Na primjeru nekoliko kazališnih predstava, pokušali smo doći do odgovora kako pristupiti tematici ranjivih skupina prilikom procesa stvaranja kazališne predstave.

Predstava Pogledajme projekt je Udruge djelovanja u kulturi Arterarij iz Zagreba, u čijem su fokusu teme za koje autori smatraju da su nedovoljno istražene u javnom prostoru, a putem kojih mogu izazvati i mijenjati status quo. Osnivač Arterarija je Romano Nikolić, ujedno i režiser Pogledajme. Tijekom šest godina koliko je na repertoaru, predstava je obišla Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Poljsku, a značajna je i po tome što su njeni glumci Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić prvi Romi nagrađeni Nagradom hrvatskoga glumišta.

“Kada smo kolegica Mila Pavićević i ja krenuli raditi ovu predstavu najbitnije nam je u cijelom procesu bilo čuti što osobe o kojima se u predstavi radi imaju za reći i o kojim problemima žele progovoriti. To su u prvoj postavi predstave bili Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić, a kasnije smo mijenjali sadržaj ovisno o izvođačicama. Predstava je nastala iz njihovih životnih situacija, kao i priča iz njihovog bliskog okruženja, tako da je tu bilo malo prostora za redateljske intervencije koje bi zapravo više naštetile nego pridonijele sadržaju. Kada se bavim ovakvim projektima dokumentarnog karaktera pokušavam što manje oblikovati sadržaj već ga samo istaknuti kako bi ga i publika mogla što jasnije razumjeti”, komentira Nikolić, kojemu je Pogledajme bila prva predstava koju je režirao. Nikolić je do svojeg glumca došao preko romskih udruga u kojima je Musić bio aktivan. Zatim je Musić pozvao Sindirelu Bobarić, za koju je znao da ima afinitete prema kazalištu. No niti Musić ni Bobarić nisu ranije imali nikakva konkretna iskustva s kazališnom glumom.

“Svi izvođači su profesionalno pristupili oblikovanju ove predstave, stoga nismo imali osjećaj da se radi o amaterima. Njihova čistoća iskaza nam je odmah nametnula put kojim trebamo ići. Sam proces je krenuo od strukturiranih intervjua kroz koje smo puno naučili o njima, ali i oni o nama. Ovakav tip predstave nikada ne smije biti jednosmjerni angažman”, objašnjava Nikolić.

Siniša Senad Musić, za kojeg Nikolić tvrdi kako je jedan od onih ljudi s urođenim talentom za scenu, nekoć je bio zaposlen u korporativnom svijetu financija. Danas radi u civilnom sektoru, u Romskoj organizaciji mladih Hrvatske. Musić priznaje kako mu je na isprva bilo naporno odlaziti na probe nakon radnog vremena, no vjerovao je Nikolićevom procesu. Navodi kako su gotovo sve scene u predstavi nastale prema situacijama iz života glumaca. U procesu nastanka predstave, njegove ideje, kao i one partnerice, prolazile su kroz neku vrstu filtra dramaturginje i režisera kako bi bile transformirane u jezik kazališta. Pritom emocije i autentičnost priče nisu izgubili ništa od svoje izvorne snage.

U aktualnoj verziji predstave Musićeva partnerica je osamnaestogodišnja Severina Lajtman. “Predstava sadrži jednu scenu koja mi je bila teška i za koju sam vjerovala da je neću moći iznijeti kako treba. Bilo je tu i suza. Nisam mogla na vrijeme doprijeti do emocija koje je trebalo prenijeti, budući da sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Vježbali smo svaku scenu zasebno, išli smo dio po dio. Moram priznati da sam na početku bila i zbunjena jer nisam shvaćala takvu metodu rada. Bilo mi je sve lakše jednom kada smo ju odigrali cijelu u komadu. Teška scena o kojoj pričam tiče se romskih žrtava genocida u Drugom svjetskom ratu”, objašnjava Lajtman.

U studenom prošle godine premijeru je imala još jedna predstava u čijem je fokusu položaj romske zajednice u Hrvatskoj. Predstavu Normalan život, koju izvode članovi Kazališne družine Pinklec, režirao je zagrebački redatelj Miran Kurspahić, a inspirirana je prosvjedom Želim normalan život, održanom u Čakovcu 2019. godine. Taj je prosvjed ostatku Hrvatske učinio vidljivom kompleksnost situacije u kojoj se nalaze stanovnici Međimurja, a Kurspahić ističe kako ga u kazališnom radu zanimaju prvenstveno teme koje će rasplamsati raspravu u javnom prostoru. Status Roma u Međimurju po svim parametrima spada u područje njegova interesa.

Predstava je zamišljena kao interaktivni game show. Publika se odmah dijeli na dva dijela, čime autori žele aludirati na podijeljenost u Međimurju. Zatim članovi tih dvaju timova sudjeluju u kvizovima znanja i igrama u kojima se kombiniraju vještine s loptom i fizička snaga. Kurspahić predstavu vidi kao međimursku verziju holivudskih distopijskih serijala za mlade, nešto poput ovdašnjih Igara gladi. Ističe i kako problem ovaj problem nikako ne smijemo promatrati crno-bijelo. Tvrdi da problema u komunikaciji i nerazumijevanju ima na obje strane, no najviše je zakazao sustav.

