Riječ je o predstavi autorice Ksenije Zec te suautorice i izvođačice Une Štalcar Furač koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi.

Predstava je inspirirana slučajno pronađenim videom djevojke u trenutku kad “nije sasvim svoja”, Alter(N)acija predstavlja scensko traganje za nečim neodređenim što se manifestira u vidu praznine i odsustva, ali i svojevrsnog nasilja nad nama.

Uz plesačicu Unu Štalcar Furač, u predstavi se pojavljuje i Šimun Stankov u ulozi DJ-a koji intervenira u glazbu Nenada Sinkauza.

Više detalja pronađite ovdje.

Predstava Funny Games, kroz leću neuspjeha u formiranju odnosa, uprizoruje igru između izvođača i publike, te plesača i glumice. Publika promatra intimni odnos para koji se bori “za pozornost i empatiju gledatelja, u arhetipskom labirintu smiješnih muško-ženskih igara”, stoji u popratnom tekstu. Pritom par koji igraju Ivana Buljan Legati i Šimun Stankov, pokušava manipulirati publikom, aludirajući na razigranu dinamiku intimnih odnosa.

“Koreografski postupak slijedi nenarativne antičke mitove o Arijadni, stvarajući partituru u kojem se glas mita razdvaja na glas izvođačice i plesačevo tijelo, pritom ostajući ambivalentnim u svojoj prisutnosti. (…) Predstava Funny Games nastala je prepoznatljivim koreografskim rukopisom Saše Božića, koji spaja kazalište i suvremeni ples u uzbudljivu multimedijsku cjelinu”, piše u tekstu najave.

Više detalja o ulaznicama i predstavi pronađite ovdje.

Performans se izvodi u sklopu završne faze GMK-ovog rezidencijalnog boravka pod nazivom Otvoreni studio, te predstavlja prvu, eksperimentalnu izvedbu istraživanja nastalog tijekom boravka. Izvođački tim čine Cosme Fodor, Šimun Stankov, Nino Bokan i Domagoj Obadić uz miješani zbor INA-e, koji će za potrebe performansa izvesti segmente Requiema.

“Kroz zajednički pokret i glas, rad istražuje odnose moći između plijena i predatora, tijela i glasa, pojedinca i kolektiva. Inspiriran tekstom Anne Boyer When the Lambs Rise Up Against the Bird of Prey, performans se odvija unutar prostorno-zvučne situacije koja propituje kako se strah, ranjivost i preživljavanje upisuju u tijelo. Zajedno s drugim izvođačima, umjetnica će nastojati utjeloviti stado plijena kako bi stvorila neposredan odnos moći između izvođača i posjetitelja”, stoji u najavi.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Funny Games istovremeno prikazuje igru između izvođača i publike te plesača i glumice, koja se promatra kroz prizmu nedostatka ostvarenja opipljivog odnosa. Publika je pozvana poviriti u intimu bezimenog para – dvaju izvođač(ic)a koji se u tami kazališne kutije bore za pozornost i empatiju gledatelja_ice, a koje u ovoj predstavi igraju Šimun Stankov te Ivana Buljan Legati.

Koreografski postupak se sastoji od nenarativnih antičkih mitova o Arijadni, stvarajući partituru u kojem se glas mita razdvaja na glas izvođačice i plesačevo tijelo. Korištenjem bezličnih objekata svakodnevice prilikom stvaranja scenografsko-zvučnog pejzaža, uprizoruje se neobični krajolik u kojem dominira dihotomija dvaju suprotstavljenih entiteta. Funny Games nastala je prepoznatljivim koreografskim rukopisom Saše Božića, spajajući kazalište i suvremeni ples u specifičnu multimedijsku cjelinu.

Informacije o ulaznicama i ostale detalje pronađite ovdje.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o predstavi autorice Ksenije Zec te suautorice i izvođačice Une Štalcar Furač koja progovara o zastrašujućoj i invazivnoj brzini kojom tehnologija i digitalizacija utječu na živote vrlo mladih ljudi.

