Premda je uglavnom riječ o štivu dobrano smještenom s krive strane fraziranja i fikcije, čija važnost se otprilike iscrpljuje u prenapuhanoj gesti njegovog “predstavljanja”, izborni su programi ipak indikatori rastera unutar kojeg razmišljaju političke opcije koje su ih sastavile. Govorimo li pak specifično o kulturi, obilježenoj kroničnim manjkom dugoročnih ili bar srednjeročnih strateških dokumenata, oni postaju rijedak pokazatelj njezine (uglavnom bijedne) smještenosti na listi političkih prioriteta, temeljne strukture njezina razumijevanja na stranačkoj razini i načina na koji se ta struktura s vremenom mijenja u odnosu na društveni kontekst.

Repertoar pristupa kulturi koji nam nude programi ponuđeni za predstojeće parlamentarne izbore, zakazane za 5. srpnja, znakovit je ponajprije utoliko što ukazuje na prevlast modela baštine i kreativnih industrija kao obzora kulturne politike parlamentarnog mainstreama. U odnosu na program iz 2016. godine, kada je trebalo raspirivati braniteljsko-desničarsku agresiju, HDZ se u današnjoj situaciji zategnutih odnosa s desnijom desnicom u svojem pristupu kulturi u određenoj mjeri “centrirao”. Promjena se očituje već u naslovu poglavlja: umjesto Hrvatske kulture i baštine, bliže retorici Domovinskog pokreta, danas imamo Kulturnu baštinu, kulturne i kreativne industrije. U skladu s tom nacionalnom sramežljivošću, retorika hrvatskog identiteta, afirmiranja tzv. Domovinskog rata i drugih općih mjesta konzervativne imaginacije u potpunosti je izostala iz HDZ-ova kratkog programa za kulturu. Fokus je, naprotiv, na neutralnim prioritetima dorade pravnog okvira, saniranju posljedica pandemijske krize, poticanja kreativnih industrija, jačanju međunarodne cirkulacije umjetnica i umjetnika – sve u skladu s dosadašnjom tehnokratskom politikom ministrice Obuljen Koržinek.

U takvom obzoru koji nalikuje na kakvu besadržajnu brošuru Europske unije s praznim refrenima o “izvrsnosti hrvatskih umjetnika” i osiguravanju “njihove prisutnosti i vidljivosti u Europi i svijetu”, mjesta za rubne i nezavisne prakse dakako nema. Zabrinjavajuće, gotovo sve prioritete vezane za promjenu zakonodavnoga okvira čine višestruko osporavane intervencije već pokrenute za ovoga mandata, kao što su novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti i Zakon o autorskom pravu. Što se infrastrukture kao gorućeg problema kulturnog sektora tiče, HDZ je, umjesto njezinoj sanaciji i konačnom zadovoljavanju potreba postojećih aktera poput plesne zajednice, pažnju odlučio posvetiti izgradnji regionalnih centara “za razvoj kreativnih, digitalnih i audiovizualnih industrija”. Da će se novci sve izraženije slijevati u kreativne industrije potvrđuje i najava pokretanja Program bespovratnih potpora u visini od 50 milijuna kuna za financiranje kreativnih industrija iz europskih fondova. HDZ-ov šturi popis prioriteta za kulturu, ukratko, kodifikacija je guranja kulture prema tržištu pod ministricom Obuljen Koržinek. Iz te perspektive posebno se tragikomičnim čini obećanje da će HDZ u svojoj kulturnoj politici voditi računa “o svim nedostatcima sustava uočenim tijekom pandemije bolesti COVID-19”, cinično istaknuto na samom početku popisa – upravo je tržišna orijentacija aktualne ministrice suštinski katalizator prekarizacije kulturnog polja.

HDZ-ov glavni konkurent, i za svoje pojmove neuobičajeno beznadni SDP i njegova Restart koalicija (GLAS, HSS, HSU, SNAGA), tekstualnu su verziju svojeg programa sveli na svojevrsnu Powerpoint prezentaciju organiziranu ne prema sektorskim cjelinama, nego prema ciljevima mjera. Posljedica toga je da kultura u programu ne postoji kao zasebno područje, nego je raspršena po natuknicama bez koherentne predodžbe neke kulturne politike koju koalicija zagovara. Pritom ne samo da takva predodžba izostaje, nego je kultura u tekstu praktički potpuno zanemarena. Svega su četiri – uglavnom maglovite – natuknice specifično posvećene kulturnom sektoru: “donošenje Nacionalnog programa za bolju kvalitetu života mladih, posebno u području obrazovanja, rada, stanovanja i kulture”, “povećanje ulaganja u kulturu i kreativne industrije koje će odgovarajuće pratiti rast gospodarstva”, “povećati proračun za kulturu na 1% ukupnog državnog proračuna”, “donošenje Nacionalne strategije i akcijskog plana poticanja kreativnih industrija radi povećanja njihovoga udjela u BDP-u i povezivanja sa zelenim planom razvoja”.

Srećom, Restart koalicija je ponudila i javno predstavljanje svojeg “programa za kulturu i kreativne industrije”, čiji horizont se u najvećoj mjeri preklapa s onim HDZ-a, uz neke manje iskorake koji su ipak za pozdraviti iz perspektive nezavisne kulture i neprofitnih medija. I Restartov program tako je u najvećoj mjeri obilježen perspektivom tržišnih potencijala kreativnih industrija i naglašavanjem važnosti povezivanja privatnog i kulturnog sektora. Primjerice, predsjednica SDP-ovog Savjeta za kulturu Morana Foretić naglasila je kao ograničenje sustava financiranja kulture činjenicu da ju je dosad bilo moguće podupirati isključivo “iz sredstava ministarstva kulture i lokalnih samouprava”, dok kao novitet u koalicijskom programu ističe “poticanje sponzorskih sistema financiranja pomoću olakšica te podrške kroz umanjenje naknada i davanje poticaja za razvoj raznih vidova kulturnih pravaca”. Posebna je pažnja posvećena “brendiranju” hrvatske kulture koja “mora postati izvozni proizvod, zaštitni brend i mora dokazati da nismo samo u sportu jaki već zaslužujemo svoje mjesto na svjetskoj kulturnoj mapi što daje dobru sinergiju i za razvoj samog turizma”.

Odnos društva prema kulturnoj i umjetničkoj proizvodnji ovdje se uspostavlja kao da je riječ o proizvodnji malo skupljeg kulena ili maslinovog ulja – što je manje sporno kao ugrožavanje njezine veleuzvišenosti, a bitno spornije iz perspektive selekcije kulturnih i umjetničkih praksi kojima će biti dozvoljeno da preživljavaju, odnosno iz perspektive brige za radne uvjete i infrastrukturu onog dijela kulturnog polja koji primjerice ne želi participirati u sinergiji s turizmom ili ju želi kritički tematizirati. Foretić je međutim nezavisnu kulturnu scenu ipak spomenula, i to na terenu novih modela upravljanja ustanovama u kulturi, napomenuvši kako će koalicija “podržati razvoj nezavisne scene pomoću sustava i platformi civilno-javnog partnerstva”. Na terenu medija, predstavnici Restart koalicije također su najavili dvije ohrabrujuće mjere: dekriminalizaciju kaznenih djela protiv časti i ugleda kao ključnog elementa represije nad novinarima te povratak ranijih potpora neprofitnim medijima ukinutih pod HDZ-om. Nadovezujući se na kritike upućene HDZ-ovom Nacrtu prijedloga Zakona o  obavljanju umjetničke djelatnosti, iz koalicije Restart su uvažili potrebu za sprečavanjem “da tržišni i dohodovni uvjeti budu ključni u priznavanju ili reviziji prava samostalnih umjetnika”. Međutim, usprkos nekolicini nezanemarivih pozitivnih razlika, ne može se reći da Restartov program predstavlja fundamentalni otklon u odnosu na HDZ-ov. Naime, ni ti pozitivni iskoraci u smjeru neprofitnih medija i nezavisne kulture ne mogu odagnati sistemsko nepovjerenje proizišlo iz činjenice da se Restartova vizija kulturne politike u svojoj osnovi fokusira na kreativne industrije, tržište i marketinšku imaginaciju, umjesto na neke druge smjerove demokratičnog i demokratizirajućeg oblikovanja kulturnog polja i participacije u njemu.

