Na izložbi Postajanje Glorije Lizde prikazani su novi radovi ove splitske fotografkinje, koje sam s nestrpljenjem iščekivala. Lizde je u fokus javnosti stupila svojim diplomskim radom F20.5, autobiografskim fotografskim istraživanjem vlastitog odrastanja sa sestrama i ocem kojemu je dijagnosticirana rezidualna šizofrenija, prema dijagnostičkom šifrarniku F20.5. Taj je rad inaugurirao izložbeni ciklus u mladoj, ali iznimno zanimljivoj galeriji Akademiji dramske umjetnosti f8, te je ubrzo postavljen i u Galeriji proširenih medija, u sklopu festivala Organ vida. F20.5 najavio je zrelu poetiku čiji je nastavak prepoznatljiv i u ovoj izložbi koja u okviru off-sezone Organa vida u galeriji Događanja na Peščenici traje do 4. veljače. Postajanje je fokusirano na drugu temu – u skladu s naslovom koji aludira na poznatu sintagmu Simone de Beauvoir, njegova se centralna motivika tiče pitanja postajanja ženom – ali od ranijeg rada Lizde zadržava formalnu usmjerenost na simboliku, atmosferu i snažan koncept.

Jebi im mater, ali ispod glasa,
suptilno, onako kako su te učile,
pristojno i sputano i besprijekorno čisto

Izloženi radovi mogu se podijeliti u tri cjeline: centralni ciklus, s prizorima žena, potom šest portreta, te centralnu i najveću fotografija na izložbi, onu crvenog pejzaža. Centralni ciklus, koji sadrži i najveći broj fotografija (deset), prikazuje ženske likove u izglobljenoj atmosferi sna, između melankolije i noćne more, proizvodeći tako osjećaj nelagode. Simbolički impregnirane fotografije istražuju određene sklopove koje društvo prepoznaje kao ključne ceremonije i rituale ženske socijalizacije – udaju, rađanje, seksualnost ili menstruaciju – ali uvijek s pomakom, pri čemu prikazuju nesnalaženje u društvenim zahtjevima, neprepoznavanje vlastitih želja i iskustava u onome što se od žena očekuje.

Fotografija koja je odabrana za plakat i naslovnicu deplijana prikazuje djevojku koja stoji ispred bijele pozadine (zapravo plahte vidljivo ovješene kvačicama za rublje o konop za sušenje, što uvodi dodatnu igru s nepodudaranjem između iluzije očekivanja i stvarnosti) i prepoznatljivom gestom polaže ruke na jastuk koji aludira na trudnički trbuh. Međutim, jastuk nas ne pokušava zavarati – on viri ispod majice. Autorici je važno da jastuk bude vidljiv upravo kako bi mogao doći u kontrast sa slikom trudnice i time publici otvoriti prostore asocijacija i pitanja: što sve pretpostavlja uloga majke, koja je društvena percepcija vrijednosti žene kao nositeljice reprodukcije, tko polaže pravo na žensko tijelo, koliko je snažan društveni pritisak postajanja majkom?

Jedina crno-bijela fotografiju u ciklusu također priziva atmosferu nelagode i sna. Žena nas ponovno gleda ravno u oči, ali ovaj put kroz čipkasti veo, simbol djevičanstva i udaje, a pritom je odjevena u traperice i majicu, s očerupanom kokoši u rukama. Cjelokupni Lizdin rad koketira s psihoanalitičkim tumačenjima, i to ne samo na razini na kojoj to prepoznaje Benjamin u Kratkoj povijesti fotografije, kad tvrdi da je fotografija za optičko nesvjesno ono što je psihoanaliza za lično. Psihoanaliza se evocira u rasponu od razvijanja logike sna kao puta u nesvjesno do simbolike boja i predmeta (npr. model u crvenom kupaćem kostimu i s crvenim velom na glavi stoji na vodi držeći polovice nara u rukama, što je aluzija na klasičnu ikonografiju i atribute Djevice Marije, ali tu simboliku ujedno i subvertira crvenom bojom [menstrualne] krvi).