“Siguran sam da Međimurci nisu rasisti niti imaju išta protiv Roma. Isto tako, većina građana koji su bili na prosvjedu, a po kojem predstava nosi ime, nisu nikakvi desničari. U Međimurju je došlo do sukoba između različitih načina života, a hrvatska izvršna vlast samo održava trenutni mir. Jedni o drugima nažalost imaju predrasude, što smo ovom predstavom i potvrdili. Samo je potreban jedan manji incident, pa da u Međimurju nastane pravi kaos”, elaborira Kurspahić te dodaje kako je predstavi prethodilo višetjedno istraživanje na terenu. Razgovarao je s načelnicima policije, Romima koji žive u međimurskim naseljima, organizatorima prosvjeda i drugim pojedincima.

“Ono što me brine jest da vlast probleme u Međimurju gura pod tepih, a mediji im prilaze jednostrano, previše simplificirano. COVID-19 je dugo vremena bio jedina tema o kojoj se pričalo, pa je i ova predstava prošla nedovoljno zapaženo. No siguran sam da će se to promijeniti uskoro te da će, jednom kada počne ponovo igrati i izvan Čakovca, otvoriti važne rasprave na razini kompletne države”, poručuje Kurspahić.

I dok Kurspahić tek čeka prave reakcije, Pogledajme igra već gotovo šest godina. Predstavu su vidjele stotine ljudi i vremena je bilo dovoljno da glumci i redatelj steknu dojam o načinima na koje ju različite grupe ljudi doživljavaju. Siniša Senad Musić odaje kako tijekom predstave uvijek odabere nekoliko gledateljica ili gledatelja i promatra im reakcije. Prisjeća se da je po izrazima lica srednjoškolaca koji ne pripadaju romskoj manjini shvatio kako dio njih ne odobrava dijelove predstave. “Kao da su sami sebi uvjeravali da to nije uistinu tako. Istovremeno, mladi Romi više su otvoreni kazalištu i novim idejama od starijih Roma. Dio starije generacije staje u obranu patrijarhata”, pojašnjava Musić.

Severina Lajtman ima mnogo manje iskustva s predstavom od Musića, no također je zapazila kako mladi pripadnici većinskog stanovništva teže prihvaćaju predstavu. Smatra da još nisu spremni na suočavanje s neugodnom istinom. “Oni ne pokazuju empatiju niti preveliki interes za predstavu. No oni nešto stariji su zaista oduševljeni. Znaju nam reći da imaju osjećaj krivnje, čime je, prema mome viđenju, ostvaren cilj projekta. Romi su uglavnom oduševljeni i suosjećaju s onim što vide u predstavi”, pojašnjava mlada glumica.

Redatelj Romano Nikolić najveći problem svoje predstave vidi u tome što ju uglavnom gledaju istomišljenici, čime, smatra, ne dolazi do promjene. “Pokušali smo da ni u jednom trenutku ne dociramo publici jer na to nemamo pravo. Također, to nije isključivo predstava o Romima. To je predstava o svakome kome je ograničena sloboda zbog zatvorenosti društva”, zaključuje Nikolić.

Možda se odgovor na pitanje s početka teksta o potencijalu kazališta koje govori o manjinama i njihovim problemima u društvu krije u još otvorenijoj formi kakvu smo nedavno mogli vidjeti na primjeru predstave nastale u produkciji Romske organizacije mladih Hrvatske i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. Imamo li izbora predstava je stvorena metodom forum teatra, a osmislili su ju i odglumili pripadnici romske nacionalnosti, sve redom glumci-amateri, među kojima su i Musić i Lajtman.

Predstava prikazuje položaj triju mladih Romkinja koje unutar romske zajednice prolaze različite vrste diskriminacije. Riječ je o beskompromisnom, nerijetko i brutalnom prikazu vlastitog društva. Bez ikakva moraliziranja ili jeftinih pokušaja poigravanja emocijama publike, mlade Romkinje i Romi gledatelju su u samo desetak minuta opisali svu bezizlaznost položaja žena u zajednici koju poznaju. Kako se radi o forum teatru, publika nakon predstave sudjeluje u raspravi s glumicama i glumcima, dijeleći svoja mišljenja o prikazanom ili uspoređujući ih s vlastitim iskustvima. Premda se, na prvi dojam, čini kako Imamo li izbora govori o specifičnoj problematici, iz autentičnost aktera na sceni izvire univerzalna žudnja za emancipacijom, preiskrena da bi bila shvaćena tek kao uski interes jedne grupe ljudi.

Ako je suditi prema ovim primjerima, upravo bi romska zajednica mogla kazalište izbaviti iz elitističkih kaveza, na koje Duca upozorava te time biti putokaz ostalima pri traženju odgovora na pitanje kako umjetnost može promijeniti okoštale odnose unutar društva.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Ova izložba otvara niz tema o kojima mi se činilo iznimno bitnim razgovarati iz obje pozicije: i one većinskih nas koji se prepoznajemo kao implicitni adresati medija i izložbi, ali i iz pozicije Drugog, osoba koje prečesto ostaju tek objekt razgovora, a puno rjeđe postaju ravnopravni sugovornici. Stoga smo Melanija Mešić, kazališna i plesna umjetnica, studentica ekonomije i Romkinja čiji je dan prikazan u jednom od šest videa na izložbi, te ja, Josipa Lulić, povjesničarka umjetnosti i kazališna praktičarka, neromkinja koja je izložbu gledala kao novinarka, jednoga prijepodneva sjele na Zoom kavu i razgovarale o nekim pitanjima koja nam je ova izložba otvorila.

