Primjerice, četvrtkom kasno navečer, svi smo gledali nove epizode serije Dosjei X i onda je u petak u školi komentirali. Ta je serija u naše domove, na naše meke i tople kauče u kasni sat unosila oštricu nelagode, nečega stranog, alienog. Vanzemaljsko, paranormalno, na granici mogućeg i preko, tih je tričetvrt sata narušavalo spokoj i sigurnost naših dnevnih soba, ne uvijek bez humora, ali češće donoseći jezu od koje se nije uvijek bilo lako otresti jednostavnim pritiskom gumba. Poznata, topla, predvidljiva pa i dosadna dnevna soba mogla je tako nakon epizode Dosjea X, već blizu ponoći, poprimiti obrise stranoga i prijetećeg. A ima li išta strašnije od onog kad nam se poznato, što nam ulijeva ultimativnu sigurnost, prometne u nešto strano? (Nije slučajno da je javno mnijenje složno: najstrašnija epizoda Dosjea X zove se Home / Dom.)

Dom je ujedno i poprište jednog od kanonskih djela znanstveno-fantastične književnosti, kratke priče Dijete krvi (Bloodchild) afro-američke spisateljice Octavie E. Butler, objavljene 1984. u časopisu Asimov’s Science Fiction i ovjenčane nagradama Nebula i Hugo, ključnim priznanjima žanra. Knjižno izdanje zajedno s drugim kratkim pričama dočekala je tek 1995. u nezavisnoj izdavačkoj kući Four Walls Eight Windows. Na hrvatski je prevedena i objavljena u kultnom časopisu Sirius (br. 121/122), dvije godine nakon nastanka, a to je ujedno i jedini prijevod Butler na hrvatski jezik do danas. 

“Posljednja noć mog djetinjstva počela je posjetom domu” – tako počinje Dijete krvi, a prva se scena odigrava u nečemu što prepoznajemo i osjećamo kao dnevnu sobu, ono mjesto u stanu gdje se okupljamo, opuštamo, mazimo, pričamo, možda svi zajedno navalimo na vrećicu čipsa ili tablu čokolade. Obitelj u priči na sličan način konzumira sterilna jaja, koja za razliku od čipsa i čokolade na organizam djeluju blagotvorno, ali i izrazito omamljujuće, prizivajući atmosferu opijumskih pušionica. Butler opisuje neku vrstu kolektivnog drogiranja u kojem sudjeluju pripovjedač, dječak na pragu zrelosti Gan i njegova braća, ali ne i majka koja odbija – prva radnja već signalizira da su stvari istovremeno i poznate i strane. 

Jaja, koja očito nisu ni čokoladna ni kokošja, dijeli osoba neobična imena: T’Gatoi. Ona, doznajemo postepeno, sasvim je drugačije biće – brojnim udovima privlači Gana sebi i zatvara ga u kavez od vlastita tijela, grije se njegovim toplim tijelom na jednom od kauča posebno prilagođenih njenoj razvedenoj fizionomiji. T’Gatoi, baš kao i sve ostalo u ovoj priči, istovremeno je i poznata i strana. Radnje bliskosti, maženja i grijanja osciliraju između ugode i nelagode, a T’Gatoi je i član obitelji i radikalno drugačija. 

Kako priča napreduje, ocrtava se kontekst ovog neobičnog doma: riječ je o Rezervatu za ljudsku vrstu koja egzistira na nekoj planeti daleko u svemiru u vrlo specifičnom odnosu s domicilnim stanovništvom, nazvanim Tlic. Upravo je taj odnos klackajuća osovina ove priče i mjesto iz kojeg se otvaraju brojna pitanja.  

Dvije vrste, Zemljani i Tlic, dovedeni su u situaciju suživota nakon što prvi, prisiljeni napustiti Zemlju, nalaze svoje utočište na planetu drugih. Vezani su neočekivanom biološkom simbiozom: tijela Zemljana mogu poslužiti kao domaćini za sazrijevanje jajašaca Tlica, a tjelesna supstanca Tlica, sadržana i u spomenutim sterilnim jajima, na ljude djeluje ljekovito i sedativno omogućavajući im ne samo pomlađivanje i ugodu, nego i manje bolan porod. Porod u ovom slučaju znači rez uzduž utrobe i vađenje sazrelih jajašaca prije nego što se počnu hraniti mesom svog domaćina. Bez supstance Tlica, pogotovo onog tj. one koja je jajašca i položila, ovo krvavo odstranjivanje za čovjeka bi vrlo vjerojatno biti smrtonosno. Uz njegovo odnosno njezino sudjelovanje, podnošljivo je.

Tako za obje vrste međuodnos postaje način opstanka: za Zemljane to je cijena “dozvole boravka”, a za Tlice spas za opstanak vrste. T’Gatoi u razgovoru s Ganom sažima: “Životinje koje smo nekad upotrebljavali počele su ubijati većinu jaja nakon usađivanja davno prije nego su došli tvoji preci. (…) Ti znaš sve to, Gane. Zato što je tvoj narod došao, mi ponovo saznajemo što to znači biti zdrav, cvatući narod. A tvoji preci, bježeći sa svoga svijeta, od vlastite vrste koja bi ih bila pobila ili porobila, preživjeli su zbog nas. Mi smo ih vidjeli kao ljude i dali im Rezervat još dok su nas oni pokušavali ubiti kao crve.”

Odnos dvaju vrsta ne postavlja se kao otvoreni, fizički sukob, već ga zatičemo u fazi kad je on uređen kao društveni ugovor koji podrazumijeva uspostavu Rezervata i odustajanje od ubijanja koje spominje T’Gatoi. Uz obavezne represivne mehanizme (npr. zabrana držanja vatrenog oružja unutar Rezervata), njihov suživot počiva na privoli i ideji da su bliski, prijateljski, pa i ljubavni odnosi među vrstama mogući. No, budući da je ipak riječ o vanzemaljskoj vrsti, priroda tih odnosa nužno je drugačija – ili nije? Jedan od snažnih učinaka ove priče jest da nas tjera da ispitamo vlastite definicije odnosa – srodstva, ljubavi, pripadnosti, da se suočimo s nemogućnošću zakucavanja granica između privrženosti i manipulacije, ovisnosti i svjesnog pristanka, sigurnosti i podčinjenosti, straha i odanosti. 

Gan tijekom priče proživljava unutarnji sukob, pokušavajući posložiti svoje osjećaje prema T’Gatoi koja u njega želi položiti svoja jajašca. Njegova drama sastoji se u tome što ima izbor – ući u taj neobičan seksualni odnos i specifičnu trudnoću, ili odbiti i prepustiti T’Gatoi da izabere nekog drugog od članova obitelji, primjerice sestru koja bi to žarko željela (iako Tlic radije čuvaju žene za reprodukciju ljudske vrste). Ona je na drugom polu od Ganova brata koji prezire T’Gatoi i narod Tlica, a njihov odnos prema ljudskoj vrsti vidi kao fino upakirano nasilje.

Na kraju priče, na čitateljici ostaje da traži vlastitu poziciju. Tlic evidentno nisu kolonizatori, nalazeći se na vlastitom planetu, no je li činjenica da uvjetuju svoje gostoprimstvo korištenjem ljudi za opstanak vlastite vrste ipak čin eksploatacije? Je li postizanje društvenog ugovora, kao preduvjet bliskih, pa i ljubavnih odnosa među vrstama, znak dobrote ili tek vrlo rafinirana forma želje za podčinjavanjem? Jesu li ljudske jedinke koje pristaju na pravila igre, pa čak u njima i uživaju, izdajice vlastite vrste? Gdje je mjesto individualne slobode, a gdje odgovornosti i brige za zajednicu koje smo dio? I koja je to uopće zajednica – jesmo li baš uvijek sigurni tko nam je stran, a tko blizak?

