Tekst za predstavu Majke proizišao je iz razgovora i intervjua sa ženama koje su se odazvale na javni poziv Igralki i podijelile vlastita iskustva vezano uz odluku o majčinstvu. Kako stoji u najavi predstave, autorice su krenule od osobnih iskustava: “Autorice iz Kolektiva Igralke nalaze se u (srednjim) tridesetim godinama i osjećaju da im ističe vrijeme za odluku o majčinstvu. Osjećaju se kao prva generacija žena u svojim obiteljima koje zaista imaju slobodu odabira o ovom pitanju; financijski su neovisne, za razliku od svojih baka, a bivanje majkom više se ne podrazumijeva kao što je to bilo kod njihovih majki.”

Istražujući temu odluke o majčinstvu kroz prizmu umjtenosti, teorije, povijesti i osobna iskustva, autorice predstave zaključuju da se radi o neiscrpnoj temi koja “zaslužuje ne samo predstavu, već muzej”. Zato će, kako stoji u najavi Majki, “dok takvog trajnog muzeja nema, ova predstava kroz ispovijesti, pokret, glazbu i likovnost oživjeti imaginarni muzej (ne)majčinstva, satkan od često nevidljivih iskustava i priča koje su istovremeno intimne, društvene i mitske.”

Predstava Majke nadovezuje se i zaključuje trilogiju koju je Kolektiv Igralke započeo predstavama Bakice i Cure (u režiji Tjaše Črnigoj). Kolektiv Igralke čine četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić.

Više detalja o predstavi i kartama možete pronaći ovdje.

Predstava je nastala iz druge po redu suradnje riječkog Kolektiva Igralke i redateljice Tjaše Črnigoj, a otvara intimne perspektive žena iz triju različitih generacija — kćeri od 30 godina, majki od 60 i baka od 80 — i njihov odnos prema problematikama vezanim uz reproduktivna i seksualna prava.

Ovu dokumentarnu predstavu izvodi snažna glumačka postava Kolektiva Igralke u sastavu: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje su u pripremi predstave provele niz radionica sa ženama različitih životnih dobi. O navedenoj predstavi je za Kulturpunkt pisala Nika Krajinović.

“Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo”, istaknula je Krajinović.

Na predstave koje su dio inkluzivnog programa pretplatnicima je ulaz slobodan dok njihova pratnja ostvaruje popust od 50 posto prilikom kupovine ulaznica na blagajni HNK Ivana pl. Zajca. Ovo je četvrta predstava otkako je započeo program inkluzivne pretplate i sveukupno peta inkluzivirana, nakon Glorije, Gospođe ministarke, Božićne priče i Sunset Boulevarda.

Više detalja o događaju možete doznati ovdje.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prgram Kino kustos omogućuje osobi iz javnog života da odabere film za koji smatra da bi ga svi, bar jednom u životu, trebali pogledati na velikom platnu. Ovoga puta to će učiniti Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, četiri prijateljice i umjetnice koje čine Kolektiv Igralke i koje će prije same projekcije najaviti film.

Punk pjevačica je dokumentarni film u režiji Sini Anderson koji pripovijeda o Kathleen Hanna, glavnoj pjevačici pankerske grupe Bikini Kill i dance-punk trija Le Tigre, koja je postala glas pokreta riot grrrl. Publika će u filmu imati prilike vidjeti “kako je Hanna svojom glazbom i tekstovima pokrenula pravu žensku revoluciju i postala jedan od najotvorenijih feminističkih ikona u kulturnom svijetu”, stoji u najavi.

Ulaznice za program su u prodaji, dostupne na blagajni Art-kina koja se otvara sat vremena prije prve dnevne projekcije i na stranici ulaznice.hr. Više detalja o događaju dostupno je ovdje.

Spolni odgoj II: Borba

Kišno je poslijepodne u dvorištu Nove pošte, prostoru Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska u Ljubljani. Okupljena publika čeka početak izvedbenog maratona od pet performansa-predavanja o ženskom seksualnom užitku Spolni odgoj II, projekt nastao u produkciji dviju gore spomenutih organizacija zajedno s Mestom žensk. Pojedina mjesta u dvorištu nose žutu tablu s imenom ili opisom, poput prometnih znakova, pa tako svaki izvedbeni prostor nosi neko asocijativno ime. Po potrebi će isti prostori mijenjati imena u scenografija i gledalište, ovisno o zahtjevima i temi pojedinog performansa. Tako je sada, za početak, dvorište Nove pošte Školsko igralište gdje nam je dobrodošlicu poželio ženski autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić i Tea Vidmar te Tijana Todorović, Barbara Kapelj i Lene Lekše koje potpisuju dizajn svjetla, scenografiju i izbor glazbe. Objašnjavaju nam zašto je školsko igralište uzeto za prvu stanicu ovog edukativnog višesatnog događaja – bila je to i njihova početna točka rada na ovom projektu. U jednoj takvoj školi, autorice su se upoznavale, razgovarale, dijelile osobna iskustva i potom istraživale što je sve za njih ženski užitak. Svako predavanje uključuje i dokumentarne snimke intervjua autorica sa stručnim suradnicama_ima i ženama koje su bile voljne podijeliti svoje iskustvo ovisno o temi performansa.

1. Dijagnoza

Črnigoj vodi publiku u Novu poštu kroz dvoranu u mraku, a put nam osvjetljavaju bljeskalice s mobitela. Ulazimo u manju sobu, svojevrsno zapozorje Pošte gdje čeka Rozman koja na crni linoleum izlijeva tube prozirnog gela, lubrikanta. Ulazak u mračne prostore i korištenje vlastite bljeskalice jedan je od provodnih motiva ovog ciklusa predavanja – da bi smo stekle znanje o (vlastitom) (ženskom) tijelu, potrebno je zaroniti u nutrinu i suočiti se s tamom koja nam krije put. Prvo predavanje, naslovljeno Dijagnoza, odvija se u izvedbenom prostoru koje nosi ime Zdjelica. Zdjelica je, prema mišljenju ginekologinje i seksologinje dr. Gabrijele Simetinger, ogledalo duše, prenosi Črnigoj. Dr. Simetinger je uključena u ovo predavanje kao jedna od stručnih suradnica_ka koji su svojim znanjem pridonijeli edukativnom aspektu projekta. Dijagnoza se bavi vaginizmom¹ i općenito boli uzrokovanom spolnim odnosom.

