Ispostavilo se da je to očekivanje iz ranih dana hrvatske neovisnosti bilo jednako ispravno kao i ono o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu”. Lisnica je u sjedištu Europske centralne banke u Frankfurtu, a puška u centrali NATO-a u Bruxellesu. Hrvatska suverenost – bye bye!

Pored toga, sada policija trenira strogoću, primjerice ako se netko u hrvatskom javnom prostoru pojavi s jugoslavenskom ili palestinskom zastavom. Naučila je to mlada ekipa iz Revolucionarnog komunističkog saveza, koja se prošle godine pojavila s jugoslavenskom zastavom na zagrebačkoj i pulskoj Povorci ponosa, a onda i prorektor Sveučilišta u Rijeci, Gordan Jelenić, koji je na Noćni marš u povodu Dana žena došao s palestinskom zastavom. 

Organizatori ovih protestnih marševa nisu imali potrebu intervenirati zbog tog znakovlja (zašto bi?), no “naši dečki” jesu. Pritom se dubiozno pozivaju na važeće zakone Republike Hrvatske, što je samo dodatno dovelo u pitanje smislenost i opravdanost policijske intervencije u oba slučaja.

Zakonska akrobatika

Jelenić je odmah nakon Noćnog marša priveden i kažnjen s 200 eura prema članku 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi: “Tko istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 200,00 do 1.000,00 eura.”

Zašto bi građani RH uopće trebali imati poziv društveno-političke organizacije ili odobrenje tijela državne uprave za isticanje neke zastave? Također, u članku 26. precizira se da je riječ o “zastavi druge države”, a svi smo svjesni sramote da Hrvatska, za razliku od 146 od 193 članice Ujedinjenih naroda i 10 od 27 članica Europske unije, ne priznaje Palestinu kao državu. U Hrvatskoj palestinska zastava zato nije “zastava strane države”.

Kako su zabilježile Novosti, Jelenić nije jedini građanin RH koji je imao posla s policijom zbog isticanja palestinske zastave. “Naši dečki” doslovno hodaju po kućama i maltretiraju građane koji se usude postaviti palestinsku zastavu na prozor ili balkon svog stana, valjda kako ne bi bilo nikakve sumnje na čijoj je strani službena RH u trenutnom genocidu u Gazi. 

Još krajem listopada 2023. Hrvatska je, po odluci premijera Andreja Plenkovića, bila među samo 14 država koje su u Općoj skupštini UN-a glasale protiv rezolucije kojom se pozivalo na “hitno, trajno i održivo humanitarno primirje koje će dovesti do prekida neprijateljstava”. Za je glasalo 120 članica, dok ih je 45 bilo suzdržano. S obzirom na hijerarhijsko i politizirano funkcioniranje hrvatske policije, teško je povjerovati da je progon onih koji isticanjem palestinske zastave iskazuju solidarnost s Palestincima rezultat inicijative nekoliko procionistički nastrojenih službenika. Ne, oni samo sprovode naređenja.

Ne čudi što je u paketu s palestinskom zastavom na udaru i ona jugoslavenska, s obzirom na to da je SFRJ podržavala palestinsku borbu za emancipaciju i 1988. priznala Palestinu, što je civilizacijski i politički doseg za koji RH četrdesetak godina kasnije još nije sposobna. Iz perspektive današnje Hrvatske, koja ne smije ništa zucnuti Izraelu, a živote Palestinaca uopće ne percipira kao relevantne, dirljivo je prisjetiti se solidarnosti s Palestincima koja je nekoć vladala kod nas. I u socijalističkoj Hrvatskoj i u socijalističkoj Jugoslaviji.

Selektivna represija

Kako ni jugoslavenska zastava nije “zastava strane države” – jer Jugoslavija više ne postoji – ni na njeno isticanje u javnosti nema smisla primjenjivati već spomenuti članak 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Ako nije problem što se Markovim trgom šetaju nakićeni purani koji se nazivaju vitezovima dinastijskog Reda sv. Jurja kuće Habsburško-Lotarinške, na čijem je čelu Veliki meštar reda Karl von Habsburg-Lothringen, zašto bi bio problem javno isticati zastavu SFRJ (ili SRH)? Po čemu je simbolika monarhističke Austro-Ugarske, koja je Hrvate koristila kao topovsko meso u klaonici Prvog svjetskog rata, neprijeporna, dok je zastava socijalističke Jugoslavije – koju su stvarali i Hrvati i koja je u biti hrvatska ideja (ako ne vjerujete, samo pitajte srbijanske nacionaliste) – nepoželjna i neprihvatljiva u javnom prostoru?

Policija se u tim slučajevima najčešće dosjeti još jedne bizarne kvalifikacije Prekršajnog zakona, one o “vrijeđanju moralnih osjećaja građana”, što je potpuno proizvoljna kategorija s obzirom na to da bi pluralizam mišljenja i sloboda govora u demokratskom društvu trebali imati primat nad “vrijeđanjem moralnih osjećaja građana”. Nije ni jasno kako se to (empirijski) uopće može utvrditi koji su moralni osjećaji građana, a niti otkud uvjerenje da građani dijele iste moralne osjećaje, kao i stupanj uvredljivosti istih.

U svakom slučaju, uvrijeđenih moralnih osjećaja građana, izgleda, bilo je u mjestašcu Jakšić pored Požege, gdje je 47-godišnji stanovnik 2022. godine na svoju kuću izvjesio jugoslavensku zastavu, zbog čega je promptno reagirala policija i kaznila ga. Sada pak troše značajne resurse da bi zbog zastave SFRJ progonili ljude iz Revolucionarnog komunističkog saveza, pa su njihovu članicu priveli nakon ovogodišnjeg Noćnog marša u Zagrebu, identificiravši je na temelju nadzornih snimki ili fotografija. U praktičnom smislu to znači da je netko u policiji morao pregledavati sate materijala u potrazi za djevojkom čiji je “krimen” nošenje zastave socijalističke Jugoslavije.

Ispada da u liberalno-demokratskoj Hrvatskoj 2025. nismo daleko od Obznane vlade Kraljevine SHS iz 1920. godine, kojom je zabranjena Komunistička partija Jugoslavije, tada treća politička snaga u državi. Naoko kontradiktorno, no zapravo posve logično, jer su i Republika Hrvatska i Kraljevina SHS kapitalističke države, kojima je obrana kapitalističkog poretka očito iznad slobode govora i izražavanja. Drugim riječima, u Hrvatskoj i dalje postoji verbalni delikt – dovoljno je u pravcu premijera Plenkovića povikati “HDZ lopovi! Lopine!” pa ćete dobiti prekršajnu prijavu, kao što je 2017. saznao tada 18-godišnji Marko Starčić – samo što se više tako ne zove. 

Čak je i portal udruge Željke Markić u jednom članku jasno zaključio da “u Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji (pod određenim okolnostima) zabranjuje isticanje jugoslavenske zastave”. Dapače, pošteno su konstatirali kako ni članak 325. Kaznenog zakona, koji kažnjava javno poticanje na nasilje i mržnju prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti, vjere ili seksualne orijentacije, ne podržava policijsku intervenciju zbog isticanja jugoslavenske zastave, “osim ako je popraćeno govorom mržnje ili sličnim postupcima”, a u slučajevima u Zagrebu i Puli toga definitivno nije bilo.

Svitanje demokracije

Dok je hrvatska policija jako stroga i još više maštovita u tumačenju važećih zakona kada je riječ o palestinskoj i jugoslavenskoj zastavi, prema nekom drugom znakovlju je vrlo blaga i spremna ignorirati zakone i sudsku praksu. Primjerice, Europski sud za ljudska prava je 2019. presudio kako je ustaški pozdrav Za dom spremni “manifestacija rasističke ideologije”, te simbolizira “ustaški pokret nastao iz fašizma te da je utemeljen na rasnoj mržnji i stoga simbolizira mržnju prema ljudima temeljenu na različitoj religiji ili etničkom porijeklu”, a sve to znači da nije pokriven pravom na slobodu govora. Hvala Josipu Šimuniću na tome! 

O tome kako se hrvatska policija odnosi prema “ZDS” dovoljno je otići na bilo koji koncert Marka Perkovića ili na bilo koji javni skup na kojem se pojavljuju veterani HOS-a, koje njihov ratni lider Ante Prkačin sam opisuje kao “nastale na tradiciji ustaša”. Dovoljno je prisjetiti se muških suza hrvatskog policajca koji je u kolovozu 2023. zaustavio notornog Marka Skeju na putu za Knin. Istog onog Skeju koji je 1995. usred Splita postrojio crnokošuljaše iz IX. bojne Rafael vitez Boban (nomen est omen!) i s njima skandirao: “Tko smo mi? Mi smo ustaše!”.

Nešto je trulo u državi Hrvatskoj u kojoj represivni aparat iskazuje toliki elan i troši tolike resurse na progon građana koji javno ističu palestinsku i jugoslavensku zastavu. Je li to strah od emancipacije i od borbe protiv okupatora? 

U svakom slučaju, znam točno što mislim o tom policijskom treniranju strogoće. Najradije bih to sažeo u četiri slova, od kojih su dva ista, ali sam već naučio na vlastitim leđima da bi to značilo kako će me hrvatska policija skinuti s leta za Berlin, poslati po mene djelatnike iz Odjela za terorizam kako bi me po hitnom postupku odveli na Prekršajni sud, gdje će me sudac u tragikomičnom procesu brže-bolje osuditi jer sam vrijeđao policiju. Ah, ti osjećaji tankoćutnih nositelja pendreka! 

Iste kafkijanske procese sada doživljavaju i građani RH koji su javno isticali palestinsku i jugoslavensku zastavu. Srećom, više nismo u “totalitarnom mraku”, već živimo slobodu i demokraciju. Doista je svanulo – baš kao u onoj pjesmi “Evo zore, evo dana”.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Ciklus fotografija Osamdesete posvećen je problemu identiteta i načinima kako se on iskazuje tokom vremena u različitim političkim formacijama. Odabrane fotografije okupljene u seriji nastale su “između 1983. i 1985. godine u novobeogradskom Bloku 45, takozvanom Naselju Sunca koje je realizirano kao utopistički, biopolitički projekt izveden u vrijeme zalaska jugoslavenskog socijalizma”, a mogu se promatrati i kao “dokument odrastanja jedne od posljednjih bezbrižnih generacija SFRJ”.

