodromska pista i automotodrom. Parajući zvuk vožnje u krug razbija se o dalekovod na sjevernoj strani polja i pretvara u praskove koji plaše divlje svinje, ptice i šetače. To nisu ptice. To je cvrkut koji proizvodi otpor zraka pri ubrzanju. Avion. Ili elisa helikoptera. Ili vjetar u električnim vodovima. To nisu šetači, to su sjene niskog grmlja koje je satelitska snimka pretvorila u ljude.

Ekran je jedini mogući ulaz u pustoš. Ne pokazuje ni jednu prepreku.

Sve je u mjerilu koraka, savladivo.

Najlakše je prstom zakoračiti u ekran. Ekran je grob koji u sebe usisava cijelo polje, zajedno s kostima, aerodromskom pistom, grupama izletnika, stablima, divljim životinjama, zmijama, izvorima pitke vode.

Sad to nacrtajte.

Nova zemlja

Na tu smo zemlju zaboravili. Prije toga, naslijedili je, imenovali i nekoliko puta prekopali. Pronašli životinjske kosti izmiješane s ljudskima, pronašli oružje ukrašeno zlatom. Izrezali je na komade i podijelili.

Označili parcele brojevima. Svakoj parceli namijenili drugu funkciju. Napravili izračun isplativosti. Isplanirali potencijal samoodrživosti. Spalili nisku travu i grmlje. Ugazili staze između parcela. Očistili od velikog kamenja. Zatvorili pukotine. Postavili zamke glodavcima. Sagradili suhozid. Navezli sloj humusa. Zagnojili. Redovito obilazili. Štapom ponovo iscrtavali međe koje bi zima i proljeće izbrisali.

Otkupljivali kvadrate. Prenosili vlasništvo s koljena na koljeno. Kopali u potrazi za vodom. Bušili u potrazi za naftom. Pokazivali rukom dokle je naše. Molili brzu cestu da prijeđe preko naše parcele. Planirali isplativost. Plašili se jalovosti zemlje.

Jalova je svaka zemlja koja je neisplativa.

Crtali grančicom u prašini tlocrte budućnosti. Dolazili na izlete. Gledali avione kako slijeću. Mjerili koracima zidove buduće kuće. Planirali atomsko sklonište. Ništa nismo izgradili. Govorili smo, naša zemlja. Naša zemlja.

Mogli smo od nje napraviti nešto.

Nismo napravili ništa. Ostala je pustoš. Zemlja bez ambicije.

Metlama smo skupljali prašinu u hrpice nalik malim brdima, u lažne krtičnjake, u prazne humke. Pretvarali smo pustoš u još veću pustoš. A što je pustoš veća, to više pripada zemlji. A ne pripada nama. Pustoš je ničija zemlja. Tek prividno naša, tek prividno podatna, tek prividno pitoma.

Ničija zemlja ne podnosi nečije planove. Ničija zemlja ne podnosi korake i zgarište nakon roštilja. Ne podnosi izletnike dovezene autobusom. Ne podnosi priče o tajnim prolazima i grobovima. Ne podnosi paniku koju donosi pad cijena zemljišta i kisele kiše. Ne podnosi poeziju o pustoj zemlji. Ne podnosi vlasnike. Ne podnosi nas.

Više ne dolazimo. Gledamo zemlju izdaleka. Gledamo s ceste, u prolazu, kako se mijenja. Pokazujemo u neku točku, iako nismo sigurni što vidimo. Tamo negdje, govorimo. Tamo bi trebala biti zemlja. Naša zemlja. I dalje govorimo kao da imamo plan, rezervnu strategiju ako zemlja zaprijeti da se otme.

Zemlja da se otme od vlasnika, od nas, da bi se spasila. Kao svinja koja pobjegne pred klanje. Otimanje donosi veliku šansu zemlji i još veći rizik vlasniku. Da bi gubitak bio minimalan, u zemlju koja se otima treba ulagati.

