Festival će 23.listopada u Galeriji na katu (KIC) otvoriti performans Objekt plesa umjetnice Sonje Pregrad koja u ovoj solo izvedbi pokušava prenijeti pojam draga s tijela (identiteta) na pokret, ples, govor i kazalište. Otvorenje će popratiti izložba v i s o k i / š e ć e r umjetnice Rene Hazulin, koja istražuje odnose između transženstvenih osoba i cis-hetero muškaraca, te teme požude, destrukcije i nježnosti.

U sklopu natjecateljskog programa Sweet Cherries u Dokukinu KIC tijekom sva tri dana trajanja festivala bit će prikazano 15 kratkometražnih filmova na temu transrodnosti, samoprihvaćanja, seksualnog rada i ljubavnih odnosa. Filmski žiri čine Anja Koprivšek (redateljica), Miro Frakić (filmski kritičar) te gost festivala Dan Sokoli (direktor Prishtina Queer Festivala).

Popratni filmski program Cherry Pick donosi naslove koji istražuju transrodnost i rodna prava. Otvara ga nagrađivani belgijski film Djevojka Lukasa Dhonta, a uključuje i domaće naslove poput Sve te senzacije u mom trbuhu Marka Dješke i Grand Prize Anje Koprivšek. Festival također ugošćuje i blok filmova s Prishtina Queer Festivala predstavljajući autentične LGBTQ+ priče s Kosova uz razgovor s Danom Sokolijem, direktorom festivala i selektoricom Ditom Shaquiri.

Osim toga, u Dokukinu KIC će se tijekom festivala održati panel Hrvatski filmski prepoROD na kojem će sudjelovati Sanja Milardović (glumica), Hana Jušić (redateljica) i Dunja Ivezić (redateljica i kritičarka) s moderatoricom Karlom Kostadinovski. Kostadinovski ujedno moderira i tribinu Rodovi i (s)rodno prigovaranje na kojoj sudjeluju Maja Gergorić (pravnica) i Milena Zajović Milka (novinarka, psihologinja).

Poseban fokus festivala je i interaktivna radionica intimnosti Tko si ti, tko smo mi?, koja se 24. listopada održava u Mjesnom odboru Ferenščica pod vodstvom psihoterapeutkinja Lane Hristov i Paule Zore. Prijave se vrše pomoću online obrasca (kotizacija iznosi osam eura). Radionica istražuje mnogostrane aspekte intimnosti i komunikacije, te stvara siguran prostor za razgovor o seksualnosti i emocijama.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Filmski program festivala čine 33 kratka filma raspoređena u dva međunarodna natjecateljska segmenta naslovljena Glavni i Studentski, uz popratni Cherry Pick program koji predstavlja nagrađivane filmske radove na temu seksualnog rada.

U sklopu obrazovno-umjetničkog dijela Cherry Pop Pan-Erotikum održat će se okrugli stol Regulacija seksualnog rada u Hrvatskoj, izložba video instalacije Gdje seks prestaje, a posao počinje uz popratni performans, Radionica intimnosti i Erotski kviz Maria Kovača.

Više informacija o programu i rasporedu pronađite ovdje.

Piše: Matko Vlahović

Bordell Deutschland dokumentarni je film njemačkog redatelja Christiana Paula Strackea nominiran za Prix Europa 2018., a prikazan je na Human Rights Film Festivalu. Dokumentarac je rezultat intenzivnog istraživanja seksualnog rada koje je redatelja vodilo od Temišvara u Rumunjskoj do Malmöa u Švedskoj, sve kako bi prikazao posljedice legalizacije prostitucije u Njemačkoj.

