Krajem lipnja četrdesetak je pripadnika i pripadnica romske nacionalne manjine u Novom Vinodolskom deložirano iz objekta u vlasništvu lokalnog Komunalnog društva. Stambeni prostor u kojem su romske obitelji živjele preko pedeset godina srušen je odmah nakon prisilnog iseljavanja. Kako su u pismenom obraćanju lokalnoj samoupravi naveli iz Saveza Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara, stanovnici kroz postupak nisu bili adekvatno informirani da će odmah po deložaciji doći do rušenja njihovog višedesetljetnog doma – zbog čega nisu uspjeli iznijeti osobne stvari, a mnogi ni dokumente. Budući da im grad nije osigurao alternativni smještaj, četrdesetak deložiranih osoba, od kojih gotovo polovica djece, prisiljeno je preživljavati na nogometnom igralištu u blizini ruševina svojeg donedavnog doma. Iako šokantan, ovaj slučaj iz Novog Vinodolskog nije izoliran ili pak nasumičan događaj, već tek jedan od rezultata sistemske nebrige institucija i svih razina vlasti za prava Romkinja i Roma.

Ranije ove godine smo na Kulturpunktu pisali o politikama i praksama uključivanja pripadnika_ca romske manjine u društvo. Naime, Vlada RH je tijekom 2021. godine usvojila Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine čiji je deklarirani cilj “unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje jaza između pripadnika romske nacionalne manjine i ostatka populacije u ključnim područjima intervencije”. Zajedno s Nacionalnim planom usvojen je i popratni Akcijski plan za njegovu provedbu u razdoblju od 2021. do 2022. godine. U oba dokumenta upravo je stanovanje detektirano kao jedan od ključnih uzroka segregacije i diskriminacije romske manjine. Međutim, slučajevi deložacija, izostanak sistemske podrške i konkretnih aktivnosti daju razloga za sumnju kako navedeni strateški dokumenti postoje tek radi formalnog zadovoljavanja obveza prema Europskoj uniji. Unatoč izostanku sistemskog pristupa, osiguravanje adekvatnog stanovanja ostaje nužan uvjet za desegregaciju Roma i Romkinja, kao i prevenciju traumatičnih iskustava deložacije.

Dobro je poznato kako u Hrvatskoj većina Roma živi u udaljenim, izoliranim zajednicama, nerijetko bez pristupa vodi ili električnoj mreži. Primjerice, u studiji o romskom identitetu, socijalnoj distanci i iskustvu diskriminacije iz 2020. godine je podcrtano kako je jedna od centralnih “karakteristika romske zajednice, a često i drugih manjinskih skupina, njihova prostorna izolacija i segregacija od većinskoga stanovništva. Od dolaska na hrvatske prostore Romi su se uglavnom nastanjivali na perifernim dijelovima naselja, što je djelomično posljedica ekonomske depriviranosti, a djelomično zakonskih odredaba. Takav način života dovodi do vrlo slaba ili gotovo nikakva kontakta romskoga stanovništva s članovima većinske skupine”.

Prostorna izoliranost posebno je došla do izražaja tijekom pandemije kada su pripadnici romske nacionalne manjine ostali odsječeni od javnih servisa i institucija – primjerice, od sustava socijalne pomoći. Tako centri za socijalnu skrb nisu bili dostupni velikom broju Roma i Romkinja zbog nepostojanja javnog prijevoza koji bi povezivao romska naselja s administrativnim središtima. Štoviše, više od 60 posto pripadnika_ca romske nacionalne manjine ni u normalnim okolnostima ne može pristupiti socijalnim servisima. Nedostupnost je dodatno potencirana raznim sistemskim apsurdima – na primjer, donedavno zbog zastarjelog zakona osobama koje su primale minimalnu naknadu nije bilo dozvoljeno posjedovati osobno vozilo, stoga je pojedincima u mjestima bez javnog prijevoza bilo gotovo nemoguće doći do potrebnih institucija.