U pozadini se čuje snimka intervjua s djevojkom u ranim dvadesetima koja pati od tog poremećaja, čiji je put do prave dijagnoze bio težak i frustrirajući, ponajviše zbog ginekologinje koja njezinu bol nije doživljavala ozbiljno i više ju je zabrinjavalo to što djevojka odbija spavati s dečkom zbog boli. Isprva je djevojka osjećala samo peckanje za što joj je ginekologinja pripisala razne kreme, ali kasnije se bol proširila, ne samo tijekom penetracije, već i kod uzbuđenja. Njezin je glas pun ljutnje jer joj stručna osoba ne može pomoći, ne pokazuje razumijevanje ili suosjećanje, dapače, savjetuje joj da se “samo” treba opustiti i trpjeti. Za to vrijeme, nakon što je istisnula dovoljno lubrikanta, gela, kreme, Rozman ga razmazuje po podu i sebi te izvodi sitne akrobacije, kližući se s lijeva na desno. Trudi se izvesti ih što gracioznije moguće, zbog čega posrće i pada na pod, simulirajući nemogućnost dostizanja užitka tijekom neprestanog osjećaja boli i nelagode.

Dok Rozman raspoređuje hrpu ženskih gaćica po sluzavom podu u pozadini slušamo razgovor s dr. Simetinger o načinima liječenja vaginizma koji je, očekivano, povezan s internaliziranom mizoginijom i to, prema njezinim riječima, više nego što možemo zamisliti. U njezinoj je ordinaciji najvažniji instrument ogledalo. Govori kako se veliki broj žena gnuša od pogleda na vlastitu vaginu, a kamoli da ju dodiruju. Za to vrijeme, služeći se grafoskopom, Rozman na zidu projicira folije s fotografijama raznih vagina pa taj odraz na zidu zrcali po zidovima prostora koristeći se ogledalom. Korištenje grafoskopa još je jedan od zajedničkih motiva svih performansa, instrument koji vezujemo uz obrazovne institucije, mjesta gdje bi se zapravo trebalo učiti o spolnog odgoju. Služenje tim naizgled banalnim obrazovnim pomagalom, u interakciji s drugim predmetima i istraživanjem igre svjetla i sjene, autorice kao da su mu udahnule novi život izvedbenom kreativnošću.

Rozman potom uzima mobitel i snima uživo kako nježno prstima prolazi po prostoru što se također projicira na zidu, a za to vrijeme Simetinger objašnjava kako terapijom dodira liječi vaginizam. Francuska šansona koja je dosad svirala u pozadini sada se čuje iza prozora prostora u izvedbi Tee Vidmar koja sudjeluje u prva tri performansa. Vidmar krasi divan vokal i vještina pjevanja kojom uspijeva dodatno obojiti predavanja. Također je vrlo kreativna u instrumentalnoj izvedbi pa tako primjerice, u završetku Dijagnoze svira na različitim dilatatorima, instrumentima koji služe za liječenje vaginizma. Iza nje na plakatu stoji objašnjenje da im je dilatatore posudila Simetinger koja ih je dobila na poklon od pacijentice. Ipak, nedostaje jedan u setu, onaj najveći, koji je bivša pacijentica zadržala za sebe.

2. Pristanak (Consentire)

Črnigoj vergilijevski nastavlja voditi publiku u drugi prostor Nove pošte, nazvan Granice. Ovo predavanje je u izvedbenom smislu slabije od ostalih, ponajviše jer se odviše oslanja na upotrebu televizora za projekciju Rozman koja prenosi neugodno iskustvo djevojke čije granice i pristanak nisu bili poštovani. U isto vrijeme sudjeluju Todorović i Kapelj – jedna neprestano ugljenom crta lica muškaraca koji se nalaze iznad raširenih nogu žene pa ih potom briše, nižući tako beskrajne portrete koji ostavljaju crne, vidljive tragove na hameru, kao što svako negativno seksualno iskustvo ostavlja posljedice na osobu, dok druga hoda po tipkama na klaviru.

Na zidovima su nalijepljeni materijali i QR kodovi koji se bave temom entuzijastičnog pristanka, straha, silovanja i granica. Publika je slobodna da pogleda materijale dok se pušta snimka razgovora sa ženama o nepoštivanju njihovih granica i/ili ne pristajanju na seks. Ta velika količina materijala i sadržaja kojim je publika bombardirana izaziva preopterećenje, teško je pohvatati i upiti sve što se događa u prostoru. Rozman se vraća, ovaj put u bijelom kombinezonu s nekoliko vreća zemlje koju će rasporediti po sredini prostora na crnom linoleumu. Ritmičnim kretnjama koje blago aludiraju na erotične kretnje, ona stvara udubljenja u zemlji različitih oblika koja potom ispunjava sjemenkama i tako ispisuje riječ. Na kraju, tijekom kraće pauze, publici su uz čaj i kavu ponuđene slatke lizalice u obliku vulve.

3. Sposobnost

Treće u nizu predavanja bavi se temom seksualnosti i tjelesnosti žena s invaliditetom, a izvedbeni prostor ovoga puta nosi naziv Crna soba zato što ćemo, riječima Črnigoj, uživo pratiti razvijanje fotografija intervjuiranih žena. Osim samih fotografija, koje su opet projicirane grafoskopom, koriste se i folije crteža na kojima su (ne nužno realistični) portreti četiriju žena čije intervjue kasnije čujemo. Predavanje sad drži Lina Akif uz vokalnu i glazbenu pratnju Vidmar na maloj harmonici, i dalje se držeći repertoara francuskih šansona. Prostor je ispunjen grafoskopima i projektorima na školskom stolicama, a ispod svake stoji poveći grm mahovine, kao da signalizira mjesto projekcije intime svake od žena. Vodeći se esejem So beautiful, yet disabled Elene Pečarič, ovaj performans prije svega razbija stigmu žena s invaliditetom čija se seksualnost zanemaruje, kao i njihove potrebe i želje.

