U suradnji s Umjetničkim muzejom Bury, Europska mreža kulturnih centara (ENCC) od 17. do 19. veljače organizira kongres Shortcut Europe. ENCC predstavlja mrežu od više od 2500 centara za kulturu diljem Europe, konferenciju organizira svake godine u drugom gradu, prvi put 1996. u Kopenhagenu. Godine 2012. održala se u Zagrebu gdje je povezala trinaest gradskih centara za kulturu, profesionalce i entuzijaste s područja kulture, umjetnosti i civilnog društva. 

S obzirom na društvene, političke i ekonomske transformacije kroz koje neprestano prolaze, europski gradovi uvijek ponovno osmišljavaju i načine razvoja i održivosti. Na kongresu u engleskom gradu Buryju raspravljat će se o povezivanju lokalnih i globalnih dinamika iz perspektive umjetničkih i kreativnih prostora – kulturnih centara – kao dionika novih demokratskih, socijalnih, ekonomskih i ekoloških izazova. Problem uključivanja publike i građana u nove oblike sudjelovanja bit će reflektiran iz položaja Buryja kao zanimljivog primjera takvih izazova i dinamika. Gradska politika usmjerena je na kulturni sektor kao jedan od glavnih strateških alata razvoja, a Umjetnički muzej Bury u tome igra ključnu ulogu. Posljednjih nekoliko godina Muzej aktivno surađuje s međunarodnim kulturnim centrima, uključujući i onima u Kini, Japanu i Tajvanu, a u tom je procesu angažirao i lokalne vlasti, partnerske organizacije i publiku.

Na konferenciji će se susresti dionici iz šireg kulturnog sektora, lokalnog i međunarodnog, političari, aktivisti, znanstvenici. Događaj se nastavlja na prethodne susrete u organizaciji ENCC-a stvarajući tako platformu za umrežavanje, izgradnju kapaciteta i sudjelovanje u analizi i raspravi. 

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj su mahom otvarani lokalni centri za kulturu, čiji je model preuzet prema francuskoj ideji prosvijećene socijalne politike zajedno s motom “kulture dostupne svima” francuskog ministra kulture Andrea Malrauxa. U gradu Zagrebu danas djeluje trinaest centara za kulturu koji svojim programima uglavnom okupljaju djecu i mlade te umirovljenike, u usporedbi s nekadašnjom orijentacijom na radno stanovništvo bivših zagrebačkih tvorničkih pogona, kao što piše Ana Abramović. Tek 2012. šest gradskih centara okupilo se u zajedničku mrežu KvARTura, a uz Hrvatsku zajednicu pučkih otvorenih učilišta, Centar za kulturu Trešnjevka jedini je član ENCC-a.

“Na primjerima življene kulture ‘s terena’, obilaskom nekoliko zagrebačkih centara za kulturu, otvara se njihova problematično spektralna narav i lako primjećuje naslijeđe dugogodišnjeg nemara lokalnih politika. Generalizacija je pri tome nepoštena, jer svaki kvart ima drugačiji krvotok, sastav i potrebe stanovništva, iz čega jasno proizlazi da kvart doslovno oblikuje i definira karakter centra za kulturu, a ne obratno. Pri tome je specifičan interes publike za prevladavajući umjetnički žanr posljedica zatečenih infrastrukturnih okolnosti, a ne ‘strateškog planiranja'”, piše Branimira Lazarin u svom istraživanju za serijal tekstova o kulturnim centrima, objavljenom u katalogu posljednjeg UrbanFestivala.

Grad Zagreb u nedavno objavljenim rezultatima natječaja za programe javnih potreba u kulturi, kulturnim je centrima raspodijelio gotovo 2 i pol milijuna kuna proračunskog novca. Među trinaest centara našla se i stavka za podružnicu Kulturnog centra Travno “Posudionica i radionica narodnih nošnji”. Za programe nezavisne produkcije podijeljeno je 215 tisuća kuna, a najmanji iznos, svega 9 tisuća kuna dobio je Pogon, javna ustanova u kulturi koju su osnovali Grad i Savez udruga Operacija Grad temeljem civilno-javnog partnerstva, jedina javna ustanova u državi i regiji koja funkcionira na tim principima.