S druge strane, pravo je na demokratičnosti naglasak u zajedničkom programu platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ!, u kojem je uočljivo bitno produbljenije razumijevanje kulturnog polja u odnosu na druge izborne opcije. Tri su temeljne grupe ciljeva istaknute u programu: transformacija kulturnog sektora i integracija kulture s drugim društvenim poljima, osiguravanje produkcijskih i socijalnih uvjeta za umjetnički i kulturni rad te poticanje dostupnosti i uključivosti kulture te ravnopravnog sudjelovanja. Prva se grupa odnosi na institucionalnu i sistemsku demokratizaciju kulture, u smislu novih modela upravljanja “koji uključuju stvaratelje, kulturne aktere i javnost”, decentralizacije, jačanja suradnje na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini (nasuprot elitističkom i besmislenom marketinškom fokusu na međunarodno brendiranje). Kada je riječ o povezivanju kulture s drugim sektorima, ove dvije platforme naglasak ponajprije stavljaju na njezinu inkluzivnost spram najšire javnosti i njezinu investiranost u svakodnevicu, a tek potom na udruživanje kulture s tržišno-turističkim granama u svrhu doprinosa njihovom “razvoju i održivosti”.

Druga grupa ciljeva polazi od nesigurnosti rada u kulturi, nedostatnog financiranja i ugrožene infrastrukture. Platforme tako najavljuju povećanje opsega financiranja kulture, uključujući i onu izvaninstitucionalnu, razvijanje “kvalitetnijeg i razrađenijeg sustava potpora za nove programe, inicijative i organizacije” i poboljšanje radnih uvjeta u polju kulture, a posebno se izdvaja “uvođenje sustava potpora umjetnicima” kao mjere koja će omogućiti “dostojanstvene uvjete života ljudima koji rade u polju kulture dominantno obilježenom prekarnim oblicima rada”. Konačno, treća grupa u prvi plan stavlja participaciju najšire javnosti u kulturnom životu. Pritom posebno ohrabruje najava da će platforme “cjelokupni kulturni sustav u svim njegovim aspektima” orijentirati prema “uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju socijalno marginaliziranih skupina, kultura manjina i migrantskih zajednica”, kao i naglasak na integraciji kulture “u svakodnevni život u manjim sredinama”. Ukratko, promišljajući potrebe kulturnog polja iz perspektive njegovih osnovnih sistemskih sastavnica, naglašavajući posebno problem prekarnosti rada i pristupajući kulturi ponajprije kao području demokratičnosti, slobode i emancipacije, program za kulturu platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ! pokazuje se u usporedbi s programima glavnih izbornih igrača kao nasušno potreban zaokret u razumijevanju društvene uloge kulture i odnosa društva prema njoj.

Takav zaokret očekivano nije uočljiv u slučaju tzv. “koalicije centra”, koju čine Stranka s imenom i prezimenom, Pametno i FOKUS. U njezinom programu nailazimo na mnogo govora o vrijednostima i načelima (pet ih je ključnih prema centristima: “povezivanje, razmjena, raznolikost, inkluzivnost i sloboda”), mnogo apstrahiranog fraziranja, a u skladu s time i na malo konkretnog referiranja na probleme poput radnih uvjeta u kulturi, manjka infrastrukture ili štetnog utjecaja guranja kulture i umjetnosti prema tržištu i servisiranju turističke ponude. Govorimo li o potonjem, u programu je štoviše moguće čitati o “poticajima za kulturno poduzetništvo” i o povezivanju “gospodarskih i kulturnih interesa”, dok o mjerama pomoći radnicama i radnicima u kulturi ne doznajemo praktički ništa, osim generalnog zalaganja za povećanje financiranja “kulture per capita do 2024. sa 39 na 50 eura”. Dojam da su segment programa posvećen kulturi pisali ljudi koji o sektoru – ili bar o njegovim gorućim problemima na terenu – ne znaju mnogo podcrtava i činjenica da se u njemu nigdje ne spominju aktualne teme poput novih modela upravljanja ustanovama u kulturi ili poticanja participacije u kulturnim i umjetničkim aktivnostima.

Ako je program centrističke koalicije očekivano bezličan, programi dviju desnih opcija – Domovinskog pokreta i Mosta – očekivano su živopisni. U njima se ponajprije izdvaja na desnici popularna zabrinutost pred “ideološkim” – što će reći lijevim, pa i bezopasno liberalnim – sadržajima i praksama koje po njihovom sudu molestiraju većinu građana Republike Hrvatske. U tom je smislu za oba programa reprezentativno upozorenje Domovinskog pokreta “da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje”. No dok se Domovinski pokret u svojem programu ekonomično zadržava na ovoj suštini, Most ipak nudi i neko razrađenije viđenje kulturne politike, koje prijetećem nacionalističkom diskursu predvidljivo pribraja i onaj tržišni, zazivajući “direktnije povezivanje” kulturne scene s gospodarstvom “tamo gdje je to moguće”, kao i “razvijanje kulturnog menadžmenta” s ciljem “prezentacije radova naših umjetnika u inozemstvu”.

Mostovski je model tek nacionalno zaoštrenija kombinacija dviju najvažnijih paradigmi mišljenja kulturne politike u Hrvatskoj: nacionalističke i tržišne. Osim u slučaju platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ!, između ta dva sljepila nema mjesta za takav koncept kulture koji bi o njoj razmišljao kao primarno o stvari od javne, demokratizirajuće koristi, a o njezinim radnicama i radnicima kao ljudima kojima je umjesto međunarodne promocije i brendiranja ponajprije potrebno osigurati minimalnu egzistencijalnu sigurnost. No pojava novih, progresivnijih opcija ove izbore svakako čini ohrabrujućim i budi nadu da se neki drugi pristupi kulturnoj politici počinju pojavljivati makar na udaljenom horizontu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Lider britanskih laburista Jeremy Corbyn proteklog je tjedna predstavio kulturnu strategiju svoje stranke koja kulturu i umjetnost smatra ključnima za pozitivnu transformaciju britanskog društva, a među konkretnim prijedlozima spominju se povećanje budžeta osnovnim školama za programe koji se bave umjetnošću te pokretanje javne rasprave o uvođenju kazališta i plesa kao posebnog predmeta u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Na taj je način demonstrirana nimalo originalna, no iznimno važna ideja o povezivanju sektora kulture i obrazovanja, no koja se u domaćem političkom kontekstu ne može čuti. 

Svjedočilo je tomu i sučeljavanja kandidata za kulturu dviju velikih političkih stranaka na portalu 24sata. HDZ-ov tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović i predstavnik Narodne koalicije Bojan Glavašević, pomoćnik bivšeg ministra branitelja Predraga Matića, javnosti su zorno pokazali razloge zašto u Hrvatskoj već 25 godina ne postoji kulturna politika i zašto se odluke koje se donose u kulturnom sektoru rijetko predstavljaju kao javni interes.

Hasanbegović – čiji je mandat obilježilo ukidanje financiranja trogodišnjih kulturnih programa i financiranja neprofitnih medija, potom prijedlog zakona kojim se ukida smisao kulturnih vijeća, smanjenje razdjela Ministarstva kulture u ovogodišnjoj Uredbi o raspodjeli dijela od igara na sreću, ukidanje Zaklade Hrvatska kuća te odbijanje izbora članova Upravnog odbora Zaklade Kultura Nova čime je to tijelo praktički paralizirano – tijekom debate se deklarirao kao pravaš, starčevićanac i slobodar te “protivnik svakog uskogrudnog ideološkog ili vjerskog smjera”. 

S druge strane, Glavašević – koji se predstavio kao jedan od pet tisuća ljudi koji su potpisali peticiju protiv Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture – ni riječju nije spomenuo te štetne odluke donesene jednostranom odlukom ministra, bez evaluacije programa i učinaka, izvještaja o utrošenim sredstvima, usred provođenja i bez obrazloženja. Zato je inzistirao na njegovom negiranju antifašizma, šteti međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, pet tisuća potpisnika peticije. 

