Lana Kučer i Noah Kraljević, članovi Glavnog odbora, u razgovoru su nam rekli više o specifičnim uvjetima rada u civilnom neprofitnom sektoru, kao i o planovima za buduće djelovanje novoosnovanog sindikata.

Iako se o izuzetno prekarnim uvjetima rada u neprofitnom sektoru govori godinama, dosad je vladao stav da ih, zbog specifičnosti sektora, nije moguće rješavati klasičnom sindikalizacijom. I vi u svojim prvim istupima adresirate te specifičnosti, pa za početak možete li ukratko podsjetiti o kakvim je preprekama riječ i kako se one reflektiraju na primjenu radnog zakonodavstva u radu udruga?

SKUPA: Neprofitni sektor se najvećim dijelom financira kroz vremenski ograničene projekte (najčešće na godinu, dvije, nekada i manje), dobivene na natječajima donatora (državnih i institucija Europske unije, međunarodnih ili privatnih organizacija) koji su često neredoviti (neplanski). Dobivanje sredstava je neizvjesno jer je i konkurencija među organizacijama velika te tako ne postoji garancija osiguravanja sredstava za stabilno dugoročno djelovanje organizacija. To dovodi do nestabilnih i prekarnih uvjeta rada jer je rad nerijetko ugovoren putem ugovora na određeno, često na nepuno radno vrijeme, putem ugovora o djelu, autorskih ugovora i drugih oblika privremene zaposlenosti. U kontekstu radnih prava problemi su zato najčešće vezani za nepoštivanje prelaska na ugovor na neodređeno za radnice i radnike koji više od tri godine rade na istom radnom mjestu, potom za nepoštivanje prava vezano za porodiljni dopust, neadekvatno reguliranje bolovanja, nemogućnost priznavanja i plaćanja prekovremenog rada te prava na isplaćivanje otpremnine u slučaju otkaza. Također, kako se radi o projektnim sredstvima, plaće se ne mogu se korigirati u skladu sa situacijom u gospodarstvu, primjerice inflacijom, što je sada vrlo aktualno pitanje. Ovakvi uvjeti privremene zaposlenosti ili izrazito prekarnog rada negativno utječu na druge aspekte života radnica_ka, otežan im je pristup financijskim uslugama (npr. kreditima) i ne mogu postići financijsku stabilnost što je uvjet za egzistencijalnu sigurnost.

Velik problem predstavlja radno preopterećenje i sagorijevanje (burnout) gdje je jedan od važnih uzročnika upravo administrativna zahtjevnost provedbe projekata te iscrpljujući ritam pisanja prijavnica i izvještavanja. Pri osnivanju sindikata, i nama samima kao radnicama_ima u ovom sektoru jedan od najvećih izazova bio je kako pronaći vrijeme i kapacitete za pokretanje sindikata. Također, česta je i samoeksploatacija, kako zbog projektnih zadatosti, tako i zbog toga što radnice i radnici percipiraju rad u udruzi više kao poziv, “rad iz ljubavi”, uvjerenja i volonterski, dok su manje osviješteni o pripadnosti radničkoj klasi i svojim radničkim pravima.

Razlozi koji obično onemogućavaju cjelovitu primjenu radnog zakonodavstva u udrugama su velikim dijelom zadatosti projektnog financiranja, ali i to što poslodavci i radnici nisu upoznati sa svojim pravima i obavezama te u organizacijama često ne postoje službeni protokoli koji bi adresirali ovu problematiku.

Gdje vidite prostor za djelovanje sindikata SKUPA, koje su strategije rada i prema kome su usmjereni radnički zahtjevi?

SKUPA: S obzirom na specifične probleme civilnog sektora koji proizlaze iz financiranja i načina funkcioniranja udruga želimo se boriti protiv nesigurnih i prekarnih oblika rada, ugrožavanja materijalnih prava i izrabljivanja, mobbinga i diskriminacije, protiv burnouta te negativne percepcije o radnicama_ima u civilnom sektoru. U našem radu fokusirat ćemo se na okupljanje što većeg broja radnica_ka, istraživanje njihovih potreba, edukaciju članstva, pružanje pravne i drugih oblika podrške te aktivističko djelovanje s ciljem osvještavanja javnosti o problemima s kojima se radnice i radnici u našem sektoru suočavaju. Upozoravat ćemo na štetne prakse poslodavaca, dok ćemo one dobre isticati i usustaviti kako bi bile pravno obvezujuće.

