O (su)radničkoj perspektivi u kontekstu sigurnosti na radnom mjestu u klubovima (koji profitiraju na performativnom savezništvu s kvir zajednicom) sporadično je bila riječ i na tribini O politikama plesnog podija koja se lani održala u Info knjižnici Pippilotta u organizaciji Pink Security inicijative za siguran i inkluzivan clubbing. Inicijativa je, uz potporu mreže Clubture, u okviru projekta Queer+ Security provela istraživanje uz niz popratnih diskusija u Zagrebu, Puli i Splitu. Iz rezultata navedenog istraživanja proizišao je informativni zine naslovljen O politikama plesnog podija, a recentno je predstavljen u sklopu otvorenja ovogodišnjeg splitskog qFEST-a. Istraživanje je provedeno putem online upitnika, a rezultati predstavljeni u zineu sažimaju (ključne) tematske segmente polazeći od odgovora sudionika_ca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije uz popratne prijedloge u vidu sugestija za provedbu mehanizama zaštite posjetitelja_ica i (su)radnika_ca u klubovima.

“Mrak plesnog podija nudi mogućnost slobode izražavanja, ali je i mjesto na kojem su posebice žene i rodno nenormativne osobe izložene neželjenim pogledima, komentarima i fizičkim kontaktima na koje prethodno nisu pristali”, uvodno sažimaju autori_ce teksta Gabi Nuñez i Sandra Šević. Sadržajnom konceptu zinea, uz navedene autore_ice pridonio je i Tonči Kranjčević Batalić, a spomenuti tekst podijeljen je na sedam cjelina. Svaka je tema izražena u obliku podnaslovnog pitanja, a odgovori su popraćeni sugestivnim i šaljivim vizualima u y2k stilu za koje je zaslužan dizajner Marin Berović. 

Rezultati istraživanja uvodnim pitanjem Tko se osjeća sigurno u klubovima? ukazuju na očekivane odgovore iz kojih je vidljivo da je riječ o cis muškarcima, starijim osobama i heteroseksualnim osobama te onima koji prethodno nisu doživjeli iskustvo nasilja u klubu. Idući se segment nadovezuje pitanjem Koliko je osoba doživjelo uznemiravanje i nasilje u noćnim klubovima?, a među sudionicima_cama istraživanja pozitivno je odgovorilo dvije trećine cis muškaraca, 94% cis žena i 96% TIRV osoba. S ciljem sprječavanja neželjenih situacija, zine kao odgovor nudi pojašnjenje pristanka kao “dobrovoljno verbalno i fizičko izražavanje suglasnosti ili odobrenja koju osoba daje u vezi s određenim događajem ili situacijom”.

Istraživanje je pokazalo da je odgovor na pitanje tko su počinitelji_ce uznemiravanja u 91% slučajeva samo muškarci ili u pet posto situacija – muškarci zajedno za ženama, a da je poglavito riječ o nepoznatim osobama. “Tri od četiri osobe koje su doživjele uznemiravanje ili nasilje u noćnom klubu odgovorile su da im se to dogodilo na plesnom podiju, dok je jedna od četiri osoba takvo iskustvo imala na putu kući iz izlaska”, stoji u tekstu zinea. 

Nasilje koje se odvija na plesnom podiju u većini je slučajeva udaljeno od pogleda radnika_ca u klubu zbog čega, prema rezultatima istraživanja, često prođe nezamijećeno i nije sankcionirano, a čak 2 od 3 ispitanika_ca koje su doživjele nasilje nisu nikome rekle i nitko nije reagirao. U većini slučajeva, žrtve uznemiravanja i nasilja su napomenule da su na neugodne situacije reagirali prijatelji_ce, poznanici_e ili čak nepoznate osobe, a ne zaštitari_ke klubova. Zine pri kraju ističe segment o prijekoj potrebi za saveznicima_cama u clubbingu u vidu aktivnih promatrača_ica ili pojačanog osiguraja i awareness timova.