Srđan Veljović (1968.) je fotograf, kulturni radnik, konceptualni dokumentarist. Bavi se problemom identiteta i njegovog uspostavljanja kao polja konstituiranog izvani istražujući mjesta prestupa granice koja ga definira.

Izložbu organizira Culture Hub Croatia u suradnji s Uredom za fotografiju.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Piše: Mario Kikaš

Posljednje desetljeće u akademiji i na njenim konferencijskim/festivalskim/galerijskim ili općenito event-marginama, a onda logično i u izdavaštvu, svjedočimo povećanom interesu za period jugoslavenskog socijalizma. Do te mjere da se stvorila i zasebna ladica koja skuplja sve te interdisciplinarne interese pod oznakom jugoslavenskih studija. Prvotno nastala kao cinična i pomalo melankolična doskočica, danas su jugoslo/avenski studije/i gotovo pa bibliografska oznaka pod koju se onda svrstavaju svi ti pokušaji “novog promišljanja socijalističke Jugoslavije – njene strukture, karaktera i nasljeđa” često, nažalost i nužno, projektno kreirani da bi obilježili određene datume (poput aktualne stogodišnjice “zajedničke države”) ili pak zajahali na valu globalno visokog burzovnog kotiranja jugoslavenskog nasljeđa u kulturi, odnosno, prije svega suvremenoj umjetnosti i arhitekturi.

Drugim riječima, ta fluidna interdisciplinarnost same oznake studija i pristupa temama, a onda i činjenica da je njeno polje jedna arhivska, da ne kažem arheološka, rabota “povratka u prošlost” daje joj nesiguran status jer pretpostavlja distancu i autorefleksiju, što opet pretpostavlja određeno vrijeme i resurse, ono što u ovim vremenima čini kao luksuz koji si malo tko može priuštiti. U realnosti historijskog revizionizma ili pak projekata kratkoročno i ignorantski okrenutih razvoju i budućnosti koji se urušavaju pred našim očima, Jugoslaviji ne ostaje ništa dugo nego taj preostali prostor margine, odnosno pokušaja koji je često i pogreška. A opet, pokušaja koji nam se u tako iscrtanom kontekstu čini nužnim jer upravo kontrira svemu aktualnom. S druge pak strane, i kada uđe u mainstream prostore (galerijske, akademske, projekcijske), bavljenje socijalizmom i Jugoslavijom odražava neke trenutne političke, kulturne ili kulturnopolitičke tendencije, dok Jugoslavija i njene kontradikcije ostaju po strani – kao ornament nekog važnijeg iskaza i suvremenijih potreba.

Geografija nesrazmjera

Odmah da se autorski amnestiram, ni ovaj tekst nema ambiciju da se puno odmakne od toga, odnosno vlastitog pabirčenja po povijesti Jugoslavije zarad nekih aktualnijih ili bar postjugoslavenskih pitanja. Iako je prošlo više od četvrt stoljeća od njenog formalnog kraja, proces uništavanja njenog nasljeđa traje i danas, a problemi tada postavljeni i donekle osviješteni, iako ne i riješeni – ostaju pitanja i naše generacije. Gorko-slatko je prokletstvo te generacije, koja je samo rođena (ako i to) u Jugoslaviji, na kraju njenog “projektnog ciklusa”, da joj se stalno vraćamo znajući da je to jedino emancipacijsko političko nasljeđe na koje se možemo referirati. I to ne samo kao usputnu fusnotu u stručnim tekstovima nego i u nekim budućim pokušajima traženja političkog odgovora na pitanja s kojima se suočavala ta ista Jugoslavija, odnosno detektiranja kontradikcija na kojima se gradila i izbjegavanja onih na kojima se uništavala. 

A svakako jedno od tih značajnijih pitanja i kontradikcija jugoslavenskog perioda koje sve više zanima i jugoslavenske studije je pitanje razvoja, odnosno nesrazmjera u razvijenosti pojedinih dijelova Druge Jugoslavije. Ili plastično ekonomski rečeno, riječ je o državi koja je imala nezapamćen rast i ekonomski boom, “naročito između 1957. i 1961., kada se Jugoslavija spominje kao zemlja s najvećim privrednim rastom na svijetu – 12-13 posto godišnje, odnosno više od Japana u njegovim boljim vremenima”. Ali istovremeno je od Vardara pa do Triglava imala dva, pa i više svjetova toliko različitih po svom ekonomskom razvoju i modernizacijskom stupnju, da se danas te razlike čine puno važnijim od onih kulturnih i nacionalnih u razumijevanju raspada Jugoslavije, a onda i povratnog razumijevanja ili reinterpretacija potonjih. Godine 1979. kada su reformizmi, odnosno različiti pokušaji rješavanja problema neravnomjernog razvitka došli svom kraju, a neoliberalni projekt dobivao svoje jasne konture i lokalne aplikacije, “42% populacije na  Kosovu i Metohiji se još uvijek bavilo poljoprivredom u usporedbi s 12% slovenske populacije; stopa smrtnosti novorođenčadi na Kosovu je bila 68 na 1000, u Sloveniji tek 15.5, dok je nezaposlenost bila 38% na prema 1%”. Problem regionalnog razvoja, kako bismo ga nazvali suvremenim policy-jezikom, doista jest bio jedna od glavnih tema rasprava partijske razine odlučivanja pa onda i raznih reformskih pokušaja (od pedesetih naovamo) kao i stručnih rasprava koje su ih podržavale ili pratile. Pritom se problem regionalnog razvoja nije iscrpljivao u ovoj plastičnoj dihotomiji Slovenija – Kosovo koja je pokazivala krajnje točke jugoslavenske razvojne geografije i bila najčešća metafora, ali i hiperbola njenih kontradikcija. Ta je dihotomija paralelno i skrivala neke druge geografije i probleme kojima ćemo se baviti u ovom tekstu. 

Kamen, krš i Njemačka

Neravnomjeran razvoj, zakašnjela modernizacija ili prežici nekih ranijih mentaliteta koji uspijevaju i u novim društvenim odnosima, nisu bili samo pitanje koje je opterećivalo Jugoslaviju na saveznoj ili na načelnoj razini, nego i unutar njenih pojedinačnih republika, a onda i mikroregija. Jer jednostavna geografska metafora Slovenija – Kosovo, odnosno sjever – jug, nije odgovarala na pitanje unutrašnjih razlika u razvoju dijelova pojedinih republika koje su se iskazivale i kroz stupanj industrijalizacije kao temeljnog razvojnog alata moderne Jugoslavije, ali i kroz stope nezaposlenosti kao još jedan bitan pokazatelj razvijenosti pojedinih područja. Naime, iako podaci o razlikama u stopama nezaposletnosti potkrepljuju onu pojednostavljenu razvojnu sliku sjever – jug , ne odgovaraju na pitanja o geografskoj i sektorskoj distribuciji te nezaposlenosti u samim republikama. To pitanje dodatno podcrtava,  a onda i usložnjava činjenica da se na radne migracije u inozemstvo odlučuju nezaposleni iz relativno razvijenijih dijelova države (Slovenija, Hrvatska i Vojvodina) plus Hercegovina, što se donekle može objasniti geografskom blizinom ili lakšom dostupnosti zapadnih zemalja radnicima iz “sjevernijih” krajeva SFRJ, ali opet nedovoljno da bi do kraja razriješilo fenomen nerazvijenosti, a onda i političkog i kulturnog tretmana tog fenomena koji je jednako zaokupljao i republička partijska vodstva; političke, kao i kulturne radnike.

Personifikacija tog problema i u jugoslavenskim studijama, figura je gastarbajtera, odnosno radnika na privremenom radu u inozemstvu – najčešće u Zapadnoj Njemačkoj i Austriji koje su bilateralnim sporazumima sredinom šezdesetih godina otvorile svoje granice radnicima iz Jugoslavije (ali i Južne Europe općenito: Turske, Grčke, Italije, Portugala i Španjolske) da bi nadomjestili nedostatak radne snage u svojoj paralelnoj modernizacijskoj priči. Jugoslavija, pritom, izvozom radnika u zemlje kapitalističkog centra rješava dijelom i spomenute razvojne probleme, odnosno višak nezaposlene radne snage koja ne nalazi svoje mjesto u samoupravnom socijalizmu, često i zbog toga što dolazi iz onih dijelova države u kojima razvoj infrastrukture, industrije, a onda i sveopći modernizacijski projekt, kaska za razvojem republičkih centara. Kako je Ante Jerić u prošlom tematu o gastarbajterima iznio, vodeći se podacima nekadašnjeg zagrebačkog Instituta za geografiju Porijeklo i struktura radnika iz Jugoslavije u SR Njemačkoj iz 1970. koji se bavi razdobljem radnih migracija od 1965. do 1968., područja odakle je odlazilo najviše radnika na rad u inozemstvo “bile su općine u gospodarski slabo razvijenom planinskom i krškom području Dalmatinske zagore (s Imotskom krajinom), jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine” te “općine u Panonskoj nizini, zatim u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i sjeveroistočnoj Sloveniji”. U ovom slučaju ćemo se ograničiti na ove “prve” upravo zbog njihove političke uloge ili reprezentacijske funkcije (često i prenaglašene) u kasnijim jugoslovenskim scenarijima.

Viktimizacija dijaspore

Zato, osim tih evidentnih otegotnih reljefnih činjenica i nasljeđa ekonomske zaostalosti, pretpostavimo da postoji i svojevrstan podtekst te razvojne stagnacije, odnosno zakašnjele ili prespore modernizacije i u socijalizmu, koje su se onda manifestirale u političke tendencije primarno – hrvatskog nacionalizma. Njegova geografska rasprostranjenost nam se i danas čini kao primarna otegotna okolnost za širenje iole progresivnih političkih ideja u tim krajevima. A onda i ključnom stavkom u raspravi o budućnosti lijevih ili emancipacijskih tendencija u ovim krajevima. Pritom “hibridna figura kapitalizma i socijalizma” u liku gastrabajtera koji istvoremeno predstavlja znamen kontradikcija socijalističke prošlosti, ali i našu globalnu suvremenost sa svim svojim poskliznućima, čini se kao zgodan okvir za promatranje lokalne političke povijesti i suvremenih potreba za političkom emancipacijom određenih krajeva koje nose stigmu “zaostalih” i “konzervativnih”.

