Baveći se kritičkim pogledom na složene odnose između virtualne stvarnosti i ljudske seksualnosti, organizatori_ce pojašnjavaju kontekst i povod krovnoj temi festivala: “U eri u kojoj digitalne platforme poput Tindera, pornografskih stranica i OnlyFansa oblikuju način na koji mladi doživljavaju želju i intimnost, Cherry Pop Festival ima za cilj potaknuti kritičke rasprave i istražiti nove aspekte seksualnosti kroz umjetnička djela.”

Ovogodišnji Cherry Pop sastoji se od dva programska dijela – filmskog i edukacijskog. Na Cherry Pop Film Festivalu bit će predstavljeno 16 međunarodnih kratkih filmova, dok će Cherry Pop Pan-Erotikuma “pružiti platformu za otvoreni dijalog i istraživanje ljudske seksualnosti u svim njezinim aspektima”. Žiri ovogodišnjeg filmskog programa čine redateljica Renata Lučić, glumica Tihana Lazović i gost festivala, redatelj Nikola Ljuca.

Za vrijeme trajanja festivala održat će se i popratna izložba Karnalne potrage u kustoskoj koncepciji Kristine Marić, a u kojoj sudjeluju Dora Brkarić, Andrea Knezović i Marianna Nardini.

Više detalja o rasporedu i satnici možete pronaći ovdje.

Da je seks riječ koja privlači pažnju opće je poznata činjenica, a time su se odlučili okoristiti i urednici novoga, 54. broja časopisa e-flux. Julieta Aranda, Brian Kuan Wood i Anton Vidokle u predgovoru zaključuju: ”Stiglo je proljeće, prirodno je da neprestano razmišljamo o seksu.”

Utjerivanjem straha od seksa i suzbijanjem intimnosti različiti su režimi kroz povijest pokušavali kontrolirati narod, osobito u doba socijalizma. No, kako Keti Chukrov navodi, statistički podaci pokazuju da je učestalost intimnih odnosa tada zapravo bila veća nego što je u mnogo ”slobodnijem” kapitalizmu. Uzrok takve pojave nalazi se u posebnoj oslobađajućoj snazi seksa – bilo od predrasuda, bilo od moći ili kontrole – čak i najpotlačeniji građani kroz njega se mogu slobodno izraziti, a pojmovi emancipacije i ropstva međusobno se zamjenjuju i poništavaju. U zoni seksa brišu se razlike između društvenih klasa i, iako je u sve nas preko predaka, odgoja i okruženja upisana neka vrsta dominacije ili podređenosti, seks je prilika da se svaki put iznova izrazimo i odredimo svoju ulogu, otarasimo se kulturne prtljage. 

Osim u tekstu spomenute Keti Chukrov u kojemu se autorica bavi neizbježnim, barem latentnim, prisustvom seksa u svakom društvenom sustavu, sličnu tematiku dotiču i dva članka posvećena (našim) umjetnicima Mladenu Stilinoviću i Tomislavu Gotovcu. 

Boris Groys bavi se poetikom entropije na primjeru Mladena Stilinovića, koji se kao postkonceptualan umjetnik pokazao vjernim suradnikom entropije i anarhije: Stilinović uvijek prkosi sustavu, bio on socijalistički ili kapitalistički. Raskida i s tradicionalnim umjetničkim formama; ne prihvaća pravila nove internacionalne umjetničke ”igre”. Njegova kritika Titove ideologije ne ide u korist nijednoj drugoj, on odbija bilo kakvu službenu ideologiju kako bi se otvorio prostor ”praznog ništavila”. Pritom se ne radi o prostoru potpunog odsustva ideologije, nego o prostoru ideologijske slobode (koju ne treba miješati sa slobodom od ideologije). Groys se osvrće na sveprisutnu baštinu suprematizma i dadaizma u umjetnikovu opusu, koje Stilinović odvodi još i dalje – do apsurda. Kombiniranjem slogana, znakova, riječi, raznoraznih isječaka i slika, Stilinović uzima fragmente iz svakodnevne realnosti i prenosi ih u ”suprematistički raj čistih ideja”, slavljenje svakodnevnice, oslobođene od svake nostalgije i utopije. 