Ova je pitanja Butler nastavila razrađivati u romanu Zora (Dawn, Warner Books, 1987), prvom dijelu trilogije Lilith’s Brood. Glavni lik, djevojka Lilith budi se u nepoznatom okružju, zatvorena u sobi u kojoj se susreće s izrazito zazornim bićem prekrivenim nakupinama senzoričkih pipaka u stalnom gibanju, da bi saznala da se nalazi u svemiru, u nadležnosti naroda Oankali. Spašena sa Zemlje gdje život za ljude u jednom trenutku više nije bio moguć, odabrana je da pripremi ostale preživjele za posebnu misiju. Ona se sastoji u povratku na Zemlju koju su Oankali u međuvremenu rekuperirali, a razlog za to leži u činjenici da je riječ o vrsti koja se reproducira i razvija kroz genetske mutacije s drugim vrstama. Ovoga puta, to bi trebali biti ljudi, koji bi se kroz mutaciju s Oankalijima i sami transformirali.

Oporavak ljudske vrste na Zemlji tako dolazi pod cijenu radikalne promjene. Ta se promjena odvija kroz specifičan seksualni odnos – seks muškarca i žene posredovan jedinkama Oankalija koje imaju sposobnost mijenjati kemijske procese u tijelima ljudi, inducirati požudu i užitak, a naposlijetku sve troje završavaju izmijenjene genetske strukture. Kao i u Djetetu krvi, i ovdje glavni lik prolazi put od odbijanja do razumijevanja, nailazeći na osudu onih koji takve odnose smatraju krajnje perverznima i ponižavajućima za ljudsku vrstu. No grupa spašenih koju bi Lilith trebala voditi na Zemlju pokazuje se kao izrazito disfunkcionalna, nesposobna za dogovor i međusobno povjerenje – tako Oankaliji, bez obzira na sve, ipak ispadaju humanijima. 

Gan u Djetetu krvi i Lilith u Zori postavljaju si isto pitanje: mogu li neljudske vrste biti humanije od ljudi? Desetljećima nakon, njima se pridružuje Carol Sturka, heroina serije Pluribus (Apple TV, 2025) izrasle iz fantastične spekulacije američkog scenarista Vinca Gilligana, koji se ovim uratkom vratio svojim SF počecima, žanru koji je izbrusio na već spomenutim Dosjeima X.

Pluribus pripada eri streaming servisa u kojoj svatko za sebe bira što, kako i kada će gledati. Ako su TV prijemnici na kakvima smo gledali Dosjee X značili rasturanje fizičkog okupljanja ljudi oko platna u kino dvoranama, onda su streaming servisi značili kidanje nevidljive mreže vremenski ujedinjenih gledatelja_ica. Ili jednostavnije, značili su daljnju individualizaciju, a proces je to nipošto specifičan za konzumaciju pokretnih slika, već za kasni kapitalizam kao takav. U toj je društvenoj atomizaciji, ideja individualne slobode postavljena na pijedestal. Pluribus ga ozbiljno ljulja. 

Carol je spisateljica fantasy romana koje čitaju milijuni ljudi. Ona taj kolektiv, njezin fandom okupljen oko istog sadržaja, prezire kao i vlastite knjige, ali ne i zaradu koju joj donose. Riječ je dakle o bogatoj, ciničnoj, mizantropičnoj, loše raspoloženoj ženi koja svoju partnericu tretira kao osobnu asistenticu i otirač za cipele. No i od partnerice i od fandoma, i mi i Carol opraštamo se već u drugoj epizodi. Zemljani, naime, napokon primaju dugo očekivanu poruku iz svemira, koju se svojski potrude dešifrirati, a kada im to uspije, stvari odlaze u neočekivanom pravcu – ljudska se vrsta bitno mijenja iako naizgled, svi ostaju isti.

Gilliganova inventivnost je upravo u tome što ono strano i vanzemaljsko ima svu pojavnost ljudskoga, a promjena nisu prikrivene nadnaravne sposobnosti ni čipovi ispod kože. Promjena je u svijesti koja je postala kolektivna. Ljudske su jedinke sada dijelovi istoga organizma. Što zna jedan, znaju svi. Što osjeća jedan, osjećaju svi – precizno pogođen naslov piše se PLUR1BUS prizivajući latinsku frazu E pluribus unum (“Iz mnogih, jedno”).

Carol je jedna od dvanaest ljudskih jedinki imunih na virus kojim je uspostavljen Pluribus. Njezina je partnerica jedna od žrtava transfera, ljudi koji su odmah po promjeni svijesti preminuli. Tako se Carol s Pluribusom upoznaje preko izvjesne Zosie odabrane da joj priđe jer fizički sliči na androginog junaka iz njezinih romana, predmeta žudnje njezinih čitateljica. Carol je naime svojem fandomu odlučila servirati heteronormativan obrazac uz pomoć dugokosog gusara, iako je zapravo zamišljala ženu.

U međuvremenu, iako to našu junakinju gotovo da i ne zanima, situacija na Zemlji nakon tranzicije u Pluribus je nikad bolja. Pretpostavka je serije da znanja i iskustva svih ljudi u zbroju daju nešto poput pozitivne nule – kad se sve stavi na hrpu, dobro ispliva. Ili, ako smo svi jedno, zašto bismo bilo kojem dijelu svog bića željeli zlo? Uspostavljanje hijerarhije i eksploatacija jednih da bi drugima bilo bolje (upravo ono radi čega su ljudi kod Butler morali napustiti Zemlju) naprosto nisu opcija. Jedina je opcija savršena usklađenost, toliko savršena da iritira. 

Upravo ta iritacija savršenom usklađenošću koju Carol s lakoćom prenosi na gledatelje, komična je potka serije. No, ona može biti i uznemirujuća, razmislimo li čemu se zapravo smijemo i na kojoj se osnovi solidariziramo s Carol, koja je, barem u početku, zgrožena Pluribusom i odlučna u misiji da stvari vrati na staro. Serija nam poručuje: najgora noćna mora čovječanstva prve polovice 21. stoljeća jest kolektiv. Ideja da možemo funkcionirati bez ugnjetavanja, djelovati za dobrobit sviju i raditi naoko banalne stvari kao npr. gasiti sva svjetla noću i proizvoditi samo onoliko koliko nam treba, ispostavlja se zazornijom od najstrašnijeg vanzemaljskog bića. Razlog straha je u tome što ta harmonija ima cijenu.

Iako serija između redaka, kao i činjenicom da je E pluribus unum geslo SAD-a, koketira s kritikom takozvanih totalitarnih društava, cijena nije podvrgavanje nekom tipu vođe, već sam gubitak individualne slobode. Samo to ne! – vrišti iz scenarija toliko glasno da postaje smiješno, a onda i dovedeno u pitanje. Je li moguće zamisliti slobodu koja je kolektivna? Je li Pluribus slobodan? Sposoban je osjećati, biti i sretan i tužan, može ga se povrijediti, donosi odluke za koje preuzima odgovornost. Pluribus je svjestan promjene koja se desila – sjećanje ne da mu nije izbrisano nego je upotpunjeno svim mogućim sjećanjima – i ne želi se vratiti na staro.

Zašto ga se tako panično bojimo? Zato što smo kao društvo krajnje atomizirani, a sva naša mogućnost istraživanja kolektivnog iscrpljuje se u AI-u – sustavu koji možda ima “šarm” Pluribusa, ali je zapravo utemeljen na zabrinjavajuće reduciranom znanju s tendencijom daljnjeg reduciranja? Ili zato što jednostavno ne želimo to za sebe? Je li druga vrsta s kojom se susrećemo, čak i kad donosi spas, ipak nužno i prijetnja čovječanstvu? Je li ono što nas čini ljudima ne naša humanost nego predanost očuvanju vlastite vrste, ma koliko destruktivna ona bila?

U ovim se pitanjima susreću spekulacije Gilligana i Butler. Tlic i Oankali spasili su ljudsku vrstu, na neki način učinili su to i Pluribus kao savršena lijevo-zelena antikapitalistička partija o kakvoj u stvarnosti možemo samo sanjati. Dok su Tlic u simbiozi s ljudima nužnoj za njihovu reprodukciju, a Oankali tek planiraju iskoristiti ljudsku genetsku strukturu za vlastiti evolucijski razvoj, Pluribus je tu mutaciju već obavio.