Iako su Dalmatinska Zagora  i Zapadna Hercegovina bile u različitim socijalističkim republikama, dijele mnoge zajedničke karakteristike poput atributa “iseljeničkog kraja”, kako smo vidjeli i u podacima Instituta za geografiju. Kulturni topos vječno nedovršenih roh-bau dvokatnica  tek je jedna od znakova zajedničke priče i gastarbajterskog nasljeđa ovog područja koji se često zajedno neprecizno podvodio pod nešto apstraktniji, ali u hrvatskoj političkoj kulturi jasno ideološki obojan termin dijaspore. U kasnijem razdoblju, ta će se dijaspora konstituirati kao ključan politički faktor u formiranju nezavisne države, odnosno rušenju Jugoslavije. Dogovor te hrvatske dijaspore (u koju su nasilno ugurani i ekonomski migranti, odnosno gastarbajteri) i konvertita bivšeg sistema otjelovljenog kroz HDZ, odnosno političko partnerstvo Gojka Šuška i Franje Tuđmana kao stožernika tih dviju grupacija, bio je buldožder tih procesa i nositelj ideologije postkomunizma. Njihova primarna gesta je bila masovna viktimizacija svega šta joj dođe pod nos pa onda i ekonomskih migranata koji su svrstani u zajednički kofer s ustaškom migracijom i isporučeni na oltar domovine. Kako već citirani Boris Buden primjećuje, dogodilo se “ideološko prisvajanje gastarbajterskog fenomena”. Oni su tako istvoremeno postali stvaraoci nove države (kao dio dijaspore) i žrtve komunizma, odnosno živi svjedok “neuspjeha socijalističke ekonomije” kako to nalažu revizionističke tendencije. Na tome se i gradio narativ o zajedničkim, ekonomskim i političkim, žrtvama komunizma. Time se gastarbajtersko iskustvo povijesno i institucionalno izbrisalo svodeći ga upravo na nedovršene fasade onih kuća, odnosno, privatne povijesti obitelji koje se tek kroz jugoslavenske studije ponovno ozvučuju i interpretiraju.

Grijesi otaca

Međutim, priča o gastarbajterima i “pasivnim krajevima” nije tako jednostavna kako nalaže binarna slika ideologije totalitarizma. I da bi je se donekle ispripovijedalo, potrebno se vratiti u godine iz kojih sežu oni podaci zagrebačkog Instituta za geografiju. Naime, reforme šezdesetih, koje će postati buzzword tih godina i pratiti Jugoslaviju do njezinog uništenja, za cilj imaju smanjiti očigledne razlike u modernizacijskim etapama i brzinama među jugoslavenskim regijama: Kosovo je po svim ekonomskim podacima daleko iza ostalih regija, Makedoniju je 1963. pogodio strašan potres koji je dodatno usporio njen razvoj, a Bosna i Hercegovina iako se lijepo industrijalizira, ima krajeva u kojima svega 3% stanovništva radi u industriji, a i terenske organizacije su u velikim problemima jer se članstvo masovno isključuje i to najčešće zbog njihove – religioznosti. 

To su samo neke od informacija o kojima se tijekom kasnih pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih aktivno raspravlja u sklopu partijske organizacije mostarskog sreza pod koji spadaju i “hrvatski krajevi” zapadne Hercegovine. I još prije nego će Jugoslavija u jednom od reformskih paketa okretanja tržištu otvoriti svoje granice za migracije radnika iz ovih krajeva, zapisnici partijskih sastanaka bilježe zabrinutost za iseljavanje ili kako u stoji u zapisniku sa sastanka Sreskog komiteta Mostar iz 1960. (prema tekstu Husnije Kamberovića Mostarsko savjetovanje) “bježanje” mahom mladih, nezaposlenih i neoženjenih muškaraca u inozemstvo. Slijedila je i detaljna partijska analiza “bježanija” iz ovih krajeva, ali i popratni strah i paranoja lokalnog partijskog vodstva prema svim oblicima migracija bez obzira na njihove povode. Ta “vrlo složena i za pozitivno rješavanje vrlo komplikovana” situacija u zapadnoj Hercegovini, čija je najvidljivija manifestacija upravo bila ekonomska (i manjim dijelom politička) migracija u inozemstvo, odraz je zapostavljenosti tog kraja, odnosno njegovog parcijalnog isključenja iz modernizacijskih procesa. Nisu svjedočili tome samo suhoparni ekonomski pokazatelji nego i činjenica loše razvijene prosvjetne i kulturne infrastrukture i paralelizam one crkvene koja je ostala kao jedina opozicijska kultura socijalizmu u Hercegovini. Represivni odgovor partije na bilo kakav oblik pa čak i one ritualne (kalendarske ili životne) religioznosti bio je pritom kontraproduktivan upravo zbog nepostojanja adekvatnih, altiserovski rečeno, ideoloških aparata države koji bi stvarali kulturu socijalizma. 

Autokritika dotadašnjeg partijskog djelovanja kroz Mostarsko savjetovanje 1966. koje je okupilo sve važnije društveno političke radnike iz Hercegovine, došla je prekasno da bi ispravila poslijeratnu politiku koja je cijeli jedan kraj odlučila stigmatizirati zbog sudjelovanja nadprosječno velikog broja stanovništva u neprijateljskim redovima. Ne čudi stoga da su upravo ovi krajevi, paradoksalno – upravo oni koji su stigmatizirani kao parohijalni, provincijalni i šovinistički – poslali najviše radnika u svijet. Oni pritom nisu bili samo “pioniri svijeta globalnog kapitalizma” u koji je Jugoslavija svojim reformama polako zakoračila, nego i stalni podsjetnik ljevici na njene greške s čijim se posljedicama, ako ima ikakve ambicije, treba i danas baviti. 

Zaključno o političkoj periferiji

Naravno, ovaj tekst ne vodi želja da amnestira sve političke aktere pridošle iz ovih krajeva od nacionalizma, nego da bilježi u kojim se materijalnim uvjetima takav nacionalizam razbuktao, koje je kontradiktorne figure taj kontekst stvorio i koje greške je ljevica pritom počinila. Da se vratimo na kraju na jugoslavenske studije, odnosno istraživanje Jugoslavije i suvremene potrebe i ambicije: istraživanje ovakvih “džepova” naše povijesti čini se nasušnim, ne samo da bi se bolje razumio jugoslavenski socijalizam i njegova heterogenost, nego i da bi se stekle određene pouke za budućnost u kojoj emancipacijska politika neće polaziti i ograničiti se na centar, nego se širiti iz margina, te iz svojih kontradikcija stvarati strategiju pobjede, a ne rahlo tlo vlastitog poraza i propadanja.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tijekom ove obljetničke godine gastarbajteri su tako u službenom  javnom diskursu najčešće spominjani isključivo kao model uspješne integracije migranata: “Jako je važno da je druga i treća generacija migranata iz bivše Jugoslavije dobro integrirana u austrijsko društvo. Primjer ljudi iz bivše Jugoslavije pokazuje da integracija može uspjeti, ali i da je za nju potrebno mnogo vremena, čak i više od jedne generacije”, nedavno je izjavio austrijski ministar vanjskih poslova i integracija Sebastian Kurz, zaboravivši napomenuti u okviru kakvih se to kriterija integracija dijeli na dobru i lošu. Međutim, objašnjenje treba tražiti u tajmingu – u trenutku kad spomenuti ministar predlaže regulaciju migrantske krize prema australskom modelu, ili kažnjava “integracijsku nevoljkost” (Integrationsunwilligkeit) školskih učenika s 1000 eura kazne, jugoslavenski su migranti izvučeni iz prašnjavog ormara austrijskih socijalnih čuda te ih se sa svih strana svojata kao društveni eksperiment koji se, eto, prigodno upravo uslijed izborne godine i kontroverznih migracijskih politika slavi kao nacionalni uspjeh. Svaka veća i ozbiljnija stranka (osim radikalno desnog FPÖ-a čije nesudjelovanje u trendu ne treba posebno objašnjavati), svaki državni ured ili agencija koja u svojem akronimu nosi integraciju, manjinu ili oboje, kroz godinu je organizirala vlastitu proslavu obljetnice potpisivanja Sporazuma s predvidljivim sižeom – red službene govorancije, red zabavnog programa manjinskog karaktera, red balkanskih specijaliteta s otvorenim bifeom.

Slaveći uspjeh austrijskog modela integracije koja se, evo, odvija već nekoliko generacija (u službenom diskursu migracija se još uvijek reda po brojevima, kao da nikada neće prestati biti definirana prezimenom svoga djeda ili bake), službeni modeli obilježavanja jubileja potpuno su zanemarili činjenicu da se ta višegeneracijska integracija i transformacija privremenog u stalno radništvo temeljila na uputama države i dokumentima u čijem se provođenju na terenu promicala upravo privremenost kao prioritet. Drugim riječima, ostanak radnika u gostima nije bio planiran projekcijom službene vlasti, on se jednostavno dogodio mimo nje.

O tome svjedoči i sam tekst Sporazuma iz 1966, nastao po uzoru na slične ugovorne dokumente koje je Savezna Republika Austrija, u projekciji snažnog poslijeratnog ekonomskog rasta i pod pritiskom potrebe za provodiocima istog, potpisala i sa Španjolskom (1962) i Turskom (1964). Uz odredbe mehanizama sustavnog zapošljavanja jugoslavenskih radnika u Austriji (austrijski su poslodavci slobodna radna mjesta morali prijavljivati jugoslavenskom birou za zapošljavanje preko kojeg su onda radnici aplicirali za određene pozicije na koje bi o trošku poslodavca odlazili nakon obaveznog zdravstvenog pregleda) te odredbe o pravima jugoslavenskih radnika na uživanje ravnopravnog položaja u odnosu na austrijske kolege, osnovna ideja vodilja Sporazuma bila je ona o rotacijskom radnom planu – dodatna je radna snaga u punom smislu riječi bila zamišljena kao gostujuća, zapošljavala se uglavnom u valovima, ograničena kratkoročnim ugovorima o zapošljavanju. Važnost pojma privremenosti u privremenom radu dodatno je potvrđena prvom većom ekonomskom krizom u Austriji (1975-1984) kad je više od trećine ukupnog broja jugoslavenskih radnika vraćeno u domicilnu državu kao tehnički višak.