Pišući o F20.5 Bojan Krištofić također ističe temu sna, igrajući se pritom sa sličnošću njemačke riječi za san, Traum, i riječi trauma. Trauma, par excellence psihoanalitička tema, potka je koja se provlači kroz Lizdin rad – trauma socijalizacije, ogledanja u drugome kao principa formiranja identiteta. U F20.5 to je ogledalo nužno razbijeno, jer tri sestre/protagonistice kroz odrastanje svoje identitete pokušavaju formirati u neprestanoj nestabilnosti, nastojeći pomiriti vlastitu izgradnju svijeta s očevim halucinacijama i shizofrenom slikom koja se iz sfera sna neprestano prelijeva u stvarnost. Središnji princip Postajanja na istom je tragu: trauma socijalizacije u ženu nadaje se kao halucinatorna, pokazuje nesklad i nelagodu u svijetu, spotiče se na psihoanalitičkom testiranju stvarnosti.

Čemu se,
U takvom svijetu,
Ikome ispričavati

Atmosfera sna, koja je (ponovno psihoanalitički termin) nelagodna, unheimlich, uncanny, prepoznatljiva je i na fotografijama na kojima ne nalazimo ikonografske atribute poput jajeta, šipka ili kokoši, fotografijama koje prikazuju ženske likove tordirane, okrenute od kamere, zavezanih očiju ili sakoa navučenog preko glave kako bi se sakrilo lice. Na jednoj takvoj fotografiji žena sjedi na stolici u praznoj prostoriji, tijelom okrenuta frontalno, no glavom u suprotnom smjeru od kamere. Kad se bolje zagledamo primjećujemo kako je soba prekrivena prozirnom folijom – kao da je pripremljena za bojanje zidova, planirano ubojstvo ili kao da postavlja nevidljivu membranu između lika i svijeta. 

Dani su smrznuto proljeće i kipuće jeseni,
Nabujale glasine,
Prigušeni ratovi,
Konstantne faze nečega,
Gejziri informacija

Portreti i pejzaž funkcioniraju kao interpretativni fokus i filter, pozivaju nas da ih koristimo kao alat razumijevanja cjeline. Portreti naime prikazuju istih šest modela koji se nalaze i u centralnom ciklusu. Autorica preuzima obrasce komercijalne fotografije, fotografirajući modele našminkane, u lijepoj odjeći, u stilu fotografija s Linkedin profila ili iz profesionalnih životopisa glumica. Jasno nam se daje do znanja da su modeli upravo to – modeli. Za razliku od ciklusa F20.5, gdje su, iako snažno simboličke, fotografije zapravo dokumentarne i pokušavaju uhvatiti specifično iskustvo upravo te obitelji, umjetnice i njezinih sestara, Postajanje daje do znanja da tu nije nužno riječ o specifičnom iskustvu prikazanih osoba (čak i ako je takvo iskustvo moglo biti inspiracija). Prikazano iskustvo postajanja (ženom) opće je, društveno, prisutno i prepoznatljivo. Na tim bismo slikama umjesto njih mogle biti i mi: fotografije nisu o njima, već o nama. Uz to, portrete možemo čitati i linearno, kao završni rad na izložbi (što postav sugerira), kao rezultat procesa postajanja, kao postale žene. 

Naposlijetku, dimenzijama najveći rad, postavljen na prominentnu poziciju preko puta ulaznih vrata, svojim se položajem i formom nameće kao centralni fokus izložbe. Radi se o jedinom radu koji ne prikazuje ljudski lik, nego goli i surovi pejzaž propušten kroz duboko crveni filtar; osim nekoliko vlati trave u donjem lijevom uglu nema naznaka života. Još jedna onirička asocijacija, koja odaje atmosferu mučnih snova u kojima je kretanje otežano i naporno. Surovost i oštrina kamena prisutni i na drugim slikama, često ispod bosih nogu modela, na ovom radu zauzimaju centralno mjesto. Prizor asocira na Mars, na krv, na crvene pejsaže Georgije O’Keeffe, te ponovno otvara široko interpretacijsko polje.