Minimalno ulagati. Dolaziti na kampiranje. Zabijati klinove. Kopati temelje. Nekako spriječiti da se naša zemlja ne pretvori u zemlju s kojom ne možemo ništa, u zemlju s kojom ne znamo što bismo. Pitamo jedni druge, što da radimo s ovom zemljom? Otkrivamo paniku u glasovima, ali ne puštamo.

Gledamo izdaleka. Preko tjedna dolaze vijesti o padu cijena. Možda bi vrijedilo ograditi žicom. Možda bi vrijedilo otrovati do kraja. Možda bi trebalo ponovno preorati. Zabetonirati. Spriječiti otimanje zemlje same. Tu se ništa ne može napraviti.

Psujemo pustoš.

Sve je manje horizonta.

Zemlja stenje.

Ovuda više nitko ne prolazi. Ni životinje. Ni duhovi Tatara. Ni mjesečina.

Otkad postoji zemlja se otima. To je očekivano stanje stvari.

Ne gubimo nadu.

Ako se zemlja ipak uspije oteti (jer zemlja može samo onoliko koliko se otme), ako pustoš prevagne i otjera nas, bit će dobra kao poligon za skupljanje ljudi u slučaju epskog potresa kakav još nije zabilježen.

Ideja se oslanja se na razumijevanje izložbe i kolekcije kao “živih” struktura koje nastaju i mijenjaju se u odnosu na neposredni društveni kontekst. Ova izložba istražuje kako kolekcija utječe na umjetničku scenu u svom okruženju, kako ju definira i kako pokreće dalja umjetnička razmišljanja i produkciju radova. Istražuje kakav je odnos između radova koji se nalaze u kolekciji i onih koji gravitiraju oko same izložbe Oktobarskog salona.

Izložba se razvija oko nekoliko radova iz kolekcije Oktobarskog salona, Dubravke Sekulić, Ljubice Cuce Sokić, Annike Ström i Anssija Kasitonnija u dijalogu s novo-produciranim filmom Prelazak u zbilju Siniše Ilića, realiziranim posebno za izložbu u Apoteci. Ilić se osvrće na društveno-politički kontekst kroz izabrane arhivske fotografije prikazujući ih kao makete društva i njegovih različitih oblika institucija.

Izložba ostaje otvorena do 13. srpnja 2018. 

Piše: Mila Pavićević

Odlazak na predstavu Ljudski glas redatelja Bojana Đorđeva, koja je premijerno izvedena 17. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih, započeo je šumom na telefonskoj liniji. Na predstavu sam došla 18. veljače, dan nakon premijere, i zatražila svoju kartu na blagajni ZKM-a. Ovaj put na popisu me nije bilo. Pitali su me kada sam zvala, koga sam dobila i je li karta ostavljena na mene ili na Kulturpunkt. Uz to su me uvjeravali da sigurno nisam s njima razgovarala baš ja jer bi me, pretpostavljala sam, zapamtili. Zbunjena kao što se to obično dogodi kada nastane neka nepredviđena greška u rutinskoj komunikaciji, bezuspješno sam pokušavala dodatno rasvijetliti cijelu situaciju. Istina je da nisam nazvala ja, nazvao je vjerojatno urednik ili možda netko drugi iz uredništva, a možda nitko i nije nazvao jer su zaboravili… U tom izvjesnom trenutku, nekoliko minuta prije početka pred strahom od propuštanja predstave zbog prepunog postpremijernog gledališta bila sam sasvim spremna da pobliže ilustriram svoju nepostojeću poziciju s druge strane telefonske linije. 