No, dvanaestorica imunih i dalje čine ljudsku vrstu, tako da se ponovno uspostavlja odnos sličan onome kod Butler. Kvaka je u tome što su Pluribus visoko osjetljivi na direktno usmjerene ispade bijesa individualaca poput Carol. Jedno njezino izderavanje na bilo koga od njih, i svi dobivaju kolektivni napad sličan epileptičnom. Što god u tom trenutku radili, ruše se i gube kontrolu, što dovodi do višemilijunskih povreda i smrti. Carol i preostali imuni tako su stalna prijetnja. Stoga je kolektivu njihova asimilacija evolucijski imperativ, iako njihov etički kodeks podrazumijeva strogo poštivanje načela nenasilja (ono što je u indijskoj filozofiji ahimsa, osnovni princip đainizma). Dok to ne učine na nenasilan način, napravit će sve da Carol i ostali imuni budu zbrinuti i da im sve želje, makar opasne, budu ispunjene.

Carol, Gan i Lilith tri su lika suočena s istim ili vrlo sličnim preokupacijama. Sve troje prolaze kroz transformacije od zgražanja do razumijevanja i prihvaćanja. Sve troje se suočavaju s osjećajem da su na neki način odgovorni za opstanak svoje vrste, ali istovremeno, opiru se ideji da bi drugu vrstu trebalo uništiti. Sve troje razočaraju se svojom vrstom i trpe osudu postajući izdajice naroda, kolaboracionisti najgoreg tipa – oni koji liježu s neprijateljem. Sve su troje i ljubavnici druge vrste, ali upravo na tom mjestu Gilligan podbacuje i naspram Butler ispada krajnji puritanac. Dok je sam Pluribus, kao jedno biće sastavljeno od milijardi tijela, fascinantno jednostavan u svojoj začudnosti, istovremeno drugačiji i isti, te se može gledati kao vrlo dovitljiva interpretacija oankalijevskih tijela punih senzoričkih pipaka s vlastitom inteligencijom, pitanja seksualnosti i reprodukcije, središnja kod Butler, potpuno su zaobiđena.

Dok se fabula dotiče problema izumiranja Pluribusa, koji bi se svojim đainističkim pristupom prehrani, baziranoj na voću koje padne s grane, mogli ubiti od gladi (što ne znači da se kao ultimativni ekolozi neće na najefikasniji mogući način riješiti svih, ali baš svih tijela već lišenih života), ni između redaka se ne dotiče načina na koji se Pluribusi razmnožavaju. Fascinantno je da se serija time ne bavi čak ni kada Carol i Zosia započinju ljubavnički odnos. Kao da je riječ o TV seriji koja se emitira prije večernjeg dnevnika, ljubavnice se poljube, da bi u idućoj sceni u pidžamama jedna drugoj spremale doručak, a o seksu se ni ne razgovara.

Investiramo li vlastite spekulativne sposobnosti, susrest ćemo se s izazovnim pitanjem: kako bi se seks između jedinki Pluribusa mogao nastaviti odvijati na način koji je uobičajen kod ljudi, kad ih međusobno veže zajednička svijest? Nije li za seksualnu privlačnost potrebna razlika? Nisu li brojni filozofi obrađivali vezu između drugačijeg, nepoznatog, ne dokraja spoznatljivog i romantične ljubavi (primjerice Roland Barthes u Fragmentima ljubavnog diskursa)? Ne bi li Carol i ostali imuni mogli za Pluribuse predstavljati jedini mogući predmet žudnje? Ako bi reprodukciju, savršeno učinkoviti i pametni kakvi jesu, mogli riješiti nekom vrstom umjetne oplodnje, ne bi li seks s drugom vrstom za njih ipak predstavljao neki tip izvanrednog iskustva?

Tko god se odvaži na čitanje Octavie Butler, vidjet će da tema seksa među vrstama ne mora sadržavati u sebi ništa pornografskog, već biti okidač za radikalno preispitivanje odnosa koji, na kraju krajeva, oblikuje naše živote i proizlazi iz naših temeljnih potreba. Kako se seksualnost premrežava s političkim, pitanje je koje iskrsava u zapletima i Djeteta krvi i Zore, a sami su činovi seksualnih odnosa opisani otvoreno i autentično, realistično u svojem spekulativnom okviru, bez podilaženja pretpostavljenom moralističkom zgražanju. Ako se Gilligan, invencijom Pluribusa, približio Butler referirajući se na njezine postavke, po pitanju seksualnosti ostao je od nje udaljen svjetlosnim godinama, barem za sada.

U zadnjoj sceni prve sezone, od čijeg ću se prepričavanja ovdje suzdržati, odnos između ljudske i vanzemaljske vrste vraća se u dobro poznate, predvidljive okvire. Ako je žanr znanstvene fantastike podložan štancanju zapleta kojima se samo ponavljaju poznati obrasci, a dominantni politički narativi iz ovoga svijeta preslikavaju se u svemirske okvire bez preispitivanja, autorice poput Butler pokazuju kako SF može zaista biti mjesto istraživanja nepoznatog i radikalnog preispitivanja poznatog. U seriji Pluribus ostali smo na pola puta – pijedestal individualne slobode samo se zaljuljao, ne i pao, a odnos između vrsta završava ziheraški reduciran na stereotipe. 

Festival će 23.listopada u Galeriji na katu (KIC) otvoriti performans Objekt plesa umjetnice Sonje Pregrad koja u ovoj solo izvedbi pokušava prenijeti pojam draga s tijela (identiteta) na pokret, ples, govor i kazalište. Otvorenje će popratiti izložba v i s o k i / š e ć e r umjetnice Rene Hazulin, koja istražuje odnose između transženstvenih osoba i cis-hetero muškaraca, te teme požude, destrukcije i nježnosti.

U sklopu natjecateljskog programa Sweet Cherries u Dokukinu KIC tijekom sva tri dana trajanja festivala bit će prikazano 15 kratkometražnih filmova na temu transrodnosti, samoprihvaćanja, seksualnog rada i ljubavnih odnosa. Filmski žiri čine Anja Koprivšek (redateljica), Miro Frakić (filmski kritičar) te gost festivala Dan Sokoli (direktor Prishtina Queer Festivala).

Popratni filmski program Cherry Pick donosi naslove koji istražuju transrodnost i rodna prava. Otvara ga nagrađivani belgijski film Djevojka Lukasa Dhonta, a uključuje i domaće naslove poput Sve te senzacije u mom trbuhu Marka Dješke i Grand Prize Anje Koprivšek. Festival također ugošćuje i blok filmova s Prishtina Queer Festivala predstavljajući autentične LGBTQ+ priče s Kosova uz razgovor s Danom Sokolijem, direktorom festivala i selektoricom Ditom Shaquiri.

Osim toga, u Dokukinu KIC će se tijekom festivala održati panel Hrvatski filmski prepoROD na kojem će sudjelovati Sanja Milardović (glumica), Hana Jušić (redateljica) i Dunja Ivezić (redateljica i kritičarka) s moderatoricom Karlom Kostadinovski. Kostadinovski ujedno moderira i tribinu Rodovi i (s)rodno prigovaranje na kojoj sudjeluju Maja Gergorić (pravnica) i Milena Zajović Milka (novinarka, psihologinja).

Poseban fokus festivala je i interaktivna radionica intimnosti Tko si ti, tko smo mi?, koja se 24. listopada održava u Mjesnom odboru Ferenščica pod vodstvom psihoterapeutkinja Lane Hristov i Paule Zore. Prijave se vrše pomoću online obrasca (kotizacija iznosi osam eura). Radionica istražuje mnogostrane aspekte intimnosti i komunikacije, te stvara siguran prostor za razgovor o seksualnosti i emocijama.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Tako se CNC definira kao slojevito pregovaranje moći i predaje uz očuvanje autonomije sudionika_ca, a ne kao nasilje (Williams i sur, 2014; Sheff, 2021). Dodatno, Sheff eksplicitno ističe da CNC ponekad može izgledati poput intimnog partnerskog nasilja, ali je ključna razlika u tome što je riječ o prethodno dogovorenoj i konsenzualnoj igri – upravo se zato pristankom i provjerama jasno razlikuje od stvarnog nasilja (Sheff, 2025).