Predstava je inspirirana slučajno pronađenim videom djevojke u trenutku kad “nije sasvim svoja”, Alter(N)acija predstavlja scensko traganje za nečim neodređenim što se manifestira u vidu praznine i odsustva, ali i svojevrsnog nasilja nad nama.

Suradnica Una Bauer o predstavi kaže sljedeće: “Bavljenje neartikuliranim kretnjama zahtijeva duboku kinestetičku osviještenost unutarnjih smjerova kretanja i tjelesnih konekcija kao i područje off-balansa i suspenzije čime se mijenja percepcija prostora i ostvaruje porast vrijednosti dinamike kretanja. Strukturiranje drukčijeg tijela izmiče apsolutnu kontrolu interpretacije i svaka izvedba ostvaruje mogućnost novog gledanja.”

Uz plesačicu Unu Štalcar Furač, u predstavi se pojavljuje i Šimun Stankov u ulozi DJ-a koji intervenira u glazbu Nenada Sinkauza.

Ulaz je slobodan, a više o predstavi možete pročitati ovdje.

Arbyte 2.0 predstavlja drugo poglavlje on-going projekta Arbajt Kolektiva koji čine: Šimun Stankov (izvođač, autor, koreograf), Espi Tomičić (dramaturg) i Una Štalcar-Furač (izvođačica, koreografkinja) te Branimir Štivić (novomedijski umjetnik), Tena Starčević (kustosica i povjesničarka umjetnosti) i Ivana Korpar (producentica). 

Projekt Arbyte 2.0 kao i rad samog kolektiva adresira problem nevidljivosti umjetničkog rada te često neadekvatne uvjete ili nedostatne prostore za rad, koristeći pritom motive gradilišta kao polazišni materijal, a u središtu istraživanja ovoga puta nalazi se i sam proces građenja izvedbe.

Više o predstavi pročitajte u kritici Gregora Sirotića Marušića.

Nešto kasnije predstava je ponovljena u Galeriji Nova u sklopu izložbe Rad, nerad i samodisciplina kustosice Tene Starčević. Tema izložbe bila je preispitivanje romantiziranog statusa umjetničkog stvaranja kao nečeg spontanog i različitog od rada. Za izložbeni prostor, segment izvedbe u kojem Stankov balansira na nestabilnom zidiću od cigle te istovremeno cigle izmiče pod svojim nogama nadopunjen je presvlačenjem plesača iz plave radne odjeće u svakodnevnu majicu i hlače, čime se vrijeme uloženo u izvedbu podcrtava kao rad različit od slobodnog vremena. Na vješto kuriranoj izložbi u kojoj su svi radovi prostorno i koncepcijski sretno smješteni, Arbajt se istaknuo izravnošću. 

Ove godine je trojac Stankov, Štalcar-Furač i Tomičić nastavio s radom, te su im se pridružili Tena Starčević, novomedijski umjetnik Branimir Štivić i producentica Ivana Korpar kako bi oformili Arbajt kolektiv. Kao priprema za premijeru predstave Arbyte 2.0 izvedene su tri akcije u javnim prostorima: ispred nekadašnjeg Kina Europa, na Trgu Francuske Republike i ispred napuštene tvornice Nada Dimić u Branimirovoj ulici. Stankov, Štalcar-Furač i Tomičić su izvodili varijaciju na figuru s izmicanjem cigli pod nogama dok je Tena Starčević stajala u poziciji nadzornika. U objavama koje su pratile ove akcije i u tekstu uz samu predstavu, kolektiv kao svoju temu navodi proces nastanka rada – “kakva je to izvedba koja proces postavlja u središte zanimanja i tretira ga kao gotov proizvod?” U ovoj eksplicitnoj nedovršenosti, akcije je lako vidjeti kao osnovni dio rada, a ne tek najavu. 