Is this mine? Is it all intrinsically of myself? Is it influenced by some idea or some photograph of an idea which I acquired from some man? (Giorgia O’Keeffe u novinskom intervjuu 1930.) 

Odluka kustosice Petre Šarin da se u predgovoru za izložbu poigra formom te umjesto kritičarskog teksta s jedne strane uvede splet pitanja, a s druge uvrsti poeziju, iznimno dobro funkcionira u konstelaciji s izloženim fotografijama. Umjesto da ponudi klasični ekplanatorni model, kao u popratnom tekstu za izložbu F20.5, što je i bila prva suradnja Šarin i Lizde, ovim postupkom kustosica nadopunjava cjelinu izložbe i surađuje na njoj. Pritom u autorski tim uvodi i pjesnikinju Juliju Savić, čija se dva teksta nalaze u deplijanu: iako same pjesme nisu nastale kao direktan odgovor na izložbu, niti su izložene, one svojim prisustvom u popratnim materijalima nude dodatnu dimenziju razumijevanja izložbe i otvaraju nove asocijativne puteve.

S istim je ciljem koncipiran i kustoski tekst: sastavljen je od niza citata, pitanja koje su na temu djevojaštva i postajanja ženom postavljale feminističke teoretičarke. On se utoliko čita kao presjek mogućih interpretativnih dimenzija, šireći okvir na rad Virginije Woolf, Adith Maturin-Porch, Ane Vilenice, Simone de Beauvoir, Dawn H. Currie, Maše Grdešić, Ružice Šimunović i bell hooks; kao popis za čitanje ili autoričin reading list. Mogao bi se možda shvatiti i kao zahtjev upućen gledateljici – “moći ćeš razumjeti izložbu tek pošto izučiš feminističku teoriju” – kada citati, umjesto očekivanih izjavnih rečenica, ne bi bili pitanja. Oblik pitanja interpelira gledateljicu u interpretatoricu, nudi joj prostor vlastitog iskustva u odnosu spram kojeg može doživjeti izložbu. Takvu mogućnost osobito naglašava korištenje prvog lica: “Je li to za mene? Jesam li ja takva? Može li to biti dio mene? Bih li mogla biti takva? Bih li htjela biti takva?”

a ti se, kao i obično,
kao i one,
pretvaraj da nema nečistog,
da nema mučnog,
da nema nasilnog,
da nema konfliktnog. 
Da nema tebe.

Time što je postavljen aktivno u kompletnu cjelinu izložbe kao dodatni umjetnički čin, deplijan ne samo da ne skreće fokus s izložbe, nego ga upravo i nužno vraća na nju. Ukoliko gledateljica u susretu sa somnambulnim fotografijama Glorije Lizde posegne za deplijanom očekujući tradicionalni povjesnoumjetnički postupak – kritiku, analizu, objašnjenje, tekst koji preuzima primat nad vizualnim, patronizira ga i na koncu zamjenjuje – naći će se pred formom koja pogled, zajedno s novim pitanjima i mogućnošću estetskog odgovora, vraća na fotografije. Posrijedi je feministički deplijan za feminističku izložbu; takvim ga ne čini samo njegov sadržaj, već prvenstveno njegova forma. Šteta što u samom konceptu izložbe takvom rješenju nije dan veći značaj: ukoliko bi se tekst i poezija izložili kao naljepnice na sam zid galerije, usložnila bi se cjelina izložbe. Međutim, za to bi joj trebalo dati i drugačiji prostor. Onaj male galerije Događanja djeluje pogrešno: izložba bi profitirala od većih praznina, kao što bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se i različiti formati fotografija ponašali u drugačijem prostoru (samim izlošcima, naime, monumentalnosti ne nedostaje).