Postoji vjerojatnost da su ključni propusti sada tehničkog ministra kulture bili zapisani na plakatu koji su Glavašević i suradnici izradili od medijskih napisa, no javnost je za njih ostala uskraćena s obzirom da se radilo o debati, a ne izložbi likovnih radova. Hasanbegović je također negirao smjenu Sanje Ravlić i nezakonito zapošljavanje u Ministarstvu kulture, na što Glavašević nije imao komentara, iako se upravo iščitavanjem medija mogao informirati o pravom stanju stvari.

Ipak, Glavaševiću je posebno važna tema bila ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije, za koje je rekao da su “civilizacijski doseg i u njih treba investirati s jasnim kriterijima i minimalnim diskrecijskim odlukama. Nije uloga ministra da kaže ovo jest ili nije ideološka platforma, već da osigura funkcioniranje sustava i poticanje pluralizma (…) na taj se način čuva integritet struke i nezavisnost novinara i omogućava im se da pišu o temama o kojima se ne može pisati u drugim medijima”.

Što se tiče ideje da mediji i novinari trebaju ići na tržište te se financirati od prodaje, pretplatnika i čitatelja, Hasanbegović je rekao da nije zagovornik “liberalne tržišne logike” te je protivnik “svih oblika anglosaksonskog tržišnog modela kulturne politike” odnosno prepuštanja kulture tržištu. Takav je kontradiktoran stav razumljiv tek iz perspektive njegove izjave da mediji uopće ne pripadaju sektoru kulture.

O posljednjem skandalu tehničke vlade predvođene Zlatkom Hasanbegovićem, Uredbi o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji kojom se mandat Glavnog ravnatelja HRT-a produljuje sa šest na 12 mjeseci, Glavašević je propustio poentirati da se radi o direktnom uplitanju u rad zakonodavne i sudbene vlasti, kršenju načela trodiobe vlasti, možda posljednjeg garanta liberalne demokracije i ustavno-pravnog poretka. 

Izjava Bojana Glavaševića da nije uloga Ministarstva kulture da procjenjuje umjetničke i kulturne prakse već da osigura stabilan sustav u kojem se mogu prakticirati umjetničke i kulturne slobode, određeni je začetak ideje o autonomiji kreativnih djelatnosti koje svaki pojedinac mora biti u mogućnosti prakticirati. No, otići korak dalje i razmišljati o povezivanju sektora kulture i obrazovanja, u domaćem političkom kontekstu i među pretendentima na tron ministra kulture, nije prioritet. Sveobuhvatna kulturna politika u Hrvatskoj ne postoji već 25 godina, a sudeći prema održanoj debati, ne možemo očekivati njeno donošenje ni u sljedećem četverogodišnjem periodu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

No, krenimo redom: s parlamentarnim izborima koji su zakazani za 11. rujna, činilo se smislenim na vrijeme uroniti u programske smjernice koje se tiču budućnosti kakvom ju vide stranke za koje s određenom dozom sigurnosti možemo reći da će imati glasa u odlučivanju o kulturi na nacionalnoj razini. Izbor se, s obzirom na rezultate prošlih izbora, sveo na Narodnu koaliciju predvođenu SDP-om, HDZ, Most nezavisnih lista, te Koaliciju za premijera koju predvodi stranka Milana Bandića i stranku Pametno, koja bi prema nekim predviđanjima imala popuniti prazninu alternative na nominalnoj ljevici, upražnjenju poraznim rezultatima ORaH-a.

“Hasanbegović je ministar u aktualnoj vladi, ne bih se osvrtao na kritike. Sad idemo u nove izbore, s jasnim programom, s mišlju da kultura bude prioritet”, rekao je Andrej Plenković, novi predsjednik HDZ-a, na jednom od bezbrojnih druženja s građanima. Novi izbori ne znače i nove politike, ili barem na to ukazuje izborni program stranke pod nazivom Vjerodostojno. U njemu, među ostalim, najavljeno je donošenje “strateških dokumenata potrebnih za moderno funkcioniranje institucija i kreativno umjetničko djelovanje”, no od konkretnih strategija spominje se jedino medijska strategija u čiju će izradu uključiti “javnost i novinarsku struku te provesti temeljitu javnu raspravu”.

Od konkretnih poteza u području medija, HDZ – čiji je ministar raspustio Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, sudjelovao u ukidanju stavke za neprofitne medije u Uredbi o raspodjeli dijela prihoda od igara na sreću za 2016. godinu, izbacio neprofitne medije iz javnih potreba u kulturi, ukinuo potpore kritičkim medijima, nije raspisao natječaj za medije zajednice iz Europskog socijalnog fonda, sudjelovao u iznuđenoj ostavci Mirjane Rakić, predsjednice Agencije i Vijeća za elektroničke medije, smjeni glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije te smjenama i otpuštanjima više od 70 novinara, urednika i ostalih medijskih radnika na HRT-u – najavljuje ujednačenje PDV-a tiskanim lokalnim nakladnicima s dnevnim tiskanim izdanjima te smanjenje pretplate HRT-u čija će sredstva usmjeriti u produkciju audiovizualnih sadržaja vezanih uz Domovinski rat te posebno medijsko praćenje pridati potrebama Hrvata u Bosni i Hercegovini i iseljeništvu.

U užem području kulture, posebnu pozornost HDZ posvetit će kazalištima koja, pored rješavanja infrastrukturnih problema, trebaju usmjeriti svoje programe “na temelju djela hrvatskih pisaca”. HDZ najavljuje usmjeravanje korištenja europskih sredstava u razvoj društvenokulturnih centara u lokalnim sredinama te poticanje svih oblika nezavisne kulturne produkcije. Samostalnim umjetnicima osigurat će “nužnu osnovu” kao preduvjet za kreativan rad. Udruge civilnog društva “važan su čimbenik svakog demokratskog društva čijem razvoju pridonose”, stoga “njihovo djelovanje treba poticati, a državna tijela s njima trebaju ostvariti kvalitetnu suradnju, pri čemu dodjeljivanje proračunske potpore mora biti neovisno od političko-ideoloških kriterija”. U kontekstu civilnog društva, HDZ najavljuje snažno podupiranje volonterstva. Nijednom riječju ne spominjući grad Rijeku, HDZ najavljuje iskorištavanje “domaćinstva Europske prijestolnice kulture 2020. za promociju hrvatske kulture i za gospodarski razvoj potaknut kulturom”.

HDZ najavljuje donošenje novog zakona o Hrvatskoj informativnoj novinskoj agenciji – HINA, dok njihov donedavni (i očekivano, budući) koalicijski partner MOST najavljuje potporu razvoju usluga HINA-e. Ostatak medijske politike MOST-a – čije se predstavnike nije moglo ni čuti ni vidjeti prilikom Hasanbegovićeva “desanta na medije” u proteklom mandatu – uključuje vraćanje financijske potpore neovisnim medijima uz sagledavanje i redefiniranje uvjeta suradnje, potporu Trećim programima HRT-a, uz uvažavanje neovisnosti uredničke autorske i intelektualne slobode te potporu medijima koji djeluju u cilju jačanja civilnog društva, medija koji potiču i zadovoljavaju demokratske i kulturne potrebe građana. Takve se formulacije nalaze u glavnim smjernicama izbornog programa za kulturu, no ne spominju se pri njihovoj detaljnijoj razradi.

Civilno društvo, koje je preraspodjelom dijela prihoda od igara na sreću za 2016. godinu izgubilo više od 50 posto sredstava za rad, a čije je netransparentno i isključivo donošenje potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti Božo Petrov mirno promatrao, spominje se tek pri suradnji u daljnjem razvoju socijalne politike. Prema izbornom programu, MOST smatra da je prioritet kulturne politike izrada strateškog dokumenta upravljanja sektorom kulture te donošenje zakona za realizaciju postavljenih ciljeva. Također, najavljuju povećanje udjela kulture u proračunu na 1% od 2017. godine te povećanje na 15% financiranja kulture od igara na sreću.

