Lutke i koze je, kako stoji u opisu, koreografski manifest o odnosu između ljupkosti i nasilja. Koreografija i izvedba (Užbinec) je nastala u dijalogu s libretom baleta Coppélia. Umjetnički suradnik i kostimograf je Silvio Vujičić, a koreografsku podršku pružile su Antonia Dorbić i Ana Kreitmeyer.

Tekstove u publikaciji Kamo ćemo kad se staklo razbije? uz Zrinku Užbinec potpisuju Ana Fazekaš i Rosa Postlethwaite. Fazekaš je ujedno i urednica, a za oblikovanje je zaslužan Mladen Donadini.

Više informacija dostupno je ovdje.

Kako stoji u najavi izložbe, “vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić u svom se radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psiho-aktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente povezujući historiju i suvremenost.” Njegov rad obilježen je temom transformacije materije koju umjetnik izražuje prema vlastitim receptima i kemijskim metodama.

Vujičić za potrebe ove izložbe predstavlja ambijentalnu zvučnu instalaciju koja podsjeća na kemijski laboratorij, a u njegovom središtu se nalazi datura, biljka mitskog značaja. Kustosica izložbe je Irena Bekić, a može se posjetiti do 20. listopada.

Silvio Vujičić (1978.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Tekstilno Tehnološkom Fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i međunarodno. Radovi su mu uvršteni u muzejske i privatne zbirke u Hrvatskoj i inozemstvu.

Više detalja pronađite ovdje.

Silvio Vujičić se u svom novom radu bavi kritikom industrije ljepote i njene uloge u oblikovanju društvene stvarnosti, ističući isprepletenost osobnog identiteta s kulturnim vrijednostima i ekonomskim interesima. Kako pojašnjava tekst najave, ovaj projekt “nadilazi konvencionalno shvaćanje njege kože i šminke isključivo kao estetskih ili funkcionalnih praksi, otkrivajući kako kozmetika može poslužiti za izražavanje suptilnih ideja o identitetu i društveno konstruiranoj prirodi ljepote.

Vujičićevi ‘prirodni’ proizvodi od otrovnog bršljana, manga, smokve ili divlje mrkve izazivaju iritacije i osipe, dovodeći u pitanje idealizaciju prirodnog. Kozmetika se tako pretvara u medij otpora i osobnog izraza. Projekt otvara pitanje može li namjerno oštećenje kože biti osobni stil, kao što su to tetovaže ili druge tjelesne modifikacije.”

Silvio Vujičić je vizualni umjetnik i modni dizajner koji se u umjetničkom radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psiho-aktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente povezujući historiju i suvremenost.

Izložbu u kustoskoj koncepciji Olge Majcen Linn možete posjetiti do 29. rujna, a više detalja pronađite ovdje.

Okupljajući kroz izložbu i simpozij suvremene umjetnike i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva, ovogodišnji program interdisciplinarne manifestacije Moje, tvoje, naše istražuje temu mora kao ekosustava i mora kao resursa, pri čemu se posebno zanimanje pridaje odnosu različitih oblika organizacije povijesno prisutnih i uvijek promjenjivih ljudskih aktivnosti usmjerenih prema moru.

Na grupnoj izložbi u Galeriji Filodrammatica bit će premijerno predstavljene tri nove umjetničke produkcije. Slovenska umjetnica Robertina Šebjanič izlaže rad Jadran I: Odjeci ponora, u kojem istražuje često nevidljive zagađivače u našim vodama – morske depozite odbačenih eksplozivnih naprava i municije koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ljudskom zdravlju.

Rad La decouverte de la pourpre (otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje bavi se sudbinom kvrgavog volka, morskog puža koji živi na prostoru cijelog Mediterana iz čijih se oklopa od prapovijesnih vremena dobivao rijetki i skupocjeni purpurni pigment za bojanje tekstila, koji ga je već u vrijeme Rimskog Carstva doveo na rub izumiranja zbog pretjeranog izlova.

Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić te arhitekt i znanstvenik Miro Roman, na izložbi će predstaviti rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo, nastao uz pomoć umjetne inteligencije SOLL, kroz koji istražuju priče, materijale i uzorke u dizajnu tekstila nastale u interakciji Mediteranskog mora i stanovnika njegovih obala.

Kroz razgovor o svojim radovima i razlozima odabira tema kojima su se bavili, navedeni će umjetnici ujedno otvoriti i diskurzivni dio programa, koji je u velikoj dvorani Filodrammatice na rasporedu 7. i 8. ožujka.