Da nema tebe.

Radovi iz ciklusa Postajanje pokazuju da uspjeh prve izložbe Glorije Lizde nije bio tek slučajni pogodak. Oni iznimno sigurno nastavljaju zadanim smjerom, ukazujući na snažan umjetnički glas neobične i suptilne poetike, te jasno potvrđuju Lizde kao važnu umjetničku pojavu. Ova je izložba značajna feministička intervencija u lokalnu suvremenu umjetnost: ona beskompromisno istražuje ženska iskustva, prikazuje žene i obraća im se, uz jasan feministički okvir koji ne ostaje u domeni teorije, već duboko zahvaća u estetsko.

¹ Svi su citati fragmenti iz pjesama Julije Savić objavljenih u deplijanu kao dio opreme izložbe.

Prvi puta nakon srpskog prijevoda kojega je 1982. godine izdao Beogradski izdavačko-grafički zavod, knjiga Drugi spol (“Le Deuxième Sexe”) Simone de Beauvoir ulazi u lokalnu kulturnu cirkulaciju, ovoga puta u nakladi izdavačke kuće Ljevak i u prijevodu Mirne Šimat. 

“Originalno, prvo izdanje izašlo je još 1949. godine, s jedne strane izazvavši skandal, posebno zbog pogleda na majčinstvo, a s druge odobravanje. Njezin jednostavan stil, filozofska misao i ponekad neuvijen jezik, njezin poziv na oslobađanje žene kroz rad te njezina ustrajnost u dokazivanju da je ‘ženska priroda’ samo društveni konstrukt, doveli su do toga da se knjigu do dana današnjeg smatra stupom feminizma”, ističe se u priređivačkom komentaru knjige, a ovdje vrijedi istaknuti da je knjiga imala i svoje mjesto vatikanskom “popisu zabranjenih knjiga”. 

Simone de Beauvoir je 1929. godine, u svoj 21. godini života, postala najmlađa osoba u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz filozofije, a njezino najutjecajnije djelo pa i, moglo bi se reći, humanistička ostavština, presudno je utjecala na razvoj feminističke teorije i prakse. 

“Knjiga se bavi identite­tom i drugošću žene”, dodaje se, “te je predstavlja kroz brojne perspektive: biološku, psihoanalitičku, marksističku. (…) Autorica se bavi proživljenim iskustvom žene, njezinim formativnim godinama, položajem i preporučenim putom oslobađanja kroz obrazovanje i rad. Može se bez pretjerivanja reći da je knjiga temelj današnjih sve popularnijih rodnih studija, jer, kako kaže Judith Butler, Beauvoirina formulacija ‘Žena se ne rađa, nego postaje ženom’ prvi put u povijesti razdvaja pojmove ‘spola’ i ‘roda’”. 

Drugi spol preveden je na četrdeset jezika.

KP: Vox Feminae festival ove će godine biti održan sedmi put. Možeš li nas ukratko provesti kroz protekle godine s obzirom na kulturnu klimu u gradu Zagrebu, stanje nezavisne kulture, položaj neprofitnih udruga kao organizatora kulturnih događanja i, naravno, vidljivost ženskog stvaralaštva i pitanja roda u medijima i društvu?

G.I.: Huh, ovo pitanje mi često dođe na red. Dakle, festival je prve dvije godine bio u SC-u, zatim dvije godine u AKC Medika, a onda smo odlučile da hoćemo biti u centru grada, i svake godine to radimo u sve većem obimu. Glavni problem je što festival ne može rasti radi uvijek sličnih financijskih sredstava koje dobiva od donatora, a prostora za širenje i sve kvalitetniji program ima svake godine sve više, baš zbog toga jer se pitanje roda u kulturi, medijima i društvu razvija prilično živahno zadnjih godina. Primjerice, kad je VoxFeminae.net počinjao sa svojim radom 2006. nije bilo puno tema koje je mogao popratiti i o čemu bi mogao pisati, no sad ne samo da na dnevnoj bazi imamo dosta novih vijesti i tekstova, već postoje i srodni portali poput Libele, CroLa, a i mediji koji se šire bave društvenim i kulturnim temama, sve bolje kotiraju u pogledu broja tekstova koji su jednoj rodno osvještenoj osobi zanimljivi.

