Umjetnik će za vrijeme trajanja izložbe provoditi vrijeme u galeriji u svrhe nastavka na procesualnom radu. Posjetitelji_ce su za vrijeme trajanja izložbe pozvani u komunikaciju s umjetnikom koja mu pomaže u daljnjem razvoju umjetničke prakse.

Izložba Ostava proizišla je iz materijala koje je umjetnik pronašao u obiteljskom stanu. Nakon što je preuzeo ostavljene predmete, Bućan ih “raspoređuje prema njihovu osobnom značenju, stvara među njima nove odnose, kolaže i mentalne mape uspomena. Paralelno s time vraća se svojim starim crtežima i nastavlja se na svoj dječački kreativni impuls s kojim ponovno crta i piše iz te duboke, pomalo zaboravljene intuicije.

Proces nastanka izložbe Ostava nalik je onome koji je Bućan provodio u svome stanu. Postavljanje izložbe nije samo smještanje radova u prostor nego njihovo razvijanje u prostoru kroz koje arhivski materijal pronalazi svoje novo mjesto i biva nadograđen novim materijalom i značenjima”, stoji u predgovoru Gregora Sirotića Marušića.

Šimun Bućan rođen je 1993. u Zagrebu. Završio je preddiplomski studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutno dovršava diplomski studij Novih medija na istoj akademiji. Radi kao profesionalni fotograf u kulturnom i modnom sektoru.

Šimun Bućan student je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i ovogodišnji dobitnik Stipendije Erste fragmenata 18. S mladim umjetnikom, prepoznatljivim po radu u mediju fotografije, razgovarali smo o dosadašnjoj umjetničkoj praksi i utjecajima na nastavak profesionalnog puta, ali i snalaženju institucija u promjenama u suvremenom društvu. 

Koliko ste tijekom studiranja imali prilike izlagati i biste li mogli izdvojiti neku od izložbi ili projekata na kojima ste radili?

Moram priznati da mi izlaganje nije bilo na prvom mjestu. Prvu samostalnu izložbu sam imao tek na trećoj godini studija, na Šolti, s radom Bilo Jednom u Krevetu. Prvi ozbiljan scenski angažman imao sam kao izlagač na 36. Salonu mladih kojeg bih rado istaknuo. Na Salonu sam izlagao rad HNK / terapija koji je bio jedan od radova s kojim sam se prijavio za Erste stipendiju. Suradnja s kustoskim kolektivom Kućća (Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović) bila je fenomenalna i bilo mi je drago što sam imao priliku postaviti cijelu izložbu. Kada sam fotografirao okupljanja u vrijeme korone diljem grada, nije mi palo na pamet da ću nakon godinu i pol trčakaranja po masovnim okupljanjima, doslovnim parazitiziranjem stvoriti zapravo jedan konkretan rad. U početku to doista nije ni bio naum, nego sam trebao nešto što će me izvući iz depresije i traumatičnih okolnosti u kojima sam se tada nalazio. Kao sredstvo terapije iskoristio sam fotoaparat, koji sam spletom okolnosti srećom i savladao, što mi je otvorilo mnoga vrata i suradnje. 

Vaša raznolika biografija uz studij i umjetnički rad, uključuje i druge angažmane vezane uz umjetničku scenu, ali i one koji s njom nemaju doticaja. Mislite li da će više vaši umjetnički afiniteti ili pak šira sistemska komponenta umjetničkog svijeta utjecati na odluke koje se tiču nastavka vaše umjetničke prakse i profesionalnog puta?

Dok sam radio u HDLU kao tehničar nešto više od pune tri godine, imao sam priliku postaviti gotovo sve izložbe u tom periodu (ljeto 2019.  –  ljeto 2022.). Makar je bilo super iskustvo naučiti tehnikalije, kako postavljati izložbu, vizualno ju koordinirati i dizajnirati, generalno mi je bilo super postavljati radove raznim domaćim, ali i internacionalnim umjetnicima, čiji su radovi svjesno i nesvjesno utjecali na mene. Pogotovo bih tu istaknuo postavljanje izložbe Viviane Sassen u sklopu 12. Organa Vida za koju su me angažirali Lovro Japundžić i Lea Vene. S obzirom da sam relativno nedavno ušao u fotografiju, njeni radovi su ostavili prilično zavidan utjecaj na mene jer me općenito zanima i suvremena fashion fotografija. 

 

Što se i samog fotografiranja tiče, krenuo sam prije kojih godinu dana kao fotograf aktivno pokrivati manje galerije, fotografirajući otvorenja i postave, što mi je također dalo direktan kontakt s umjetnicima i njihovim radovima, od kojih sam imao prilike mnogo naučiti. Istaknuo bih Teutu Gatolin kao mlađu kolegicu, kojoj sam izložbe dokumentirao u Garaži Kamba i Pogonu Jedinstvo (Udruga ProjektOR).  

 

Moja trenutna praksa do sada je imala temelje u auto-refleksiji i periodu odrastanja, no sve ću je više usmjeravati u istraživanje suvremenih socio-ekonomskih, konzumerističkih i marketinških utjecaja i fenomena koji se konkretno bave utjecajem na šire društvo, ali i individue. Što se tiče umjetničke prakse općenito, stojim na strani osobnog iskustva, ali, što je važnije – i njihovih motiva. Ne bih se htio baviti temama s kojima generalno nemam nekakvog direktnog doticaja ili kojih nisam na neki način dio. S druge strane, težim i radovima bez određenog jasnog konteksta koji su više orijentirani aktivnom doživljaju i sudjelovanju od strane promatrača. Ti radovi su jasnije orijentirani specifičnim medijima koji me interesiraju – poput slikarstva i kiparstva u kombinaciji s raznim drugim medijima kroz instalacije i samostalne radove.