Predstavljeni upitnik značajan je iz više razloga, od kojih se kao prvi nameće manjak sličnih istraživanja o noćnom životu i industriji zabave, a posebice u kontekstu rodno varijantnih i/ili nestrejt osoba. Adresirajući šire problemske točke poput osjećaja srama, rezultati istraživanja objelodanjuju osjećaje brige, nelagode i nesigurnosti koji se javljaju u različitim kontekstima i situacijama uznemiravanja i nasilja, ukazujući pritom na prijeko potrebno savezništvo. Na tragu uvezivanja zajedničkih borbi protiv nasilja iz perspektive posjetitelja_ica, ali i radnika_ca u klubu tekst knjižice zaključuje: “Sigurnost klupskih prostora može se ostvariti samo suradnjom svih aktera uključenih u klupsku scenu, uključujući klubove, organizatore_ice događaja, izvođače_ice i posjetitelje_ice. Na svakome je od nas da preuzmemo odgovornost za svoje postupke i pomognemo u stvaranju sigurnog i uključivog klupskog okruženja u kojem svi možemo uživati u glazbi i zabavi.” Drugim riječima, o prostoru ne možemo razmišljati kao “sigurnom”, dok se svi_e ne mogu osjećati sigurno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mehanizmi zaštite na kojima klubovi i njihovi suradnici_e trebaju raditi bila je tema tribine O politikama plesnog podija, održane 2. lipnja, simbolički podržavajući otvaranje Mjeseca Ponosa. Panel diskusija, koja naslov dijeli s tekstom o političnosti i sigurnosti rave kulture moderatorice Barbare Gregov, odvila se u Info Knjižnici Pippilotta (AKC Medika). 

Neposredni povod tribini je anketa organizatora, inicijative Q+ Security, o osjećaju sigurnosti i iskustvima na klupskoj sceni. Osnovne točke panela organiziranog u okviru aktualnog CT-HR projekta Queer+ Security, djelomice se poklapaju s anketnim pitanjima o sigurnosti (na koja pozivam da odgovorite!), a razgovor su vlastitim queer ili ženskim iskustvom proširili_e članovi_ce kolektiva Heartskomerz (Zagreb), Bijat Collective (Priština), Prednjačenje/Redakcija (Split), Rejv utopija (Ljubljana), Zbeletron (Zagreb), te glazbenica Ivona Ivković (Zagreb) i DJ Gabi Nuñez (Split). Navedene kolektive i pojedinke_ce povezuje nastojanje da izvođačima i publici omoguće sigurno i inkluzivno clubbing iskustvo, a zahvaljujući različitim ulogama koje unutar svojih kolektiva preuzimaju, predstavili su širok raspon problema s kojima se suočavaju. 

Počevši od veze između glazbe i političnosti, s obzirom na različite kontekste u kojima sugovornici_ce djeluju, odnosno odabira suradnji, glazbenih žanrova i izvedbi, Gregov je istaknula pitanje o potencijalu inkluzivnijih partija kroz navedene izbore. Kao primjer dobre prakse u pregovorima s izvođačima, gotovo svi su istaknuli prethodnu provjeru nepoznatih suradnika i njihovo umjetničko djelovanje (tekstove, društvene mreže, itd.) kao mjeru predostrožnosti. Većina je kolektiva svoj rad započela u suradnji s prijateljskim organizacijama i klubovima, koji su omogućili platformu queer izvođačima_cama, posljedično proširili svoj program i došli do nove publike. Sklapanje suradnji može se olakšati i organiziranjem radionica za DJ-ice, kao što čini Zbeletron, čime ujedno osnažuju DJ scenu i profiliraju potencijalne suradnice.

Iako je prethodna provjera važan korak, ne funkcionira jednako učinkovito u pregovorima za prostore, koji podrazumijevaju čitavu mrežu suradnika od konobara do vlasnika, a posebice za one koji među širom javnosti već glase za progresivne, unatoč neučinkovitim sigurnosnim praksama. 

Problemi u provođenju adekvatnih sigurnosnih mehanizama poput zapošljavanja medicinskog osoblja, sigurnosnih timova i formiranja sigurnih soba dolaze iz raspodjele ionako slabašnih sredstava, kojima treba pokriti troškove prostora, izvođača, a ponekad i osoblja. Ula Kranjc Kušlan iz Rejv utopije istaknula je pitanje sredstava kao ključno, s obzirom na to da o njima često ovisi uspješnost i volja za suradnjom sa queer kolektivima.