J.L.: U uvodniku letka koji prati izložbu stoji: “Govoreći o višeslojnoj problematici nejednakog društvenog položaja (i opće percepcije) Roma kroz individualne priče, iznimno je važno osvijestiti da nije riječ tek o objektivnim okolnostima s kojima su pojedinci i zajednice suočeni, nego o normaliziranoj nejednakosti utkanoj u društvo, što je kroz desetljeća rezultiralo naučenom i prenošenom zalihošću predrasuda i sveopćim – nečinjenjem. Kako bi se ta stvarnost promijenila te kako bismo posljedično ove živopisne iskaze gledali ‘tek’ kao zanimljive priče mladih ljudi, a ne kao gotovo egzotistički oblikovane paradigmatske primjere posljedica navedenog stanja u pojedinačnim pričama (otpora), potrebno je započeti upravo od samog društva koje je u položaju moći”. Drago mi je da uvodnik do neke mjere adresira određena pitanja koja su mi se javljala dok sam gledala izložbu, recimo kako to da smo se kao društvo uopće našli u situaciji da netko ulazi u galeriju (kilometrima udaljenu od prikazanih kućanstava) i gleda snimku nečijeg dana samo zato što su to svakodnevice Roma? Postavlja mi se pitanje zašto takve svakodnevice nisu dio našeg svakodnevnog iskustva, nego neka egzotična priča koju se treba doći promatrati u galeriju. Kako se tebi čini izložba?

M.M.: Nisam mogla doći na samu izložbu jer sam bila u bolnici, tako da sam čekala virtualnu izložbu koja je nedavno izašla. Žao mi je što je nisam mogla pogledati uživo, iako sam joj se jako veselila. Tjedan kad smo snimale je bio lud: događaj za događajem, Morana Ikić Komljenović, koja je režirala video, pitala me imam li ja uopće mira. Imala sam plesni trening, kazališnu probu, snimala video za svoj YouTube kanal. Taj dan sam čak držala i instrukcije (pomažem romskoj djeci s učenjem), ali to na kraju nismo ni snimile. Inače, na izložbi sam sudjelovala tako što su mi se javili iz Ureda za ljudska prava, organizatora izložbe, rekli da rade kratke dokumentarne filmove te da biraju mlade Rome i Romkinje koji mogu biti inspiracija drugima. Mnogo mi se ljudi javlja oko izložbe, govore da je puno toga promijenila. Počela je i promocija na Prizmi: moja priča je bila prva, a ostale idu svake nedjelje po jedna.

J.L.: Ja sam se na izložbi pitala tko je zamišljen kao njena publika. Čini mi se da većina izložba / tekstova / knjiga / predstava / filmova koji i govore o Romima zapravo na umu nemaju romsku publiku, nego se automatski obraćaju nekome kome bi te priče trebale biti strane. Sličan problem sam imala kada sam čitala roman Oblak boje kože Nebojše Lujanovića: njegov pripovjedač koristi izraze na romskom, a autor se ubacuje i stavlja fusnote u kojima objašnjava što ti izrazi znače. Ne u nekakav rječnik na kraju knjige koji ipak ostavlja mogućnost da čitateljica sama procijeni koliko joj je određeni izraz razumljiv, već vrlo suverene bilješke koje definitivno pretpostavljaju da je nužno prekinuti tok rečenice, budući da je svim čitaocima nerazumljiv. Taj mi je postupak poručio kako ta knjiga nije mišljena da je čitaju (i) Romi (iako to nije morala biti autorova svjesna namjera). Na ovoj sam se izložbi u jednom trenutku zapitala što meni ova videa žele poručiti – da su i Romi ljudi?

M.M.: Da, da su ljudi i da imaju dan, veliko otkriće! Ali ja sam ipak doživjela da su publika i Romi, da su videa mišljena i kao inspiracija. Mnogi misle da nužno moraju biti u određenom kalupu zato što su Romi. Roditelji, iz straha da će im dijete biti maltretirano, često ih drže u kutiji propisanih uloga, misleći da ih štite, ali im time štete. Ali, teškoće i neuspjesi su nužni. Recimo, moj dan u videu izgleda super, ali nije to uvijek tako – ima dana kad mi se ne da, kad neću, ne mogu – ali Romi spuštaju same sebe i misle da nisu na razini s drugima ako im je nešto teško. Koliko meni često dođu i kažu “blago tebi, ti si na fakultetu”, a ne shvaćaju da to nije palo samo od sebe, nego da sam iznimno puno morala raditi kako bih došla do fakulteta.

J.L.: Postoje dva načina na koji se Romi pojavljuju u medijskom prostoru. S jedne strane tu je crna kronika, a s druge gotovo patronizirajući pristup u kojem se izvještava da, eto, Romi imaju živote, idu na fakultete, nalikuju “nama”. Stereotipi koji oslikavaju Rome kao kriminalce i lijene ljude koji žive od socijalne pomoći su naravno iznimno štetni, jer pridonose i toj internalizaciji predrasuda o kojima si govorila. Ali i ovaj drugi pristup mi se čini da na neki način šteti: Romi se dodatno egzotiziraju, još se više pretvaraju u Drugoga.