Zbog navedenih problema pitanje osiguravanja adekvatnog stanovanja gotovo je konsenzualno prepoznato od strane svih relevantnih dionika kao jedna od ključnih točaka za društveno uključivanje romske nacionalne manjine. U Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. godinu navedeno je kako “čak 46 posto Roma živi u prostorno izoliranim i izdvojenim romskim naseljima, u kojima su uvjeti stanovanja, dostupnost komunalnih i infrastrukturnih usluga i opremljenost kućanstava iznimno slabi, a sadržaji primjereni djeci i mladima u mnogima, nažalost, ne postoje. Imaju brojne poteškoće s pristupom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti pa im je i drastično smanjena mogućnost zapošljavanja”.

Iako pravo na adekvatno stanovanje ne obvezuje državu da svakome neposredno osigura stambeni prostor, ono bi ipak trebalo podrazumijevati zaštitu od nezakonitih deložacija, kao i dužnost stvaranja nediskriminirajućih politika koje podržavaju pružanje odgovarajućeg stanovanja – kao što su razne prilagođene beneficije i subvencije, dostupnost infrastrukture i slično. No u slučaju deložacije u Novom Vinodolskom prekršen je čak i važeći Zakon o socijalnoj skrbi koji nalaže da su jedinice lokalne samouprave dužne osigurati smještaj u socijalnim stanovima ili na neki drugi način kada je riječ o obiteljima s djecom. Sve to ukazuje na ukotvljenost diskriminacije u institucijama, dok se istovremeno krivnja za postojeće stanje svaljuje na leđa apstraktne kulturne posebnosti romske zajednice bez analize konkretnih strukturnih prepreka.

U publikaciji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša, autorice studije Danijela Lucić, Jana Vukić i Iva Marčetić napominju kako “pravo na odgovarajuće životne uvjete, što uključuju stambene i okolišne uvjete, pretpostavlja nesmetan pristup svim sadržajima i uslugama koje su romskoj zajednici neophodne za prevladavanje društvene marginalizacije. Stanovanje je, dakle, usko povezano s razvojem te može biti poticaj ili prepreka u svim bitnim sferama života – u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, kao i u onima koji se tiču društvenog života, odnosno kulturnih, zabavnih, sportskih i drugih aktivnosti bez kojih život svake zajednice biva nepotpun”. Drugim riječima, prostorna izoliranost značajno uvjetuje izoliranost i u svim ostalim segmentima društva i javnog života.

Podijeljenost prema rasnim i etničkom osnovama zasnovana je na predrasudama i stigmatizaciji određene društvene skupine. Segregacija je pritom fizička i prostorna refleksija diskriminacije te ju povratno dodatno potencira. Kako autorice spomenute studije napominju, “prostorna segregacija definira se kao situacija u kojoj pripadnici određene manjinske društvene grupe nisu ravnomjerno raspoređeni u (nastanjenom) prostoru u odnosu na ostatak populacije. Upravo takav nejednak raspored u prostoru ukazuje na nejednaku mogućnost pristupa sadržajima i uslugama koje jamče zadovoljavajuću kvalitetu života i adekvatnu integraciju u društvo”. Prema tome, kada se u obzir uzmu podaci da 46 posto romske manjine u Hrvatskoj živi u izoliranim naseljima, 16 posto na periferiji gradova,  dodatnih 9 posto u naseljima unutar gradova, dok tek manje od trećine pripadnika_ca romske zajednice živi raspršeno u gradovima, nije teško zaključiti kako u RH postoji izražena segregacija Roma.

Iako su autorice studije utvrdile kako su Romi uglavnom vlasnici objekata u kojima žive, bili ti objekti legalizirani ili ne, mnogi od njih ne ispunjavaju minimalne sigurnosne standarde jer je riječ o ruševnim ili improviziranim stambenim jedinicama, poput baraka, daščara i straćara. Također su napomenule kako “pristup, odnosno korištenje komunalne infrastrukture u kućanstvu, kao važan pokazatelj stambene deprivacije govori o lošoj situaciji Roma. Iako na 50 posto lokaliteta postoji infrastruktura za priključak na javnu kanalizaciju, tek nešto više od četvrtine romskih kućanstava priključeno je na taj sustav. Vodu dobivenu putem vodovoda nema 43,3 posto kućanstava, a struje nema njih 11,2 posto. Imajući u vidu da opća populacija gotovo u potpunosti ima dostupne te usluge te da ih i koristi, i ovdje je više nego očit jaz između većinskog i romskog stanovništva”. 

