Glazbenu naobrazbu započeo je kao violinist da bi 1953. krenuo sa studijem skladanja na Muzičkoj akademiji u Krakowu. Međutim, presudna za skladatelja, kao i za cijelu Poljsku bila je 1956. godina. Antikomunistička pobuna dovela je i do osnivanja jednog od najranijih festivala suvremene glazbe – Varšavskih jeseni. Na festivalu su poljski skladatelji, izvođači i publika mogli po prvi puta čuti avangardiste i moderniste 50-ih godina. Međutim, za Pendereckog je ovaj festival značio i putovnicu u doslovnom smislu te riječi. Upravo mu je osvajanje festivalske prve nagrade za skladbu u studenom 1959. godine omogućilo i odlazak na tako željeni Zapad. U narednom periodu tijekom 60-ih nastaju i najprominentnija djela poljskog skladatelja. Treba tek zamisliti da se radilo o mladcu, netom završenog studija, da bi postalo zaista zadivljujuće koliko je rano Penderecki pronašao vlastiti skladateljski prepoznatljivi identitet.

Posebno se ističe Tužaljka za žrtve Hirošime, nastala 1961. godine. Međutim, godinu ranije na glasovitom festivalu u Donaueschingenu praizvodi se Anaklasis, skladba koja možda još i jasnije održava Pendereckijevu muzikalnost i vlastitost, specifičnu skladateljsku osobnost koja će u potpunosti izaći na vidjelo nešto kasnije u Tužaljci ili intimnije u Prvom gudačkom kvartetu. Ipak, i od samog skladatelja često isticana individualnost te potraga za vlastitim zvukom – koja je kod Pendereckog, barem u prvim godinama njegovog rada, najčešće problematizirana kroz potragu za određenom bojom zvuka – ima svoje direktno ulegnuće u neposrednoj tradiciji razvoja glazbe prve polovice 20. stoljeća, od Weberna, Ligetija pa čak i Ivesovog izuma clustera. Pendereckijev povratak tradiciji, koji se često negativno valorizira ili barem problematizira, posebice u posljednjoj etapi njegovog skladateljskog opusa, ne bi se trebao interpretirati skladateljevim odustajanjem ili posustajanjem u odnosu na modernitet, priznavanjem poraza avangarde i/ili inovacije, već upravo suprotno. Tradicija, redundantnost i prošlost stalna su Pendereckijeva mjesta i kontinuirana preokupacija. Stasao kao učenik konzervativne, neoklasicističke i nacionalne poljske skladateljske škole, znao je da se od nje mora odmaknuti, a kasnije je kao učitelj inzistirao na načelima izučavanja i iščitavanja glazbene literature s ciljem razvoja profesionalne discipline i unapređivanja skladateljsko-tehničkih mogućnosti kao jedine alatke koja može voditi do obogaćivanja vlastite imaginacije.

Međutim, Penderecki je balast tradicije prije svega sagledavao kao kontinuirani napor da se komunicira s promjenom i vremenom – kako društvenom, tako i intimnom promjenom skladateljske profesije i skladateljskog zanata. Tako i 1985. godine, u razgovoru s muzikologinjom Seadetom Midžić, tijekom još jednog svojeg MBZ gostovanja, Penderecki ponovno govori o prošlosti, o sintezi, o promišljanju i propitivanju svega već nastalog i donesenog, pa i o dekadenciji, kako vremena u kojem živimo, tako i same glazbe tog vremena. Na tom unekoliko legendarnom izdanju MBZ-a, kada su festivalski gosti između ostalih bili i Iannis Xenakis, John Cage, Vinko Globokar i Luciano Berio, Penderecki je ravnajući Zagrebačkim simfoničarima RTZ-a zatvorio festival u maniri etabliranog skladatelja, a tada već i dirigenta, koncertom na kojem su se našla isključivo njegova djela.