KP: Autorica je ovogodišnjeg festivalskog vizuala akademska animatorica i ilustratorica Tea Stražičić, čiji rad je odabran na natječaj za izradu vizualnog rješenja na temu mučenice. Kako je bio koncipiran taj natječaj i zašto su baš mučenice odabrane kao tema ovogodišnjeg festivala?

G.I.: Odlučili smo ići dijametralno suprotno u odnosu na prošlu godinu, kada je vizual tematizirao heroine. Vox Feminae aktivizmom kroz kulturu cijelo vrijeme gura svoju misiju, što neki nazivaju “light” verzijom feminizma, no svi smo u organizaciji jako svjesni nezahvalnog stanja i situacije u kojem se mnoge žene u regiji nalaze. Još uvijek ima jako puno obiteljskog nasilja, još uvijek postoji enorman broj žena koji je doživio i svakim danom doživljava seksualno i ekonomsko nasilje, te se želimo solidarizirati s njima na način na koji se ne govori puno o tome, posebice putem književnosti i filma.

A zadatak natječaja za vizual bio je temi mučenice pristupiti kroz povijesno i društveno nasljeđe i više ili manje uspješne pokušaje odmicanja suvremene žene iz te uloge. Tu temu istražuje i izložba Milijane Babić Tražim posao koja će biti postavljena u Galeriji Nova, kao i knjiga Želimira Periša s kojim smo osmislile natječaj, a posebice film Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore.

Jasmila Žbanić, Za one koji ne mogu da govore

KP: Vox Feminae i ove godine promiče stvaralaštvo žena i problematizira pitanja roda kroz međunarodni filmski program. Zašto je baš filmska proizvodnja redovito u fokusu programa? Koje ćemo i kakve filmove moći vidjeti na festivalu? 

G.I.: Filmske priče znaju jasno i u kratkom roku jako dobro obraditi tematiku, što je onda publici i najprijemčljivije. Ove godine imamo osim recentnih naslova i dvije svojevrsne retrospektive američkog i francuskog pogleda na feminizam, tako da mislim i da će to biti jako zanimljivo publici za usporediti. Primjerice, imamo film o Simone de Beauvoir i Louise Weiss s fracuske strane, a Betty Friedman, Kate Millett i Angelu Davis s američke. Uz već spomenutu premijeru filma Jasmile Žbanić, tu su između ostalog i noviji filmovi o transrodnosti (Bambi, Francuska), Jezik, rod i spol (Hrvatska) kao i interseksualnosti (Intersexion, Novi Zeland), a i zadnji film Mie Engberg, čije smo feminističke porno dnevnike gledali 2009. na Vox Feminae festivalu, Bellville Baby, za koji mislim da će biti prava poslastica u jednom kontemplativnom i romantičnijem tonu. 

Mia Engberg, Belleville Baby

KP: U ovogodišnjem fokusu je propitivanje feminističkih teorija i praksi, te načina na koji se međusobno isprepliću, podržavaju, uključuju i poništavaju. Na koji će način biti koncipirane diskusije i paneli na festivalu te koje goste i gošće možemo očekivati? 

