Program se održava od petka, 25. listopada do nedjelje, 27. listopada u Galeriji SKD Prosvjeta (Preradovićeva 21) i Kulturno informativnom centru (KIC).

Cilj Foruma je okupiti predstavnike regionalne lijeve scene, osiguravajući prostor za dijalog i razmjenu iskustava i strategija. U trenutku kada su brojni akteri prešli iz aktivističkog u stranački kontekst, program otvara pitanja promjene organizacijskih strategija i preispitivanja programatskih smjerova u vremenu rastućih ekoloških, migracijskih i socijalnih izazova.

Kroz šest tematskih panela sudionici_e će raspravljati o različitim aspektima emancipatorne politike. Program uključuje teme poput preobrazbe lijevih pokreta u stranke, suradnje sa sindikatima, okolišne pravde, te pozicioniranja ljevice prema migracijama, rodnim pitanjima i medijima.

Više informacija o programu i raspored panela na poveznici.

Ulaz na sve programe je slobodan.

Lana Kučer i Noah Kraljević, članovi Glavnog odbora, u razgovoru su nam rekli više o specifičnim uvjetima rada u civilnom neprofitnom sektoru, kao i o planovima za buduće djelovanje novoosnovanog sindikata.

Iako se o izuzetno prekarnim uvjetima rada u neprofitnom sektoru govori godinama, dosad je vladao stav da ih, zbog specifičnosti sektora, nije moguće rješavati klasičnom sindikalizacijom. I vi u svojim prvim istupima adresirate te specifičnosti, pa za početak možete li ukratko podsjetiti o kakvim je preprekama riječ i kako se one reflektiraju na primjenu radnog zakonodavstva u radu udruga?

SKUPA: Neprofitni sektor se najvećim dijelom financira kroz vremenski ograničene projekte (najčešće na godinu, dvije, nekada i manje), dobivene na natječajima donatora (državnih i institucija Europske unije, međunarodnih ili privatnih organizacija) koji su često neredoviti (neplanski). Dobivanje sredstava je neizvjesno jer je i konkurencija među organizacijama velika te tako ne postoji garancija osiguravanja sredstava za stabilno dugoročno djelovanje organizacija. To dovodi do nestabilnih i prekarnih uvjeta rada jer je rad nerijetko ugovoren putem ugovora na određeno, često na nepuno radno vrijeme, putem ugovora o djelu, autorskih ugovora i drugih oblika privremene zaposlenosti. U kontekstu radnih prava problemi su zato najčešće vezani za nepoštivanje prelaska na ugovor na neodređeno za radnice i radnike koji više od tri godine rade na istom radnom mjestu, potom za nepoštivanje prava vezano za porodiljni dopust, neadekvatno reguliranje bolovanja, nemogućnost priznavanja i plaćanja prekovremenog rada te prava na isplaćivanje otpremnine u slučaju otkaza. Također, kako se radi o projektnim sredstvima, plaće se ne mogu se korigirati u skladu sa situacijom u gospodarstvu, primjerice inflacijom, što je sada vrlo aktualno pitanje. Ovakvi uvjeti privremene zaposlenosti ili izrazito prekarnog rada negativno utječu na druge aspekte života radnica_ka, otežan im je pristup financijskim uslugama (npr. kreditima) i ne mogu postići financijsku stabilnost što je uvjet za egzistencijalnu sigurnost.

Velik problem predstavlja radno preopterećenje i sagorijevanje (burnout) gdje je jedan od važnih uzročnika upravo administrativna zahtjevnost provedbe projekata te iscrpljujući ritam pisanja prijavnica i izvještavanja. Pri osnivanju sindikata, i nama samima kao radnicama_ima u ovom sektoru jedan od najvećih izazova bio je kako pronaći vrijeme i kapacitete za pokretanje sindikata. Također, česta je i samoeksploatacija, kako zbog projektnih zadatosti, tako i zbog toga što radnice i radnici percipiraju rad u udruzi više kao poziv, “rad iz ljubavi”, uvjerenja i volonterski, dok su manje osviješteni o pripadnosti radničkoj klasi i svojim radničkim pravima.

Razlozi koji obično onemogućavaju cjelovitu primjenu radnog zakonodavstva u udrugama su velikim dijelom zadatosti projektnog financiranja, ali i to što poslodavci i radnici nisu upoznati sa svojim pravima i obavezama te u organizacijama često ne postoje službeni protokoli koji bi adresirali ovu problematiku.

Gdje vidite prostor za djelovanje sindikata SKUPA, koje su strategije rada i prema kome su usmjereni radnički zahtjevi?

SKUPA: S obzirom na specifične probleme civilnog sektora koji proizlaze iz financiranja i načina funkcioniranja udruga želimo se boriti protiv nesigurnih i prekarnih oblika rada, ugrožavanja materijalnih prava i izrabljivanja, mobbinga i diskriminacije, protiv burnouta te negativne percepcije o radnicama_ima u civilnom sektoru. U našem radu fokusirat ćemo se na okupljanje što većeg broja radnica_ka, istraživanje njihovih potreba, edukaciju članstva, pružanje pravne i drugih oblika podrške te aktivističko djelovanje s ciljem osvještavanja javnosti o problemima s kojima se radnice i radnici u našem sektoru suočavaju. Upozoravat ćemo na štetne prakse poslodavaca, dok ćemo one dobre isticati i usustaviti kako bi bile pravno obvezujuće.

Zbog činjenice da je odnos radnica_ka i poslodavaca u našem sektoru specifičan te ne govorimo o klasičnoj podjeli rada i kapitala, radnički zahtjevi biti će usmjereni na više strana. Osim s udrugama u svojstvu poslodavaca, otvarat ćemo dijalog i s donatorima odnosno lokalnim, nacionalnim i europskim tijelima, te političkim i drugim akterima zaduženim za izdvajanje i dodjelu sredstava. SKUPA će kroz svoje djelovanje, uz fokus na uže područje radničkih prava adresirati i šira društevno-politička pitanja, ponajprije socio-ekonomska. Želja i ambicija je izgraditi progresivan sindikat čije se vrijednosti reflektiraju kako u unutrašnjem ustroju i radu, tako i u djelovanju u široj zajednici i javnosti.

U procesu je izrada novog Zakona o radu. Donosi li on, prema sadašnjim saznanjima, neke promjene za radnike i radnice u civilnom sektoru?

SKUPA: Kada govorimo o primjeni Zakona o radu u neprofitnom sektoru ističemo kako udruge često nisu u mogućnosti primjenjivati sve odredbe tog zakona upravo zbog projektnog financiranja njihovog rada i brojnih administrativnih zahtjeva. Tako, npr. često ne mogu isplatiti otpremninu ili prekovremene sate jer takav tip troškova nije predviđen nekim od projekata. Projektno financiranje također utječe na to da neke udruge sklapaju ugovore na određeno vrijeme s radnicama_ima. Upravo zbog te činjenice najavljene izmjene Zakona o radu koje se odnose na to da bi radnica ili radnik ugovorom na određeno kod istog poslodavca mogla raditi najviše na tri uzastopna ugovora na određeno i maksimalno tri godine, kao i uvođenje obaveze utvrđivanja objektivnog razloga za sklapanje prvog ugovora na određeno, neće značajno utjecati na poboljšanje položaja radnica_ka u civilnom sektoru. U tom smislu se prvenstveno želimo fokusirati na dobre prakse koje postoje u udrugama, a koje proizlaze iz neformalnih dogovora radnica_ka i poslodavaca utemeljenih na dobroj volji. Cilj nam je usustaviti takve prakse i učiniti ih pravno obvezujućima u sektoru.

Neke od drugih najavljenih izmjena Zakona o radu, kao što su pravo radnika_ca na nedostupnost izvan radnog vremena, uvođenje zaštite od mobbinga ili reguliranje rada od kuće pozdravljamo, ali tek ostaje vidjeti kako će izgledati finalna rješenja te hoće li ona za radnice_ke biti efikasna, odnosno kako će se odraziti na civilni sektor. S druge strane, ne zvuče dobro najave koje se tiču smanjenja plaćenog dopusta sa sedam na pet, odnosno tri radna dana, kao ni povećanje broja dozovoljenih prekovremenih sati, skraćivanje otkaznog roka u slučajevima povrede obveze iz radnog odnosa na sedam dana i slabljenje zaštite sindiklanih povjerenika_ca.

Za uspjeh sindikata obično se presudnim smatra masovnost organizacije. Vi ste upravo prošli proces registracije. Kakav je odaziv dosad?

SKUPA: Odaziv je odličan, u SKUPA je već 40 članova i članica. Također, od osnivanja i izlaska u javnost dobili smo velik broj iskaza interesa – preko 60, a još nismo ni javno oglasili poziv za učlanjenje, što je važan pokazatelj da je osnivanje sindikata bilo izuzetno potrebno i da su radnice i radnici prepoznali važnost sindikalnog organiziranja unatoč svim specifičnostima sektora. Trenutno radimo na širenju članstva, u okviru sindikata postoji koordinacija povjerenika_ca koji su zaduženi za članstvo u pet regija na području Republike Hrvatske i kojima se svi zainteresirani radnici i radnice, vanjske suradnice, studentice, volonterke, stažistkinje i nezaposlene osobe koje rade ili djeluju u neprofitnom sektoru mogu javiti ukoliko žele biti dijelom SKUPA. Cilj je okupiti što više radnika_ca iz sektora diljem Hrvatske te što više proširiti članstvo izvan Zagreba na druge gradove i regije, gdje i sada imamo prisutnost, ali manju.

U posljednje vrijeme primjećujemo više inicijativa kolektivnog organiziranja u području radnih prava, posebno u kulturnom sektoru gdje je platforma Za K.R.U.H nedavno provodila kampanju Za poštenu plaću, a SPID izradio strukovni priručnik koji bi trebao osigurati pravedne naknade za rad u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja. Vidite li tu neki prostor preklapanja i potencijalnih suradnji?

SKUPA: Svakako smo otvoreni_e za suradnju. Naš cilj je podizanje svijesti o važnosti radničkih prava i sindikalnom organiziranju te o položaju radničke klase u našem sektoru, ali i šire. Jedan od važnih aspekata sindikalnog djelovanja je upravo umrežavanje s drugim sindikatima u cilju stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva. Posebno nam je važna suradnja sa sindikatima koji organiziraju radnice_ke u srodnim djelatnostima ili koje imaju slične probleme i izazove kako bismo kroz razmjenu iskustava i dobrih praksi pronašli rješenja za dobrobit svih. Tu spada i suradnja sa inicijativama iz kulturnog sektora, a u kontekstu područja djelovanja našeg sindikata fokus nam je prvenstveno na radnicama_ima koji rade u ili surađuju s udrugama u kulturi. Isto tako, vidimo prostor za suradnju i sa drugim sindikatima, primjerice Sindikatom novinara Hrvatske, s obzirom na to da u našem sektoru djeluju brojni neprofitni mediji čiji su osnivači uglavnom udruge ili sindikati.

