Prva postaja Žena mašina je Karlovac, odnosno Urbani park Hrvatskog doma gdje se od 25. do 27. lipnja održava niz radionica te koncert audio-vizualnog projekta ŽEN čiji se sastav preklapa s članicama kolektiva Živ Žar Žur. Radionicu sitotiska koja otvara program vodi Eva Badanjak, glazbenica, ilustratorica i dizajnerica koja se sitotiskom bavi od 2012. godine, samostalno i u sklopu Sito(s)tisak radione u sklopu AKC Medika. Sudionicima radionice predstavit će tehniku manualnog tiskanja sitotiskom na papir i tkaninu, posebno korisna glazbenicima i glazbenicama te članovima i članicama kolektiva zainteresiranima za izrađivanje vlastitih promotivnih materijala.

Radionicu VJ-inga vodi multimedijalna umjetnica Tanja Minarik, a namijenjena je svima koji imaju interes za video projekcije, bez obzira na prethodno iskustvo. Svrha je radionice da polaznike uvede u svijet VJ-inga kroz vizualnu igru analognih i digitalnih projekcija, uz kreativno kombiniranje grafoskopa, projektora i računala. Na radionici etno pjevanja polaznici i polaznice imaju priliku od Tajane Josimović metodom “po sluhu” naučiti nekoliko tradicijskih pjesma iz regije, a osim toga učit će se tehnike zagrijavanja glasa i upjevanja. Kako navode organizatorice, “kompletan program izvode žene koje su vještinu koju podučavaju velikim dijelom stekle samostalnom, vaninstitucionalnom edukacijom, te osim prenošenja konkretnog znanja žele inspirirati sve, a pogotovo druge žene, da počnu i/ili nastave stvarati umjetnost”.

Cilj je projekta predstaviti mogućnosti DIY stvaralaštva te potaknuti razvoj “uradi-sam” kulture u različitim sredinama, s različitim publikama. Nakon Karlovca projekt tako putuje u Knin, a zatim i u Pulu. Raspored i detaljan opis radionica prvog stajališta turneje Žena mašina potražite ovdje.

Vijest o rušenju kuće Mlinarić, smještene na križanju Jurjevske i Mlinarske ulice, rasplamsala je javnu raspravu oko sudbine jednog od najstarijih zagrebačkih arhitektonskih zdanja. Prsti se upiru u one na vladajućim pozicijama koje se krivi za sustavno neodržavanje i zapuštenost građevinskog nasljeđa jer potresi koji su zaljuljali tlo grada Zagreba zaista nisu jedini krivci rušenja brojnih zgrada. Ipak, na brojnim portalima koji su pisali o temi rušenja istaknute kuće pojavili su se komentari građana koji pokazuju određenu dozu optimizma zbog rušenja građevine kojoj je ionako “istekao rok” te se raduju korištenju novih i sigurnijih javnih prostora. Naivno razmišljanje o revitalizaciji nepokretne baštine navelo me na isto tako naivnu ideju da je istaknuta kuća već odavno mogla biti prenamijenjena u neki muzejski ili galerijski prostor jer korištenje prostora ujedno znači i čuvanje građevine od sigurnog propadanja.

Pojam revitalizacija označava oživljavanje arhitektonske baštine koju se nastoji uključiti u suvremeni život te je učiniti aktivnim prostorom. Međutim, da je prenamjena prostora jednostavan proces, vjerojatno gomila drugih primjera napuštenih prostora u gradu Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj ne bi zjapila praznim. U želji da izbjegnem jadikovanje o grozomornoj sudbini kulturne baštine u Hrvatskoj i isticanje kako “ovdje ništa ne valja”, započela sam tragati za primjerima pokušaja revitalizacije napuštenih prostora, a istraživanje me odvelo u Istru, točnije na tvrđavu Fort Punta Christo smještenu u blizini naselja Štinjan udaljenog četiri kilometra od grada Pule. Revitalizacija tvrđave neodvojiva je od glazbenog festivala Seasplash, jednog od rijetkih festivala koji se uspio održati u kobnoj 2020. godini. Doduše, valja istaknuti da je festival održan na novoj lokaciji – poluotoku Martinska kod Šibenika gdje se preselio prije dvije godine kada je napustio spomenutu pulsku tvrđavu.

