Koliko god da često bili pametni, srednjoškolci znaju biti i još više nezreli i glupi (pozdrav svim srednjoškolskim čitateljima Kulturpunkta, ljubi vas vaš patronizirajući kolumnist!). A za ilustrativni primjer bih – ako mi dozvolite – uzeo moju malenkost.

U nekim pogledima, ja kao srednjoškolac jesam bio pametan momak. Čitao sam Feral Tribune, slušao Disposable Heroes of Hiphoprisy (LOL) i dobivao vrlo dobre do odlične ocjene unatoč tome što mi se “učenje” svodilo na brzinsko prelistavanje udžbenika desetak minuta prije odlaska u školu. A bio sam i kreativan momak, pa sam izdavao svoj humoristični školski fanzin u kojem sam, skupa sa svojim suradnicima, ismijavao profesore iz naše škole uz obilje vulgarnosti tipičnih za jednog tinejdžerskog edgelorda. Bilo je tu s jedne strane bezazlenih vulgarnosti i šala, a s druge neukusnih i ponižavajućih šala o profesorima – ali su ove prve ipak prevladavale, pa profesori ne samo da su tolerirali prvih dvanaest brojeva, nego su ih katkad čak i zabavljeno komentirali.

A onda je došlo vrijeme za uređivanje fatalnog, katastrofalnog trinaestog broja.

Jedan suradnik, momak iz razreda ispod, ponudio mi je za broj HC-pornografsku sliku žene usred seksa, s tim da je umjesto njezine glave namontirao – onu jedne profesorice iz naše škole. I što mu je srednjoškolski Tonći, taj blistavo pametni mladić, rekao na to? “Ne mogu ti to objaviti, to me može samo uvaliti u gadne probleme?” Ili možda “U redu, volim ja probijati granice, ali ovo je ipak too much“? Ili možda čak “Ovo je degradirajuće, seksističko ponižavanje jedne žene koja to nije apsolutna ničim zaslužila”?

Ne, on je na to samo pomislio: “U jebote, koja senzacionalna BOMBA od slike, ovo obavezno ide na NASLOVNICU!”

I tako je uslijedio shitstorm iz kojeg sam se nekim čudom uspio izvući s pukim ukorom pred isključenje, iako sam zaslužio i gore. Džabe mi sva tadašnja tobožnja pamet kad sam istovremeno mogao biti tako nezreo i glup.

American Vandal, parodija true crime serijala poput Making a Murderer i Serial, prati dokumentarističke podvige dvojice fiktivnih američkih srednjoškolaca, Sama Ecklunda i Petera Maldonada, koji u svakoj sezoni istražuju slučaj vandalizma u nekoj srednjoj školi i kroz osam epizoda traže pravog krivca. Oni jesu svjesni da je crtanje penisa sprejem po autima velika šteta za vlasnike auta, kao i da ubacivanje laksativa u pića u školskoj kantini te rezultirajuća masovna sraćka jesu poprilično ružne stvari, ali i dalje… Svako toliko, dok pokušavaju proniknuti u um nepoznatog, psinama sklonog počinitelja, njih dvojica se moraju akademski ozbiljno složiti kako – da, kurčevi, na kraju krajeva, jesu smiješni, kakica jest smiješna, to se ne može poreći! U tim trenucima, u njima prepoznajem debilnog srednjoškolskog sebe.

American Vandal dobar dio svog humora bazira na tom kontrastu prizemne degutantnosti srednjoškolskih ekscesa i ozbiljnosti s kojom ih komentiraju kako Peter i Sam, tako i ostali učenici koje oni intervjuiraju u potrazi za pravom istinom. I mada humor svakako jest jedan od najprivlačnijih aspekata ove serije, ona se gleda s guštom prije svega zato što je briljantan – whodunit.