Premijera predstave Arbyte 2.0 održana je u Pogonu, u prostoru napuštene tvornice Jedinstvo. Mjesto izvedbe omeđeno je na dvije strane publikom, a na druge dvije PVC ogradom za gradilišta. Prostor je osvijetljen reflektorima koji se nalaze na sceni, a uz njih se nalaze palete i cigle. Tomičić, Štalcar-Furač i Stankov nastupaju odjeveni u plava radnička odijela u kojima su ušiveni narančasti i srebrni refleksivni segmenti. Autorica kostima je Ivana Stećuk koja kolažiranjem tekstila izrađuje odjeću naglašene spontanosti i DIY karaktera pod markom Feeddogz. Autor perkusivne elektroničke glazbe grubih industrijskih tekstura je Branimir Štivić.

Predstava počinje već spomenutim balansiranjem na nestabilnom zidiću od cigle. Novi rekvizit je drvena paleta koja Stankovu služi kao platforma na kojoj skače uz eksplozivne zamahe rukama generirane iz ramena dok je ostatak opušten kao bič. Štalcar-Furač nadopunjuje figuru pomičući paletu ispod njega, a kasnije paletu okreću na stranu te Stankov balansira na njoj u položaju skejtera. Osim dinamičnosti i nestabilnosti koju rekviziti pružaju, oni postaju i prepreka i granica pokretu. Primjerice, spomenuti zamasi rukom dobivaju analogiju kasnije, kada opuštenu ruku plesača cigla povlači prema dolje iz njenog neometanog zamaha. Nešto kasnije Stankov se vrti oko tornja od cigle, a kada se toranj sruši njegovo kruženje gubi središte i slobodno se širi u prostor. 

Motiv koji se ponavlja kroz predstavu i koji svi plesači izvode je ritmično i energično brisanje poda rukama pri čemu se diže prašina koja je vidljiva na svjetlu reflektorim, a zatim se kao zagušljivi oblak širi čitavim prostorom. Energičnost u ovom slučaju nije elan nego silovitost koja rad prikazuje kao trud i muku. Repetitivnost pokreta se u kontekstu ove predstave vrlo lako povezuje s mehanizacijom kao obilježjem rada. Pritisak za neprekidnim i kvantitativno mjerenim radom, pod kojim Charlie Chaplin gubi kontrolu nad sobom u tvornici, i dalje postoji no u novim oblicima, pa tako nažalost i ovaj simbol još uvijek djeluje svježe.

Ponavljanje se pojavljuje i kao sinkronizacija plesača koja djeluje kao poništavanje osobnosti. Trenuci kada se Stankov i Tomičić valjaju na podu jedan do drugoga ili kada svi troje ponavljaju isti motiv su jedini momenti kada plesači ne djeluju individualno. Njihovi se segmenti isprepliću i nadopunjuju, ali su u osnovi tri različite plesne dionice. Teško je maknuti pogled sa Stankova, a Una Štalcar-Furač je izvodila skokove s toliko energije i suprotstavljenih direkcija  zbog kojih sam poželio vratiti izvedbu unazad samo da ih ponovno vidim. Pored njih dvoje, Espi Tomičić postaje gotovo neprimjetan, a kada izvode isti materijal vidljivo je jasno odstupanje u razrađenosti pokreta. 

Za vrijeme izvedbe, plesači si uzimaju vrijeme da sjednu i predahnu. U tekstu koji prati predstavu, a potpisuju ga Tena Starčević i Espi Tomičić, to se interpretira kao subverzija tradicionalnog načina proizvodnje: plesači proizvode izvedbu iako se odmaraju. Osim toga, odmor je dramaturški koristan kao pauza kojom se naglašavaju aktivni dijelovi izvedbe. Sam prostor izvedbe je relativno malen, te je prilično gusto napunjen. Cigle, palete i naravno, izvođači, u stalnom su pokretu i većinu izvedbe je kretanje dosta ujednačeno raspoređeno. Pred kraj predstave, glazba se ubrzava, pozornica se prazni, a plesači reflektore usmjeravaju prema publici. Snažna svjetla titraju u ritmu s glazbom, a osim njih ništa nije vidljivo. Izvođači se vraćaju na scenu i izvode posljednji intenzivni dio predstave, prašina ispunjava prostor, a znoj kaplje s čela plesača. 