“Mala” povijest velike tvrđave

Tvrđavu sam prvi puta posjetila 2013. godine prilikom održavanja 11. izdanja Seasplash festivala – jednog od najdugovječnijih festivala na našim prostorima koji promovira reggae i soundsysem glazbu. Masivni zidovi i skriveni tuneli tvrđave smjesta su mi zagolicali maštu, a znatiželja o kulturnoj baštini potaknula me da čim prije pronađem odgovore na pitanja tko je, kada i zašto podigao ovu impozantnu građevinu. Ubrzo sam se pomirila s činjenicom da odgovore neću pronaći na tvrđavi budući da na lokaciji nije postojala niti jedna ploča s informacijama o povijesti utvrde. Ne kaže se džaba da tko nema u vugla – gugla, ali u to vrijeme (srećom) nisam posjedovala pametni telefon, tako da sam ipak morala ubrati plodove učenja old school metodom ispitivanja lokalnih mještana o povijesti tvrđave. Većina njih poznaje tek osnovne informacije o povijesti tvrđave što me potaknulo na daljnje traženje informacija dostupnih u stručnoj literaturi, ali i na Internetu.

Za početak je važno istaknuti geostratešku poziciju Pule koja je prepoznata već u antičko doba kada je grad dobio prve zidine, a rezultat burnog tijeka povijesti između ostalog je izgrađeni fortifikacijski sustav koji Pulu danas čini prepoznatljivim gradom u Istri. Odlukom Bečkog kongresa 1815. godine teritorij istočne obale Jadrana pripao je Austriji, a Pula je 1853. godine postala središnja ratna luka (zentralkriegshafen). Ubrzo je započeo proces stoljetne izgradnje pulskog fortifikacijskog sustava prilikom kojeg su, zbog razvoja metalurgije i otkrića armiranog betona, korištene moderne tehnike gradnje, a primjena novih materijala u kombinaciji s kamenom iz obližnjih kamenoloma učinila je Fort Punta Christo najvećom i najjačom utvrdom carskog i kraljevskog ratnog topništva. Kako bi straža mogla izvršiti zadatak nadzora i obrane od neprijatelja, ispostavilo se da su brežuljci idealne pozicije za izgradnju utvrda. Upravo zbog toga je i tvrđava Fort Punta Christo svoje mjesto pod suncem pronašla na 27 metara nadmorske visine na brdu istoimenog rta gdje se u 19. stoljeću nalazila crkvica po kojoj je tvrđava dobila ime.

Proces izgradnje započeo je 1836. godine kada je sagrađen tzv. Martello toranj – obrambeni tip obalne utvrde rasprostranjen duž britanske obale. Tvrđava je ostala neoštećena sve do 1945. godine kada je nastradala uslijed bombardiranja, a nakon Drugog svjetskog rata vojne prostore u Istri počinje koristiti Jugoslavenska narodna armija. Ipak, otvaranjem zemlje prema zapadu te razvojem turizma zbog kojih je razvoj grada podrazumijevao stvaranje rekreacijskih zona s gradskim kupalištima i plažama rezultirao je time da se pojedini vojni prostori otvaraju civilnoj upotrebi. Međutim, raspadom Jugoslavije grad Pula se, kao i mnogi drugi gradovi u novonastaloj državi, suočio s problemima privatizacije koja se negativno odrazila na društveni i kulturni život. U prilog tezi da je poraće zaustavilo kulturni život grada govori podatak da u Puli tijekom devedesetih nije postojala niti jedna otvorena kino dvorana. Pojavili su se brojni problemi vezani za pravno imovinske odnose koji su posebno važni kada su u pitanju vojne nekretnine koje su odlaskom vojske JNA 1991. godine pripale Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (MORH). Iako je već 1992. godine donesena Odluka o utvrđivanju nekretnina u vlasništvu RH i davanje istih na upravljanje i korištenje tijelima državne uprave, Gradu Zagrebu i općinama, u stvarnosti su vlasnička pitanja ostala nesređena dugi niz godina, a napušteni vojni prostori prepušteni su propadanju. 