Netflix je poznat po svojoj nesklonosti objavljivanju ikakvih podataka o gledanosti njihovih serija, no prošle godine su napravili jednu malu iznimku i objavili listu njihovih najbindžanijih serija u periodu od studenog 2016. do studenog 2017. – s American Vandal na prvom mjestu, iznad takvih teen-favorita kao što su 13 Reasons Why i Riverdale! Podatak jest bio malo iznenađujući, pošto je serija izašla tek u rujnu prošle godine te se činilo da više spada u Netflixove kultne negoli smash hitove… No, svakome tko je pogledao American Vandal je bilo savršeno jasno zašto se baš nju, od svih Netflixovih serija, najustrajnije bindžalo.

Dubina detalja kojima se investigativni žurnalistički dvojac Vandala bavi je fascinantna. U jednom dijelu najnovije druge sezone razmatraju tko bi mogao biti fekalni vandal kojeg traže, tajanstveni Turd Burglar, na osnovu njegovih objava na društvenim mrežama koje umjesto velikog “I” imaju “A” s upitnikom u kvadratiću – što je stvaran glitch koji je mučio korisnike iPhonea početkom studenog 2017. A u jednom drugom momentu primijete kako lik ima neobičnu naviku stavljati točku nakon emojija (Sam: “Točka nakon emojija? To je, ono, mozak na razini serijskog ubojice”). Pa onda još koriste kao dokaze raznorazne objave na instagramu, vertikalne video snimke s mobitela, chatove učenika… Teško ćete naći seriju koja bolje razumije modernu tehnologiju i njezine mlade korisnike od American Vandal.

Ali ono što je najimpresivnije je kako se svi ti detalji sklapaju u jednu užasno kompleksnu cjelinu, nalik ogromnom detektivskom Rube Goldberg stroju (guglajte slobodno – nisam ni ja znao kako se to zove dok nisam sad proguglao!) u kojem nijedan zupčanik nije suvišan i sve je čvrsto, mehanički precizno povezano. To je, ono – da parafraziram Sama – mozak na razini Sherlocka Holmesa! Pa koliko god zločini posrijedi bili neozbiljni, serija se najozbiljnije guta poput najboljeg whodunita jer to i jest – najbolji mogući, vrtoglavo minuciozan whodunit.

Nisam, moram priznati, bio osobito optimističan po pitanju druge sezone, jer mi je prva bila tako zaokružena kao cjelina da nisam bio siguran da se tu može išta više dodati: teško mi je bilo zamisliti još neki incident u istoj školi koji bi iznjedrio podjednako efektnu sezonu, a nisam bio siguran ni koliko bi sve skupa funkcioniralo ako bi se radnja premjestila u neku drugu školu.

Ispalo je, nasreću, da su moje strepnje bile izlišne jer ni s Peterom i Samom na zadatku u drugoj školi, ni s potpuno novim setom likova – American Vandal nije ništa slabiji. Čak mi je i još jači u drugoj sezoni! Koju biste trebali zaobići u širokom luku ako ste koprofob, da, ali ako niste… Ne serite, kurac nećete gledati!

Radio bi bio najbolji komunikacijski aparat u javnom životu, tvrdio je Bertolt Brecht, samo kada bi ta komunikacija postala dvosmjerna, odnosno, kada bi se građani mobilizirali i od pukih recipijenata postali aktivni kreatori sadržaja. Ideja otpora državnoj kontroli radijskih frekvencija i slobodne praticipacije građana stara je gotovo koliko i medij sam, a zlatno doba proživljava šezdesetih godina pojavom piratskih stanica. Takvi pokušaji demokratizacije medija nisu zaobišli ni naše krajeve, a zabilježeni su u sjajnoj dokumentarnoj studiji Krste Papića Nek se čuje i naš glas iz 1971. godine, koja prati radio amatere ruralnih predjela sjeverne Hrvatske, ustrajne u naumu da se izbore za svoj djelić etera, unatoč zabranama i stalnoj konfiskaciji opreme. Državna regulacija radijskog spektra izmjestila ga je iz ruku hobista, izumitelja i eksperimentatora u ruke masovnih medija, čime se proizvodnja i distribucija informacija centralizirala, a građani u najvećoj mjeri ostali u poziciji pukih konzumenata. Pojavom interneta ti se odnosi transformiraju, a razvojem digitalne tehnologije te njenom dostupnošću mijenja se i sam način na koji slušamo.