Sistem privremenog rada

No, zamišljen, dogovoren i normiran, sistem privremenog rada već se nakon nekoliko godina prakse počeo urušavati, ali iznutra. Mnogi su sezonski radnici odlučivali ostati, mijenjali su poslove kako bi doskočili pravu na jednokratno zaposlenje, dovodili su obitelji i time proširivali mogućnosti ostanka, ali su i mnogi austrijski poslodavci samoinicijativno počeli produživati ugovore kako bi izbjegli ponovno obučavanje novog vala radnika. Upravo je ta raznovrsnost procesa transformacije gosta u punopravnog i aktivnog subjekta austrijske države, “njih” u “nas”, potpuno nedostajala u manifestacijama obilježavanja godišnjice državnog tipa rušeći tek mjestimice svoju nametnutu povijesnu uvjetovanost i njenu predvidljivu reprezentaciju.

Uz prigodničke manifestacije u izvedbi službenih organa (od kojih većina nije imala javni karakter), nekolicina događaja koji nisu potpali pod goreopisane programske sheme odvijala se najčešće u gradskim kulturnim institucijama poput muzeja, galerija, kino-sala, u okviru programa nezavisnih kulturnih centara ili na mjestima obilježenima privremenim radom, poput napuštenih tvorničkih pogona. Nezavisno od strukture podrške zadužene za sam program (državno, gradsko, stranačko ili nezavisno pokroviteljstvo), preostale modele reprezentacije izrazito kompleksne teme radne migracije kojima smo svjedočili tijekom ove godine mogli bismo, s obzirom na karakter same građe, svesti na dva tipa. Prvi se bavio prikazom društveno-političkog konteksta, tj. mehanizama kontrole i upravljanja procesima radnih migracija “odozgo” (propitivanje i predstavljanje administrativnih uvjeta, odnosa kontrole i upravljanja, pitanje političkih odluka i sl.), a koji su se minimalno kritički preispitivali kroz sve analizirane i posjećene programe, tek se poslovično predstavljajući kao svojevrsna polazna točka.

Drugi tip reprezentacijske građe potpuno je prevladao u većini ponuđenih programa. Riječ je o modelu prikaza “odozdo”, svođenju fenomena na minimalan zajednički nazivnik okarakteriziran osobnim svjedočanstvima prvoboraca rada u gostima. Na tom i takvom prikazu pojedinačne arhivske građe, bilo u njenom materijalnom ili živom obliku, do sada su se temeljile postavke najvećeg dijela prigodnih izložbi i manifestacija u Austriji (npr. izložba Pod tuđim nebom u bečkom etnografskom muzeju otvorena u rujnu ili putujuća izložba Doći i ostati u Linzu), kao i segmenti nekih drugih projekata na istu temu (segment projekta Langer Weg der Gastarbajt posvećenog toposima jugoslavenske migracije u bečkom 16. i 17. okrugu i u organizaciji bečke nezavisne inicijative Platforma). Iako na prvi pogled hvalevrijedan potez davanja vidljivosti i osnaživanja pojedinačnih aktera ove priče koji su do sada ostajali uglavnom utopljeni u definiciji pojma gastarbajta, pretežno oslanjanje na prikaz fenomena kroz njegove partikularne primjere, a bez svojevrsne teorijske interpretacije sa sobom sasvim izgledno donosi i rizik promašene definicije pojma.

Primjera radi, velika većina iskaza koji su se koristili u ovim projektima i koje su dali radnici zapošljavani na fizički vrlo zahtjevnim radnim mjestima gotovo se nigdje ne prikazuje kao kritički prilog uvidu da su visokokvalificirana radna mjesta u Austriji bila uglavnom namijenjena domicilnom stanovništvu. Svjedočanstva tako ostaju minimalno kritična spram zemlje domaćina i službenih politika te postaju prelako svodljiva na razinu pojedinačnog slučaja. Isto tako, u duhu opisanog dominantnog diskursa koji priču o gastarbajterima prepričava kao priču sa sretnim krajem, službeni obljetničarski programi najčešće su navodili pozitivne primjere onih koji su isključivo kroz svoj uporan i predan rad postali “punopravni članovi austrijskog društva”. Ovaj princip “montaže” modela uspjeha to je prisutniji što je u pokroviteljstvu programa prisutnija službena država – kritički ogledi o primjerice izrazito nesigurnim uvjetima smještaja i života, o jezičnoj barijeri ili izloženosti općoj društvenoj diskriminaciji načelno su prešućeni, definirani kao privremeni ili pojedinačni.

Međutim, neki su programi najčešće samoorganizirajućeg karaktera, poput spomenutog Langer Weg der Gastarbajt, ipak pokušali kroz odabir sugovornika izbjeći zamku jednodimenzionalnosti, pa su gastabajteri prve generacije uključeni u turu kroz bečke okruge obilježene životom i radom privremenih radnika publici iznosili i negativne aspekte života na razmeđi privremenosti i neizvjesnosti.

Arhiv migracije

Prvo veće dešavanje s posvetom gastarbajterima iz bivše Jugoslavije, u kojem se u cilju sveobuhvatnije definicije teme pokušalo preplesti oba modela reprezentacije, odvilo se ovog travnja Beču u vidu manifestacije pod nazivom … jer ja ne bih mogao da zamislim Beč bez naših jugoslovenskih prijatelja…, što je citat preuzet iz obraćanja bečkog gradonačelnika Helmuta Zilka na otvaranju sportskih igara jugoslavenskih radnih klubova 1989. Ovo dešavanje u organizaciji insbruškog sveučilišta, nezavisne platforme za manjine Initiative Minderheiten i asocijacije Archiv der Migration sastojalo se od mini izložbe postavljene u prostoru nekadašnjeg kluba Jugoslaven, krovne udruge jugoslavenskih radničkih klubova u Beču, današnjeg kina Filmcasino gdje gotovo nadrealno djeluje arhivski materijal koji prikazuje kako se Titove slike kočopere prostorom koji danas funkcionira kao jedno od najvažnijih bečkih art-kina. Uz izložbu, u istom se prostoru odvila i mini-konferencija okupivši nekolicinu akademskih stručnjaka, povjesničara i sociologa, koji su u svojim izlaganjima fenomenu jugoslavenske radne migracije prilazili iz šire povijesne i teorijske perspektive, odvajajući je od autoreferencijalne analize. Od predstavljenih radova možda je najzanimljiviji bio onaj povjesničarke Verene Lorber koja je kroz nekoliko obrađenih biografija gostujućih radnica iz bivše Jugoslavije pokušala teoretski označiti problematiku nevidljivosti gostujućeg ženskog rada.

Teoretski okvir postavljen u prvom dijelu na najbolji je mogući način korespondirao s drugim dijelom manifestacije u kojem su se svojim svjedočanstvima u živoj panel-diskusiji predstavili vodeći funkcioneri i funkcionerke nekadašnjih jugoslavenskih radničkih klubova kao živi svjedoci vremena i izvršioci određene političke agende – njihovi iskazi o načinima nastanka i radu spomenutih klubova (kojih je u Beču u jednom trenutku bilo čak dvadesetak) na vrlo su konkretan način razotkrili mehanizme službenih odnosa matične zemlje i Austrije i metode njihove konkretne primjene. Spomenuta manifestacija zaokružena je projekcijom nekoliko dokumentarnih filmova na temu gastarbajtera (Krsto Papić, Želimir Žilnik, Goran Rebić) otvarajući pitanje ne samo na koji je način ovaj fenomen bio inspirativan za jugoslavensku kinematografiju, već i na koji su način gastarbajteri bili shvaćeni i definirani u zemlji iz koje su otišli u potrazi za boljim radnim uvjetima.

Treći, gotovo bastardni model reprezentacijske građe u okviru teme radne migracije jest onaj koji ju predstavlja kroz suvremenu umjetničku produkciju. Uz rizik nedostatka kontekstualnih objašnjenja, ovaj model ipak ima svojevrsnu prednost na polju njene aktualizacije i svojevrsnog kritičkog potencijala, jer fenomen prošlosti u najboljem scenariju protiskuje kroz aktualnost društveno-političkog konteksta umjetnika. Uz nekoliko sporadičnih umjetničkih projekata realiziranih diljem Austrije (primjerice, performans Pozdrav! Marka Markovića u okviru programa Langer Weg der Gastarbajt, kao i video-rad umjetničkog dua Doplgenger u muzeju grada Kremsa), najkonkretniji primjer umjetničkog pristupa temi gastarbajtera zasigurno je bila izložba Ajnhajtklub (Klub jedinstvo u namjerno iskrivljenoj gastarbajterskoj transkripciji) u kustoskoj koncepciji Bogomira Doringera, organizaciji galerije Freiraum Q21 i pod službenim pokroviteljstvom austrijskog Ministarstva vanjskih poslova i integracija. Iako je i u ovom slučaju obljetnica bila glavna polazna točka te osnovno uporište službenog diskursa gorespomenutih glavnih pokrovitelja izložbe, sama se postavka ipak prelila van specifičnih okvira priče o jugoslavenskim radnicima, dovodeći temu gostujućeg i privremenog rada u širi aktualni društveni i ekonomski kontekst – primjerice, rad Addie Wagenknecht Optimization of Parenthood, Part 2 gdje robotska ruka na svaki plač djeteta reagira njihanjem kolijevke stavljajući time u odnos problematiku majki i očeva odsutnih radi posla, onda i sada.

Službena kontrola reprezentacije

Međutim, aktiviranje političkog potencijala izloženog sadržaja prebacivanjem teme u realnost trenutne političke situacije u Austriji konkretno obilježenoj migrantskom krizom ipak je izostalo – nijedan od prikazanih radova nije dublje zagrebao očit suodnos ondašnje radne, današnje “ekonomske” migracije te načina na koji ju tretira državni sistem. No, iako načelno i sadržajno skrajnut, politički potencijal izložbe ipak se očitovao kroz nekoliko eksternih skandala koji su je obilježili – povlačenje rada Tanje Ostojić iz postavke i javna optužba umjetnice za sustavnu cenzuru njenog planiranog rada koji se trebao kritički odnositi spram položaja BHS jezika u okviru javnih kulturnih institucija; otkazivanje nužno potrebnog diskusijsko-teoretskog dijela izložbe zbog nedostatka financijskih sredstava; otvaranje izložbe od strane ministra vanjskih poslova i integracije Sebastiana Kurza u odvojenom dijelu galerije postavljenom samo za VIP uzvanike, itd. Upravo iz ovih dešavanja upućenija je austrijska javnost mogla iščitati ne samo mehanizme nametanja kontrole nad kulturnom i umjetničkom produkcijom, već i sam stav da temi gastarbajtera i njenoj reprezentaciji treba službena kontrola. Drugim riječima, tajna gastarbajtera kao uspješne integracije možda leži u činjenici da se tome ne dozvoljava proturječiti.