U recentnom tekstu Josipe Lulić o izložbi Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast! održanoj u Meštrovićevom paviljonu autorica ispitujući politički potencijal djela tvrdi da “isti predmet – video, crtež, performans – u različitim kontekstima svoj potencijal ostvaruje u drugom opsegu.” Ovdje izražena važnost povezanosti rada sa značenjskom mrežom u kojoj nastaje čini mi se kao dobar način artikulacije onoga što smatram vrijednim kod Arbajta. Otvoreno povezivanje projekta s iskustvom fizičkog rada autora, povezivanje s industrijskim prostorima te trudbena izvedba koji su prisutni u Arbajtu iz 2021. čine prvotni simbol. Kasnijim uključivanjem suradnika izvan polja izvedbenih umjetnosti u Arbajt kolektiv započinje umnogostručivanje značenja početne ideje.

Izmještanjem segmenta izvedbe u javni prostor i povezivanjem sa zapuštenim kinom Europa, te zapuštenom tvornicom Nada Dimić otvaraju se pitanja vezana uz društvenu sigurnost (kulturnog) radnika. Također se otvara veza s radom Sanje Iveković čija su mnoga djela vezana uz osobu ili tvornicu Nade Dimić. Sanja Iveković također je jedna prvih autorica koja na našoj sceni izvodi performans u javnom prostoru uz Vlastu Delimar, Grupu šestorice autora i druge.

Osim bujanja asocijativne mreže, Arbajt kolektiv radi opipljive korake prema organizaciji rada povoljnoj za radnike. Kolektiv se predstavlja kao horizontalna zajednica čime se izbjegava da rad koji je u samoj izvedbi skriven, kao što je rad producentice Ivane Korpar, ostane neprimjetan. Dakle Arbyte 2.0 nije samo formalno bogata plesna predstava, nego je drugo poglavlje u projektu koji promišlja pojam rada sa svom širinom koju obuhvaća i težinom koja mu je s vremenom upisana, a istovremeno ga hrabro i neopterećeno ponovno definira i ostvaruje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uoči same premijere izvođači će u javnom prostoru održati tri umjetničke intervencije. Nakon intervencije ispred Kina Europa slijede još dvije intervencije:

• 3. listopada u 13 sati kod gradilišta u blizini trga Francuske republike
• 5. listopada u 13 sati kod tvornice Nada Dimić

Arbyte 2.0 predstavlja drugo poglavlje on-going projekta Arbajt Kolektiva koji čine troje umjetnika: Šimun Stankov (izvođač, autor, koreograf), Espi Tomičić (dramaturg) i Una Štalcar-Furač (izvođačica, koreografkinja) te Branimir Štivić (zvuk, svjetlo), Tena Starčević (kustosica i povjesničarka umjetnosti) i Ivana Korpar (producentica).

Pored prizemnih značenja liste zadataka, rokovnika i rasporeda, religijsko-mističkih koji je vežu za niz i tijek obreda ili ritualnih radnji, agenda iz engleskog jezika donosi značenje namjere, osobito prikrivene ili koja nije odmah očita. Agenda pored okvirne trodijelne strukture niti na osobito nametljive načine barata striktnim dramaturškim nizom, niti posjeduje vidljivu agendu, ali nas naslov tjera da je tražimo. Izvorno nastala unutar studijskog programa na Sveučilištu u švicarskoj Lausannei, (A)genda je u najavnom tekstu opisana kao metodologija, razvijena u radu i suradnji sa studentima tamošnjeg BA programa, sada izvedena s ansamblom mladih hrvatskih, njemačkih, belgijskih i švicarskih plesnih umjetnika_ca. A između velikog broja prisutnih autorstava, s protjecanjem izvedbenog vremena, agenda Agende postepeno se i samo donekle razotkriva. 

