Od5do95 projekt je dokumentiranja iskustava žena različitih generacija koji su prije četiri godine pokrenule redateljica Arijana Lekić-Fridrih i snimateljica Andrea Kaštelan. Projekt su započele tijekom zajedničkog studija na Akademiji dramske umjetnosti, a izvorno im je cilj bio sakupiti iskustva žena koje imaju između 5 i 95 godina te ih postaviti u virtualni kontekst. Zbirka je u međuvremenu prerasla izvornu zamisao i počela gostovati u različitim offline prostorima, a koncept je predstavljen u Showroomu Galerije Nova, gdje se održala projekcija i razgovor s Arijanom Lekić-Fridrih. Uz autoricu, u razgovoru je sudjelovala kustosica Ana Kovačić. 

Program se održao kao dio WHW-ova programa Brinući jedni za druge, radikalne politike brižnosti koji se bavi intimnim i političkim aspektima brige i skrbi, pa su u Showroomu prikazani isječci iz arhiva čiji je fokus bio na brižnosti i skrbi kao uobičajeno “ženskim” pojavama (ili problemima). Imali smo tako prilike vidjeti i čuti svjedočanstva žena kojima je skrb profesionalno zaduženje, kao i onih koje brižni rad obavljaju u obiteljskoj, privatnoj sferi. 

Lekić-Fridrih istaknula je kako je upravo neravnopravnost žena na privatnom planu, a o kojoj se u javnosti znatno manje govori, bila za nju i Kaštelan glavni poticaj za pokretanje projekta. “Željele smo razgovor o intimnim problemima s kojima se žene suočavaju izmjestiti iz ‘četiri zida’ u javni prostor”, objasnila je, naglasivši i kako je ovu generalnu potrebu izravnije usmjerila promjena vlasti 2016. i zaokreti dominantnog diskursa o društvenom položaju žena, odnosno napadi na već izborena reproduktivna prava koji su uslijedili. 

Ženski glasovi, pogotovo kada pripovijedaju o intimnim iskustvima, često su mete (auto)cenzure, stoga i ovom arhivističkom poduhvatu autorice pristupaju uz poseban oprez, naglasila je Lekić-Fridrih, objasnivši kako, primjerice, pri montaži namjerno izbjegavaju rezove te na taj način teže osloboditi prostor za čitave pripovijesti svojih kazivačica.

Projekt se proširio i odmaknuo od izvornog koncepta i uključuje veći broj iskaza od izvorno mišljenih 90, kao i fotorubriku koja uključuje zapise predmeta i životinja te svjedočanstva o njihovu značaju u životima kazivačica. “Zamišljamo kako će jednog dana Od5do95 postati virtualni muzej ženske usmene povijesti”, kazala je Lekić-Fridrih. Projekt se dakle umnaža, širi i poprima nove oblike, a uskoro će prijeći i u izložbeni prostor Galerije Miroslav Kraljević gdje će zagrebačka publika imati prilike vidjeti kako Od5do95 funkcionira u formatu izložbe i kontekstu vizualnih umjetnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Klitoris je najoptimističniji aspekt ženske tjelesnosti, kao jedini organ čija je funkcija isključivo zadovoljstvo. Međutim, povijest bavljenja klitorisom obilježena je cenzurom i dezinformiranjem. Dijelovi klitorisa detaljno su opisani još krajem 19. stoljeća, no ta otkrića većinom nisu utjecala na sadržaje medicinskih udžbenika. Ikonografija vezana uz žensku anatomiju najčešće je još uvijek reducirana na prikaz reproduktivnih elemenata. Tek početkom ovog stoljeća, uz pomoć tehnologije, ostvaruje se začetak javne vidljivosti potpune anatomije klitorisa, a ne samo njegovog vanjskog dijela.

Prije nešto više od desetak godina, otkako je nekoliko medicinskih istraživača koristilo nove tehnologije snimanja, internetom počinju cirkulirati ilustracije nastale na osnovu sonograma, uz zapanjenu konstataciju da je klitoris očito znatno veći od onog gumbića kojeg neki teže nalaze. Francuska sociologinja Odile Fillod pokrenula je 2016. projekt 3D printanog modela klitorisa za edukativnu stranicu Matilda. Fotografija modela (kojeg koristimo i na ovoj edukaciji) ostvaruje određenu medijsku vidljivost prvo među specijaliziranim medijima za 3D printanje, a potom i srednjestrujaškim medijima diljem svijeta. Kombinacijom medijskog viralnog buzza te interesa spram još relativno nove tehnologije 3D printanja, anatomija klitorisa tako postaje zanimljivijom informacijom no ikad prije.