Zbog činjenice da je odnos radnica_ka i poslodavaca u našem sektoru specifičan te ne govorimo o klasičnoj podjeli rada i kapitala, radnički zahtjevi biti će usmjereni na više strana. Osim s udrugama u svojstvu poslodavaca, otvarat ćemo dijalog i s donatorima odnosno lokalnim, nacionalnim i europskim tijelima, te političkim i drugim akterima zaduženim za izdvajanje i dodjelu sredstava. SKUPA će kroz svoje djelovanje, uz fokus na uže područje radničkih prava adresirati i šira društevno-politička pitanja, ponajprije socio-ekonomska. Želja i ambicija je izgraditi progresivan sindikat čije se vrijednosti reflektiraju kako u unutrašnjem ustroju i radu, tako i u djelovanju u široj zajednici i javnosti.

U procesu je izrada novog Zakona o radu. Donosi li on, prema sadašnjim saznanjima, neke promjene za radnike i radnice u civilnom sektoru?

SKUPA: Kada govorimo o primjeni Zakona o radu u neprofitnom sektoru ističemo kako udruge često nisu u mogućnosti primjenjivati sve odredbe tog zakona upravo zbog projektnog financiranja njihovog rada i brojnih administrativnih zahtjeva. Tako, npr. često ne mogu isplatiti otpremninu ili prekovremene sate jer takav tip troškova nije predviđen nekim od projekata. Projektno financiranje također utječe na to da neke udruge sklapaju ugovore na određeno vrijeme s radnicama_ima. Upravo zbog te činjenice najavljene izmjene Zakona o radu koje se odnose na to da bi radnica ili radnik ugovorom na određeno kod istog poslodavca mogla raditi najviše na tri uzastopna ugovora na određeno i maksimalno tri godine, kao i uvođenje obaveze utvrđivanja objektivnog razloga za sklapanje prvog ugovora na određeno, neće značajno utjecati na poboljšanje položaja radnica_ka u civilnom sektoru. U tom smislu se prvenstveno želimo fokusirati na dobre prakse koje postoje u udrugama, a koje proizlaze iz neformalnih dogovora radnica_ka i poslodavaca utemeljenih na dobroj volji. Cilj nam je usustaviti takve prakse i učiniti ih pravno obvezujućima u sektoru.

Neke od drugih najavljenih izmjena Zakona o radu, kao što su pravo radnika_ca na nedostupnost izvan radnog vremena, uvođenje zaštite od mobbinga ili reguliranje rada od kuće pozdravljamo, ali tek ostaje vidjeti kako će izgledati finalna rješenja te hoće li ona za radnice_ke biti efikasna, odnosno kako će se odraziti na civilni sektor. S druge strane, ne zvuče dobro najave koje se tiču smanjenja plaćenog dopusta sa sedam na pet, odnosno tri radna dana, kao ni povećanje broja dozovoljenih prekovremenih sati, skraćivanje otkaznog roka u slučajevima povrede obveze iz radnog odnosa na sedam dana i slabljenje zaštite sindiklanih povjerenika_ca.

Za uspjeh sindikata obično se presudnim smatra masovnost organizacije. Vi ste upravo prošli proces registracije. Kakav je odaziv dosad?

SKUPA: Odaziv je odličan, u SKUPA je već 40 članova i članica. Također, od osnivanja i izlaska u javnost dobili smo velik broj iskaza interesa – preko 60, a još nismo ni javno oglasili poziv za učlanjenje, što je važan pokazatelj da je osnivanje sindikata bilo izuzetno potrebno i da su radnice i radnici prepoznali važnost sindikalnog organiziranja unatoč svim specifičnostima sektora. Trenutno radimo na širenju članstva, u okviru sindikata postoji koordinacija povjerenika_ca koji su zaduženi za članstvo u pet regija na području Republike Hrvatske i kojima se svi zainteresirani radnici i radnice, vanjske suradnice, studentice, volonterke, stažistkinje i nezaposlene osobe koje rade ili djeluju u neprofitnom sektoru mogu javiti ukoliko žele biti dijelom SKUPA. Cilj je okupiti što više radnika_ca iz sektora diljem Hrvatske te što više proširiti članstvo izvan Zagreba na druge gradove i regije, gdje i sada imamo prisutnost, ali manju.

U posljednje vrijeme primjećujemo više inicijativa kolektivnog organiziranja u području radnih prava, posebno u kulturnom sektoru gdje je platforma Za K.R.U.H nedavno provodila kampanju Za poštenu plaću, a SPID izradio strukovni priručnik koji bi trebao osigurati pravedne naknade za rad u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja. Vidite li tu neki prostor preklapanja i potencijalnih suradnji?