Unatoč tome, u javnom diskursu i dalje postoje kritike koje CNC poistovjećuju s prikrivenim nasiljem ili ga izravno nazivaju silovanjem. Takve tvrdnje najčešće dolaze iz radikalnofeminističkih krugova i od konzervativnih kritičara_ki BDSM-a. Primjerice, radikalna feministkinja Sheila Jeffreys u svojoj knjizi The Industrial Vagina (2009) tvrdi da BDSM reproducira obrasce seksualnog nasilja i nikada ne može biti istinski konsenzualan. Slično, medijski članci i internetske rasprave često prezentiraju CNC kao “silovanje pod drugim imenom” (engl. rape under another name) npr. u komentarima na društvenim mrežama.

Ovakvi narativi pogrešno poistovjećuju izostanak pristanka – koji definira silovanje – s dogovorenim scenarijem nepristanka, gdje pristanak postoji od samog početka. Na taj način BDSM u cjelini prikazuju kao nasilje pod maskom seksualne slobode, iako istraživanja i edukativni vodiči zajednice jasno razlikuju konsenzualne prakse od nasilnih (Weiss, 2011; Sheff, 2016).

Razlika između dogovorenog nepristanka i silovanja nalazi se upravo u pojmu pristanka (engl. consent). Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske (čl. 153.), silovanje je svaka spolna radnja ili spolni odnos za koji osoba nije dala pristanak. Drugim riječima, temeljna značajka silovanja jest potpuni izostanak pristanka.

U CNC-u, međutim, pristanak postoji – ali se daje unaprijed, prije početka scene. Unutar BDSM zajednice postoje dvije već spomenute dominantne paradigme. Prva, koja slijedi akronim SSC (engl. safe, sane, consensual) – sigurno, razumno, uz pristanak – i druga, RACK (engl. risk-aware consensual kink) – kink uz pristanak i svijest o riziku. RACK proizlazi iz kritike SSC-a jer se sigurnost, naime, uz sve mjere opreza, ne može stopostotno obećati, a i razum može predstavljati problematičnu kategoriju, no oba akronima u sebi sadrže pojam pristanka (Weiss, 2011; Williams i sur. 2014).

RACK naglašava i da osobe koje pristaju na CNC pristaju i na mogućnost toga da će nešto u sceni poći po krivu, ali to je rizik koji partneri_ce zajednički prihvaćaju (Newmahr, 2010).  Važna je i mogućnost povlačenja pristanka: osoba koja je pristala na CNC ima pravo u bilo kojem trenutku prekinuti scenu korištenjem unaprijed dogovorenih sigurnih riječi (engl. safeword, npr. “crveno” za trenutačni prekid, “žuto” za usporavanje) ili sigurnosnih signala ako je govor onemogućen (Wiseman, 1996; Easton & Hardy, 2003; Langdridge i Barker, 2007). Važno je napomenuti i da korištenje riječi kao što su “ne” ili “stop” u CNC sceni ne znači da se povlači pristanak, jer je dogovoreno da one u okviru scene nemaju isto značenje kao izvan nje (Castleman, 2012; Wiseman, 1996). Poanta scene u simulaciji je potpunog nepristanka – upravo zato postoje sigurne riječi.

Upravo se konceptom pristanka CNC jasno razlikuje od silovanja: u silovanju pristanak nije postojao, dok u CNC-u pristanak postoji od samog početka. Temelji se na jasnoj, informiranoj i slobodnoj odluci sudionika_ca, uz svijest o potencijalnim rizicima, što ga čini oblikom konsenzualne seksualne prakse. Prema zagovornicima RACK-a, CNC je usporediv s dogovorenim izvođenjem drugih rizičnih aktivnosti (npr. sportova), u kojima sudionici_e svjesno pristaju na određenu razinu rizika uz edukaciju i primjenu tehnika koje minimiziraju rizik – zato što to žele, a ne zato što su prisiljeni.

Naravno, postoje i iznimke u kojima pojedinci_ke ne poštuju prethodno dogovorena pravila. Ako se, primjerice, dogodi da partner_ica ignorira sigurnu riječ ili prelazi unaprijed postavljene granice, tada to više ne spada u CNC, nego prelazi u domenu nasilja ili silovanja. Takvi postupci ne odražavaju inherentnu prirodu CNC-a, nego predstavljaju isto ono što bi u bilo kojem drugom kontekstu bila povreda pristanka. Ono što čini razliku nije sama praksa, već poštivanje ili kršenje jasno dogovorenih pravila (Wiseman, 1996).

Teza da je dogovoreni nepristanak prikriveno silovanje ne stoji jer je razlika između CNC-a i silovanja jasna – u CNC-u pristanak postoji od početka, dok ga u silovanju nema. CNC se temelji na pregovorima, povjerenju i jasno dogovorenim granicama između partnera_ica svjesnih potencijalnih rizika koji_e su dobrovoljno pristali sudjelovati u sceni. Dezinformacijski narativi koji CNC poistovjećuju sa (seksualnim) nasiljem proizlaze iz nerazumijevanja i stigme, a ne iz same prakse.

Literatura:

1. Williams, D. J.; Thomas, J. N.; Prior, E. E.; Christensen, M. C. 2014. From “SSC” and “RACK” to the “4Cs”: Introducing a new framework for negotiating BDSM participation. Electronic Journal of Human Sexuality, 17. http://www.ejhs.org/volume17/BDSM.html
2. Sheff, E. 2021. Defining Consent in BDSM and Multiple-Partner Relationships. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-polyamorists-next-door/202108/defining-consent-in-bdsm-and-multiple-partner-relationships
3. Sheff, E. 2025. Rising Interest in Consensual Non-Consent. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-polyamorists-next-door/202502/rising-interest-in-consensual-non-consent
4. „Does consensual non-consent (CNC) have roots in misogyny?“ 2023. Reddit. 
   https://www.reddit.com/r/AskFeminists/comments/123zxbc/does_consensual_nonconsent_cnc_have_roots_in/
5. Jeffreys, S. (2009). The Industrial Vagina: The Political Economy of the Global Sex Trade. Routledge.
6. Weiss, M. (2011). Techniques of Pleasure: BDSM and the Circuits of Sexuality. Duke University Press.
7. Sheff, E. (2016). When Someone You Love Is Kinky. Greenery Press.
8. Sexual consent in law. Wikipedia. https://en.wikipedia.org/wiki/Sexual_consent_in_law
9. Kazneni zakon Republike Hrvatske, NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 30/24. https://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon
10. Wiseman, J. 1996. SM 101: A realistic introduction. Greenery Press.
11. Langdridge, D., Barker, M. (ur.). 2007. Safe, sane and consensual: Contemporary perspectives on sadomasochism. Palgrave Macmillan. 
    https://www.researchgate.net/publication/42798772_Safe_Sane_and_Consensual_Contemporary_Perspectives_on_Sadomasochism
12. BDSM. Wikipedia. https://en.wikipedia.org/wiki/BDSM
13. Easton, D., & Hardy, J. W. 2003. The new topping book. Greenery Press.
14. Newmahr, S. 2010. „Rethinking kink: Sadomasochism as serious leisure.“ Qualitative Sociology, 33(3), 313–331. https://link.springer.com/article/10.1007/s11133-010-9158-9
15. Castleman, Michael. 2012. „A Loving Introduction to BDSM in Relationships“. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/gb/blog/all-about-sex/201206/a-loving-introduction-to-bdsm-in-relationships

Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxFeminae. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Jugoslavenska Revija za kulturu i umjetnost ljubavi Erotika časopis je koji je izlazio od 1984. do 1992. godine. Radi se o erotskom magazinu u kojem se, riječima organizatora_ica, “ogledalo društvo, politika i ideologija” i “reflektirao položaj žena u popularnoj kulturi tog vremena”. Predavanje se temelji na diplomskom radu autorice koji je u skraćenoj verziji objavljen na portalu Voxfeminae.net pod naslovom Nova žena i slastičarnica za umorne radnike.

Autorica će govoriti o tome kako su jugoslavenski pisci i spisateljice te novinari_ke gradili_e sliku žene – između socijalističke radnice i zavodnice s naslovnice. “Je li Erotika bila korak prema oslobođenju ili samo novi način da se žena upakira u celofan muške želje? Koje su stereotipe novinari_ke nesvjesno (ili vrlo svjesno) perpetuirali?”, neka su od pitanja kojima će se Mitraković baviti na predavanju, a “osim vizualnog vremeplova kroz arhivske fotografije, čeka vas i iznenađenje”, poručuju organizatori_ce.

