Za početak, možete li nam reći kako je arhiv nastao? Zašto baš taj naziv – Drugotni arhiv?

Kao što sam naziv Zaklade govori, njena osnivačica je poljska umjetnica Katarzyna Kozyra, koja je, potaknuta vlastitim iskustvima, odlučila poboljšati položaj umjetnica iz regije te podržati njihov rad. Zaklada je općenito fokusirana na promicanje mladih i neafirmiranih umjetnica, ali i na davanje vidljivosti umjetnicama starije generacije koje možda nisu dobile pozornost koju zaslužuju. U tom kontekstu, arhiv se u nekom trenutku prirodno nametnuo kao ideja, i zapravo je jedinstven jer dosad nije bilo sličnih inicijativa u ovoj regiji. Arhiv stvaraju same umjetnice, one pišu tekstove o svom radu, a mi samo facilitiramo cijeli proces.

Što se tiče naziva arhiva, vodile smo se činjenicom da kroz povijest (umjetnosti) reprezentacija nije bila u našim rukama, već su žene bile smatrane “drugim spolom,” a umjetnice inferiorne umjetnicima. Odlučile smo se poigrati time, prisvojiti taj drugotni položaj koji nam je nametnut.

Zašto je arhiv fokusiran baš na srednju i istočnu Europu?

Zemlje srednje i istočne Europe imaju zajedničku povijest jer su doživjele slične oblike ugnjetavanja. Primjerice, dok su nakon Drugog svjetskog rata mnoge zapadne zemlje doživjele procvat, naša regija bila je suočena s brojnim izazovima. U posljednje vrijeme ponovo se javlja potreba za progresivnim inicijativama koje bi omogućile međusobnu podršku budući da u cijeloj Europi, ali posebno u zemljama srednje i istočne Europe, ponovo jačaju represivni sustavi, ekstremno desni pokreti, državna cenzura, itd. To osobito vrijedi za Poljsku, ali i neke druge zemlje.

Koliko trenutno ima umjetnica u arhivu? Jesu li sve uključene umjetnice živuće?

Imamo više od 400 umjetnica iz devet zemalja. Većina njih su živuće budući da smo fokusirane na poslijeratne generacije te na mlade umjetnice. Nažalost, neke umjetnice više nisu s nama, no ako su slabije poznate a imale su značajnu ulogu, nastojimo i njih uvrstiti. U takvim slučajevima tekstove ne pišu one same, već kustosi_ice, koristeći arhivske materijale poput dnevničkih zapisa, izjava i postojećih tekstova. Trudimo se pisati iz prvog lice što je više moguće. 

Rad arhiva podržava Višegradski fond, koji su 2000. godine osnovale vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke. Koje sve izvore financiranja imate?

Višegradski fond dodjeljuje sredstva za pojedine projekte – nemaju kontinuiranu, organizacijsku podršku. Dosad su nas podržali dva puta: prvo izdanje arhiva s višegradskim zemljama (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) i najrecentnije izdanje, koje se odvilo u okviru programa Višegrad+ koji uključuje i Zapadni Balkan. Drugo izdanje arhiva (Ukrajina i Bjelorusija) bilo je pak financirano u sklopu programa EU-a House of Europe. Nastavit ćemo prijavljivati projekte na Višegradski fond i puno nam znači njihova podrška, ali ona ne može osigurati dugoročnu stabilnost, posebno zato što arhiv neprestano raste i razvija se.

Osim KKF-a, koje druge organizacije i pojedinke iz drugih zemalja su uključene u projekt? Po kojem principu odabirete partnere i koje su njihove uloge?

Naši partneri, s kojima imamo već uhodane odnose, su: Tirana Art Lab (Albanija), Galerija Artsvit/Goethe Institut e.V. (Bjelorusija), MeetFactory (Češka), Easttopics (Mađarska), Centar za kulturnu dekontaminaciju (Srbija), Oral History Kosovo, Björnsonova (Slovačka) i Ambasada Kultury (Ukrajina). Svako novo izdanje arhiva organizira se s postojećim partnerima i zemljama koje su već dio arhiva, uz dodatak novih zemalja. Nastojimo raditi i s istim timom ljudi, ali to nije uvijek moguće. 

Partnere odabiremo na temelju njihovog djelovanja na lokalnoj umjetničkoj i kulturnoj sceni, njihove suradnje s umjetnicama, kao i prethodnim iskustvima, odnosno projektima. Preferiramo surađivati s manjim institucijama ili nevladinim udrugama (umjesto s velikim muzejima ili arhivima) kako bismo ih podržali i gradili mrežu. Zahvaljujući mreži koju smo dosad uspostavili, organiziramo različita događanja i aktivnosti vezane uz arhiv i šire, a partnerske organizacije ponekad i međusobno surađuju. Također, oni nam mogu preporučiti druge udruge ili institucije iz svoje ili susjednih zemljama s kojima su uspješno surađivali; npr. ako u iduće izdanje arhiva želimo uključiti Rumunjsku ili Bugarsku, naši partneri već znaju kome se tamo možemo obratiti.