Film je sastavljen od niza intervjua u kojima seksualne radnice, žrtve nasilja i trgovine ljudima, psiholozi i predstavnici raznih institucija razmatraju stanje prostitucije u Njemačkoj, dok su često suviše erotizirane “međuscene” popraćene autorovom naracijom i stavljanjem izjava u širi kontekst. Valja i napomenuti da je film prikazan u dosta cenzuriranoj i skraćenoj varijanti od 45 minuta, za razliku od duplo dulje verzije prikazane na njemačkom ZDF-u. Glavni “sukob” filma sastoji se od dvaju pristupa problemu seksualnog rada: legalizaciji i abolicionizmu. Sam Stracke je film započeo kao entuzijastičan pristalica legalizacije, ali je tijekom snimanja promijenio mišljenje te postao gorljivi abolicionist, dakle podržavatelj isključivog kažnjavanja klijenata, što je itekako vidljivo u filmu. 

U Njemačkoj je 2002. godine donesen zakon o prostituciji koji je seksualni rad proglasio uslužnom djelatnošću. Time je seksualnim radnicama omogućen rad u bordelima, određena razina zaštite od nepovoljnih radnih uvjeta, pristup socijalnom osiguranju itd. Do problema dolazi jer takva jednostavna i jednostrana rješenja bez konkretnih socijalnih mjera često imaju neželjene posljedice. U razmatranju naličja njemačkog modela leži ujedno i glavna snaga ovog filma. Pukim legaliziranjem, bez posebnih programa za zaštitu žena, Njemačka je izgradila legislativnu infrastrukturu za eksploataciju seksualnih i migrantskih radnica.

Stracke izvanredno prezentira posljedice jednostavne legalizacije prostitucije. Započinje općim pregledom situacije u Njemačkoj, od pozitivnih priča mlade seksualne radnice i pregleda “ponude” u raznim bordelima do oduševljenih klijenata. Idilični srednjovjekovni gradovi na svojim turističkim stranicama reklamiraju razgledavanje povijesnih jezgri kao i posjet bordelu. Bordeli, sa svoje strane, oglašavaju all you can fuck flat rate cijene, gangbang partije ili pak orijentalne večeri, a oduševljeni izraelski turist priča kako godinama dolazi na tjedan dana odmora i seksa. “Njemačka je bordel Europe”, kaže Stracke, ali se na prvi pogled primamljiva liberalna utopija u nastavku filma razlaže u mnogo kompleksnije i mračnije slojeve. 

Legalizacija prostitucije u velikom je broju slučajeva dovela do institucionalizacije uvriježenih izrabljivačkih praksi. Autor to prikazuje kroz odnos vlasnika bordela i seksualnih radnica. Umjesto da dovedu do boljih radnih uvjeta, bordeli su postali platforma preko koje vlasnici izrabljuju prostitutke naplaćujući im visoke dnevne rente bez zasnivanja radnog odnosa. Seksualne radnice se u tom odnosu pojavljuju kao samozaposlene. Uz to, bordeli u mnogim slučajevima služe kao paravan za trgovanje ljudima gdje svodnici dovode jeftinu radnu snagu s istoka Europe pod krinkom lagodnog života na zapadu. Primjerice, broj Rumunjki koje se bave prostitucijom veći je i od broja Njemica te svojim radom uzdržavaju obitelji kod kuće koje bi u suprotnom bile bez prihoda. Autor, doduše, propušta istaknuti važnost nejednakosti centra i periferije Europe koje dovode do takvog stanja, nejednakosti koju Njemačka dobro koristi u svim ekonomskim granama, pa eto tako i u prostituciji. Nadalje, ako je zakon trebao dovesti do većeg broj osiguranih radnica, onda je i u tome u potpunosti podbacio. Redatelj ističe da su samo 44 prostitutke registrirane pri socijalnom osiguranju u cijeloj Njemačkoj, dok se njihov broj procjenjuje na negdje od četiristo tisuća do milijun.