Penderecki je volio velike izvođačke aparate i skladao je mnogo. Obiman opus, među kojima se svakako ističe čak osam simfonija, četiri opere i brojna vokalno-orkestralna djela, mnoga ili gotovo sva religiozne tematike (Muka po Luki, Poljski rekvijem i dr.), kao i brojni koncerti za široki spektar solističkih instrumenata, dokazuju da je Pendereckijeva osnovna paleta i način razmišljanja bila grandiozna gesta velikog izvođačkog sastava. Njegov način tretiranja orkestra, pa bio to gudački orkestar Tužaljke iz 1961. ili melodiozni Concerto grosso za tri violončela i orkestar nastao četrdeset godina kasnije, 2001. godine (izveden i na MBZ-u 2007.), pokazuju vrsnog majstora orkestracije i boja. Međutim, ono što je od Pendereckog učinilo ime njegovi su modernistički proboji, a koji se u zvuku najbolje prepoznaju kao masovno divizijsko tretiranje orkestra. Tonske teksture koje u potpunosti negiraju klasičnu strukturu odnosa klasičnih harmonijsko-melodijsko-ritamskih glazbenih uzusa i principa. I Penderecki je, kao i brojni drugi skladatelji 60-ih, prilazio glazbenoj formi kao praznom okviru protoka fizičkog vremena pretvarajući ga u glazbeno vrijeme, koje je arhitektonski precizno punio zvukovnim teksturama i plohama gradeći i konfrontirajući njihove odnose.

Ono što je u skladbama Krzystofa Pendereckog tako tipično su nevjerojatna težina, očaj te odraz jeze i destrukcije jednog vremena. A to su upravo karakteristike koje su željeli iskoristiti i svi oni slavni redatelji koji su njegove skladbe tako lakomo koristili. Od Kubricka do Scorsesea i mnogih drugih, Pendereckijeva glazba eksponirana je u jednom konkretnijem, a svakako direktnijem mediju – mediju filma. No Penderecki se donekle odmaknuo od svoje prepoznatljive estetike već u 70-ima, a stil i način zvukovnog izražavanja glazbenih ideja do kraja njegove skladateljske karijere doživjeli su drastičnu promjenu. Penderecki počinje skladati delikatnije skladbe, puno češće i komorne, intimnije forme, među kojima se posebno ističe Sekstet iz 2001. godine. Penderecki je snažno vezan uz vrhunske izvođače, solistička slavna imena kojima posvećuje svoja djela. Među prvima je svakako violončelist Mstislav Rostropovič, ali i Siegfried Palm, violinisti Isaac Stern, Julian Rachlin, Anne Sophie Mutter, pa i hornist Radovan Vlatković, koji je na posljednjem skladateljevom gostovanju u Zagrebu izveo i njegov Koncert za rog i orkestar Zimsko putovanje. Paralelno sa svojom posljednjom skladateljskom fazom Penderecki 2011. godine ulazi u zanimljivu suradnju s Jonnyjem Greenwoodom, gitaristom Radioheada, te na zajedničkom projektu i kroz seriju koncerata zajednički predstavljaju svoja djela Pendereckijevu skladbu Polymorphia i Greenwoodovu skladbu 48 odgovora na Polymorphiju, a na turneji im se pridružuje i Aphex Twin.

