Povijesni kontekst jasno je naznačen već u uvodnoj sceni filma, preuzetoj iz pseudo-dokumentarnog filma Queens at Heart iz 1967. godine. Zvuk analogno snimljenog glasa voditelja otvara intervju s četiri žene, čije izraze lica pratimo u krupnom planu. Postavljena pitanja, aktualna i u današnjem izvještavanju o trans osobama (zbog čega je udruga kolekTIRV i osmislila i objavila ovaj vodič) usmjerena su na propitivanje autentičnosti njihove ženskosti. Cjelokupni dojam kiča ove scene postignut je uparivanjem otrcanog TV studija i visokih fen frizura, mod haljina, babydoll šminke te grandioznog svjetlucajućeg nakita natjecateljica, za koje voditelj naglašava da krše zakon zbog nepoštivanja pravila u izražavanju rodnog identiteta. Umetcima poput ovog, Liefshitz se referira na razdoblje 60-ih u SAD-u, obilježenog mnogim prevratima, od kojih je jedan bio i Stonewallska pobuna, koja se smatra referentnom točkom početka queer revolucije. Iskustva podijeljena u filmu Casa Susanna, na više su načina preteča, odnosno prikaz jedne od zajednica koje su se godinama potajno organizirale i okupljale u strahu od policije i društvenog odbacivanja, odnosno ugnjetavanja.

Diana i Kate, sada osamdesetogodišnjakinje, osvrću se na prijateljstva, zabave i nastupe, zahvaljujući kojima je imanje prepoznato kao siguran prostor za istraživanje rodnog identiteta. U vlasništvu para Valenti, imanje u ruralnom području okruženog planinom Catskill, koje su Njujorčani i Njujorčanke posjećivali vikendima prerasta u pravi camp (mišljeno u oba smisla). Zajednica se širila zahvaljujući usmenoj predaji, a sudionički krug uglavnom je bio ograničen na dobro situirane bijele muškarce i žene. Govoreći o svom ocu, prijatelju Susanne Valaneti i autoru knjige A Year Among the Girls, Betsy Wollheim spominje upravo svojevrsni elitizam zajednice, koji se implicitno nameće i kroz film. Mreža Casa Susanne s jedne se strane prikazuje kao prilika za slobodu, a s druge strane otkriva perpetuiranje i prešućivanje veoma snažnih rasnih i klasnih razlika unutar sebe, i nameće pitanje kome je ta prilika bila otvorena.

Unutar zajednice oformljena je i određena hijerarhijska struktura, a osim Casa Susanne, istovremeno su se razvijala i druga mjesta okupljanja s povlaštenim patronama, koje su zahvaljujući visokom ekonomskom statusu pomagale siromašnim trans osobama osiguravanjem terapije, paralelno pružajući prostor drugim queer osobama u istraživanju identiteta. 

Osim fizičkog prostora, obje protagonistkinje spominju i časopise, od kojih je jedan i Transvestia, kao priliku za upoznavanje i dijeljenja trans iskustava. Časopisi poput ovog uglavnom su bili dostupni i svojim sadržajem zastupali bjelačku trans zajednicu više srednje klase, oslanjajući se na dominantne modele feminiteta 60-ih godina kao poželjnu sliku ženskosti. Diana i Kate su u počecima također koristile mrežu spomenutog časopisa kako bi istražile vlastitu transrodnost. Prisjećajući se dana u Casa Susanni, obje žene pripovijedaju o životnim iskustvima i kompleksnog puta od shvaćanja prema prihvaćanju vlastitog rodnog identiteta. 