Autorica Ana Ofak svoj je tekst posvetila djelu Tomislava Gotovca a.k.a. Antonia G. Lauera, s naglaskom na aktove koji su za umjetnika ”utjelovljavali” najvažnije sredstvo izraza vlastitog stava prema svijetu. Osvrće se na osnivanje Instituta Tomislav Gotovac u umjetnikovom bivšem stanu u Krajiškoj 29 te na mjesto koje je taj stan/zgrada zauzeo u njegovu opusu. Kao i Stilinović, Gotovac je svakodnevne predmete i pojave pretvarao u umjetnička djela, s izrazitim osjećajem za detalj – Ana Ofak naglašava njegov dar za mikro-vizuale koji su drugima nevidljivi. Posebnost njegovih aktova u tome je što oni nisu o samom seksu, nego o seksualnosti, seksipilu i zavođenju. O prihvaćanju vlastite seksualnosti kao samo-prihvaćanju, samosvijesti. Ana Ofak dotiče se i prilično plodne produkcije erotičkih i pornografskih časopisa na području bivše Jugoslavije, s naglaskom na časopise Čik i Start, koje je sam Gotovac čitao i skupljao. Takvi su časopisi bili široko dostupni u bivšoj državi s ciljem da zabave i educiraju, ujedno potkapajući konzervativne i vjerske moralne stavove. 

Ostali autori bave se raznovrsnim temama: medijskom teorijom o nadziranju nakon Snowdena (Geert Lovink), historicističkim ritmovima u arhitekturi (Ross Wolfe), telepatijom i njezinim signalima (Walid Raad), genealogijom kapitalizma (Stephen Squibb – nastavak članka iz 52. broja) te krizom suvremene umjetničke kritike (E. C. Fleiss). Ipak, očito, nije sve u seksu.

Počnimo sa slikom dolaska prosječnog Hrvata na more. Prosječni Hrvat, prema Državnom zavodu za statistiku, zove se Ivan, ima tri godine mlađu ženu, dvoje djece, jede kupus i faširance, ševi tri puta mjesečno, a u slobodno vrijeme gleda televiziju.

Što će Ivan, kao takav, napraviti kada se nakon icrpljujuće vožnje autoputom napokon parkira u nekom od idiličnih primorskih gradića -; zavalit će se u neku duboku hladovinu, gledat more gdje se njemu penje i naručiti pivu.

Piva je kraj. Kad dođeš do pive, znaš da je putovanje gotovo. Dalje nema. Znaš da su tri godine mlađa žena i dvoje djece na sigurnom, da se možeš opustiti i ispijajući tu hladnu pivu, u miru čekati seks koji će se, ako je godišnji dulji od tjedna, statistički sigurno dogoditi.

Međutim, mora se priznati da ovako ogoljen Hrvat nije nimalo sexy i da je svođenje riječi Hrvat na ove banalne statističke podatke, u najmanju ruku, tendenciozno i krivo.

Uzmemo li bilo koji medij kroz zadnjih petnaestak godina i u njemu pročitamo riječ Hrvat, očito je da se u iznimno rijetkim slučajevima ona odnosi na Ivana koji jede kupus i faširance i ševi tri puta mjesečno. Uvijek je tu još neka dimenzija udaljena od Ivana koliko i naša repka od osvajanja Svjetskog prvenstva. Ali, jebiga, Ivan se na nju redovno popali -; normalno, kad je više sexy od kupusa.

Takav Hrvat, medijski stvorena sexy tipčina, jebe samo najbolje, pobjeđuje u svakom ratu, najbolji je u svemu čega se dotakne i patološki se ponosi činjenicom da je rođen na komadiću planeta koji se zove Hrvatska.

Stvar funkcionira poput reklame. Daš Ivanu role-model, a onda mu kažeš što taj model treba raditi – mlad i urban muškarac šprica se Axom, samosvjesna mlada žena čita Cosmo, Hrvat ide u crkvu i staje u obranu svoje domovine čak i kad za tim nema nikakve potrebe.

Taj role-model Hrvata od početka devedesetih do danas prošao je put prema kojem je Ivanova vožnja do mora mačji kašalj. Svašta se s njim radilo, a s ovim Svjetskim prvenstvom doživio je kraj koji je toliko poetičan da ga je šteta ne opjevati.

No, krenimo redom. Početkom devedesetih, nije bilo dileme. Oko riječi Hrvat i role-modela kojeg predstavlja stvoren je takav medijski konsenzus da su i klinci od desetak godina furali zadani styling.

Hrvat devedesetih oko vrata nosi krunicu, odjeven je u maskirnu uniformu, u ruci mu je kalašnjikov, nabildan je i preplanuo, a na njegovoj je strani Bog i sigurno će pobijediti. Jednom rječju, Rambo. Koliko je Ivana s početka ovog teksta prihvatilo ovaj role-model, najbolje pokazuju statistike o broju ratnih stradalnika.