Više detalja o programu možete pronaći na službenoj stranici organizacije.

Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U drugom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Novi dio trilogije temelji se na tekstu nastalom kroz dječju igru riječima, a prema bilješci Waltera Benjamina. U toj igri, riječi se ne slažu u svakodnevne rečenice, već stvaraju neočekivane veze, nalik na “špilje s najčudnijim hodnicima”. Djeca, slobodna od ustaljenih jezičnih pravila, otkrivaju nova obećanja značenja i slika i najjednostavnije konstrukcije zadobivaju ritam igre i istraživanja, nadovezujući se na geste zajedništva i oblikovanja kolektivnih imaginarija koje CO2 razvija u suradnji s nizom umjetnika i suradnika. U ovom segmentu rada projektu su se pridružili kompozitorica Sara Glojnarić, dramaturg Goran Ferčec i Priska Pia Pristaš kao povremena izvođačica.

Broj gledatelja_ica ograničen je na sedam po svakoj izvedbi, a ulaznice po cijeni od 7 eura dostupne su online. Ukoliko ostane slobodnih mjesta, ulaznice će se moći kupiti na ulazu Kontejnera u iznosu od 10 eura.

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Snimio: Dubravko Matanić
Uredila: Martina Kontošić
Fotografije: Tanja Kanazir/ Drugo more
Vizual rubrike: Klasja Habjan

Podcast je dijelom suradnje Kulturpunkta i Drugog mora.

Autor u ovoj izložbi istražuje simboliku procesa, i to kroz dva ključna umjetnička uređaja – Nestabilnu fontanu i Stabilnu fontanu – koji kroz kemijske procese postaju portali promjene, izazivajući gledateljevu percepciju. Vujičićeve fontane pritom imaju vlastiti krvotočni sustav i spremnike za pomno odabrane kemikalije, tekućine, sjemenke i predmete, nalikujući na uređaje iz nekog (al)kemičarskog laboratorija.

Kako pojašnjava povjesničarka umjetnosti Sanja Cvetnić u tekstu koji prati izložbu, “dvije fontane Silvija Vujičića sastavljene su od odvojenih ovojnica od puhanoga borosilikatnoga stakla – što ih čini otpornim na visoke temperature – montiranih tako da oblikuju razvijeni obris, vertikalan, s ‘izbojcima’, poput gotičkih relikvijara. Staklene cijevi krvotoka fontanā odvojeni su sustav od ampula na vrhu i na krajevima. Protočni dio fontana ovisan je o mehanizmima – ‘srcu’ motora i ‘plućima’ ventilatora – a u ‘ukrasne’ staklene i prozirne tornjiće nalik fijalama na gotičkim crkvama upuhane su sjemenke ili su pak u njima druge (s)tvari ili tekućine koje ne kolaju pa su ti dijelovi u ulozi ampula.”

Kada je u pitanju sam izgled Vujičićevih fontana, Cvetnić navodi kako “one nisu samo likovni hommage gotičkim liturgijskim predmetima, nego i izravni citat dvaju motiva (koji su i sami oblikovno nadahnuti gotikom), ali su slikani kao fontane na jednoj od prekretničkih slika cjelokupne likovne povijesti – triptihu Vrt naslada Hieronymusa Boscha (oko 1450. – ‘s-Hertogenbosch, 1516.). Obris Nestabilne fontane citiran je sa središnjega prizora na triptihu s prizorom koji prikazuje Čovječanstvo prije Potopa, a ključevi u ampulama na njoj s prizora Pakao na vratnicama. Stabilna fontana konturom i dijelovima odgovara fontani na slici Rajski vrt na drugim bočnim vratnicama s rajskim prizorom, koji katkada zbog središnje skupine nazvaju i Adam upoznaje Evu.”

Riječima autora, fontane postavljene u suvremeni kontekst pozivaju na promišljanje o globalnim temama poput distopije, života i uništenja, zbog čega ova izložba nije samo hommage Hieronymusu Boschu, već i suptilna kritika suvremenog društva, pozivajući gledatelje da istraže svoje vlastite sudbine unutar procesa transformacije.

Uz slobodan ulaz, izložba ostaje otvorena do 21. ožujka, radnim danima od 11 do 13 i 17 do 20 sati, te subotom od 17 do 20 sati. Više o izložbi moguće je doznati na internetskoj stranici Drugog mora.