Većina dosadašnjih manifestacija kojima se na različite načine odala počast procesima radne migracije u svom se ukupnom zbroju ipak premalo bavila aktualnim momentom njene šire društvene i političke instrumentalizacije, kao i artikuliranom dekonstrukcijom službenog diskursa koji pojam gastarbajtera želi fiksirati u prošlosti interpretacijama o njegovim pozitivnim ishodima. No, ispisivanje vlastitih verzija prošlosti koje se ne upisuju u službene anale kako domicilne tako ni gostujuće države iznimno je važno, pogotovo u svijetlu činjenice da takvi programi na najbolji mogući način komuniciraju ne samo sa širom već upravo i s migracijskom publikom koja se u njima iskustveno prepoznaje i tako konkretnije gradi pripadanje, ali i otklon od tog pojma.

Ipak, imajući pred sobom jedan tako gorljiv društveno-politički problem kao što je aktualna migrantska kriza koja na toliko načina može komunicirati s problemima, ali i rješenjima ondašnjih migracijskih procesa, ostaje dojam da su dosad održane manifestacije proslave jubileja (a pogotovo one koje nisu organizirane pod konkretnim nadzorom službene vlasti) ipak trebale naći način da se otresu vlastite autoreferencijalnosti u cilju njenog potencijalnog osnaživanja iznutra.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo i načmemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bacimo pogled na kartu Europe nedugo nakon Drugog svjetskog rata: na Istoku su zemlje socijalističkog lagera u kojima je zaposlenje osigurano, a na Zapadu kapitalističke zemlje u kojima je nezaposlenost činjenica, čak i u najboljim danima. Tamo dolazi do međuklasnog kompromisa uvjetovanog podjednako unutrašnjim razvojem kapitalizma i strahom od komunizma kao vanjske opasnosti: radnici se odriču organiziranog nasilnog otpora kapitalu u zamjenu za socijalna prava i institucionalnu zastupljenost radničkog pokreta u regulatornim tijelima kapitalističke države. Taj klasni kompromis bio je osnova za redefiniranje kategorije građanstva. Poratno socijalno građanstvo nije bilo tek mehanizam za zaštitu ili osiguranje od najdrastičnijih oblika siromaštva, već prije mehanizam univerzalne solidarnosti na razini države. Mehanizam solidarnosti uspostavljen od strane države blagostanja, utemeljene na klasnom kompromisu, pokrivao je gotovo cijelo društvo što znači da su bogati i siromašni imali jednako pravo na njega. To je ključno: umjesto tvrdnje “da su otada siromašni bili tretirani kao bogati, bilo bi točnije reći” – poput Etiennea Balibara – “da su bogati bili tretirani kao siromašni na osnovu univerzalizacije antropološke kategorije ‘rada’ kao specifično ljudskog obilježja”. Većina socijalnih prava koje je država jamčila ili pružala bila je zapravo uvjetovana manje ili više stabilnim sudjelovanjem aktivnih pojedinaca u profesijama koje su im pružile status prepoznat od društva u cjelini. Može se reći da je u državi blagostanja posao počeo zamjenjivati obitelj na mjestu osnove društva. Jedna od posljedica univerzalizacije kategorije rada jest da ljudi koji ne rade postaju građani drugog reda.

Jugoslavija je na toj karti između Istoka i Zapada. Poseban put u socijalizam podario joj je doista  iznimno mjesto: s jedne strane jugoslavensko je vodstvo direktnije nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj državi kreiralo društvo oko pojma radne zajednice, pri čemu je osnovna jedinica društvene, ekonomske i političke organizacije bilo radno mjesto. S druge strane jugoslavensko je vodstvo, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, priznavalo da u socijalizmu može postojati nezaposlenost te je ona, na tragu tog priznanja, uskoro postala bitna varijabla u društvenom životu. Zaposlenje je bilo diskriminatorni kriterij. Biti zaposlen značilo je uživati status prepoznat od društva u cjelini. Taj status, slično kao u kapitalističkim zemljama, nije bio univerzalan jer je nezaposlenost zahvaćala postotak populacije koji nije bilo moguće zanemariti. Biti nezaposlen značilo je biti isključen iz punopravnog članstva u društvu; značilo je gubitak određenih građanskih prava, sudjelovanja u određenim vidovima odlučivanja i, posljedično, drugorazredan status. Susan Woodward tvrdi da je broj ljudi koji su registrirani kao nezaposleni rastao kako je vrijeme odmicalo; 1952. godine nanovo otvoreni zavodi za zapošljavanje zabilježili su da je stopa nezaposlenosti neznatno veća od onog što se smatralo normalnom stopom u zapadnoeuropskim zemljama; godine 1985., kad se broj ljudi koji su tražili posao popeo iznad milijuna, stopa nezaposlenosti se utrostručila postajući akutni politički problem premda on nikad nije nazvan pravim imenom i adresiran na odgovarajući način.

U nastavku teksta želim se osvrnuti na sljedeće: u prvom dijelu istaknut ću tendenciju prisutnu u prva dva desetljeća ekonomskog razvoja koja je pogodovala porastu nezaposlenosti, dok ću u drugom pokušati makar šturo skicirati porijeklo, profil i očekivanja gastarbajtera – ljudi koji su se, ne mogavši osigurati egzistenciju ili ispuniti vlastita očekivanja u Jugoslaviji, uputili na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku.

Porast nezaposlenosti

Početni uvjeti razvoja socijalističkog društva nisu bili nimalo povoljni. U godinama prije rata tri su četvrtine stanovništva živjele na selu, zemlja je bila nerazvijena i siromašna, a ratna su razaranja dodatno pogoršala ekonomsku situaciju: pri završetku masovnih sukoba proizvodnja žitarica pala je na trećinu predratnog prosjeka, a uništen je i dobar dio željezničke mreže za distribuciju uroda što je rezultiralo ekstremnom gladi. Nova narodna vlast, vođena sovjetskim modelom, krenula je u brzu industrijalizaciju zemlje što je bio preduvjet njene tehnološke i kulturne modernizacije. Industrijalizacija je u startu nailazila na mnoge probleme: ruralno stanovništvo nije se moglo lako naviknuti na industrijski ritam rada, potrošnih dobara nije bilo pa se seljacima činilo isplativije obrađivati vlastitu zemlju nego tražiti zaposlenje unutar industrijskih postrojenja. Radna nemotiviranost dobrog dijela seoskog stanovništva na podlozi nedovoljne razine tehnološke razvijenosti nije mogla osigurati priželjkivanu visoku produktivnost.

S promjenom geopolitičkih okolnosti, odnosno raskida u odnosima između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, mijenja se i privredna politika. Rezultati su vrlo brzo vidljivi: dolazi do nezapamćenog ekonomskog booma kojem je dobrim dijelom u podlozi sve veća ovisnost o zapadnim, kapitalističkim zemljama. Dva su modusa te ovisnosti – kreditiranje i vanjskotrgovinska razmjena. Promotrimo ukratko svaki od njih u desetljeću kad ovisnost o zapadnom kapitalu predstavlja priliku i omogućuje zemlji da otpočne komprimiranu modernizaciju koja će u manje od trideset godina potpuno izmijeniti lice zemlje. Tijekom pedesetih godina osnovica politike bila je centralno planirana industrijalizacija oslonjena na kredite MMF-a i Svjetske banke koji su bili lako dostupni te ih je zbog velikih stopa ekonomskog rasta bilo lako otplaćivani: uvjeti kreditiranja bili su povoljni, a jugoslavenske investicije imale su visoku stopu povrata. Osim kredita, proces industrijalizacije financiran je i trgovinskim viškovima. Zato ne treba čuditi što je u planovima favorizirano podizanje poduzeća orijentiranih izvozu. Dok je ekonomski rast Zapadne Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država kao glavnih trgovinskih partnera Jugoslavije bio postojan, jugoslavenska ekonomija imala je zajamčen rast. U narednim desetljećima pogoršali su se uvjeti kreditiranja, a povremene recesije u zemljama vanjskotrgovinskih partnera mehanički su se prenosile u jugoslavensku ekonomiju. No, još jednom, u pedesetim godinama produktivnost rada strelovito se uspinjala uslijed čega je Jugoslavija spadala među zemlje s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. Ne čudi stoga što je te godine obilježila velika potražnja za radom, iako bi bilo netočno bezostatno ih opisati kao razdoblje ekstenzivnog zapošljavanja – nezaposlenost je također povremeno rasla. Ipak, nakon prijave na zavod za zapošljavanje, posao nije trebalo dugo čekati, obično se dobivao u razdoblju između jednog i šest mjeseci, a i puno veći broj radnika je na taj način dolazio do posla nego u kasnijim godinama.

Početkom šezdesetih godina na djelu je postupna promjena ekonomskog smjera koja kulminira privrednom reformom sredinom desetljeća. Reformom se namjeravalo osloboditi poduzeća tereta centralnog ekonomskog plana, kao i reducirati federalne ovlasti u oblasti proizvodnje. Teret planskih ograničenja zamijenjen je tržišnim natjecanjem između samih poduzeća, kao i njihovim izlaganjem izravnim pritiscima svjetskog tržišta uslijed paralelne liberalizacije vanjske trgovine. Veća sloboda poduzeća u raspolaganju viškom dohotka vodila je kapitalno-intenzivnim investicijama što znači da su, u zaoštrenoj konkurenciji, ona radije podizala vlastitu produktivnost na štetu zapošljavanja. Tu dolazimo do srži problema: od implementacije privredne reforme stalno se produžavalo vrijeme potrebno za pronalazak posla. Woodward navodi da je 1965., dakle u godini početka reforme, tek 16.6 posto nezaposlenih tražilo posao duže od godinu dana dok je dvadeset godina kasnije više od polovine ljudi na zavodima za zapošljavanje u potrazi za poslom provodilo dulje od dvije godine. Nezaposlenost mlađih od dvadeset i pet godina, koji nisu mogli pronaći prvi posao, postala je akutna (napustimo bar načas suhi svijet statistike i okrenimo se umjetnosti: Džimi Barka, vagabund kojeg je osmislio Žika Pavlović, a maestralno odigrao Dragan Nikolić, utjelovljenje je tog društvenog viška koji, u nemogućnosti da nađe svoje mjesto, srlja u propast povlačeći druge za sobom). Statistički pokazatelji bili su zabrinjavajući, a situacija na terenu još i gora. Stopa nezaposlenosti ponekad se znala i smanjiti budući da su se mnogi beznadnici odjavili sa zavoda premda nisu pronašli posao. To će pokušati učiniti u inozemstvu.