U još ili tek važećoj Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba, objavljenoj tik pred prijavu za titulu Europske prijestolnice kulture 2020. i gotovo nikada više spominjanoj, KvARTura se spominje među strateškim ciljevima u području međusektorske suradnje i suradnje gradskih, javnih, privatnih i civilnih kulturnih organizacija. Drugi ciljevi predviđaju pretvaranje Pogona Jedinstvo u fleksibilan multifunkcijski prostor površine od oko 3000 m2 te mogućnost prenamjene i priključivanja dodatnih prostora u gradu kako bi se uspostavio društveno-kulturni centar na više lokacija. 

U zagrebačkom je Pučkom otvorenom učilištu, u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka, Centra za kulturu i informacije Maksimir, Kulturnog centra Peščenica, Kulturno-informativnog centra (KIC), Narodnog sveučilišta Dubrava i Pučkog otvorenog učilišta Zagreb od 15. do 17. studenoga održan godišnji sastanak Europske mreže centara za kulturu (ENCC) i kongres Shortcut Europe 2012 s temom Kultura mjesta: Mjesto kulture – Centri za kulturu i urbana regeneracija. 

Sastanak međunarodne mreže u kojoj domaći predstavnici još nedovoljno sudjeluju, a koja bi mogla biti i primjer kako povezati danas još uvijek brojne i funkcionalne, ali raštrkane i ne uvijek kooperativne domaće centre za kulturu, dogodio se, slučajno, u vikendu koji je Hrvatskoj donio neviđenu euforiju izazvanu presudom generalima Gotovini i Markaču i njihovim povratkom u domovinu. U tom svjetlu i kultura je pala u drugi, ili treći plan, pa razgovor s Milenom Dragićević Šešić, jednom od ključnih sudionica kongresa, nije mogao zaobići bitno politički obojene teme. 

Milena Dragićević Šešić profesorica je kulturne politike i kulturnog menadžmenta, bivša rektorica Univerziteta umetnosti u Beogradu, svojevremeno i savjetnica srbijanskog Ministra kulture, trenutno je voditeljica UNESCO-ve Katedre za Interkulturalizam, umjetnički menadžment i medijaciju. Kao stručnjakinja surađivala je ili surađuje s brojnim međunarodnim organizacijama, od Vijeća Europe i Europske kulturne fondacije, Instituta Otvoreno društvo, fondacije Pro Helvetia, Britanskog savjeta… Polje njezinog djelovanja je menadžment u kulturi i umjetnosti, kulturne politike te interkulturalno povezivanje. 

KP: Na zagrebačkoj konferenciji Shortcut Europe govorilo se o političnosti kulture, od kulture svakodnevice na mikro razinama, do njezinih viših, uvjetno rečeno, slojeva. Međutim, koliko je politika danas i ovdje kulturna, ima li u njoj i same kulturne politike ili ne?

MDŠ: Kultura je politična po definiciji, ona je dio života i svatko od nas sudjeluje u stvaranju kulture. Svakodnevnim kulturnim praksama utječemo na oblikovanje kulture, a time i društva. Izborom svega toga mi u stvari pokazujemo neka svoja vrijednosna i ideološka opredjeljenja, tako da, htjeli-ne htjeli, čak i oni koji tvrde da ih ne zanima, jer ih možda svakodnevna politika zaista ne zanima, načinom života učestvuju i definiraju taj politički spektar kulture. U Srbiji je kultura pod izuzetno velikom pritiskom partije, točnije partija. Izgubila je autonomiju 1992. godine, do kada je kulturni sektor živio u nasljeđu samoupravnog sistema, ali te godine je donesen zakon kojim je ona ukinuta. Praktično to znači da onaj tko osniva ustanovu definira upravni odbor i direktore, a oni su svjesni tko ih je imenovao i kome su odgovorni, pa provode politiku nezamjeranja. Tako je institucionalna kultura umrtvljena, a onoj izvaninstitucionalnoj ostavljeno je toliko malo da jedva može disati. 