Krzystof Penderecki sigurno je bio jedan od pionira Nove glazbe. Stilskom širinom i brojnošću svojeg opusa, komunikativnošću i svestranošću, Penderecki je ušao u brojne sfere suvremene kulture i izvan uskog okvira suvremene glazbe. Njegove skladbe bez svake sumnje ostat će prepoznatljiva i vrlo važna mjesta sveukupne umjetnosti. Penderecki je bio i posljednji predstavnik generacije koja je okupljala velika imena glazbe 20. i 21. stoljeća, a njegovim odlaskom zatvara se jedno veliko poglavlje glazbene povijesti. Za kraj bih podijelila i jedno vlastito intimno sjećanje na Pendereckog, gotovo pa zaboravljeno ulegnuće, kao sasvim slučajna stranputica njegove posjete Zagrebu 2007. godine. Slavni skladatelj je tijekom svog gostovanja na Muzičkom biennaleu te 2007. godine pristao posjetiti netom osnovanu studentsku udrugu studenata muzikologije fusNota, a mi smo odlučili iskoristiti priliku za nešto obimniji razgovor s njim. Imala sam stoga upravo obavezu i odgovornost vođenja intimnog intervjua u kojem se nama studentima Penderecki činio poput neke očinske figure i neuhvatljivog autoriteta, a u kontekstu festivala predstavljao je prije svega figuru identifikacije samog Zagreba i zagrebačke suvremene glazbene scene s međunarodno istaknutim i uspjelim skladateljem koji nas mora razumjeti, koji mora prepoznati sva naša htjenja, nemogućnosti, stremljenja i potrebe, upravo posredstvom vlastitog iskustva istočnog bloka. I uz sve pouke i uz sve savjete studentima, Krzystof Penderecki je intervju završio riječima: “Moje zadnje djelo temelji se na njemačkoj poeziji Der Lieder der Vergänglichkeit (radi se o Simfoniji br. 8 nastaloj i praizvedenoj 2005. godine, op. au.) koja tematizira drveće. Ja nisam samo muzičar, već i botaničar. I to je moja profesija. Započeo sam saditi svoj botanički arboretum prije više od trideset godina. Ta opsesija mi uzima većinu slobodnog vremena, a zasadio sam 1500 ili više različitih vrsta drveća. Stoga sam htio napisati djelo za svoje drveće. Njemačka književnost se mnogo bavi drvećem, prirodom, mnogo više nego ostale literature, možda još jedino ruska. Posvetio sam svoje djelo drveću, naravno i umiranju, odlasku, iščezavanju, nestajanju…”

Kriza u Hrvatskom glazbenom zavodu, eskalirala tijekom zadnjih mjeseci zbog govora o prodaji ili davanju u koncesiju glasovite zgrade u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, ovih je dana, čini se, dosegla vrhunac. Ili je bolje reći da je dotakla novo dno – jer sasvim sigurno bi se tako moglo opisati postupanje trenutnog predsjednika Zavoda Nike Đurića, čovjeka koji je priču o prodaji vlastoručno i zakuhao, koji je u ponedjeljak, 19. studenog pred HGZ postavio zaštitare kako bi spriječio održavanje najavljene press konferencije članica i članova Nadzornog odbora i Ravnateljstva koji se protive njegovim poslovnim idejama.

Kontekst konferencije upravljačka je paraliza HGZ-a proizišla iz Đurićeva sukoba s Ravnateljstvom, Nadzornim odborom i Časnim sudom Zavoda, koji su se u proteklim mjesecima svi formalno izjasnili za njegovu smjenu, što Đurić do danas odbija uvažiti, uzvraćajući odlukama o izbacivanju iz HGZ-a svih koji su mu se usudili usprotiviti. Situacija pritom djeluje toliko jasnom da se Đurićevo ponašanje može shvatiti jedino kao silničko čuvanje položaja po svaku cijenu – naime, Đurić je za predsjednika HGZ-a izabran sredinom ožujka nakon što je Marcel Bačić iznenada dao ostavku na to mjesto, s mandatom do sljedeće izborne Skupštine, kada se bira kompletan novi sastav svih tijela i uprave Zavoda. Činjenica je to oko koje nije potreban poseban istraživački angažman da bi ju se utvrdilo – najobičniji uvid u Registar udruga Republike Hrvatske potvrđuje da Đurićev mandat ističe 29. studenog, što je ujedno i krajnji rok za sazivanje izborne Skupštine. No Đurić je očito odlučio da je utoliko gore po stvarnost, jer prozaične detalje službeno navedenog ograničenja mandata on naprosto – ignorira. Prema izjavama predsjednice Nadzornog odbora Zdenke Kapko Foretić i članova Ravnateljstva HGZ-a Mladena Janjanina i Seadete Midžić, Đurić ne samo da nije sazvao redovnu izbornu Skupštinu, nego je i eksplicitno odbio zahtjev Nadzornog odbora, upućen 10. listopada, da sazove izvanrednu Skupštinu na kojoj bi se raspravilo stanje u Zavodu i proveli nužni izbori.