U javnosti dominira negativna percepcija o radnicama i radnicima u civilnom sektoru, posebno nakon posljednjih lokalnih izbora kada su svakodnevno portretirani kao neradnici i “sisači” proračuna. Vlada ideja da rad u udrugama nije rad i da se, slijedom toga, ne bi trebao ni plaćati. Kako mijenjati tu percepciju?

SKUPA: Možda ne bismo rekli da je takva, negativna, percepcija u javnosti dominantna, no naravno da je prisutna. Više je razloga za to, prvenstveno političko-ideološke manipulacije određenih društvenih aktera, zatim i to da udruge ukazuju na socijalne nepravednosti, kritiziraju rad donositelja odluka i vladajućih, štite i zagovaraju prava skupina koje upravo društvo diskriminira što je prilično nepopularno u javnosti, a jedan od razloga je i to što šira javnost nije upoznata s djelovanjem sektora. No radnice i radnici u sektoru pružaju socijalne usluge, provode programe u mnogim područjima od javnog interesa koje korisnici_e i društvo sve više prepoznaju kao vrijedne i potrebne što mijenja i utječe na pozitivnu percepciju kako samih udruga tako i radnica_ka u sektoru. Posebno je to u javnosti vidljivo u kriznim situacijama, kao primjerice na Baniji kada su se upravo ljudi iz ovog sektora među prvima okupili i doprinijeli da se što prije pomogne stradalima.

Država na udruge svaljuje pružanje niza socijalnih usluga, za koje je prvenstveno sama država zadužena. U ovom kontekstu govorimo o svojevrsnom “outsourcingu” udruga, što je financijski svakako povoljnije za državu. Stoga smatramo da je potrebno da država udrugama omogući sustavnije financiranje kako bi se osigurao kontinuirani rad sa zajednicama i kvalitetno pružanje socijalnih usluga, kao što su primjerice njega za starije i nemoćne, rad s osobama s invaliditetom, integracija izbjeglica i drugih migranata, rad sa žrtvama nasilje i dr.

Sindikat će kroz svoje zagovaračke aktivnosti prema donatorima, tijelima državne i javne vlasti te otvaranjem tema u javnom prostoru naglašavati krucijalnu ulogu našeg rada i doprinosa funkcioniranju socijalne države kako bi suzbijali negativne percepcije i predrasude o radnicama_ima u civilnom sektoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Premda je najočitije utjecala na izvaninstitucionalne radnice u kulturi, pandemijska kriza itekako je pogodila i suradnice i zaposlenice institucija, osobito tamo gdje kulturno polje u najvećoj mjeri funkcionira na tržišnim principima. Pritom je borba za radnička prava u kulturnim institucijama dio šire i dugotrajnije krize, koja uključuje i pitanje njihove dekolonizacije i depatrijarhalizacije. Navedeni su dakako problemi izrazito aktualni u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se raspravama potaknutima pokretom Black Lives Matter pridružio, primjerice, i otpor okrutnom odnosu muzejskih teškaša prema svojim zaposlenicima. Važan pomak dogodio se početkom 2019. godine, kada su se radnice i radnici New Museuma na njujorškom Manhattanu odlučili organizirati kao podružnica UAW-ovog sindikata Local 2110, koji u tom trenu već djeluje u MoMA-i i Muzeju umjetnosti u Bronxu. Kako je za Jacobin tada izjavila Lily Bartle, jedna od urednica u NM-u, povod za osnivanje sindikalne podružnice bili su planovi uprave Muzeja za građevinsku megainvesticiju od 85 milijuna dolara pod arhitektonskim superstarom Remom Koolhasom, dok plaće dijela zaposlenih na puno radno vrijeme nisu dostatne za pokrivanje troškova života. Usprkos otporu uprave, koji je uključivao i angažman konzultantske firme specijalizirane za sprečavanje sindikalnog organiziranja, radnici su se uspjeli izboriti za svoja prava, a u listopadu 2019. je potpisan i petogodišnji kolektivni ugovor između NM-a i sindikata.

Na tragu tog uspjeha, pod Local 2110 organizirali su se i radnice i radnici Dječjeg muzeja umjetnosti, muzeja Tenement i umjetničkog centra The Shed, a najnovije dobre vijesti stižu i iz glasovitog Whitneyja. Riječ je o instituciji koja je u nekoliko navrata tijekom zadnjih godina bila u središtu oštrih kritika od strane niza aktivistkinja i umjetnica: kao što smo izvijestili na Kulturpunktu, 2019. godine je kolektiv Decolonize This Place organizirao seriju prosvjeda čiji središnji zahtjev je bila ostavka potpredsjednika Upravnog odbora muzeja Warrena Kandersa. 

Temelj za takve zahtjeve bila su otkrića portala Hyperallergic o ulozi Safarilanda, grupacije čiji je Kanders osnivač i generalni direktor, u proizvodnji suzavca korištenog u represiji nad migrantima tijekom krize na američko-meksičkoj granici, kao i opremanju represivnih snaga u Puerto Ricu i Gazi. Kanders je tada odstupio od svoje dužnosti, a javni pritisci na Whitney bili su izuzetno važni za senzibilizaciju javnosti o društvenoj ulozi i odgovornosti muzeja.

Pandemijska kriza to je pitanje odgovornosti vrlo plastično proširila i na radnička prava. Kao i u New Museumu, zaposlenice Whitneyja dobrim su dijelom potplaćene, što ih nije poštedjelo teških rezova tijekom zadnjih godinu i pol zbog drastičnog pada prihoda. Kako je izvijestio portal Artnet, još u travnju prošle godine otpušteno je čak 76 radnica i radnika, redom iz službe za posjetitelje. Osim egzistencijalne ugroženosti, gubitak posla za te je ljude značio ostavljanje na zdravstvenoj vjetrometini u kontekstu Trumpove nekontrolirane protuepidemijske politike, koja je upravo sredinom travnja počela rezultirati strahovitim porastom broja umrlih.

Nakon što je u veljači ove godine uprava Whitneyja objavila da pandemijski gubici iznose 23 milijuna dolara, uz jednako nepovoljna predviđanja za naredni period, otkaze je dobilo još 15 radnica iz 11 različitih službi. Kako prenosi Jacobin, prijetnja daljnjih rezova navela je nekih 180 preostalih zaposlenica da krajem ovog mjesec od Nacionalnog odbora za radne odnose (NLRB) zatraže dozvolu za organiziranje glasanja o udruživanju u sindikat – također Local 2110.

Za razliku od New Museuma, Whitneyjeva je uprava 27. svibnja objavila da se odriče potrebe za glasanjem, čime je sindikat automatski “priznat”. U svojim komentarima za Jacobin, Karissa Francis, radnica u Muzeju, pojašnjava važnost sindikalnog organiziranja: “Nešto psihološki se dogodi kada si u sindikatu, jer iz radnice koja može biti otpuštena iz bilo kojeg razloga postaneš netko čiji otkaz zahtijeva opravdan razlog. Takva malena stvar čini da pomisliš: ‘U redu, mogu nastaviti raditi ovaj posao, mogu se osjećati sigurno i uživati u tome što radim.’ Također, ljudi koji rade duže vrijeme na ovakvim mjestima vide da se događa puno promjena. Kada se nalaziš u položaju u kojem se ne osjećaš sigurno, takve promjene s vremena na vrijeme mogu izgledati prilično zastrašujuće. Kada dođe do stvari poput otpuštanja i pandemije, osvijestite da nemate puno utjecaja na to što se događa tamo gdje radite kada niste u sindikatu.”

Dakako, sindikati nisu svemogući kada je riječ o spašavanju radnih mjesta – primjerice, istovremeno kada su se dešavala prošlogodišnja otpuštanja u Whitneyju, New Museum je otpustio 7, a na neplaćeni prisilni dopust poslao čak 41 radnicu. No nedvojbeno je da sindikalni pritisak uvelike ograničava samovolju poslodavaca: prema izvještaju portala Artnet, Local 2110 je tada optužio upravu Muzeja da ciljano eliminira članove sindikata, zbog čega je pokrenut i postupak pred NLRB-om. Što se pak Whitneyja tiče, kolektivni ugovor je u postupku izrade i nedvojbeno će ugroženim radnicama i radnicima donijeti određenu dozu zaštite u ovom izuzetno teškom razdoblju. Sindikalni val zasad se širi kulturnim institucijama SAD-a, a novoosviještena solidarnost među različitim sektorima rada u kulturi – od uslužnog osoblja do kustosica – dobar je zalog borbe za bolje radne uvjete.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Mario Kikaš

Apozicija “kriza” u različitim morfološkim izvedbama utaborila se ispred geografskog, kulturnog, ekonomskog i političkog toposa Europe do te mjere da nam je danas vrlo teško reći što taj geografski, kulturni, ekonomski i politički topos uopće predstavlja i još važnije – vrijedi li se za njega, i na koji način, zauzimati, da ne kažem – boriti. I dok je ranijih kriznih godina postojala neka vrsta najmanjeg zajedničkog nazivnika iza kojeg su stajale (ili se bar protokolarno fotografirale) političke elite zemalja Europske unije, odajući dojam konzistentnosti “europskog”, danas, u vremenu jedne od tih “subkriza” – one izbjegličke, taj se najmanji mogući zajednički nazivnik rasporio po šavovima različitih interesnih sfera u jednoj široj geopolitičkoj priči koja postaje sve opipljivija i u svakodnevnici naroda Europe. Ne može se, međutim, reći da u vremenu (krizom izazvane) melankolije nije zanimljivo pratiti kako se jedna stabilna institucija, koja je imala dominantnu ulogu u popunjavanju te Europe značenjima, i koja je imala ovlasti nad službenim, elitnim, monološkim govorom o Europi, u najmanju ruku – pretumbava. Pa se tako u tim zanimljivim, ali ne zbog toga manje opasnim i neizvjesnim mijenama destabilizira taj centralni, službeni, birokratski, briselski govor, otkrivajući neke druge priče i mehanike koje su pokretale Europu u posljednjih pola milenija. I onda kad je bila emancipatorna, humanistička utopija, odnosno kad je bila izvorište ideja republikanizma, sekularizma, solidarnosti, demokracije, ali i onda kada je bila luka u kojoj su se stvarale kolonijalne ambicije i iz kojih je vojna i misionarska snaga tih ambicija poharala svijet, ili pak tvrđava koja se unutar sebe urušavala u periodičnim krizama i eksplozijama nasilja. Uvijek je u tim različitim ilustracijama netko morao biti upregnut da izgradi bedeme tvrđave, brodske ekspedicije ili ratne eskadrile, ili pak, na drugom licu kovanice, morao je postojati masovni netko tko će ih rušiti, paliti i oslobađati nas od njih. 