Jedan od zanimljivijih uglova istraživanja ove teme je potreba za asistentima koju iskazuju intervjuirane žene. Ti asistenti trebali bi pomoći korisnicima u istraživanju i zadovoljavanju vlastite seksualnosti, ponajprije radi zaštite dobrobiti i zdravlja osoba s invaliditetom. U razgovoru s jednim od koordinatora asistenata, on otkriva kako se nerijetko dogode ozljede kada korisnici eksperimentiraju na svoju ruku, u svojoj privatnosti. Postavljanje granica od strane asistenata u pomaganju svojim korisnicima s njihovom intimnošću pokazuje se vrlo škakljivim teritorijem, na čemu treba još raditi i razgovarati. Ono što se posebno ističe u ovom predavanju je snažan osjećaj topline koji proizlazi iz slušanja ljubavnih priča žena sa snimki.

4. Igra 

Nakon pauze za ručak u Publika baru koji se nalazi nedaleko od Nove pošte, u istoj zgradi kao i Mladinsko gledališče, po publiku stižu sve četiri izvođačice na biciklima uz vesele povike i uzvike, podsjećajući na opise woo djevojaka Barneyja Stinsona iz serije Kako sam upoznao vašu majku. Sve su odjevene u pomalo ekstravagantne kostime – Bakotić u ružičastoj haljini s bijelom bob perikom, Rozman u kostim s tigrastim uzorkom, Velagić u smeđoj bundi s čarapama i ničim drugim, a Akif, koja predvodi povorku jer drži i ovo predavanje, nosi bijelu kaćipernu haljinu i periku. Za razliku od prethodnog predavanja, ali općenito cijelog ciklusa, ovaj je performans energetski nabijen i vrlo zabavan za slušanje. Razlog tomu je zasigurno tema ovog četvrtog predavanja pod nazivom Igre – u njemu se istražuju različiti oblici fetiša i nastranosti poput BDSM-a, ne-monogamnih i drugih nekonvencionalnih praksi. Osim toga, Akifina persona je puno prisnija i razigranija od prethodnih s kojima smo se dosad mogli susresti. Kada nas dovede do dvorišta Nove pošte, radi turu svoje Kuće užitaka koja se smjestila u prostore instalacije ispred Pošte, a sastoji se od nekoliko teretnih kontejnera. U toj kući nalazi se njezin ured, klinika za besplatno testiranje i shibari soba gdje je publika pozvana da opipa kvalitetu uža koje se koristi za tu tehniku.

Ponovno smo u zapozorju Pošte koje je ovaj put namješteno kao muzej gdje se mogu pogledati Akifini rekviziti poput uokvirenog senzualnog crnog kostima za swingerske zabave koji je sama “napravila”. Na zidovima se mogu pronaći i snimke zaslona s FetLife profila, web stranice koja služi za umrežavanje zainteresiranih za nekonvencionalne fetiš prakse. Glumica daje sažet opis kako stranica funkcionira, uspoređujući ju s Facebookom za osobe željne upoznavanja i eksperimentiranja s različitim erotskim praksama. U sklopu ovog dijela velik je naglasak na spolnom zdravlju i zaštiti od prenosivih bolesti na čemu se, prema riječima Akif, inzistira u toj zajednici. Kao problem ističe nedostatak besplatnih testiranja i strah od stigme i osude liječnika koji ih provode.

Potom nas vodi na scenu Pošte, ovoga puta nazvanu Eden, koji je, kao i neki drugi prostori slabo osvijetljen i u koji treba ulaziti s oprezom. Izgled scene jako je atraktivan i kreativno dizajniran, zidovi su oblijepljeni raznobojnim flourescentnim trakama raspoređenim u slova koje tvore riječi vezane uz kinky prakse. Iste trake na podu iscrtavaju ženska tijela, a zbog svog isprekidanog rasporeda podsjećaju na cestu – moguću metaforu vrludavog i uzbudljivog puta do neistraženih putenih užitaka. Akifin bijeli kostim tako, osim što se igra s bijelom bojom kao simbolom čednosti, ima i praktičnu funkciju jer se čini kao da je sam izvor svjetlosti i olakšava praćenje njezinih kretnji po sceni. Dok se izmjenjuju glasovi četiri Slovenke iz off-a koje govore o svojim iskustvima sudjelovanja u pronalaženju zajednice i eksperimentiranju, Akif ih prati energičnim kretnjama koje simuliraju zavođenje i/ili seksualnu aktivnost što pridonosi uzbudljivim pričama, ali i blagoj nelagodi koja se može osjetiti kod žena kada govore o strahu od stigme i sramu koji bi uslijedio ukoliko njihova šira okolina sazna kako se zabavljaju u slobodno vrijeme.

5. Borba

Po izlasku u dvorište Pošte, sada se taj prostor zove Trg sindikata, a okolo je raspoređena hrpa panjeva. Posljednje predavanje Borba vraća nas u Drugi svjetski rat, u vrijeme partizanskih bitki za slobodu, do 1974. kada je pobačaj postao ustavno pravo. Međutim, ovo nije samo priča o državi, zajedništvu i nasilju – ovo je priča i o solidarnosti, ljubavi i tijelu neke nepoznate žene. Ovaj performans izvode dvije Hrvatice, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, pa je tako jezik predavanja mješavina njihovog nespretnog slovenskog (za koji je Akif pak mislila da je hrvatski) i hrvatskog. Predavanje započinje spuštanjem u svojevrsnu kotlovnicu ispod Pošte, prostor koji je nazvan Ilegala gdje Velagić demonstrira različite načine tj. “kućne” lijekove za nesiguran abortus koristeći se zdjelom vode i grafoskopom. U zdjeli se nalazi kuglica crvene boje koja se odupire svim načinima uklanjanja, sve dok ne popusti pod pritiskom vješalice i krvava se boja počne širiti u zdjeli vode i po zidu prostora intenzivnog vlažnog mirisa.

“A ako to ne uspije…”, sintagma je koja se ponavlja nakon svakog neuspjelog pokušaja “kućnog” abortusa. 