Problem je, međutim, što je on to prema čl. 19. st. 2. Statuta HGZ-a kao predsjednik naprosto dužan učiniti. Stoga je Nadzorni odbor iskoristio svoju statutarnu ovlast i kao predlagač po isteku od 30 dana od podnošenja zahtjeva sâm sazvao Skupštinu za srijedu, 28. studenog, što je ujedno i krajnji rok da Zavod ne uđe u upravljački limb u kojem bi praktički ostao bez upravnih tijela. Zabranjena konferencija za medije imala je poslužiti upravo kako bi Foretić, Janjanin i Midžić kao predstavnici najvažnijih tijela HGZ-a upozorili na probleme u toj instituciji i najavili izbore. No činom cenzure uz prijeteće prisustvo zaštitara to im je onemogućeno, a kako doznajemo iz njihovih izjava i materijala koje su namjeravali priložiti konferenciji, to nije jedini slučaj cenzuriranja javnog govora od strane ravnatelja – u rujnu je, navode, Đurić onemogućio izdavanje listopadskog izdanja HaGeZea, službenog biltena Zavoda, u kojem je članstvo trebalo biti izviješteno o recentnim događanjima. Da nešto nije u redu potvrđuju i službene stranice na kojima za sezonu 2018./2019. još uvijek nije objavljen nijedan broj.

S obzirom na Đurićevu spremnost da se privatnim zaštitarima bori protiv vlastitog članstva, postaje upitnim hoće li se izvanredna Skupština uopće uspjeti održati u prostorijama Zavoda. Sudeći prema njegovoj odluci o isključenju iz HGZ-a svih članova Nadzornog odbora i Časnog suda, kao i pet preostalih članova Ravnateljstva koji su mu se usprotivili, donesenoj 15. studenog, on odluku o sazivanju izvanredne Skupštine smatra nevažećom, tumačeći to svoje viđenje vrlo nemuštom interpretacijom Statuta. A stvari su prilično jasne, toliko da je bizarno kako je Đurić u stanju krivo predstaviti smisao relevantnih članaka: kako stoji u čl. 19. Statuta, predsjednik ima 30 dana da prema zahtjevu Ravnateljstva, Nadzornog odbora ili jedne četvrtine redovitih članova HGZ-a sazove izvanrednu skupštinu; ako to ne učini, predlagač to ima pravo učiniti samostalno. Oba elementa ove vrlo banalne procedure u ovom su slučaju ispoštovana – kako smo već naveli, Nadzorni je odbor Đuriću uputio zahtjev 10. listopada, ovaj ga je odbio, a potom je isto tijelo Skupštinu sazvalo 13. studenog.

No sve i ako Đurić fizički dozvoli održavanje Skupštine, navode iz Ravnateljstva i Nadzornog odbora, to ne jamči regularnost procedure, jer predsjednik uz informacije o trošenju namjenskih sredstava Ministarstva kulture i Grada Zagreba Ravnateljstvu odbija dostaviti informacije o novom članstvu HGZ-a. Naime, Skupštinu čine svi redovni članovi Zavoda, stoga kontrola nad popisom članstva ujedno podrazumijeva i kontrolu nad popisom glasača na predstojećim izborima, a svaka tajnovitost u tom smislu u stanju ovakvog međusobnog nepovjerenja izaziva bojazan zbog mogućih manipulacija. To je samo još jedna u nizu potvrda da trenutni predsjednik djeluje izuzetno netransparentno, a uzevši u obzir njegovo posezanje za zaštitarima, iskrivljenim tumačenjima Statuta i cenzurom, lako je moguće da zabrinjavajuća priča o HGZ-u neće biti zaključena krajem studenog kada – i ako – se održi izborna Skupština. Najvažniji problem, onaj otimačke imaginacije koja jedino rješenje financijskih problema kulturnih institucija prepoznaje u komercijalizaciji kulturne infrastrukture, ionako nije došao s Đurićem, a sasvim sigurno s njime neće ni otići.