Na radionici će polaznice i polaznici saznati više o anatomiji klitorisa i povijesti klitorisa u medicini. Anatomski dio vodi ginekologinja dr. sc. Jasenka Grujić, a praktični rad s 3D printerima tijekom kojeg će svi imati priliku izraditi vlastiti model klitorisa u prirodnoj veličini vodi Lovro Dujnić.

Predavanje o anatomiji klitorisa gospođe Grujić te uvod u tehnologiju 3D printanja gospodina Dujnića održavaju se u petak, 14. prosinca od 18 do 20 sati u galeriji Showroom (Teslina 7), a svi koji prođu anatomski dio klitaonice će dobiti termin u subotu, 15. prosinca u trajanju od 90 minuta za pohađanje praktičnog dijela edukacijskog programa u prostorijama udruge Domino (Petrinjska 38) nakon čega će u ruci držati svoj model klitača. 

Prijave za radionicu mogu slati na mail do 11. prosinca 2018.

Dobrodošla kriza euroameričkog liberalizma, potaknuta ekonomskom krizom i produbljena u jeku neoliberalne i konzervativne reakcije, na europskoj je postsocijalističkoj periferiji donijela i snažnu kritiku civilnoga društva.

Među tom je kritikom javno najprisutnija ona koja dolazi s nove desnice, katkada i uz neprikriveno fašističke, rasističke i ksenofobne tonove, kao što je slučaj uznemirujućeg uspjeha “antisoroševske” i antiizbjegličke histerije u Orbanovoj Mađarskoj. Usporedo tim opasnim nasrtajima postoji, međutim, i vrlo relevantna i artikulirana kritika upućena civilnom društvu s nove ljevice koja u ispražnjeni prostor lijeve politike počinje činiti stidljive, ali ohrabrujuće javne korake. Na području bivše Jugoslavije, primjerice, ambivalentna uloga civilnoga društva u takozvanom procesu tranzicije, proizvodnji konsenzusa o demokratičnosti tržišta nasuprot državnoj kontroli, usmjeravanju opozicijske politike na ljudskopravaški angažman, samo su neki od faktora koji su potaknuli govor o naličju – ili bar nepredviđenim posljedicama – antinacionalističkog angažmana civilnodruštvene scene tijekom 90-ih.

S ciljem da se supostavljanjem raznolikih, geografski izmještenih i generacijski odmaknutih perspektiva ponudi kritička autorefleksija, ali i usustavi rasprava o civilnom društvu s naglaskom na područje kulture, u ponedjeljak, 7. svibnja u Showroomu zagrebačke Galerije Nova pod nazivom U lošoj vjeri: Nekad i sad održao se razgovor o funkciji i položaju, strukturi i historijatu toga polja “između” države i tržišta. U razgovoru su kao panelisti gostovali Lidija Krienzer-Radojević, teoretičarka i istraživačica aktivna u austrijskoj organizaciji IG Kultur Steiermark posvećenoj borbi za prava radnika u kulturi, ruska povjesničarka umjetnosti i kustosica Ekaterina Degot i dramaturg, redatelj i koreograf Goran Sergej Pristaš, jedan od osnivača kolektiva BADco. i pokretača Centra za dramsku umjetnost, a moderirao ga je profesor povijesti i teorije umjetnosti i kustos Branislav Dimitrijević.

Različiti oblici kontakta s civilnim društvom, različite razine uključenosti pa i različiti konteksti u kojima sudionici djeluju – njemački i ruski, austrijski, zagrebački i beogradski – najavili su zanimljiv splet uvida u temu razgovora. Među njima se po sustavnosti i teorijskoj razrađenosti posebno izdvojio doprinos Krienzer-Radojević, što i ne čudi uzevši u obzir njezin opsežan istraživački angažman. Ona je, inače, ovdašnjim diskusijama o radu u kulturi doprinijela sjajnim izlaganjem Neoliberalna transformacija javnog interesa, održanom u studenom 2017. u sklopu seminara Infrastrukture kulture u organizaciji kolektiva BLOK, a tom je prigodom portalu Slobodni Filozofski dala i izuzetno poticajan intervju na temu civilnog društva – na teze koje je iznijela u njemu oslanjali su se i njeni najnoviji uvidi.