Aktivizam prije svega

Na tvrđavu početkom 2000-ih dolazi grupa lokalnih entuzijasta koji, potaknuti znatiželjom o napuštenoj utvrdi, započinju samoinicijativno čistiti zapuštene prostore. Ugodan razgovor s Daliborom i Majom Dabić pružio mi je zanimljive podatke o prvim akcijama čišćenja tvrđave koja ih je oduvijek fascinirala (zbog čega su se i odlučili vjenčati upravo tamo). Ubrzo nakon prvih organiziranih akcija prepoznali su njen potencijal stoga su odlučili započeti s organizacijom kulturno-umjetničkih događanja kako bi iskoristili mogućnosti koje prostor nudi. Premda su konzervatori pozitivno ocijenili njihov rad, gradske vlasti nisu pokazale pretjerani interes, kao ni lokalna zajednica koja ih je nerijetko napadala zbog provođenih akcija. Ipak, s vremenom je prepoznat trud koji ulažu u održavanje prostora što je rezultiralo otvorenijim stavom gradskih vlasti koje su pristale ustupiti dozvole za održavanje programa kao što su izložbe dječjih radova, organizirane u suradnji s vrtićem iz Štinjana. Dvije godine nakon dolaska na tvrđavu osnovali su Udrugu prijatelja obalne utvrde Fort Punta Christo te su izradili mrežnu stranicu kako bi u što većoj mjeri mogli dijeliti informacije vezane za tvrđavu s lokalnom zajednicom i na koncu je potaknuti na aktivno sudjelovanje u programima. Kako kažu Dalibor i Maja, bez uspostave iskrenog odnosa s lokalnom zajednicom nema niti uspješne suradnje, stoga su neumornim prezentiranjem vlastitog rada nastojali otkloniti zrna sumnje mještana. Nakon uspješno realiziranih programa, konačno su se povezali s Udrugom Seasplash čime započinje priča o prenamjeni tvrđave Fort Punta Christo za potrebe održavanja festivala.

Revitalizacije tvrđave: entuzijazam ili mazohizam?

Prvo izdanje Seasplash festivala održano je 2003. godine u očišćenim prostorima tvrđave Fort Punta Christo gdje je organizator festivala Vedran Meniga odlučio pokrenuti jednu novu festivalsku priču i pritom obogatiti nezavisnu glazbenu scenu u Hrvatskoj. Složenost prenamjene vojnih prostora uvjetovana je zamršenim vlasničkim odnosima, a zbog prostorne izoliranosti takve je prostore teže uključiti u društveni život zajednice.^[1] Na neki je način prostorna izoliranost čuvala tvrđavu od devastacija s kojima su drugi vojni prostori bili suočeni u većoj mjeri, iako krađa materijala za izgradnju obližnjih vikendica nije bila rijetkost. Ipak, prostorna izoliranost ne mora uvijek imati negativan predznak što je vidljivo iz zanimljivog podatka da je visoka razina bioraznolikosti vojnih prostora očuvana upravo zbog nedostupnosti lokacije široj javnosti. Vedran Meniga navodi da prije dolaska festivala na Fort Punta Christo tvrđava nije bila ucrtana na turističkim mapama, što ne čudi jer su zbog obrambene funkcije vojni prostori bili obavijeni velom tajni te nisu bili upisani u kognitivnu mapu stanovništva.

Meniga je iskustvo ulaska u napuštene prostore i prenamjene istih stekao prilikom organiziranja punk festivala Monteparadiso u napuštenoj austrougarskoj tvrđavi Fort Casoni Vecchi, gdje je održavan od 1992. do 2001. godine kada se seli u prostor nekadašnje vojarne Karlo Rojc (danas Društveni centar Karlo Rojc). Iz uspješnog iskustva revitalizacije bivših vojnih prostora, rodila se ideja o prenamjeni prostora tvrđave Fort Punta Christo za održavanje Seasplasha. Početna ideja bila je dovoditi kvalitetne izvođače iz svih dijelova svijeta kako bi približili domaćoj publici reggae i soundsystem kulturu, iako valja naglasiti da su organizatori od početka njegovali zastupljenost domaćih izvođača. Festival je mijenjao lokacije, no uvijek se vraćao na tvrđavu koja je nudila neponovljivo iskustvo. Uspješna suradnja s lokalnom zajednicom ostvarena je neposrednim uključivanjem brojnih udruga u festivalsku priču. Osim otvorenih radnih mjesta, organizatori su ostavili i mogućnost volontiranja u zamjenu za festivalsku kartu. Premda su predstavnici gradskih vlasti Pule pokazali otvorenost za suradnju izdavanjem dozvola za održavanje festivala, rješavanje infrastrukture tvrđave bilo je isključivo u rukama organizatora.

