Preciziramo li, kakve su posljedice promatranja prirode kroz antropoceni dispozitiv koji geološku epohu određuje ljudskom dominacijom? Problem je, kako ističe povjesničar umjetnosti T. J. Demos, u tome što imaginarij antropocena čine aktivnosti povezane s korporativnim industrijama. Stoga se pita: “Koju ideološku funkciju ima riječ antropocen – terminološki kao i konceptualno, politički i vizualno – u odnosu na trenutnu politiku ekologije, i kako prošireni imaginarij onoga što je nekoć bila fotografija podržava ili komplicira tu funkciju?” Odnosno: ako teza o antropocenu anestetizira politiku, što bi značilo politizirati njegovu vizualnu kulturu?

Na tragu obračunavanja s vizualnim kodovima antropocena, izložba Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen kustosica Suzane Marjanić i Ivane Filip poziva na stvaranje drugačijeg narativa o odnosu čovjeka i prirode. Kako ističu u uvodnom tekstu, Prirode označavaju Druge (ne-ljude) – Životinje, Biljke, Grančice, Sunce, Mora, Oceani, Vode, Staze, Šume, Cvjetove, Kamenje, opisane kao “sve koji su zanemareni i ranjivi u antropocentričnoj slici navodnoga napretka.” Kritičko promišljanje čovjekove uloge ima za cilj zamisliti nove, uključive, načine (su)bivanja. Nameće se samo po sebi: možemo li od gledanja doći do djelovanja?

Jedan od prvih radova na izložbi je Sjena antropocena / Surogat slika (2022.–2023.) Ivane Ožetski. Objekt od odbačenih sprešanih limenki predstavlja sjenu ljudske figure. Od vlasnika sjene vidljivi su jedino otisci cipela iscrtani na bijelom podnožju. Umjetnica ilustrativno “upozorava na činjenicu da se godišnje u svijetu proizvede trilijun komada limenki” i potiče na razmišljanje o otpadu i njegovom kruženju. Rad možemo čitati kroz leće “otpadocena” (engl. wastocene), pojma koji okolišni povjesničar Marco Armiero predlaže kao alternativu antropocenu. Na otpad gleda kao  na sredstvo razumijevanja suvremenih socijalno-ekoloških odnosa koji rezultiraju u potraćenim ljudima i potraćenim mjestima (wasted people and wasted places). 

Ivana Ožetski prirodu problematizira kao odlagalište, a ljudski obris koji iscrtava limenkama upućuje na čovjekovu odgovornost. Ipak, djeluje kao da bi bilo tko od nas mogao stati na iscrtane otiske, što djeluje kao približavanje najproblematičnijoj stranputici antropocena, a to je univerzalna odgovornost za uništavanje planeta, što zapravo ne stoji. Jer, složit ću se s teoretičarima Heather Davis i Etienne Turpin: “Antropocen nije rezultat djelovanja homo sapiensa; umjesto toga, njegove su posljedice rezultat spoja epistemoloških, tehnoloških, društvenih i političkih srastanja ostvarenih u suvremenoj realnosti petrokapitalizma.” 

Promišljanje prirode kao odlagališta vidljivo je i u radu Priroda stvari (2020) Maše Bajc u okviru kojeg umjetnica polazi od opažanja prostora livade koji oblikuju različiti ljudski, neljudski i više-nego-ljudski akteri. Umjetnica njihove tragove izjednačava istim načinom snimanja, zbog čega će nam tragovi životinja djelovati poput otpada i obrnuto. Izlaganje fotografija na stalcima u prostoru angažira promatrača_icu na prolaženje oko njih, dok su na zidu postavljene uokvirene rečenice poput: Oni koji izranjaju iz mraka, Oni koji ne pripadaju, Ljudi u kostimima i nedjeljnim cipelama na škripavim biciklima. Slikoviti opisi u snimljene fotografije upisuju odnose slučajnih aktera u prostoru jedne livade. Umjetnica tako detektira stanje stvari na jednoj livadi gdje su svi jednako važni akteri. 

Video esej Mjesta koja ćemo disati (2022) Davora Sanvincentija posebno je upečatljiv jer se zasebni elementi snimljenih pejzaža, tekstualnog narativa i zvuka spajaju u skladnu cjelinu. Njihovo komponiranje nas tjera da prizore različitih godišnjih doba u (ne)znanom krajoliku, kretanja udaljene ljudske figure, fascinantnih šumskih životinja i zaključno prizor kornjače koja zakopava jajašca u pijesak gledamo kroz prizmu sijaseta misli umjetnikovih literarnih sugovornika J. A. Bakera, H. D. Thoreaua, Predraga Matvejevića, Kena Loacha, Chrisa Markera, Žarka Škugora, R. M. Rilkea, Salvatora Murana, Konfucija, Chica Mendesa, Mire Gatare. Prirodu ovdje gledamo, slušamo i mislimo, a uslijed svih slojeva značenja istaknuto je i razumijevanje prirode kao utočišta za ljude pokretu. Posebnu pažnju vrijedi posvetiti i snimljenim životinjama, čija je uloga u krhkom/narušenom ekosistemu dodatno naglašena tehnikama montaže. 