U toj polumilenijskoj povijesti motor Europe pokretao je rad većine njene populacije, odnosno njenih naroda, ali i onih vanjskih naroda “bez povijesti”, kako ih određuje američki antropolog Eric R. Wolf, koji su različitim pravcima i u različitim uvjetima došli do Europe nakon što su se uputili na povijesni put, ne manje intenzivan i sudbonosan od današnjih ruta naroda. Govorimo o sloju povijesti Europe što ga je izlila ona ogromna većina koja radi, koja ulazi u konačnu računicu produktivnosti, odlazi s vlastelinskih posjeda i kućanskih gospodarstava u “slobodu” industrijske potražnje za radnom snagom, bježi iz ratom i ograđivanjem poharanog krajolika, ili se upućuje prema centrima iz privatizacijskom pljačkom uništene (polu)periferije novog milenija. Pritom su i rad i migracije, ili, uzmemo li malo širi pojam – mobilnost, istovremeno bili pojmovi “remećenja” parohijalnih, predmodernitetskih, etnocentričnih koncepcija, ali i “okidač” za zatvaranje upravo u te protekcionističke okvire u strahu od strane radne snage, migracijskih valova, “drugačijih” kultura. Drugim riječima, Europa je građena na radu i migraciji, ali što se gradilo i s kojom namjenom pitanje je koje se u velikom dijelu te povijesti nije postavljalo onima koji su konkretno, doslovno gradili i (po)kretali se. Međutim, ritam Europe kroz povijest zadavali su upravo sezonski nadničari iz Poljske na njemačkim poljima, irski i velški radnici u engleskim tvornicama, skandinavski mornari u holandskim lučkim krčmama, ili danas badante iz “Nove Europe” u talijanskim kućanstvima. Ili pak generacije naroda s globalnog juga i koloniziranih područja koji su se svojim glasovima pridružili razmještenim domaćim narodima u stvaranju europske priče odozdo, priče o radu i migracijama i svim njihovim kontradikcijama. 

Dugo nasilje

Iz jedne od takvih kontradikcija začeta je i moderna Europa čiji su napredak i razvoj krenuli iz krize i profitne stagnacije, a posljedično tome i iz velikog i dugotrajnog pustošenja koje je njeno seljaštvo natjeralo na masovne migracije, što zbog ratova, što zbog oduzimanja zajedničke zemlje koja je prehranjivala većinom ruralno stanovništvo tadašnje feudalne Europe. Taj dugi trenutak europske povijesti koji povjesničari stavljaju u interval između petnaestog i osamnaestog stoljeća odvojio je radnika od njegovih dotadašnjih sredstava za proizvodnju, od doma i zemlje koji su mu osiguravali osnovne uvjete za preživljavanje i natjerali ga na “pokretanje” koje nije bilo nužno jednosmjerno, ili uopće usmjereno, i često je završavalo u lutanjima i pukom preživljavanju. Ta kriza je od izgubljenih “ne-radnika” stvorila likove kulturnog imaginarija, “obješenjake i lakrdijaše”, ali jednako tako i mete sve češće kriminalizacije takvog ponašanja i traženja, odnosno migracija u uvjetima jako niske cijene rada, rata, gladi i uništenja dotadašnjih društvenih struktura i institucija. “Procesije siromašnih” ophodile su Europu, napisat će talijanska povjesničarka Silvia Federici, a u Španjolskoj su lutalice ponekad znale zakrčiti postojeće puteve zaustavljajući se u svakom gradu, zabilježit će francuski povjesničar Fernand Braudel. Učestale bune i ratovi i različiti oblici nasilja samo su povećavali masovnu armiju lutalica koje su postale emblematičnom figurom europske transformacije toga razdoblja. Bila je to masovna migracija bez cilja. 

U tom procesu uspostavljala se nova podjela rada, njegovo discipliniranje i moralizacija. To bi, slikovito rečeno, značilo da je svaki zastoj u održavanju ritma one društvene mehanike s početka priče bivao strogo sankcioniran. Ženama koje su svoj radni ritam “otkucavale” u prostorima kućanske tvornice proizvodnje nove radne snage, mobilnost je bila strogo zabranjena, regulirana i kontrolirana, a svaka transgresija i izlazak iz okvira oikosa završavao je stigmatiziranjem u vješticu, mučenjima i pogubljenima.  

Paralelno i daleko od kontinenta, svoj motor je ubrzavao novi stroj kojeg će pokretati nova radna snaga i koji će akumulirati kapital i pokrenuti revoluciju koja će prvo transformirati Europu, izgraditi njene gradove i opskrbiti tvornice sirovinama, a onda pogurnuti i ostatak svijeta prema industrijskom progresu i modernizaciji. Otkrićem novog svijeta otkriveni su i novi resursi, dio “raspuštenih” lutalica i otpuštenih vojnika našao je svoj put u novi svijet kao bijeg od života na rubu ovjekovječenog i u narodnim pjesmama u kojima su zahtjevi vrlo jednostavni – traži se isplata plaća, kako bilježi engleski folklorist i povjesničar Peter Burke koji je u svojim istraživanjima naišao na jednu takvu pjesmu raspuštenih pruskih husara. 

Ubrzo je pokrenuta najmasovnija i najdugotrajnija migracija u povijesti koja će posve izmijeniti demografiju svijeta, a onda  i Europe. Ta, upotrijebimo neutralan izraz, migracija istovremeno govori o porobljavanju afričkog stanovništva, odnosno nastavlja prethodnu priču o nasilju i otimačini koja je nakon zemlje (voda, šuma, pašnjaka, rudnih bogatstava) usmjerena i prema ljudima koji su u kolonijalnoj percepciji predstavljali tek živi rad u mehanici stalnog razvoja i krčenja prema progresu. Tako se rad i migracije kao nosivi stupovi europskog moderniteta, tehnološkog napretka i prosvjećenosti, još jednom pojavljuju u slici prisile, nasilja, ograđivanja, potlačenosti. Avet koja će stalno pratiti Europu.

Plavo ostrvo plavih ovratnika

Discipliniranje rada i radnika (žena, robova, nekadašnjih lutalica), ekstrakcija resursa sa svih geografskih širina (ne više isključivo europskih), širenje trgovine i propast seoske putting-out industrije, predstavljalo je temelj za novu prostornu organizaciju života u Europi. Razvija se industrija, a time se razvijaju i gradovi što predstavlja početak onog tipa migracijskih procesa koji su primarni atribut svake modernizacije: (po)kretanje iz sela u grad, odnosno diferencijacija mjesta života i rada. Ta ekonomska, tehnološka, socijalna i prostorna transformacija, stvorit će ne samo novu klasu nego i njeno specifično iskustvo i kulturu u kojoj migracija postaje svakodnevna i ciljana.  A da bi se ta svakodnevna migracija olakšala, potrebno je stvoriti infrastrukturu pa tako dolazi do razvoja prometa, a onda i intenzivnije međudržavne migracije radnika, kao i regulacije radne snage koja uvelike ovisi o nacionalnim potrebama za dodatnom radnom snagom, tako da se iskustva razlikuju od zemlje do zemlje. Gradovi se ubrzano razvijaju, a na njihovoj izgradnji u velikoj mjeri sudjeluju upravo strani radnici na privremenom radu, kao što primjećuje povjesničarka Leslie Page Moch. Devetnaesto stoljeće je vrijeme naglog rasta europske populacije, ali i najintenzivnije migracije Europljana prema zemljama Novog svijeta koje zahvaća još ubrzaniji rast. Irska, Italija, Srednja i Istočna Europa postaju tako rezervoar radne snage za farme i gradove Sjeverne Amerike i  plantaže kave i šećerne trske Južne Amerike, koje su nakon abolicije postali mjesta uvoza “slobodnih radnika”. Prekooceanska migracija Europljana dodatno je potaknuta i krizama, gladi i slabim razvojem europskih (polu)periferija. 

Početkom dvadesetog stoljeća ti se procesi nastavljaju, ali se nastavlja i intenzivnija radna migracija unutar same Europe u kojoj dolazi do nastanka restriktivnije regulacije migrantske radne snage, pogotovo u vrijeme depresije, odnosno velike krize dvadesetih i tridesetih s kojom danas često povlačimo historijske paralele i bilježimo sličnosti i razlike. U tom periodu Francuska se bilježi kao država s najliberalnijom politikom ulazaka strane radne snage u zemlju, ali i kao zemlja koja je primila one koji su izbjegli pred fašizmom u Italiji i Španjolskoj te pred nacizmom u Njemačkoj. Bez obzira na “normalizaciju” prekograničnog rada u periodu prve polovice 20. stoljeća, ipak su dva svjetska rata najviše pokrenula i izokrenula Europu. U ratnoj industriji masovno su iskorištavani radnici okupiranih naroda, odnosno država, kao dio ratne mašine, posebice nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Za nastavak povijesnih usporedbi ostaje brojka od čak 30 milijuna izbjeglica u najvećoj izbjegličkoj krizi na europskom kontinentu – tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Dijaloška kontra

Naglim postratnim  razvojem Zapadne Europe, klasnim kompromisom između sindikata (radništva), kapitala i države kao medijatora, stvorili su se relativno povoljni uvjeti za rad u industriji poslijeratne Europe.  Takav proces iziskivao je uvoz radne snage što je predstavljalo egzistencijalnu priliku mnogima, posebice  manje ili niskokvalificiranim radnicima s europskog (odnosno mediteranskog) juga i jugoistoka od pedesetih naovamo. Iako na početku “zamišljeni” kao privremeni radnici koji sudjeluju u izgradnji infrastrukture Marshallove Europe, do šezdesetih i sedamdesetih ti privremeni radnici već su izgradili vlastiti život u novim kontekstima i od privremenih radnika postali migrantska zajednica s vlastitim obiteljima. Taj proces iz korijena je promijenio Europu u kojoj je pitanje migracije i rada danas temeljno političko pitanje oko kojeg se događa hegemonijska borba na više fronti. 