Još uvijek pod dojmom prijelaza s visine u dubine, iz širine u suženo, iz osvijetljenog u tminu, iz vanjskog u nutarnje, na projekcijama (video potpisuje Hrvoslava Brkušić) primjećujem publiku, u daleko većem broju od ove čiji smo dio, koja nas gleda iz bezvremenog prostora slike, iz nekog drugog svijeta, prošlog ili budućeg, stvarnog ili zamišljenog. Prvi dio izvedbe, s podnaslovom Prekinuti mit započinje tekstom koji čita (i potpisuje) Goran Sergej Pristaš: “Davno, dok su stvari još imale predvidljivi rast, prijatelji iz Ljubljane pozvali su nas da zamislimo budućnost, da predložimo projekt za 2023. Odlučili smo napraviti okret: umjesto predviđanja budućnosti, pokušali smo se vratiti u povijesne trenutke izražavanja kolektivne volje, do mitskih trenutaka neizvjesnosti, do žamora neodređenih prošlosti.“ Tekst se dalje isprepliće s pjesmom Emily Dickinson I Dwell in Possibility, ali o njoj nešto kasnije. Projekt koji su predložili 2006. za stotu ediciju časopisa Maska, zapravo su tri projekta: 1. obnoviti ulazak partizana u Zagreb 1945., 2. rekonstruirati studentske demonstracije iz 1968., i 3. institucionalizirati spontani polumilijunski zbor koji je na posljednjem ispraćaju Josipa Broza Tita 1980. otpjevao pjesmu Fala. Tri događaja masovnog okupljanja u Zagrebu iz povijesti Jugoslavije koja su nabijena potencijalima zajedništva – trenuci u kojima je budućnost mogla krenuti drugim tokovima.

Predstava nastaje u jeci Jugofuturizma, pojma koji je, po uzoru na Afrofuturizam i ostale etnofuturizme, ponudio Zavod Maska (koja koproducira ovaj projekt zajedno sa Slovenskim mladinskim gledališćem i udrugom Domino) za promišljanje i zamišljanje zajedničke utopije ili potencijalne budućnosti izvan okvira zadatosti nacionalnih identiteta i narativa u kojima sjećanje igra ulogu egzekutora onih koji se drugačije sjećaju, ili se uopće ne sjećaju jer ih nije bilo. Jugofuturizam otvara prostor isključenima iz tih narativa i priziva pristup povijesti neobojan nostalgijom ili pak, krivnjom. Prekinuti mit (pojam kojim se Jean-Luc Nancy bavi u svojoj knjizi Razdjelovljena zajednica) na neki način radi upravo to: umjesto traganja za originalnom zajednicom ili spekulacije o mogućoj zajedničkoj budućnosti, evocira trenutke povijesne neizvjesnosti da bi iz njih ili na njima brusio neodrediva pitanja (u matematici klasificirana kao problemi na koje algoritam ne može odgovoriti ni da ni ne) o sadašnjosti.

Ali, kao što se može razlučiti iz popratnog teksta kojim najavljuju predstavu, CO2 postavlja pitanja zajedno sa svojim gledateljima, ne iz pozicije onih koji znaju više, nego iz pozicije onih koji se bave pitanjima na koja je nemoguće brzo ili jednoznačno odgovoriti. Zajedno s gledateljicom zauzimaju rukavac vremena u kojem će se baviti pitanjima umjesto već ponuđenim odgovorima, da ili ne. Predstava je nabijena slojevima tekstova, sve pulsira filozofskim, teorijskim, matematičkim i tko zna kakvim pojmovima koji su mi promakli, stoga se čini kao oksimoron da predstava ne nudi odgovor(e), ne zna više od nas koji nemamo pojma, i ne nudi nam nešto što možemo ponijeti sa sobom kao trenutak iluminacije, sumu zadanih brojeva, ili pravac u geometriji umjetničkih oblika. Pozicija autora koji govore s, a ne umjesto gledateljice podcrtana je i u projektu koji su Nikolina i Goran Sergej Pristaš radili s ostalim članovima sada ugašenog kolektiva BADco., a koji se u ovoj izvedbi koristi kao zvučna kulisa (da, i ono što se čini kao pozadina je zapravo izorano polje referenci).