Povratkom gore u dvorište slušamo Velagićin govor u ulozi Vide Tomšič, jugoslavenske političarke koja zajedno sa svojim suprugom ginekologom Francom Novakom-Lukom, predstavlja glavne aktere ovog predavanja i priče o borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Nakon rata, došlo je do naglog porasta opasnih pobačaja kod mladih žena koji su često završavali smrću i tadašnja je vlada odlučila tome stati na kraj tako da pobačaj zabrani i kriminalizira. Tematizira se i problem neprepoznavanja silovanja u braku kao zločina koji se jezivo demonstrira dugim nizom krvavih gaćica koje se vješaju na štriku u skladišnom prostoru Pošte gdje se izvodi ostatak predavanja, koji je ispunjen povijesnim i arhivskim materijalima. Vodeći se njihovim biografijama i radom, Bakotić i Velagić vode publiku kroz svoje istraživačko putovanje arhivima koje ih je vodilo preko gotovo cijele Europe. Naizgled suhoparni podatci i arhivistika oplemenjeni su uzbuđenjem i dinamikom koji ovaj duet uspješno nosi tijekom cijele izvedbe. Vjerojatno je tako najuzbudljiviji segment priča o potrazi za jugoslavenskom dijafragmom koja se proizvodila pedesetih godina u Savi Kranj, tvornici guma. Nažalost, nisu pronašle dijafragmu iz pedesetih, ali jesu iz osamdesetih godina, koju su svečano prezentirale izvlačenjem iz plave kutijice i pobliže ju pokazale publici. 

Borba je tako, u odnosu na ostale performanse-predavanja, možda najpunokrvniji dio koji savršeno zaokružuje sva prethodna predavanja stavljajući poseban naglasak na političku dimenziju borbe za ženska prava za koja se iznova, i iznova, borimo. Cijeli serijal predavanja predstavlja golem trud autorica da sažeto i efektno približe žensko pitanje publici, a teme koje su odabrane neizmjerno su dragocjene za trenutnu društvenu sliku u kojoj se nalazimo. Ovaj Spolni odgoj možda u imenu nosi broj dva, ali za neke je sigurno bio tek prvi susret s ovim važnim temama i pitanjima. Kao uspomenu na izvedbeno iskustvo, gledateljima se uručuju diplome sa žigom i potpisima autorica.

Pjesma Olivere Katarine Vučo Jer ljubav, to je miris belog cveća prati Borbu, a njezini stihovi raslojavaju sav koloplet emocija koji vezujemo uz motiv ljubavi – onih koje nas vesele i onih koje nas bole, a takvim se čini i iskustvo života tijela jedne, tako nam dobro poznate, žene:

„Jer ljubav, to je miris belog cveca
nežan dodir krila plave ptice
jer ljubav, to je patnja ili sreća
oluja ili vetrić tih i blag“

1. “Vaginizam se smatra jednim od najtežih seksualnih poremećaja kod žena. Vaginizam izaziva grčenje mišića zdjelice, što u potpunosti onemogućuje vaginalnu penetraciju čak i kada ju žena želi.” (citirano prema programskoj knjižici performansa) ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstava je nastala prema ispovijestima žena triju generacija: izvođačica u njihovim tridesetima, njihovih majki koje imaju oko šezdeset godina i njihovih baka koje imaju oko osamdeset godina. Kroz osobne priče žena ocrtava se promjena vremena i društveno-političkih sistema. Osim kroz razgovore s bakama i mamama, autorice su se pri stvaranju predstave inspirirale i kroz radionice sa sadašnjim tinejdžericama koje odrastaju u Rijeci.

“Cure su svojevrstan angažirani ritual u skladištu drva Exportdrvo. Igralke pred nama ocrtavaju drvo, koje podsjeća na obiteljsko drvo, a u suštini je nešto drugo – drvo ženskih linija“, kaže redateljica i dramaturginja Tjaša Črnigoj koja je s Kolektivom Igralke prethodno surađivala na hvaljenoj dokumentarnoj predstavi Bakice.

Ovog puta autorice se bave temama odrastanja, prvih seksualnih iskustava i spolnog odgoja nekoliko generacija žena. Zanima ih što različitim generacijama znači “izgubiti nevinost”, koliko ih je bilo strah neželjene trudnoće i kakvu su podršku imale u svojem otkrivanju spolnosti. Kroz intimno iskopavanje obiteljskih povijesti, autorice i izvođačice susreću i sram i užitak i šutnju, svejednako nudeći poziv na razgovor o stvarima o kojima inače ne pričamo. 

Uz redateljicu i dramaturginju Tjašu Črnigoj i izvođačice Sendi Bakotić, Anu Mariju Brđanović, Anju Sabol i Vandu Velagić,  autorstvo potpisuje i Tijana Todorović, ujedno i suautorica koncepta i kostimografkinja. Scenograf je Ivan Botički, a autorica videa Mara Prpić. Predstava je nastala u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca, Kolektiva Igralke i Zavoda Vidne, a partneri su Slovensko mladinsko gledališče i Maska iz Ljubljane.

Nakon velikog uspjeha u Rijeci, s predstavom Bakice u sklopu CT-HR programske razmjene krenule su na turneju po drugim gradovima u Hrvatskoj, a čeka ih i iskorak u međunarodni prostor. Tim povodom smo s članicama Kolektiva razgovarale o procesu rada na predstavi, do it yourself pristupu koji njeguju te širim uvjetima rada na riječkoj nezavisnoj kulturnoj sceni.

Nakon velikog uspjeha predstave u Rijeci, Bakice su nedavno imale mini-turneju u Labinu i Karlovcu. Kakve su reakcije tamošnje publike, je li predstava rezonirala jednako u drugim sredinama?

Sendi: Jako smo sretne što je Clubture mreža odlučila podržati naša prva gostovanja van Rijeke, pa samo tako posjetile Labin u organizaciji Labin Art Expressa i Karlovac gdje nas je ugostila udruga Ka-matrix. Različiti gradovi, različiti konteksti izvedbenog prostora, a osjećamo da se Bakice napeto prate i neskriveno emotivno doživljavaju svugdje. U predstavi komuniciramo s publikom koja svaki put “diše” različito, od otvorenih usklika, šoka, smijeha i aplauza, do potpune tišine. Ne znam možemo li suditi o gradu po jednoj publici (jer svaka se razlikuje), ali u Labinu se publika pokazala znatno više dobrostojećom nego u Karlovcu. U jednom dijelu predstave pitamo gledatelje za predviđanja mirovina te, dok su u Labinu priče naših bakica izazvale šok, u Karlovcu su gledatelji sami predvidjeli dio priče i nisu se uopće čudili. Nakon Labina i Karlovca produžile smo u Delnice gdje nas je ugostila Udruga umirovljenika grada Delnica s punim Radničkim domom, što je bilo posebno veselje! U sklopu Clubture turneje očekuje nas najesen još Čakovec, pa igranje za srednje škole u Rijeci, a prije jeseni gostovanje na Brijunima u Kazalištu Ulysses te na međunarodnom festivalu suvremenih izvedbenih umjetnosti Mladi levi u Ljubljani. Veseli nas ovaj raspon konteksta i publika, od umirovljenika Gorskog kotara, pankerskog karlovačkog dvorišta, preko priznatog međunarodnog festivala pa do riječkih srednjoškolaca. Baš tako smo željele da i žive Bakice.