U većini slučajeva, kod partija iza kojih stoji manje sredstava organizatori_ce preuzimaju na sebe velik dio odgovornosti, od brige za sigurnost publike (što često podrazumijeva stajanje na ulazu i pojašnjavanje sigurnosnih smjernica posjetiocima), izvođača_ica ili komunikacije s vlasnicima prostora. Ako su uz to i sami izvođači na istim partijima, što je vrlo često slučaj s obzirom da je hrvatska alternativna (queer) clubbing scena relativno mala, situacija se dodatno otežava, pojasnili su članovi kolektiva Heartskomerz.

Iz suradnji s mainstream festivalima, Linda Suhodolli iz Bijat collectiva primjećuje da im budžet za sigurnost ne predstavlja toliki problem, ali zbog visoke posjećenosti i nedovoljne edukacije zaštitara, svejedno dolazi do incidenata. Osim što se zaštitarski timovi uglavnom fokusiraju na prevenciju kontakta publike i izvođača, a manje na ono što se zbiva na plesnom podiju, mainstream prostori rijetko omogućuju besplatnu vodu, prijeko potrebnu za sprečavanje neželjenih posljedica konzumacije droge na partijima. Pri suradnji s većim organizacijama, bitno je stoga ranije predstaviti svoje sigurnosne smjernice i politiku izvođača_ica, kako bi se smanjila mogućnost incidenata.

Unatoč pripremljenosti i prethodnim razgovorima, svi su se kolektivi suočili s problemima i nasilničkim incidentima kao publika, izvođači_ce ili organizatori_ce. O njima je teško progovoriti, s obzirom na to da većina manjih ili novih kolektiva ovisi o dobrim odnosima s voditeljima ionako malog broja raspoloživih prostora, ističu sudionici_e tribine. Kolektivima poput Zbeletrona, koji nastoji raditi u mainstream i dominantno strejt prostorima, ulaz u nove suradnje olakšava veći broj članica zbog čega ih se shvaća ozbiljnije, no to ne mijenja činjenicu da iznova kreću u proces senzibilizacije suradnika i postavljanja sigurnosnih granica. 

Kada se postavljene granice ignoriraju ili krše, preostaje pitanje odgovornosti koju neki suradnici nisu spremni preuzeti, što rezultira razočaranjem u takve suradnje, zaključuju panelisti_ce. Ne reagirajući na nasilje u prostoru za koje snose odgovornost, menadžeri i vlasnici klubova raskrinkavaju se kroz performativno savezništvo zahvaljujući kojem privlače publiku i zarađuju, ali ne rade na njihovoj sigurnosti. Rješavanje predstavljenih problema s kojima se queer i ženski kolektivi na clubbing sceni suočavaju zahtijeva angažiranost i podršku ostatka klupske scene, posebice organizatora partija i voditelja prostora, kojima preostaje pratiti rad inicijative i uključiti se u započeti dijalog.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Plesni podij može biti političan jer je to mjesto koje našim tijelima otvara mogućnosti slobode, uronjenosti u kolektivno iskustvo, ali i mogućnosti kritičkog odnosa prema društvenim strukturama. Politika plesnog podija odnosi se na društvenu dinamiku, kulturne utjecaje i patrijahalne strukture moći koje oblikuju okruženje i iskustva unutar noćnog kluba ili okruženja plesne zabave. Na tribini ćemo otvoriti pitanja političnosti plesnog podija i klupske dinamike moći, od rodne neravnopravnosti na klupskoj sceni, pitanja pristanka i granica, preko raznolikosti u glazbenoj/kulturnoj politici do dinamika moći u klupskim prostorima”, stoji u najavi.

Na tribini sudjeluju audiovizualni kolektiv Heartskomerz (Zagreb), DJ-feministički kolektiv Bijat (Priština), glazbenica Ivona Ivković (Zagreb), inicijativa Prednjačenje/Redakcija (Split), ljubljanska Rejv utopija te Zbeletron (Zagreb).

