Piše: Jelena Uher

Automatizacija, kompjuterizacija, robotizacija, mašinerizacija. Nedavna istraživanja pokazuju da će do 2030. godine čak 800 milijuna radnika diljem svijeta izgubiti svoje poslove prepustivši robotima prevlast. Predviđanja da će već za šest godina roboti s umjetnom inteligencijom zamijeniti više od polovice radne snage i ostaviti tako 75 milijuna ljudi bez posla te da će se broj robota koji obavljaju ljudske poslove sa sadašnjih 29 posto udvostručiti, preplavila su internetske portale.

Propitivanje pozicije rada uvjetovane odnosom čovjeka i stroja, a promatrane iz perspektive suvremenih umjetnika odabrano je kao tematska okosnica festivala Moje, tvoje, naše, ostvarenoga u organizaciji udruge Drugo more, koji se održavao od 14. do 16. veljače u zgradi riječke Filodrammatice. Međunarodnim se festivalom Moje, tvoje, naše četrnaest godina zaredom posredstvom umjetnosti propituju teme razmjene dobara i znanja, razmjene koja je danas podređena kapitalu i time osakaćena za čin darivanja. Razmjena darivanjem zamijenjena je mehaničkim radom u kojem je radnik distanciran od same svrhe rada i time osuđen na osjećaj nesvrhovitosti, a krajnji proizvod i usluga ostaju dehumanizirani. U svijetu koji bruji od straha da strojevi preuzimaju posao ljudima, kustos izložbe i moderator simpozija, Silvio Lorusso, odlučio je dati novi pogled na temu stavljajući naglasak na ljude koji stoje skriveni iza strojeva, doslovno i metaforički, i bez kojih strojevi ne mogu – raditi. 

Funkcionirajući kao roboti koji mehanički i bez intrinzične motivacije obavljaju poslove, ljudi ulogu robota igraju raznim oblicima rada. Slijed radnji i postupaka koje promatramo na internetu pripisujemo radu strojeva ne znajući da iza izloženih podataka stoji, ciljano skriven i zatajen, ljudski rad. Čovjek, istražio je umjetnik Sebastian Schmieg, piše opise fotografija koje nalazimo na internetu i zavaravamo se da su verbalni opisi produkt automatiziranoga sustava. Cijeli niz grupno zaposlenih radnika (crowd workers) stvara bazu podataka za prepoznavanja slika, a neuronska mreža umjetne inteligencije oblikovana je pomoću nevidljivog manualnog rada kolektiva ljudi koji odabiru što će strojevi vidjeti, a što će ostati neprepoznato. Uloga ljudskoga rada ključna je i za procese koji omogućuju samovozeće automobile. Istraživač i dizajner Florian Alexander-Schmidt objasnio je da je detaljano lokaliziranje objekta moguće isključivo zahvaljujući ljudskoj radnoj snagi, a ne robotima. Digitalne platforme teže preciznosti od 99 posto pri lociranju vozila, što se ne može postići radom algoritamskih sustava. Pritom se, istaknuo je Alexander-Schmidt, na poslovima njihovog servisiranja zapošljavaju najjeftiniji radnici poput onih iz Venezuele, čiji rad se zamagljuje magičnim akronimom “AI”. 

Umjetna inteligencija pokretana je snagom i preciznošću ljudske inteligencije, a radnici su zarobljenici sustava koji funkcionira poput računalnih igara, tjerajući zaposlenike da skupljaju bodove i tako nastavljaju igru u kojoj, bez obzira na količinu sakupljenih bodova, gube. Jer jeftina radna snaga osposobljena treningom koji je automatiziran tajno vrši posao koji korisnici smatraju produktom automatizacije, ostajući na neizvjesnim radnim mjestima čije je postojanje potaknuto rizičnim kapitalom, a rezultira stalnim promjenama radnih mjesta – virtualnim migracijama. Internetsko tržište smanjuje globalnu geografiju honorarnog rada, a ljudi glume strojeve radeći poslove isključivo za plaću, pretvarajući se u nevidljivu, nedefiniranu (robotiziranu) masu zaposlenu na promjenjivim i neizvjesnim radnim mjestima uvjetovanim rizičnim kapitalom. 

Rad koji vrši čovjek doživljava se kao produkt djelovanja strojeva, a strojevi često bivaju zamijenjeni za ljude. Ostvarivanje ljubavne veze, odnosa povezanosti, karakteristično za ljudsku vrstu, postaje jedno od područja na kojem se razvijaju roboti. Profili za povezivanje i traženje partnera sve češće kao dio sustava imaju programirane robotske profile angažirane za komunikaciju s prijavljenima i ostvarivanje emocionalne povezanosti, istražila je umjetnica Elisa Giardina Papa. Robot zamijenjuje čovjeka, ali u toj zamjeni identiteta čovjek ne prepoznaje robota – prepoznaje svoj par, potencijalnoga partnera. U tome smislu možemo govoriti o opravdanome predosjećanju, ne samo gubitka radnih mjesta i dosadašnjeg načina funkcioniranja tržišta rada, nego i promjena u načinima izgradnje emocionalnih odnosa.