Došlo mi je da objasnim kako zbog niza životnih odluka više ne stanujem u Zagrebu, kako sam samo večeras ovdje, kako sam rad Bojana Đorđeva prvi i jedini put gledala 2014., kako se radilo o audio-ambijentalnom cruising performansu Protok žudnje realiziranom, doduše, u kontekstu nezavisne scene, ali koji je započeo vožnjom u taksiju, baš tu – u neposrednoj blizini ovoga institucionalnog kazališta; kako se također radilo u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom i kako je taj rad na mene onda ostavio snažan dojam i kako zbog toga nikako ne bih htjela propustiti večerašnju izvedbu. S druge strane, već je do mene došao glas da je predstava dosadna, zastarjela i krajnje nezanimljiva, pa ako se, zaista, radi o višoj sili, o nesporazumu, provest ću svoje vrijeme negdje drugdje. No u svakom slučaju nije bilo potrebe za ovakvim melodramatskim iskazom jer je u maloj dvorani Miško Polanec bilo neobično mnogo praznih mjesta. Stoga sam prošla preko scene, zajedno s regularnom publikom, i zauzela svoju poziciju u gledalištu. 

Određeno se vrijeme u relativno osvijetljenom gledalištu čuo glasan žamor, vrata dvorane su ostala otvorena. S druge strane, na mjestu gdje inače sjede gledatelji nalazili su se napušteni objekti; cijevi koje ne vode nigdje, telefoni, faksovi i drugi aparati koji danas izlaze iz mode bili su vidljivo izloženi unutar postavljenog kazališnog aparata – prazno gledalište, ljestve, stolice i praktikabli (scenografija: Siniša Ilić). Postav neko vrijeme ostaje na sceni ispražnjen od izvođača dok hostese šetaju uklanjajući nekoliko praznih i nepotrebnih stolica sa scene, a gledatelji, koje nitko ne adresira, ne moli da isključe mobitele ili da ne fotografiraju za vrijeme predstave, neometano nastavljaju ležerni razgovor započet u foajeu kazališta unatoč činjenici da se sada nalaze na sceni i da je u njih upereno scensko svjetlo (oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek).

Ove dvije početne situacije – slučajni nesporazum na liniji između kazališne blagajne i korisnika i namjerno zanemareno gledalište na početku predstave – čine mi se simptomatičnim za razumijevanje ovog rada redatelja Bojana Đorđeva i njegovog autorskog tima. Naime, ova predstava je vjerojatno i najzanimljivija upravo s obzirom na načine kako tretira gledatelja. Ona se sastoji od triju različitih tekstualnih predložaka koji jedan iza drugog slijede linearno, odijeljeni jasnim formalnim rezovima. Tekstovi su: poetski monolog La Voix humaine Jeana Cocteaua s kraja dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, fragmenti epistolarno-ispovjednog romana I Love Dick američke spisateljice i filmske redateljice Chris Kraus iz 1997. te odabrani dijelovi proze Testo Junkie Paula B. Precaida, pisca i filozofa s posebnim interesom za teoriju roda i seksualnosti, iz 2008. godine.

Tekstualni predlošci ravnopravno su podijeljeni između izvođačica iz ansambla Zagrebačkog kazališta mladih: Hrvojke Begović, Nataše Dorčić, Barbare Prpić, Urše Raukar i Lucije Šerbedžije. I premda bismo nakon letimičnog čitanje gornjeg paragrafa mogli zaključiti da se radi o feminističkoj ili queer estetici ili nekoj od srodnih inačica, tri snažna teksta izvedbi koje autorski tim ostvaruje na podlozi tih predložaka nude obilje estetskih kodova i registara ne zadovoljavajući se s estetskim ili ideološkim jednoumljem.