Lara Mitraković pjesnikinja je s otoka Visa, kulturna radnica i članica bivše književne grupe 90+. Završila je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je dvije zbirke pjesama: Brojanje pogrešaka (MH Karlovac, 2016.) i Dva puta za jug (Fraktura, 2019.). Gostovala je na domaćim i međunarodnim književnim festivalima, a pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika. Od 2023. godine vodi pjesničku tribinu Poetomat u klubu Booksa.

Više detalja pronađite ovdje.

“Posljednjih godina u Hrvatskoj je provedeno više istraživanja iz kojih je moguće izvući samo jedan zaključak – moramo djelovati odmah! Nedavna studija o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj ističe kako su razine rizičnog ponašanja već 15 godina razmjerno visoke, a posebice zabrinjava neredovita upotreba kondoma. Više od polovice mladih u životu je doživjelo neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama. Istodobno, u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode se tek jedan školski sat godišnje”, pojašnjava u medijskom priopćenju Nataša Bijelić, stručna suradnica CESI-Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje na programu Spol, rod i seksualna prava.

Poruka kampanje je stoga jasna – mladi svakako uče o seksualnosti samo je pitanje od koga (svećenik ili nastavnik; na greškama ili na nastavi; na predavanju ili na tulumu). 

U hrvatskim školama o temama seksualnosti uči se kroz međupredmetnu temu “Zdravlje” no iz CESI-ja ističu kako je način na koji se temama seksualnosti i reproduktivnog zdravlja pristupa u kurikulumu neadekvatan i zastario – “bazira se na medikalizaciji seksualnosti i konzervativnom pristupu, a izostavlja teme rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti”. Kažu kako je ovakav pristup u potpunoj suprotnosti s međunarodno relevantnim smjernicama za seksualnu edukaciju i primjerima dobrih praksi koje donose UNESCO, IPPF, WHO ili UNFPA, a koje preporučuju stavljanje seksualnosti u širu perspektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja.

“S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena mogu imati gradovi. Ukoliko se odluči na uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja, Grad Zagreb bio bi prvi grad na području Republike Hrvatske koji bi uveo takav program i na taj način se jasno pozicionirao kao grad kojem su dobrobit, zdravlje i kvaliteta života mladih važni”, poručuju.

Podsjećaju i kako platforma Možemo!, koja je na vlasti u Zagrebu, u svojim programskim materijalima ističe da u području obrazovanja želi snažnije naglasiti sadržaje vezane uz seksualna i reproduktivna prava i zdravlje te prepoznaje važnost sprečavanja i borbe protiv seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također, njihova vizija uključuje da “odgojne i obrazovne institucije u Zagrebu podržavaju različite identitete“, te između ostalog, djeluju protiv seksizma i homofobije. 

“Vjerujemo kako aktualna gradska vlast ima sluha za ovu temu te da shvaćaju važnost školske seksualne edukacije utemeljene na znanstvenim činjenicama. Očekujemo da se u najkraćem roku oformi stručna radna skupina koja će odmah krenuti s izradom kurikuluma, nastavnih materijala i edukacijom provoditelja programa. Samo tako djeca i mladi mogu dobiti potrebna znanja o seksualnosti za koje su prethodne generacije bile nepravedno zakinute”, zaključuje Bijelić. 

Nije mi se teško poistovjetiti s njegovom fascinacijom. Moja inicijacija u mange i anime, koju sam skicirao u prvom tekstu iz ovoga serijala, po mnogočemu je bila i inicijacija u seks(ualnost). Bio sam u senzibilnom predpubertetskom i ranopubertetskom razdoblju, a čudni novi crtići i stripovi kojima sam odjednom našao okružen nudili su obilje materijala za procesuiranje. Čak i serijali namijenjeni dječjoj publici, naročito tih devedesetih godina, svoj su humor nerijetko zasnivali na seksualnim referencama i dosjetkama i seksualizaciji likova i njihovih odnosa; u usporedbi s nepokolebljivom čednošću jednog Zagora ili Tintina, zbilja smo plovili drugim svjetovima. Istodobno, u tematsko-motivski repertoar tih svjetova spadale su i seksualizacija djece, normalizacija seksualnog nasilja, i druge prakse koje se danas na Zapadu redovno problematizira i propituje u razmatranju japanske popularne kulture. Osobno, mislim da mi je i kao klincu bilo jasno da bi štošta što vidim na ekranu bilo problematično ili nedopustivo kad bi se isprobalo u stvarnom životu. Međutim, u isti mah sam i cijelim bićem osjećao kako mi anime i manga otkrivaju i nešto istinski novo u vezi s dječacima, djevojčicama i odnosima i granicama između jednih i drugih – nešto suštinski drugačije u odnosu na ono što mi je društvo već utuvljivalo u glavu kao “normalno”.

Metamorfoze, zavrzlame,  intervencije

Uzmimo samo borilačku romantičnu komediju Ranma 1/2. Njezin protagonist, tinejdžer Ranma, padom u magični termalni izvor negdje u kineskim planinama navukao je urok koji čini da se svaki put kad dođe u dodir s ledenom vodom preobrazi u djevojku; da bi opet poprimio muški oblik, mora se okupati vrelom vodom. Niz likova koji su u nekom trenutku došli u dodir s ukletim izvorom također prolazi transformacije po principu toplih i hladnih okidača: Ranmnin otac i učitelj borilačkih vještina Genma tako se preobražava u pandu, a Ranmin neumorni suparnik Ryoga u preslatkog crnog praščića. To je tek početak, budući da većina likova iz bogate i šarolike postave serijala baštini fluidan, pomaknut, ili na neki način “izokrenut” identitet: od Ranmine drugarice iz djetinjstva Ukyo, koja je odlučila ne samo “odustati od muškaraca”, nego i odbaciti identitet žene, preko srednjoškolske profesorice Hinako, čija tijelo uslijed nesvakidašnje konfiguracije životne energije (ki) konstantno fluktuira između onoga odrasle žene i onog predpubertetske djevojčice, pa do ravnatelja Kuna, lika čiji je identitet fundamentalno oblikovan na bizarnoj fascinaciji Havajima.

Interakcija raznovrsnih, mahom tajnih ili prešućivanih identiteta, koja bez prestanka generira zabune, nesporazume i zavrzlame, u Ranmi funkcionira kao nepresušno vrelo komedije. Očigledan primjer bio bi lik mačevaoca Tatewakija – parodija shōnenovskog arhetipa ponosnog rivala – nezdravo opsjednutog naumom da muškoga Ranmu porazi u časnome dvoboju, dok je u Ranmin ženski oblik istovremeno beznadežno zatreskan…a da nema pojma kako se radi o istoj osobi. Saga o Ranminoj majci Nodoki, koja se nakon desetogodišnjeg odsustva pojavljuje da vidi žive li njezin sin i suprug onako kako su joj se zavjetovali da hoće, još je kudikamo pomjerenija. U smrtnome strahu od Nodoke, Ranma i Genma skrivaju se pod identitetima djevojke Ranko, navodne rodice Ranmnine simpatije Anake, te Rankinog ljubimca po imenu Mr. Panda. Ukratko, nijedan identitet i uloga nisu samorazumljivi, nego su uvijek rezultat pregovora, procesa i međuljudskih (?) odnosa: tako bi izgledao zaključak koji mi je gledanje Ranme uvijek iznova nametalo.

Još jedan anime koji se je iz korijena (pre)oblikovao moje rano shvaćanje roda, seksa i seksualnosti bio je Sailor Moon. Ovom serijalu ne fali popularnosti ni u našim krajevima, štoviše: posrijedi je jedan od svega dva-tri animea koji su kod nas poznatiji pod domaćim – Mjesečeva ratnica – negoli pod uvoznim naslovom. Gotovo sve žene rođene između 1980. i 1995. koje su ranih dvijehiljaditih živjele u Hrvatskoj, a s kojima sam na ovaj ili onaj način u razgovoru došao na temu animea, bile su se barem očešale o pokoju epizodu pustolovina Usagi, Lune i društva (zauzvrat, vrijedi istaknuti da je u Francuskoj, gdje sam osobno otkrio i Sailor Moon i anime uopće, serijal generalno bio manje popularan, ali je zauzvrat imao i značajnu mušku publiku). Sailor Moon je također i od rijetkih animea o kojima je u domaćem kontekstu kritički i analitički pisano – u feministički informiranom osvrtu Asje Bakić. Zbog svega toga usudio bih se reći da Mjesečevu ratnicu ovom prilikom i na novome mjestu ne treba posebno predstavljati.