Početni je segment predstave sastavljen od vokabulara prenesenog iz najpopularnije od popularne kulture; dugi kontinuirani pokret kao da pripada pomalo svakom glazbenom spotu iz pop/r’n’b svemira otkako je MTV-ja, uz čvrstu i oštru glazbenu bazu Nikole Krgovića. Ansambl raspoređen u prostoru kreće se skladno i slobodno, živih lica koja se neprestano susreću i ovlaš komuniciraju bez glasa. Koreografija nije rodovana (agender?), no rodna dvojnost nije ni posve dokinuta; nemoguće je previdjeti dojam da sva prisutna feminina tijela i Šimun Stankov, jedina maskulina figura u okvirno fem. outfitu, imaju visoku moć transformacije u različite senzibilitete na spektru, dok su ostale dominantno maskuline figure osjetno kruće i teže u izvedbi. Plesne umjetnice i spomenuti umjetnik u Agendinu ansamblu, usput budi rečeno, stasale_o u zagrebačkom izvedbenom kontekstu među prvim izdancima još vrlo mladog plesnog odsjeka ADU, već su prepoznatljiva lica i kretanja na svim krajevima scene. Lijepo ih je i uzbudljivo pratiti u umjetničkom radu i razvoju, osobito kako u Agendi izvode s opipljivim užitkom podjednako u zajedničkim i uvjetno rečeno individualnim dijelovima predstave. No užitak je u ovoj predstavi zasićen doživljaj s obje strane rampe; stalan, slojevit i ambivalentan. 

Popističnost dugog intra u glazbi je reducirana u goli perkusionistički elektro, posve se odražavajući s oblikovanjem rasvjete u kojemu dominira hladno ali meko sivo svjetlo, s potpisom Josepha Wegmanna. Niti u jednom trenutku ne dolazi do monotonije u glazbenoj podlozi, ali nema ni osobitih zaokreta niti očitog progresa. Dojam je teško opisiv i snažan, istodobno privlačan i odbojan. Sve u vezi glazbe trebalo bi pozivati na pokret i sinestezija je posve uspjela na pozornici: svi elementi djeluju u prirodnoj sprezi izvođača_ica i nadrealno dobrog rada Krgovića i Wegmanna. Ali u publici dojam kao da paralizira. Ostaje pop bez popa, bez punjenja i šećera, bez boje i lakoće; lakoća se pretvara u prazninu. Užitak je sveprisutan, ali malo gadan, malo nelagodan. Nakon prve vječnosti, počinju na površinu izbijati glitchevi, tkanje se počinje rasipati. 

Jedno po jedno, plesna tijela na sceni izdvajaju se iz sklada. 
Ritam zapinje i povlači se. 
Klecavih nogu poseže svatko za svojom rekvizitom. 
Dora Brkarić polagano se umotava i razmotava u sesiji gole yoge, Melissa Valette je ružičasta domina, Viktoria Bubalo kinky gerila. 
Katarina Barešić ima automobilski kotač pod rukom i partizansku kapu na glavi. 
Ivana Bojanić nešto je poput neodoljivog djeteta ljubavi Shakire i Mariah Carey. 
Nic Lloyd sjedi na svom pješčanom brežuljku. 
Thomas Vantuycom unosi laptop: 
Hey you. 
Yes, you. 
Just ignore these other fuckers. 
I am all you need. 

Sajam talenata i taština, iščašena postdigitalna burleska sastavljena od suvremenoumjetničkih trendova. Margareta Firinger dovlači komadinu scenografije oštrih rubova iz offa, projektor baca prazni kvadrat svjetlosti na mračni zid. Pamtim kaos i mnoštvo detalja, lutajuću pažnju koja se ne zaustavlja nigdje zadugo, nitko se za nju ne bori, niti se čini da im pažnja išta znači, a zapravo nam je nekako dano na znanje da im prešutno znači sve: predstava je postavljena frontalno, izvođači_ce često traže pogled u publici, pokazuju se u uvrnutom showcaseu. Boris Barukčić licka rubove busenu novčanica. Predstava se u tim trenucima doima kao mehanizam koji prije potpunog sloma gubi kontrolu, svaki ud odbjegao u svom smjeru, ali još uvijek čini jedno živo tijelo. No zatim ponovno gravitiraju jedni drugima, glazba se vraća i uvezuje ih natrag u koreografiju, ovoga puta na znatno neurednijoj pozornici. Prvotna je kohezija ipak izgubljena zauvijek i iako neko vrijeme kao da se još bori za sebe, ubrzo nastupa definitivni i neizbježni mrak. 