Ana Marija : Nakon izvedbe u Labinu, jedna žena je došla do nas i rekla da bi jako voljela da njeni učenici vide predstavu. Takve reakcije me raduju jer, osim što mi je drago da profesori smatraju da je predstava Bakice bitna, lijepo mi je vidjeti kako je kazalište još uvijek bitno i kako se pomoću njega mogu dotaknuti bitne društvene tematike o kojima se baš i ne govori javno putem ostalih medija.

Kako je izgledao proces nastanka Bakica, od prve ideje do realizacije? Nemoguće je zanemariti činjenicu da je predstava nastala u jeku pandemije. Koliko je to utjecalo na radni proces? Jesu li uvjeti u kojima ste igrale predstavu na neki način bili i korisni za njen format?

Sendi: Kompletan proces realizacije odvijao se nakon prvog lockdowna i proglašenja pandemije, i bilo je točno kao što si možete i zamisliti. Ja sam dobila koronu taman kad smo trebale početi s probama pa sam bila van funkcije skoro tri tjedna, zatim smo imale više slučajeva samoizolacija i nekih drugih viroza, plaćanja testova i izdavanje potvrda za našu redateljicu i suautoricu Tjašu Črnigoj koja je dolazila iz Ljubljane… Nije još bilo cjepiva, a ja sam nudila svima da ih odmah zarazim pa da smo na miru, ali nisu pristale [smijeh]. Osim niza nesigurnosti i odgađanja premijere (što je vodilo i gubitku prostora za probe, manje termina za izvedbe, reorganizaciji posuđivanja tehnike…), korona nam je donijela i nešto dobro. Naša redateljica trebala je preko ljeta ići na rezidenciju u Pariz, a zbog korone nije pa smo mogle preko ljeta započeti istraživanje za predstavu – organizirale smo javnu kuhinju, upoznavale prve suradnice, skupljačice boca, održale s njima radionicu kazališta potlačenih, družile se i sakupljale priče… I tijekom procesa proba nije bilo puno drugih umjetničkih poslova da nas odvlače od Bakica, bilo je lijepo fokusirano uroniti u temu.

Vanda: Rekla bih da je proces trajao oko dvije godine od prve ideje do premijere. Korona nam je uzrokovala veće komplikacije prilikom planiranja probi, javne kuhinje i radionice kazališta potlačenih. U to vrijeme mi smo prve organizirale događaj javne kuhinje u Rijeci od izbijanja pandemije. Događaj nikom nismo ni prijavile i pokušale smo se držati svih mjera, također bilo nam je teže organizirati radionicu kazališta potlačenih s “bakicama” u zatvorenom prostoru. Snalazile smo se iz dana u dan s novonastalim situacijama. Projekt je bio kompleksno zamišljen i prije pandemije, koja je pridonijela nivou stresa i snalaženja na sve moguće načine. Srećom, svi su imali razumijevanja za situaciju i priskakali nam u pomoć, ta doza solidarnosti davala nam je snage da izvedemo premijeru u prosincu 2020. godine kada su većina kazališta i izvođača u Europi i svijetu mogli samo sanjati o premijeri ili javnoj izvedbi.

Odabrali ste dokumentarnu formu predstave, što se karakterizira kao odvažan izbor, posebno za mlade autorice poput vas. Je li forma logično proizašla iz teme kojom se bavite ili je ishodište ipak u vašim autorskim afinitetima?

Vanda: Mene je forma i snaga dokumentarnog kazališta oduševila nakon što sam gledala predstavu 6 u režiji Žige Divjaka, to je dokumentarna predstava bazirana na stvarnim okolnostima predloženog useljenja maloljetnih azilanata u Đački i studentski dom Kranj. Nalazimo se u tzv. “post-truth” razdoblju širenja lažnih informacija. Pogledati predstavu o istinitim svjedočanstvima u meni je probudilo nešto katarzično, a to nisam godinama doživjela u kazalištu. Smatram da je kazalište moćan alat za progovaranje istine, a ova forma savršena za to. Budući da sam prije glume studirala antropologiju, spajanje etnografije i glume me otprije zanimalo te sam bila presretna kad je ideja pronašla formu kroz koju se moguće izraziti istinito, moćno i angažirano.

Anja: Mislim da je forma proizašla iz teme. To nam se činilo kao najispravnije i najlogičnije. Dokumentarno kazalište osobno me ne privlači ni više ni manje od ostalih formi – u ovom slučaju to je bilo najzanimljivije jer se do sada nisam imala prilike baviti takvom vrstom kazališta, stoga je bilo uzbudljivo krenuti u nešto totalno drugačije od onoga što sam navikla raditi tijekom studija. Moram priznati da meni nije lako raditi dokumentarno kazalište. Potrebno je dosta istraživanja i kopanja po temi – od teorijskih podloga do praktičnih znanja dobivenih na terenu – ali bilo mi je zanimljivo jer sam se u nekim trenucima osjećala kao detektiv na zadatku [smijeh].

Ana Marija: Za mene je bilo prilično zahtjevno dokumentarno kazalište. Smatram da je za njega važna čistoća i jasnoća “glume”, zapravo bih mogla reći da u njemu nema previše prostora za glumu, nema dodatnih štaka koje nekad kao glumci koristimo kao alate. Zbog toga sam i sretna kao glumica jer sam, osim što sam imala priliku raditi na temi koju smatram izuzetno važnom, s prijateljicama i kolegicama koje volim, također imala i priliku raditi na sebi.

Posebno se važnim čini pristup osjetljivoj temi poput ženskog siromaštva – kako ne skliznuti u banalizaciju ili pak eksploataciju života i iskustava na kojima se rad temelji. Kako ste tome pristupile?