Premda se načelno slažem s tvrdnjom Asje Bakić o tome da je ovaj anime centriran oko monogamne heteroseksualne romanse – i mojim kvir sugovornicama jedna od ključnih asocijacija na Mjesečevu ratnicu ostaje onaj lik s ružom – priča obiluje motivima, ponašanjima, identitetima i zapletima koji su sve samo ne hetero, a uglavnom baš nisu ni mono. Haruka i Michiru, alias Uran i Neptun, tajanstvene i hipertalentirane strankinje čija pojava dominira središnjim, po mnogima i najkvalitetnijim dijelom serijala, danas uživaju ikonički status kao globalno naj(pre)poznatiji ne-heteroseksualni par iz animea (Harukin identitet i rodna ekspresija često su ambivalentni, osobito u mangi – gdje Michiru i eksplicitno tumači ostatku ekipe kako je Haruka “ujedno i muškarac i žena”). Međutim, odnos Haruke i Michiru samo je najistaknutiji od obilja LGBTIQ, kvir i ostalih nenormativnih tema i motiva u Mjesečevoj ratnici. Spomenimo samo Sailor Starlights, trio heroina utegnutih u lateks čiji je građanski identitet onaj adolescentskog boy-banda Three Lights; neskrivenu romantičnu vezu između antagonista prve sezone Kunzitea i Zoisitea (doduše, samo u animeu), prikazanu kao nešto najnormalnije na svijetu; preispitivanje koje nad vlastitom heteroseksualnošću, ali i idealom monogamne veze, sprovodi isprva stereotipno zaljubljiva i tunjava strejt tinejdžerka protagonistkinja Usagi (u “kvirenju” Usagi pak uvelike prednjači manga).

Nepresušan izvor viceva i memeova vezanih uz Sailor Moon čine notorni cenzorski zahvati kojima je devedesetih bila podvrgnuta američka sinkronizacija serijala. Kao što se često zaboravlja – pogotovo u ovim krajevima, gdje smo navikli sve gledati s titlovima – svaka je sinkronizacija ujedno i adaptacija, koja širom otvara vrata za intervencije u karaktere likova i u prirodu odnosa među njima. Tako su u Sjedinjenim državama Haruka i Michiru postale rodice, što je dakako zahtijevalo i direktnu cenzuru određenih scena i radikalno preosmišljavanje drugih; puno je jednostavnije odlučena sudbina femininog Zoisitea, koji je naprosto postao Kunziteova djevojka. Mnogi sporedni ili epizodni likovi nestandardne rodne ekspresije i/ili seksualnog ponašanja također su pretrpjeli promjenu roda ili rebranding ponašanja. Francuska verzija na kojoj sam ja odrastao, premda je imala svojih bizarnih momenata, nije sadržavala tu vrstu cenzure; naprotiv, u njoj su mjestimice očigledni i prevodilački napori da se sačuva ambivalentnost izvornog materijala, kao npr. u uniseks imenu Frédérique/Frédéric koje je pripalo francuskoj Haruki. Naša Mjesečeva ratnica po svoj prilici je pak nastala po njemačkoj sinkronizaciji, koja također nije cenzurirala kvir i ostale nenormativne elemente. Ukratko, imale smo sreće.

Osviještenost i(li) puritanstvo

Pitanje (ne)cenzure, međutim, neizbježno nas dovodi i do teme koju sam načeo na početku teksta. Gokuovo pipanje genitalija nepoznatih osoba kako bi pokušao ustanoviti njihov spol/rod nipošto nije usamljen primjer “problematičnog” ponašanja anime likova koje funkcionira isključivo kao materijal za šprdnju. Štoviše, i same Sailor Moon, a osobito Ranma 1/2 – sa svojim nemilice seksualiziranim odnosima odraslih prema tinejdžerima i normalizacijom proganjanja, pa i seksualnog napastvovanja – pribavljaju obilje sličnih primjera. Ako sam kroz gledanje japanskih crtića osobno otkrivao cijele svjetove nenormativnih seksualnosti i rodnih ekspresija i alternativnih seksualnih i romantičnih ponašanja, u istom sam paketu otkrivao i seksualno napastovanje i hipereksploatativnu seksualizaciju djece, osobito djevojčica, kao nezaobilazan dio humora i estetike istih tih crtića. Današnjim rječnikom, anime je konstantno demonstrirao i woke i “problematične” aspekte tretiranja seksa i seksualnosti. Cenzura izvan Japana redovno se bavila i jednima i drugima. Možemo li onda tvrditi da u slučaju animea postoji i nešto poput “opravdane” ili “pristojne” cenzure? Dio gledateljstva na Zapadu bez daljnjega tako smatra – barem što se njihovih zemalja, njihovih dvorišta i njihovih servisa za streaming tiče.

Ostavimo ovom prilikom po strani problem evaluacije kulturnih proizvoda iz prošlosti – recimo, crtanih serija od prije trideset godina – po kriterijima trenutne političke “progresivnosti” (ovdje na primjeru Ranme). Ostanimo u sinkronijskoj perspektivi: kako se anime pozicionira u kontekstu vlastitog vremena? Kojom stranom povijesti češće ide? Kao i kod većine kompleksnijih i ambicioznijih kulturnih proizvoda, odgovor bi bio da to uglavnom nije lako ustvrditi. Da pokušam artikulirati ono što sam i prije četvrt stoljeća intimno osjećao: woke i problematični aspekti japanske animacije, barem kad je seks(ualnost) u pitanju, većinom su nerazmrsivo isprepleteni, unutar jednih te istih serijala, epizoda, likova, situacija, pa i scena. Naravno, to ne znači da mlade, i manje mlade konzumentice i konzumente animea ne treba educirati o konceptima kao što su pristanak, poštivanje tuđe intime i granica, ili razlika između seksualnih sloboda i seksualnog nasilja – a koji njihovi i naši crtići rijetko kad eksplicitno tretiraju. No postiže li se edukacija moralnim “poliranjem” ili trijažom animea, ili uopće prozivkom “industrije” (ma koliko argumentirana ona ponekad bila)? Ili su posrijedi već problemi kod kojih moramo skrenuti pogled – s ekrana na širu sliku?

Od animiranih kontradikcija do društvenih paradoksa

Tek decenijama nakon svojih prvih avantura u svijetu animea shvatio sam u kojoj su mjeri brojna raznorazna opća mjesta koja sam vezivao uz predstave tijela i seksualnosti u mangama i animeima duboko ukorijenjena u japanskom društvu. Prakse poput opsesivne seksualizacije djevojčica, uz posebnu fetišizaciju figure “seke” ili emotivno-seksualne auto-infantilizacije bujaju u rasponu od idols kulture do Murakamijevih romana. Kombinacija drevnih hijerarhija i kodova (zaista drevnih, za razliku od osamnaestostoljetne “drevnosti” tolikih europskih tekovina) i tehnološki hipertrofiranog kapitalizma, kulturnog izolacionizma i suprematizma i neobuzdanog konzumerističkog društva, traume atomske bombe i nedostatka kolektivnog okvira unutar kojeg bi se ona mogla artikulirati: ove i ovakve tenzije oblikovale su percepciju roda, spola, intime, tijela, tjelesnosti, seksa ili seksualnosti na načine posve nepoznate europskom ili angloameričkom iskustvu. Lacanovu polušaljivu izjavu kako “Japanci nemaju nesvjesnoga” – eurocentrizma psihoanalize bio je svjestan i sâm Lacan – ne bi trebalo tek tako otpisati. Sve ovo ne pišem zato što zagovaram kulturni relativizam: samo pokušavam naznačiti složenost i kontradikcije kulturnog sustava unutar kojeg nastaju crtići koje volim(o).