M.M.: Mnogi su prosvjedovali oko prikaza Roma u predstavi Ciganin, ali najljepši. Te knjige i predstave dobijaju veliki medijski prostor, dok je primjerice knjiga romskog autora Ešefa Bajrića Žrtveno janje, koja govori o životima Roma iz Bosne i Hercegovine prošla nezapaženo. Glumim u predstavi koja je bazirana na životnim iskustvima mene i kolege koji sa mnom glumi, i tamo postoji scena u kojoj ja ironično kažem “wow vidi, stolica!”, kao da prvi puta vidim stolicu i ne znam kako je koristiti. S te je strane stvarno smiješno: čuđenje kako Romi nešto rade, imaju kuće i ispunjene dane.

J.L.: Ovim pristupom, koji izdvaja pojedinačne “uspješne priče”, na neki se način individualizira odgovornost za uspjeh i neuspjeh, i donekle se oslobađa od odgovornosti sve nas kao društva koje perpetuiranjem stereotipa iznova postavlja zidove svima koji ne pripadaju dominantnoj skupini. Individualna odgovornost u svakom slučaju postoji, i ti spominješ koliko je bilo potrebno truda i rada kako bi uz sve prepreke upisala fakultet. Ja isto znam da sam također puno radila i trudila se. Ali ipak je moja startna pozicija bila miljama ispred: uza sve druge prepreke nitko nije automatski pretpostavljao da neću uspjeti zbog moje nacionalnosti ili boje kože, i na to nisam mogla utjecati. Do takve startne pozicije nisam došla sama, nego me tamo katapultiralo moje ime i boja kože.

M.M: Ja sam se dvostruko više morala truditi oko ocjena. Profesorica u osnovnoj školil rekla mi je da nikad neću upisati ekonomsku školu, pa sam se zainatila. Ja rado na to gledam na način da je to bio njen pristup: prepoznala je u meni potencijal i vidjela je da se tek kroz inaćenje mogu izboriti. Fakultet sam upisala u Splitu. Nije bilo lako otići u drugi grad, živjeti s nepoznatim ljudima… Mnogi mi defetistički kažu “ma i ako završiš faks, što ti to znači, nećeš dobiti posao”. Ali tko zna što će biti dok završim fakultet? Tko zna što će biti za godinu dana, evo prošle godine nije bilo korone, sad je cijeli svijet u karanteni. To nije izgovor. Ili ako neko dijete radi probleme, roditelji odmah kažu “nije on za školu”. Ma tko kaže da nije? Treba se samo više  potruditi oko njega. Problem je što to podrazumijeva da i roditelji moraju biti aktivni, dolaziti u školu, raditi s djecom kod kuće, a to često nisu u mogućnosti – često su i sami neobrazovani, rade puno za malo novaca, pa ni nemaju vremena, i onda to vuče jedno drugo…

J.L.: Nemaju vjere da će škola ičemu koristiti, pa ne žele izlagati djecu razočaranjima. A ako svuda čuješ da nisi za školu – u medijima, u školi, a onda i u kući – vjerujem da je lako odustati. Ti si spomenula kako pomažeš djeci s učenjem, Selma Selman, umjetnica iz Bihaća, pokrenula je fondaciju Marš u školu koja osigurava knjige i obroke romskim djevojčicama koje se školuju. To je nastavak njene intervencije u kojoj je izvjesila veliki natpis “Marš u školu” u centru grada kao i na svojoj kući u romskom naselju Ružica. Taj tip podrške mi se čini iznimno važnim.

M.M.: Ja sam već u osnovnoj školi znala da želim ići na fakultet. U petom razredu sam željela ići na informatičku radionicu koju je organizirao moj djed, koji vodi romsku udrugu, ali bila sam premlada. Ja sam plakala i tražila da idem. U sedmom razredu, kad sam bila dovoljno stara, profesor me natjerao da polažem za kompletni Microsoftov paket, rješavala sam čak i baze podataka. Svugdje sam bila, sve me zanimalo, uvijek sam imala volje i želje i moja obitelj je to vidjela i podržavala me. Nisu mi govorili koju školu moram upisati, pristali su na ono što sam odabrala. Kad sam upisala fakultet mislila sam da će biti problem to što je u drugom gradu, ali su i na to pristali. Grad Split je financirao moje stanovanje, tako da sam radila samo za druge potrebe. Ali i s tim je bilo problema: ja sam gazdama odmah pri useljenju dala papir na kojem je pisalo da mi Grad plaća stanarinu svaki mjesec, ali zbog obračuna to je znalo kasniti dan-dva. Znalo bi mi se događati da su me onda gazde željele izbaciti iz stana, pa sam se morala snalaziti i posuditi novac, bilo od cimerica ili od roditelja, na tih par dana dok ne bi stigla stipendija.

J.L.: U videu među ostalim tvojim aktivnostima vidimo i probu za predstavu Pogledaj me. U pitanju je produkcija Arterarija, autorski projekt Romana Nikolića, u kojem su u originalnoj postavi igrali Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić. Radi se o angažiranom, dokumentarnom kazalištu utemeljenom na intervjuima s glumcima na čijim je životima predstava bazirana. Ti si se predstavi pridružila u kasnijoj fazi.