Što se tiče kustosica i koordinatorica, i tu nastojimo zadržati isti tim na okupu. S druge strane, dolazak novih ljudi pruža priliku za rast. Započeli smo sa četiri zemlje, a sada ih imamo devet. Čitav projekt je dosta narastao pa nam stalno treba više ljudi. Arhiv je živući organizam. 

Koji su kriteriji za odabir umjetnica i tko o njemu odlučuje?

S jedne strane strane, kustosi i kustosice iz partnerskih zemalja. Surađujemo s lokalnim stručnjacima_kinjama jer one najbolje poznaju dinamiku, umjetničku scenu i povijesni kontekst. To funkcionira tako da oni najprije predlože popis umjetnica za koje misle da bi trebale biti uvrštene u arhiv, a zatim čitav naš tim raspravlja o tim prijedlozima. Također bih željela istaknuti da se trudimo se broj novih umjetnica bude proporcionalan veličini stanovništva pojedine zemlje kako bi svi bili ravnopravno zastupljeni. 

Pored toga, kako ne bismo nepravedno izostavile pojedine umjetnice, primjerice one mlađe generacije ili manje poznate, organiziramo otvorene pozive u svim partnerskim zemljama. Prošli put smo imale poziv u Albaniji, Kosovu i Srbiji te objedinjeni poziv za višegradske zemlje (budući da smo već ranije imale pozive u svakoj od njih). Međunarodni žiri, čiji je sastav javno objavljen, zatim odabire umjetnice koje će postati dio arhiva. Nadalje, kako bismo podržali umjetnice mlađe generacije, također biramo pobjednicu otvorenog poziva u svakoj zemlji, te ona dobiva novčanu nagradu koju može iskoristiti za razvoj karijere.

Jeste li u mogućnosti honorirati umjetnice, bilo za uključivanje u arhiv, bilo za sudjelovanje u događanjima/izložbama koje organizirate?

To je svakako jedan od glavnih ciljeva KKF-a. Primjerice, umjetnice dobivaju honorar za pisanje tekstova o svom radu koje objavljujemo u arhivu. Nažalost, zbog velikog broja umjetnica (ponekad je to i 200 njih) nismo uvijek u mogućnosti dati honorare za sve aktivnosti koje organiziramo, stoga umjetnice ponekad sudjeluju volonterski – jasno, samo ako na to pristanu. Nastojimo osigurati i sredstva za produkciju novih radova; primjerice, na projektu Przeciw(stawanie) – koji se sastoji od izložbi umjetnica mlađe generacije – honoriramo umjetnicu i kustosicu, te omogućujemo produkciju rada.

Što je s održavanjem arhiva, tko je odgovoran za digitalizaciju građe, održavanje i ažuriranje web stranice, koordinaciju, itd.? 

Glavni koordinator je KKF i svi troškovi vezani uz web stranicu idu preko nas. Imamo i web developera koji radi s nama od početka i pomaže nam postavljati nove materijale. Ali ono što je zaista važno je da arhiv bude dostupan što većem broju ljudi. Svi tekstovi objavljuju se na dva jezika: na engleskom, kao i na materinjem jeziku umjetnice. Kod svakog novog izdanja arhiva partnerima dajemo određenu svotu novca kako bi svoj sadržaj mogli postaviti na stranicu. Važno je to imati na umu i prilikom prijavljivanja za bespovratna sredstva; arhiv treba redovito ažurirati, uključiti nove alate i funkcionalnosti, jer se i sam Internet stalno mijenja.

Arhiv je trenutno u digitalnom obliku, no biste li željele imati i fizički prostor, na neki način materijalizirati građu?

Mislim da će arhiv ostati primarno digitalan, prvenstveno zbog dostupnosti. Na primjer, prije nekog vremena kontaktirala nas je kustosica s Havaja vezano uz jednu umjetnicu iz arhiva s kojom je željela surađivati. Web stranica stvara prostor za uspostavljanje takvih divnih veza, koje su dugoročno definitivno potrebne i dobrodošle. Ali da, željele bismo imati svoj prostor. Trenutni ured KKF-a nema prostor za izložbe, sastanke, radionice… Dakle, to je definitivno nešto što je na našoj dugoročnoj listi želja. U međuvremenu, surađujemo s drugim institucijama, te iako je ponekad teško nemati vlastiti prostor, suradnja s drugima ima svoje prednosti. Primjerice, svaka izložba na projektu Przeciw (stawanie) održat će u drugom prostoru u Varšavi, što nam omogućuje da proširimo i nadogradimo mrežu suradnica/ka.

