Hrvatski školski muzej po prvi put temeljito je istražio dio svoje građe koja je tematski povezana s djelovanjem pionirske organizacije te njezinom ulogom u odgoju i obrazovanju tijekom socijalističke Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske. Punim nazivom Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić izložba je koja nastoji prikazati kako je izgledalo biti školarac u Jugoslaviji. Važno je spomenuti da izložbu nije moguće pronaći na Trgu Republike Hrvatske 4, zbog obnove zgrade muzeja koji je prije nekoliko godina stradao u potresu. Trenutno je rad muzeja prebačen na adresu Hebrangova 5, gdje se nalazi galerija Hrvatskog školskog muzeja Školica za 5 u kojoj se može razgledati ova izložba. 

Povratak u izgubljeno vrijeme – u doba Jugoslavije, ova izložba pokušava postići prikazom jednog školskog dana u životu pionira. Predmeti koji su se mogli pronaći u torbi svakog pionira; knjige Mate Lovraka Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, kao i Ježeva kućica Branka Ćopića ili Grga Čvarak Ratka Zvrka, podsjetnik su toga da Jugoslavije možda više nema, ali da su ovi naslovi i danas aktualni. Ne samo zato što su lektire, već zato što su zanimljive, zabavne i poučne. Pouke nekih od tih knjiga poput toga da su zajednica i sloga važne u suočavanju s problemima i nedaćama univerzalne su i nastavljaju biti relevantne. U postavu se također mogu pronaći i predmeti koji simboliziraju pionirstvo poput znački, slikovnice Ja sam pionir, pionirske zastave i knjižice, koji će zasigurno biti poznati onima koji su i sami bili pioniri jer možda te predmete i dalje čuvaju na mjestima poput tavana. U socijalističkoj Jugoslaviji, svi prvašići bili su primani u Savez pionira u kojem se poticala privrženost domovini, Titu, Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji. Također, sudeći prema knjizi Igora Dude Danas kada postajem pionir, savez je pružao sadržaje za slobodno vrijeme koji su poticali dječju igru i stvaralaštvo, te promovirao ideju humanosti i općih ljudskih vrijednosti. Na taj način djeca su bila oblikovana prema idealnom “liku pionira” koji je predstavljao prvi korak u formiranju novog socijalističkog čovjeka kao “svestrane stvaralačke ličnosti”.

Na izložbi saznajemo da biti članom saveza pionira Jugoslavije nije bilo obavezno, no rijetko se događalo da je netko odbio prisustvovati tom svečanom događanju. Postati Titovim pionirom onodobno je bio važan socijalni obred inicijacije u socijalistički društveni režim. Primitak pionirske knjižice nešto je poput izrade osobne iskaznice. Svaki pionir morao je napamet naučiti zakletvu:

“Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”

Osim “četiri čarobne riječi” mali pioniri morali su savladati lekcije poput toga kako ljubiti vlastitu domovinu, boriti se za bratstvo i jedinstvo i činiti sve što nalaže drug Tito. Iako načelno nema ništa loše u domoljublju, ovdje je bila riječ o indoktrinaciji djece koja su morala pristati uz ideje koje niti ne mogu razumjeti. Nije mi cilj demonizirati socijalizam, dapače, vrijedi spomenuti da se utjecaj ideologije unutar obrazovanja nije događao samo pod socijalizmom, već se događa i u sadašnjem kontekstu. To će svakako potvrditi nedavno povlačenje srednjoškolskog udžbenika povijesti. U svakom slučaju, važno je reći da ova izložba ne propituje ideologiju i ne nastoji dublje istražiti niti ispitati sam pojam pionirstva, već nastoji na donekle uspješan način prikazati pionirstvo kao identitetsku kategoriju.

Veliku ulogu u izložbi zauzimaju učenički radovi koji su nerijetko vezani uz tada važne događaje u pionirskom kalendaru. Dan Republike, Dan Jugoslavenske narodne armije, Dan dječje radosti, Dan mladosti neki su od tih zaboravljenih datuma. Iako nisu estetski najuspješniji, ovi sastavci, likovni i ručni radovi spomenik su vremena unutar kojeg su nastali te u sebi kriju povijesnu vrijednost. Crteži na kojima se nerijetko pojavljuje crvena zvijezda, jugoslavenska zastava ili povici u čast drugu Titu trag su ideologijom obojanih didaktičkih metoda koje su usvajali mali pioniri. 

Kao jedan od značajnih elementa izložbe predstavljen je film nastao 1989. godine u Eksperimentalnoj osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” Borovo u Vukovaru koji se po prvi put prikazuje u javnosti. Film prikazuje učenike i njihov školski dan, interijer i eksterijer škole koji oslikavaju jugoslavensko školstvo. Neki od predmeta koji se nalaze u filmu mogu se razgledati i na samoj izložbi. Osim toga, važno je spomenuti da se u filmu, kao voditelj dječjeg kviza, pojavljuje Siniša Glavašević. Dok mlađe generacije posjetitelja vjerojatno neće znati tko je bio i što simbolizira Glavašević, onima starijima koji znaju ostat će gorak okus koji će ih podsjetiti na strahote koje su uslijedile dvije godine nakon snimanja filma. Nameće se pitanje je li moguće u svakodnevnici iščitati tragove onoga što će budućnost donijeti? Je li se u tom vremenu mira moglo nazreti razdoblje razaranja koje je uslijedilo? Iako možda nije moguće doći do tih odgovora, izložba stoji kao fragment koji potiče na razmišljanje o pionirima i Jugoslaviji.  

U zaključku, izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja uspješno baca svjetlo na jedno razdoblje koje se bitno razlikuje od suvremenog digitalnog doba. Kroz predmete, radove i film, posjetitelji imaju priliku doživjeti atmosferu školskog dana pionira u socijalističkoj Jugoslaviji. Unatoč nostalgiji (ili jugonostalgiji) koja se može osjetiti, izložba ne propituje dublje ideologije pionirstva niti nastoji analizirati njegovu širu društvenu ulogu. Ipak, pruža nam uvid u važnost tih vremena, od obreda inicijacije do ideološki obojenih didaktičkih metoda. Pioniri maleni donose sjećanja na djetinjstvo oblikovano socijalističkim vrijednostima, ali istovremeno postavlja pitanje koliko su te ideje ostavile trajan utjecaj na pojedince. Ova izložba je poput vremenske kapsule, podsjeća na vrijednosti i iskustva koja su oblikovala generaciju pionira, ali i potiče na razmišljanje o evoluciji društva i odnosa prema identitetu pionira u današnjem vremenu.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.