Kao što je ranije istaknuto, migracije povezane s radom iz temelja su promijenile Europu dajući joj novi emancipatorni potencijal, remeteći njene etno-nacionalne uskosti, ali su istovremeno od nje stvorile mjesto razvoja reakcionarnih i parohijalnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija. U vremenu u kojem su sindikati tek blijeda kopija svojih povijesnih izvedbi, oni ipak ostaju jedina institucija radničkog organiziranja koja se, nažalost, slabo ili nikako ne snalazi s novim oblicima organizacije rada i pritiscima kapitala. Ljevica kao povijesni nositelj ideologije i interesa radničke klase tek traži adekvatnu formu vlastitog organiziranja, a rad i migracije, odnosno migrantski rad postaje termin kojeg politički kapitalizira desnica uvodeći razdor između nacionalnog radništva i migracije. Bez obzira na svoje povijesne kontradikcije, migracija i rad i dalje s razlogom pripadaju neslužbenom, ne-elitnom, emancipatornom, internacionalističkom odnosno dijaloškom jeziku, kako bi rekao ruski “prisilni sibirski migrant” Mihail Bahtin. I upravo je poticanje i održavanje dijaloga domaćeg i migrantskog radništva najvažniji korak u suprotstavljanju svakoj rasističkoj, antiimigrantskoj, konzervativnoj i nacionalističkoj politici. Kako to postići u praksi i na razini Europe, pitanje je s kojim si svaki dan trebamo razbijati glavu.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tanja Carić profesorica je Sociologije i Politike i gospodarstva te Građanskog odgoja i obrazovanja u Gimnaziji Pula, voditeljica debatnog kluba, članica uredničkog tima emisije Medionauti Pulske filmske tvornice, te sindikalna povjerenica područnog odbora Istarske županije Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske. Razgovaramo o stanju školstva, sindikalnom organiziranju, participaciji nastavnika, roditelja i učenika u odlučivanju i upravljanju školom, Cjelovitoj kurikularnoj reformi, građanskom odgoju i obrazovanju te medijskoj pismenosti.

KP: Predaješ sociologiju gotovo 25 godina. Kroz tvoje su ruke prošle mnoge reforme školstva, izmijenila su se obećanja svih garnitura vlasti o boljem statusu nastavnika te ponešto štrajkova jer ta obećanja nisu ispunjena. Kako procijenjuješ položaj nastavnika i stanje školstva danas?

Nije se promijenilo apsolutno ništa. Odnosno stanje školstva nikada nije bilo dobro, pa nije ni danas. Ako su i napravljeni neki koraci, tada su napravljeni po principu jedan korak naprijed, dva unazad. Položaj nastavnika se globalno gledajući u društvu pokvario, odnosno sve je lošiji. Naša profesija je degradirana, nastavnik više nije osoba koju se poštuje u društvu, znanje se ne cijeni, pa se to naravno reflektira i na odnos učenika i roditelja prema školi. Međutim, sve je to posljedica odnosa politike prema obrazovanju. Iako često slušamo prazne priče o važnosti obrazovanja, niti jedna vlada do sada nije provela u djelo ono što svako razvijeno društvo zna, a to je da nema razvoja bez ulaganja u obrazovanje. Mi svake godine sve manje izdvajamo za obrazovanje i znanost, dakle, ne više, kao što bi trebalo, nego još se i smanjuju novčana sredstva.

Cijeli sustav obrazovanja prepun je problema: imamo stare i loše nastavne programe, škole su loše opremljene, metode rada su zastarjele, nastavnici su potplaćeni i nezadovoljni, nastavnički posao se sve više birokratizira, ne postoji povezanost škola i gospodarstva, učenici bubaju napamet itd.

Nastavnici su jako ogorčeni zbog cijele situacije, već nam je pomalo dosta toga da smo na marginama interesa politike i cijelog društva. Tretira nas se kao da smo neki državni službenici koji rade s papirima, a ne sa djecom i mladima koji će sutra biti odrasli ljudi. Ministarstvo nam iz godine u godinu povećava obim poslova, i to isključivo administrativne poslove, o samom sadržaju obrazovanja nitko ne brine.

Naši učenici se nama čude i malo tko od njih sanja o poslu u školi. Nastavnički posao nije poželjan mladim ljudima, vide da je to težak i odgovoran, a slabo plaćen posao i nedovoljno cijenjen u društvu.

KP: Početkom školske godine održan je štrajk u kojem nisu sudjelovali svi nastavnici, sve škole, a i stav javnosti je bio podijeljen. Ti si sindikalna povjerenica u svojoj školi. Kakvim ocjenjuješ nastavničko organiziranje?

Jedno je sigurno, da nema sindikata bilo bi nam puno gore. Obrazovanje je sindikalno organizirano već 25 godina i nikada se nije desilo da smo nešto dobili dobrom voljom naše vlade. Sindikati se mukotrpno bore, vršili su se pritisci, štrajkalo se, i samo takve akcije daju rezultate. Izborili smo se za koliko toliko kvalitetan kolektivni ugovor. Na nama se uvijek štedjelo, mi u obrazovanju smo uvijek bili prvi koji smo se puni razumijevanja odricali jer su uvijek neka teška vremena. “Kriza je, nema novaca u resoru – bit ćete prvi koji će dobiti kada bude sredstava” – toga smo se naslušali i previše. Teret krize se nikad nije ravnomjerno raspodijelio na sve, a znamo na koga najmanje. 

Nastavnici su danas ogorčeni, razočarani i deprimirani nebrigom za obrazovanje. Pri tome, nikad ne mislimo samo na materijalna prava nas zaposlenih, nego na škole općenito, na ulaganje u znanje i znanost. Mi nastavnici smo uvijek zaostajali za plaćama ostalih u javnim službama, to mnogi ne znaju. Resor obrazovanja je prosječno najobrazovaniji sektor, jer ima daleko najviše visoko obrazovanih, a ima najniže plaće u usporedbi sa isto obrazovanima u drugim sektorima. 

Što se štrajkova tiče, uvijek je bilo sredina i škola koje su više aktivistički i borbeno raspoložene, a ima i onih u kojima ili iz straha ili zbog inercije štrajkovi ne uspijevaju. Ja imam sreću da radim u školi, u Gimnaziji Pula, u kojoj smo gotovo svi u sindikatu, a kad su štrajkovi apsolutno svi (članovi i nečlanovi) štrajkamo do kraja – do ispunjenja zahtjeva ili do završetka štrajka. Takva nam je školska tradicija, radim sa kolegama koji su dobro informirani i osviješteni o našem položaju i političkoj situaciji. Veliko je zadovoljstvo raditi u takvoj sredini. Znam da nije svugdje tako, ima previše škola u kojima ravnatelji vedre i oblače i izigravaju šerifove u školama, vrše pritisak na zaposlene pa se oni teško odlučuju za sudjelovanje u štrajku. Ako postoji i lokalna politička podrška, nitko takvima ne može stati na kraj.

KP: Kad govorimo o participaciji nastavnika, roditelja i učenika u odlučivanju i upravljanju školom, samostalnosti škola i njenih radnika, te horizontalnom funkcioniranju školskog sustava, govorimo o demokratizaciji škola. 

Prije svega mislim da je sam sustav loš zato što dozvoljava da sve ovisi o osobi odnosno o pojedincu. Sustav bi trebao biti takav da se kontroliraju i nadziru ravnatelji i sve ostale nepravilnosti koje se u sustavu dešavaju, u tretmanu djece i zaposlenih. Zakoni bi se svugdje trebali dosljedno primjenjivati, a ne da njihova primjena ovisi o osobi koja je nadređena. Svi znamo da je obrazovni sustav odraz društva, pa prema tome ono što se dešava u cijeloj Hrvatskoj, to se dešava i u školi – klijentelizam, politička podobnost, nepotizam, razni oblici korupcije i samovolja ljudi koji imaju moć. Određeni ravnatelji, jer su u političkoj stranci koja je u lokalnim razmjerima moćna, održavaju se na vlasti – čudno mi je reći da je netko na vlasti u školi, ali to je tako. O ravnateljima odlučuju školski odbori u kojima su tri od sedam članova članovi lokalne vlasti, pa je sve jasno. Zaposlenici se takvim ravnateljima ne žele zamjeriti jer se boje za svoju budućnost. 

S druge strane, Zakon o odgoju i obrazovanju omogućuje različite načine sudjelovanja, i činjenica je da zakon nije loš, nego ga ljudi ne znaju koristiti ili su pasivni. Ono što mene posebno ljuti jest da nema volje da se učenike uči demokraciji kroz funkcioniranje Vijeća učenika. To su formalna tijela koja postoje, a učenici niti znaju što mogu, niti ih bilo tko poučava u tome. 

Većina nastavnika nije motivirana niti na bilo koji način stimulirana da se posvete svom poslu, odrađuju ono što moraju, a tako i u smislu borbe za svoja strukovna, radnička prava i sve ostalo. Na neki način bi ih se trebalo potaknuti, a mislim i da su mnogi jednostavno pod utjecajem atmosfere u društvu. Politička kultura naših građana, pa tako i nastavnika, nije na zavidnoj razini. Većina samo čeka da se nešto desi, a nisu spremni sami se angažirati i biti aktivni. Uvijek je netko drugi kriv za nevolje, ili vlada, ili EU, ili Sindikat… uvijek netko drugi, ali teško se uviđa da smo svi odgovorni jer šutimo i ne reagiramo. 

Mnoga istraživanja to potvrđuju, a ja otvoreno zagovaram: nužno je uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kao redovitog predmeta. Ako ne odgojimo buduće građane kao odgovorne i aktivne, ako ne steknu političku pismenost, crno nam se piše. Da bi demokracija funkcionirala kako bi trebala, svaku novu generaciju treba odgajati za sudjelovanje u takvom sustavu. Mislim da je danas većini jasno da se jedno odgovorno i otvoreno društvo ne dobiva preko noći donošenjem ustava i zakona. Moramo svi naučiti svaki dan se zalagati za društvo kakvo želimo. 

KP: Kakva je uloga roditelja u svemu tome?

Mnogi će potvrditi da su danas roditelji vrlo često prepreka provođenju dobrih nastavnih programa i uvođenju nekakvih novih i kvalitetnijih odnosa u školu. Također, roditelji vrlo često utječu loše na djecu jer im ukazuju na to da kroz obrazovni sustav treba proći samo zato da bi se dobilo svjedodžbu ili diplomu, a ne šalju poruku djeci da je korisno imati kvalitetno obrazovanje. Djecu učimo da budu oportunisti, da je korupcija nešto sasvim normalno, mislim na sitnice, ali malo pomalo odgajamo ih koruptivno, da cilj opravdava sredstvo. Mislim da bi roditelji trebali, ako žele dobro svojoj djeci, shvatiti da je cjeloživotno učenje, koje je prije deset godina bilo obična fraza, danas očigledna budućnost. Fleksibilnost radnog mjesta i općenito radne snage i tržišta rada, danas prvenstveno znači – nesigurnost. Vidim da ih ne pripremaju za to. Mnogi nisu toga svjesni i trebalo bi raditi i s roditeljima, pomoći im u tom smislu.

Roditelje svakako treba više uključiti u odlučivanje o obrazovanju njihove djece. Međutim, u posljednje vrijeme suočeni smo s generacijom roditelja koja je previše okupirana poslom i borbom za materijalnu egzistenciju, te ne stižu ili ne žele stići brinuti se za svoju djecu. Većina današnjih roditelja neredovito prati rad svoje djece u školi, šalju mailove, sms-ove, kažu da oni sve znaju jer im djeca govore što se dešava u školi.. i misle da je to dovoljno. Svoj odnos prema školi prenose na naše učenike. 