Istodobno, čini mi se da je suvremena japanska popularna kultura, upravo zbog svih društvenih proturječja koja se u nju upisuju, vjerojatno sposobnija za radikalni otklon od hiperpatrijarhalnog i hiperseksističkog supstrata iz kojeg izrasta nego što je to zapadna popularna kultura u odnosu na vlastiti kontekst. Rekao bih i da se ta dijalektika društveno prihvaćenog i posve heretičkog, hipernormativnog i onoga što je u najširem smislu kvir, na posebno transparentan način ocrtava u formi animea – a možda najviše u onim njegovim dimenzijama koje bismo mogli nazvati seksualnim i rodnim politikama. Činjenica da japanske animacijske kuće u svojim komercijalnim strategijama i dan-danas slabo mare za strana tržišta (uz eventualni i djelomični izuzetak Kine) gledateljstvu diljem svijeta omogućava rijedak uvid u aporije jedne ogromne, ali, paradoksalno, i dalje uvelike izolirane kulture. Ta činjenica ih, tj. nas, obavezuje da se osvrnemo i na vlastita dvorišta. Da, japanski crtići umiju biti itekako “problematični” u ponašanjima koja prikazuju i načinu na koji ih prikazuju potencijalnom gledaocu. Ali, niti crtići nastaju u vakuumu, niti se njihovo gledateljstvo tamo formira: i jednima i drugima kontekst je društvo. A edukacija i kritičko mišljenje također se proizvode, oblikuju i prenose u društvu – kako s ove, tako i s one strane Pacifika.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Prije početka izvedbe TEK PRISTIŽE feministički pornopejzaž na ovogodišnjoj Queer Zagreb sezoni u prostoru Zagrebačkog plesnog centra po glavi mi se motao niz pitanja, što zbog toga što me zaintrigirao naziv, što zbog popratnog programskog teksta. On najavljuje kako je izvedba pokušaj prijevoda s filma u ples, a pritom su autorice odlučile izostaviti seksualno eksplicitan sadržaj.  Kako će funkcionirati pornografski okvir u odsutstvu pornografskog sadržaja? Koji će mehanizmi uokviravanja graditi feminističko pornografsko koje TEK PRISTIŽE? Zanimljivo mi je bilo i što su pri izboru pornografskog predloška ili izvora autorice posegnule za filmom i tako zaobišle ne tako malobrojne feminističke izvedbe koje pripadaju postpornografskom pokretu i/ili estetici.

Pojam postpornografije razumijevam u smislu odgovora na mainstream pornografiju koji se javio u queer feminističkom kontekstu, a 90-tih ga je popularizirala i proširila izvedbena i vizualna umjetnica Annie Sprinkle. Taj se pojam može, ali ne mora preklapati s feminističkom pornografijom. Glavno je obilježje praksi koje možemo označiti kao postpornografske upravo odnos prema pornografskom okviru. Ugrubo se može reći kako one koriste određene elemente pornografije, ali kao dio neke političke ili umjetničke agende, pri čemu se njihovi učinci, odnosno gledateljski odgovor, razlikuju od efekata pornografije. Ako je cilj pornografije napaliti osobu koja gleda, dovesti ju do užitka, postpornografija će pokušati razmontirati taj užitak ili ga drukčije postaviti, koristeći pritom drukčije konvencije poput uključivanja uvjeta pornografske produkcije, pornografskog uokviravanja nepornografskog sadržaja i sl. U tom smislu, opet ugrubo, izdvojit ću dvije tendencije – s jedne strane izvedbe koje koriste seksualno eksplicitan sadržaj i eksplicitno su aktivističke, a estetski se određuju bliže trešu nego visokoj umjetnosti, poput Diane Torres koja je nastupala u Zagrebu, također u sklopu Queer Zagreb Festivala, a s druge strane izvedbe poput onih Mette Ingvartsen koje izbjegavaju eksplicitnost ali i dalje koriste pornografske elemente, a u njih možemo svrstati ovu izvedbu nastalu u suradnji umjetnica Rahel Barre, Ide Daniel, Ane Dubljević, Fride Laux i Zrinke Užbinec, okupljenih na studiju plesa i koreografije u Giessenu.

Ulazeći u prostor Pornopejzaža, pitala sam se zato prije svega u kakvom ću se položaju naći kao gledateljica, kako će biti usmjeren moj pogled i kakav će to odgovor izazvati. Izvođačice su već na sceni, stoje gole i zagrljene i čekaju da se publika smjesti u gledališni prostor raspoređen sa svih strana, po rubovima pozornice. Za to vrijeme uočavamo scenografiju Carine Premer: u dva kuta studijske pozadine i reflektori, a sa stropa visi užad isprepletena s kasetnim trakama – dva jasna podsjetnika na film. Na podu su razasute hrpice tkanine za koje će se ispostaviti da su kostimi Silvija Vujičića koje će izvođačice tijekom izvedbe stalno skidati i ponovno oblačiti, zatim obla svjetlucava masturbacijska jaja i pikule, a u jednom uglu kaktusi. Izvođačice počinju nježnim spenkom po guzi, nakon čega se raspršuju, odijevaju i odlaze svaka u svoj kut. Barra se dodiruje kaktusima i na njima fingira blow job, Užbinec i Daniel oblače široke kostime s rupama koje im omogućavaju da se kroz njih diraju sitnim masirajućim pokretima, pomičući ih pokušavaju dohvatiti što više svoje površine, a Dubljević komadima tkanine vrši pritisak na vlastitu kožu.

Ispostavit će se kako su već na samom početku svi elementi izvedbe izloženi, ne samo što se tiče rekvizita, scenografije i kostima, već i osnovnih fizičkih radnji; uslijedit će stalno razodijevanje, odijevanje i dodiri. Pritom će ti dodiri, baš kao u ovom prvom prizoru, uvijek biti preko nečega, kroz nešto ili mimo nečega – drugim riječima, uvijek nekako posredovani na svom putu do kože. Primjerice, već u idućem prizoru Barra zamata Užbinec u prozirnu foliju i dodiruje ju preko te folije. Kasnije u foliju zamotava i druge izvođačice sve do glave kao u erotskom gušenju. Za Anu Dubljević velik dio pokreta dolazi iz dodira fizičke prepreke: sudara se i trlja o zid koji omeđuje izvedbeni prostor, u neku ruku zadržavajući pritisak i otpor tkanine kojim je započela izvedbu kao temelj pokreta, a velik dio scenske prisutnosti i kretanja Ide Daniel će proizlaziti iz gomilanja različitih tkanina i tekstura na koži, poput opetovanog oblačenja i skidanja gaćica ili kretanja otežanog velikim crvenim kostimom.

Sitni, individualni pažljivi pokreti dodirivanja tijekom izvedbe prelaze u usklađene pokrete trenja izvođačica o pod, a kasnije u također sinkronizirane ritmične pokrete u prizoru u kojem izvođačice skaču. Pornografija je u Pornopejzažu prisutna na (najmanje) dva načina. Prvi je sloj jasnih vizualnih, ikonografskih referenci poput opisanog blow joba na kaktusu, masturbacijskih jaja i aluzija na BDSM (užad i maske za bondage, gušenje). Drugi se sloj odnosi na pokret te kompleksnije i zanimljivije odgovara na pitanja koja sam spomenula u vezi problematike pornografskog okvira, kao i prijevoda iz filma u izvedbu. Dodir se u pornografskom filmu pojavljuje kao dodir kože o kožu, trenje kao trenje tijela o tijelo, a ritam prikazanog seksa proizlazi iz njih. Posredovanost dodira, kao i ponovljivost i odmjerenost pokreta u većoj mjeri podsjećaju na fizičku i materijalnu realnost rada na filmskom setu nego na gotov, montirani proizvod; na trajanje i repetitivnost snimanja, uvjete produkcije pornografije. U tom smislu čini se kako je ipak izvedba pornografije (pred kamerama) posredovano i zaobilazno, putem filma, glavna okosnica izgradnje pokreta u Pornopejzažu.