Promjene u razvoju umjetne inteligencije (AI), virtualne stvarnosti (VR), robotike, kvantnih kompjutera, interneta stvari (IoT), 3D printanju, nanotehnologiji, biotehnologiji i autoindustriji poboljšavaju neke aspekte ljudskoga života, ali stavljaju čovječanstvo pred društvene, gospodarsko-ekonomske i geopolitičke izazove. Održivost interneta u potpunosti je ovisna o ljudima jer slobodno vrijeme koje je čovjek spreman utrošiti na objavljivanje sadržaja uvjetuje opstojnost portala, video i glazbenih kanala i društvenih mreža. Giardina Papa objasnila je da je u održavanju interneta slobodno vrijeme čovjeka postalo vrijeme besplatnoga rada za internet. Procesi koje slobodno vrijeme omogućuje – opuštanje, samorealizacija, zdravo, spontano spavanje, zamijenjeni su proizvodnjom sadržaja za druge i objavljivanjem na internetu. Stvaralaštvo i produktivnost, samoostvarenje i kreativnost padaju u zaborav. Stvaranje je ustupilo mjesto obavljanju te se sve više poistovjećujemo s krilaticom koju je umjetnica Giardina Papa iznijela kao primjer i postajemo “Doers, not dreamers”. 

Takvim su pristupom životu i radu pogođeni svi, a kao problem ga svjesno doživljavaju umjetnici u svojim pokušajima kvalitetnoga stvaralačkog života. Prosječan umjetnik dane provodi zarobljen u poslovima slaganja polica po marketima, zaprimanjem narudžbi, radom za teleoperatere, a tek noćima se posvećuje glumi, plesu, slikanju. Konstantna financijska nestabilnost, nesigurni i nestalni poslovi, slaba zarada, neprijavljeni rad i izostanak mirovine životni su uvjeti s kojima se suočava suvremeni umjetnik. Iznimke predstavljaju rijetke europske zemlje. U Danskoj tako 275 umjetnika biva nagrađeno godišnjom stipendijom u iznosu od 15 000 do 149 000 danskih kruna. Francuska se pobrinula da svaka regija umjetnicima osigurava određeni iznos financijske podrške pa primjerice umjetnici u Ile-de-France regiji mogu dobiti do 7 628.47 eura za uređenje studija i radnoga prostora. Nažalost, u većini zemalja umjetnici bez bogatih roditelja ili dobročinitelja mogu preživjeti jedino obavljajući dnevne poslove. Dok je slobodno vrijeme podređeno radu, rad je sve češće prekarni, po satu, bez ugovora, dok cjelodnevno radno vrijeme postaje životni stil milenija. Načinom života u kojem slobodno vrijeme služi za rad, a radno vrijeme biva podređeno mehaničkom obavljanju zadataka koji samom radniku ne služe za samorazvoj, čovjek se približava funkcioniranju karakterističnom za strojeve.

Odnos prožimanja individualnoga i kolektivnoga umjetnike stavlja pred nove izazove. Individualno ispoljava svoju intimu pred kolektivnom javnošću i tako narušava vlastitu samostalnost. Ujedno, prodiranjem osobnoga u javno, kolektivni karakter javnoga sada postaje individualniji, osobniji i trudi se biti jedinstven. Suočeni s promjenama umjetnici iskušavaju nove oblike izraza i stvaranja putem kojih tragaju za užicima u radu. Uživanje u radu i umjetnosti koje proizlazi iz toga da je djelovanje zapravo stvaranje, čin kreacije, a ne pukog obavljanja, masovnog produciranja sadržaja za druge i iz pozicije drugoga, predstavlja luksuznu ideju koja rijetko kome još pada na (robotizirani/umjetnički) um. Riječ robot etimološki je povezana s riječima rob, robota, rabota. Rabota, tj. težak, prisilan rad, onaj je rad prilikom kojega izostaje užitak stvaralaštva i osjećaja svrhovitosti u radu. Umjetnici su oni koji u vremenu kompjuterizacije rada umiju uživati radeći i umiju raditi samorazvojno.

Svjedočimo procesima u kojima se rad razvija upravljajući ljudima (crowdsourcing), transformira čineći ljude bliske strojevima, a strojeve ljudima te maskira pretvarajući posao čovjeka u posao stroja i obrnuto. Čovjek se suočava s novim izazovima na radnim mjestima, a s fokusom na zadovoljavanju egzistencijalnih potreba i potreba uvjetovanih ovovremenim pristupom postojanju, nema slobodnoga vremena koje bi mogao posvetiti preispitivanju pozicije u koju je doveden/se doveo. Umjetnici, podjednako pogođeni promjenama, podliježu im, ali ih i analiziraju, deautomatiziraju i aktivno istražuju. Međunarodni gosti festivala Moje, tvoje, naše svojim su radovima skinuli zastore s poslova smatranih poslovima strojeva te automatizirane radnje razotkrili kao manualni rad dobro skrivene grupe ljudi. Obrazlažući na dvodnevnome simpoziju rezultate svojih istraživanja koja su predhodila umjetničkim izlošcima, riječkoj su publici dali nove poglede na temu, ali i dodatno potkrijepili postojeća shvaćanja. Gdje počinje robot, a gdje završava čovjek te tko/što je kome/čemu rob(ot), a tko/što kome/čemu čovjek pitanja su koja na tržištu rada otvaraju – niz novih podpitanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao što i sam naslov otkriva, izložba se zasniva na ideji “cjeloživotnog učenja”, krajnje ideološkog koncepta koji svojim nazivom podsjeća na to da se od svih danas očekuje neprestana potreba za usavršavanjem znanja, vještina i kompetencija.