Prvi dio predstave polazi od Cocteauova teksta Le Voix humaine (“ljudski glas”) koji je s francuskog prevela glumica Urša Raukar. Pet izvođačica izlaze na scenu odjevene u jednostavne crne siluete (kostimografija: Maja Mirković), te zaogrnute kazališnim mrakom i dim mašinom uzimaju svaka svoj telefonski aparat. Jednostavni tableau u koji se slažu izvođačice podsjeća na kabaretsku točku u noćnom klubu iz nekog drugog desetljeća. Međutim, ono po čemu se postupak Bojana Đorđeva razlikuje od zabavne forme s kojom estetski koketira je činjenica da izvođačice ni na koji način ne adresiraju gledatelje, ne podilaze im niti ih imaju namjeru zabaviti. Njihov objekt žudnje nalazi se daleko od svjetla pozornice, s druge strane telefonske linije. Taj objekt i izvođačica, koja se u ovom slučaju umnogostručuje u svojoj samoći, povezani su isključivo telefonskom žicom. Pritom on neprestano izmiče, veza se prekida pa se ponovo uspostavlja, da bi na kraju taj objekt potpuno nestao. “Tvoj aparat,” kaže jedna od njih, “kao da ima jeku, kao da nije tvoj aparat.”

U tom ekstremnom slučaju nedostajanja konvencionalnog glumačkog partnera u jednom konvencionalnom gradskom kazalištu zanimljivo je kako autori prednost daju akustičkom u odnosu na optičko. “Čujem te,” kako sami kažu, postaje “vidim te,” a gledatelj postaje aktivnim suučesnikom u toj akciji. Mi, gledatelji, umjesto da se zadovoljimo ponuđenim i viđenim, odjednom imaginiramo toga muškarca – adresata poziva koji se nalazi izvan nas samih, negdje drugdje u odnosu na prostor izvedbe. Oštri rez. Promjena. Drugi dio predstave.  

Izvođačice svlače crne haljine otkrivajući gola tijela – točnije, otkrivajući body suit s plošno iscrtanim golim ženskim atributima da bi se upustile u novi monolog usmjeren prema novom objektu žudnje. Golotinja ženskog tijela u ovome slučaju je konceptualna. Ovaj put objekt žudnje je Dick – idealizirani model kauboja-intelektualca kojeg izvođačice adresiraju deklamirajući niz neposlanih pisama upućenih njemu. Za razliku od neimenovanog muškarca broj 1, Dicka ne zamišljamo kao stvarnu osobu s druge strane poziva, nego kao nekog hipotetskog muškarca kojeg je umjetnica Chris Kraus izmaštala kako bi pobudila svoj zamrli umjetnički drive. U ovome konkretnom slučaju, “ševa je,” kako same izvođačice govore, “samo konceptualna”. I iako Dickova pisma izvođačice ponekad eksplicitno upućuju gledateljima, ovaj konceptualni objekt žudnje postaje još udaljenijim od njih. Pitanje koje postavljaju pritom glasi: “Imamo li pravo nametati svoje maštarije?” To pitanje nije, čini mi se, samo pitanje o seksualnoj maštariji, nego i pitanje o kazališnom aparatu koji, u ovom radikalnom slučaju, kao da odustaje od proizvodnje slika na sceni otvarajući neke druge prostore rada i mišljenja o kazalištu.

Sasvim je logično stoga da je posljednji dio predstave, također odijeljen oštrim estetskim zaokretom, najudaljenija maštarija. Filozofski esej Paula B. Precaida problematizira kapitalističke odnose moći i procesa proizvodnje fokusirajući se posebice na konstrukciju spolnih i rodnih konvencija. Izvođačice se transformiraju iz homogenih uniformi u modificirane oblike različitih održivih čudovišnosti: od gorile s ljudskim licem do genetski modificirane sirene i testosteronskog ovisnika. Maštarija se rasipa u slike ne toliko udaljene distopije u kojoj transformativni potencijal kazališta postaje konkretan (sirena postaje sirenom kada na sceni odjene rep), ali i beskoristan – ne pogađa unaprijed udaljenog gledatelja jer, kao što to kaže jedna od izvođačica: “Neću vas uvjeravati da samo ravnopravni.”