SKUPA: Svakako smo otvoreni_e za suradnju. Naš cilj je podizanje svijesti o važnosti radničkih prava i sindikalnom organiziranju te o položaju radničke klase u našem sektoru, ali i šire. Jedan od važnih aspekata sindikalnog djelovanja je upravo umrežavanje s drugim sindikatima u cilju stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva. Posebno nam je važna suradnja sa sindikatima koji organiziraju radnice_ke u srodnim djelatnostima ili koje imaju slične probleme i izazove kako bismo kroz razmjenu iskustava i dobrih praksi pronašli rješenja za dobrobit svih. Tu spada i suradnja sa inicijativama iz kulturnog sektora, a u kontekstu područja djelovanja našeg sindikata fokus nam je prvenstveno na radnicama_ima koji rade u ili surađuju s udrugama u kulturi. Isto tako, vidimo prostor za suradnju i sa drugim sindikatima, primjerice Sindikatom novinara Hrvatske, s obzirom na to da u našem sektoru djeluju brojni neprofitni mediji čiji su osnivači uglavnom udruge ili sindikati.

U javnosti dominira negativna percepcija o radnicama i radnicima u civilnom sektoru, posebno nakon posljednjih lokalnih izbora kada su svakodnevno portretirani kao neradnici i “sisači” proračuna. Vlada ideja da rad u udrugama nije rad i da se, slijedom toga, ne bi trebao ni plaćati. Kako mijenjati tu percepciju?

SKUPA: Možda ne bismo rekli da je takva, negativna, percepcija u javnosti dominantna, no naravno da je prisutna. Više je razloga za to, prvenstveno političko-ideološke manipulacije određenih društvenih aktera, zatim i to da udruge ukazuju na socijalne nepravednosti, kritiziraju rad donositelja odluka i vladajućih, štite i zagovaraju prava skupina koje upravo društvo diskriminira što je prilično nepopularno u javnosti, a jedan od razloga je i to što šira javnost nije upoznata s djelovanjem sektora. No radnice i radnici u sektoru pružaju socijalne usluge, provode programe u mnogim područjima od javnog interesa koje korisnici_e i društvo sve više prepoznaju kao vrijedne i potrebne što mijenja i utječe na pozitivnu percepciju kako samih udruga tako i radnica_ka u sektoru. Posebno je to u javnosti vidljivo u kriznim situacijama, kao primjerice na Baniji kada su se upravo ljudi iz ovog sektora među prvima okupili i doprinijeli da se što prije pomogne stradalima.

Država na udruge svaljuje pružanje niza socijalnih usluga, za koje je prvenstveno sama država zadužena. U ovom kontekstu govorimo o svojevrsnom “outsourcingu” udruga, što je financijski svakako povoljnije za državu. Stoga smatramo da je potrebno da država udrugama omogući sustavnije financiranje kako bi se osigurao kontinuirani rad sa zajednicama i kvalitetno pružanje socijalnih usluga, kao što su primjerice njega za starije i nemoćne, rad s osobama s invaliditetom, integracija izbjeglica i drugih migranata, rad sa žrtvama nasilje i dr.

Sindikat će kroz svoje zagovaračke aktivnosti prema donatorima, tijelima državne i javne vlasti te otvaranjem tema u javnom prostoru naglašavati krucijalnu ulogu našeg rada i doprinosa funkcioniranju socijalne države kako bi suzbijali negativne percepcije i predrasude o radnicama_ima u civilnom sektoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U sklopu programske cjeline Proširena slika, fokusirane na odnos suvremene kinematografije prema aktualnim društveno-političkim temama, u MM centru prikazan je dokumentarni film Rachel Lears i Robina Blotnicka Ruka koja hrani (The Hand That Feeds). Film prikazuje proces borbe grupe imigracijskih radnika njujorške pekarnice i restorana Hot&Crusty za isplaćivanje minimalnih plaća i bolje radne uvjete, putem sindikalnog udruživanja. Osim što prati borbu zaposlenika Hot&Crustya, od osnivanja sindikata 2012. godine do neprekidnih prosvjeda i uličnih akcija, dokumentarac Ruka koja hrani kontekstualizira socijalnu i ekonomsku pozadinu imigrantskog rada i borbe za radnička prava u SAD-u. Problematizira i povezivanje radnika s organizacijama koje pripadaju rastućem trendu neklasičnog sindikalnog organiziranja te pokretom Occupy Wall Street. Film je prikazan na više od 40 festivala diljem svijeta, a okarakteriziran je kao hičkokovski neizvjestan dokumentarac koji “prikazuje borbu Davida i Golijata”.