Više informacija o tribini potražite ovdje, a o partyju možete saznati više na ovom linku.

Tribini je prethodilo, a i dalje se provodi, istraživanje iskustva sigurnosti u klupskim prostorima. Anonimnu online anketu možete ispuniti na ovom linku.

Q+ SECURITY provodi se u okviru programa Clubture-HR programska razmjena i suradnja.

Uzmemo li da su prepoznavanje te spremnost prevencije i reakcije na nasilničko ponašanje preduvjet bilo koje rasprave o sigurnosti clubbinga, smatram da je u lokalnom kontekstu zasad najproduktivnije usmjeriti se na konkretne principe i taktike održavanja sigurnosti u klubu. Taj stav temeljim na opažanju da širina i kompleksnost problematike, čak i za načelno dobronamjerne organizatori_e, djeluje paralizirajuće – ne znaju otkud krenuti jer misle ili se postavljaju kao da je pred njih postavljen zadatak da mizoginiju ili homofobiju dokinu kao takvu, a ne da je suzbiju u okvirima jednog klupskog prostora ili događaja. Predstavljanje postojećih dobrih praksi pasivnim saveznicima_cama stoga mi se čini kao dobar test njihove – dobronamjernosti.

Upravo su dobre prakse sigurnog clubbinga bile tema jedne od tribina koja se prošlog mjeseca održala u klubu Močvara u okviru međunarodne konferencije nezavisnih koncertnih prostora i klubova SUBSTRAT. Na tribini su sudjelovali_e Nina Hudej, slovenska producentica, DJ-ica, promotorica i queer aktivistica, aktivna u okviru dua Warrego Valles, festivala Grounded i queer kolektiva Ustanova te Gabi Nuñez, član splitskog kolektiva QueerANarchive i DJ rezident njihovog klupskog programa Zvjerinjak. U svojim izlaganjima i Nina i Gabi predstavili_e su konkretne taktike kojima nastoje događaje koje organiziraju učiniti sigurnijima – od edukacije zaštitara_ki, osoblja kluba i same publike, do strože kontrole ulaska te angažiranja sigurnosnih timova koji nadziru plesni podij. Koliko god da su se njihovi uvidi i iskustva meni činili korisnima i poticajnima, nisam se mogla oteti dojmu da ciljane publike na tribini ustvari – nema.

Mislim tu na organizatore_ice ili predstavnike_ce klubova: prije svega one koji_e možda žele, a ne znaju kako da u svojim okvirima uvedu pozitivne promjene, ali i na one koji_e pitanje sigurnosti clubbinga hladno otpisuju kao dio politički korektnog zeitgeista. Neki_e od njih zasigurno jesu sjedili_e među malobrojnom publikom, no vjerujem da bi tribina bila korisnija da je među različitim akterima_cama bilo moguće uspostaviti ikakav dijalog. 

S obzirom na sve to i uz optimističnu pretpostavku da klupska scena prati rad Kulturpunkta, odlučila sam s Ninom i Gabi još jednom pretresti probleme i izazove s kojima se suočavaju u izgradnji sigurnih klupskih prostora. 

Započela bih s općenitijim pitanjem o odnosu clubbinga  ili raveanja i politike. Rave se u svojim počecima otpisivao kao eskapistički i/ili apolitičan, posebice u usporedbi s drugim muzičkim scenama koje su u isto vrijeme bile žive i aktualne, kao što je npr. punk. Danas se to dosta promijenilo. Sami_e producenti_ice, DJ_ice, promotori_ce i drugi_e akteri_ce skloniji_e su eksplicitno izražavati svoje političke stavove ili svoj rad u muzičkom kontekstu percipirati politično. I sami su se raveovi popularizirali kao vrsta protesta. Zanima me kako vi gledate na odnos ravea i politike, odnosno koji su aspekti tog odnosa vama važni?