Posebnu pažnju Stracke pridaje psihološkom zdravlju seksualnih radnica. U intervjuu sa psihologinjom specijaliziranom za prostituciju Ingeborg Kraus, koja je gostovala i na HRFF-u, istaknuto je da mnoge žene pate od disocijativnih poremećaja. Naime, kako bi mogle prevladati gađenje koje osjećaju prema svojim klijentima moraju umrtviti svoje osjećaje što često dovodi do oslanjanja na razne opijate. Psihologinja je primijetila da su takvi poremećaji usporedivi s posljedicama koje rat ima na ljudsku psihu. Iz takvih činjenica izviru i razlozi za autorovo gorljivo zalaganje za abolicionizam nordijskog tipa.

Stracke gledatelju nudi sliku Švedske kao zemlje koja se primjereno nosi s prostitucijom. Dok su Nijemci seksualni rad legalizirali, Šveđani su uveli isključivo kažnjavanje klijenta s ciljem potpune eliminacije prostitucije. Ako je kritika jednostrane i jednostavne legalizacije glavna odlika ovog dokumentarca, onda je Strackeovo nedovoljno istraženo zagovaranje nordijskog abolicionističkog modela njegova glavna mana. Redatelj prikazuje Švedsku kao pozitivan primjer zbog njegove navodne efektivnosti u smanjenju seksualnog rada. Cijeli prikaz švedskog modela je manjkav, od toga da autor ističe promjenu javnog mnijenja prema legalizaciji prostitucije kao dokaz funkcioniranja abolicionizma, do toga da postoje duboke sumnje u stvarno smanjenje broja prekršaja vezanih uz prostituciju. Pritom ne nudi, niti razmatra, bilo kakvo rješenje za žene koje bi kriminalizacijom klijenata ostale bez prihoda, autoru ne pada na pamet promatrati rad žena iz istočne Europe kao formu migrantskog rada koji uzdržava mnoge obitelji. Oštra analiza kojom se pristupilo njemačkom rješenju je pred kraj filma otupjela oštricu.

Bordell Deutschland na koncu je problematičan film. Iako rigoroznim seciranjem i kritikom njemačkog modela legalizacije razotkriva mračnu i nasilnu pozadinu europske trgovine ljudima, film kao da šokiran vlastitom dijagnozom takve legalizacije zapada u apologiju nedovoljno istraženog abolicionističkog rješenja. Stracke propušta priliku za kompleksnije i radikalnije razmatranje širih društvenih i historijskih uvjeta koji dovode do eksploatacije seksualnih radnica u korist ponavljanja jeftinih i dušobrižničkih fraza, stajališta i odluka nekolicine europskih činovnika. To se pokazuje kao velika šteta za film koji u samodopadnom njemačkom liberalizmu i legalizmu otkriva trule temelje na kojima su izgrađeni.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Piše: Vatroslav Miloš

Da su hrvatska sveučilišta u potpunom financijskom, političkom i logističkom rasulu nije potrebno posebno naglašavati. Na to nas je prošlog tjedna podsjetila i intervencija Vlatka Previšića, dekana Filozofskog fakulteta u Zagreba i nasljednika Damira Borasa, sadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu. Još smo sredinom prošle godine saznali da će brucoši smjera religijske pedagogije i katehetike na Katoličko-bogoslovnom fakultetu (koji je, podsjećamo, svoje prostore kolegijalno ustupio za prisilno održavanje nastave tijekom studentske blokade 2009. godine) bez problema (i, naravno, polaganja prijemnog ispita) moći kao drugu studijsku grupu izabrati bilo koji smjer na Filozofskom fakultetu. Ništa novo, reći ćete, pa takav se program već izvodi u slučaju studija povijesti i geografije (u suradnji s PMF-om) i muzikologije (u suradnji s Muzičkom akademijom). Uz, dakako, mali izuzetak. Za razliku od potencijalnih studenata ovih grupa, studenti KBF-a neće morati polagati prijemni ispit na Filozofskom već isključivo na svom matičnom fakultetu. Detaljnu kronologiju slučaja naći ćete u Le Monde Diplomatiqueu iz studenog 2014. godine.  

