Posebno je zanimljivo da su u nekim od tih filmova upravo ti loši tatice – i umjetnici. Pa ako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka je nesretna obitelj nesretna na svoj način, onda je valjda i svaki nesretan umjetnik nesretan na svoj vlastiti, neponovljiv način. A kada je riječ o očevima umjetnicima, njihov kreativni impuls redovito dolazi u sukob s roditeljskom ulogom, ostavljajući iza sebe emocionalni vakuum. Upravo u toj nesavršenosti krije se paradoks suvremenog očinstva: i kad zakazuju, oni ostaju dramaturški ključni – jer kroz njihove promašaje film najlakše istražuje (ne)uspjeh i teret pokušaja da se bude i stvaratelj i roditelj.

Tako se, primjerice, Trierov filmaš Gustav Borg u Sentimentalnoj vrijednosti pokušava vratiti u život svojih kćeri navigirajući propuste iz prošlosti, dok je JB Mooney, Mastermind redateljice Kelly Reichardt, pak neuspješan u svemu – i kao muž, i kao otac, i kao pljačkaš, i kao nekadašnji wannabe umjetnik. Will Shakespeare u dirljivom Hamnetu Chloé Zhao zauzet je pisanjem remek-djela dok mu se život raspada. U Tajnom agentu Klebera Mendonçe Filha Marcelo se skriva od diktatorske vlade pa odgoj sina pomalo pada u drugi plan. Marcelo doduše nije umjetnik, već tehnološki stručnjak i intelektualac, ali primili bismo ga pod svoje.

Ovdje je možda zanimljivo zapitati se bismo li prema tim istim slabostima imali jednako razumijevanje da nisu upakirane u umjetničku potragu? Teško je ne primijetiti da takvi likovi često uživaju određenu vrstu (pokušaja?) narativnog oprosta – možda ne zbog onoga što rade, nego zbog načina na koji je njihov rad percipiran. Dok se od žena umjetnica u stvarnom svijetu i dalje očekuje da opravdaju odnos majčinstva i rada, očevi umjetnici na filmu kao da dobivaju privilegij da, čak i kada u roditeljstvu podbace, ti se promašaji nerijetko pretvaraju u dodatni sloj njihove umjetničke “dubine” i hrane mit o umjetniku-patniku.

Danas valjda više nije novost reći da valjda svi imamo neki oblik i mommy i daddy issues – a kinematografija 2025. je tu tezu samo dodatno potvrdila. Spoiler alert za sve koji se još nadaju da su očevi isključivo herojske figure: nisu. Ali nisu niti crno-bijele figure.

U tom se kontekstu film Pjesnik, kolumbijskog redatelja Simóna Mesa Sota, javlja kao suptilno ironična i blago melankolična studija lika jednog srednjovječnog pjesnika, relativno skromnog talenta, koji se pokušava snaći u životu, ali mu to nikako ne polazi za rukom. Film prati Oscara Restrepa (Ubeimar Rios), čovjeka koji bi više htio biti pjesnik nego što to doista i jest, ali čija je posvećenost poeziji gotovo jednaka njegovom talentu za samosabotažu. Neprestano si sam stvara prepreke i upada u vlastite zamke, odbijajući kompromise i inzistirajući na stavovima kojim mu baš i ne olakšavaju već težak život jednog pjesnika.

U izmaglici alkohola i neostvarenih ambicija, Oscar tumara Medellínom, utjelovljujući arhetipsku figuru pjesnika-boema, jednog pravog umjetnika-patnika. No Mesa Soto nježno, i gotovo nestašno, skida romantični sloj s tog klišeja. Ono što ostaje istodobno je i smješnije i nelagodnije: čovjek kojeg ne razara genijalnost koliko tromost, koji se grčevito drži svojih ideala dok svijet, sve nestrpljivije, ide dalje bez njega. Oscar čak i ne uspijeva živjeti na “staroj slavi”, iako se nada da bi nakladnici njegovih davno objavljenih, jedinih dviju zbirka poezije, mogli uložiti malo više truda u promociju koja bi privukla nove čitatelje.

Njegov privatni život dodatno razotkriva tu pukotinu između samopercepcije i stvarnosti. Živi s majkom koja ga uzdržava, dok mu je odnos s kćeri ozbiljno narušen – ona ga ne vidi kao tragičnog pjesnika, već kao najobičnijeg gubitnika. Upravo u tom neskladu film pronalazi jednu od svojih najpreciznijih točaka: ondje gdje Oscar vidi potencijal i dostojanstvo, okolina vidi njegovu nemogućnost pomaka s mrtve točke.

Kada s vremenom konačno popušta i prihvaća posao profesora – poziciju koju smatra kompromisom svojih umjetničkih senzibiliteta – otvara se mogućnost promjene. Otkriva učenicu koja djeluje istinski talentirano, Yurlady (Rebeca Andrade), petnaestogodišnju djevojku iz siromašne sredine kojoj želi pomoći da razvije svoj umjetnički glas. Uvodi je u školu poezije koju vode njegovi nakladnici i potiče na sudjelovanje na festivalu poezije, što bi joj omogućilo veće izlaganje i možda osvajanje novčane nagrade. Istovremeno, on preko nje doživljava ono što sam nije ostvario – mali okus uspjeha.

I kako to inače biva, put do pakla (ili barem raznih katastrofalnih događanja, razočarenja, šoka i nevjerice), popločan je ničim manje nego dobrim namjerama. Oscarove su dobre namjere neupitne – dosljedno nastoji pomoći Yurlady, ali je nespretan te pomažući njoj, on zapravo pokušava spasiti sebe. Film tu ide korak dalje, pokazujući da ni put prema “uspjehu” nije neutralan. Yurladyin talent ubrzo ulazi u prostor očekivanja – publike, institucija, tržišta. 