Ostavljeni bez suvislog kulturnopolitičkog okvira koji bi imao neku predodžbu o njihovoj dugoročnoj javnoj svrsi, kao i elementarnih financijskih i drugih uvjeta njihovog održavanja, prostori namijenjeni kulturi redom su osuđeni na djelomičnu komercijalizaciju. Da je stvar strukturna pokazuje, između ostalog, činjenica da nijedna razina kulturnog sustava nije izuzeta od tog problema: odnosi se on podjednako na krovne institucije poput MSU-a, nezavisnokulturne objekte sa statusom zaštićenih kulturnih dobara kao što je Francuski paviljon u zagrebačkom SC-u, ali i tradicionalne kulturne “hramove” kao što je zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici u najužem centru Zagreba.

Upravo je potonja postala predmetom javne rasprave kada je u lipnju objavljena zabrinjavajuća vijest da je novi predsjednik Zavoda odvjetnik Niko Đurić na dnevnom redu sjednice toga tijela najavio točku o ponudi kupnje za zgradu. Kako doznajemo, Đurić je članovima Ravnateljstva uz točku o prodaji priložio i kopiju posjetnice nekretninsko-građevinskog teškaša Cirila Zovka čiji se drugi od dvaju Importanne projekata, između ostalog, proslavio i po naplaćivanju površine pregradnih zidova pod kvadraturom stana, kako je svojedobno izvijestio Feral Tribune.

Znamenita je zgrada zagrebačkog Musikvereina izgrađena 1876., čime je Zagreb ujedno dobio i svoju prvu specijaliziranu koncertnu dvoranu. Sredstva za izgradnju prikupljena su kombinacijom donacija članova Zavoda i javnosti, kao i Vladinog zajma, a zgrada i njezine dvorane bile su najvažnijim ovdašnjim koncertnim prostorom gotovo čitavo stoljeće – točnije, do 1973. godine kada se otvara Lisinski. Ipak, svoju funkciju centralne gradske dvorane Zavod je nesumnjivo zadržao i danas, čemu nesumljivo doprinosi i njegova visoka akustička vrijednost.

Zavodov je životni vijek neodvojiv od Muzičke akademije, koja je i izrasla iz HGZ-ove glazbene škole – 1921. godine mijenja ona status iz konzervatorija i dobiva ime Kraljevske muzičke akademije, dok se upravljanje njome prebacuje sa Zavoda na državu. Upravo će taj suživot s Akademijom biti važan dio njegova preživljavanja – kao udruga građana, Zavod je bitan dio prihoda za pokrivanje troškova održavanja zgrade dobivao od naplate najma Akademiji.

No ta se institucija jednostavno nije mogla zadržati u infrastrukturnim gabaritima u kojima je funkcionirala više od stoljeća – predugi proces preseljenja Akademije u vlastiti prostor okončan je 2015. godine adaptacijom i proširenjem Fabrisove zgrade Ferimporta na Trgu maršala Tita, ostavivši Zavod bez svojeg dugotrajnog podstanara. Problem je to koji otad ostaje kao nerješiva činjenica, uz gotovo pa nikakav interes gradskih institucija da ga se nekako adresira. S obzirom na bezočno gradsko pogodovanje građevinskom kapitalu, takvo što teško da čudi – puštanje da se HGZ “prirodno” uruši pod teretom hladnog pogona učinilo bi tu prestižnu nekretninu u najužem gradskom centru lakim plijenom za “poduzetničke” investicije.