KP: Implicitna poruka i ovakvih skupova, ali i matrice kojoj se brže ili sporije približavamo, nudi kao mantru određenu “zajedničkost” kulture. Međutim, čak su i politički glasovi javno priznali da je projekt multikulturalnosti u Europi propao. Možemo li se mi ovdje, u regiji, nadati ičemu boljem?

MDŠ: Što je zajedničko čak i u korpusu jedne nacionalne kulture? Kako se razlikuje Hrvat u Zemunu od mene Srpkinje koja živim u Zemunu? Mislim da nije riječ o dvije kulture, nego je to jedna zajednička kultura. Imamo niz zajedničkih elemenata koji prožimaju cijeli ovaj kulturni prostor, koji se, naravno, različito definiraju i prepoznaju. Tako da su nekad veće hijerarhijske razlike unutar jednog nacionalnog kulturnog korpusa, na primjer između ruralne i urbane kulture, ili suburbane i urbane no između dviju susjednih nacionalnih kultura. Rat i nacionalistička histerija  doveli su do novih modela raspoznavanja, kada je bilo važnije ne što su vam bili roditelji, nego baka i djed. Slično je bilo i ovih dana, kad se ponovno događa nacionalno zgušnjavanje. A to je trenutak kad se pretvaramo u masu. Nacionalna euforija kojoj možemo svjedočiti i danas, koliko godina poslije, traje u Hrvatskoj i Srbiji, ali, zanimljivo, i u Makedoniji, koja je u procesu deslaveniziranja također u svojevrsnoj histeriji. Čak i u Crnoj Gori danas postoji žudnja za kulturnim razdvajanjem, koje se prije svega definira jezičnim raslojavanjem. Time smo, čini mi se, svi mi samo – sve manji.

KP: Čak i kad opstaje, što nije uvijek slučaj, kultura na ovim prostorima je između tržišta kulture i kulture tržišta, iako pravo tržište, pa ni tržište kulture, ovdje još uopće nije poznato kao punopravni pojam. Kako se u tome snalazi nezavisna scena?

MDŠ: Mi zaista još uvijek jesmo između. Ima jedan manji broj javnih ustanova koje su se uspjele prilagoditi, ali najveći broj javnih ustanova nije to učinio, ili barem nije u dovoljnoj mjeri. Međutim, nastale su nove ustanove kulture, naročito na nezavisnoj sceni, koje su apsolutno ovladale novim tehnikama fundraisinga i programiranja, dakle kolaborativnim praksama, stvaranju intersektorskih i regionalnih projekata, a čak i prelaze granice regije. Nažalost, od 2008. godine procesi tranzicije su zaustavljeni zbog ekonomske krize koja nekako nije bila predviđena, i na primjer, smanjila je javne budžete za kulturu u Srbiji čak za 40 posto, i to je dovelo do redukcije programa javnih ustanova,  jer  najveći dio izdataka čine materijalni troškovi i izdaci za plaće, te je danas gotovo nemoguće u javnom sektoru financirati veće, značajnije i inovativne projekte i tu je došlo čak i do retrogradnog procesa, s obzirom da se više ne radi na razvojnim strategijama i da su se kulturne politike umrtvile. Početkom ili u prvoj polovini prošlog desetljeća svjedočili smo velikom usponu kad su ustanove kulture radile strateške planove, samoeducirale se i širile horizonte. Međutim, kako je došlo do ekonomske krize i kako sama kulturna politika nije pokazivala zanimanje za istinsku evaluaciju i za financiranje prema rezultatima rada i ostvarenim efektima, već je ostala na nivou linijskog programiranja “svakome isto i svakome po malo”, motivacije su izgubljene i čini mi se da su najaktivniji i najznačajniji kadrovi prešli iz javnog sustava u privatne i u nevladin sektor i tamo nastavili voditi ono što danas zovemo “kulturnom politikom odozdo”. Tu se postižu veći uspjesi, vidimo to u Hrvatskoj, a naročito u BiH gdje jedino što je živo je nekoliko organizacija nevladine scene jer federalne ustanove gotovo ni ne postoje, njih sedam je i zatvoreno. 