S obzirom na to kakav je sigurnosni rizik predstavljala, dokumentacija tog razdoblja na imanju bila je suptilna. Hrabrije članice, poput Diane i Kate, koje su s vremenom prošle i medicinsku tranziciju, pojašnjavale su strah pred objavom fotografija s obznanjenim građanskim imenima i identitetima van zajednice. Poslovna, odnosno ekonomska sigurnost, kao i privatna bila je ugrožena potencijalnim outanjem široj zajednici. Ovaj strah, koji je ujedno igrao ulogu u definiranju termina korištenim unutar zajednice, otežao je outanje mnogima, što je u filmu spomenuto samo usputno, kad se Diana prisjeća prijatelja_ica koji_e su počinili_e samoubojstvo zbog nemogućnosti usklađivanja identiteta. Rizik outanja prikazuje i arhivski snimak Christine Jorgensen, trans glumice, koja je 50-ih uživala celebrity status često popraćen javnim preispitivanjem rodnog identiteta, odnosno medijskog tretmana poput onog u uvodnoj sceni filma. 

Naslov filma, odnosno naziv imanja, jednoznačno upućuje na pojam doma u kojem se odvija rast i razvitak primarnih društvenih grupa. Zajednice okupljene oko prostora Casa Susanne i njoj sličnih otvorile su vrata javnom istupu primarno trans žena, ali i muškaraca. Lifshitz u nastojanjima da dotakne partikularna, zapravo prikazuje opća mjesta trans iskustva pritom nažalost ispuštajući mnoge, ranije spomenute klasne i rasne borbe. Unatoč tome, Casa Susanna funkcionira kao dirljiv prikaz lako previđenog dijela povijesti, čiji su tragovi, u mnogočemu ostavljeni na (re)interpretaciju pronalaznika.

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Mala djevojčica hrabro se odmiče od ideje o educiranju publike, u pitanju nije film o transseksualnosti per se niti film o pojavi rodne disforije od najranije dobi; nije nikakva fenomenološka ili medicinska analiza ili pak kulturološka studija. U svojoj intimističkoj jednostavnosti, Mala djevojčica je mnogo kompleksnija – okrupnjuje priču jednog obiteljskog nukleusa i ne pati od kompleksa da mora predstaviti cjeloukupnost teme transrodnosti kod djece. Riječ je o filmu koji “samo” zatiče stvarnosnost u svoj njenoj slojevitosti koja podrazumijeva različitost identiteta, ali i tromost mijenjanja socijalnih struktura te sveprisutnu i učestalu bojaznost prema Drugom. Sukladno ideji “zaticanja stvarnosti” redateljska je palica u Maloj djevojčici neutralizirana: filmsko se tijelo nastanilo u kući velike Sashine obitelji kao njezin član i dovoljno “udomaćilo” da u bliskom planu bilježi njihove rituale življenja. Pri boravku u Sashinom dinamičnom domu, filmsko oko krajnje nenametljivo promatra kako se u obiteljsku svakodnevicu zapliće okrutan vanjski svijet.

Iako naslov filma sugerira da će protagonistica biti Sasha, osmogodišnja djevojčica kojoj komad rodnog lista negira mogućnost rodnog identiteta, Mala djevojčica zapravo je dokumentarac o njenoj obitelji, poglavito o majci kao nosivom stupu te zajednice. Ritam pripovijedanja uglavnom diktiraju majčini pokušaji da izbori slobodu rodne ekspresije za Sashu i izvan sigurnosti njihova četiri zida. Drugim riječima, Sasha je jedna od onih sretnih (trans) djevojčica koje u obiteljskom gnijezdu uživaju bezuvjetnu potporu i razumijevanje, ali je i istovremeno “žrtva” odrastanja i činjenice da ne može zauvijek obitavati zaštićena u gnijezdu. Kao i svako dijete, Sasha ide u školu i, kao i drugoj djeci, ona je za nju mjesto osobnog formiranja; važno joj je mišljenje i prihvaćanje vršnjaka kao i odraslih autoriteta poput učitelja_ica.

Centralni sukob u filmu odvija se između Sashine obitelji (na čelu s majkom) i Sashinih škola (regularne i plesne) oko njihove nemogućnosti da uvaže Sashino samoodređenje. Lifshitz uspješno ističe ironiju u institucijskim mehanizmima prateći nenametljivo “što-je-sljedeći-korak” razgovore između Sashinih roditelja ili provodeći jedan na jedan, “pogled-u-kameru” intervjue s majkom i drugim članovima obitelji.