Anja: Puno smo razgovarale o temi s redateljicom, trudile se preispitivati vlastite stavove i predrasude, što smatram vrlo korisnim i važnim u umjetnosti i životu općenito – biti stalno budan i pitati se. Bile smo svjesne da tema vrlo lako može skliznuti u patetiku i banalnost, a najgore bi bilo u eksploataciju života o kojima govorimo, stoga smo posebno pazile da se to ne dogodi i zaista vjerujem da nije. Često smo komunicirale s našim suradnicima (skupljačicama boca), informirale ih o procesu, tome što radimo, na koji način se bavimo temom, kako ćemo predstaviti njih i njihove živote… provjeravale slažu li se s tim, kako se osjećaju vezano za to i na kraju krajeva pozvale smo ih na probu kako bi vidjele i sudjelovale u procesu. Jako smo sretne što smo nam je predstava omogućila da im i financijski pomognemo i na taj način im se zahvalimo na suradnji. Nakon svake izvedbe naše suradnice dobiju novac od prodaje programskih knjižica. Tako da smo uz jedno posebno prijateljstvo, dobile i taj poklon – konkretno im možemo pomoći.

Ana Marija: Bile smo oprezne s našim suradnicama i osluškivale smo u kojoj mjeri one žele pričati svoje priče. Ima stvari koje su nam podijelile i koje smo sačuvale za sebe, bilo nam je jasno da moramo graditi odnos između nas i “bakica” na povjerenju i s poštovanjem. To je bio i pristup rada na predstavi i svaki put kad bi bilo teško ili kad bi se približile patetici prisjetile smo se da nam je najvažnije dati tim ženama dostojanstvo koje su zaslužile. U tome nas je vješto usmjeravala naša redateljica, Tjaša, koju nije zanimalo isključivo zašto je nekome teško, već kako izgleda život osobe koja se cijeli život bori i ne posustaje, zanimalo ju je kakvi su snovi te osobe i kakva su njezina sjećanja.

Vaš je kolektiv u dobroj mjeri samodostatan – same radite sve, od pisanja projekata do postavljanja svjetla i tehnike. Koliko je taj pristup održiv? Kakvi su općenito uvjeti za rad kolektiva poput vašeg u Rijeci?

Vanda: Mislim da je takav način rada moguć samo kratkotrajno, ako je projekt vođen ljubavlju i idealizmom, kao što je to bio slučaj za vrijeme nastanka predstave Bakice. Ja sam u jednom trenutku bila u ulozi producentice, inspicijentice, tehničarke i glumice, intenzivno tri mjeseca, sad sam samo u ulozi producentice, tehničarke i glumice. Tada sam mogla uložiti toliko vrstu energije jer sam još uvijek primala plaću u udruzi gdje sam bila zaposlena, a zatim još tri mjeseca naknadu od burze. Sada, kada moram prihvaćati svakakve ponude za posao da bih preživjela, teško je ostati raditi i u svim ovim ovim ulogama za naše projekte… Najveći problem je sustav financiranja projekata na nezavisnoj sceni. Nikada ne dobijete više od 60 posto budžeta koji ste napisali da je potreban za realizaciju projekta i onda kako bi ostvarile kvalitetu, režemo svoje glumačke i producentske honorare. Zamislite šest mjeseci rada od šest do deset sati dnevno za 1200 kuna ukupno, kolika bi to bila satnica? Jedna kuna za sat vremena rada, mislim da to dugoročno nije održivo. No priču o prekarnoj poziciji kulturnih radnika, a pogotovo onih na nezavisnoj sceni već svi znamo. Srećom, mi smo divan tim i imale smo podršku mnogih s riječke scene pa smo na kraju i uspjele.

Sendi: Ovaj do it yourself pristup održiv je dokle je god volje, strpljenja, odricanja, međusobne podrške i poštovanja, i ljubavi i veselja negdje između. Još uvijek imamo potrebe i strasti za nastavak autorskog rada, ali naravno da je teško raditi niz poslova paralelno, i još volonterski za vlastite projekte… To je, nažalost, sudbina gotovo svih nezavisnih umjetnika, a i šire, prekarnih radnika. Negdje iz te pozicije su također nastale Bakice, nas kao mladih prekarnih radnica u kulturi koje (kako sada stvari stoje), neće imati mirovinu jer radimo honorarno. Ipak, nadamo se da će s našim stažom, kada se “dokažemo” kao mlade autorice, polako postati i lakše dobiti projekte i financiranja.

Što se tiče stvaranja na riječkoj nezavisnoj sceni, čini mi se da je možda lakše nego, recimo, u Zagrebu. U Rijeci je moguće dogovoriti prostor za probe ili izvedbe, postoje prostori koji su otvoreni nezavisnoj sceni (više je potrebe nego prostora, ali svejedno), moguće je dobiti (doduše izuzetno skromno) financiranje Grada ili Županije… S tim da je Bakice u potpunosti omogućila Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, da nije bilo tog projekta, ne bi bilo ni ove predstave, ili bar ne u ovom obliku, s ovim suradnicama i suradnicima. Također, neizmjerno smo zahvalne za podršku koju smo primile s riječke scene, npr. od Saveza udruga Molekula, Drugog mora ili Cyclorame. U jednom trenutku smo osjećale kao da nam je cijeli grad uskočio u pomoć kako bismo uspjele savladati sve te okolne poslove i poteškoće i izaći s Bakicama, zbog čega smo osjećale i jedno lijepo zajedništvo i solidarnost na sceni.

Što dalje čeka Igralke, radite li već na sljedećem projektu?

Ana Marija: Iako je zahtjevno raditi dugoročne planove zbog nepredvidivosti vremena u kojem živimo, dogovorile smo dva nova autorska projekta za Igralke, koja ćemo realizirati i predstaviti publici ovu jesen. Također, zbog suradnje s Udrugom za beskućnike i socijalno ugrožene Oaza (Rijeka) u procesu nastanka Bakica, pozvane smo da kao kolektiv napravimo predstavu s temom beskućništva, a koju ćemo stvarati skupno osmišljeno, s beskućnicima i beskućnicama, među kojima su i neke gospođe s kojima smo radile i na Bakicama, što nas jako veseli.