KP: Trenutno stanje nigdje nije dobro. Recesija je u Hrvatskoj još uvijek veći problem nezavisnima, dok se u Srbiji već i struja isključuje kulturnim institucijama zbog nagomilanih dugova…

MDŠ: Situacija u Srbiji je katastrofalna, jer su se dugovanja u ove četiri godine nagomilala toliko da gradske vlasti, sve da i imaju najbolju volju, više nemaju tog novca s obzirom da je i priljev  u budžet smanjen. On je smanjen i iz drugog razloga. Na primjer, zbog odluke republičkih vlasti (koja pokazuju do koje mjere partije utječu na dnevni, pa onda i kulturni život) koja je donijela odluku o oslobađanju lokalnih poduzetnika poreznih obaveza, a tim sredstvima su se punili lokalni proračuni. Tako da republički proračun time nije smanjen, ali je to strahovito utjecalo na smanjenje lokalnih. Osim toga, pod izgovorom decentralizacije, lokalnim upravama su prenijete još neke nadležnosti a nisu im prenijeti proračuni, tako da su sada u posebno teškoj situaciji muzeji u malim gradovima, lokalni kulturni centri, gradska kazališta  u unutrašnjosti. Posebno je loša situacija u gradovima u kojima gotovo više i nema  industrijske proizvodnje i gdje su jedini doprinos lokalnom proračunu donosili mali poduzetnici. Kako ni njih više nema, ili ima sve manje, nema ni sredstava. U Srbiji danas postoje čak i gradovi u kojima nema više nijednog zaposlenog izvan javnog sektora, što znači da privatni sektor čine samo male porodične firme, pa uopće nema ni mogućnosti da se dogodi obrt kapitala i da dođe do stvaranja nekog općinskog proračuna, pa zato oni ovise o republičkoj pomoći koja odlazi na plaće u prosvjeti i zdravstvu, ali ne ostaje za kulturu. Čini mi se da u Hrvatskoj još nije tako teška ekonomska situacija te stoga ne znam za primjere faktičke obustave rada kulturnih ustanova, kakva se događa u Beogradu. Tamo kazališta gotovo da više ne  rade premijere, nego, recimo, prihvate studentsku predstavu koja je napravljena sredstvima fakulteta. Ili sami glumci naprave predstavu bez scenografije ili iz fundusa, pa se to igra i izgleda kao da se nešto događa. Ali to je privid kulture.  

KP: Jedan okrugli stol u Zagrebu o odnosu institucionalne i izvaninstitucionalne kulture kao zaključak je ponudio i nastup “slobodnjaka” koji su iskazali spremnost da se bore za opstanak institucija s obrazloženjem da “bez institucija nema niti nas”. Kako ta paradigma fiktivnog zajedništva i faktične nejednakosti funkcionira u srbijanskoj kulturi?