M.M.: Sindirela je otišla van Hrvatske, i mislili su da neće više igrati predstavu, no dobili su priliku raditi turneju po mjestima u Hrvatskoj gdje žive Romi. Tada sam srela i Sinišu koji me ponukao da se javim na audiciju za tu ulogu te su mene na kraju i odabrali. Probe su bile malo izazovne jer smo zbog moje transplatacije morali biti oprezniji, ali sve smo uspjeli. Moja premijera je bila u Novom Sadu, a tik pred koronu imali smo izvedbu u Zagrebu. Trebali smo ići u Sevillu i u Makedoniju, a sada ne znam kako će biti sve zbog leukemije – hematologinja mi je rekla da ne računam na iduću godinu, ali Romano je optimističan, kaže da ćemo sve posložiti.

U predstavi glumim samu sebe, osim par detalja koje smo ostavili iz Sindirelinog života. Predstava se bazira na intervjuima s režiserom i dramaturginjom, iz kojih su oni napravili scenarij. Namijenjena je Romima, ali i svima ostalima koji se osjećaju drugačije – bilo zbog seksualne orijentacije, vrste muzike koju slušaju, vjere, nacionalnosti – bilo čega što te odvaja od “većinskog stanovništva”. Arterarij i inače radi slične projekte. Imaju recimo predstavu o govoru mržnje na internetu koja se zove Sakrij se negdje daleko. Do smrti. Za tu su predstavu glumci radili profile na društvenim mrežama i pratili reakcije. Ja sam sa svojim iskustvima sudjelovala u traileru. Kad bi u novinama izašao neki intervju sa mnom znali su mi pisati “jednom Ciganka, uvijek Ciganka”, “jedna lasta ne čini proljeće”, itd.

J.L.: To je jedna od tih privilegija o kojoj ne razmišljamo kada smo uključeni u skupinu koja je normativna. Primjerice ja ako napravim neku glupost onda sam ja nesposobna, ako ti napraviš nešto krivo, onda je to dokaz da su Romi nesposobni.

M.M.: Da, kao da sam na Eurosongu, pa neprestano predstavljam cijelu romsku naciju. Bila sam u publici na Supertalentu, gdje reakcije publike, naravno, uvijek montiraju naknadno. Ono što sam zamijetila kad sam gledala snimke jest da su moje reakcije uvijek montirali kad god bi nastupao neki Rom. Uključujući točke koje nisam niti vidjela, jer su se snimale neki drugi dan!

Pratila sam situaciju na Markovom trgu, mladić koji je ranio policajca. Gomila komentara na društvenim mrežama je bila puna razumijevanja i podrške, gledali su njegovu povijest mentalnih bolesti i slično. A jedan komentar sam vidjela (i to ga je još Hrvat napisao) pita kako bi izgledalo da je Rom bio taj s puškom. Komentari bi bili “vi ste na socijali, ništa ne radite, a još pucate tu po našem saboru i zastupnicima, živite na našoj grbači, i to nam je hvala”.

Ja imam taj pritisak da budem dobra, da dobijem taj kompliment kako sam super i nisam kao ostali Romi. Sjećam se situacije  kad sam u prvom razredu srednje škole išla kući s kolegicom iz razreda koja me pitala da li ja prosim. Rekla sam da, evo taman na povratku iz škole siđem u Držićevoj i napravim par sati smjenu.

Radila sam na radionicama barometar privilegija, vježbu gdje s obzirom na pitanja koja su vezana uz različite društvene uvjete trebaš napraviti korak naprijed ukoliko se u njima prepoznaješ. Tek onda sam shvatila koliko su bijeli ljudi privilegirani. Uđeš u dućan i nitko te ne prati! Ako ja ne ustanem u tramvaju ili malo glasnije pričam svi me napadnu i gledaju ispod oka, a kada drugi to isto naprave nitko se ni ne okrene.

J.L.: Misliš li da kazalište, i umjetnost općenito mogu zaista napraviti neku društvenu promjenu? S jedne strane i ja se sama bavim društveno angažiranim umjetničkim radom kroz Kazalište potlačenih, s druge brine me da angažirana umjetnost prestaje biti medijem i postaje svrhom samoj sebi, zamjenom za stvarni rad na promjeni u društvu.

M.M.: Treba još jako puno vremena i rada da se promijeni slika o Romima, i sve može pomoći. Bila sam na kongresu mladih u Bratislavi i jedna djevojka iz Slovačke je komentirala da su ljudi odbijali otići kod doktora koji je Rom. Mogu ja govoriti o rasizmu i diskriminaciji, ali i mi kao narod moramo u inat svemu pokazati da nismo samo na socijali, nego da možemo puno više. Glupo je što se uopće moramo dokazivati, ali čini mi se da je to jedini način. Moramo dokazati da smo normalni.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Izvedbe se održavaju u prostoru Tehničkog muzeja Nikola Tesla.

Za dramaturgiju je zaslužna Mila Pavićević, za scenski pokret Zrinka Lukčec Kiko, scenografiju i kostimografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, video je izradila Selma Selman, glazbu je odabrao Damir Šimunović, dok je svjetlo oblikovao Marino Frankola

Predstava je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti u 2017 godini.

Kako stoji u najavi, arterarij je usmjeren na uključivanje predstavnika marginaliziranih i stigmatiziranih grupa u umjetničke produkcije. Njegov cilj nije propaganda, već otvaranje umjetničkog prostora, demokratizacija produkcije, razbijanje granica i staklenih stropova. Arterarij izaziva status quo u društvu radom na promjenama u svom sektoru.

Ova produkcija istražuje i progovara o identitetu, društvenim odnosima temeljenima na percepciji identiteta te utjecaju kojeg uska percepcija identiteta uokvirena u predrasude ostavlja na društvene subjekte. Ova produkcija čini sasvim evidentnim ono što nas spaja, a ironizira, problematizira i prikazom posljedica kritizira ono što nas, naizgled, razdvaja.