Oblikovan kao komentar “deset opservacija Emi Koyame“, Muf je prošloga tjedna objavio vrlo informativan i izuzetno potreban tekst o odnosu (ne samo) feminizma spram seksualnog rada. “Navikli smo seksualne radnice u medijima gledati u dva scenarija: zamućenih lica dok pričaju svoje šokantne priče s margine i zamućenih lica u lisicama dok slušamo kako je policija negdje uhitila, na primjer, cijeli lanac elitne prostitucije”, piše Lana Pukanić, “To je narativ koji smo stvorili o prostitutki i kurvi – one žive s druge strane mutnog i mračnog ogledala na rubu naše stvarnosti”.

Ako je suditi prema nedavnim otkrićima više nezavisnih znanstvenih timova, vode u sunčevom sustavu ima posvuda. Na Ganimedu, najvećem od Jupiterovih satelita, zarobljen u ledu prostire se ocean, ili je barem u to uvjeren tim znanstvenika koji je rezultate svog istraživanja objavio u The Journal of Geophysical Research: Space Physics. Istovremeno, u časopisu Nature objavljena je teorija o postojanju hidrotermalnih izvora na Saturnovu mjesecu Enkeladu. Članak Kennetha Changa, s izjavama znanstvenika uključenih u projekte te linkovima na spomenuta istraživanja, možete čitati u The New York Timesu. 

Ime Raymonda Williamsa nije jedno od onih koje ćete često čuti od suvremenih ratnika teorije. Čitaju ga još jedino, kako piše Goeff Dyer, “rijetki zainteresirani marksisti, znanstvenici i studenti kojima je propisan”. Kako god bilo, Williams je jedan od giganata književne, kulturne i društvene kritike i teorije 20. stoljeća, jedan od odgovornih za usmjeravanje proučavanja kulture kao obične, svakodnevne, sveprožimajuće, a i istovremeno izrazito ideološki i terminološki kompleksne. Verso je upravo ovih dana objavio novo (džepno i elektroničko) izdanje Politics and Letters: Interviews with New Left Review, knjige intervjua koje su s Williamsom vodili Perry Anderson, Anthony Barnett i Francis Mulhern iz uredničkog odbora časopisa New Left Review. Tim povodom, New Statesman je objavio prilagođeni predgovor Geoffa Dyera novom, trećem izdanju knjige koja pokriva Williamsovu biografiju, rad u području proučavanja drame, književnosti i kulture te politički angažman. 

Girl in a Band naslov je koji nose nedavno objavljeni memoari Kim Gordon, glazbenice, umjetnice i osnivačice utjecajne alternativne muzičke grupe Sonic Youth. Naslov knjige referenca je na pitanje koje bi joj bilo postavljano u gotovo svakom razgovoru od trenutka kada je Sonic Youth potpisao za izdavačku korporaciju Geffen pa do prestanka djelovanja grupe 2011. godine, a sama knjiga upravo je memoarističko poniranje kroz karijeru koju je usporedno pratilo i, kako se do samog kraja činilo, skladno umjetničko i životno partnerstvo s Thurstonom Mooreom. Gordon piše o odrastanju u obitelji intelektualaca, njujorškoj umjetničkoj sceni, majčinstvu, feminizmu, depresiji, o modnoj, filmskoj  i glazbenoj industriji, ali i o krizi osobnog i profesionalnog na pozadini kraha gotovo tridesetogodišnjeg braka. Ovdje možete pogledati jednosatni razgovor o knjizi koji je s Kim Gordon u San Franciscu vodila Carrie Brownstein iz grupe Sleater-Kinney. 

Književni klub Booksa i novinar Neven Svilar najavili su seriju članaka koji će – dakako s naglaskom na književni segment polja – istraživati lokalne kulturne politike. Prvi u nizu tekstova koji će se objavljivati u dvotjednom ritmu naslovljen je Uređivanje i uredničko prigovaranje, bavi se “uređivanjem knjiga, značaju tog posla kao i statusu urednika”, a sadrži i komentare urednica i urednika poput Irene Lukšić, Josipa Pandurića, Romana Simića Bodrožića i Dražena Katunarića.