MDŠ: Činjenica je da bez institucionalnog sustava nema centra, a ako nema centra onda se ni uvjetno rečeno margina nema u odnosu na što pozicionirati te svaki doprinos nezavisne scene, eksperimenta, inovativnosti i drugosti gubi na snazi i vrijednosti. Jedno bez drugoga ne može jer jedno drugo pothranjuje. S druge strane, mora postojati i klasični repertoar. Ne može nezavisna scena, i ne treba to od nje niti očekivati, dovesti veliku izložbu iz svjetskih muzeja ili napraviti festival s velikim produkcijama njemačkih, francuskih ili američkih pozornica. Međutim, bez nezavisne scene ova prva postaje mrtva, jer je i njoj izazov sve što nezavisna scena čini. Ono što ubija institucionalnu kulturu u Srbiji je veliki stupanj samozadovoljstva, jer svi misle da su sposobni, pametni i talentirani, i da bi napravili čudo kad bi im država dala dovoljno novca. A to nije baš tako. U stvari, nezavisna scena svojim jeftinijim produkcijama napravi strahovite estetičke i kulturološke pomake, pa se onda lakše vidi što je loše na institucionalnoj sceni. Tako bi to trebalo biti, ali sad su i nezavisni u situaciji koja im  onemogućuje i da misle, a kamoli da nešto i rade. 

KP: Istaknutiji akteri ovdašnje nezavisne scene – no ne isključivo oni – ovise o sredstvima izvana, uglavnom o europskim fondovima i različitim zakladama. Iako omogućava preživljavanje, donosi li takvo stanje stvari i neke opasnosti?

MDŠ: U Europi je nekadašnja nezavisna scena ušla čak i u javni sektor, a ne samo na tržište. Uzmimo primjer plesne scene u Francuskoj, oni imaju tridesetak zaposlenih u Ministarstvu kulture koji se bave samo podrškom plesu. Tristotinjak plesnih kompanija i grupa dobiva trogodišnju pomoć s jedinim uvjetom da naprave dva projekta u te tri godine, a još sto trupa ima dvogodišnju potporu s obavezom realiziranje jednog projekta. Iz ove naše perspektive tako nešto izgleda potpuno nemoguće. Tamo javna sredstava i dalje sustavno idu u nezavisni  sektor koji ima potpunu slobodu djelovanja i ne mora, kao ovdje, trčati iz projekta u projekt jer se za svaki projekt dobiva relativno malo novca. U tom trčanju bitno se gubi na kvaliteti. Pored toga, veći izvor financiranja ovdje su inozemni donatori koji imaju odgovornost prema svojim upravnim vijećima pa, ako već daju novac za regiju, ne daju za razvoj umjetnosti već za inkluzivne politike ili razvoj demokracije i slično. Svaka nezavisna grupa mora svoj projekt, ili novac koji traži za umjetničko djelo, pravdati time što će obavljati još niz drugih socijalnih, inkluzivnih i ostalih funkcija. To nije loše samo po sebi, ali veliki dio energije se troši na pisanje opravdavanja svojih projekata korištenjem različitih vokabulara, poput onog socijalne politike ili kreativnog poduzetništava i kreativnih industrija. Dakle, nezavisni tako moraju  dokazati održivost, za koju svi mi znamo da je ju je nemoguće dokazati, ali se dokazuje. Tako se zapravo uspostavlja privid održivosti, u kojem se svi “prave” – i oni koji pišu i oni koji čitaju. Bila sam i još sam u mnogim odborima fondacija koje financiraju projekte, i znam da je tako. 

Ovogodišnji kongres Shortcut Europe 2012, bit će održan od 15. do 17. studenoga u zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu. Nositelji organizacije i programa kongresa su Centar za kulturu Trešnjevka, Centar za kulturu i informacije Maksimir, Kulturni centar Peščenica, Kulturno informativni centar (KIC), Narodno sveučilište Dubrava i Pučko otvoreno učilište Zagreb.