G.I.: Imat ćemo tri bloka u kojem će svaka od inicijativa i/ili tema imati petnaestak minuta za svoje predstavljanje, a zatim će krenuti zajednička diskusija. Shvatile smo da nam nedostaje tog forumskog dijela gdje bi se umjetnice i aktivistice iz cijele regije mogle upoznati, razmijeniti iskustva i uspostaviti daljnje suradnje, te smo se radi toga  odlučile ove godine na takav pristup. Gošće dolaze iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Švedske, Velike Britanije, a tematizirat će se stvarno raznoliki aspekt aktivnosti kojima se živi, terenski feminizam bavi. Od feminističkih praksi žena sa invaliditetom, preko performantivnosti u feminizmu, japanskih ženskih supkultura, bolivarske revolucije, do rodne neravnopravnosti u glazbenim djelatnostima.

Amanda Lindholm i Kristina Wicksell, Jämställd festival

KP: Festival će ove godine zauzeti i nekoliko lokacija u gradu. Gdje će sve Vox feminae biti prisutan i u kojem obliku?

G.I.: Prva tri dan krećemo sa diskusijama i književnim predstavljanjima u MAMI, KIC-u, Booksi, Galeriji Nova, knjižnici Bogdana Ogrizovića, Prostoru Do, a od nedjelje, 17, do utorka, 19, smo stacionirani u kinu Europa, u obje dvorane. Malo smo tanki s glazbom ove godine, no u petak nakon promocije knjige Do isteka zaliha Nore Verde u Prostoru Do bit će sad već tradicionalna Vox Feminae veselica uz bend U pol’ 9 kod Sabe, u subotu ćemo chillati navečer u BEERtiji, a ako budemo imali snage, u utorak 19. na završnom festivalskom danu, plesat ćemo u Funk clubu. Dakle recept je sličan onome kao kad se pripremate za jedno sadržajno putovanje: red promišljanja, red čitanja, red gledanja pa za kraj red zabave.

U pol’ 9 kod Sabe, kino Europa 2012.

Tako se u knjizi Prošlost i budućnost 20. stoljeća, među ostalima, Žmegač osvrće na Freudovo Tumačenje snova, de Saussureov Tečaj opće lingvistike, Heideggerov Bitak i vrijeme, Benjaminovo Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije, Horkheimerovu i Adornovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, Drugi spol Simone de Beauvoir, na Foucaulta, Hannu Arendt, Marcusea, McLuhana i Baudrillarda.

Viktor Žmegač rođen je 21. ožujka 1929. u Slatini gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Studij germanistike i jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a germanistiku i muzikologiju studirao je u Göttingenu. Doktorat znanosti stekao je godine 1959, a od 1971. pa sve do umirovljenja 1999. redoviti je profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povremeno gostuje na stranim sveučilištima. Od 2002. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. glavni je urednik časopisa Germanistik i Text und Kontext.

Od naslova objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu ističu se Književno stvaralaštvo i povijest društva, Liber, Zagreb 1976., Težišta modernizma, SNL, Zagreb 1986., Povijesna poetika romana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987., 1991. i treće, prošireno izdanje Matica hrvatska, Zagreb 2004, Der europäische Roman. Geschichte seiner Poetik, Niemeyer, Tübingen 1990. i 1991., Književni protusvjetovi (zajedno s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom), Matica hrvatska, Zagreb 2001., Književnost i glazba, Matica hrvatska, Zagreb 2003., Od Bacha do Bahausa, Matica hrvatska, Zagreb 2006., Majstori europske glazbe, Matica hrvatska, Zagreb 2009.

Izvor: Booksa

Smišljeni pokušaj Denisa Latina da svojim urednicima, kome li već tko odlučuje o informativnom programu, podmetne jednu “neproblematičnu” emisiju – pa da vidimo što će biti, Latinica u potrazi za nestalom ženstvenošću zacijelo neće biti niti zabranjena, niti cenzurirana, iako je, po mom sudu, a u tome nikako nisam usamljena#{i}#, bila daleko problematičnija od nekih koje su se bavile “ozbiljnim političkim pitanjima” i oko kojih su se lomila televizijska koplja i potezalo pitanje cenzure, mjere i pouzdanosti javnog govora na javnoj televiziji. Posljednja je Latinica ozbiljno, još jednom, dovela u pitanje ulogu javnog servisa u stvaranju obrazovanog i informiranog građanstva. 