Geografija iseljavanja

Na ovako malo mjesta mogu se ocrtati tek glavne tendencije migracija jugoslavenskog stanovništva u potrazi za poslom. Prije početka, treba naglasiti nešto što sam dosad u tekstu zanemarivao: ogromne razlike u razvijenosti republika i pokrajina te s njom pozitivno koreliranu disproporciju između udjela pojedine republike u ukupnom broju stanovnika i ukupnom broju zaposlenih. Najrazvijeniji dijelovi Jugoslavije – Slovenija, Hrvatska i Vojvodina –  imali su veći udio u ukupnom broju zaposlenih nego što im je bio udio u ukupnom broju stanovnika, za razliku od svih drugih republika. Pokušat ću na temelju studije Porijeklo i struktura radnika iz Jugoslavije u SR Njemačkoj koju je obavio Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu nabaciti kratke odgovore na sljedeća pitanja: koja su bila žarišta migracije?; koji su bili motivi migranata za odlazak?; koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj?; i, konačno, što je država dobivala, a što očekivala od njihovog boravka u inozemstvu?

Republike koje su imale relativno velik udio u broju zaposlenih u Jugoslaviji istodobno su imale i najveći udio u broju migranata na radu u Njemačkoj. Jedan od mnogih faktora koji su pridonijeli takvoj, ipak, protuintuitivnoj situaciji jest da je nezaposlenost čak i u dijelovima tih republika bila velika, ali i da je njihovo stanovništvo u Njemačkoj imalo rodbinsko-poznaničku mrežu uspostavljenu prije rata koja im je služila kao materijalna i logistička potpora te omogućavala i ohrabrivala integraciju. Kad se promatra broj migranata po općinama njihov najveći broj na razini Jugoslavije bilježila su dva područja. Prvo, to su bile općine u gospodarski slabo razvijenom planinskom i krškom području Dalmatinske zagore (s Imotskom krajinom), jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Drugo, to su također bile općine u Panonskoj nizini, zatim u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i sjeveroistočnoj Sloveniji. To je u  prostornom pogledu bilo područje najveće migracije u Zapadnu Njemačku u razdoblju između 1965. i 1968. godine (na koje se odnosi rad Instituta za geografiju), ali apsolutni broj migranata po općinama nije bio velik kao u prvom migrantskom području.

Razlog za odlazak na rad u inozemstvo u prvom području bio je višak radne snage: splet velikog prirodnog prirasta, agrarne prenaseljenosti i izrazite nerazvijenosti sekundarnih i tercijarnih djelatnosti. No, pored tog razloga, zasigurno nisu zanemarivi ni motivi migranata poput mogućnosti znatno veće zarade u inozemstvu. Žene iz ovog područja činile su vrlo mali udio u ukupnom broju zaposlenih u inozemstvu; one su u pravilu ostajale kod kuće. U drugom području, većinski poljoprivrednom, udio žena u promatranom razdoblju bio je, naprotiv, iznad polovine ukupnog broja onih koji su otišli. Razloga za to je puno: u domaćinstvima koja su imala malo obradivih površina, ili uopće nisu imala zemlje, i u kojima je bračni partner bio zaposlen u Jugoslaviji, ženi je bilo relativno lako privremeno otići na rad u inozemstvo te spremanjem novca sa strane tijekom nekoliko godina rada u inozemstvu poboljšati stanje domaćinstva. Suprug je izbjegavao odlazak u inozemstvo jer u tom slučaju ne bi mogao računati na ponovno zaposlenje u zemlji. Iz domaćinstava koja su imala više zemlje, supruga je odlazila zbog toga što je njezin partner bio potrebniji za obavljanje težih radova na poljoprivrednom imanju. Međutim, budući da prihod od rada u tadašnjim uvjetima poljoprivredne proizvodnje najčešće nije bio dovoljan za ono što bismo uvjetno mogli nazvati pristojnim životom, žena je odlazila u inozemstvu i vraćala se da bi tako u domaćinstvo donijela dopunski prihod.

Opće je mjesto da su gastarbajteri pretežno bili nekvalificirani i priučeni radnici koji su zauzimali slabo plaćena mjesta što ih je njemačko domaće stanovništvo nerado prihvaćalo. Pri ispunjavanju prijava za zaposlenje naši su radnici proizvoljno unosili zanimanje i pri tome često nisu unosili ono kojim su se dotad bavili, već ono kojim su se namjeravali baviti u Njemačkoj. Mnogi su svoje dotadašnje zanimanje navodili potpuno općenito (npr. radnik). Metalurgija, metalna industrija i, naravno, građevinarstvo (mitsko mjesto iz jugoslavenskog imaginarija – bauštela!) bile su osnovne grane njihovih djelatnosti. Njihove su se djelatnosti u novoj zemlji, s obzirom na dostupna radna mjesta u Njemačkoj, znatno razlikovala od djelatnosti ostalih stranih radnika: od ukupnog broja gastarbajtera bitno je manji broj jugoslavenskih radnika u odnosu na ostatak stranih radnika bio zaposlen u uslužnim djelatnostima, rudarstvu i energetici, poljoprivredi i šumarstvu, nešto manji broj u prerađivačkoj industriji, ali je zato, kad je građevinarstvo u pitanju, njihov udio bio dvostruko veći.

Koliko god njihovi životni i radni uvjeti u Njemačkoj bili nezavidni, plaća koju su tamo dobivali bila je otprilike tri i pol puta veća od plaće njihovih jugoslavenskih kolega. Taj je rad dominantno bio “privremen” te su se migranti u pravilu vraćali kući s novcem koji se trošio po određenim uzusima. Jedan od najjačih među njima bio je popravak i dogradnja stare kuće ili izgradnja nove. Najprije su se kuće izgrađivale u mjestu stalnog boravaka, a kasnije – barem u slučaju Dalmatinske zagore – i u primorskim mjestima ili gradskim centrima u unutrašnjosti, osobito na periferiji Zagreba.

Sa svoje strane, jugoslavenska je država s posebnim interesom gledala gdje se i kako troše gastarbajterske devize. Iz podataka o kretanju broja radnika, njihovih zarada i doznaka u domaće banke donesen je zaključak, naznačen i u spomenutoj studiji Instituta za geografiju, da se relativno malen postotak zarade slao domaćim bankama. Radnici iz drugih zemalja općenito su veći udio zarade od rada u Njemačkoj slali preko banaka svojih zemalja. Gastarbajteri bi, kako su primijetili autori studije, slali još i manje u jugoslavenske banke kada na to ne bi bili prinuđeni zakonskim propisima prema kojima se, primjerice, automobil mogao kući uvesti uplatom samo preko neke banke u Jugoslaviji. Dakle, država je imala velika očekivanja od gastarbajtera. No, njezin odnos prema njima nije bio pasivan; prepoznajući koristi od samonikle, žilave prakse odlaska ljudi na privremeni rad u inozemstvo, država je pokušala jasno razumjeti postojeći proces te ga, uspostavljanjem službi za posredovanje u zapošljavanju viška radne snage u inozemstvu, bilateralnim međudržavnim ugovorima i izgradnjom pripadajuće infrastrukture proširiti i staviti u službu ekonomskog i društvenog razvitka nerazvijenih krajeva. Na jedan historijski kontingentan, čudan i neponovljiv način, nastojala je ukrotiti varijablu nezaposlenosti i njome ovladati.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Boris Buden, teoretičar kulture i filozof, svojim je uvidima precizno secirao mračne 1990-e, a s krizom se ponovno uprisutnio na domaćoj sceni. Eseje je tijekom devedesetih objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su okupljeni u zbirci Barikade. Na našim su mu prostorima objavljena djela Kaptolski kolodvor, Vavilonska jama, Zona prelaska – o kraju postkomunizma. 

Povodom ovom razgovoru nedavno je objavljena knjiga eseja i razgovor sa Želimirom Žilnikom Uvod u prošlost koja je dio istraživanja Centra za nove medije_kuda.org i suradnika. Istraživanje se temelji na analizi društvenog, kulturnog i intelektualnog nasljeđa bivše Jugoslavije, Vojvodine i Novog Sada, kroz projekte Trajni čas umetnosti, Medijska ontologija i Političke prakse (post-)jugoslovenske umetnosti.

KP: U vašim prethodnim istupima zanimljivim su mi se činile vaše interpretacije tranzicije. Taj mi se termin čini kao izgovor za nedjelovanje i opravdavanje neuspjeha, kako na političkom tako i ekonomskom planu, u postizanju stoljećima žuđenog nacionalnog ostvarenja. Je li se tranzicija uopće dogodila? Možemo li sličnu prividnost pripisati demokraciji i kapitalizmu? 

B.B.: Ne mislim da se tranzicija nije nikada dogodila, naprotiv, ona je nažalost s uspjehom dovršena, pitanje je samo što podrazumijevamo pod tim procesom, njegov normativno ideološki telos ili njegove realne efekte. Dakle, s jedne strane tranzicija je dovršena jer je iscrpljen njen mobilizacijski potencijal, obećanje uspješnog dostizanja Zapada, konačne realizacije liberalne demokracije i sveopćeg ekonomskog prosperiteta pod uvjetima minimalnih ili nikakvih društvenih konflikata. S druge strane dovršena je integracija Hrvatske a u neku ruku i ostalih zamalja regije u evropski odnosno globalni kapitalizam, dovršena je, uglavnom, njihova neoliberalna transformacija, one su zauzele mjesto na periferiji razvijenog Zapada, u društvu losera, u društvu onih politički nemoćnih, kulturno beznačajnih i ekonomski iskorištavanih. U Hrvatskoj, konkretno, dovršen je raspad društva s jedne strane na neuke, sve zatucanije mase jeftine radne snage, mase u procesu represivne lumpenproletarizacije čija je jedina šansa u tome da se njihov rad proda još jeftinije na međunarodnom tržištu i s druge strane na elitu privilegiranih, bilo da je riječ o novoj kompradorskoj eliti koja servisira zahtjeve odnosno izvršava naredbe centra bilo o eliti parazita, rentijera koji legitimiraju svoje privilegije, svoj život na račun države, svojim besmrtnim ratničkim zaslugama, neka novovjekovna replika onog ratničkog plemstva iz kojeg je svojedobno oformljena klasa feudalnih gospodara. 