Vanda: Radimo na dva projekta te su naši suradnici opet međunarodni. Već dvije godine pripremamo autorsku predstavu s redateljicom Samanthom Glover iz Londona i scenaristom iz Bostona Ericom Mosesom, koja je već nekoliko puta mijenjala radi naziv (D’Annunzio – Rijeka experiment, Zolfanelli). Kao što možete naslutiti iz naslova, radnja je smještena u Rijeci te je polazna ideja za predstavu bila okupacija Rijeke Gabriellea D’Annunzija. Nažalost, naše financije za ovaj projekt još su skromnije od onog koji smo imale za Bakice, a putni troškovi naših suradnika su veliki, tako da ove godine planiramo predstaviti work in progress, bez pritiska da realiziramo “pravu” predstavu u nemogućim (financijskim) uvjetima. Također si želimo dozvoliti proces eksperimentiranja i stavljanja u fokus proces rada, umjesto finalnu verziju predstave, što je klasičan pristup radu u kazalištu i akademiji na našim prostorima. Druga predstava će biti naš prvi susret s improvizacijskim kazalištem, a radit ćemo sa suradnicom i redateljicom iz Francuske Pauline Calme. Tema improvizacija i izvedbi bit će overload ili “preopterećenje” (radom).

Sendi: S Bakicama smo zapravo uspjele iz ničega napraviti sve čemu smo se nadale i prekrasno je da predstava otvara ljude i pomjera perspektive, i da zaista počinje igrati. Predstava je inspirirala novinarku Bojanu Guberac da o problematici siromaštva kod umirovljenica napiše članak, a članak je inspirirao tada saborsku zastupnicu Radu Borić iz Nove ljevice da o toj temi održi govor u Saboru! Uskoro idemo gostovati na zaista prestižan festival u Ljubljanu… Za mene su to veliki uspjesi. Imam nade da je ovo samo početak, a da pred nama stoji još puno lijepih projekata, stvorenih zajednica, dijeljenja i bliskosti.

Mlada ekipa ovog kolektiva donosi naslovom i klasifikacijom zbunjujući komad. Dokumentarne predstave nisu svakodnevna pojava i iznimno su teške za napisati i izvesti a da se ne sklizne u parodiju, oblikovanje emocija neprikladnih sadržaju ili fingiranje etnografske nepristranosti. S druge strane, naslov u deminutivu priziva bliskost i empatiju te nas u startu usmjerava prema toplom, bliskom i neizbježno dječjem osjećaju povezanosti s nonama i bakama. To je osnovni okvir koji nas uvodi u predstavu, ali prije toga treba istaknuti širi kontekst u kojem se cijeli projekt razvija.

Projekt Bakice, koji je dio službenog kulturnog i umjetničkog programa Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020, temelji se na opsežnom istraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu, o čemu autorice i izvođačice Vanda Velagić, Sendi Bakotić, Anja Sobol i Ana Marija Brđanović govore i u samoj predstavi. Promatrajući vlastite none i bake te slušajući njihove priče uočavaju dva društvena problema – nesrazmjer mirovina muškaraca i žena te diskriminatorno vrednovanje rada. Tema je konkretizirana kroz priče četiriju starijih gospođa, imenovanih pseudonimima Suzana, Ljudmila, Marta i Albina, koje autorice upoznaju tijekom terenskog istraživanja. Dva ključna trenutka bila su javna kuhinja koje su autorice organizirale ispred Omladinskog kulturnog centra Palach u Rijeci te promatranje sakupljačica boca na okupljalištu mladih kod Konta.

Predstava dokumentira kako su se autorice upoznale i zbližile s njima te postupno otkrile njihove životne priče. Štoviše, autorice uz rad na ovoj predstavi provode i projekt kazališta potlačenih, u kojem sudjeluju i ove četiri žene. Iz takvog je pristupa vidljivo kako se u širu sliku projekta uvodi i element etike istraživačica i umjetnica, koje osvještavaju činjenicu da ne mogu samo oteti priče, makar to bile osobne povijesti koje se mogu pronaći na svakom koraku. Angažirano kazalište, a pogotovo dokumentarno, nalazi se pred izazovom kako otvoriti ili dodatno razraditi društveni problem, pri čemu ne bi smjelo zlorabiti marginalizirane niti dodatno povrijediti njihovo dostojanstvo. Sve što saznajemo o radu sa ženama, o njihovoj uključenosti u širi rad Igralki, o njihovoj uključenosti u razvoj predstave, a ponajviše kroz način davanja glasa, pokazuje kako se radi o zrelom, promišljenom i odgovornom umjetničkom radu.

Predstavu možemo razložiti na dvanaest osnovnih glasova – četiri autorice, njihove none i bake te četiri žene, tj. bakice. Izbjegavam govoriti o likovima jer oni kao takvi u ovoj predstavi ne postoje. Autorice izbjegavaju svoju glumu fiksirati u identitet te stalno žongliraju između pripovijedanja različitim glasovima. Pritom mudro ne skližu u poziciju nepristranih pripovjedačica – uvijek su pristrane i angažirane u prvom licu, neovisno o tome kojoj su priči dale glas. Također, bakice su predstavljene pseudonimima, što najbolje pokazuje razinu etnografske odgovornosti i umjetničke etike u ovoj predstavi.

Ta tri seta glasova ipak imaju jasno određene funkcije. Glasovi autorica/istraživačica predstavljaju kontekst i razvoj projekta te iznose podatke i opažanja koji se odnose na ekonomski aspekt rodne neravnopravnosti. One ocrtavaju društveno okruženje u kojem drugi setovi glasova postoje – birokratizirani patrijarhat. Predstava donosi konkretne podatke o omjerima mirovina muškaraca i žena, radnog staža te prosječnih plaća. U svim se slučajevima pokazuje kako su žene u lošijem položaju.

Iskorak od statistike donose setovi glasova njihovih nona i baka te glasovi drugih bakica, koji uvode osobne povijesti i priče u kojima se birokratizirani patrijarhat potvrđuje. Ova dva seta djelomično su kontrastna jer ne pripadaju svi glasovi istim životnim okolnostima, istoj klasnoj pozadini. Prisutnost različitih glasova pokazatelj je iskrenog prikaza društva koje se najčešće nadaje u nijansama sive, rijetko se manifestirajući kao isključiva binarnost. Predstava se pritom ne uspreže pred vedrim i zaigranim životnim trenucima, ali ni pred bolnim i egzistencijalno teškim okolnostima.