Secondary Archive prošle je godine sudjelovao na Manifesti14 u Prištini. Možete li nam reći nešto više o tome, na koji način je arhiv bio predstavljen? Ako sam dobro shvatila, nije bilo kustosa_ice u tradicionalnom smislu?

U početku smo razmišljale o tome da imamo kustosicu, ali smo se ipak odlučile za drugačiji pristup. Najveći izazov bio je sam broj umjetnica koje su sudjelovale – njih oko 160 (nisu sudjelovale sve umjetnice iz arhiva). S obzirom na to, bilo bi nemoguće napraviti “klasičnu” izložbu zbog nedostatne veličine prostora, troškova transporta radova i tako dalje. Tadašnje koordinatorice projekta, Ewa Mielczarek i Asia Tsisar, došle su na ideju da se reinterpretira ono što se već nalazi u arhivu, i to u obliku audio zapisa. Svaka umjetnica dobila je jednu minutu da snimi što god želi. Kao i kod tekstova za arhiv, imale su slobodu u tom smislu, zbog čega su njihovi zapisi u različitim formama, a slično se dogodilo i sa audio snimkama za ovu izložbu – neke su snimile poeziju, neke manifeste, neke sound art, itd. 

Takav pristup omogućio nam je da predstavimo puno umjetnica u ograničenom fizičkom prostoru. Također, sve je bilo prevedeno i transkribirano, a u izložbenom prostoru nalazili su se i tableti kako bi ljudi mogli pretraživati čitav arhiv. Za potrebe izložbe dale smo izraditi i softver koji je puštao snimke nasumičnim redoslijedom, čime smo dodatno željele destabilizirati ideju “ispravnog” poretka, koja je zapravo vrlo patrijarhalna.

Nakon Prištine izložba je otišla u Srbiju, gdje su je naši partneri iz Centra za kulturnu dekontaminaciju predstavili u sklopu jednog događanja. Zatim je, u veljači ove godine, ukrajinski dio izložbe prikazan u varšavskom WOK-u povodom obilježavanja godine dana ruske invazije. Bila je to intervencija u javnom prostoru, postavile smo zvučnike na ulici kako bi svi mogli čuti snimke. Znači, projekt se nastavlja razvijati.

Koji su neki od izazova ili prepreka s kojima ste se susrele, pogotovo sada kada arhiv raste i sve više ljudi je uključeno?

Najveća prepreka su uvjeti rada u Poljskoj i šire, odnosno održivost arhiva u smislu osoblja i troškova. Uvelike ovisimo o projektnom financiranju, što postaje sve veći izazov s obzirom na to da arhiv neprestano raste i da imamo puno novih ideja koje nažalost ne možemo realizirati. Da imamo neki stabilniji oblik podrške, arhiv bi se mogao razvijati u mnogo većem opsegu, ali trenutno smo osuđene na neprekidni proces pisanja prijavnica i strepnju oko toga hoćemo li dobiti sredstva ili ne, stoga je jako teško planirati unaprijed. Mi ćemo svakako nastaviti s radom, ali razmatramo i različite opcije – npr. sponzorstva ili neki drugi trajniji oblik podrške. Jasno, to je problem za umjetničku scenu općenito, ne samo u Poljskoj. Manje organizacije često ovise o političkoj situaciji i lako mogu ostati bez financiranja ako njihov rad i vrijednosti nisu u skladu sa stavovima vladajućih struktura.

Ipak, uzevši u obzir da smo u rasponu od samo par godina uspostavile arhiv koji obuhvaća devet zemalja i više od 400 umjetnica, mogu reći da je to zaista veliko postignuće.

Kakvi su planovi za budućnost arhiva?

Pa, imamo velike planove, to nije problem (smijeh)! Planiramo nastaviti širiti arhiv, kako u postojećim partnerskim zemljama, tako i šire. Neki od naših partnera kažu da već imaju prijedloge novih umjetnica. Svakako bismo željele napraviti nova izdanja s drugim zemljama srednje i istočne Europe – balkanskim i  baltičkim državama. Također bismo voljele nastaviti s izložbenim aktivnostima u različitim oblicima. Spomenula sam već projekt Przeciw(stawanie), koji je proizašao iz arhiva, a kroz koji podržavamo mlade i neafirmirane umjetnice. U ožujku smo priredile prvu izložbu u sklopu tog projekta, a kustosica je bila Agata Cieślak, koja je koordinirala i prvo izdanje arhiva. Imamo i snimke s Manifeste, koje će uskoro biti predstavljene u sklopu programa obilježavanja 10. obljetnice naših ukrajinskih partnera, Galerije Artsvit iz Dnjepra. U ovom trenutku, Secondary Archive je glavni projekt KKF-a i zaista smo zahvalne na uspostavljenim suradnjama i umjetnicama koje su se uključile.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.