Produkcija se poigrava podruštvljenjem intime i intimiziranjem političkoga, ismijavanjem tragičnoga i kanoniziranjem komičnoga, poopćavanjem specifičnoga i konkretiziranjem općega.

“Najprije smo mnogo razgovarali, radili intervjue jedni s drugima. Izvođači su pitali autore, autori su pitali izvođače. Ishodište za razgovor bilo je pitanje identiteta. Igrali smo igre identiteta. U tim igrama zanimalo nas je koji svi elementi čine Sindy, a koji čine Sinišu. U kojim situacijama smo izloženi izrugivanju, diskriminaciji, nasilju zbog vlastitog identiteta”, zapisala je o projektu dramaturginja Mila Pavićević.

Autorski tim još čine Zrinka Lukčec Kiko, Zdravka Ivandija Kirigin, Selma Selman, Damir Šimunović i Marino Frankola.

Arterarij je usmjeren na uključivanje predstavnika marginaliziranih i stigmatiziranih grupa u umjetničke produkcije. Njegov cilj nije propaganda, već otvaranje umjetničkog prostora, demokratizacija produkcije, razbijanje granica i staklenih stropova. Arterarij izaziva status quo u društvu radom na promjenama u svom sektoru. Ova produkcija istražuje i progovara o identitetu, društvenim odnosima temeljenima na percepciji identiteta te utjecaju kojeg uska percepcija identiteta uokvirena u predrasude ostavlja na društvene subjekte. Ova produkcija čini sasvim evidentnim ono što nas spaja, a ironizira, problematizira i prikazom posljedica kritizira ono što nas, naizgled, razdvaja.

Produkcija se poigrava podruštvljenjem intime i intimiziranjem političkoga, ismijavanjem tragičnoga i kanoniziranjem komičnoga, poopćavanjem specifičnoga i konkretiziranjem općega.

“Učestalim preobražajima prostora gledanja stalno se mijenja položaj publike u tom prostoru, pa tako i njezin odnos spram izvedbe, odnosno svijest o onome što se u određenom trenutku na sceni prikazuje i/ili pripovijeda koja nas tjera da tijekom gledanja pogledajme uistinu pogledamo, tj. sagledamo iz što je više moguće različitih uglova i ne dopuštajući da se uljuljkamo u samo jednoj i/ili jednostavnoj promatračkoj poziciji”. (Hana Sirovica, Kulturpunkt)

“‘Pogledajme’ na fin se način poigrava i ironizira naše zablude i naše strahove kada su u pitanju shvaćanje identiteta i njegove granice, tko je tko, kako na druge gledamo i što nam se na njima čini prihvatljivim a što ne.” (Bojan Munjin, Novosti)

Autorski tim još čine Zrinka Lukčec Kiko, Zdravka Ivandija Kirigin, Selma Selman, Damir Šimunović i Marino Frankola.

Piše: Hana Sirovica

U izlog u Hatzovoj ulici u Zagrebu sa ceste ulazi osoba noseći čajnik, a malo kasnije pridružit će joj se i osoba koja drži televizor. Publici koja sjedi u pozadini izloga predstavljaju se kao Sindy i Siniša, a preko predmeta koje su donijeli krenut će u intimna iscrtavanja svojih odrastanja od djetinjstva, prvih (osviještenih) susreta s diskriminacijom, načinima suočavanja i življenja s društvenim osudama tijekom života  do različitih projekcija u budućnost. Sindy će s čajnika brzo prijeći na Barbike koje je okretala držeći ih za glavu i koristila njihove noge kao pračke, naopako kao što je po mišljenju njezine obitelji bilo naopako to što je kao djevojčica odbijala nositi haljine. Siniša uzima televizor kao centralnu točku iz koje kreće u opis napučenog malog dvosobnog stana svoga djetinjstva – u  njemu su živjele dvije obitelji pa je jedan od ključnih mehanizama preživljavanja bio odabrati dobar ugao iz kojega se televizija uopće može gledati. Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić inače su članovi Romskog nacionalnog vijeća, a Sindirela je uz to u uredništvu časopisa i portala Romi.hr. Kao aktivistima istupi u javnosti nisu ni njoj ni njemu do sada bili nepoznanica, kao što je i njihova odluka da se u predstavi pogledajme okušaju kao glumci amateri zasigurno dobrim dijelom motivirana aktivističkim impulsom. pogledajme je nastala tako što su se Sindirela i Siniša javili su na natječaj novoosnovane udruge arterarij, inicijative koja teži pružiti pripadnicama i pripadnicima marginaliziranih društvenih skupina prostor za stvaranje vlastite umjetnosti, a mislim da ne treba posebno naglašavati koliko takvih prostora nedostaje i koliko su potrebni. Predstava je autorski projekt Romana Nikolića, inače glumca i izvođača kojemu je ovo prvi ovakav projekt, nastao u suradnji s izvođačem i izvođačicom uz dramaturgiju Mile Pavićević i scenografiju Zdravke Ivandije Kirigin. Svjetlo je oblikovao Marino Frankola, a za scenski pokret zadužena je Zrinko Lukčec Kiko. 