Ponajprije, Krienzer-Radojević je istaknula da civilno društvo razumije kao strukturnu poziciju u kapitalističkim društvima. Osvrćući se na sami pojam, upozorila je kako je riječ o sveprisutnoj riječi s dugačkom povijesnom putanjom, zbog čega historizaciju smatra preduvjetom za shvaćanje uloge civilnoga društva u konkretnom kontekstu. U slučaju Jugoslavije, Krienzer-Radojević tako podsjeća da je civilno društvo kao koncept reaktualizirano 80-ih kao dio utjecaja postmarksističke teorije i liberalne kritike socijalističkog sustava. U Sloveniji on, primjerice, dolazi usporedo s “uvozom” teoretičara poput Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe, a širi mu kontekst čini jačanje tzv. novih društvenih pokreta 80-ih koji se dijelom usmjeravaju na identitetska pitanja i politička prava. No želimo li razumjeti funkciju civilnoga društva, Krienzer-Radojević smatra da sami označitelj više prikriva nego što pokazuje. Stoga zadaća ne treba biti strogo utvrđivanje njegova sadržaja nego odgovaranje na pitanje koji su politički učinci njegova korištenja – osobito uzevši u obzir dodatno zamućivanje pojma uplivom nove desnice u civilnodruštveni sektor.

Goran Sergej Pristaš ponudio je pak kritičku perspektivu dionika u civilnom društvu od njegovih samih početaka u današnjem pravnom i organizacijskom obliku sredinom devedesetih. Centar za dramsku umjetnost, u čijem pokretanju je sudjelovao, Pristaš navodi kao drugu osnovanu nevladinu organizaciju u kulturi u Hrvatskoj, a ulazak u civilni sektor opisuje kao rezultat jednostavne potrebe za organizacijskim oblikom. Za početak razvoja liberalnog civilnog društva tijekom 80-ih, smatra Pristaš, ključan je bio tadašnji antiinstitucionalni pokret, no s raspadom Jugoslavije ’91. godine nastupa i brisanje nezavisnih opozicijskih inicijativa, a ta će rupa potrajati sve do ’95. godine kada se događaju prvi zakonodavni pomaci.

Nastojeći sistematizirati i kronološki segmentirati dominantne organizacijske okvire civilnoga društva, Pristaš ih je podijelio na proceduralistički model, pod kojim je podrazumijevao uvođenje “proceduralne logike” na tragu tradicija umjetničkog organiziranja 60-ih i 70-ih, zatim rane prakse samoorganizacije koje se javljaju s prvim organizacijama ’95. i ’96. godine, i konačno tendenciju prema institucionalizaciji, koju smatra korakom unatrag karakterističnim za novije umjetničke organizacije. Funkcioniranje u okviru civilnoga društva u kulturi Pristaš opisuje kao organizacijsku nužnost koju u polju izvedbenih umjetnosti vezuje uz dubinsku promjenu njegove ekonomije.

Nadovezujući se na svoje kelnsko, ali i moskovsko iskustvo, Ekaterina Degot je iznijela nekoliko poučnih primjera iz razvoja, ali i današnjega djelovanja civilnoga društva. Komentirajući, primjerice, njihovu ulogu u odnosu spram imigranata u Kölnu, u kojem su histeričnu međunarodnu pažnju dobili nerazjašnjeni slučajevi seksualnoga nasilja u koje su navodno bili upleteni imigranti, Degot je napomenula da su se organizacije civilnoga društva, umjesto u izgradnju solidarnosti s imigrantima, u velikoj mjeri upregnule u zaštitu države i njene represivne politike.