Grad Pula je tek 2010. godine, dolaskom Outlook, a potom i Dimensions festivala, otkrio pravi potencijal revitalizacije tvrđave Fort Punta Christo. No, s velikim festivalima došli su i veliki problemi s kojima se trebalo suočiti. Na površinu je isplivao dugo zanemarivan problem vlasništva nad tvrđavom zbog čega je pokrenut sudski spor između grada Pule i Republike Hrvatske. Problematika vlasništva i odgovornosti za kulturna dobra trebala je biti razriješena osnivanjem Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) kojem je glavna zadaća bila strateški koordinirati upravljanje državnom imovinom. Ispostavilo se da je prenamjena vojnih prostora izuzetno složen proces uvjetovan brojnim faktorima, o čemu piše Kruno Kardov u knjizi Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj (CMS i FFZG, 2014). Kardov ističe da je prenamjena prostora multidisciplinarni proces u kojem je izuzetno važno postići uspješan dijalog između brojnih uključenih aktera, a pritom poštivati javni interes te poticati lokalnu zajednicu za sudjelovanje u oblikovanju zajedničke budućnosti što se, nažalost, na primjeru tvrđave Fort Punta Christo pokazalo teško ostvarivim.

(Ne)održivost festivala na tvrđavi

Golem potencijal fortifikacija također je vidljiv u promišljanju koncepata održivog razvoja. U publikaciji Sustainable development potential of fortified heritage in Croatia (Sveučilište Juraj Dobrila, 2017), Kristina Afrić Rakitovac i Nataša Urošević ističu prije svega ulogu postojećih građevina u održivosti okoliša, isto kao i kulturnu održivost koja pridonosi isticanju kulturnog identiteta kao nasljeđa lokalne zajednice. Neizostavan aspekt ekonomske održivosti vidljiv je u uključivanju tvrđava u turističke svrhe, isto kao i uključivanje domaćih stručnjaka u zaštitu baštine. Naposlijetku, društvena održivost tvrđava reflektira se u uključivanju i poticanju lokalne zajednice u proces zajedničkog oblikovanja budućnosti. U kontekstu održivog razvoja, Seasplash predstavlja održivi tip festivala usmjeren na privlačenje manjeg broja ljudi kao protuteža konceptima masovnog turizma. Kako bi potaknuli posjetitelje festivala na brigu o okolišu, organizatori su uveli strategiju plaćanja garbage deposita koji je potaknuo posjetitelje da počiste otpad oko svog šatora i pridonesu konceptu zaštite okoliša. Također, organizatori su razvijali, a potom i implementirali volountourism – koncept održivog turizma u kojem posjetitelji u zamjenu za festivalsku ulaznicu svojim radom daju doprinos čitavoj organizaciji festivala.

Opravdano je zaključiti da su festivali poput Seasplasha, a pogotovo Outlooka i Dimensionsa grad Pulu učinili poželjnom turističkom destinacijom, a potrošnja izvan samog festivala ostavila je u pulskom proračunu pozamašne iznose. Unatoč danim obećanjima, gradske vlasti nikada nisu ispunile zahtjeve trajnog rješavanja infrastrukture tvrđave zbog čega su festivali postali neodrživi. Vedran Meniga navodi da je samo potrošnja dizel goriva za napajanje agregata svake godine bila veća od troška izgradnje trafostanice čime bi zauvijek bilo riješeno pitanje struje na tvrđavi. Vrijednost i važnost festivala poput Seasplasha nažalost nije bila prepoznata od strane lokalnih vlasti što je onemogućilo uspjeh daljnje suradnje. Stoga je organizatorima preostalo oprostiti se od tvrđave i potražiti novu lokaciju za održavanje festivala.

Južnije (ni)je tužnije!