Većina roditelja ne doživljava školu kao instituciju otvorenu prema njima. Dolazi se uglavnom kad postoje problemi oko uspjeha djece u školi. Naravno da je za to najodgovornija škola. U posljednje vrijeme se u nekim školama stvari polako mijenjaju na bolje. Međutim, dokle god roditelji svjesno podržavaju neopravdano izostajanje iz škole, što je veliki problem u srednjim školama, ne možemo govoriti o pravoj suradnji roditelja i škole. Zahvaljujući brojnim propisima koji se donose posljednjih godina, roditelji i učenici se često pozivaju na svoja prava, a zaboravljaju na obveze. 

KP: U tijeku je reforma kurikuluma. Nije prva, ali je prva cjelovita i temeljena je na Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije koja je predvidjela promjene u cijeloj obrazovnoj vertikali, u smislu sadržaja, načina poučavanja, radnih uvjeta i upravljanja sustavom. Treba li nam reforma kurikuluma?

Reformu pozdravljam jer je ovakav sustav loš. Djeca uče previše bespotrebnog gradiva, to je prva i osnovna stvar. Drugo, mislim da se autonomija nastavnika treba pojaviti, u smislu odabira sadržaja koje će raditi, metoda i općenito prilagodljivosti, jer samo nastavnik s obzirom na grupu s kojom radi može odabrati kako i što će raditi. Cjelovita kurikularna reforma će inzistirati na razvoju ne samo znanja, nego i potrebnih vještina koje su dosad bile zanemarene u našem obrazovanju, kao što su razmišljanje, kritičko mišljenje, povezivanje, snalaženje u sadržajima, a ne na reprodukciji činjenica bez razumijevanja. Svaki nastavnik, ako je imalo kritičan i samokritičan, mora priznati da i najbolji učenici imaju instant znanje koje jednom uđe i odmah izađe.

Ali velik broj mojih kolega skeptično je prema realizaciji reforme. Ne vjeruju u ikakvu reformu. Ljudi su doživjeli najave brojnih reformi i one se nisu ostvarile i ništa se nije pomaklo. Pitanje je koliko će ova reforma uopće imati učinka ako se cijelo društvo ne promjeni. Kurikularna reforma je samo dio potrebnih reformi u sustavu obrazovanja. Osim toga, ne vjerujem u promjenu obrazovnog sustava ako se ne dogode promjene oko njega, u ostalim sustavima. No bez obzira na sve strahove, sigurno je da treba od nečega početi.

Djeca upijaju kao spužve, to je tako jasno, ne možemo očekivati da će samo obrazovna reforma dovesti do velikih promjena budućih generacija, ako se ne suočimo sa ostalim problemima našeg društva, kao npr. korupcijom, ometanjem poduzetništva, nezaposlenošću itd.

Današnji mladi ljudi većinom su veliki konzumenti, žele što više novaca, ne zanima ih ni znanje ni sposobnost, a zašto bi ih zanimalo kad vide da im roditelji ne dobivaju posao na temelju sposobnosti već ga dobivaju oni s vezom. Naravno da se trudimo govoriti im da se unatoč tome trebaju truditi napredovati kao osobe. No, pitanje je koliko mi kao nastavnici možemo djelovati na njihov sustav vrijednosti, kad je sve ostalo protiv nas, odnosno iz ostatka društva dobivaju bitno drugačije poruke.

Da zaključim, sustav se nužno mora reformirati, već i onako kasnimo. Nakon cjelovite kurikularne reforme treba krenuti u reformu cijelog obrazovnog sustava. U Hrvatskoj se na primjer još uvijek učenici upisuju u srednje škole za zanimanja koja tržište rada uopće ne poznaje, tj. zanimanja koja su nestala. Još uvijek imamo maturante koji se ne znaju služiti osnovnim računalnim programima. To su sve nezamislive stvari koje imaju teške posljedice na budućnost cijelih generacija.

KP: Možeš li mi dati komentar na događanja oko kurikularne reforme od otvaranja stručne rasprave te predviđanje budućnosti reforme, ali i provedbe Strategije?

Ne mogu ne biti emotivna, jako sam ogorčena i razočarana. Zaustavljeno je nešto što smo čekali 25 godina, nešto što je bilo vrijedno i radilo se kako treba, stručno, transparentno i suradnički. 

Nadam se da je nakon prosvjeda 1. lipnja 2016. većina upoznata s cijelim procesom stvaranja prijedloga kurikuluma i da je sad jasno kakav je to bio proces, koji uostalom nije završen. To je naročito važno za naglasiti jer su mnogi negodovali zbog nekih detalja u svojim predmetnim kurikulumima, ne razmijevajući da su to dokumenti koji se stalno mogu nadograđivati. Mi nastavnici smo mjesecima bili uključeni u cijeli proces, na nacionalnim vijećima , na županijskim stručnim vijećima, i to nekoliko puta.

Neshvatljivo je i suludo da jedna vlast samo zbog revanšizma prema prethodnicima koji su to započeli i zbog želje za političkom kontrolom zaustavlja jednu jedinu kvalitetnu promjenu koja se počela raditi u ovom našem tužnom društvu. Jedino dobro što se desilo je to da su se ljudi probudili i pokazali svoje nezadovoljstvo i izašli na ulice.  Bilo je divno vidjeli toliko ljudi na trgovima. Mi u Puli nikad nismo imali tako veliki broj ljudi na nekom prosvjedu. 

Što predviđam? Mogu reći što očekujem. Nadam se da će nakon izvanrednih parlamentarnih izbora doći jedna mudrija i sposobnija ekipa na vlast koja će nastaviti započetu reformu u pravom smjeru. Što se provedbe Strategije tiče, sljedeća vlada bi trebala  početi više izdvajati za obrazovanje i znanost, bez toga nema provedbe Strategije. Ako to ne naprave mogu reći: “Laku noć, dragi građani”. Jer… nije pet do podne, nego podne i pol. 

KP: Kao jedan od osnovnih prigovora međupredmetnoj provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja ističe se nedovoljna pripremljenost nastavnika, odnosno činjenica da je odgovornost raspršena na sve podjednako, a da mnogi nisu osposobljeni za njegovo provođenje. U novom je prijedlogu kurikuluma sada sedam međupredmetnih tema. Hoće li se nastavnici moći osposobiti za njihovo predavanje?

Osobno smatram da su nastavnici jako poslušni. Previše. Oni će provesti sve što se od njih traži. Oduvijek je tako bilo. Kad ste čuli da su nastavnici pružili otpor nekoj odluci ministarstva obrazovanja? Nikad. Tako je bilo i još uvijek jest s nepripremljenim i nestručnim uvođenjem međupredmetnog GOO-a prije dvije godine.

Pitajte učenike koliko uče građanski odgoj i obrazovanje u nastavi i vidjet ćete što će odgovoriti. Većina pojma nema da to postoji u školi. Nastavnici administriraju te sadržaje, ali u svom radu su malo što promijenili. To ne čudi, jer prije svega nisu prošli nikakvu edukaciju, a programi njihovih predmeta su već prenatrpani. Ali oni koji su donijeli odluku o uvođenju GOO-a u sve predmete nisu o tome mislili, ili možda nisu nikad bili u nastavi, ne znam.

Sustavna i kvalitetna edukacija bila bi garancija uspješnog provođenja, i u tom slučaju bi je i nastavnici prihvatili. No, ne vidim gdje su financijska sredstva za takvu edukaciju. Drugo, Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo obrazovanja funkcioniraju kao dvije glave jednog tijela, vrlo često neusaglašene, te se bojim kakve će te edukacije biti. Čini mi se da su reforme potrebne i u te dvije institucije koje upravljaju našim obrazovanjem.

Mi, nastavnici društveno humanističkih predmeta već više od deset godina naglašavamo da sve ono najbolje od naše edukacije je edukacija koju provode organizacije civilnog društva. Nažalost po ministarstvo, to je tako. A o ravnatelju ovisi hoće li se nastavnik moći na takav način educirati ili ne. U mojoj školi nikad nisam imala takvih problema. Međutim, po mnogim školama ravnatelji to ne dopuštaju. Što je isto jedan od načina kako mnogi ravnatelji drže u poslušnosti nastavnike. Pa se odobravanje nečega što bi trebalo biti pravo nastavnika na edukaciju doživljava kao dobra volja ravnatelja. Jasno da se onda na takav način lako manipulira.

KP: U novom prijedlogu kurikuluma građanski odgoj i obrazovanje jedna je od sedam međupredmetih tema, obuhvaća demokraciju, ljudska prava i civilno društvo. Sadržaji GOO-a porazbacani su i u ostalih šest tema: održivi razvoj, osobni i socijalni razvoj, zdravlje, medijska pismenost, financijska pismenost. Kako to komentiraš?

Brojna su istraživanja napravljena, a i ne moramo istraživati mlade i njihove stavove, možemo se samo osvrnuti oko sebe da vidimo kakva nam edukcija treba, sve vapi za njom. Živimo u nezrelom društvu. Razina političke kulture, kulture građanskog aktivizma i svijesti o nužnosti toga da budemo aktivni građani su nešto što većina uopće ne prepoznaje. Ja vodim fakultativni program GOO-a i moram reći da predajem onoj djeci koja su već zainteresirana za te teme, koja su već motivirana i aktivna i donekle osviještena. Meni je kao profesoru divno raditi s njima. Problem je ona većina kojoj je nužno potrebna barem minimalna edukacija, a odbijaju je. Naša istraživanja pokazuju da imamo parohijalnu političku kulturu, da očekujemo od svevišnjeg da se neke promjene dese i zato je nužno potreban predmet koji će predavati stručni i educirani ljudi. Bila sam jako razočarana kad se odustalo od zasebnog predmeta Građanskog odgoja, a i dalje smatram da bi to bilo najbolje rješenje.

Što se tiče prijedloga kurikuluma međupredmetnih tema, mislim da je manje važno je li GOO porazbacan u više tema ili je cjelovit. Najvažnija je stvar da nastavnike treba educirati, a to je skup i dugotrajan proces. 

Trenutno provođenje GOO-a u srednjim školama, moram reći istinu, nikakvo je ili loše. Ne znam zna li javnost što je međupredmetni GOO – to znači da je svaki nastavnik, bez obzira koji predmet predaje, obavezan u njega unositi sadržaj GOO-a. Svatko si razuman postavlja pitanje, a što oni znaju o građanskom odgoju? Ako i znaju nešto o njemu, ne znaju kako ga prenijeti. Ovo dvogodišnje iskustvo je jako loše. U većini škola to se odrađuje administrativno, rade se plahte, statistike, unose se jedinice u dnevnike rada, ali ništa se bitno ne mijenja u samoj nastavi. Tko ga je radio do sada, radi ga i dalje, oni koji nisu, to ne rade ni sada. Nitko to ne kontrolira, a i što bi kontrolirali kad nitko ne zna što i kako raditi. 