Što se tiče potpora za kulturne i medijske programe, MOST smatra da je najveća prepreka netransparentno dijeljenje i korištenje potpora za kulturu. Njihovi su prijedlozi revizija i definiranje kriterija i osmišljavanje dodatnih programa podrške, formiranje povjerenstva unutar Ministarstva koje bi dodatno procjenjivalo programe, definiranje kriterija monitoringa i evaluacije projekata, izrada follow up aktivnosti i evaluacija rezultata. Kod odlučivanja o programima financiranim po natječajima i programima javnih potreba u kulturi, MOST se zalaže da ministar kulture obavezno donosi odluke prema preporukama  kulturnih vijeća, bez diskrecijskih odluka, a odluke koje nisu usklađene s mišljenjem vijeća, moraju biti dodatno argumentirane te prihvaćene od strane vijeća.

Zanimljivost je programa MOST-a posvećenost aktivnostima na restauraciji i digitalizaciji hrvatske arhivske filmske građe, utvrđivanje osnova vlasništva nad filmovima proizvedenim prije 1991. u Hrvatskoj te aktivnosti u vezi povrata filmske građe koja se trenutno nalazi pohranjena i u vlasništvu republika bivše države. MOST želi pod nadzorom Ministarstva kulture formirati “ekipu umjetnika” koji bi organizirali i izvodili nastupe i sudjelovali na festivalima i manifestacijama u inozemstvu te pred inozemnom publikom u Hrvatskoj. Što se tiče suradnje, MOST ne dvoji o svojim polazišnim stavovima: Ministarstvo treba povezati sa Hrvatskim klasterom konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI), a kao važna stavka spominju se javno-privatna partnerstva pri “korištenju kulturnih resursa u svrhu zaštite kulturnih dobara, promociji kulturnog turizma i pružanja kulturnih usluga u zajednici”.

Restitutio in integrum ili povrat u prijašnje stanje, krilatica je kojom je Narodna koalicija predvođena Zoranom Milanovićem načela kulturne teme u svom izbornom programu. To konkretno znači sljedeće: vraćanje 14,5% izdvajanja iz dobiti od igara na sreću za razvoj civilnog društva, ponovno uspostavljanje Povjerenstva za neprofitne medije, vraćanje neovisnosti i kvalitete Trećim programima Hrvatske televizije i radija te ponovno financiranje svih časopisa koji iskazuju pluralnost hrvatskog društva. Što se tiče poboljšanja stanja, ne samo povrata u prijašnje, koalicija namjerava donijeti strateški plan kulturne i medijske politike, koju nisu uspjeli donijeti u prethodnom mandatu unatoč pripremljenim dokumentima na kojima je više godina radila tadašnja garnitura u Ministarstvu kulture.

Financiranje kulture koalicija namjerava povećati na barem 1%, no ne proračunskih izdavanja, već bruto domaćeg proizvoda. Kao posebno važna točka spomenuta je demokratizacija upravljanja kulturnim i medijskim institucijama “bez sukoba interesa i političkih stranaka”, no bez spomena uključivanja građana-korisnika u upravljanje i odlučivanje, preduvjet svake demokratizacije. Najavljena je promjena zakonske regulative radi jačanja ovlasti kulturnih vijeća te “stvaranja autonomnih tijela koja imaju bolji potencijal za povlačenje sredstava iz različitih fondova i imaju umjetničku autonomiju u odlučivanju i smjeru razvoja institucija na domaćem i međunarodnom polju”. Što se financiranja medija tiče, koalicija namjerava unaprijediti postojeće i razviti nove izvore izvanproračunskih sredstava poput spomeničke rente i HRT pristojbe, a radi “financiranja umjetničkog i novinarskog rada, očuvanja i održivog korištenja baštine te kulturnih aktivnosti građana”.

Kulturna politika u programu stranke Pametno prostire se na čak tri stranice teksta i – po analizi stanja iz 1990-ih, a posebno posljednjih šest mjeseci pod kontrolom HDZ-a – predstavlja se kroz “pet stupova kulture” koji bi neutralizirali postojeće stanje, odnosno “vladavinu Kaosa, Klijentelizma, Posluha, Sprege, Pogodovanja i Straha”. Tih “pet stupova” tiču se “planiranja, odlučivanja, legislative, financiranja i obrazovanja” i njima se redom predlaže strateško planiranje u kulturi na razdoblje od dvije do četiri godine, potom transparentno odlučivanje i redovita edukacija, ali i – u prvim mjesecima mandata – interventno odlučivanje kojim se predlaže “ponovno formiranje Fonda za neprofitne medije, ponovna uspostava Zaklade Hrvatska kuća, razrješenje novih članova Kulturnih vijeća i članova Upravnog odbora Zaklade Kultura Nova te hitno ispravljanje katastrofalnih posljedica nekontroliranih smjena na HRT-u, osobito na 3. programima Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija i udara na nakladništvo, časopise i elektroničke časopise”. Dalje, u području legislative, ići će se na reviziju Zakona o kulturnim vijećima, Zakona o kazalištu, Zakona o samostalnim umjetnicima, Zakona o muzejima, Zakona o zakladama i fondacijama te sustavno onemogućavati sukobe interesa koji su, prema Pametnom, ne samo u tom sektoru redovita praksa.

Kao i kod svih drugih stranaka i Pametno želi da izdvajanja za kulturu dosegnu minimalno 1%, ali planira i razvoj novih izvora financiranja kroz porezne olakšice, sponzoriranje kulture kroz Zakon o sponzorstvima te osnivanjem zaklada u kulturi i za kulturu. Prioritet je, ipak, obrazovanje: uz “izgradnju profesionalnog menadžmenta u kulturi koji je gotovo potpuno zanemaren, uvođenje intersektorske suradnje kao jamstva vitalnosti resora te jačanje civilnog društva”, jamac razvoja kulture mora biti kontinuirana i široko postavljena suradnja s Ministarstvom obrazovanja i znanosti. “Želja svake vlasti svjesne vremena i prostora u kojima vlada”, ističe se u zaključku, “trebala bi biti jasna ideja o promjeni kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu europsku državu s jakim utjecajem alternativne, tj. nezavisne kulture u kojoj se u političkim i javnim diskursima neće uporno zaobilaziti dublji pristupi i promišljanja – za što je široko i pluralističko djelovanje u resoru kulture od odlučujuće važnosti“. Terminološki je tu, reklo bi se, sve na mjestu, ali teško se oteti dojmu da Pametno kulturu vidi kao još jedno od polja čiji je primarni cilj proizvodnja udžbenički strukturiranog sektora, bez obzira na simbolički, ideološki, pa i emancipatorni višak vrijednosti kulture koji se ne može kvantificirati.

Predstaviti program za kulturu Koalicije za premijera – koju čine Stranka rada i solidarnosti Milana Bandića, Narodna stranka – Reformisti Radimira Čačića, potom Novi val – Stranka razvoja, HSS – Stjepan Radić i Blok umirovljenici zajedno – zaista neće biti poseban izazov. S obzirom na to da ga čine tek tri rečenice, na čitateljima je da procjene koliku važnost ova politička opcija pridaje tom sektoru: “Politika razvoja kulture uključuje afirmaciju interkulturalnosti te sistematični pristup nacionalnim sadržajima u programima ustanova u kulturi. Potrebna je reafirmacija centara za kulturu u svim sredinama. Tijekom sljedeće tri godine povećavat će se proračunska sredstva za kulturu kako bi se dosegnuo iznos od najmanje 1% u ukupnom državnom proračunu”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mirjana Rakić podnijela je u petak, 18. ožujka, ostavku na svoje dužnosti objasnivši kako nije više mogla izdržati pritisak.

“Danas sam Ministarstvu kulture podnijela svoj zahtjev za razrješenjem, a VEM će na svojoj sjednici identičan zahtjev podnijeti Vladi jer je ona ta koja me treba razriješiti s obje funkcije”, kazala je Rakić novinarima.  

Napominjući kako nema potrebe da svi članovi VEM-a daju ostavke, pojasnila je i da je ostavku dala jer drži da bi bilo vrlo loše da vijećnici ispadnu njezine koletaralne žrtve. “Sav pritisak se od samog početka koncentrirao na mene. Nakon dva mjeseca sad mi je i previše i kao osobi, profesionalcu i čovjeku koji ima svoj integritet”, poručila je.

Dodala je i da osobno ne zna tko bi mogao biti njezin nasljednik, ali da to vjerojatno znaju u Ministarstvu kulture.