Slično funkcionira i govor koji se pojavljuje preko dvaju razgovora koji nimalo ne nalikuju pornografskom dirty talku. U prvome Rahel Barra govori o analnom fistingu iz vrlo praktične pozicije – objašnjava kako se potrebno pravilno zagrijati, klistirati, rastegnuti mišiće, baš kao u plesu. U idućem razgovoru Ana Dubljević opisuje jednostavan trik kako suspregnuti refleks povraćanja, dok Užbinec opisuje ono što vidi: fragmente prostora i pokreta iz vlastite perspektive. Fokus je u oba slučaja, kod pokreta i govora, na onome što bi u pornografskom filmu ostalo nevidljivo, na radu koji ne ulazi u final cut, na pripremi i ponovljenom snimku. Spomenula sam dirty talk jer ovi dijalozi otvaraju teme koje bi se svakako mogle pronaći u dirty talku – baš kao u tom mini-žanru izvođačice govore o tome kako nešto rade, vole raditi ili vole da im se radi. No isto kao i s pokretom, u ovom je govoru pornografski označitelj, signal žanra jasno prisutan, ali u tolikoj mjeri izmješten i ispražnjen od pornografskog sadržaja i toliko udaljen od reprezentacije žudnje ili užitka da su efekti potpuno drugačiji.

Prostor Pornopejzaža poprište je demontaže produkcije pornografske slike. Ona se izvodi sitnim, minucioznim, repetitivnim kretnjama, pažljivim posredovanjem i preradom situacije u kojoj se nalazi tijelo u radu na pornografiji. Izvođačice pomno, nježno i mekano grade prostor iz vrlo intimnog suočavanja s drugim medijem, filmom, i vrlo specifičnim tretmanom intime u pornografskom filmu koji prije svega djeluje tako da privatno (seksualnost) čini javnim. U tom smislu ostao je nejasan i pomalo nedorečen dio izvedbe u kojemu su nas izvođačice nakratko izvele ispred ZPC-a gdje je Užbinec ušla u direktnu komunikaciju s publikom i pozvala nas da lijepimo točkaste naljepnice na one dijelove njezinog tijela koji nam u tom trenutku privlače pogled, objasnivši kako su se pri osmišljavanju izvedbe vodile dekonstrukcijom pogleda. U izvedbi koja vrlo uspješno gradi svoj svijet suptilnostima i doista postiže zanimljive situacije upravo tako što odbija da usmjeri pogled i ponudi jasna rješenja, ovaj se potez nije najbolje uklopio upravo zbog svoje eksplicitnosti i direktnosti.

Vratit ću se na pitanja s početka – pitanje okvira i pitanje samog naslova. Budući da se izvođačice bave onime što ispada iz okvira konačne pornografske slike, jednako je zanimljivo ono pornografsko što je ispalo iz okvira Pornopejzaža – seks(ualno), žudnja, kao i svaki spomen genitalne seksualnosti dok su svi drugi (analni, oralni) otvori pornografskog i dijelovi plesačkog tijela zastupljeni. Čini mi se kako u konceptu Barre, Daniel, Dubljević, Laux i Užbinec ionako sve funkcionira logikom fetiša, prijenosom žudnje unedogled do mjere u kojoj ona ispada izvan te logike, pa sve što ostaje izvan Pornopejzaža itekako ima smisla. Feministički pornopejzaž koji tek pristiže nije, kao što mi je naslov isprva sugerirao, nikakav utopijski prostor, već prostor poigravanja i propitkivanja u kojemu supostoje različiti elementi pornografskog imaginarija kao i, još zanimljivije, elementi tjelesnog izričaja pornografije koje izvođačice tretiraju kao elemente plesnog ili izvedbenog jezika.

Na CESI-jevom štandu poznate osobe i volonterke/i  će razgovarati s mladima o seksualnosti i G točki, vezama i kontracepciji, i informirati ih o odgovornom seksualnom ponašanju.

Na promociji će se dijeliti kondomi, majice i materijali kampanje, a tko želi moći će se fotografirati s divovskim kondomom ili provjeriti svoje znanje o seksualnosti putem kratkog kviza. Neozbiljno-ozbiljan savjet moći će se dobiti u Ordinaciji Doktora Orgazma.

Istraživanje koje je proveo CESI početkom godine pokazalo je da srednjoškolci/ke imaju veliku želju i interes za učenjem o seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju, ali da nemaju priliku za to u postojećem školskom sustavu. Stavovi mladih oko društveno osjetljivih tema kao što je pravo na pobačaj ili hitnu kontracepciju često se osnivaju na iskrivljavanju činjenica i nepotpunim informacijama.

“Stoga smo pokrenule/i kampanju Moja stvar, moj izbor – Vrijeme je da saznaš više kojoj je cilj informirati mlade i potaknuti promišljanje o pitanjima vezanim uz seksualnost, reproduktivna i seksualna prava i zdravlje”, poručuju organizatorice.

Strip Sex Criminals prvi put je objavljen krajem 2013. godine te od tada izaziva pozitivne reakcije svjetske stripaške zajednice. Nastao iz pera poznatog strip autora Matta Fractiona, uz crtež Chipa Zdarskyja, strip prati ljubavnu i životnu priču Suzie i Jona koji nakon slučajnog susreta i reagiranja na međusobnu privlačnost otkrivaju da oboje posjeduju jedinstvenu sposobnost zaustavljanja protoka vremena u trenutku postizanja seksualnog vrhunca. 

U svakoj od tih epizoda Suzie i Jon neopterećeno lutaju kroz prostor dok vrijeme stoji, ne bi li u konačnici došli do ideje da iskoriste svoje sposobnosti pri pljačkanju banaka, sve u cilju spašavanja njene knjižare. Ova i više nego zanimljiva fabula, dubina razrade likova i postavke ovog fikcionalnog svijeta samo su dio priče, s obzirom da promatrajući strip u cjelini postaje jasno da je riječ originalnom, kreativnom i izrazito feminstičkom ostvarenju koje propagira afirmativan stav prema seksu i rodnoj problematici.

“Fraction i Zdarsky koriste svoju ideju kako bi ispitali različite uloge koje seks igra u životima običnih ljudi. U prvom dijelu serijala Suzie čitateljima objašnjava kako se je osjećala samotno kada bi se ostatak svijeta zamrznuo – što je posredni opis nemogućnosti seksa da osobu dovede do ispunjenja. Usto, anegdota u kojoj Jon opisuje ovladavanje svojom orgazmičkom moći može se čitati kao pravo i duboko objašnjenje puberteta općenito”, u svom osvrtu ističe Greg Hunter. 

Sex Criminals neosporno je duhovit i promišljen strip koji se ne libi dotaknuti tema koje su čak i danas tabuizirane, kao ni kritički pristupiti samom mediju stripa i u autoreferencijalnoj maniri čitateljima signalizirati da se u ovom tekstu može očekivati jedan drugačiji tretman tema ljubavi, roda i egzistencije. 

Strip se objavljuje u redovitom mjesečnom ritmu, a može se pronaći u dva albuma, s po pet epizoda u svakom. Prvi album Sex Criminals, Vol. 1: One Weird Trick objavljen je u travnju 2014. godine, a drugi Sex Criminals, Vol. 2: Two Worlds One Cop u veljači ove godine. Usto, tijekom ožujka stići će i tvrdo ukoričeno izdanje Big Hard Sex Criminals koje će sadržavati svih deset dosad objavljenih epizoda, a valja spomenuti da je najavljena i skora televizijska adaptacija stripa.

Apsurdna “melodrama” s primjesama komedije igrana u atmosferi latinoameričkih sapunica i pomaknutih glazbenih komentara znanih pjesmuljaka Eurosonga, progovara o kompliciranim odnosima likova koji nastanjeni u nekakvom nepoznatom ambijentu tragaju za vlastitim identitetom. Kao i Jean Genet, s kojim je dijelio očaranost podzemljem i njegovim jezikom, Copi je ustanovio vrlo suptilnu klasifikaciju seksualnih identiteta, s vrlo maštovitom gradacijom ženstvenosti i muževnosti. Što se obilježja muževnosti više zahtijevaju i pretpostavljaju, postaju sumnjiva do te mjere da se svaka spolna ljestvica obrće i u njoj se više nitko ne može prepoznati. 

Prijevod i režiju potpisuje Edvin Liverić, a u predstavi glume Bojan Navojec, Dado Ćosić, Dean Krivačić i Vesna Stilinović, dok vizualni identitet predstave potpisuju Decker+Kutić. 

Praizvedba predstave bit će održana 9. veljače u Teatru &TD, s početkom u 20 sati.