Zagrebačka premijera filma bila je povod razgovoru s Mariom Ivekovićem iz Novog sindikata. U kratkoj, ali izrazito sadržajnoj raspravi koju je moderirala Jelena Ostojić, Iveković se osvrnuo na mogućnosti sindikalnog udruživanja kao i sve veće izazove sindikalnog rada u Hrvatskoj. Komentirajući film, naglasio je kako je zanimljiv jer nam daje uvid u situaciju koja, suprotno percepciji, u drugim zemljama nije bolja od naše. Istovremeno “daje ljudima poticaj da se bore i vjeru da je promjena moguća”.

U hrvatskoj javnosti na sindikate se u najboljem slučaju gleda kao na beskorisne, a vrlo često smatra ih se i kriminalnim organizacijama, kaže Iveković. Osim toga, ljudi se često pitaju koja je potreba za sindikatima u društvima sa razvijenim radnim zakonodavstvom te u državi koja štiti interese svih svojih građana. Možda dobar odgovor na to pitanje možemo vidjeti upravo u ovom filmu gdje “državu” vidimo samo u obliku pretjeranog policijskog nadzora šačice radnika koji prosvjeduju ispred svog radnog mjesta, dok tu vrstu državnog nadzora i “brige” za sigurnost svojih građana nismo vidjeli na primjeru inspekcije rada prije početka štrajka. “Da je film sniman kod nas”, kaže Iveković, “brzo bi završio jer bi vlasnik odmah na početku podijelio nekoliko otkaza i time bi pokušaj organiziranja bio gotov, pogotovo ako radnik nema ugovor”. No država New York, kao što je spomenuto na početku filma, ima nešto drugačije radno zakonodavstvo od ostatka Amerike pa su radnici Hot&Crustya, unatoč tome što su većinom nedokumentirani imigranti, imali pravo izglasati osnivanje sindikata. 

Film je zanimljiv i zato što prikazuje sindikalno udruživanje malog kolektiva, što je inače teško, jer što je manje radnika, strah od poslodavca je veći, a danas se tržište mijenja i radne sredine su sve manje. “Hrvatski sindikati na žalost nisu se pripremili na takve promjene i postotak članstva danas je duplo manji nego prije petnaest godina. Trebali bi se orijentirati na stvaranje novog članstva gdje ima prostora”, tvrdi Iveković. Pri tipu borbe kakva je prikazana u filmu, potrebna je potpora javnosti koja će radnike poduprijeti u trenucima kada su primorani kršiti zakon – tako smo imali prilike čuti prolaznike koji su govorili kako ih ne zanima imaju li ti radnici sve potrebne dokumente jer unatoč tome zaslužuju zagarantirana radnička prava. Osim toga, logistički poticaj dali su im aktivisti Occupy Wall Street, bez kojeg bi ovi radnici teško opstali tako dugo. No možda najvažnije od svega, film poručuje da je za uspješnost borbe potrebna jaka, organizirana i stabilna grupa radnika koja će ju iznijeti do kraja. Iveković je tu spomenuo slučaj na kojem je Novi sindikat radio, slučaj radnika trgovine “najboljeg i najvećeg hrvatskog poslodavca” u Gospiću. Čim je sindikat počeo postavljati pitanja, sve radnike razmjestili su po drugim trgovinama, ne samo unutar Gospića, nego čak u druge gradove. “No jednog dana”, kaže Iveković, “potrebna ekipa će se složiti”.

Ruka koja hrani završava holivudski optimistično. Radnici imaju svoj sindikat, novog poslodavca i radni ugovor za koji su se borili. Motivirani njihovim primjerom, tisuće radnika ugostiteljske industrije brze hrane u Americi, poznate po potplaćenosti, nesigurnim uvjetima rada i iskorištavanju migrantskih radnika, pokrenulo je lavinu štrajkova i borbe na federalnoj razini. No, radnici Hot&Crustya, sad preimenovanog u Brod Kitchen, u siječnju 2016. godine, netom prije pregovaranja o novom ugovoru, otpušteni su, a njihov restoran je zatvoren. Nekoliko mjeseci prije, isti vlasnik otvorio je sličnu poslovnicu na različitoj lokaciji s novim radnicima koji nisu učlanjeni u sindikat i koji su ostali raditi u novom restoranu, dok je stari zatvoren. Sindikat je počeo novu borbu za ostanak na radnom mjestu i poštivanje njihovih prava na rad.