Vlada je u ožujku dala negativno mišljenje na Izvješće o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije za 2014. godinu te Hrvatskome saboru predložila da zbog teških propusta u izvršenju zakonskih obveza smijeni sve članove Vijeća i njegovu predsjednicu Mirjanu Rakić.

Zbog te Vladine odluke nezadovoljstvo je izrazilo Hrvatsko novinarsko društvo, a  skupina oporbenih saborskih zastupnika uputila je Europskoj komisiji (EK) pismo u kojem tvrde da je Vlada nezakonito pokrenula postupak razrješenja predsjednice i članova Vijeća za elektroničke medije.  

“Ovaj tjedan bili smo svjedoci nizu pritisaka na medije, ukidanju emisija na HRT-u, imali smo prilike prije nekoliko tjedana vidjeti kako se pred Vijećem za elektroničke medije prosvjeduje i mogu reći da donekle razumijem gospođu Rakić. I upravo zato smo kao grupa zastupnika upozorili Europsku komisiju na nedopuštene pritiske na neovisno regulatornom tijelo, pokazalo se da su ti pritisci bili prejaki i da smo bez jednog regulatora ostali. Morat ćemo se u budućnosti itekako potruditi da to bude jedini regulator koji je smijenjen mimo hrvatskih propisa i europskih pravila”, rekao je saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin novinarima u Saboru.

Andrija Mikulić, predsjednik saborskog Odbora za medije iz redova HDZ-a kaže kako ne razumije o kojem pritisku govori Rakić. “Ako imate suradnike u koje vjerujete i ako vjerujete u posao koji obavljate, ne vidim razloga da reagirate na ovaj način. To je osobna odluka gospođe Rakić i ja je poštujem, ali držim da je Odbor za medije mjesto na kojem se najotvorenije može razgovarati o svim stvarima vezano uz medije”, poručio je Mikulić.

Na pitanje misli li da su nedavni prosvjed zbog odluke Vijeće za elektroničke medije o oduzimanju koncesije televiziji Z1 na tri dana te šajkača (za koju se ispostavilo da je tek rekvizit “posuđen” u Jadran filmu) koju je Rakić na dan prosvjeda darovao kontroverzni novinar Velimir Bujanec imali utjecaja na njezinu odluku, Mikulić je uzvratio kako to treba pitati nju.

Potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš (HSP AS) ustvrdio je kako je riječ o njezinoj odluci te kako ona “vjerojatno zna najbolje zašto ju je podnijela”.

Upitan osjeća li se dijelom odgovornim jer je i sam sudjelovao u tom nedavnom prosvjedu Tepeš je uzvratio kako ona mora reći smatra li da je i on dijelom odgovoran. “Ja sam vrlo jasno rekao zašto sam bio na prosvjedu, govorio sam o dvostrukim mjerilima. Bio sam protiv svih zabrana jer onda sukladno tome bi vrlo brzo takvim kriterijima morali zabranjivati i druge medije, što nikako ne podržavam. Postoji sloboda medija i zato sam bio na prosvjedu. Kasnije, to što se meni pokušalo imputirati, ono što se događalo na prosvjedu, to nema veze s onim što sam komunicirao taj dan. Prema tome, ako me gospođa Rakić smatra dijelom odgovornosti, to je njeno mišljenje i njen stav, u to ne bih ulazio, napravio sam ono što sam napravio iz razloga iza kojih stojim i danas”, poručio je Tepeš.

Piše: Vatroslav Miloš

Otkako smo u petak, 22. siječnja, nešto prije ponoći – kao negativnu inverziju kanadske vlade, ali s kanadskim premijerom – dobili novu vladu, stručnost pojedinih njenih članova poput poslovičnog meda i mlijeka teče u sve pore ovog napaćenog društva. Za ministra branitelja, podsjetimo, izabran je Miro Crnoja, stručnjak koji – mada nije još do kraja izbrusio svoju ideju – ne odustaje od objave registra izdajnika nacionalnih interesa. Primopredaja vlasti u njegovu resoru, izvještavaju mediji, više je ličila na preuzimanje vlasti od okupatora nego na smjenjivanje garnitura demokratski izabranih predstavnika vlasti. Stručnjak za povijesni revizionizam – što, kako sam kaže, prihvaća – Zlatko Hasanbegović preuzeo je Ministarstvo kulture čije će politike stručno usmjeravati prema “hrvatskoj pripadnosti mediteranskom i srednjoeuropskom krugu” i, ne biste nikada pogodili, “promoviranju hrvatskog identiteta kroz književnost, likovne umjetnosti, glazbu, kazalište i film”. Ministarstvo znanosti i obrazovanja – preuzeo ga je stručnjak za politički integritet i ideološko konvertitstvo Predrag Šustar – najavljuje pa povlači prekid započete kurikularne reforme. Josip Buljević, stručnjak za instrumentaliziranje obavještajnog aparata u svrhu psihičkog i fizičkog ugrožavanja novinara, novi je ministar obrane. Stručnjakinja za socijalni nauk Katoličke crkve Bernardica Juretić nova je ministrica socijalne politike i mladih. To su samo neki od stručnjaka koji će upravljati našim životima sljedeće četiri godine. Je li sve to samo diverzija? 

U subotnjem izdanju australskog dnevnika The Age izašla je neobična, potresna, ali i izuzetno optimistična i ohrabrujuća priča o životu i smrti Patricije i Petera Shawa. Bračni par Shaw – Patricia je bila biokemičarka, a Peter meteorolog – odlučio je, sasvim pri zdravoj pameti i u dogovoru s obitelji, počiniti samoubojstvo, prije nego što reperkusije starosti postanu nepodnošljive. Slučaj je izazvao osude i polemike, ali mnogima, barem ako je suditi prema reakcijama na članak, otvorio novu perspektivu pogleda na suicid kao razumni izbor. 

O krizi demokracije, skliskom emancipacijskom potencijalu društvenih mreža, katalonskoj nezavisnosti, raspadanju zajednice i drugim problemima suvremenog društva u intervjuu za španjolski El Pais govori 90-godišnji, ali još uvijek itekako relevantni Zygmunt Bauman. 

Antonio Gramsci rođen je 22. siječnja 1891. u Alesu na Sardiniji, a svojim je radom neizmjerno utjecao na razvoj marksističke misli u 20. stoljeću. Tim je povodom izdavačka kuća Verso na svojim stranicama objavila članak Gramsci and Us Stuarta Halla, još jednog giganta suvremene humanistike. Izvorno objavljen u knjizi The Hard Road to Renewal: Thatcherism and the Crisis of the Left, članak na pozadini Gramscijevih ideja “preispituje ‘regresivne modernizacije’ tačerističke vladavine”. Izuzetno vrijedno i, usudio bih se reći, prikladno štivo.    

Vijesti iz znanosti rijetko su kada visoko na listi medijskih prioriteta, ali kada imate posla s “otkrićem” novoga planeta u Sunčevom sustavu, onda je to sasvim druga priča. “Otkriće”, odnosno simulaciju postojanja takvog planeta objavili su Konstantin Batygin i Mike Brown s Kalifornijskog instituta za tehnologiju, a u domaćim medijma njihov je poduhvat za tportal istražio Nenad Jarić Dauenhauer. 

Izlazak novog albuma britanske glazbenice PJ Harvey najavljen je za 15. travnja. The Hope Six Demolition Project, nasljednik hvaljenog Let England Shake, najavljuje singl The Wheel, a album “dokumentira njeno jedinstveno iskustvo putovanja kroz Kosovo, Afganistan i Washingtona”.  

Piše: Vatroslav Miloš

Ušli smo u četvrti tjedan od održavanja izbora, Sabor nije konstituiran, predsjednica održava drugi krug konzultacija sa zastupnicima, a SDP i HDZ  sastaju se na redovnim antipsihijatrijskim seansama kod dobrog doktora iz MOST-a. Zna se da je relativni pobjednik izbora HDZ, kao i da je MOST u poziciji odlučivanja o svim daljnjim procesima vezanim uz sastavljanje vlade, kao i tome hoćemo li ponovno na izbore. Detaljnu analizu varijacija u statističkim odnosnima snaga u ovih mjesec dana, odnosno kako bi građani glasali u slučaji ponovnih izbora, možete čitati na Faktografu. 