Autorice studije istražile su i položaj romske nacionalne manjine na tržištu nekretnina – to jest, nemogućnost pristupa tom tržištu. Budući da nije moguće odrediti razmjensku vrijednost nekretnina u romskom vlasništvu – uglavnom zbog razloga navedenih u prethodnom odlomku – pripadnicima te manjine također je onemogućen pristup kreditnom zaduživanju. Autorice su napomenule da zbog takvih prepreka izolirane ili segregirane zajednice poput romskih često formiraju takozvanu pravnu pluralnost. Riječ je o raskoraku između načina na koji se vlasništvo nad prostorom definira unutar formalnog zakonodavstva i načina na koji zajednica u vlastitim okvirima uređuje socioekonomske odnose. Drugim riječima, kako je pristup tržištu i institucijama značajno ograničen, zajednicama ne ostaje mnogo izbora osim samostalnog definiranja i praćenja vlasničkih odnosa. Prema tome, čak i u slučajevima u kojima “postoji dokaz o privatnom vlasništvu nad nekim teritorijem, kada se broj stanovnika i stambenih jedinica umnožava, parcelacija i raspodjela vlasništva nisu nužno praćene i dokazima u formalno-pravnom smislu”. 

Konačno, izoliranost jedne skupine ljudi od većinske zajednice otvara prostor za stigmatizaciju drugih, a potom i začarani krug diskriminacije na svim društvenim razinama. Desegregacija i borba protiv diskriminacije romskih zajednica stoga mora uključivati sustavno i sveobuhvatno rješavanje stambenog pitanja s aktivnom participacijom Roma i Romkinja.  Da bi slučajevi poput onog u Novom Vinodolskom bili spriječeni potrebno je osigurati pristup stanovanju koji uzima u obzir sve specifičnosti lokalnih romskih zajednica koje su dobrim dijelom proizvedene strukturnim rasizmom.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Američku, ali i širu javnost nedavno je šokirao zakon donesen u Saveznoj državi Južnoj Karolini koji prisiljava građane da se pri korištenju javnih toaleta, služe isključivo onim koji se podudara s njihovim rodom dodijeljenim pri rođenju, umjesto prema rodu s kojim se pojedinci sami poistovjećuju. Rodna binarnost nameće se u gotovo svim segmentima društva, a podjela na “muške” i “ženske” toalete samo je jedan od uočljivijih primjera. I dok zagovornici podjela tvrde kako one postoje da bismo bili sigurniji, kritičari naglašavaju problematičnost tako uređenog društva za trans zajednicu i sve one koji se ne poistovjećuju isključivo s jednim rodom.

Podjelu na muški i ženski prostor neizbježno prate i simboli koji na njih upućuju. Iako se čine banalni, njihova značenja su višestruka, pa tako i poistovjećivanje i vezanje uz njih. “Simboli nešto potpuno umjetno pretvore u ideju, nešto prirodno, konkretno i apsolutno. S vremenom, prestanemo propitivati njihovu opravdanost. Slično je i sa simbolima koji dijele muške od ženskih toaleta, većina nas pretpostavlja da se binarni toaleti podrazumijevaju, bez obzira na to koliko dobro samo dva roda prezentiraju sve ljude”, kaže za Huffington post profesor Jamer Hunt, sa Škole dizajna Parsons. Huffington post je, inspiriran događajima u Južnoj Karolini, pokrenuo inicijativu Beyond the Bathroom Binary te pozivaju dizajnere i umjetnike na promišljanje i stvaranje novih simbola koji bi odbacili binarne podjele i bolje odgovarali potrebama zajednice.  

Kod nas se pitanjem odijeljenosti toaleta i njihovim simbolima bavila Lina Gonan, koja je u članku WC-i i ikonografija urinarne segregacije, objavljenom na portalu Muf, razložila svu problematiku segregacije i stereotipne ikonografije. Sigurnost ranjivih skupina, potreba za “skrivanjem” od potencijalnih seksualnih partnera i različiti načini korištenja toaleta glavni su argumenti segregacije, no oni u najmanju ruku postanu upitni kada uzmemo u obzir da to podrazumijeva heteroseksualnost, međusobno ne razumijevanje i stvaranje pravih potencijalno opasnih situacija. Primjerice netko tko bi silovao ženu ovako zna gdje će je puno vjerojatnije naći samu. “Uostalom, kad bi se spol jednom demistificirao i kad bi zahodi prestali biti segregirani kao da se radi o različitim životinjskim vrstama, bilo bi manje vjerojatno da bi muškarac/potencijalni silovatelj smatrao ženu pukim plijenom. Isto vrijedi i za druge ugrožene skupine koje su diskriminirane po svom spolnom/rodnom identitetu, rodnom izražavanju ili seksualnoj preferenciji”, tvrdi Gonan.