Naime, gotovo kao u kakvom kafkijanskom scenariju, postojanje ili pomanjkanje određenog papira repetitivno dirigira institucionalnu perspektivu na Sashin rodni identitet. U početku, za ravnatelja i osoblje škole problematično je to što je u njihovim formularima Sasha evidentirana kao dječak, a što je za njih – apsurdno, ali istinito – nepremostiva zapreka. Zahvaljujući inzistiranju Sashine majke i strepeći za vlastiti ugled, škola ipak dopušta proces pregovaranja, ali da bi uopće razmotrili prihvaćanje Sashinog rodnog određenja potrebno je “crno na bijelo” očitovanje stručnjaka. Čak  i nakon što majka dođe u posjed dokumenta kojim Sashi psihologinja utvrđuje rodnu disforiju, ravnatelj škole pribjegava formalnim izlikama poput “gustog rasporeda” kako bi izbjegao dati blagoslov Sashi da bude ono što jest – djevojčica. U jednoj od opservacijskih sekvenci koje dokumentiraju razgovor Sashinih roditelja, njen otac izjavljuje: “To bi moglo biti toliko jednostavno, ali oni su to toliko zakomplicirali. Nitko ih ne traži da skoče s litice”. U očima Sashine obitelji nejasno je zašto je toliko prepreka pred njima i Sashom; ne traže mnogo, samo da dijete oslovljavaju rodnim oznakama s kojima se ona identificira i dozvole joj odjenuti haljinu. Ponovno, kako kaže njen otac: “To nije pitanje tolerancije, to je Sasha i točka.”

Autorska ruka evidentno empatizira sa svojim subjektima, često im je opipljivo blizu, gotovo da sudjeluje kao treći, nevidljivi sugovornik pun bezgranične potpore. S jedne strane, Mala djevojčica ne nudi drugu stranu kovanice, redatelj uglavnom odabire ne prikazati ljude iz institucija u kojima Sasha nije dobrodošla. I dok bi se tu mogao spočitati manjak objektivnosti, s druge je strane to snažan i pohvalan autorski istup kojim se jasno ne tolerira diskriminacija. Umjesto fokusa na Sashine “neprijatelje”, Lifschitz se koncentrira na zajednicu koja ju podržava i koja je – obzirom na Sashine godine – ta koja još uvijek preuzima značajan dio emocionalnog i društvenog tereta procesa tranzicije i pridružene stigme.

Lifschitzove blagonaklone, prijateljske vibracije prema materijalu titraju u svim formalnim slojevima filma. Prikazi Sashinog rastuženog lica kad jedina na baletnoj grupi nema feminini kostim, ili iskrene sreće kad pred prijateljicom iz škole (napokon) može biti odjevena kao djevojčica, uistinu su dirljivi dragulji koje je samo pažljiva kamera mogla uhvatiti. Toplina je prisutna i u vizualnom tonalitetu filma koji je najekspresivniji u igrama Sashe i njezine braće u suncem okupanom dvorištu. Mekoća je značajan element Male djevojčice, što je osjetno je i u polaganom ritmu filma koji, neprestanim uvrštavanjem momenata obiteljskih, prijateljskih i drugih nježnosti, kao da se odupire trzavom tempu birokracije i loptanja između psihologinje i roditelja s institucijama.

Međutim, za prijemčljivost i humanost Male djevojčice presudni su kadrovi koncentrirani na Sashinu majku, s kojom i osobe neupućune u temu transrodnosti lako mogu empatizirati. Jer, više nego bilo tko drugi, ona je ta koja pokušava zahvatiti sve sadašnje i buduće, suptilne i evidentne probleme koje pred Sashu društvo i, za transrodne osobe posebno osjetljivi, izazovi odrastanja mogu postaviti. Kao primarna skrbnica, ona na svojim plećima nosi odgovornost za Sashino fizičko i mentalno zdravlje. Sashina je mogućnost dalekosežnog promišljanja i planiranja ograničena njenim godinama, stoga je njezina majka ta koja mora donijeti određene odluke, pa i one medicinske prirode. S približavanjem puberteta pred njom je, između ostalog, složeno pitanje očuvanja Sashine mogućnosti da ima biološku djecu, a o njemu je poželjno razmišljati prije same hormonalne terapije. Majka neprestano mora pronalaziti osjetljivu ravnotežu između onog što je potrebno Sashi da se osjeća ugodno u vlastitom tijelu, poštivanja njenog rodnog identiteta, te zdravlja i kvalitete budućnosti. Na žalost, jasno je da je Sasha i u tako ranoj dobi izložena velikim emocionalnim stresovima te da neminovno, poučena dosadašnjim iskustvima, primjećuje i shvaća zazor društva. Ipak, svijest o prvim poljupcima, ljubavima i seksualnim istraživanjima koji su gotovo iza ugla nema Sasha nego njena majka, koja pred kamerom otvara dušu i kaže kako zna da ne može očekivati da će sve biti “normalno”.