Okosnicu predstave čine autobiografski fragmenti, crtice iz Sinišinog i Sindirelinog života koje on i ona prepričavaju i igraju nježno, grubo, smiješno, dirljivo, hladno i na različite načine reprezentiraju (između ostaloga) življeno iskustvo bivanja objektom neprijateljskog pogleda u različitim izvedbenim modusima – od komedije i groteske do nasilja na sceni. Već od samog ulaska izvođači se publici direktno obraćaju i gledaju u nas, a inicijativa pokretanja gotovo svake akcije i promjene na sceni njihova je: sami razmještaju scenografiju, rekvizite i rasvjetu, mijenjaju funkciju izloga kao scenskog prostora dižući ili spuštajući rolete čime određuju može li određene dijelove predstave pogledati i slučajna publika s ulice, koliko su oni i u prostornom smislu manje ili više intimni. Premisa pogledajme autobiografska je, a njezina se uvjerljivost (i naša spremnost da na licu mjesta drage volje potpišemo autobiografski ugovor) pojačava činjenicom da prostor igranja autobiografskih fragmenata doslovce pred nama stvaraju njihovi izvođači. Ovakvim učestalim preobražajima prostora gledanja stalno se mijenja položaj publike u tom prostoru, pa tako i njezin odnos spram izvedbe, odnosno svijest o onome što se u određenom trenutku na sceni prikazuje i/ili pripovijeda koja nas tjera da tijekom gledanja pogledajme uistinu pogledamo, tj. sagledamo iz što je više moguće različitih uglova i ne dopuštajući da se uljuljkamo u samo jednoj i/ili jednostavnoj promatračkoj poziciji.

Fokusom na “male” svakodnevne autobiografske situacije  autorski tim zaobilazi neke od problema koji mi se čine čestim u ionako prerijetkoj reprezentaciji Romkinja i Roma i govoru o njima. S jedne strane  to je orijentalistički diskurs koji ih u ekstremnijoj inačici prikazuje kao egzotične nomade s naglaskom na magijsku komponentu lutalačkog načina života (vidi: Emir Kusturica). S druge strane tu su NGO-ovski i medijski diskurs koji vrlo lako zalaze u viktimizaciju, ograničavajući potencijal i prostor djelovanja (ne samo ovoj) manjini. Makar uz najbolje namjere, ljudskopravaški pristup (a ovdje pribrajam i benevolentnije medijske prikaze) teško može izbjeći, a uglavnom se ni ne trudi drugačije no prikazati ugrožene skupine kao apsolutne žrtve sistema. Pogled kroz takvu prizmu nužno objektificira, lišava mogućnosti djelovanja one o kojima govori i sav potencijal promjene pripisuje onim pozicijama koje već imaju moć, odnosno natrag sustavu koji reproducira dominantnu kulturu, kulturu koja isključuje i diskriminira, koja je u najboljem slučaju previše pristojna da otvoreno traži potpunu asimilaciju, pa nominalno dopušta i traži promjene i poboljšanja, ali samo onakva koja ju ne ugrožavaju i ne mijenjaju suštinski. Vrlo pojednostavljeno, određeni identitet može proći u onoj mjeri u kojoj se pristaje preliti u zadane kalupe. 

U oba slučaja radi se o nepoštenoj generalizaciji i bespoštednom brisanju življenih romskih iskustava, jer ne govore oni već se govori o njima, o “romskoj sudbini” ili “romskom pitanju”, a ta su iskustva ono što bi u čitavoj priči trebalo biti jedino bitno i upravo je to polazišna pozicija u predstavi. U pogledajme vjerojatno dobar dio publike prvi put dijeli prostor ovoliko vremena s dvoje Roma, a budući da govore za sebe i o sebi, upoznajemo ih u njihovim mnogim drugim identitetima i u različitim životnim fazama, različitim taktikama preživljavanja i promjenama tih identiteta. Iz inicijalnih opisa vlastitih prostora odrastanja (ili nedostatka istih) razgranat će se intimne geografije izvođača i izvođačice koje uključuju i mnoge druge prostore, one  iz kojih su Sindy i Siniša isključeni, bijele prostore “hrvatstva” koji ovise od toga da “neki” ljudi u njih ne pripadaju, a njihova prisutnost znak je za uzbunu – jer tada je malo teže pretvarati se da “oni” ne postoje, a svaka bliskost s njima mogla bi narušiti poredak. U tom smislu pogledajme dobrodošao je iskorak u umjetničkoj sferi, jer i kada se u hrvatskoj umjetnosti govori o manjinskom, drugom i drugačijem, to drugo uglavnom nije ovdje da bi postalo bliže i blisko, već u pravilu služi kao simbol u kojemu se ogleda ono prvo, bilo da se se u krajnjoj liniji propita ili potvrdi. 