Na isti način simboli koji obilježavaju takve segregirane toalete perpetuiraju rodnu i spolnu stereotipizaciju, dok istovremeno isključuju i diskriminiraju ne binarne osobe. “Omogućavanje ljudima da koriste koji god toalet žele ne predstavlja nikakvu prijetnju onima koji tvrde kako im to stvara nelagodu”, kaže Nicholas Mirzoeff, profesor Njujorškog sveučilišta. “S vremenom ćemo vidjeti, baš kao i kad smo uklonili natpise bijelci i obojeni iz toaleta i javnih česmi, da je strah u nama veći od stvarne prijetnje. Skinuvši te natpise vidjeli smo kako je nestalo poniženje, ljudima je vraćen osjećaj dostojanstva i nitko nije dugoročno oštećen tom transformacijom”, zaključuje.

Galeriju pristiglih radova na Beyond the Bathroom Binary potražite ovdje. 

Godine 1956, u vrijeme afroameričkog bojkota autobusnih linija u Montgomeryju, časopis Life poslao je svog zaposlenika Gordona Parksa u američku saveznu državu Alabamu da fotografira rasnu segregaciju američkog juga. U vrijeme kad je Rosa Parks došla u centar pažnje javnosti zbog odbijanja prepuštanja mjesta u autobusu bijelom putniku, mobilizacije Ku Klux Klana za obranu segregacije te uzdizanja Martina Luthera Kinga, svi mediji izvještavali su uglavnom o prosvjedima i nasilju. Parks je umjesto na spektakl naglasak stavio na svakodnevicu crnih stanovnika i suživot građana u duboko podijeljenom društvu.

Prateći nekoliko generacija jedne obitelji, fotograf je prikazao različite načine na koje segregacija utječe na afroameričko stanovništvo. Prikazujući dostojanstveno način života svojih subjekata, istovremeno uspijeva upozoriti na društvene nepravde postojanja građana drugog reda. Time Parksov fotografski esej nije bio samo osuda segregacije, već na neki način zamišljanje mogućeg svijeta u kojem će Afroamerikanci biti tretirani ravnopravno.

Parks je snimio više od dvjesto fotografija svakodnevnih situacija od kojih je na kraju Life objavio samo dvadeset i šest. Ostale su spremljene i zaboravljene sve do 2012. godine kada ih je glavni direktor Fondacije Gordon Parks pronašao u njihovom arhivu, piše James Estrin na Lensu. Od tada se brojnim izložbama i publikacijama želi reafirmirati rad fotografa na ovom specifičnom projektu. Istovremeno se američko društvo suočava sa sve intenzivnijim diskusijama o rasnoj nejednakosti i opresiji. 

Rad Gordona Parksa dokumentira mnoge važne aspekte američke kulture druge polovice 20. stoljeća, a posebno pitanja rasnih odnosa, siromaštva, ljudskih prava i urbanog života. Bio je prvi crni zaposlenik Lifea, podrijetlom iz rasno podijeljenog Kansasa, a prije spomenutog projekta istraživao je utjecaj segregacije škola na društvo, fotografirajući jedanaest svojih bivših školskih kolega i njihov život 1950. godine. Iz nepoznatih razloga fotografije nikad nisu objavljene, no šest godina kasnije foto-esejem iz grada Mobila, koji je postao centralna točka njegova rada, približio je iskustva segregacije širokoj američkoj publici.

Izložba Gordon Parks: A Segregation Story 1956 trenutno je predstavljena u galeriji Rhona Hoffman u Chicagu.