U projektu Institucije treba graditi (2016.) BADco. je inicirao niz razgovora s publikom, različitim umjetnicima i kulturnim radnicima o tome kakve institucije trebaju građanima. U Prekinutom mitu razgovori se čuju kao višeglasje, žamor umjesto unificiranog govora, bez određenog centra, spojeni u kontinuirani šum koji se oblikuje kroz gustoću i disperziju (zvuk u potpisu Hrvoja Nikšića). Čak i kada se određeni glas izdvoji iz polifonije, riječi koje čujemo se ne sabiru u jasno izraženu misao, ideju ili zahtjev – glas ne prezentira – već ostaje između rečenica, onkraj značenja, nejasan, rasut i parcijalan. U rječniku je jedna od definicija žamora: razgovor koji se slijeva u jedan šum različite jačine. Čujemo najmanje dva glasa u isto vrijeme. Žamor je binaran, ne vrti se oko centra i ne utišava jedan glas da bi se drugi proširio prostorom. Njegova jačina je promjenjiva, nije statičan i ne može se jasno locirati – ostaje u pokretu, ali može i pokrenuti jer su odnosi mnoštva promjenjivi.

CO2 na svojoj Facebook stranici dijeli poveznicu na tekst The Murmur of the Crowd u kojem Andrew Brooks argumentira da slušati žamor znači čuti mnoštvo, znači ostati naklonjen razlikama, neslaganjima i potencijalima. Žamor mnoštva koji se čuje u protestima suprotstavlja konkretiziranju jednog signala u nacionalističkom narativu koji izdvaja, uniformira i prezentira dio kao totalitet. Potencijal za bilo kakvu promjenu ili početak (svijeta) ostaje u buci, odnosima koji su multiplicirani, nestabilni, nejasni, nedefinirani, bez hijerarhije i u stalnom strujanju. Reaktivirajući mnoštvo, možemo čuti žamor promjene. 

U drugom dijelu izvedbe, They Called Them Footprints (pridruženi koproducent Muzej za suvremenu umjetnost u Zagrebu), u izvedbi Nikoline Pristaš, događa se još jedan okret. Umjesto mitologizacije zajednice, neko mi koje prezentira – bilo mi sedam gledatelja ili ono polumilijunskog zbora – razdvaja se poput gornjeg dijela kostima izvođačice (Silvio Vujičić) koji je probijen s lijeve i desne strane trbuha, otvarajući pogledu najosjetljivije područja tijela, što opet evocira utrobu u koju smo se spustili.

Koreografsku izvedbu Nikoline Pristaš možemo zamisliti kao da su u nju upisana tri druga projekta: 1. kuća probijena na pola (radovi Gordona Matta-Clarka su navedeni kao tekstura za izvedbu), 2. papir koji sadrži sve riječi i tragove (na papirima izvođačica iscrtava svoje stopalo u pozicijama u kojima je to teško ili nemoguće) poderan na pola, ili 3. subjekt koje se razdvaja, ili prelama u sebi da bi otvorio neosvojeni, neispisani prostor – možda majka, možda ljubav – dvije riječi koje sam zapamtila dok ih je izvođačica ispisivala na papire.

Nikolina Pristaš dolazi do gledateljice i šaptom je zamoli da se premjesti na drugu stolicu. Dok se premješta sa svoje na drugu stolicu, moj pogled se otima od izvođačice i podsjeća me da je i ona tu, meni nepoznata gledateljica, da se nije utopila u svoju pozadinu (animacije Marka Tadića) ili u mnoštvo nas sedam. I bez prošaptane upute, gledatelji se na svojim stolicama namještaju u pozicije koji će izvođačici otvoriti prostor. Prošaptana uputa gledateljici je time, zapravo, dvostruka. Jedna je da ostavimo otisak svojim kretanjem kroz instalaciju (nakon predstave smo i pozvani da ostanemo unutra koliko god želimo prije nego što se pridružimo neformalnom druženju s autorima), a druga je da otvorimo prostor drugome, da prepustimo mjesto ili da napravimo mjesta. Ovaj trenutak me vratio u vlastito tijelo, u singularnost mene koja nisam sama – tu su i drugi, kao da sam nesvodiva na sebe samu. Obrat koji istovremeno drži u napetosti singularno i pluralno, individuu i zajednicu, mnoštvo izvan mene i mnoštvo u meni, moje tijelo i naše zajedničko tijelo koje formira i koje je formirano prostorom u kojem se nalazimo, omogućava da se dogodi nešto što mi se čini kao poseban moment u predstavi.