Program kongresa u KIC-u je predstavila Ljiljana Perišić istaknuvši kako je ovaj kongres gostuje u Zagrebu jer su se po prvi puta institucije koje se bave kulturom u lokalnim zajednicama umrežile i pokrenule: “Kongres Europske mreže centara za kulturu svake se godine održava u drugom gradu, a prvi takav održan je 1996. godine u Kopenhagenu. Prošle je godine u Varšavi dogovoreno da ovogodišnji kongres organizira Centar za kulturu Trešnjevka koji je pridruženi član Europske mreže centara za kulturu“, kazala je Perišić dodajući kako u Hrvatskoj još uvijek ne postoji mreža centara za kulturu te kako se nada da će ovaj susret doprinijeti stvaranju takve mreže. Govoreći o ovogodišnjoj temi kongresa Kultura mjesta: Mjesto kulture – Centri za kulturu i urbana regeneracija, Perišić je naglasila kako su centri za kulturu, unatoč činjenici što ne postoji formalna strategija njihova djelovanja, sami uspjeli postati mjesta na kojima se događa kultura za svakog, zaključivši kako zagrebački centri za kulturu imaju što pokazati te da su programi centara iznimno posjećeni. 

O popratnim događajima koja su organizirana govorila je Ružica Kovačević, voditeljica Odjela za kulturu i nakladništvo POUZ-a, koja je istaknula kako se svih 13 centara za kulturu, a koji djeluju u Zagrebu, profiliralo za određene djelatnosti. Na kongresu kojemu je Zagreb domaćin očekuje se više od 200 gostiju koji će tijekom tri dana sudjelovati u nizu panel diskusija, izlaganja  te okruglih stolova, a za sve su goste organizirane i kazališne predstave, izložbe i koncerti. Gabrijela Krmpotić – Kos, v.d. ravnateljica KIC-a kazala je kako je za sudionike pripremljen bogat program pa će tako delegati moći razgledati izložbe i pogledati domaće filmove koje je ustupio HAVC. 

Na kongresu će uvodna izlaganja održati Sanjin Dragojević, Vjeran Katunarić, Milena Dragičević Šešić, Gabriele Gerbasits, dok su nositelji panela i okruglih stolova Daniela Angelina Jelinčić, Ivo Peeters, Ognjen Čaldarović i Saša Božić. ENCC predstavlja mrežu s više od 2500 centara za kulturu diljem Europe, te je jedna od vodećih organizacija specijalizirana za teme kulture, umjetnosti, kulturnih politika i civilnog društva. Više o mreži možete saznati ovdje. 

Izvor: SE

ENCC predstavlja mrežu s više od 2500 centara za kulturu diljem Europe pa se može reći da je ENCC jedna od glavnih organizacija u Europi koja se specijalizirala za teme kulture, umjetnosti i civilnog društva. Budući da će svih trinaest centara za kulturu Grada Zagreba sudjelovati u ovogodišnjem kongresu, Shortcut Europe 2012 Zagreb zasigurno jest obavezno mjesto za sve profesionalce i entuzijaste s područja kulture, umjetnosti ili civilnog društva koji traže umrežavanje i razmjenu ideja u Hrvatskoj i Europskoj uniji. Nositelji i diskutanti iz Hrvatske i EU moći tako raspravljati o specifičnim elementima ovogodišnje glavne teme – Kultura mjesta: Mjesto kulture – Centri za kulturu i urbana regeneracija.

Uvodna će izlaganja održati Daniela Angelina Jelinčić, Gabriele Gerbasits, Ivo Peeters, Milena Dragičević Šešić, Ognjen Čaldarović, Saša Božić, Sanjin Dragojević i Vjeran Katunarić, a među panelistima i diskutantima ističu se Rada Borić, Srećko Horvat, Søren Søeborg Ohlsen, Pavlina Petrova, Mateusz Lewandowski, Dea Vidović, Nina Obuljen Koržinek i drugi.

Kongres je organiziran u kooperaciji s Kulturnim centrom Trešnjevka, Pučkim otvorenim učilištem Zagreb te kulturnim centrima Maksimir, Peščenica, Kulturno-informativnom centru (KIC) i Narodnim sveučilištem Dubrava, a održava se od 15. do 17.studenog 2012. u Pučkom otvorenom učilištu. 

Više o programu kongresa potražite ovdje.