U možda najefektnijem i svakako najbizarnijem dijelu predstave Sindy i Siniša sunčaju se na ležaljkama i izruguju se upravo takvim situacijama, kada su se našli izvan onoga što dominantna kultura određuje kao “njihovo mjesto”. Pritom se grohotom smiju jer takve su situacije uistinu i prije svega glupe, koliko god da su i opasne (možda najbolje reći – opasno glupe). Primjerice, Sinišu su u izlasku zamijenili sa zaštitarom jer ne može jedan Rom “samo” izići van da bi se zabavio, a na intervjuu za posao optužili su ga da je falsificirao diplomu jer ne može jedan Rom imati tako dobre ocjene; Sindy ima dobrog prijatelja iz dugavskog azila s kojim često ide u kafiće na što svi prisutni hvataju svoje torbe i novčanike jer crnac i Romkinja ne mogu “samo” popiti kavu bez lopovske agende. Siniša i Sindy prepričavaju ovakve anegdote kao da dijele bezopasne tračeve i uživaju u sunčanju na rivijeri, komentirajući stalno kako im je dobro i lijepo u životu, a ironiji čitavog prizora doprinosi pozadinska pjesma Beti Jurković (za izbor glazbe zaslužan je Damir Šimunović) s refrenom koji glasi “Noćas svijet se vrti samo oko nas”. Ovakvim izlaganjem vlastitog iskustva uz potpunu kontrolu nad njime (jer samo Sindy i Siniša imaju pravo odlučiti da su im ovakvi događaji smiješni i pod kojim uvjetima se njima može smijati) prizor ismijava usmjerenost na sebe ili, bolje rečeno, patološki narcizam koji leži u korijenu društvenih predrasuda spram svih drugih i drugačijih u kulturi koja počiva na istosti i sličnosti. To je ismijavanje itekako tragikomično, ali prije svega vrlo začudno jer proizlazi iz pozicije gdje ti drugi zamišljaju, ili barem pokušavaju zamisliti kako bi bilo da se svijet uistinu vrti oko njih. 

Osude koje su posljedica diskriminacije u pogledajme se pojavljuju i u službenoj verziji – na svaku od priča o proživljenoj diskriminaciji naknadno se nadovezuje „društvena optužnica“ koja se čita na sceni fingiranim pravnim rječnikom. Administrativnim jezikom Sindy će biti optužena jer je sjela u kafić što je jadne poštene građane izložilo strahu i trepetu, a Siniša je pak optužen da se pretvarao da je zaštitar, što dodatno izvrgava te situacije ruglu, ali i raskriva iz drugog ugla njihovu opasniju dimenziju. Element opasnosti pojavljuje se u predstavi i u prizorima nasilja koji u više navrata razbijaju radnju i ne dopuštaju publici da se pretjerano opusti u mirnijim prizorima. Izvođači izlaze iz uloga, dovikujući si razne uvrede koje se ne tiču samo Roma, već pokrivaju i cijeli dijapazon uvriježenih vrijeđanja svega što nije normativno hrvatstvo, odnosno svih manjinskih i partikularnih identiteta. Ili: Siniša pobjesni i kreće bacati rekvizite bijesan zbog svojih osobnih trauma što eskalira u širenju priče i bijesu zbog kolektivne traume Roma i nepriznavanja romskih žrtava fašističkog režima NDH kojima se ne zna ni približan broj. Oboje su kasnije bijesni i zbog istih događaja kojima su u prizoru sunčanja smijali. Bijesna je i Selma Selman, mlada romska i bosanska umjetnica čiji se video pušta u finalu predstave, a u kojemu nastupa kao Bog(inja) koja više u starozavjetnom, razaračkom stilu obećava ukinuti sve podjele. 

Kao što za nasilnim prizorima u pogledajme slijede prizori pomirenja u kojima protagonist i protagonistkinja pronalaze utjehu jedno u drugome, u međusobnoj povezanosti i solidarnosti, tako i pomalo apokaliptični Selmanin video koji ističe iste podjele i razlike koje teži razoriti zasjenjuje završna scena Siniše i Sindy koji istovremeno s videom izlaze na ulicu, u javni prostor i plešu na Wonderful World Sama Cookea (“Don’t know much about history/ (…) / But I do know that I love you/ And I know that if you love me, too/What a wonderful world this would be”), a koji predstavlja potpuno drugačiji sloj (utopijskog) zamišljaja budućnosti kakvo svoje uporište pronalazi u kontaktu i bliskosti kao načinu da se razlike premoste i dokinu onkraj ograničenja identitarnih politika. 

Arterarij je usmjeren na uključivanje predstavnika marginaliziranih i stigmatiziranih grupa u umjetničke produkcije. Njegov cilj nije propaganda, već otvaranje umjetničkog prostora, demokratizacija produkcije, razbijanje granica i staklenih stropova. Arterarij izaziva status quo u društvu radom na promjenama u svom sektoru. Ova produkcija istražuje i progovara o identitetu, društvenim odnosima temeljenima na percepciji identiteta te utjecaju kojeg uska percepcija identiteta uokvirena u predrasude ostavlja na društvene subjekte. Ova produkcija čini sasvim evidentnim ono što nas spaja, a ironizira, problematizira i prikazom posljedica kritizira ono što nas, naizgled, razdvaja.

Produkcija se poigrava podruštvljenjem intime i intimiziranjem političkoga, ismijavanjem tragičnoga i kanoniziranjem komičnoga, poopćavanjem specifičnoga i konkretiziranjem općega.

“Najprije smo mnogo razgovarali, radili intervjue jedni s drugima. Izvođači su pitali autore, autori su pitali izvođače. Ishodište za razgovor bilo je pitanje identiteta. Igrali smo igre identiteta. U tim igrama zanimalo nas je koji svi elementi čine Sindy, a koji čine Sinišu. U kojim situacijama smo izloženi izrugivanju, diskriminaciji, nasilju zbog vlastitog identiteta”, zapisala je o projektu dramaturginja Mila Pavićević.

Autorski tim još čine Zrinka Lukčec Kiko, Zdravka Ivandija Kirigin, Selma Selman, Damir Šimunović i Marino Frankola.