Kad smo kod zastupnika izabranih u nekonstituirani parlament, gostujući na televiziji N1 u emisiji Novi dan Tihomira Ladišića, predsjednik Hrasta i partner Domoljubne koalicije Ladislav Ilčić upisao se u anale suvremene hrvatske politčke misli. Tu je negdje, odmah uz bok velikanima poput Ante Kovačevića, Ljube Ćesića Rojsa, Ivana Milasa, Drage Krpine i drugih velikih mislioca koji su posljednjih dvadesetak godina okupirali parlamentarne klupe, rekao: “Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti. Multikulturalnost je mrtva, to je rekla i Angela Merkel. Država moraju razmišljati o svom identitetu. Ja sam u svakom slučaju spreman da se onim ljudima kojima je život ugrožen da se njima pomogne. Kad se uspostave normalni uvjeti života onda će se oni tamo vratiti, ali da je to tako oni bi išli i u druge države”.

Mark Zuckerberg i Priscilla Chan prošloga su tjedna najavili da će glavninu svojeg dioničkog udjela u Facebooku darovati u dobrotvorne svrhe. Ili su tako su barem pisali gotovo svi relevantni mediji s obje strane Atlantika. Ipak, kako to već biva s kapitalom i filantropijom, pokazalo se da je istina ponešto kompleksnija nego što bi se na prvi pogled činilo. “Mark Zuckerberg nije donirao 45 milijardi dolara u humanitarne svrhe”, piše Jesse Eisinger za Propublicu, “Možda ste to čuli, ali to je bilo pogrešno. Desilo se nešto sasvim drugo: Zuckerber je stvorio investicijski poligon”. Zuckerberg i Chan su – da skratimo – umjesto dobrotvorne, neprofitne organizacije osnovali društvo s ograničenom odgovornošću (LLC) koje će kao privatna kompanija ulagati u humantirane projekte, no i dalje će moći investirati u komercijalnu djelatnost, s time da će – zbog onog dijela svoje djelatnosti koje je dobrotvorno – imati značajne i dugoročne porezne uštede. Kako to zapravo funkcionira istražio je Eisinger za Propublicu, nezavisnu i neprofitnu redakciju posvećenu istraživačkom novinarstvu koje služi isključivo javnom interesu. 

“Mrzim kad se Sylviji odriče humor, i kad ga se prešućuje. Humor, dovitljivost, energija, ogroman interes za ljude, stvari, prirodu, nevjerojatan apetit za život – ta su obilježja Sylvije kao osobe, ali i dijela njena pisanja, pogotovo dnevničkog, bila jednako snažna i važna kao ona druga. Ironično, Plath je zapala uloga mračnjakinje zapadne kulture, a voljela je živjeti više od većine”, piše Lana Pukanić u intenzivnom, dirljivom i analitički elaboriranom memoarskom “povratku” Syliviji Plath.

U petak, 4. prosinca, na ulicama Zadra, Šibenika, Knina, Splita, Korčule i Dubrovnika osvanulo je “izvanredno izdanje” Slobodne Dalmacije koje je narodu objavilo vijest o oslobođenju Dalmacije. Radi se, dakako, tek o podsjetniku, reprodukciji arhivskog članka koji je prije 71. godinu objavio: “Na današnji dan, 4. prosinca 1944. godine jedinice 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, nakon krvave i teške jednomjesečne bitke poznate kao Kninska operacija, oslobodile su grad Knin od 24.000 njemačkih, četničkih i ustaških jedinica. Time je ostvarena odluka ZAVNOH-a o pripojenju Dalmacije matici Hrvatskoj”. Više potražite ovdje.  

Pirellijev godišnji kalendar, za razliku od njegovih ne toliko “glamuroznih” inačica koje često krase zidove automehaničarskih radionica, kamionskih kabina i drugih obrtničkih radnji, ekskluzivan je poklon kojega Pirelli – peti svjetski proizvođač automobilskih guma – dijeli samo odabranima. Na njemu su tijekom desetljeća izlaženja radili eminentni fotografi i fotografkinje koji su, pak, portretirali uglavnom oskudno odjevene fotomodele i glumice. Ove se godine američka fotografkinja Annie Leibovitz odlučila za drugačiji pristup. 

Piše: Vatroslav Miloš

Danas, dan nakon parlamentarnih izbora, stvari su jasne, ili barem relativno jasnije. Nakon 99,9 posto obrađenih glasačkih listića u 12 sati, računica je – pogotovo za SDP i HDZ – neumoljiva: Domoljubna koalicija u Saboru sada ima 59 mjesta, a Hrvatska raste 56 mjesta. Niti jedna od dvije “velike” političke opcije nema potrebnu većinu za sastavljanje vlade, a MOST – ujedno i najveće iznenađenje ovih, ako ne i svih dosadašnjih izbora – sa osvojenih 19 mandata postao je ključ za sljedeće četiri godine, iako ne treba zanemariti niti osam mandata manjinskih zastupnika. IDS-ova koalicija osvojila je 3 mandata i najavila potporu SDP-ovoj koaliciji, dok su po dva mandata osvojili HDSSB i Stanka rada i solidarnosti Milana Bandića te je po jedan mandat pripao Živom zidu i koaliciji Uspješna Hrvatska. Najveći gubitnik ovih izbora je ORaH koji s troje zastupnika u prošlom sazivu spao na – niti jednog. Na ovim smo parlamentarnim izborima po prvi puta imali pravo na preferencijalni glas: prema sadašnjim rezultatima njih 48 505 dobio je Zoran Milanović, 42 925 Tomislav Karamarko, a Božo Petrov – 26 946. Treba napomenuti da su ovo i dalje privremeni nepotpuni rezultati izbora, a one konačne i potpune, koji doduše neće bitno mijenjati sliku parlamenta, bit će obavljeni za tjedan dana, nakon ponovljenih izbora na određenim glasačkim mjestima u 4, 5, 7, i 9. izbornoj jedinici. Ovaj ne pretjerano zanimljiv politički triler tik je pred raspletom, ali dalje se ne zna kome će se prikloniti Božo Petrov. Ako konzultirate Mirelu Holy, to je nedvosmisleno HDZ. Ako pak konzultirate Borisa Dežulovića, to nije niti bitno, bitka je izgubljena onako i ovako. 

Istovremeno, izbjeglička kriza koja ne jenjava kao da nam prolazi ispod radara. Od sredine rujna kroz našu zemlju prošlo je više od 330 tisuća ljudi u potrazi za boljim životom, a njihov broj se ne smanjuje. Dora Šustić, autorica teksta Razgovori s noćnih vlakova objavljenog na Mufu, zajedno s Kryštofom Kalinom radi na dokumentarnom filmu o izbjegličkoj krizi u središnjoj i jugoistočnoj Europi, koji bi trebao izaći na proljeće 2016. godine. “Njihov je cilj”, ističe se u tekstu, “dokumentirati priče ljudi koji bježe pred nasiljem, glađu i siromaštvom, te otkriti slojevitu problematiku kratkoročne i dugoročne pomoći u izbjegličkim kampovima i prihvatilištima u europskim gradovima. U rujnu, nakon volontiranja na austrijsko-mađarskoj granici, slijedili su vlakove te put koji izbjeglice moraju proći od Tovarnika i Opatovca, hrvatsko-srpske granice, sve do izbjegličkoga kampa u Traiskirchenu i berlinskih kampova Lageso i Wilmersdorf”. Dio njihovih svjedočanstava naći ćete ovdje. 

Škrinja prepuna nikada uručenih pisama iz 17. i 18. stoljeća, od kojih neka nisu niti otvorena, već je skoro 90 godina u posjedu Haškog poštanskog muzeja, no tek je nedavno dospijela u ruke stručnjaka sa sveučilišta u Leidenu i Oxfordu, s MIT-a i Yalea. Nekih 2600 pisama, od kojih je 600 neotvoreno, pisana su na francuskom, nizozemskom, španjolskom, talijanskom i latinskom, nikada nisu uručena, a sadrže korespondenciju svih klasa i svjedoče o lingvističkom, kulturnom, običajna pa i ortografskom bogatstvu minulih vremena. Više možete saznati u članku Maev Kennedy u The Guardianu. 