Po meni, najbolje je rješenje uvođenje predmeta Građanski odgoj i obrazovanje kao obaveznog predmeta i to od prvog razreda osnovne škole. Predmet bi trebali predavati stručnjaci koji su prošli edukaciju za cijeli program. Kao što je i bilo planirano, prilagođeni sadržaji po razvojnim fazama djece u školi, od vještina komunikacije, nenasilja, osobnog i socijalnog razvoja, a kasnije unositi i druge teme. To je apsolutno nužno.

Satnica nije nikakav problem. Vjeronauk se u osnovnoj školi sluša po dva sata, u srednjoj jedan sat. Da bi postojala ravnoteža uvedena je etika, ali etiku sluša samo jedan dio učenika. Prostora ima i može se uvesti ako postoji volja, ali očigledno ne postoji volja. Što se preopterećenosti učenika tiče, to nije nikakva prepreka, jer ovaj predmet ne bi se radio ni učio klasičnim nastavnim metodama. Je li nekom u interesu da imamo neinformirane pasivne građane kojima možeš raditi što god ti padne napamet?

Imamo prekrasan primjer grada Rijeke koji od sljedeće godine uvodi građanski odgoj u škole. Počinju sa 5. razredom osnovne škole, a sljedeće se nastavlja i u 6. razredu. Ja se samo nadam da će se i kod nas u Istri nešto slično pokrenuti, kad već centralne državne institucije ne smatraju to potrebnim.

KP: Osim u školi, radiš u području građanskog odgoja i putem medija. Što su Medionauti i kako su nastali?

Vjerojatno zato što vodim debatni klub i građanski odgoj i obrazovanje, Pulska filmska tvornica mi je ponudila suradnju na Medionautima. Urednički tim smo Marko Zdravković Kunac, Ivan Dobran i ja. Počeli smo s nedefiniranom idejom da želimo raditi TV emisije u kojima bi učenici stjecali građansku i medijsku pismenost. Svaka emisija traje pola sata i prikazuje cijeli proces koji učenici prolaze obrađujući određenu temu – interaktivnu radionicu, istraživanje zakona, medija, raspravu ili debatu, intervjuiranje građana i izradu socijalne reklame. U 2015. godini snimili smo 12 emisija u kojima su teme bile: diskriminacija homoseksualaca, utjecaj medija na mlade, pravo na privatnost, pravo na obrazovanje, korupcija, volontiranje, prava osoba s invaliditetom, eksploatacija ugljikovodika u Jadranu, rodna ravnopravnost, civilno društvo i građanski odgoj. Učenici su jako zadovoljni i potvrđuju da ovakvim oblikom neformalnog obrazovanja nauče mnogo više nego u klasičnoj nastavi. 

Medionauti su se emitirali na dvije lokalne istarske televizije, a nakon toga ih se može naći na Youtube-u, kao i na našoj Facebook stranici.

S obzirom na naše mogućnosti i sva ograničenja, uložili smo puno truda i zadovoljni smo. U tehničkom smislu bi moglo biti sve puno bolje, ali to ni nije smisao ovog projekta. Upravo spremamo novu sezonu od 8 epizoda u kojoj smo ponešto promijenili koncept emisije, a bavit ćemo se uglavnom medijskim temama, kao npr. krizom novinarstva, istraživačkim novinarstvom, govorom mržnje u medijima i slično, ali i nekim zapostavljenim temama kao što je socijalno poduzetništvo i beskućništvo. Rad na ovakvom projektu je izuzetno (bez pretjerivanja) zahtjevan, od toga da je to rad s učenicima pred kamerama, ima puno tehničkih izazova, prostornih i vremenskih problema, ali je još veće zadovoljstvo. 

U sklopu programske cjeline Proširena slika, fokusirane na odnos suvremene kinematografije prema aktualnim društveno-političkim temama, u MM centru prikazan je dokumentarni film Rachel Lears i Robina Blotnicka Ruka koja hrani (The Hand That Feeds). Film prikazuje proces borbe grupe imigracijskih radnika njujorške pekarnice i restorana Hot&Crusty za isplaćivanje minimalnih plaća i bolje radne uvjete, putem sindikalnog udruživanja. Osim što prati borbu zaposlenika Hot&Crustya, od osnivanja sindikata 2012. godine do neprekidnih prosvjeda i uličnih akcija, dokumentarac Ruka koja hrani kontekstualizira socijalnu i ekonomsku pozadinu imigrantskog rada i borbe za radnička prava u SAD-u. Problematizira i povezivanje radnika s organizacijama koje pripadaju rastućem trendu neklasičnog sindikalnog organiziranja te pokretom Occupy Wall Street. Film je prikazan na više od 40 festivala diljem svijeta, a okarakteriziran je kao hičkokovski neizvjestan dokumentarac koji “prikazuje borbu Davida i Golijata”.

Zagrebačka premijera filma bila je povod razgovoru s Mariom Ivekovićem iz Novog sindikata. U kratkoj, ali izrazito sadržajnoj raspravi koju je moderirala Jelena Ostojić, Iveković se osvrnuo na mogućnosti sindikalnog udruživanja kao i sve veće izazove sindikalnog rada u Hrvatskoj. Komentirajući film, naglasio je kako je zanimljiv jer nam daje uvid u situaciju koja, suprotno percepciji, u drugim zemljama nije bolja od naše. Istovremeno “daje ljudima poticaj da se bore i vjeru da je promjena moguća”.

U hrvatskoj javnosti na sindikate se u najboljem slučaju gleda kao na beskorisne, a vrlo često smatra ih se i kriminalnim organizacijama, kaže Iveković. Osim toga, ljudi se često pitaju koja je potreba za sindikatima u društvima sa razvijenim radnim zakonodavstvom te u državi koja štiti interese svih svojih građana. Možda dobar odgovor na to pitanje možemo vidjeti upravo u ovom filmu gdje “državu” vidimo samo u obliku pretjeranog policijskog nadzora šačice radnika koji prosvjeduju ispred svog radnog mjesta, dok tu vrstu državnog nadzora i “brige” za sigurnost svojih građana nismo vidjeli na primjeru inspekcije rada prije početka štrajka. “Da je film sniman kod nas”, kaže Iveković, “brzo bi završio jer bi vlasnik odmah na početku podijelio nekoliko otkaza i time bi pokušaj organiziranja bio gotov, pogotovo ako radnik nema ugovor”. No država New York, kao što je spomenuto na početku filma, ima nešto drugačije radno zakonodavstvo od ostatka Amerike pa su radnici Hot&Crustya, unatoč tome što su većinom nedokumentirani imigranti, imali pravo izglasati osnivanje sindikata. 

Film je zanimljiv i zato što prikazuje sindikalno udruživanje malog kolektiva, što je inače teško, jer što je manje radnika, strah od poslodavca je veći, a danas se tržište mijenja i radne sredine su sve manje. “Hrvatski sindikati na žalost nisu se pripremili na takve promjene i postotak članstva danas je duplo manji nego prije petnaest godina. Trebali bi se orijentirati na stvaranje novog članstva gdje ima prostora”, tvrdi Iveković. Pri tipu borbe kakva je prikazana u filmu, potrebna je potpora javnosti koja će radnike poduprijeti u trenucima kada su primorani kršiti zakon – tako smo imali prilike čuti prolaznike koji su govorili kako ih ne zanima imaju li ti radnici sve potrebne dokumente jer unatoč tome zaslužuju zagarantirana radnička prava. Osim toga, logistički poticaj dali su im aktivisti Occupy Wall Street, bez kojeg bi ovi radnici teško opstali tako dugo. No možda najvažnije od svega, film poručuje da je za uspješnost borbe potrebna jaka, organizirana i stabilna grupa radnika koja će ju iznijeti do kraja. Iveković je tu spomenuo slučaj na kojem je Novi sindikat radio, slučaj radnika trgovine “najboljeg i najvećeg hrvatskog poslodavca” u Gospiću. Čim je sindikat počeo postavljati pitanja, sve radnike razmjestili su po drugim trgovinama, ne samo unutar Gospića, nego čak u druge gradove. “No jednog dana”, kaže Iveković, “potrebna ekipa će se složiti”.

Ruka koja hrani završava holivudski optimistično. Radnici imaju svoj sindikat, novog poslodavca i radni ugovor za koji su se borili. Motivirani njihovim primjerom, tisuće radnika ugostiteljske industrije brze hrane u Americi, poznate po potplaćenosti, nesigurnim uvjetima rada i iskorištavanju migrantskih radnika, pokrenulo je lavinu štrajkova i borbe na federalnoj razini. No, radnici Hot&Crustya, sad preimenovanog u Brod Kitchen, u siječnju 2016. godine, netom prije pregovaranja o novom ugovoru, otpušteni su, a njihov restoran je zatvoren. Nekoliko mjeseci prije, isti vlasnik otvorio je sličnu poslovnicu na različitoj lokaciji s novim radnicima koji nisu učlanjeni u sindikat i koji su ostali raditi u novom restoranu, dok je stari zatvoren. Sindikat je počeo novu borbu za ostanak na radnom mjestu i poštivanje njihovih prava na rad.

U Hrvatskoj je u tijeku stručna rasprava o kurikularnim dokumentima, prva stručna rasprava ikada organizirana u području obrazovanja. U njoj sudjeluju pojedinci i pojedinke uključeni u sustav odgoja i obrazovanja, znanosti, obrazovne institucije. Stručna se rasprava provodi putem individualnih prijedloga te na organiziranim predstavljanjima, skupovima i webinarima. Svi su primljeni komentari i prijedlozi dostupni na stranicama Cjelovite kurikularne reforme, pod svakim pojedinim predmetom, međupredmetnom temom ili okvirom. Nakon stručne rasprave koja traje do 2. svibnja, najavljena je javna rasprava u kojoj će moći sudjelovati svi zainteresirani građani, putem portala e-savjetovanje.

Već površni pogled na do sada primljene komentare upućuje na dva dominantna pristupa. Prvi je onaj stručni, kojem se rasprava i obraća, a koji se tiče sadržaja, ishoda i mogućnosti provedbe pojedinih kurikuluma te prijedloga za njihovo poboljšanje. Gotovo svaki prilog koji dolazi iz struke pohvaljuje pokretanje reforme nastavnih sadržaja, iz čega postaje razvidno da sami nastavnici, praktičari u svakodnevnom susretu s propisanim gradivom, već odavno očekuju promjene. Drugi je osobni, pojedinačni pristup pojedinaca koji činjenicu da je sudjelovanje u raspravi omogućeno i onima koji nisu praktičari, koriste da bi ostavljali komentare koji sa sadržajem nemaju veze. 