U vremenu u kojem smo odavno prevazišli ideju emancipiranog gledatelja ovakav rad koji namjerno inzistira upravo na tim neravnopravnim i neravnomjernim odnosima moći i proizvodnje u kazalištu – dobrodošao je eksperiment. Opaska s početka teksta o tome da je predstava dosadna razumljiva je iz perspektive očekivanja koje uspostavlja programska logika jednog gradskoga kazališta u centru Zagreba, koja u prvom redu ima za namjeru zabaviti, provocirati i naposljetku očarati svojega gledatelja.

Ova predstava, naprotiv, svojeg gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu; tjerajući ga da se, umjesto opuštenog odmaranja u naslonjaču, dosađuje, luta, putuje i, na kraju krajeva, da radi, imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave: neke muškarce koji odbijaju žene koje su u njih zaljubljene, neke koncepte nekih feminističkih umjetnica, neke ljude koji mijenjaju spol, neku mrežu odnosa u distopijskom svijetu… Pritom je šteta da ovakva “mala predstava” s nekoliko redova praznih mjesta dan nakon premijere figurira kao eksperiment na rubu repertoarne politike. Čini mi se da institucionalna kazališta trebaju više upravo ovakvih eksperimenata koji ne zagovaraju proizvodnju konsenzusa s onu stranu kazališne rampe, već proizvode otpor, nesporazume, nerazumijevanja kao nekontrolirana višeglasja, ali unatoč tome zagovara stav da nas “vežu isti lanci ugljika i da smo svi u istim govnima”.

Otvorenje izložbe Rastava Andree Grgić, Siniše Ilića, Pauline Jazvić i Andree Pavetić najavljeno je za srijedu, 4. listopada, u 20 sati, u Institutu za suvremenu umjetnost.

Umjetnici koji na izložbi izlažu, kažu: “Tema koju obrađujemo izložbom je rastava, sagledavana u vremenski širem kontekstu, što znači da radovi tematiziraju periode prije i poslije rastave. Radovima obrađujemo temu u rasponu od zapisa svjedočanstava osoba koje su prošle kroz proces rastave braka do univerzalnog osvrta na temu i to u formi dokumentarističkih zapisa, slika, ambijentalnih cjelina, objekata, fotografije, poezije…”.

U vrijeme u kojemu se u Hrvatskoj vode nadrealne rasprave o obitelji, pri čemu zakonodavac predlaže naizgled komične, kada u stvarnosti ne bi bile tragične, definicije obitelji 21. stoljeća, umjetnici su okupirani procesima segmentacije obitelji, životom jednoroditeljskih obitelji, bezalimentacijskih obitelji i često nevjerojatnom indiferentnošću, nebrigom i nerazumijevanjem društvenih institucija za stvarnost koja im se odvija pred očima. Neki od izloženih radova govore sasvim osobno, a drugi sakupljajući opća i tuđa iskustva rastave veze ili braka. 

Izložba ostaje otvorena do 14. listopada.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audio vodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Do subote, 26. studenog, u Galeriji VN možete pogledati izložbu Siniše Ilića Bez prijedloga konkretnog rješenja – kolaž.

“Vidimo raskomadane forme, tragove i putanje koje pokušavamo prepoznati i spojiti u konkretnu sliku geografsko-političke mape svijeta kakvu poznajemo i kroz koju smo učili o povijesti i društvu. Kolaži nas, međutim, tek podsjećaju na mapu koju (pre)poznajemo, napravljeni od praznina, neusklađenosti, mjesta koja se između sebe ne susreću, kontura fiktivnih granica. Reproducirane mape u svojoj arbitrarnosti promišljaju apstraktnost i nestabilnost vizualnog bilježenja geografije uslijed političkih i društvenih promjena i njihovih posljedica”, zapisao je autor u predgovoru izložbi.

Kroz postav nas je proveo autor Siniša Ilić, a podcast je snimila i pripremila Željana Karlović.