Naravno sve se je to dogodilo pod uvjetima demokracije, odnosno, kako tranzicijska ideologija to prikazije, pod uvjetima jedne još-ne-demokracije. Ta tranzicijska ideologija još uvijek je naime aktualna u rijetkim liberalnim kritikama hrvatske stvarnosti. Liberalni kritičari hrvatske stvarnosti nastupaju sa stajališta kod nas još neostvarenih liberalno demokratskih ideala. Za njih je nacionalizam na primjer ostatak loše nedemokratske prošlosti koji će se jednoga dana, kada u tranzicijskom razvoju dostignemo Zapad, valjda rasplinuti sam od sebe, odnosno postati društveno marginalni fenomen koji će jaka, demokratska, liberalna građanska javnost s lakoćom kontrolirati. Nacionalizam, ili bolje reći njegova danas kod nas još uvijek aktualna klerofašistička forma, bio je otpočetka sam motor tranzicije, onaj mehanizam koji je omogućio radikalnu promjenu vlasničkih odnosa i uspostavu autoritarne dominacije neoliberalnih vrijednosti odnosno njihovih domaćih političkih zastupnika kako u primitivno hadezeovskoj tako i u sofisticiranijoj narodnjačko esdepeovskoj varijanti. 

KP: Za gotovo sve zemlje regije se čini kao da opstaju u limbu statusa quo. Stvarni problem gurnuti su pod tepih, dok se politika provodi na razinama koje su isključivo u interesu elita, dakako sinergijskom interesu političkih i tržišnih. Što ta “društva” još uvijek održava na životu? 

B.B.: Na životu ih drži stara thatcherovska logika: there is no alternative. Nitko na ovim prostorima ne vjeruje da je uopće moguće živjeti bolje i dostojanstvenije. Čak i kada su ljudi svjesni prava koja su izgubili, ili bolje reći, kojih su se sami odrekli, čak kad su svjesni toga da su danas odrasle generacije koje žive gore od generacije svojih roditelja, oni misle da nije bilo i da nema alternative. Sve što se dogodilo bilo je nužno kao što je i sve što im se događa jednako tako nužno. Riječ je o potpunoj nemoći, nekoj vrsti epohalne apatije, fatalizma koji je paralizirao ne samo kritičko mišljenje odnosno volju za promjenom nego i sam osjećaj za stvarnost. Riječ je o apatiji i nemoći koji premda performativno strukturiraju samu realnost, sami su duboko nerealni, a to znači u osnovi ideološki.

KP: Proteklu je godinu ponajviše obilježio referendum o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. To vrijednosno pitanje snažno je polariziralo društvo. Dok su se u raspravi desno i lijevo krilo jasno pozicionirali, srednja je struja cijelu priču pokušavala relativizirati kroz financijske aspekte i troškove referenduma u vremenu krize. To relativiziranje užasa klerofašističkih zahtjeva, kao što je referendum o braku ili pak nadolazeća opasnost referendumskog odlučivanja u pravima nacionalnih manjina, možda je i najopasnije u tim iskonstruiranim sukobima. Pritom je političko pitanje par excellence prevedeno u sferu građanske odgovornosti. 

B.B.: Problem s tim stavovima upravo i jest u tome da oni politiku svode na pitanje građanske odgovornosti, tako da se činjenica sveopće povijesne regresije, činjenica koja se na području ekonomije, kulture odnosno u cjelini društvenog života ne može više poricati, percipira kao nedostatak te iste građanske odgovornosti, tj. posljedica zaostalosti u razvoju građanske kulture, odnosno, kako se to često u najgorem vulgarnomaterijalističkom smislu tumači kao nerazvijenost takozvane srednje klase, za koju se automatski pretpostavlja da je društveno otjelovljenje liberalne demokracije, vladavine prava i takozvane zapadne ili evropske kulture. Teza ukratko glasi: kada bismo imali razvijenu srednju, građansku klasu u društvu bi vladale liberalnodemokratske, evropske, zapadne vrijednosti pa bi valjda na referendumu pobijedila tolerancija prema LGBT zajednici a na paradama ponosa sudjelovale bi široke građanske mase uživajući u dobroj zabavi. Nažalost nemamo je, odnosno preslaba je da bi nametnula svoje vrijednosti primitivnim narodnim masama, zbog čega opća razina kulture ostaje ispod zapadnog, evropskog nivoa. Čitav se problem potom ukazuje kao kulturni problem, tj. problem kulturne razlike između Hrvatske i evropskog zapada, odnosno čitav problem postaje problem još nedovršene tranzicije, dakle potrebno je još vremena, još dostizanja zapada, kulturnog usavršavanja, odgoja i edukacije za demokraciju, itd. Ukratko, problem se uopće ne pojavljuje kao politički, odnosno njegova politička logika svedena je na pitanje identitetske razlike, na kulturnu logiku onoga što se zove identity politics. 

U tom kontekstu treba shvatiti i onaj poziv da se okrenemo pravom pitanju, a to je pitanje ekonomije. Naime, taj poziv također počiva na pretpostavci da ekonomija nije sfera političkog, pretpostavci koja je ugrađena u sam temelj građanske ideologije. Okrenuti se ekonomiji tu ne znači politizirati tu sferu, razotkriti u njoj sukobljene interese i ući u politički sukob oko tih suprotstavljenih interesa, zauzimajući jednu ili drugu strane. Naprotiv, ekonomski problem izgleda kao neka smetnja ili bolje reći kvar u sistemu koji treba otkloniti pa da sve bude u redu. Kao da je na primjer pokvaren kotlić u zahodu, voda curi i treba nam kvalificirani vodoinstalter da to dovede u red. Konkretno, trebaju nam valjda kompetentni ekonomski stručnjaci, takozvani profesionalci koji će ekonomiju popraviti tako da ona dobro funkcionira i donosi boljitak društvu.

Kao što se to okretanje ekonomiji ne zamišlja kao pokretanje političkih sukoba oko ekonomskih pitanja, recimo sukoba oko pitanja vlasništva, oko radničkih prava, ili što je naročito aktualno, oko uloge banaka u podjarmljivanju ljudi, u njihovom satjerivanju u dužničko ropstvo, tako se i u pitanju prava LGBT zajednice odnosno prava manjina cijelo vrijeme izbjegava otvoreni sukob s političkim subjektima koji ugrožavaju ta prava, s logističkim, institucionalnim, ukratko strukturnim nositeljima antimanjinske propagande i politike, u prvom redu s Hrvatskom katoličkom crkvom odnosno udrugama dragovoljaca koji su u oba slučaja financirani od države. Doista valja postaviti pitanje: ako je već svakome jasno da se Crkva bavi politikom, zašto se onda i mi ne bismo politički bavili Crkvom. Lakše je međutim jednom godišnje, zaštićen policijom, prošetati se s jednom od manjina na nekoj od parada ponosa, kao hodajuće, da ne kažem paradirajuće domaće otjelovljenje zapadnih liberalno demokratskih vrijednosti, nego se otvoreno politički suprotstaviti Crkvi, dovesti u pitanje njenu legitimaciju u ideologiji hrvatskog nacionalizma, njene društvene privilegije, njenu pogubnu ulogu u obrazovanju mladih generacija, njen kulturni primitivizam, njenu sveprisutnost u državnoj politici. Riječ je o tome da treba jednostavno i otvoreno reći da je Crkva politički protivnik i pozvati na otvoreni sukob s tim protivnikom. Treba tražiti izbacivanje crkve iz škola, iz državnog proračuna, iz kulturne identifikacije, itd. Da skratim, problem nije u nedostatku građanske odgovornosti, nego u ideološkom uvjerenju da je građanska odgovornost bez radikalne politizacije društvenih problema u stanju promijeniti danu realnost.  

KP: Fašizam kao pojava sve je prisutniji u zapadnim evropskim društvima. Matija Babić će biti priveden na ispitivanje, a nogometaš Joe Šimunić skandira pred 30 000 ljudi ustaški pozdrav nakon čega slobodno šeće gradom. Mainstreamski mediji se uglavnom bave raznoraznim trivijalnostima, s jedne strane se deklarativno bore za zaštitu ljudskih prava, dok ih istodobno na praktičnoj razini unutar sebe dokidaju. Sve u svemu čini se da politika i nasilje u Hrvatskoj ostvaruju dosta uspješnu suradnju. Da malo preoblikujem Močnikovo pitanje – koliko i do kada fašizam?

B.B.: Sve sam skeptičniji prema upotrebi pojma fašizma. To mi se čini previše optimistički. Počiva naime na naivnom uvjerenju da je protivnik s kojim se suočavamo onaj stari jednom već potučeni neprijatelj. A što ako je riječ o fenomenu koji bi upravo zato što je nov i još neviđen mogao biti i puno opasniji od onoga što još uvijek zovemo fašizam? Pogledajte na što smo sve u međuvremenu šutke pristali, štoviše, smatramo to sastavnim dijelom demokratske normalnosti – najrazvijenije zemlje zapada, a u njihovoj vojnoj alijansi i Hrvatska s njima, kao šegrt u radionici velikog rabijatnog gazde vode ratove bez ikakve politički smislene logike, ratove koji ne samo da se ne mogu dobiti nego za sobom ostavljaju pustoš odnosno čine stvarnost gorom nego je bila. Pogledajte Afganistan i Irak, odnosno nesagledive posljedice neuspjelih ratničkih avantura zapadne vojne alijanse, koje su, da ne zaboravimo, dobile takozvanu demokratsku legitimaciju na osnovi najbrutalnije manipulacije i obmanjivanja javnosti. Zapadne intervencije ostavljaju za sobom pustoš, smrt, uništavaju koliko toliko funkcionirajuće države na čijim ruševinama niču getoizirane identitetske zajednice u ratovima do međusobnog istrebljenja.