Nina: Smatram da političnost prije svega ovisi o tome tko ravea. Ako raveaš kao queer osoba, raveanje je za tebe uvijek politično. I raveanje i bavljenje muzikom oduvijek sam doživljavala kao politički angažman. Vjerojatno se svi_e ne bi složili_e, no to su najčešće oni_e koji u društvu nemaju previše problema. Baš zato nisam sigurna da je raveanje danas političnije nego što je bilo nekad. Mislim da je politika uvijek bila dio raveanja, ali da se, kao što si rekla, manje o tome govorilo. 

Gabi: Slažem se, i za mene su te dvije stvari povezane. U sklopu Zvjerinjaka nastojimo angažirati queer izvođače_ice koji_e u svojim playlistama artikuliraju queer poruke. Tako se u okviru partyja mogu dovesti u pitanje stereotipna shvaćanja roda i seksualnosti, a plesni podij može se uspostaviti kao mjesto na kojem društvena ograničenja privremeno ne vrijede. Već to je za mene protestno. Ako je plesni podij uspostavljen kao siguran queer prostor, ako se queer osobe tamo osjećaju slobodno i prihvaćeno, odnosno ako osjećaju da u tom prostoru mogu slobodno izbaciti i svoju ljutnju i frustraciju, onda je plesni podij i mjesto na kojemu se barem na neki način razračunavamo s nepravdom. 

Kada smo već krenuli_e u tom smjeru, recite nam kako se politika vidi u konkretnim projektima na kojima radite. Gabi, ti si već spomenuo Zvjerinjak. Nina, ti si dio kolektiva Ustanova te si uključena i u organizaciju festivala Grounded. Na kojim su načelima postavljeni ti projekti i kako ta načela provodite u praksi? 

Nina: Kao organizatoricama_a nam je važna raznolikost i u lineupu i u setlisti, odnosno bitno nam je da žene, trans i queer osobe budu većinski zastupljene. Jako nam je bitna i sama muzika, a baš oko toga u kontekstu queer partyja imam dileme. I na partyjima koje sada organiziram, kao i ranije dok sam vodila klub, uvijek se puštala isključivo elektronička muzika. Dio queer zajednice nije time bio zadovoljan pa mi je prilazio s različitim muzičkim željama, od popa do cajki. Meni je skroz jasno da se ljudi žele zabaviti uz nešto što poznaju i vole, ali opet mi je neshvatljivo da se na nominalno queer partyjima uopće ne pušta queer muzika. Čini mi se da smo po tom pitanju, barem što se Ljubljane tiče, na istom mjestu već dvadeset godina i to vidim kao problem. S druge strane, ako u zajednici postoji potreba za nekim tipom zabave, onda on treba i postojati. Ja mislim da zadatak DJ-a_ice nije samo udovoljiti publici nego joj predstaviti nešto novo i progresivno, nove zvukove koji dolaze upravo iz queer konteksta. Važno je opet i da se svi_e osjećaju uključeno. Osobno bih voljela vidjeti nekakav pomak u muzičkom smislu, ali je možda rješenje da jednostavno postoji više različitih stvari.

Pitanje sigurnosti u klubovima bilo je u središtu tribine na kojoj ste nedavno sudjelovali_e u Močvari. Zanima me vaše iskustvo, odnosno što vi kao organizatori_ce konkretno radite da učinite klub/događaj sigurnim? S obzirom na to oboje organizirate queer partyje, koliko su vaše taktike prilagođene tom kontekstu i publici?

Nina: Na početku bilo kojeg razgovora o sigurnim prostorima bitno je razjasniti govorimo li općenito ili govorimo o queer ili nekim drugim specifičnim partyjima. Objektivno, u queer prostorima ima najmanje problema, no obično smo mi glavni_e, ako ne i jedini sugovornici_e. 

Gabi: Ali smo i jedini_e koji se bave problemom sigurnosti na svojim partyijima. 

Dajte nam koji primjer.

Nina: Mi imamo dosta striktnu politiku po pitanju ulaza. Ja već izdaleka snimim tko može, a tko ne može ući. (smijeh)

Kako to procjenjuješ? Koja je procedura? Pitaš li išta osobu ili procijeniš na temelju općeg dojma?