A neizbježno okretanje komercijalizaciji prostora izvan okvira osnovne djelatnosti HGZ-a već se počelo događati – 4. listopada najavljeno je da će modni brend ELFS održati reviju upravo u Velikoj dvorani Zavoda, koji je time “prvi put postao kulisa za neko modno događanje”. Umjesto posvećenja proljeća, Zavod je tako postao mjesto “najavljivanja modne jeseni i zime”, uz karakteristično besmisleni marketinški govor: “teško je zamisliti glazbu bez mode i modu bez glazbe”, stoji u službenoj najavi događanja, dok dizajner Aleksandar Šekuljica izjavljuje kako je glazba “kroz povijest postavljala i mijenjale trendove, izražavala umjetnikovu individualnost i kreativnost i kao takva oduvijek išla ruku pod ruku s modom”. Nad ovim se maglovitim fraziranjem ne treba previše zadržavati – uostalom, modna je revija sama po sebi nebitna, kao i eventualno zgražanje nad navodnom nespojivošću “posvećenog” kulturnog prostora i jednog “banalnog” događanja. Ono što jest važno je turističko-marketinški horizont kulturne ponude u Zagrebu čiji odjek prepoznajemo u ovim riječima – isti smjer prepuštanja javnih prostora i kulturnih resursa korporativnim eventima koji se podvaljuju pod kulturne sadržaje, čini se, mogao bi početi ozbiljno prijetiti i HGZ-u.

Pritom je specifičan problem Zavoda što svaka intervencija uslijed njegove komercijalizacije ne samo da njegov prostor potencijalno oduzima podfinanciranim ansamblima i školama kojima bi trebao služiti, nego i ugrožava njegova akustička svojstva. Brigu za akustičku iznimnost prostora istaknula je i potpredsjednica Zavoda Seadeta Midžić koja se protivi svakom obliku prepuštanja zgrade HGZ-a ili nekon njezinog dijela komercijalnoj eksploataciji. Gospođa Midžić navodi da je predsjednik Đurić nakon snažne javne reakcije protiv mogućnosti prodaje zgrade trenutno ublažio svoju poziciju, prešavši na zagovaranje koncesije. No Midžić u tome vidi tek drugi oblik prodaje, osobito u pogledu negativnih posljedica po prostor.

Trenutno, ističe, Zavod se uspijeva održavati u plusu od iznajmljivanja prostora ansamblima i školama. Problem je, međutim, sistemski okvir – HGZ-ovo preživljavanje ovisi o kvaliteti financiranja njegovih neposrednih korisnika, odnosno o kulturnopolitičkim odlukama o podupiranju javnih potreba u kulturi u području glazbe. Ni sâm Zavod nije javna institucija u kulturi, nego udruga građana koja sama snosi sve troškove, uključujući zaposlene i održavanje knjižnice i arhiva, što njegovu poziciju čini vrlo prekarnom. Iako je sredstvima Grada i Ministarstva kulture, između ostalog, uspješno provedeno uređenje Male dvorane u susjednom prostoru u Gundulićevoj, ona su i dalje generalno niska i ne čine znatan udio u financiranju rada Zavoda. Sve ovo, ukratko, čini budućnost tog vrijednog kulturnog resursa iznimno neizvjesnom, a kako vrijeme bude odmicalo, vjerojatno i sve bližom nekom nesretnom prodajnom ili koncesionarskom raspletu.

U međuvremenu, do 29. studenog očekuje se sazivanje Skupštine HGZ-a, budući da tada ističe mandat i Đuriću i Ravnateljstvu, što potkrepljuju podaci u Registru udruga Republike Hrvatske. Kako doznajemo, izaziva to svojevrsnu statutarnu krizu Zavoda, jer Đurić ne prihvaća interpretaciju po kojoj to podrazumijeva i odabir novog predsjednika. Naime, Đurić je na funkciju stupio nakon iznenadnog povlačenja dugogodišnjeg predsjednika Marcela Bačića, stoga je imenovan na razdoblje preostalo do kraja tekućeg mandata, a ne na četiri godine. Iako se odvija na formalnoj razini, očito je se ovaj sukob tiče suprotstavljenih koncepcija budućnosti Zavoda i vrijednog resursa u njegovom vlasništvu. Na koji god način se on raspleo, međutim, ostaje kao nedvojbena činjenica da će infrastruktura u kulturi biti očuvana samo uz pomoć suvislog kulturnopolitičkog okvira. S obzirom na njegove poznate prioritete, čini se da nam je propast, kako stvari stoje, više-manje suđena.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.