Dječji glas (Priska Pia Pristaš) čita pjesmu Det danske pjesnikinje Inger Christensen. Riječi teku, navikavam se na njezin tempo, boju njenog glasa, naglasak kojim izgovara pjesmu na engleskom; I go in and out of this desert whenever I want – i preda mnom se otvara pustinja veća od ove kocke, nepodložna pogledu, neobuhvaćena u opisu, 

sloboda.

O djevojci koja je pročitala pjesmu Emily Dickinson

Imala sam petnaest godina kada sam prvi put pročitala pjesmu Emily Dickinson. Moja profesorica engleskog u školi Lebanese Brothers’ School u Haddathu (Beirut), Miss Grace, ušla je u razred i na ploču ispisala pjesmu Emily Dickinson. Škola me, inače, uopće nije zanimala i vrlo rijetko sam podizala glavu s bilježnice u kojoj sam iscrtavala uvijene apstraktne oblike koje sam zamišljala kao tetovaže. Ne pitajte me zašto, nemam niti jednu i zaboravila sam zašto sam ih crtala. Miss Grace je napisala pjesmu, rekla nam je da nije za zadaću i da ju ne možemo naći u udžbeniku, ali da ju je napisala njena najdraža pjesnikinja koja se uvijek oblačila u bijelo i nije izlazila van svog doma. I to je bilo to, počela je s gradivom koje je taj dan bilo na redu. Ne pitajte me o gradivu, zaboravila sam sve što je pisalo u tom udžbeniku. Podigla sam pogled prema ploči, pročitala prve riječi, i prepisala cijelu pjesmu u svoju bilježnicu. 

Svaki dan nešto zaboravim, ali prva rečenica pjesme BecauseI could not stop for death he kindly stopped for me mi se upekla u pamćenje kao zraka svjetlosti koja je u tom trenutku prejako zasjala. 

O djevojci koja je pročitala pjesmu Inger Christensen

Zamislimo djevojku koja prvi put čita pjesmu Inger Christensen. Ima manje ili više od petnaest godina, odlično govori engleski pa razumije gotovo sve riječi, ali ritam riječi koje izgovara je brži od njenih misli. Ona čita i čita, a riječi ne staju. Kad su izgovorene, one ostaju istovremeno postojati zajedno s onim riječima koje slijede i tako dalje i dalje, dok ne počnu sve govoriti zajedno, ali ne govore jedno – žamor. Djevojka ne može shvatiti značenje jer riječi se međusobno izmještaju u bezbroj relacija koje iznova i iznova, svaki put stvaraju smisao koji joj se otima, koji govori nešto što nije suma izgovorenih riječi nego višak koji se probija, koji nju probija, i ona podiže pogled s knjige, s išarane bilježnice, izvan kocke, da bi pustila ili dopustila, susret s riječima koje će u njoj, s njom, žamoriti dalje u budućnost. 

Završit ću stihovima Emily Dickinson:

The spreading wide my narrow Hands,

To gather Paradise. (I Dwell in Possibilty)

CO2… par umjetnika nova je umjetnička formacija koja Nikolinu Pristaš i Gorana Sergeja Pristaša, nakon tri godine dokumentiranja i arhiviranja suradnji s BADco., upliće u niz susreta s umjetnicima, stručnjacima i studentima, susreta “koji se mogu i ne moraju dogoditi, čija skretanja mogu, ali i ne moraju generirati niz novih susreta i odnosa između umjetnosti, tijela i klime”.

O izvedbi Neodredivo pitanje CO2… par umjetnika kaže: “Davno, dok su stvari još imale predvidljivi rast, prijatelji iz Ljubljane pozvali su nas da zamislimo budućnost, da predložimo projekt za 2023. Odlučili smo napraviti okret: umjesto predviđanja budućnosti, pokušali smo se vratiti u povijesne trenutke izražavanja kolektivne volje… do mitskih trenutaka neizvjesnosti… do žamora neodređenih prošlosti. Ono što nismo predvidjeli jest da ćemo od tada pa nadalje pokušavati prakticirati nemoguće. Dogodile su se neke stvari za koje smo mislili da su nemoguće. Neke nemoguće stvari se još uvijek mogu dogoditi. Sapeti u trajnoj sadašnjosti poezije, još uvijek tražimo glasove iz budućnosti koji najavljuju odgovore na zasad neododrediva pitanja!”

Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U novom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Zagrebačke izvedbe objedinjuju ova dva segmenta i izvodit će se tri puta dnevno u izvedbama koje može gledati maksimalno sedam gledatelja. Karte po cijeni od 6 €, za izvedbe 30. kolovoza i 1. rujna, dostupne su putem linka.