Okrugli stol održan 4. travnja u Matici hrvatskih sindikata, organiziran kako bi se razgovaralo o ulozi sindikata u demokratizaciji društva i predloženom kurikulumu građanskog odgoja i obrazovanja, na određen je način preslikao pristupe stručnoj internetskoj raspravi. Između sindikalne samozaokupljenosti i akademskih žalopojki, konkretne su doprinose temi dali, očekivano, praktičari: Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme, profesorica i pravnica Ondina Mesar, članica stručne radne skupine za izradu kurikuluma Građanski odgoj i obrazovanje, Vedrana Spajić-Vrkaš, međunarodna stručnjakinja i istraživačica građanskog odgoja i obrazovanja, i Iva Zenzerović Šloser, voditeljica Mirovnih studija, suradnica na projektu Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama – eksperimentalnoj provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja u školama 2012- 2014. 

U predloženom kurikulumu GOO-a zapravo je malo tema koje obrađuju građansko i sindikalno organiziranje te aktivno sudjelovanje u političkom životu. To su istaknuli i predstavnici sindikata koji su podržali prijedloge kurikuluma, no smatraju da prostor za poboljšanje postoji. Borba za prava radnika u sustavu obrazovanja i poboljšanje materijalnih uvjeta rada zorna je nastava građanskog odgoja, zaključili su, “kada učenicima govorimo o važnosti, snazi i potrebi kolektive akcije i aktivnog građanstva koje može, ako nas ima dovoljno i ako imamo dovoljno jake argumente, promijeniti svijet”. Demokratski deficit društva posebno su uočili pri neuspjelom prikupljanju potpisa za referendum o promjeni uvjeta održavanja referenduma kada građani nisu prepoznali mogućnost izravnog utjecaja na odluke vlasti.

O ulozi sindikata u predloženom kurikulumu građanskog odgoja i obrazovanja konkretno je govorila Iva Zenzerović. S obzirom da je u rješavanju problema nužno povezivati stručnjake, aktiviste, udruge i sindikate, Zenzerović ulogu sindikata vidi barem na tri razine. Prva je zaštita prava radnika, na čemu sindikati već rade. Druga je bavljenje radnim uvjetima nastavnika, gdje sindikati mogu proširiti svoje djelovanje tako da nastavnicima pruže kvalitetniju podršku na samom radnom mjestu, pri planiranju ovih interdisciplinarnih sadržaja u koje se moraju uključiti timovi ljudi. Potrebno bi bilo osigurati školsku infrastrukturu gdje se nastavnici mogu nalaziti i surađivati te pripremati za provedbu ovih sadržaja. Na trećoj razini, sadržajnoj, sindikati bi se također mogli više uključiti. Za razliku od prijedloga kurikuluma iz 2012. koji je radnička prava spominjao na više mjesta, ovaj prijedlog opravdano otvara pitanje kako možemo od učenika očekivati da se aktivno društveno, pa i sindikalno angažira, ako u vrijeme svog formalnog obrazovanja ne čuje za ulogu sindikata. “Na putu smanjenja demokratskog deficita i zaštite radničkih prava, bilo bi važno da se sindikati uključe u sadržaj baš tijekom formalnog obrazovanja učenika”, zaključila je.

Sindikalisti Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i predsjednik Vertikale sindikata obrazovanja, Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja, te Igor Radeka, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, dali su punu podršku kurikularnoj reformi i provedbi građanskog odgoja i obrazovanja. Smatraju da od reforme neće biti ništa, čak i ako bude formalno usvojena, ukoliko ne bude operativne podrške na način da se dugoročno održava njena implementacija, usavršavanje nastavnika i ukupno gledajući izdvajaju značajno veća materijalna sredstva za obrazovanje.

Posebno je iznenađujuć bio trenutak kada je Vilim Ribić zatražio uvođenje GOO-a kao zasebnog predmeta, a ne međupredmetne teme. S njim su se složili i ostali govornici, no dvije godine ranije. Naime, tada se o istom pitanju javno raspravljalo nakon što su novi ministar Vedran Mornar i tadašnji ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje naglo odlučili tijekom ljetnih praznika odustati od provođenja GOO-a kao zasebnog predmeta, nakon nekoliko godina pripreme te eksperimentalne provedbe. Otada je GOO međupredmetna tema koju neki nastavnici provode, neki ne, gotovo svi ispunjavaju nagomilanu zahtjevnu administraciju i gotovo svi smatraju da su nedovoljno osposobljeni za predavanje konkretnih sadržaja. Također, sama provedba ne nadzire se redovito niti sustavno – Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja svoje će rezultate provedbe GOO-a kao zasebnog predmeta u osmim razredima u tridesetak škola te istodobno kao međupredmetne teme objaviti tek za godinu dana, u sklopu međunarodnog projekta. 

Ista Agencija, čiji je ravnatelj na ljeto 2014. poručio da će organizacijama civilnog društva angažiranim u provođenju stručnih usavršavanja za nastavnike biti ograničen pristup kreiranju i provedbi građanskog odgoja i obrazovanja, nije pripremila nastavnike za poučavanje GOO-a. Međupredmetna provedba dovodi do disperzije odgovornosti među nastavnicima te među temama unutar predmeta – svi ga stalno moraju provoditi, no nitko zaista ne odgovara za njegovu implementaciju. Također, međupredmetna provedba paradoks je u slučaju argumenta koji sami nastavnici često iznose, a taj je da nisu osposobljeni za predavanje – međupredmetna provedba podrazumijeva da su svi nastavnici jednako osposobljeni. Na stručna se usavršavanja najčešće odlučuju nastavnici društveno humanističkog područja, u mnogo manjem broju prirodoslovnih predmeta, što je i logično, no s obzirom na nedostatak istih sadržaja u visokom obrazovanju, nastavnike je potrebno educirati i o temama GOO-a, ne samo načinima njihova poučavanja.

Možda se baš ovdje nalazi presudna uloga sindikata, pogotovo sindikata obrazovanja. Njihova je sindikalna baza velika, no njihovi su članovi, nastavnici, nedovoljno osviješteni o temama koje bi trebali predavati svojim učenicima. Ako nastavnici nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima, isto ne možemo očekivati od učenika. Ako nastavnici nemaju povjerenja u svoje sindikalne predstavnike, neće podržati štrajk usmjeren na poboljšanje njihovih prava. Ako nastavnici nemaju prostor, vrijeme i resurse da među sobom razgovaraju o zornoj nastavi građanskog odgoja, što sindikalno organiziranje i aktivno građanstvo jesu, neće ih omogućiti ni učenicima koji su jedini zalog smanjenju demokratskog deficita u duštvu.

U diskusiji će biti postavljena sljedeća pitanja: Osjeća li se u društvu demokratski deficit? Može li apatiju prema građanskom organiziranju ublažiti uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole? Hoće li građanski odgoj i obrazovanje u školama pripremiti buduće birače i građane za aktivno sudjelovanje u političkom životu? Koliko je značajan predmetni ili interpredmetni oblik realizacije građanskog odgoja i obrazovanja? Na koji način sindikati pridonose demokratizaciji društva te koliko je sindikalni pokret zastupljen u prijedlogu novog kurikuluma?

Na okruglom stolu sudjelovat će stručnjaci iz područja kurikularne reforme, politolozi, predstavnici civilnog društva i sindikata: Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme, Ondina Mesar, dipl. iur., članica stručne radne skupine za izradu kurikuluma Građanski odgoj i obrazovanje, Vedrana Spajić-Vrkaš, međunarodna stručnjakinja i istraživačica građanskog odgoja i obrazovanja, Iva Zenzerović, voditeljica Mirovnih studija, suradnica na projektu Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama – eksperimentalnoj provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja u školama 2012- 2014., Zoran Kurelić, Fakultet političkih znanosti, Berto Šalaj, Fakultet političkih znanosti, Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i predsjednik Vertikale sindikata obrazovanja, Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata, Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.

Uvod u temu izložit će predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Igor Radeka, koji će ujedno i moderirati tijek rasprave. Predviđeno trajanje okruglog stola je dva sata.

Panel diskusija LGBTI radnička prava i udruživanje, prva javna aktivnost u sklopu projekta LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu, održala se u četvrtak, 21. siječnja na Fakultetu političkih znanosti. Projekt zajednički provode Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Udruga Zora, Lezbijska organizacija Rijeka LORI i BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Zagreb Pridea i Trans Aida. Kao sudionika projekta predstavljen je i Klub studenata političkih znanosti.

Diskusiju je moderirala Jelena Miloš (BRID), istaknuvši kako se projektom želi otvoriti pitanje položaja LGBTI osoba na radnom mjestu, te uloge sindikata kao tipičnih zaštitnika radnika u adresiranju njihovih problema. Uvodno predavanje održao je sociolog Renato Matić (Hrvatski studiji) koji je dao opći društveni okvir položaja LGBTI osoba u Hrvatskoj. Matić ističe kako sama činjenica da se danas raspravlja o “specifičnom pravu” za razliku od borbe za život, govori o promjeni na bolje, no napominje kako se još uvijek sve radi stihijski, a trebao bi postojati razrađen sustav zaštitnih mehanizama protiv diskriminacije. 

Goran Selanec predstavio je rad na zaštiti prava LGBTI osoba Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Ured prati učinkovito provođenje zakona, daje pravne savjete te koristi mehanizme pravne zaštite. Selanec je upozorio kako su prava trans građana i građanki posebno ugrožena na radnom mjestu, prvenstveno zato što se trans osobe rijetko odlučuju za antidiskriminacijski sudski postupak jer on ostavlja čvrst pisani trag. Upravo zato važni su sindikati i civilne udruge koji trebaju osvijestiti ovu problematiku i davati čvrstu podršku i zaleđe diskriminiranim osobama kako bi se lakše odlučivale na sudski postupak i prekinule začarani krug ignoriranja ovog važnog problema.

Važnost sindikata u borbi za radna mjesta oslobođena diskriminacije istaknula je i Božica Žilić (Sindikata obrazovanja, medija i kulture Hrvatske), napomenuvši kako se diskriminacija na radnom mjestu ne prijavljuje zbog neosviještenosti o svojim pravima, ali još više zbog straha od negativnih posljedica. Procjenjuje se kako danas oko dvadeset posto sindikalista smatra da antidiskriminacijska zaštita prava radnika ne spada u njihovo područje djelovanja. Zato je veoma važno pitanje sindikalnog povjerenika, prve osobe kojoj će se radnik obratiti. Mora ga odabrati njegova radna skupina i prije svega on treba biti osoba od povjerenja. Osim toga, važna je i građanska i radnička solidarnost, istaknuo je Nikola Zdunić (Zagreb Pride). Predstavivši rad Rozog megafona gdje se može prijaviti diskriminacija LGBTI osoba, Zdunić je napomenuo da je neproduživanje radnog ugovora na neodređeno lak način koji poslodavci koriste kako bi se riješili zaposlenika, a da se to ne čini diskriminatorno.