Ruski je pak primjer Degot izdvojila zbog osobitosti razvoja civilnodruštvene scene. Pojasnila je da sam termin u Rusiji nije bio aktualan tijekom 80-ih, kada su opozicijske organizacije počele nicati u velikom broju. Razlog tomu Degot prepoznaje u specifičnom institucionalnom okviru – ono što se danas može nazvati civilnim društvom u Sovjetskom se Savezu počelo razvijati unutar postojećih struktura poput radničkih udruženja. Njegovu ulogu u tranziciji u kapitalizam Degot generalno ocjenjuje negativnom, smatrajući da je liberalna opozicija u Rusiji sudjelovala u proizvodnji naivne tolerancije spram tržišta kao poluge demokratizacije i emancipacije.

Ključan je analitički doprinos sistemskom razumijevanju civilnoga društva dala Krienzer-Radojević, istaknuvši da je ideja o njemu kao o prostoru “između” države i tržišta sporna jer je takvo strogo razdvajanje sektora metodološki neodrživo kada se govori o kapitalističkom sustavu proizvodnje, a osobito se to odnosi na kulturu. Sistemsko mjesto civilnoga društva treba prepoznati u odbacivanju države da preuzme odgovornost za niz područja – odgovornost koju podfinancirane nezavisne organizacije ne mogu adekvatno preuzeti.

U kapitalističkom je sustavu, upozorava, samo civilno društvo strukturno prisiljeno organizirati vlastitu proizvodnju na kapitalistički način, ali i konstantno legitimirati društvenu važnost vlastitog djelovanja, što diktira i tip sadržaja koji proizvodi. Kapitalistički odnosi najočitije su diktirani pojavom tzv. tržišta natječaja koje proizlazi iz oskudice sredstava koje država izdvaja za civilno društvo, dovodeći organizacije u konkurentski odnos, ali i navodeći ih na “privatnički” odnos prema vlastitim radnicima. Ovaj strukturni pritisak, ističe Krienzer-Radojević, ključna je prepreka izgradnji solidarnosti među organizacijama koje su, kako je i drugdje istaknula, savezništva prisiljena graditi kao dio strategije preživljavanja europskih natječajnih okvira. Ta napomena dobiva na posebnoj težini uzevši u obzir sve izvjesnije prebacivanje javne odgovornosti za financiranje kulture na europska sredstva, dok države poluperiferije pod egidom razvoja kreativnih industrija bezočno spinaju provjereno besmisleno prepuštanje kulture diktatu tržišta.

Uzevši sve navedeno u obzir, Krienzer-Radojević je napomenula da njena pozicija ne znači moralnu osudu aktera u civilnom društvu, nego naprosto sistemsku činjenicu njihove pozicije s kojom se treba računati kada se govori o političkoj funkciji i kapacitetima civilnoga društva. Koliko je ono ranjivo pokazuje i zabrinjavajući upliv desnih i konzervativnih organizacija u sustav potpora, koji se odvija pod kooptiranom ljudskopravaškom retorikom uvažavanja različitosti i slobode mišljenja, kao što pokazuje nedavni uspjeh udruge U ime obitelji na natječaju Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. U tom smislu, autorefleksivni uvidi koje je otvorio razgovor u Showroomu jamac su protiv one prozivane naivnosti civilnog društva koja je obilježila njegovu tranzicijsku funkciju i prve godine razvitka, ali i dobro polazište za njegovo jačanje onkraj praznih eurobirokratskih definicija suradnje i povezivanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U diskusiji sudjeluju Ekaterina Degot, Lidija Krienzer Radojević, Goran Sergej Pristaš i Branislav Dimitrijević kao moderator. 

Kako stoji u Dimitrijevićevom najavnom tekstu, “kroz 1980-e i 1990-e, civilno je društvo uglavnom bilo prepoznato kao kritička platforma za dio ljevice koji je zagovarao liberalne reforme istovremeno čuvajući društvene vrijednosti stečene i uspostavljene tijekom socijalizma na Istoku – koje su istovremeno bile i vrijednosti socijalnih demokracija na Zapadu. U zemljama ‘bivšeg Istoka’, civilno je društvo stasalo na reformama kasnog socijalizma te se nastavilo kritički pozicionirati prema nacionalističko-kapitalističkoj paradigmi koju uspostavlja postsocijalistički ideološki državni aparat, i trajno se nalazilo pod napadom nacionalističkih desničara. Ipak, čini se kako je danas prevladavajući zaključak među kritičarima na ljevici da je civilno društvo u stvari čitavo vrijeme bilo instrument legitimacije neoliberalne ideologije. Kako tvrdi naša panelistica Lidija Kreinzer Radojević, organizacije civilnog društva su postale instrumentalne za proces tranzicije socijalne uloge države u privatni sektor: u uvjetima natjecanja na ‘tržištu projekata’, one same nisu sigurne u svoju proizvodnju i organizaciju da bi mogle biti obazrive prema oblikovanju svoje egzistencije na vrijednostima solidarnosti, suradnje i emancipacije.