Nina: Na temelju ponašanja i izgleda steknem prvi dojam, a onda pokušam shvatiti je li osoba došla baš na naš party ili se slučajno tu zatekla. Ako nisam sigurna, postavim par pitanja, npr. zna li gdje je došla. Ako kaže da ne zna, a izgleda mi “sumnjivo”, uglavnom kažem da se radi o privatnom partyju. Ne želim našu zajednicu izlagati nepotrebnom riziku. Ako mi osoba izgleda prijateljski raspoloženo, a isto tako ne zna na što dolazi, objasnim o kakvom se partyju radi. To je najčešće slučaj sa strancima_kinjama. Ako osoba odreagira okej, pustim je unutra. 

Gabi: U Splitu smo tek krenuli_e s ovom pričom. Za početak nam je bilo važno razgovarati i s našom publikom, s osobljem kluba i sa zaštitarima te utvrditi postoje li nedostaci u njihovoj međusobnoj komunikaciji. Sada smo u fazi definiranja pravila ponašanja u klubu i iskušavanja procedura po kojima ćemo reagirati u slučajevima uznemiravanja ili nasilja. Prije partyja pravila ponašanja i upute o postupanju u slučaju bilo kakvog neprimjerenog ponašanja objavljujemo na našim društvenim mrežama. Na upadu svima dijelimo informativne letke, a one za koje nam se učini da bi se mogli_e ponašati problematično, ne puštamo dok ne pročitaju letak i potvrde da shvaćaju što su pročitali_e.

A kako postupate na plesnom podiju? 

Nina: Na više mjesta u klubu imamo plakate na kojima je navedeno što napraviti u slučaju uznemiravanja ili bilo kojeg drugog problema. Na podiju su cijelo vrijeme osobe koje su zadužene za sigurnost. One prate situaciju i njima bilo tko u bilo kojem trenutku može obratiti. Sve to jasno komuniciramo na našim društvenim mrežama prije samog događaja.

Gabi: Mi imamo taj privilegij da partyije uvijek organiziramo u istom prostoru, klubu Kocka, tako da ne moramo uvijek iznova pregovarati s vlasnicima, osobljem itd. Također imamo tzv. awareness tim koji prati što se događa i po potrebi reagira. Nitko od nas u organizaciji ne angažira se oko napadača, to je posao zaštitara. Koliko možemo, vodimo računa i o tome da su svi_e dobro. Ako vidimo da je nekome loše, ponudimo mu/joj da ode u zasebnu prostoriju u kojoj može sjesti, popiti vode, odmoriti. Svjesni_e smo da ne možemo kreirati u potpunosti siguran prostor, ali ga nastojimo učiniti sigurnijim u svim aspektima.

Nina:  Sve male stvari su važne. Također smo izdvojili_e  “sigurnu sobu”. Trudimo se da se ljudi osjećaju ugodno i da je atmosfera prijateljska. Važno nam je i da ljudi znaju da nas je briga, ali i da brinu jedni o drugima. Iz toga proizlazi osjećaj zajedništva. Moj je stav da uz dobru kontrolu ulaska na podiju nema problema. Awareness tim ti tada zapravo uopće ne treba, ali mislim da je važno da postoji, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog svijesti o tome da se o sigurnosti u klubu vodi računa.

Osobno su mi dosta zanimljive taktike kontrole ulaska, pogotovo kada govorimo partyjma koji su namijenjeni nekoj specifičnoj, uglavnom marginaliziranoj grupi, npr. queer ili nebijelim zajednicama. Zanima me imate li iskustva i/ili što mislite o tome da se pristup onemogući onima koji nisu dio ciljane publike, npr. strejt, cis ili bijelim osobama, ovisno o kontekstu. Postoje razne metode, npr. da im se kompletno zabrani ulaz, da neka druga osoba mora za njih jamčiti, da plaćaju puno veću cijenu ulaznice, itd.

Gabi: Osobno podržavam takve mjere. Kroz svoju praksu smo shvatili_e da nam je najproblematičniji period od 3:00 do 5:00 sati. Tada se većina barova zatvori pa uglavnom zalutaju ljudi koji nemaju pojma na što dolaze. Dolaze jer ništa drugo nije otvoreno. U tom smo periodu odlučili_e smo drastično povisiti cijenu upada da bismo ih natjerali_e da promisle žele li stvarno ući. 