Većina radova zastupljenih na izložbi o gledanju na Prirode govori kroz gledanje životinja. Uostalom, naslov izložbe evocira esej Zašto gledati životinje? Johna Bergera iz 1977. u kojem ističe da je čovjeku i životinji zajedničko gledanje preko „sličnog, ali ne jednakog, ponora nerazumijevanja.” Kada životinja gleda čovjeka, vidi ga onako kako čovjek vidi svoj okoliš. Nadalje, Berger ističe da su u 20. stoljeću strojevi i rastući gradovi utjecali na marginalizaciju i nestanak životinja. Istovremeno s njihovim nestajanjem, životinje se preobražavaju u spektakl – u medijskim slikama ili zoološkim vrtovima. Time je došlo do obrata u kojem su u pratećoj ideologiji životinje uvijek promatrane, one su predmet našeg znanja, ali njihov pogled na nas uzmiče. Stoga vrijedi spomenuti izloženu fotografiju Interakcija geparda (1998.) koja bilježi geparde dok gledaju vlastite portrete. 

Umjetnice Olly & Suzi zajednički stvaraju umjetničko djelo u prisutnosti životinje/a u njenom/njihovom okruženju, da bi na kraju životinja komunicirala s tim djelom. Nadalje, Igor Grubić u radu Da li životinje…? (2017.) problematizira okrutnost mesne industrije. Na prizorima hladne unutrašnjosti bivših klaonica ispisuje: “Sanjaju li životinje o slobodi? Imaju li životinje zakonska prava? Idu li životinje u nebo? Znaju li životinje da su proizvodi? Preživljavaju li životinje istrebljenje?” Umjetnik pritom izbjegava vizualnu reprezentaciju životinja, a prodorna pitanja preslikavaju čovjekov sistem vrijednosti ne bi li izazvala suosjećanje.

O suosjećanju govori i rad Prihvati svoje suosjećanje! (2016.) kojim Gustafsson & Haapoja promišljaju međuvrsne odnose u kojima je empatija glavna vrijednost, a podjela bića na životinje, ljude i biljke izbrisana. Time bi postojali – mi, ljudi i više-nego-ljudi, svi zajedno kao su-dionici ovoga svijeta. Začudna promišljanja odnosa među vrstama naći ćemo u radu Paučnjak  –  Osjećaj krpelja (2021.) Kire O’Reilly i Antye Greie-Ripatti koje kroz zvučno iskustvo istražuju susret ljudske vrste s krpeljima. Jednako tako u kratkom filmu Yorishiro (2020.) Charlotte Dumas bilježi svoju petogodišnju kći kako se odjevena poput konja kreće po različitim urbanim prostorima u Japanu, da bi se na otoku Yonaguni susrela s divljim konjima drevne vrste Yonaguni. 

Naposljetku, osim promišljanja odnosa među vrstama i neposredne okoline, izložba se dotiče i  uloge suvremenih tehnologija u razumijevanju prirode. Bilo da je riječ o vizualnom korištenju vlastitih algoritama za interpretaciju svjetskih podataka (Alex Brajković, Earthlines (2022.–2023.)) ili izgradnji internetske poruke I am not a robot u tradicionalnoj tehnici suhozida (Darko Fritz, I’m not a robot (2020.)), jasno je da nove tehnologije utječu na proizvodnju suvremenih slika prirode.

Osobito je pronicljiv video Kitty AI: Umjetna inteligencija za vladanje (2016.) umjetnice Pinar Yoldas koja kroz UI promišlja alternative današnjoj politici, posebno demokraciji. U distopijskoj budućnosti umjetna inteligencija u obliku, pogodili ste, mačića preuzima svijet. Zbog nesposobnosti čovječanstva da riješi izbjegličke krize, klimatske promjene ili upravlja gigantskom infrastrukturom megalopolisa, mačić kao prvi ne-ljudski guverner, vodi zonu bez političara. Lik mačića ovdje nema veze sa životinjama, njegov je lik jednostavno presladak da bi ga se ljudi bojali, a političku moć je zamijenila ljubav. Budući da živi u mobilnim uređajima, može biti bilo gdje u bilo koje vrijeme i može voljeti do 3 milijuna ljudi odjednom. 

Premda sam se dotaknula tek dijela umjetničkih radova predstavljenih na izložbi Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen, uspjela sam ocrtati tek osnovne tematske okosnice. Izložba se proteže galerijom Prsten i time primjereno funkcionira bez početka i kraja, uvlačeći nas svugdje podjednako u različita percipiranja prirode. Ona ne nameće konačne zaključke već svojom širinom poziva na daljnje istraživanje pojedinih umjetničkih praksi, ali i šire, teorijskih koncepata koje se s njima povezuju. Unatoč tome što traga za drugačijim narativom, što je razvidno i iz kustoskog teksta u korištenju pojmova poput kapitalocena, plantationcena, otpadocena, simbiocena, izložba ostaje u domeni vizualnog problematiziranja prirode.

Zaustavimo li se zaključno na prekriženom pojmu kapitalocena (geološkog doba kapitalizma) iz naslova, tek se pokoji rad, poput projekta Mutne vode (2021.) Tanje Dabo i na strukturalnoj razini bavi problematikom okoliša. Predstavljeni fragmenti istraživanja stanja vode u Hrvatskoj donose nesagledivu količinu informacija, a umjetnica osvjetljava nevidljivi problem ugrožavanja voda. Budući da voda ne govori nama razumljiv jezik na čovjeku je njeno zagovaranje. Stoga su neljudska prava, odnosno prava prirode, prvi korak k drugačijem gledanju prirode. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.