Pritom Pjesnik ne izbjegava sklizak teren kritike društveno angažiranih tema i potencijalnih eksploatacijskih pritisaka koji se nameću mladim talentima. Yurlady je zanimljiva institucijama i publici ponajviše zbog svoje rase i klase. Film suptilno pokazuje kako je njezin talent cijenjen u mjeri u kojoj se uklapa u tu očekivanu društvenu priču. Pritom se od nje očekuje da piše “o svojoj boji kože” i životnim teškoćama, što jest važno, ali istovremeno sugerira instrumentalizaciju socijalno angažiranih tema: umjetnost postaje sredstvo potvrde ili komercijalnog interesa, a ne nužno iskrenog kreativnog izraza. Yurlady samo želi pisati o svojim osjećajima, što i priliči jednoj tinejdžerici, no popušta pred vanjskim pritiskom.

Mesa Soto tu kritiku postavlja bez puno moraliziranja, pokazujući složenost položaja umjetnika u sustavu u kojem talent ili rad nisu jedini kriteriji, već se uspjeh često određuje prema tome što tržište ili kulturna scena smatra trenutno “interesantnim” ili “utrživim”.

Film također progovara o stereotipima i mistifikaciji umjetničkog rada. Stvaranje je teško kada nisu zadovoljene osnovne životne potrebe, što je kontradiktorno ideji patnje kao svetog izvora pjesničke inspiracije. Romantizacija umjetnika kao posebne, gotovo privilegirane figure održava mit da kreativnost opravdava osobne promašaje, zanemarujući svakodnevni trud, disciplinu i odgovornost koje stvaralaštvo zahtijeva. Umjetnici nisu “sveta kasta” – njihova vrijednost leži u radu i prisutnosti, ne u mitskom statusu. Kreativnost je ljudska sposobnost koju treba njegovati, ali bavljenje umjetnošću je nerijetko Sizifov posao: zahtijeva volju, disciplinu i otpornost.

Mesa Soto uspješno otpetljava ove teme pokazujući umjetnost kao složen, stvaran i često nezahvalan proces. Oscarova je patnja stoga prožeta suhim, promatračkim humorom koji ne prelazi u karikaturu, iako s njom koketira. Njegovi pijani ispadi, nespretni pokušaji uspostave autoriteta ili pretenciozni razgovori o poeziji istovremeno su smiješni i bolni. On je tragikomična figura čija komičnost, patetika i patnja idu ruku pod ruku i bude i smijeh i suosjećanje.

Film ne nudi nekakvu veliku katarzu; ideja iskupljenja postoji, ali ostaje krhka i nedovršena. Oscar nikada ne postaje “bolji” čovjek u jasnom, narativno zadovoljavajućem smislu. Promjena ostaje moguća, ali uporno izvan njegova dosega. Upravo u tim nesigurnostima i proturječjima kojima je prožeta figura pjesnika koji pati, film pronalazi svoju vjerodostojnost: Oscar nije ni skriveni genij ni izgubljeni slučaj, nego čovjek zarobljen u vlastitim obrascima, nije još jedan neshvaćeni umjetnik, nego prije svega vlastiti – a posljedično i tuđi – problem. 

Njegovo inzistiranje na autentičnoj umjetnosti koja ne podliježe komercijalnim pritiscima djeluje istovremeno principijelno i autodestruktivno, posebno u svijetu u kojem uspjeh ne pripada nužno talentu, nego onima koji znaju igrati igru – kako pisati, kako se pozicionirati, kako se “prodati”. Film sugerira da inzistiranje na takvoj čistoj ili neokaljanoj umjetnosti – stvaranju i životu bez kompromisa, komercijalnih pritisaka ili prilagođavanja publici – ne znači nužno da je umjetnik pošten ili principijelan. Ponekad je, naprotiv, to jedini način da jedan neuspješni pjesnik, ili u širem smislu umjetnik, zadrži osjećaj vlastite vrijednosti i smisla u svom radu.

Da bi razbio mit o umjetniku-patniku i izbjegao idealizaciju lika, Mesa Soto koristi zanimljiv estetski i konceptualni pristup: glavnog lika ne glumi profesionalni glumac, već Ubeimar Rios, čije prisustvo, tijelo koje nije istrenirano za kameru i nespretnost čine Oscara još uvjerljivijim. Snimanje na 16 mm dodatno pojačava dokumentarni dojam – naš pjesnik tako postaje neugodno stvarna osoba što gledatelju omogućava neposredniji susret s njegovim nesavršenostima.

U tom smislu, Pjesnik ne uzvisuje umjetnost, nego je prizemljuje – vraća je u svakodnevicu, među ljude koji ne izgledaju kao filmski likovi. Time film istovremeno razgrađuje mit o umjetniku-patniku i pokazuje koliko je taj mit uporan.

U kontekstu šireg trenda “loših tatica”, Oscar je možda jedan od iskrenijih primjera. Film ga ne opravdava, ali mu ne oduzima ni ljudskost. Simón Mesa Soto u svom drugom dugometražnom filmu gradi atmosferu koja balansira između topline i nelagode, humora i tuge, ironije i empatije. Pjesnik možda nije film koji traži pažnju velikim efektima, ali je upravo zato vrijedan gledanja i nudi nešto rijetko: figuru koja nije potpuno simpatična, ali nije ni za kakvu tešku osudu. A možda je upravo u toj nesigurnoj, neugodnoj sredini – gdje nema jasnih odgovora ni lakih oprosta – moguće pronaći najviše istine.