Osim ove ratne, riječ Hrvat i popratni joj role-model imala je i svoju civilnu inačicu koja, istina, u praksi i nije zaživjela. Radilo se o nacionalno osvještenom intelektualcu koji ide u crkvu, upražnjava seks samo sa ženom, a u slobodno vrijeme -; čita Matoša i Kranjčevića ili na klaviru svira Bachove mise.

Sa završetkom rata, na terenu role-modela dolazi do lagane krize. Problem je bio u civilnoj inačici. Umjesto nacionalno osvještenog intelektualca, dobio si gomilu ratnih profitera, a umjesto Matoša i Kranjčevića, dugokosog mladića iz Čavoglava.

Baš u momentu kada riječ Hrvat s popratnim role-modelom treba doživjeti potpuni redizajn i izroditi neku civilnu inačicu s kojom će svaki Ivan biti zadovoljan, kao naručeno dolazi Svjetsko prvenstvo 1998.

Vladajuća garnitura osvojeno treće mjesto dočekuje na volej, Franjo puca izjavu o nogometu kao o ratu drugim sredsvima i riječ Hrvat nakon kratke krize opet postaje IN. Umjesto civilne i ratne inačice role-modela, dobijamo jednu sportsku koja nije ratna nego „ratna drugim sredstvima”.

I traje ta civilno-ratna kombinacija par godina, na momente se čak čini i nekakvim OK rješenjem, ali onda počinje frka s generalima i Haagom. Štimac i ekipa potpisuju peticije, Sanader urla na splitskoj rivi i riječ Hrvat s popratnim role-modelom doživljava takav retro redizajn prema kojem je nova-stara bočica Coca-Cole od 0,25l samo smiješan marketinški pokušaj.

Hrvat se sad dizajnira prema modelu iz 1991. samo je ramboidnoj slici dodana još patetična dimenzija pa dobijamo role-model kojeg se ni Hollywood ne bi posramio. Ratnik, pustolov, domoljub, časno obranio svoj dom, a nakon toga ga svi, da prostite, jebu.

Srećom, radilo se o role-modelu za jednokratnu upotrebu kojeg su u povijest spremili isti oni koji su ga i izvadili iz naftalina. Uslijedilo je razdoblje „pokrenutosti”, stranog kapitala i Hrvatske znanja.

Step by step, day by day, sa svakom novom reklamom T-Coma i VIP-a, sa svakim novim Premijerovim posjetom Bruxellesu, sa svakom novom izjavom ministra Primorca, role-model dobija jednu civilnu inačicu novog doba. Sad pjesmica:

istrčale, istrčale zagrebačke frajle
istrčale, istrčale pa se nasmijale
korak ide za korakom
mlad menadžer pod barjakom
boj se bije, bije
od firme se barjak vije
za kapital i za džob
veliki džob

I taj role-model od Ivana je udaljen koliko i naša repka od osvajanja Svjetskog prvenstva, ali se on svejedno popali jer je više sexy od kupusa pa kao blesav diže kredite, kupuje mobitele, instalira si doma ADSL i počinje brijati globalno.

Paradoks s ovim role-modelom je u tome što se Hrvat i Hrvatska nigdje ne spominju. Ipak je Ivan sad globalni igrač, a riječ Hrvat nekakvu važnost ima još samo samo na sportskim terenima.

Tako dolazimo do najpoetičnijeg momenta cijele ove priče. Kako se gomili Ivana s početka teksta zadnjih petnaestak godina ponavlja kako su Hrvati, kako ih riječ Hrvat buba iz svakog medija i sa svake govornice, to im se zalijepila za mozak i sad funkcionira poput keyworda na koji se ovi maksimalno uzjebu.

A to su proizvođači piva dočekali na volej i zakucali golčinu ovog Svjetskog prvenstva. Tijekom cijelog ovog Svjetskog prvenstva, riječ Hrvat dovodila se uglavnom u vezu s pivom i nešto sitno s reprezentacijom i navijačima.

Svaka reklama za pivo tijekom cijelog ovog SP, bazirala se na tezi -; nisi Hrvat, ako ne piješ pivu čime je ona medijski stvorena sexy tipčina, koja jebe samo najbolje, koja pobjeđuje u svakom ratu, koja je najbolja u svemu čega se dotakne, koja se patološki ponosi činjenicom da je rođen na komadiću planeta koji se zove Hrvatska, koja je uvijek spremna za boj -; završila na reklami za pivo.

A piva je kraj. Kad dođeš do pive, znaš da je putovanje gotovo. Dalje nema. Znaš da su tri godine mlađa žena i dvoje djece na sigurnom, da se možeš opustiti i ispijajući tu hladnu pivu, u miru čekati seks koji će se, ako je godišnji dulji od tjedna, statistički sigurno dogoditi.