U vrijeme u kojem niti jedno dijete, muškog ili ženskog spola, svejedno, ne bi smjelo izaći iz osnovne, a kamoli iz srednje škole, a da ne nauči što su to rodni identiteti, kako se formiraju i kako perpetuiraju društvene odnose moći, kako djeluju na ljude i njihove međusobne odnose – ovakva Latinica bila je demonstracija poraznog ishoda i obrazovnog sustava i javnih politika rodne ravnopravnosti i dometa demokratske kulture. I, dakako, totalni fijasko javnog servisa.  

Tolika količina provincijalnog naklapanja, ignorancije, stereotipa, diskriminirajućih seksističkih i rasističkih opaski na koje nitko nije reagirao već dugo nije viđena na jednom mjestu u tako kratko vrijeme.

U svijetu u kojem se investira velika količina intelektualnog, obrazovnog, znanstvenog i socijalnog kapitala u dekonstrukciju socijalnih i kulturalnih konstrukta ženstvenosti i muževnosti koji su prepoznati kao generatori rodne nejednakosti i neravnopravnosti, Denis Latin i njegovi gosti uprli su se u pokušaj da definiraju neku novu, poželjnu i prihvatljivu ženstvenost. Tu smo stvarno čuli svašta. Od besmislica i međusobno kontradiktornih teza o tome da su se muškarci i žene opasno približili u emancipaciji (?!) pa su žene zato izgubile ženstvenost – kao da je to neka bogomdana uvijek ista osobina – do toga da za ženstvenost nije presudno kako se žene oblače, koliko kilograma viška imaju, da bi (u pogledu svog muškarca) ipak ostale ženstvene. Načuli smo da žene mogu biti ženstvene i u muškoj pidžami. Stvarno, tko bi rekao nakon svih onih filmova u kojima se ženske likove feminino erotizira baš tako da im se navlači gornji dio muške pidžame. I potpune besmislice, poput tvrdnje da je gubitak ženstvenosti gubitak individualnosti (sic!). Stvar od banalnosti nisu mogli spasiti ni pokušaj redateljice Saše Broz da zagovara mogućnost različitih modela tjelesnosti i izražavanja rodnog identiteta kao ženstvenog, niti pisca Bruna Šimleše da konceptu doda dimenziju osobnosti i individualnosti i da rodni identitet prikaže tek kao dio nečijeg identiteta.

Latin nije ni okom trepnuo kad je objasnio uredničku ideju vodilju da su žene u emisiju pozvane po kriteriju ženstvenosti. Nejasno je, međutim po kojem su kriteriju u ovoj Latinici sudjelovali muškarci? Je li to bila pamet, kompetencija u arbitriranju ženstvenosti, ili su tamo sjedili zbog rodne ravnopravnosti i kao kontrapunkt ženstvenim ženama, jer oni taj atribut ne posjeduju. Ako je tome tako, čemu uopće emisija o nestaloj ženstvenosti, kad je već i sastavom sugovornika sve objašnjeno?

Na uporno ponavljanje Latinovog pitanja, kud je nestala ženstvenost i kako pomoći ženama da je ponovo pronađu, šampionat u bizarnim odgovorima ipak je osvojio Saša Zalepugin. Pokroviteljski zabrinut zgražao se nad dezorijentiranim ženama koje posežu za “vulgarnim oblicima” ženstvenosti, poput pearcinga (a afričke žene iz čije kulture takvo ukrašavanje navodno dolazi to rade, jer nemaju što obući) do žena koje se, u želji da se izjednače s muškarcima bave body buildingom. Sve to nikada nije pripadalo “našem idealu ženstvenosti”. Ženstvenost, na tome je ustrajao, nema nikakve veze sa seksualnošću i njena je suština – šarm. Jasno i definitivno poput zakona gravitacije.