Ovakva transformacija koncepta civilnog društva zaslužuje pozornost, te se čak može reći da dovodi do njegove temeljne redefinicije jer ga danas preuzimaju i populistički desni pokreti i njihove organizacije, uobičajeno ovisne o ideološkom ‘partnerstvu’ s administratorima deregulirane države, institucijama tradicionalnog društva (obitelj, crkva) i povezanim privatnim ekonomskim interesima. Svjedočimo savezima između države i tradicionalnih patrijarhalnih institucija koji zajedno djeluju kao otimači, protagonist pa čak i zagovarački civilnog društva. U biti, ne samo desničari u postsocijalističkim zemljama, već i srednjestrujaški liberalni pobornici civilnog društva na Zapadu, pokazuju rastuću podložnost državi u zamjenu za sigurnost, kako ističe jedna od naših panelistica, Ekaterina Degot, u svom eseju o reakcijama civilnog društva na napade u Kölnu 2016.

Kako su sudionici panela povezani s kulturnom i umjetničkom produkcijom i istraživanjima, posebno ćemo se usredotočiti na ulogu umjetnosti i kulture u aktualnim raspravama (ili njihovim izostankom?) unutar i oko civilnog društva. Čini se da je ‘suvremena umjetnost’ jedan od najsnažnijih pokazatelja aktualne situacije gdje možemo prepoznati znakovitu ‘lošu vjeru’ u njenoj ritualnoj retorici koja poravnava i uplošnjuje prostor kritike i protesta. Čini se da jedva itko više ozbiljno vjeruje čak i u neke formativne civilne vrijednosti i strukture društvene autonomije, pa samim time i u umjetničku autonomiju. Razvojem ‘kapitalizma bogaćenja’ (Luc Boltanski) i fokusom na ‘proizvodnju bogatstva’, umjetnosti je dano mjesto na tržištu među ‘luksuznim robama’ i kao takvoj nedostaje joj potencijal za bilo kakvu integrativnu društvenu ulogu. U trenutnoj fazi kapitalizma ideja ‘kreativnosti’ zamjenjuje modernu ideju umjetnosti, dok istodobno protagonisti civilnog društva reagiraju na to izmiještanjem svojih interesa s umjetničke autonomije na natjecanje za njezinu neposrednu primjenu u svrhu ‘tržišta projekata’. Pripada li umjetnost još uvijek civilnom društvu ili samo služi pravedničkoj primjeni svoje loše vjere? Ili ipak još uvijek ima potencijal biti laž koja će nas natjerati da shvatimo istinu?”

Diskusija je dio radnog procesa na završnoj publikaciji projekta Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) koja će biti objavljena početkom sljedeće godine. Ovom prilikom će publici biti dostupan i nedavno objavljeni katalog zbirke Kontakt koji okuplja sve radove iz zbirke i niz novih eseja o umjetnicima.

U sklopu čitaonice i video arhiva u Showroomu u srijedu, 4. prosinca, u 18 sati u Galeriji Nova bit će prikazana dva filma, uz prateću diskusiju potaknutu navedenim pitanjima.

Bit će prikazani filmovi Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi (2011) Đure Gavrana i Amphibious Fictions (2005) Maríe Ruido. U diskusiji sudjeluju Đuro Gavran, režiser, Iva Zenzerović Šloser, voditeljica Mirovnih studija i Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. Koncepciju tribine osmislila je Martina Kontošić (WHW).

Također, ovo je posljednja prilika da u Showroomu pogledate i radni arhiv / čitaonicu s knjigama i publikacijama na temu rada i prava radnika. 

Program je dio višegodišnjeg međunarodnog projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), u suradnji s programom WHW arhiva i čitaonice.