Tu se kod nas netko uzbuđuje zbog onoga što je Udba činila po Njemačkoj prije tridesetak godina. A ekstralegalne likvidacije ljudi na stranim teritorijama, likvidacije koje uključuju stravične kolateralne žrtve, danas su normalna praksa u takozvanom ratu protiv terora. Kad u Pakistanu ili Jemenu dronovi pogode svatove umjesto nekog terorista Al qaede, pa pobiju pedesetak nevinih ljudi, žena, djece, onda nikome ne pada na pamet da je riječ o zločinu. Zašto Pakistan ili Jemen nemaju pravo tražiti izručenje direktora CIA-e, da mu se sudi zbog onoga za što je optužen Perković – nelegalnih likvidacija na teritoriju strane zemlje? Naravno svi se smiju već pri samoj pomisli na tu mogućnost. Pa ipak to je realnost na koju smo pristali šutke, realnost ne vladavine prava nego zakona jačeg, realnost koju, ne znam na osnovu čega, nazivamo ne samo demokratskom nego je proglašavamo svojim povijesnim uzorom. Ili, Hrvatska je postala članica Evropske unije na čijim krvavim granicama ginu tisuće ljudi. Zašto ti ljudi riskiraju svoj život da bi došli u Evropu? Zato što im je uskraćeno pravo na slobodno kretanje, pravo koje stanovnici zapadnih zemalja svojataju kao nešto samorazumljivo, nešto što im gotovo prirodno pripada. Pa ipak, to što drže svojim pravom uskraćuju drugima. I ponovo, nitko se ne uzbuđuje. Sve je to normalno i samorazumljivo. I zove se ne fašizam nego demokracija. I nije se dogodilo prije trideset ili sedamdeset godina, nego se događa svaki dan pod našim nosevima. I nikome ništa. 

KP: Tvrdite da je fašizam “nova internacionala”, prepoznajete ga i u predgrađima Berlina gdje čak postoje “oslobođene zone”. Možete li malo približiti stanje u tom gradu? 

B.B.: Živim kao i mnogi drugi u prostoru i vremenu punom proturječja i ambivalentnih stanja. U jednom dijelu grada suživot ljudi najrazličitijih kulturnih i drugih identifikacija činjenica je trivijalne svakodnevnice, nešto što uopće ne primjećujete jer je postalo neprepoznatljivi dio normalnosti, dok u drugom dijelu grada veliki broj sugrađana iz onog prvog kvarta nema pristupa, odnosno treba računati s tim da će, kroči li u taj dio, biti izloženo šikaniranju ili nečemu još gorem. Riječ je o takozvanim nacionalno oslobođenim zonama u okolini Berlina odnosno u dijelovima tog grada u kojima bande skinsa zavode red i čiste kvartove od stranaca svih vrsta. Ali to nije nikakva specijalnost Berlina ili Njemačke, koji su u usporedbi s nekim drugim dijelovima Evrope primjer tolerancije i mirnog suživota razlika. Sjetimo se samo što se dogodilo u Mađarskoj odnosno što se događa u Hrvatskoj. Ono, međutim, što je važno upravo je nemogućnost da čovjek kaže da živi u nekom društvu jer taj iskaz više nema nikakvu realnu vrijednost – čovjek živi u ovom ili onom segmentu onoga što je nekada bilo društvo, a za što još uvijek nismo našli adekvatno ime.

KP: Iako je nemoguće izolirati jedan, jedini problem kao temeljni, ipak me zanima koji biste izdvojili u kontekstu recentne političke zbilje u Hrvatskoj? 

B.B.: Tko sam ja da definiram taj problem. Pa postoji u Hrvatskoj već oformljenja grupa mladih kritičara hrvatske stvarnosti, koja ne samo da su u stanju jasno artikulirati probleme nego su se već i sami politički artikulirali u srazu s tim problemima. U najmanju ruku od trenutka studentske pobune prije par godina, Hrvatska ima novi subjekt ideološke, kulturne i političke kritike svoje stvarnosti, subjekt koji govori jezikom suvremenosti, koji je svjestan epohalnog konteksta ovih bijednih hrvatskih prilika i koji se više nikada neće dati ušutkati. Dakle umjesto da ja tu natucam o tome što je glavni problem poslušat ću njih što o tomu kažu. Oni su svakako bolje informirani od mene.  

KP: Unatoč doista radikalnim situacijama, odnosno uvjetima u kojima ljudi žive, puno će se prije suprotstaviti kritici koja to stanje prepoznaje i na njega ukazuje. Nju će opisat kao “radikalnu”, “neumjerenu”, namjesto da takvim opisuju proizvođača te iste situacije. 

B.B.: Jednom, prije skoro dvadeset godina napisao sam da su Hrvati oportunisti iz strasti. To je danas još aktualnije kad je logika života bez alternative uobličila suvremenu hrvatsku stvarnost. Svi ulažu ogromne napore u to da prepoznaju mainstream kako bi mu se priključili očekujući ne samo da će dobro naplatiti svoju servilnost nego i da će tek u tom mainstreamu uspjeti napraviti nešto smisleno. Sjećam se tada sam kritizirao jedno važno ime hrvatske kulture, intelektualca koji je opisao svoj navodno kritički, subverzivni stav u odnosu na onu jadnu hrvatsku stvarnost nemogućom metaforom: plutati uzvodno. Riječ je o ideji da te, kad uhvatiš glavnu maticu, ona nekim čudom vuče uzvodno, drugim riječima da su kritika, otpor i pobuna mogući naprosto na taj način da se jednostavno prepustiš matici da te nosi, dakle iz apsolutne pasivnosti, tromosti, iz čistog oportunizma. Do danas ta metafora najprecizije opisuje kritičku aktivnost tipičnog hrvatskog intelektualca. On je čudo fizike doduše bez ikakva kritičkog efekta.

KP: Nedavno ste objavili knjigu eseja i razgovor sa Želimirom Žilnikom, Uvod u prošlost, u kojoj se, između ostaloga, bavite životom u SFRJ, pokušavate dati odgovor na pitanje je li Tito bio diktator, a tu je i pregršt zanimljivih detalja o Žilnikovom fascinantnom filmskom opusu. Zanimljiva mi je bila vaša teza da se kultura “ne zbiva u nekakvom unaprijed zadanom ekonomskom, političkom i društvenom kontekstu; ona je kao takva uvijek već i ekonomska činjenica i politički faktor i društveni proizvod”. Kakva je kulturna paradigma samostalne Hrvatske?

B.B.: Tradicionalni pojam kulture kao samostalne sfere unutar društva, recimo autonomne, kako se to slavodobitno ističe, još uvijek je sveprisutan i samorazumljiv u Hrvatskoj. Dakle nije problem u Hrvatskoj nekakva tradicionalna kultura, nego upravo tradicionalno shvaćanje kulture kao te samostalne sfere. Ostalo je tek niz logičnih odnosno neizbježnih nesporazuma, bilo da je riječ o nekim takozvanim kapitalnim kulturnim projektima kao što je skupi MSU koji očigledno nije u stanju razviti djelatnost u skladu sa svojim infrastrukturnim kapacitetima, pa guta pare umjesto da ih donosi, mjesto je kulturne potrošnje umjesto da je mjesto proizvodnje.  

Ali s druge strane nije to ništa nelogično u zemlji u kojoj je Ivan Aralica akademik. U zemlji u kojoj se izložba Vojina Bakića proglašava kulturnim događajem godine dok u isto vrijeme nitko ne postavlja pitanje odgovornosti – ne samo konkretne, individualne nego upravo ideološke – za uništavanje njegovih spomenika. U toj istoj zemlji Crkva legitimira svoje društvene privilegije ne činjenicom sveprisutne vjere, nego svojim kulturnim poslanjem, kulturnim dakako u identitetskom smislu. Ako ne ideš u crkvu nisi pravi Hrvat – to dakako nema nikakve veze s vjerom u boga nego s kulturnom identifikacijom. Crkva je kulturna pojava i to ona sama priznaje. U tome je ujedno i njena politička legitimacija, kao i opravdanje za njenu kulturnu destruktivnost.

Uostalom sama hrvatska država je također kulturna tvorevina, legitimira se takozvanom tisućljetnom hrvatskom kulturom. Kultura je dakle najvažniji ideologem hrvatske stvarnosti. I to je ono što treba imati na umu kad govorimo o kulturi. Ona je dakle sve prije nego neka samostalna autonomna sfera u društvu. Tek kad toga postanemo svjesni možemo otvoriti važna kulturna pitanja. Najvažnije od svih je hegemonija konzervativnih kulturnih vrijednosti, odnosno pitanje razornog djelovanja tih vrijednosti na kulturnu proizvodnju u užem smislu. Evo baš danas su novine prenijele vijest CNN-a o najružnijim spomenicima na svijetu. Na slici je Džamonjin spomenik u Podgariću, a onda su naše novine dodale još i slike srušenog Bakićeva spomenika, Bogdanovićevog spomenika u Jasenovcu, dakle najkvalitetnije radove jugoslavenske apstraktne plastike, jedinstvene u svijetu, klasika našeg visokog modernizma, ono estetski najvrijednije što imamo i čime se možemo ponositi. I onda se uz pomoć CNN-a pljuje po tome kao nečemu ružnome, štoviše najružnijem na svijetu još jednom se pljuje po Bakićevu spomeniku koji je već jednom uništen, na neki način CNN opravdava one dinamitaše koji se također nisu dali fascinirati nikakvom ljepotom apstraktne umjetnosti nego su je držali bezvrijednom. To je taj kolonijalni mentalitet u kojem se poništavaju vlastita kulturna i umjetnička dostignuća, obezvrijeđuje vlastito kulturno nasljeđe dok se istodobno lupeta o tisućljetnoj kulturi. A naslov je bio, da podsjetim: “Jugoslavenski spomenici koje je naručio Tito među najružnijima u svijetu”. Savršena koordinacija između zapadnog kulturnog primitivizma i domaćeg antikomunističkog barbarstva. Uostalom Džamonjin spomenik u Podgariću u svojoj estetskoj vrijednosti neusporediv je s kičom američkog Mount Rushmorea, skulpturom američkih predsjednika uklesanih u stijenu. 

Ali pitanje koje bismo trebali postaviti je načelno hrvatska nacionalistička mržnja prema modernizmu. To je kulturna paradigma samostalne hrvatske države, točka u kojoj ona pada daleko ispod za nju nedostižnog dometa jugoslavenske kulturne proizvodnje. To je danas klasika, ono najviše što je uopće u hrvatskoj kulturi stvoreno i što ona danas nema snage ponoviti. 

Fotografija: FOSM