Dakle, taktike koje primjenjujete ovise o kontekstu. Koliko uvjeti u kojima radite ograničavaju to što radite?

Gabi: Naravno da ograničavaju. Split je mala sredina i trudimo se biti otvoreni i mijenjati stvari, ali to ide polako i ako želimo vidjeti promjenu, moramo se prilagoditi kontekstu u kojemu djelujemo.

Nina: Da, neke su situacije neugodne. Važno je kod suprotstavljanja uznemiravanju i nasilju brinuti i o vlastitoj sigurnosti. 

Imam dojam da se o sigurnosti u klubovima sve više govori, ali nemam dojam da se itko osim vas nekolicine time uistinu bavi. Koji je vaš dojam? Jesu li klubovi s kojima radite ili drugi organizatori_ice preuzeli_e neke od vaših taktika? 

Nina: Primijetila sam da su se u zadnje vrijeme drugi klubovi i organizatori_ce zainteresirali za naše prakse, odnosno da se pitaju “što to oni_e imaju na tim svojim partyjima“. Klubove se sve češće javno proziva, odnosno ljudi su počeli sve češće javno progovarati o svojim negativnim iskustvima. Tako da ne mislim da je mnogim klubovima sigurnost posebno važna, već da se boje loše reputacije.

Gabi: Smatram da naše taktike mogu biti korisne lekcije o tome koje je ponašanje neprihvatljivo i inače, izvan kluba. Netko tko u klubu uznemirava druge osobe, prvo će biti posramljen_a, a ako nastavi, i izbačen_a. To može biti dobra škola. Možda će idući put na nekom mainstream partyju ili u javnom prostoru promisliti o tome kako se ponaša. Slično je i s osobama koje dožive neugodno iskustvo u klubu. Ako znaju da mogu dobiti podršku, vjerojatnije je da će se, čak i u drugim životnim situacijama, osjećati samopouzdanije i uznemiravanje prijaviti nadležnima. 

Nina: Slažem se. U klubu kontroliramo ponašanje koje nije prihvatljivo nigdje, ali se događa i često prolazi neprimijećeno.

A što radite sa suradnicima_cama, DJ-ima_icama ili nekim drugim tko sudjeluje u organizaciji, a ispostavi se da npr. zastupa problematične stavove ili recimo ima povijest uznemiravanja? Jeste li uopće imali_e takva iskustva?  

Nina: Mnogi se boje i šute, ali mislim da je bitno reagirati, barem mi koji_e možemo. Problematičnu ekipu treba cancelati. 

Gabi: Slažem se. Mi odlučujemo ne raditi s problematičnim osobama i mislim da je važno s njima jasno komunicirati razloge. Kad vidimo neki pozitivan pomak, onda razgovor o suradnji možemo nastaviti.  

Vratila bih se na kraju još jednom na publiku. Čini mi se da se u razgovorima o sigurnosti clubbinga uglavnom govori o educiranju osoba uključenih u organizaciju događaja. Budući da je rave kolektivno iskustvo, zanima me koliko je za vas sigurnost zajednička odgovornost, odnosno koliko je prema vašem mišljenju odgovornost da ukaže na probleme koje uočava i na publici?

Nina: Mislim da je odgovornost i na publici, ali je na klubu i organizatorima_ica da jasno iskomuniciraju kada, kako i kome se publika može obratiti. 

Gabi: Slažem se. Društvene mreže i najave imaju važnu ulogu u tome. Njima teško dosežemo one koji_e uglavnom rade problem, ali mislim da potiču ostale da paze i na sebe i na druge. Iz moje pozicije, jedini put naprijed je edukacija, međusobno dijeljenje znanja i iskustava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 ¹ Radi se o napadima koji su se odvili u zagrebačkom klubu Masters, o kojemu je za Vox Feminae pisao Viktor Zahtila te klubu Funk, o kojemu je izvijestila udruga Zagreb Pride.