Trilogija Phillipa Pullmana His Dark Materials (“Njegove tamne tvari”), jedno od popularnijih djela književne fantastike, bit će adaptirana za televiziju u produkciji BBC-a. Trilogiju čine romani Polarno svjetlo, Tanki bodež, Jantarni dalekozor (u hrvatskom prijevodu dostupni u nakladi SysPrint), a autor je izrazio zadovoljstvo najavljenom adaptacijom: “Posljednjih godina svjedočimo kako duže priče – bilo da se radi o adaptacijama (poput Igre prijestolja) ili originalima (poput Obitelji Soprano i Žice) – u televizijskom formatu itekako mogu pružiti duboku karakterizaciju i visoku napetost tako što događajima i posljedicama omogućuju primjerenu količinu vremena da ostave utisak, odnosno da se razviju”.  

Umro je René Girard, jedan od najcjenjenijih knjževnih teoretičara i povjesničara 20. stoljeća čije su ideje i teorije utjecale i na suvremenu antropologiju, teologiju, sociologiju i filozofiju. “Čitali su ga svjetski vođe, citirali ga francuski mediji. Girard je utjecao i na pisce, poput Nobelovca J.M. Coetzeea i češkog pisca Milana Kunderu, no nikada nije imao pomodnu etiketu kakve su uživali njegovi kolege strukturalisti, poststrukturalisti, dekonstrukcionisti. Njegove preokupacije nikada nisu bile u trendu, ali su uvijek bile bezvremenske”, stoju u nekrologu na Stanford Reportu. 

Piše: Vatroslav Miloš

Sabor je raspušten, a s njime i javna retorika onih koji bi se u novi saziv rado ponovno upustili. Službeno je predizborno vrijeme, kočnice su otpuštene, a stranački se kadar na konvenciji SDP-a održanoj 26. rujna odlično zabavljao direktno se slizavši s dijelom biračkog tijela tradicionalno priklonjenim HDZ-u. Milanovićevo dezorijentirano skandiranje “Hrvatska, Hrvatska!” nastavak je karnevala apsurda kojem ćemo svjedočiti u procesu tog grčevitog pokušaja ostanka na vlasti, čiji će režiser u sjeni ostati Tomislav Karamarko. Nakon “Zračne luke Franjo Tuđman” dočekali smo i prijedlog za “Trg dr. Franje Tuđmana” i to ni manje ni više nego na mjestu Trga sv. Marka. I to glavinjanje kroz lošije lokalne političke običaje, čini se, jedino je što ćemo vidjeti od konkretnog programa koji bi nas trebao uvjeriti da “Hrvatska raste”. Osim ako, naravno, ne uzmemo u obzir da Hrvatska raste tek figuralno, u našim srcima i mislima, s nostalgičnim patosom na tisućljetne težnje naših proverbijalnih predaka. Baš onako kako je to Franjo Tuđman za većinu nas i zamislio. 

Otprilike istovremeno, točnije dan prije raspuštanja parlamenta, Ustavni je sud donio nekoliko, blago rečeno, dubioznih odluka. “Ustavni sud danas je de facto ukinuo kvote na izbornim listama političkih stranaka budući da je svaki oblik sankcija za neispunjavanje kvote od 40 posto podzastupljenog spola od danas nepostojeći”, piše Ana Brakus za Libelu. Također, ukinute su odredba po kojoj bi stranke i nezavisne liste za kandidaturu morale skupiti po 1500 potpisa birača te odredba po kojoj se za zastupnike ne bi smjeli kandidirati osuđeni za zlouporabu položaja i ovlasti, što je Peđa Grbin, kao i vrijeme donošenja odluke, nazvao “bezobrazlukom”. Zanimljivo je da je ovaj prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnijela marginalna Hrvatska stranka žena, što pak na Libeli smatraju izdajom feminizma. Na čitavu situaciju reagirao je i GONG. 

Što da se radi s nogometom u vrijeme privatizacije, neofašizma i korupcije? Jednako kao domaće, i svjetske nogometne strukture muče gotovo isti problemi. Sepp Blatter, nominalno šef FIFA-e od 1998., ali ključan igrač u organizaciji od 1975. godine – jedan je od najvećih sumnjivaca u strukturama koje upravljaju sportom na svjetskoj razini. Problem je, barem do sada, bio u tome što se ništa od toga za što ga se sumnjičilo nije moglo dokazati. Kako izvještava BBC, švicarsko je pravosuđe pokrenulo krivični postupak protiv Blattera kojega se sumnjiči za potpisivanje štetnih ugovora i koruptivne radnje, u što je upleten i Michel Platini, nekadašnji francuski golgeter i sadašnji direktor UEFA-e. Što se Hrvatske tiče, nakon ustoličenja Mamićeva “čovjeka s terena” Davora Šukera na mjesto predsjednika HNS-a, službeno je došlo i do ustoličenja Mamićeva “čovjeka s klupe” Ante Čačića na mjesto poglavnika, pardon, izbornika nogometne reprezentacije, i Josipa Šimunića na mjesto jednog od doglavnika, pardon, člana glavnog stana, pardon, stručnog stožera zaduženog za motivaciju nogometne reprezentacije. Sve to smo doznali na konferenciji za štampu održanoj u pivnici. Kao da sve to pametnome nije dosta, iz HNS-a su odlučili da će jednom mediju, odnosno njegovim novinarima poimence, odalamiti jedan selektivni silenzio stampa. Reakciju Hrvatskog novinarskog društva možete čitati ovdje. 

S druge strane Atlantika, jedan je mladi biznismen javnosti održao žovijalnu lekciju iz neoliberalnog kapitalizma. Martin Shkreli, direktor “start-upa” Turing Pharmaceuticals, vlasnika distrubucijskih prava na Daraprim (generički pirimetamin, dostupan od 1953.) za sjevernoameričko tržište, dignuo je cijenu tog lijeka s 13,50 na 750 dolara. Takva odluka odjek je trenda “poslovnih strategija”, piše New York Times, “kupovanja starih, zanemarenih lijekova i pretvaranja ih u skupe, specijalne lijekove”. Pirimetamin se pretežno koristi pri liječenju toksoplazmoze, parazitske infekcije koja napada dojenčad, te bolesti imunosnog sustava.

EPH je prošloga tjedna u barem dva navrata pokazao kako mizoginija naše medijske stvarnosti nema granica. Lijepe žene prolaze kroz jad naslov je kojim je uredništvo Slobodne Dalmacije opremilo “foto-priču” o “Sirijkama, Irankama, Afganistankama” koje je “nevolja nagnala na drugi marš”, a koje, i u tim uvjetima, uspijevaju  “zabljesnuti ljepotom koja zapanji i znalce i laike”, dok je “kazališni kritičar” Tomislav Čadež u Jutarnjem listu objavio uistinu degutantan članak naslovljen Kako šefica Yahooa može brinuti o tvrtki ako se ne brine ni o svojoj djeci?, o čemu se kratkim komentarom očitovalo uredništvo Mufa. Istovremeno, slavimo dvadesetu godišnjicu djelovanja hrvatskog Centra za ženske studije, organizaciji koja je “značajno pridonijela demokratizaciji zemlje”, ali čiji obrazovni program jedini u regiji nije ušao u sustav na formalnoj razini.  

Za kraj, predlažemo da uronite u Arhiv pokretnih slika Škotske nacionalne knjižnice koji sadrži preko 1700 filmova, odnosno filmskih vijesti, obrazovnih filmova, filmskih magazina, dokumentaraca, eksperimentalnih filmova. Sight and Sound posebno ističe filmove Margaret Tait, škotske pjesnikinje i prečesto zaboravljane filmske pionirke, iz čijeg je opusa, s naglaskom na These Walls iz 1974. godine, besplatno dostupno čak 28 filmova.