Takvi su i glasovi bakica u predstavi. Životi Suzane, Ljudmile, Marte i Albine nisu sretne priče – možda nisu niti tužne ako je vjerovati Igralkama. To su priče o surovoj stvarnosti koja ne mari za to tko je kakva osoba, koliko se trudi i radi, u kakvim okolnostima se razvija, odrasta, gradi ljubavne odnose, odgaja djecu. One pokazuju kako zakoni kojima se trebamo voditi nisu rezultat uspješnog shvaćanja života i čovjeka, već su primarno odgovor na potrebu birokratskog aparata da potvrdi samog sebe. Primjerice, neshvatljivo je da jedna od žena čiju priču slušamo, koja se kao strana državljanka doselila u Jugoslaviju, ovdje se vjenčala, izgradila obitelj, radila, u međuvremenu i rastavila – koja je u svakom, dakle, smislu živjela i postojala na ovom teritoriju – biva birokratski izbrisanom u trenutku osamostaljenja Republike Hrvatske. Naime, u skladu s tadašnjom politikom, uskraćena joj mogućnost da dobije novo državljanstvo jer više nije bila u braku s Hrvatom. U takvim okolnostima, njezin se život sveo na preživljavanje na margini, na isključenost iz društva. Pri čemu je ona, dotad nastavnica filoloških predmeta, nastavila raditi, održavati individualne satove, ali ne u okviru zakona, pred kojim godinama nije niti mogla legalno obavljati svoj posao dok joj birokratski identitet nije bio potvrđen.

Neovisno o tome jesu li bile nastavnice ili službenice, je li njihov rad bio plaćen i ugovoren ili nevidljiv, neplaćen i prekaran, te u kojoj mjeri su pritom obavljale i reproduktivni rad, sve su žene čije priče slušamo dovedene u siromaštvo, statističko i stvarno. Njihove plaće nisu bile usporedive s plaćama muškaraca na istim radnim mjestima, njihove mirovine proporcionalno su manje, njihov radni staž bio je prekinut ulogama majki, domaćica i njegovateljica. Same, iako ne nužno i osamljene, one danas nemaju život kakav su zamišljale i za koji su radile. Njihovi životi nisu dostojanstveni, a one su postale nevidljivima, dok su njihove priče dokaz kako kolateralne žrtve birokratskog patrijarhata postoje u daleko većem broju nego što bismo pretpostavili.

Glasovi bakica, unatoč takvim životima, donose cijeli spektar emocija, od sreće i entuzijazma do razočaranja i depresije. Glumice stalnim ulascima i izlascima iz glasova plešu po ivici identiteta i sklizanja u likove, koji dobivaju i kostimografske odrednice. Te su promjene vidljive i uvijek se događaju pred publikom, ali njihov prikaz nije prepreka povjerenju publike u iskrenost i istinitost mijenjajućih glasova. Štoviše, bakice kroz glumice progovaraju dozom humora koji se razotkriva kao obrambeni mehanizam, kao maska potištenosti, srama i beznađa. Uz zrelu glumačku izvedbu, redateljski pristup izmjeni glasova i priča naznačuje vrijednost redateljice Tjaše Črnigoj, koja je pokazala kako je moguće održavati stalnu pažnju i razinu emocija i unutar takvog zahtjevnog pristupa.

Još jedna dojmljiva redateljska odluka je uvođenje alternativne karte centra Rijeke u scenografiju. Osim siromaštva, bakicama je zajedničko i prikupljanje plastičnih boca, što one same nazivaju svojim poslom. Taj rad, mnogima nevidljiv, nužno stvara i drugačije kretanje i shvaćanje grada. One prate javna i omladinska okupljanja, znaju rasporede kulturnih programa bolje nego lokalni mediji jer su im to izvori prihoda. Istovremeno, one znaju koja su mjesta opasna, gdje ih netko može napasti i otuđiti njihove boce, ali i gdje se i kako mogu tuširati ili skrivećki oprati rublje. Kroz kartu njihovog kretanja razotkriva se bolna činjenica kako se radi o paralelnom i nevidljivom svijetu, kako se siromaštvo mora sakriti da bi supostojalo, umjesto da se kao društvo otvoreno suočimo s tim problemom.

Plastična boca je metafora tog problema u predstavi. Osim što je izvor prihoda za bakice, ona je i potencijalni izvor problema i nasilja drugih, uglavnom muških, agresivnih sakupljača i otimača boca. Kroz nju se iskazuje i rodna diskriminacija, društvena i ekonomska nepravda te gorka ironija rada – iako su cijeli radni vijek provele radeći, ženama se ne vrednuju svi oblici rada niti uloge koje preuzimaju, te u poodmakloj dobi opet moraju nevidljivo raditi kako bi preživjele. Kako bi se ta poruka naglasila, plastična boca mineralne vode magično se transformira iz rekvizita, koji se prvi pojavljuje na sceni, u lik koji dobiva svoj glas. Predstava završava baletom sjena boca, uz pratnju Chopinova Nokturna, što ulogu boce dovodi do gorkog apsurda jer ona u rukama glumice postaje magični idol, ikona, relikvija vrijedna štovanja koja može promijeniti život bijednica. Navedena je scena mogla ovu izvrsnu predstavu vrlo lako odvesti u pretjerivanje i parodiju, no njezina je kulminacija polako pripremana korištenjem boca i igre svjetla i sjene tijekom predstave. Unatoč tome što je ta scena u raskoraku od dokumentarizma, to ju ne čini neprirodnom i nametnutom u koncept predstave.

Podsjetimo li se Balade o ženi, ona počinje melodijom na usnoj harmonici, koja me podsjetila na Ennija Morriconea i na njegove zvučne kulise prostrane i slobodne prerije. Krik za slobodu te pjesme nikada nije eksplicitno izrečen glasovima bakica, ali ga u izvedbi stalno naslućujemo u pozadini njihovih prisjećanja. Balet sjena boca uz Nokturno uvodi kontrast u glazbenu pozadinu predstave, donosi tjeskobni osjećaj nemoći – bakice su, podređene birokratskom patrijarhatu, ostale samo sjene svoje prošlosti. Taj kraj je i konačna potvrda praznine Ustavom zagarantiranog dostojanstva svih građana bez diskriminacije.