Na posljetku je rad LGBTIQ inicijative AUT FFZG-a predstavila Nina Čolović koja je kao posebno ugrožene istaknula mlade koji u procesu autanja često ostaju bez podrške obitelji, što se na njih reflektira ekonomski i psihički. Problematičan je i odnos institucija prema trans osobama koje su zbog već navedenih razloga i nemogućnosti zaposlenja često prisiljene na seksualni rad, a institucije poput autonomnih ženskih kuća ili policije nisu ih u mogućnosti zaštititi već ih dodatno diskriminiraju. Kao dodatni problem navedena je getoizacija rada LGBTIQ osoba, za koje se na temelju predrasuda pretpostavlja da su sposobne obavljati samo određene poslove.

Goran Selanec je na kraju rasprave naglasio da iako je točno kako ljudi ne prijavljuju diskriminaciju jer nisu upoznati sa svojim pravima, oni koji ipak djeluju također ne znaju pravne akte na temelju kojih će podnijeti prijavu, već to čine iz duboke osobne pobude i osjećaja nepravde. U toj situaciji pravnici u Uredu pokušavaju pomoći pri određivanju diskriminacije i pravno ju formalno definirati. Poruka je to svima, da se za bilo kakvu promjenu ili napredak prvo treba usuditi djelovati.

Piše: Leda Sutlović

Regionalna platforma za kulturu – Kooperativa, koja okuplja 21 organizaciju iz regije, u petak, 5. prosinca u MM centru Studentskog Centra u Zagrebu organizirala je konferenciju s ciljem pružanja “općeg pregleda perspektiva za razvoj dugoročnog, održivog modela transnacionalne institucionalne podrške suradnji civilnog društva u regiji”. Suradnja između kulturnih i drugih aktera civilnog društva te izazovi i koraci koje treba poduzeti bile su neke od ključnih tema panela Širenje područja suradnje: jačanje veza između kulturnih aktera i drugih aktera civilnog društva – ključ društvene transformacije na kojem je sudjelovalo pet predstavnika/ca organizacija civilnog društva. 

Ocrtavajući okvir u kojem će se izlaganja kretati, moderatorica panela Katarina Pavić naznačila je da platforma Kooperativa ne predstavlja isključivo djelovanje u kulturnom polju već angažiran odnos prema zajednici i želju za utjecajem u širem smislu koji se nastoje postići sinergijom s organizacijama iz različitih područja djelovanja. U tom smislu, uloga kulturnih aktera postaje ulogom mobilizatora širih društvenih skupina, usmjerenih prema očuvanju javnih dobara i društvenoj transformaciji. Različiti aktivistički pristupi predstavljeni su kroz inovativne aktivnosti organizacija iz regije, te su također naznačeni izazovi i prepreke takvom sinergijskom djelovanju. 

Prilikom iznošenja iskustava Ploštad Slobode iz Skoplja, inicijative nastale kao odgovor na privatizaciju i nacionalizaciju javnog prostora, Ivana Dragšić navela je kako je borba za javni prostor sama po sebi nametnula nužnost suradnje s akterima iz drugih disciplina i sektora. Iako dosadašnje akcije nisu polučile značajniji uspjeh, dovele su do umrežavanja na široj bazi, što je vidljivo u najnovijoj incijativi “Ne damo gradski trgovinski centar!” kojoj su se također priključili privatnici koji rade u centru, ali i struka. Cilj inicijative je sprečavanje preobrazbe centra u neobarokni stil, što je generalna ideja redizajna grada prema projektu ‘Skopje 2014’. U svojim aktivnostima Ploštad Sloboda koristi različite metode, od analize javnih politika, preporuka zakonskih promjena i pokušaja organiziranja lokalnog referenduma, do art performansa i drugih djelovanja unutar civilnog društva. Pored toga, kao novi tip organizacije Dragšić je navela platformu Jadro, usmjerenu na pružanje šire vidljivosti i društvenog značaja nezavisnom kulturnom sektoru, koja također okuplja ljudskopravaške, LGBT organizacije, organizacije mladih i druge, te u tom smislu stvara sinergiju na civilnoj sceni. 

Aktualan slučaj okupiranja jednog od 14 privatiziranih i zatvorenih kina Beograd filma pojasnio je Radomir Lazović iz Ministarstva prostora, ističući medijsku prisutnost i veliko odobravanje javnosti. Intervencije vezane uz kina traju već nekoliko godina, a kao vidljivije ističe reakciju na bulevar slavnih u vidu bulevara groblja bioskopa ili podizanje memorijalnih ploča kojima je označena privatizacijska pljačka. Nakon nekoliko propalih pokušaja okupacije kina, pomnije planiranje te okupljanje ljudi iz struke i civilnog društva dovelo je do tzv. “kino revolucije”. Studenti i diplomanti filmske režije koji inače nemaju gdje prikazati svoje radove time su privremeno došli na svoje, no cjelokupan ishod akcije za sada je neizvjestan. Usprkos generalnoj podršci, ističe kako je u cijelom procesu izostala debata o tome kako kina učiniti predmetom javnog interesa te što bi ona danas trebala sadržavati. Pored toga, osvrnuo se i na projekt Beograd na vodi kojim se predviđa gradnja poslovno-stambene zone (6000 stanova prosječne veličine 135m2 i cijene 400 000 eur), koja potencijalno predstavlja golem urbanistički i prometni problem. Iako pokušaj utjecaja na urbanistički plan grada nije uspio, nagovještaj beogradskog Dubaija potiče na grupiranje i planiranje javne kampanje te širu mobilizaciju građana.

Nastavljajući na iznesene primjere, Teodor Celakoski iz Prava na grad pojasnio je njihov “prirodan put” od bavljenja kulturom do zadržavanja autocesta. Putem nastojanja da se nezavisnoj sceni grada Zagreba osigura vlastiti prostor, postalo je jasno da je postojeća infrastruktura nedostupna pojedincima van klijentelističkih odnosa, ali i da čeka investitore i prenamjenu. Urušavanje urbanističkih standarda kroz takvu preobrazbu javnih prostora u šoping centre i poslovno-stambene komplekse, dovelo je do suradnje kulturnih organizacija i organizacija za mlade, a svaka iduća razina bavljenja problemom “zaglavljenosti” sustava dovela je do stvaranja adekvatnih mehanizama i prelaska na višu razinu bavljenja problemom – od Cvjetog trga do autocesta. Naveo je također kako velike inicijative, poput one protiv monetizacije autocesta, traže barem godinu dana poslagivanja organizacije, stabilno partnerstvo te dobar ‘case’ oko kojeg se bori. U tom smislu mehanizmi djelovanja moraju ići mimo uličnih i direktno demokratskih varijanti koje se brzo ispušu ili zaglavljivanja u NGO tipu djelovanja uvjetovanih uskim policy nišama i pripadajućim logikama financiranja. Pitanje je kako doći do institucionalne stabilnosti pokreta te pomicanja čitave stvari prema uključenju građana, umjesto dosadašnjeg djelovanja prema institucijama. Spajanje institucionalnih formata djelovanja s energijom i spontanošću pokreta, po Celakoskom predstavlja globalno pitanje konfrontacijskih procesa u neoliberalnom kapitalizmu.

Marina Ivandić je navela kako prema logici područja djelovanja, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – BRID ulazi u područje civilnog društva, ali i sindikata, te je kao takva strukturno pogodna za djelovanje u oba smjera. S obzirom na stanje sindikalnog pokreta čiji se profesionalni kadar danas smanjio za dvije trećine, nestanak službi koje rade na povezivanju i organizaciji znanja (primjerice, arhivistike, izdavaštva, analitike, edukacije), njihove mogućnosti iskoraka prema povezivanju s drugim akterima civilnog društva su znatno umanjene. Nastojeći popuniti navedene praznine, BRID se nalazi u specifičnoj situaciji na civilnoj sceni, što je prepoznato kao propulzivno polje rada. Kao primjer akcije i umrežavanja različitih subjekata navela je štrajk radnica Kamenskog kojima su pristupili kao studenti te uključili različite organizacije civilnog društva s ljudskopravaškim predznakom. Po logici prostora (tvornica se nalazi u širem centru Zagreba) priključilo se Pravo na grad, a zbog ekološkog momenta (jer tekstilna industrija nije zagađivač) i Zelena akcija. Time je slučaj radnica Kamenskog dobio podršku pravnih službi organizacija, te medijsku i organizacijsku podršku nužnu prilikom prosvjeda. Osvrnula se na suradnju sa sindikatima kroz incijativu ‘Ne damo naše autoceste!’ (sačinjenu od dva cestarska sindikata, pet sindikalnih središnjica i sedam organizacija civilnog društva). Istaknula je kako se radi o prvom primjeru tako obimnog procesa, ali i ukazala na različite poluge djelovanja sindikata i civilnog društva, poput prava na štrajk. Korak dalje predstavlja promjena pristupa upravljanja javnim poduzećima, jer zaustavljanje privatizacije samo po sebi nije dovoljno. 

Koalicija za obranu javnog zdravstva, borba protiv privatizacije visokog školstva i očuvanje luke Koper, neki su od novijih primjera akcije koje je izdvojio Samo Selimović iz Inicijative za demokratski socijalizem iz Ljubljane, ističući zajedničko djelovanje studenata, penzionera, sindikata, ljudskopravaških i drugih organizacija. Kako kaže, veza s kulturnim radnicima je došla “prirodno”, kroz Institut za radničke studije te Delavsko-punkerske univerze, aktivne u aternativno-kulturnoj zoni Metelkova. Najveća i najpoznatija kolektivna akcija krenula je iz Maribora 2012, a naknadno je doživjela transformaciju u Profestival koji je pored protesta, uključivao muziku i druženje, a što je uz proces estetizacije protesta doprinijelo njegovoj neutralizaciji. Ipak, protesti održani u Mariboru i Ljubljani podsjetili su na to da ljudi mogu imati moć te doveli do različitih povezivanja unutar civilnog društva i osnivanja stranaka. Tako je Inicijativa za demokratski socijalizem unutar Udružene ljevice sa 6% glasova ušla u slovenski Parlament. Društvena transformacija prevladavanja kapitalizma demokratskim sredstvima unutar ekonomskog polja mora se događati transnacionalno, takvo što ne može se odviti unutar granica nacionalnih država, istaknuo je.  

Daljnja rasprava uključila je razlaganje smislenosti preobrazbe pokreta u političku opciju i uz nju vezanog legitimiteta. U tom smislu Celakoski je istaknuo kako nema smisla mijenjati, primjerice, 85% podrške građana inicijativi ‘Ne damo naše autoceste!’ za 5% saborskog minimuma, čime sam pokret postaje diskvalificiran kao partikularni akter. Od toga je svakako značajnija proizvodnja utjecaja, ustrajanje na promjeni sustava i konfrontacija, što dovodi do ključne točke – financiranja takvih transverzalnih pothvata. No prije svega, nužno je izaći iz uloge “malih popravljača sustava” u koje su stavljene organizacije civilnog društva i, kao što su pokazali slučajevi iz regije, povezati se na široj bazi pokretanjem novog, drugačijeg tipa društvenog djelovanja. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.