Uistinu, ona je ta koja je svakodnevno na prvoj liniji gdje poput sokola prati i locira potencijalne ugroze svog djeteta. Pred nama je filmsko svjedočanstvo koje bilježi bolni poraz majke, koja se mora pomiriti s granicama svojeg utjecaja, ali istovremeno prenosi i određeni ponos s kojim majka preuzima zaštitničku, gotovo martirsku poziciju. Iako joj je teško što ne može zamisliti svijet u kojem Sasha neće naići na kakvu “životnu minu”, ona zna da će majka, kao kamen oslonac i životna suborkinja, biti uz nju – i u toj sizifovskoj hrabrosti možda se kriju i najvrjednije sekunde Male djevojčice. Te su slike i izjave, koje graniče s banalnim, gledateljskom oku najživotopisnije i najpotresnije: ako i držimo zdravorazumskim da svaki roditelj bespogovorno voli i štiti svoje dijete, pogled na Sashinu majku kako jednostavno radi baš to dolazi kao dragocjeni podsjetnik na zavidne kapacitete roditeljske predanosti i ljubavi.

U konačnici, Sashina obitelj uspijeva ju nagodinu upisati u školu kao djevojčicu. Vidimo kako čiste ormare od konformističkih višaka, a Sasha više ne mora nositi plavu boju, boju koju ne voli iako je mama uči da to nije samo “muška” boja. Sat i pol zapleta raspliće se sretno, Sashu na trenutak vidimo u ulozi princeze u bajci, ulozi s kojom se oduvijek poistovjećivala. No, Lifshitz i njegovi dokumentarni subjekti svjesni su kako neće “živjeti zauvijek sretno”. U zadnjim minutama filma pratimo Sashinu obitelj u novom posjetu psihologinji. Sramežljivo, paralizirana traumom, Sasha daje naslutiti kako se dogodilo nešto loše. Oslanjajući se još jednom na maminu snagu prepušta joj da ispriča priču o instruktorici baleta koja ju je gurnula iz dvorane jer je za nju Sasha persona non grata. Psihologinja i ostali nemoćni su pred uplakanom Sashom i mogu reći samo da je takvo ponašanje za osudu. I dok je nakon gledanja filma, koji Sashu portretira s takvom brižnošću, nezamislivo da bi itko mogao navijati protiv nje, autor na kraju opominje da, na žalost, još uvijek kao društvo imamo dug put.

Sentimentalan i tankoćutan baš poput Sashe, Mala djevojčica je film koji naglasak stavlja na nježnu atmosferu koja obilježava njen dom – na predanu majku, oca koji ih uzdržava, braću i sestre koji spremno prihvaćaju svoj dio bremena – kao i na nježnost inherentnu krhkoj, a opet silovitoj Sashi. Prisnost kamere sa Sashinim svijetom i stupanj otvorenosti protagonista_kinja odaju osjećaj privatne povezanosti i potrebe autora da oda počast toj složnoj obitelji. Lifshitzova leća ne iscrpljuje svoje subjekte minucioznim istraživanjem njihovih identiteta i društvene situacije, umjesto toga, ona ih jednostavno predstavlja i nad njima tiho meditira, svjesna, prije svega, ljepote i snage njihovih međusobnih odnosa.

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.