Prije osam godina, kada sam se zainteresirala za pulsku tvrđavu, nisam znala što točno znače pojmovi revitalizacija, privatizacija, državno upravljanje imovinom, ali svi ti pojmovi postaju ključni za razumijevanje zašto Seasplasha više nema na štinjanskoj utvrdi. U istraživanju pokušaja revitalizacije prostora nekadašnje vojne namjene klupko se od entuzijastičnog početka opet odmotalo u smjeru žalopojki i tugovanja za nekim prošlim vremenima kada je bilo bolje. Seasplash je digao sidro i krenuo na jug gdje su zbog uspješne suradnje s gradom Šibenkom potvrdili da nova lokacija ima itekako puno potencijala. Ipak, ne mogu otkloniti nostalgične misli koje me vraćaju na tvrđavu Fort Punta Christo kada smo nedovoljno cijenili trud svih onih koji se bore za to da svako ljeto uživamo na jedinstvenoj lokaciji uz dobitnu kombinaciju sunca, mora i jamajčanskih zvukova. I dok prijatelji obalne utvrde danomice čiste prostor tvrđave kako bi jednog lijepog dana, kada popuste zabrane održavanja događanja, opet mogli ugostiti razne festivale i događanja, organizatori Seasplasha ne planiraju skori povratak na tvrđavu.

Izjava američkog generala Georgea S. Pattona da su nepokretne tvrđave spomenik ljudske gluposti, izrečena je u kontekstu pojave tenkova koji su zauvijek promijenili strategiju ratovanja, što je navelo spomenutog generala na zaključak da su utvrde izgubile svoju funkciju. Ipak, pokazalo se da tvrđave nude obilje mogućnosti, a ljudska glupost se zrcali jedino u nepoznavanju vrijednosti zajedničkog europskog nasljeđa, zbog čega je festival koji je vratio život tvrđavi istu napustio. Nadam se ne zauvijek. 

[1] Kustosica Lea Vene u diplomskom radu Pulske vojarne: prenamjena, festivali i turizam (2014.) donosi dva zanimljiva termina neodvojiva od promišljanja napuštenih vojnih objekata, a to su mrtve zone i međuvrijeme. Tvrđava Fort Punta Christo zaista jest bila tzv. mrtva zona (dead zone) – termin kojeg upotrebljava teoretičar arhitekture Gil Mualem Doron promišljajući o prostorima koji su izgubili svoju primarnu ulogu, a zbog svoje izoliranosti od gradskog tkiva često zaostaju u procesu dobivanja novih značenja i funkcija. Tvrđava je gotovo desetljeće čekala da netko prepozna njezin potencijal, a tada je započelo međuvrijeme – termin preuzet od nizozemsko-srpske grupe STEALTH.unlimited koji tvrde da se upravo u ovom periodu pojavljuju razni projekti koji otvaraju nove mogućnosti namjene i funkcija prostora.

Kotač je pokrenula inicijativa mladih okupljena oko Seasplash kolektiva kao odgovor ograničenoj i mainstream ponudi klubova, centara i institucija za kulturu i umjetnost u Puli.

Klub će biti nadogradnja postojećoj Edusplash platformi – multimedijalnoj platformi za edukaciju i razvoj. Smješten je u prizemlju Društvenog centra Rojc, a zamišljen je kao nekomercijalni multimedijalni prostor za proizvodnju kulture, kulturnih i edukativnih programa, projekata i suradnji.

Povodom otvaranja predstavit će se radovi nastali kroz Edusplash platformu, ali i program 11. Seasplash platforme koji će se realizirati tijekom prosinca na različitim lokacijama u Puli. Za glazbenu podlogu otvorenja bit će zaduženi Seasplashovi rezidenti i gosti.

Program Kluba bit će moguće pratiti na njegovoj Facebook stranici.

Na zajedničkoj zabavi na dvije pozornice rasplesati će vas: Killawatt, britanski dubstep producent i DJ te jedan od gostiju ovogodišnjeg Outlook festivala, uz domaću podršku: MMMeniga, Jan Becele, Sapleo, Homegrown Sound i One Woman Army In Dub koji nastupaji u Pogonu. U Močvari će vas zabavljati gost Mindscape, dok domaću podršku čine: Kodin, Odium, Zmayo, Kula i ekipa Dirty Beatz Crew-a, te specijalni gosti na mikrofonu krema Blackout MC-a.

Upad je 40 kuna.

Izvor: Seasplash / Na fotografiji: Jenna G