Piše: Vatroslav Miloš

Vijest tjedna svakako je uhićenje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Uz Bandića uhapšeni su i predsjednik Uprave Zagrebačkog holdinga Slobodan Ljubičić, s Gradom povezan privatnik u biznisu upravljanja s otpadom Petar Pripuz, ali i čitava svita zaposlenika gradske uprave i holdinga, sveukupno devetnaest njih. Mediji već nekoliko dana bruje o tome kako je to tek vrh ledene sante, ali rijetki se, poput Ivana Kegelja na Lupigi, pitaju što dalje? “Kad stavimo po strani pohvale”, piše Kegelj, “što ih, rekosmo i čestitasmo, za ovu akciju zaslužuju organi gonjenja; kad ostavimo po strani ulisičenog i privedenog gradonačelnika, njegove suradnike i privatno-poduzetničku Pripuzovu glavu, pred oči će nam iskrsnuti cijela lepeza dobrostojećih i službeno uglednih zagrebačkih poduzetnika, predvođenih najraskošnijim cvijetom hrvatskog gospodarstva, uz čije ime i novac je neraskidivo vezana karijera gradonačelnika Zagreba”.

Da je žena tek uterus s urođenim hendikepom koji može prouzročiti govor pa čak i rudimentarnu sposobnost razmišljanja jasno je svakome tko je ikada imao priliku susresti se s HDZ-ovim političkim programom. Sjetimo se samo klasika bespuća povijesne zbiljnosti Tončija Trstenjaka i Ante Bakovića. No to je prošlost. Sadašnjost, ili bolje reći realnost, takva je da je u institucijama javnog zdravstva u Republici Hrvatskoj, u kojoj je abortus legalan, teško pronaći liječnika koji ne bi imao priziv savjesti na prekid trudnoće. Bolnica Sv. Duh u Zagrebu ga ne obavlja, kao ni bolnice u Našicama, Vinkovcima, Požegi i Kninu. U Splitu ga obavlja jedan, a u Zadru nevjerojatna dva liječnika. HDZ-ov izgledni ministar zdravlja, Ante Ćorušić, za Jutarnji list je rekao kako je “žena u trenutku neplanirane i neželjene trudnoće u stanju povišene uznemirenosti te ne može sama donijeti odluku i sagledati sve njene aspekte”. U Novom listu reagirala je Sanja Sarnavka rekavši da “žene trebaju emigrirati iz Hrvatske ako će on biti ministar zdravlja s takvim izjavama”, a Neva Tolle dodala: “Nedopustivo je da osoba unutar strukture države, koja bi mogla zastupati resor odgovoran za zdravlje svih građana, dovodi u pitanje realizaciju prava žena na izbor”. 

Oliver Frljić je za Dan neovisnosti, 8. listopada, riječki HNK preimenovao u “Hrvatsko LGBT kazalište” i na njegovom pročelju razvio zastavu duginih boja. To je, dakako, izazvalo brojne reakcije, od one Kolinde Grabar-Kitarović do gostovanja Nore Krstulović i Jasena Boke u emisiji Studio 4 na HRT-u, na što je reagirao i sam Frljić. Što o tome misle Jasna Žmak, Gordan Bosanac, Darko Lukić, Bruno Isaković, Milena Zajović, Gordan Duhaček, Marina Orsag i drugi čitajte na CroLu.  

Evo Morales treći je uzastopni put osvojio mandat za predsjednika Bolivije. Time je, piše Ellie Mae O’Hagan u Guardianu, dokazao da “socijalizam ne može naštetiti ekonomiji” i “zbunio kritičare iz Washingtona, Svjetske banke i MMF-a”. 

Koliko je velik zagrebački 25 FPS dovoljno govori činjenica da o njemu piše Sight and Sound, časopis Britanskog filmskog instituta posvećen kritici i esejistici. Osvrćući se na pitanje “što je to uopće eksperimentalni film” Michael Pattison usporedno piše o zagrebačkom Festivalu eksperimentalnog filma i videa i Experimenti, programu Londonskog filmskog festivala posvećenom eksperimentanom filmu. 

Piše: Tomo Luetić

Bio je to idealan trenutak za podvaljivanje trojanske patke u obliku Zakona o životnom partnerstvu. Prvo je praktički izjutra osigurano pravo na registraciju partnerstva među istospolnim zajednicama čime ih se gotovo izjednačava s bračnim partnerima (uz onaj referendumski izuzetak / poučak o posvajanju djece). Pogled na Milanovića nakratko je izgledao opojno poput vizure kroz šarene naočale i činilo se kako država čini simbolični koračić bliže prema civilizaciji. Međutim, već nakon ručka u Sabornici su povratili to svježe pomuženo mlijeko kojim kao da se htjelo ublažiti aperkat koji će uslijediti za desert, kada je koalicijska većina izglasavala novi Zakon o radu.

Radi se o kancerogenom dokumentu koji vrijeđa zdrav razum i udara na dostojanstvo radnika, pogotovo kada su u pitanju žene i siromašniji slojevi društva. Ovako formuliran zakon u interesu je poslodavaca, upravo onih koji su se nedavno proslavili na rang listi neplatiša jer omogućava manevre muljanja s kolektivnim ugovorima i satnicom rada. Još poraznije, novi Zakon o radu ne nudi nikakvu ideju, fleksibilnost ni mogućnost djelovanja u interesu vojske nezaposlenih građanki i građana. 

Nakon temeljito provedenih istraživanja u nama nepoznatim galaksijama Švedskoj i Norveškoj, sve se više implementiraju ideje o fokusu na efektivnost, gustoću i koncentraciju rada. Privatne su tvrtke sustavno rezale radno vrijeme na šest sati da bi isti uspješni model sada objeručke prihvatio i tamošnji javni sektor. Razlog tome su bili kupci nezadovoljni uslugama i preopterećeni radnici zbog čega je enormno  porastao broj bolovanja. Zvuči poznato? Iako će premijer istisnuti kako ne želi usporedbu s norveškom vladom, pitanje s kime se onda ova Vlada želi uspoređivati ostaje neodgovoreno. Treba li letvicu dugoročno podizati prema prokušanom i kvalitetnom standardu ili se vječno nastaviti utapati u ekonomskom živom blatu s državama tzv. Trećeg svijeta?

Rezultat novog modela rada po prvim pokazateljima u skandinavskim zemljama donosi čak 50% veću produktivnost, rasterećenje radnika i prepolovljen broj bolovanja. O prednostima takvog mentalnog sklopa na sebi svojstven način piše i američki psihoanalitičar M. Scott Peck u knjizi Put kojim se rjeđe ide. Kada bi se radni proces organizirao tako da se u prvom valu prihvati najoblinije zadatke, a za kraj prepusti lakše, učinkovit i ekonomičan rezultat ne bi izostao. Dakle, preživljavanje na poslu, beskonačne rupe za kave, cigarete, ručkove, lakiranje noktiju, blagdanska bolovanja zakačena o produžene vikende i slično u funkcionalnom društvu ne postoji. Na posao dolaze oni koji su spremni pošteno raditi. Sve ostalo je bijeg od odgovornosti i održavanje duboko nagriženog sistema vrijednosti.

Oni koji ovdje svojim primjerom prednjače u tom nakaradnom shvaćanju rada, a usput su i debelo preplaćeni za svoje “usluge”, upravo su političari koji naseljavaju Sabor. Stranačka probitačnost izjednačena je s ekonomskim prosperitetom. Vladajućoj koaliciji kao od šale prolazi jedan ahistorijski, dehumanizirajući i potlačivački Zakon o radu. Osmosatno radno vrijeme u svijetu je prihvaćeno kao norma prije sto godina a mi danas razgovaramo o povećanju radnog vremena, ponegdje i na čitavih dvanaest sati, kao da nije evidentna neučinkovitost prekovremenog, noćnog i drugih zastarjelih koncepata radnog vremena. Da ne govorim o kužnoj birokraciji i tromosti prebacivanja žigova, pečata i službeničke dobre volje na internet.

Politički mozak harači po ljudima kao da ne mari o udaranju na čovjekovo zdravlje, slobodu i prostor za društveni angažman. Radnike takav sustav podupire koliko i krpe za jednokratnu upotrebu. Dijagnoza društva započinje od njegovog vrha, preko nezaposlenosti, sramotnih plaća i robovlasničkog odnosa prema radnicima, što vodi deficitu samopoštovanja i srozavanju u svim aspektima ljudskog života, od obrazovanja, preko mentalnog i fizičkog zdravlja, kulture do prehrambenih navika.

Drugim riječima, živjet ćemo još neko neodređeno vrijeme u neoliberalnom gušenju iz pjesme Ekrema Jevrića Kuća poso. Eto šta znamo. Ništa ne znamo. A đe da znamo?