Tehnička definicija podcasta, termina bez adekvatnog hrvatskog prijevoda, kaže da se radi o medijskom formatu glazbenog ili govornog sadržaja, objavljenom na internetu u digitalnom obliku za automatsko preuzimanje i slušanje. Iza suhoparne definicije krije se inventivna i raznovrsna praksa slobodne komunikacije koja je iz underground okruženja stasala u pop-kulturnu senzaciju, o kojoj se danas dominantno piše kroz optiku novih marketinških mogućnosti i ekonomske isplativosti. Trebalo bi se zato vratiti korak unatrag i vidjeti kako je sve počelo. Sam naziv skovao je britanski novinar Ben Hammersley u članku iz 2004. godine u kojem proglašava audio revoluciju, svega par mjeseci nakon objave prvog podcasta iza kojeg stoji autor i novinar Christopher Lydon.

Objavljen je na domeni Radio Open Source, kao politički odgovor tradicionalnim medijima koji su sustavno zanemarivali glasove otpora ratu u Iraku. Iako je web i audio tehnologija u tom trenutku bila poznata, novost predstavlja njihova instrumentalizacija – postaju društveni alat koji omogućava demokratizaciju komunikacije. S vremenom se razvija i niz besplatnih alata koji omogućuju jednostavnost produkcije, čime je medij postao dostupan širokim masama. Deset godina kasnije, format doživljava pravu renesansu, prije svega zahvaljujući iznimnoj popularnosti istraživačkog novinarskog podcasta Serial, svojevrsnog spinoffa dugovječnog radijskog programa This American Life. 

Milijune slušatelja Seriala privukla je zanimljiva i vješta dokumentaristička naracija Sarah Koening, a napetosti je, pored intrigantne teme ubojstva mlade djevojke u Baltimoreu 1999. godine, pridonijelo i epizodno pripovijedanje, popularno još od serijaliziranih romana Charlesa Dickinsa. No, osnovna privlačnost audio pripovijedanja, uz tehnologiju koja sada omogućuje slušanje u pokretu, sastoji se u aktivnom uključivanju slušatelja. Audio mediji, za razliku od vizualnih, od slušatelja zahtijevaju sudjelovanje u stvaranju vizualnog doživljaja posredovanog zvukom. Uz zanimljive teme – informativne, edukativne ili zabavne, dramatizirano pripovijedanje i maštovite zvučne slike, slušatelj biva uvučen u svijet kojeg i sam sukreirea.

Neki podcasti nude i zanimljive osvrte na naše navike slušanja u visoko digitaliziranom svijetu. Jedan od zanimljivijih je Ways of Hearing, koji poput BBC-jeve televizijske inačice iz sedamdesetih, analizira mogućnosti nove tehnologije kako bi ispitao naš odnos prema zvuku. Damon Krukowski, autor podcasta i knjige The New Analog: Listening and Reconnecting in a Digital World, zadržava kritičku perspektivu u odnosu naspram digitalizacije slušanja, unatoč njezinoj sveprisutnosti i praktičnosti. Dekoncentriranim primanjem audio sadržaja u pokretu, tvrdi, privatiziramo javni prostor te umanjujemo pažnju i kvalitetu našeg slušanja, zbog čega zagovara bolje “uštimavanje” naših analognih i digitalnih svjetova.

I rodonačelnik žanra Lydon upozorava da podcasting treba biti nešto više od hit serijala, i svakako više od marketinške zlatne groznice, posebno u vrijeme postistine i entropije javnog govora. Podcast je nastao kao društvena i politička intervencija te simbolizira borbu za osvajanje prostora slobode govora izvan autoritarne strukture državnog radijskog monopola i komercijalnog progama. Kroz slobodno stvaranje i dijeljenje inovativnog, edukativnog i zabavnog sadržaja, kultura podcasta ima potencijal ne biti samo još jedna marketinški isplativa platforma, već i sredstvo za izgradnju pojedinaca, ali i širih zajednica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.