Dok u svojoj cjelini izložba zaziva arhitekturu i opremu dječjeg igrališta, Lorussovi i Schmiegovi radovi povezuju ideju razigranog učenja tijekom djetinjstva s elementima vojne obuke i team-buildinga.

Primjerice, u spekulativnom videu I Will Say Whatever You Want In Front Of A Pizza, koji je nastao korištenjem programa za izradu prezentacija Prezi, Sebastian Schmieg istražuje do koje su mjere digitalni radnici postali produžeci softvera. S druge strane, istražujući neobičnosti crowdfudinga, odnosno “skupnog financiranja” projekata na internetskoj platformi Kickstarter, Silvio Lorusso je 2014. godine osmislio Kickended, arhivu kampanja koje nisu naišle na financijsku potporu korisnika i time ostale na nuli ostvarenih prihoda. Pored spomenutih, na izložbi su između ostalog predstavljeni i najpoznatiji Schmiegovi i Lorussovi radovi – Shouldn’t you Be Working i Five Years of Captured Captchas.

U poruci upućenoj posjetiteljima, Lorusso i Schmieg ističu: “u vremenu kada je cjeloživotno učenje postalo ekonomski imperativ, pozivamo vas da dođete na igralište kako biste nadvladali potrebu za ulaganjem u sebe. Tijekom vaše posjete izložbi možda ćete doživjeti uzbuđenje, entuzijazam, unutrašnji sukob i napor, osjećaje koje cjeloživotno učenje kao režim može izazvati”.

Spomenuti Lorussov pojam odnosi se na uzajamni utjecaj režima poduzetništva i prekarnih odnosa, neopipljivih i konstitutivnih elemenata stvarnosti koji oblikuju današnju društvenu atmosferu. Kao što prevladavajući duh poduzetništva od običnih ljudi zahtjeva da se ponašaju kao poduzetnici, iako možda nemaju svoju tvrtku, tako je i prekarnost – određena nesigurnošću, radom na određeno vrijeme, povremenim i privremenim radom, te niskim ili nikakvim radnim pravima – postala paradigmom cjelokupnog društva.

Poduzetničkom prekarijatu pripada mlada kreativna radnica koja ulaže napore u uređenje vlastitog studija dok istovremeno vozi za Uber, menadžer koji je od količine posla i odgovornosti na rubu izgaranja, zaposlenik koji će pri skorašnjem isteku ugovora na određeno vrijeme trebati ponovno promisliti svoju poziciju na tržištu rada, novopečeni diplomant koji se muči s otplaćivanjem studentskog kredita za pohađanje prestižnog sveučilišta. S druge strane, poduzetničkom prekarijatu pripada i pokretač start-up kampanje koji uspješno prikuplja novac od investitora, stručnjak koji uspješno mijenja tvrtke, umjetnik koji putuje svijetom od jednog rezidencijalnog programa na drugi, strastveni akademik koji sudjeluje na nekoliko međunarodnih konferencija mjesečno.

U društvu poduzetničkog prekarijata, svatko je poduzetnik i nitko ne posjeduje stabilnost. Može li poduzetništvo postati sredstvom rješavanja problema prekarnosti, teške opstojnosti u životu bez predvidljivosti ili sigurnosti?

Silvio Lorusso bavi se kompleksnom povezanošću tehnologije i društva te proučavanjem fenomena poduzetničkog prekarijata. Doktorirao je 2016. na Studiju dizajna na Sveučilištu Iuav u Veneciji. Redovito surađuje s Institutom za mrežne kulture u Amsterdamu. Sudjelovao je na izložbama i manifestacijama poput Transmediale (Berlin, Njemačka), Impakt (Utrecht, Nizozemska), Off the Press (Roterdam, Nizozemska), Adhocracy (Atena, Grčka), a bio je i jedan od predavača na prošlogodišnjem međunarodnom festivalu dizajna Dan D u Zagrebu. Njegovi su tekstovi objavljeni su u časopisima Prismo, Printed Web 3, Metropolis M, Progetto Grafico, Digicult, Diid i Doppiozero. O njegovim se radovima pisalo, između ostalih, i za The Guardian, The Financial Times i Wired. Od 2013 upravlja arhivom naziva Post-Digital Publishing Archive (p-dpa.net).

Više o ovom događaju saznajte na internetskoj stranici Drugog mora.