Najzanimljivija se tenzija stvara između segmenata predstave koji su izrazito atraktivni i fino estetizirani (kompletirani kostimografijom Marite Čopo), i drugih koji su kaotični i razmjerno odbojni. Praznina i dosada koji se protežu neko vrijeme zanimljivi su anti-izvedbeni podražaji pa pregovaram sa sobom bi li čvršće ljepilo činilo izvedbi dobro, ili bi ju upropastilo. Možda bi daljnje razigravanje predstave, endemska ako ne i mitološka pojava na plesnom dijelu izvedbene scene, donijelo taman razinu rahlo kontroliranog kaosa za kojom tiho žudim toj praznini. Nisam sasvim sigurna niti što misliti o razmjerno učestaloj praksi da se koreografija slaže i kolažira vođena različitim interesima i istraživačkim rukavcima svih uključenih plesnih umjetnika_ca. Mogućnost slobodne kreacije i naprosto korištenja određenog okvira predstave za lociranje i artikulaciju vlastitih kreativnih i izvedbenih potreba lijep je i značajan aspekt tog načina rada, osobito između autor_ica koji ne dijele razinu profesionalne afirmacije i iskustva. No ponekad se čini da se koreograf_kinje, koje u prvom redu potpisuju rad, praksu takvog otvaranja koriste kao prečicu i filer u radu. Ta je dvojnost problematike autorstava koja se prožimaju na određeni način sadržana i u naslovu, vukući u implikacijama i s umjerenom ironijom pitanja odnosa moći unutar hijerarhiziranog izvedbenog kolektiva, ali i šire unutar profesionalne izvedbene i umjetničke sfere: čija je (A)genda? 

Najava kaže i kolaž, ali ako je riječ o kolažu, onda se elementi ne lijepe zajedno, papir se znoji i odvaja, elementi klize i premještaju se. Montaža je s nešto hladnijim, manje organskim konotacijama možda bliže spojevima koji nastaju u poodmaklim trenucima predstave, ali ni taj izraz ne liježe sasvim na predstavu koja zadržava i radni dojam studijskog istraživanja, i mladenačke nesigurne drskosti. Sinteza koja se događa među različitim razinama prisutnosti i estetskog slaganja nije bešavna, fiksna niti statična. S ugrađenim šarmom lijene dosade i lakog neuspjeha, od kojih umjetnost inače bježi iako im ne uspijeva uvijek izmaknuti, predstava je najintrigantnija ondje gdje se rubovi odvajaju i teksture odbijaju, a najljepša ondje gdje sve zajedno bljesne u dekadentnom i samozadovoljnom užitku. 

Agenda usto projicira prilično sumračnu viziju suvremenog umjetničko-izvedbenog univerzuma kao prostora bitne usamljenosti čak i u dobronamjernoj gomili, ograničenih moći komunikacije s vlastitom i tuđom praksom. U kreaciji predstave i razvoju pripadajuće metodologije (ponovno iz najavnog materijala) jedno je od polazišta bio stranac odnosno strankinja kao izraz, fenomen i pozicija, u značenjima drugosti, tuđine, isticanja, nesklapnosti, izrazite ne/vidljivosti, što se možda onda i osjeća u distancama i (uvijek ograničenim) modusima njihova premošćivanja. U cjelini perspektiva predstave nije ni optimistična ni pesimistična, nego poseže onkraj binarizma u kojemu je nada apsolut ili nulta kategorija: istodobnost različitih naboja i elemenata, smjerova, spasova i propasti, naprosto je danost. Nema glorifikacije kolektivnosti kao neupitnog iskupljujućeg načina rada i života, niti fetišizacije samotnog genija koji se na sceni pojavljuje samo kako bi se s punom ozbiljnošću izložio vlastitoj parodiji. A ipak se radi i pleše, zajedno i nasamo; nikada doista nasamo, nikada doista zajedno.