U nedjelju, 29. studenog, čelnici zemalja članica Europske unije te premijer Turske okupili su se u Bruxellesu na summitu čija je glavna tema suradnja na zaustavljanju odnosno spriječavanju dolaska izbjeglica. EU i Turska proteklog su mjeseca postigle načelni dogovor o zajednčkom akcijskom planu za suočavanje s izbjegličkom krizom koji uključuje financijsku pomoć Turskoj, liberalizaciju viznog režima i (ponovno) pokretanje pristupih pregovora.

Inicijativa Dobrodošli! ponovno je upozorila da strategija obrane vanjskih granica pod izgovorom sigurnosti predstavlja politiku koja izravno ugrožava živote te podsjetila zemlje EU na njihovu moralnu i političku odgovornost da se bave rješavanjem uzroka dolaska velikog broja ljudi, osiguranjem sigurnog dolaska, prolaska i zaštite za izbjeglice na vlastiton teritoriju i kreiranjem atmosfere dobrodošlice za njih. 

Suprotno od željenog, “države članice pokazuju moralnu i političku neodgovornost pokušavanjem sprečavanja migracija kao i trenutno prisutnim praksama na granicama tzv. Balkanske rute gdje se osobe temeljem rasnog profiliranja odvaja na one koje ‘zaslužuju’ i one koje ‘ne zaslužuju’ potražiti zaštitu u Europi”, ističu iz Inicijative. No, selektiranje ljudi na granicama balkanskih država ne može se promatrati kao politika tih zemalja već kao dio šire europske politike, napominje Davor Konjikušić u reportaži za Novosti: “Ovo što se događa teško je vidjeti kao suverenu odluku makedonske ili drugih balkanskih vlada, kako bi to Ban Ki-moon želio, to je isključivo dio Akcijskog plana lidera država EU-a, sročenog u 17 točaka, čiji je cilj usporavanje migranata i njihovo zaustavljanje u Turskoj, Libanonu i na Balkanu. Iako se planom nalaže poštivanje ljudskih prava i svih međunarodnih zakona, iz stanja na terenu je vidljivo da su ti zakoni suspendirani, jer bi u suprotnom svatko mogao ostvariti svoje pravo na zaštitu od svake vrste progona”. 

Usprkos tome što se mogu pokrenuti europski mehanizmi zaštite, oni dosad nisu pokretani: “Početak je ovo scenarija u kojem se konsolidira europski represivni aparat i pojačava koordinacija država vezana uz kontrolu migracija (…) Sve je ovo posljedica stare i početak nove europske politike, koja je uvela zakone zasnovane na rasnoj profilaciji. Glavnu ulogu u njezinu provođenju imat će siromašne države s europske periferije, čije su vanjske politike već odavno postale beznačajni euroatlantski privjesci”, ističe Konjikušić.  

Trenutna, vrlo kratkovidna taktika čelnika EU-a, kojom se privolijeva Tursku na zadržavanje izbjeglica kroz upumpavanje milijardi eura za izgradnju izbjegličke infrastrukture, može voditi radikalizmu koji proizlazi iz očaja i nehumanog ponašanja, napominju iz Inicijative. Osim što je Turska zemlja koja izravno graniči sa ratom ugroženim područjem, turska vladajuća politička garnitura ne poštuje minimalne standarde ljudskih prava za izbjeglice, ali ni za vlastite građane: “Na to što se događa u turskom dvorištu, čelnici EU su spremni odšutjeti i podržati direktno doprinoseći takvom društvenom stanju”. Nakon sastanka, prenosi Hina, sporazumom o akcijskom planu EU je obećala Turskoj tri milijarde eura pomoći kako bi se lakše suočila s “izbjegličkim teretom”. Pola milijarde trebalo bi se osigurati iz europskog proračuna, a preostalih 2,5 milijarde osigurale bi zemlje članice. Dogovor uključuje i ubrzanje postupka za ukidanje viza. Turska bi zauzvrat trebala od lipnja sljedeće godine provoditi sporazume o readmisiji, što znači da će vraćati sve migrante koji nemaju pravo na međunarodnu zaštitu u zemlje njihova podrijetla. Bude li to ispoštovala, EU bi u listopadu ukinula vize za turske državljane.

Sve snažnija eksternalizacija sustava azila u trenutku kada gotovo 60 milijuna ljudi traži siguran dom nije adekvatna taktika, ističu iz Inicijative te zaključuju: “Traženje azila je temeljno ljudsko pravo i nikome ne smije biti uskraćeno!”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.