Zar do naše kulture nije doprla Margaret Mead sa svojim povijesnom antropološkom studijom Sex and Temperament in Three Primitive Societies (Seks i temperament u tri primitivna društva, 1935) koja predstavlja prekretnicu i nakon nje niti jedna ozbiljna antropološka misao više ne podrazumijeva nužnost i zadanost razlika između spolova, već te razlike promatra kao posljedicu razlike u socijalizaciji i očekivanjima koje kultura nameće muškarcima i ženama. Spomenuta je Latinica zorno potvrdila nalaze Mead – ženstvenost kao osobinu ličnosti i temperament smišljaju nadobudni društveni arbitri, pa se utoliko i sama Latinica pretvorila u neko ogledno laboratorijsko pleme koje upravo smišlja kako da žene budu ženstvene.

Tko mari za Simone de Beauvoire i njenu sad već globalno poznatu tvrdnja da se ženom ne rađa nego postaje, ili Judith Butler koja smatra da je performativnost (izvedbenost) roda, spola i seksualnosti izraz društvene moći i regulativnog diskursa. Mi imamo Latina i Sašu Zalepugina koji će nam objasniti što je to prava ženstvenost i pomoći da ju sačuvamo, ili barem ponovo pronađemo.

Razglabati danas o nestajanju ženstvenosti i o tome kako ju ponovo zadobiti, usporedivo je sa srednjovjekovnom temom nestajanja pojasa nevinosti i kako ga vratiti u upotrebu. Tada je ženstvenost bila definirana idejom vjernosti, ulogom žene kao čuvarice časti nekog velmože i prevrtljivom i nepouzdanom ženskom prirodom, od koje nju samu treba zaštititi. A forum na kojem se raspravljalo mogao je biti glavni gradski trg ili crkva. Danas, uz promjenu konstrukta ženstvenosti, to je tema informativno-političkog programa javne televizije u Hrvata.

Tone su prosvjetiteljskog i edukativnog crnila potrošene da bi se objasnilo da su ženstvenost, kao i muževnost, socijalno i kulturno uvjetovani identiteti i da je svako nastojanje da se oni reduciraju na određene zadane muške ili ženske uloge, ponašanje, izgled, ukus, izbor, to jest da se podvrgnu socijalnoj represiji i “cenzuri”, nasilje nad pojedincem/pojedinkom. Socijalne su analize pokazale da stereotipi koji se vežu uz ženski, odnosno muški rodni identitet, baš kao i etnički, rasni, regionalni ili bilo koji drugi stereotipi (pojednostavljene predodžbe i vjerovanja koja se pripisuju svim pripadnicima neke grupe) sudjeluju u proizvodnji diskriminacije, neravnopravnosti, pa i nasilja. Ne može biti ravnopravna i slobodna soba kojoj se kao rodni identitet nameće bilo kakvo ponašanje, izgled, ili osobina, bio to “ženski šarm”, ili  tradicionalistički obrasci ženstvenosti – trpi, šuti, rađaj. I koja živi pod prijetnjom da će, ako odudara od tog identiteta biti diskriminirana, isključena, a možda i zlostavljana.

Stereotipi i hegemonijske rodne uloge će dakako, unatoč svim prosvjetiteljskim nastojanjima opstati. Na njima se temelje i s njima barataju sve kulture, koje mogu gajiti vrlo različite standarde. Pogotovo popularna kultura i zabava tendiraju instrumentalizaciji tih stereotipa. Iako nikada nisu sasvim benigni, ipak nije sasvim svejedno gdje ih se priziva i s kojom svrhom. Kad se u raspravu o tome kako unaprijediti vladajuće socijalne konstrukte i utvrditi pripadajuće im  stereotipe, upregne jedna od vodećih informativnih emisija na javnoj televiziji, kakvom Latinica slovi, onda je vrijeme za alarm.