Obnova Gradskog dramskog kazališta Gavella započela je još u ljeto 2017. s radovima na sceni Mala Gavella. Zapleta nije nedostajalo – prvi izvođač bankrotirao je tijekom radova, nakon čega se raspisao novi natječaj i nastavilo s drugim izvođačem, da bi se 22. ožujka 2020. dogodio i potres koji je oštetio konstrukciju i značajno proširio opseg potrebnih zahvata. Tijekom dugog procesa obnove, a potom i sanacije potresnih oštećenja, kazalište je sa svojim predstavama gostovalo u drugim kulturnim ustanovama u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj, uključujući brojna kazališta i kulturne centre. Za to vrijeme izvedbeni kapacitet prostora Gavelle povećan je izgradnjom scene Mala Gavella, rekonstruiran je foaje, postavljen je novi pod pozornice i instalirana nova rasvjeta.

No, u finalnoj fazi radova, mediji su izvijestili o nizu propusta vezanih upravo uz novu scenu: od jednog ulaza koji otežava cirkulaciju ljudi i transport scenografije, problema s ventilacijom i reflektorima, odsustva klimatizacije i prostora koji bi biljeteri, šaptači i sufleri koristili za odlaganje odjeće. Osim toga, do Male Gavelle dolazi se stepenicama, što je čini nedostupnom osobama s invaliditetom i drugim osobama otežanog kretanja. Upitom gradskim uredima za graditeljstvo i za kulturu saznali smo kako projektom obnove kazališta nije bio predviđen lift koji bi pristup novoj sceni omogućio svim zainteresiranim posjetiteljima. Ipak, istaknuli su i kako je postupak javne nabave za naknadnu ugradnju lifta već proveden, a radovi se očekuju ovo ljeto. Doduše, u financijskom planu Gavelle za 2024. ne može se, barem zasad, pronaći stavka koja bi odgovarala toj najavljenoj investiciji.

Na upit o pristupačnosti prostora iz Gavelle ističu kako je od 1995. kazalište prilagođeno osobama s invaliditetom; rampe olakšavaju kretanje, na raspolaganju je i biljeterska služba. Također, putem suradnje s udrugom Dodir kazalište omogućuje praćenje predstava slijepim osobama ili onima slabijeg sluha uz pomoć naratora koji u tonskoj kabini preko mikrofona i odašiljača prenosi što se događa na sceni, a naraciju je moguće pratiti putem prijamnika i slušalica. Ipak, ugradnja lifta osigurala bi veću inkluzivnost prostora, a samim tim i mogućnost sudjelovanja građana u kulturnom životu, koje ne bi smjelo biti određeno tjelesnim ograničenjima i poteškoćama.

Unatoč ponovnom otvaranju, obnova zgrade u kojoj se nalazi Zagrebačko gradsko kazalište “Komedija” još nije skroz završena. Nakon što su krajem protekle godine dovršeni renovacija fasade i ugradnja novih instalacija, prema financijskom planu za ovu godinu osigurano je još 2.15 milijuna eura za cjelovitu energetsku obnovu koja će uključivati klimatizaciju i ventilaciju, kao i novu vanjsku stolariju te novu rasvjetu, a sve će se financirati sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Aktualni ravnatelj Miljenko Puljić je u intervjuu za Nacional 2021. istaknuo kako objekt u kojem se kazalište nalazi od svog osnutka 1950. zapravo već neko vrijeme ne odgovara tehničkoj složenosti suvremenih produkcijskih zahtjeva. Uostalom, sam objekt nije u vlasništvu kazališta ni njegovog osnivača, Grada Zagreba, nego je dio kompleksa franjevačkog samostana Sv. Ćirila i Metoda i u crkvenom je vlasništvu. Sve to potaknulo je aktualnog ravnatelja Puljića, ali i prošlog, Niku Pavlovića, na zaključak kako je Komediji potreban novi prostor adekvatnog kapaciteta i tehničke opremljenosti, ali i čistog imovinsko-pravnog statusa.

Iz Gradskog ureda za graditeljstvo ističu kako će Komedija nakon provedene obnove nastaviti djelovati u istom prostoru i kako je za njenu završnu etapu, kao i za sve dosad, ishodovana dozvola samostana, dok se na upit o uvjetima ugovora koji definira taj odnos, gradske vlasti nisu izjasnile. Ako su špekulacije o preseljenju prije obnove i mogle držati vodu, sad je jasno da će se obnovljeni prostor u koji se ozbiljno investira nastaviti koristiti, unatoč inherentnim manjkavostima i podstanarskim statusom Komedije u prostoru koji je tijekom pandemije franjevcima služio i za održavanje misa.

Što se tiče pristupačnosti, kazalište Komedija spada u “poluprilagođene” institucije, kako je na blogu Kultura na kotačima karakterizira Maja Popović. “Glavni ulaz je nepristupačan, pošto do njega vode stepenice, tako da osobe u kolicima u dvoranu mogu ući puteljkom koji vodi do stražnjeg ulaza, pored kafića kazališta”, opisuje. U dvorani su pak postavljena pomična sjedala koje je moguće maknuti, kako bi više osoba u kolicima moglo zauzeti mjesto. Blagajna kazališta osobama u kolicima dostupna je iz dvorane, no ipak postoje određeni problemi: “Ulaz u dvoranu je relativno strm, pošto dvorana nije u razini s pločnikom, stoga pri ulasku treba biti i mrvicu oprezan”, pojašnjava Popović i dodaje kako u kazalištu nažalost nema ni prilagodbe za slijepe i slabovidne posjetitelje.

Udruge osoba s invaliditetom već dugi niz godina sudjeluju u kreiranju dokumenata koji za cilj imaju povećanje inkluzivnosti kako kulture, tako i života u cjelini, a jedan od njih je i Zagrebačka strategija za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, koja uz osnovnu fizičku pristupačnost pomoću lifta ili rampe, predviđa i druge dimenzije pristupačnosti, poput osiguravanja podnaslova (theatre captioning) u kinima i kazalištima, što još uvijek nije rašireno.

U kontekstu ove teme valja podsjetiti i na ambiciozni Program razvoja kulture Grada Zagreba koji je Gradska skupština Grada Zagreba usvojila 13. prosinca 2023. Tim dokumentom planira se opremanje prostora kulturnih ustanova digitalnom tehnologijom koja pristup sadržajima omogućuje osobama s oštećenjima vida i sluha, kao i osposobljavanje zaposlenika ustanova za njezino korištenje. Na tom planu iz Grada ističu kako će odobravati sredstva za opremanje ustanova u smjeru veće dostupnosti, ali i inkluzivne programe, a kao pozitivan programski primjer navode Gradsko kazalište Žar ptica, koje je u studenom 2023. prikazalo tematski inkluzivnu dječju predstavu Mala Frida, uz koju su osigurani audio-deskripcija, prevoditelji na znakovni jezik i pojednostavljen tekst o predstavi. Prilagodbe u svrhu pomoći u praćenju predstava djeci i drugim osobama s invaliditetom bit će označene i na mrežnoj stranici kazališta, ističu. Pionirskom ulogom u inkluzivnosti istaknuli su i Scenu Vidra, koju još od 1981. na temelju ugovora sa Savezom slijepih koristi Satiričko kazalište Kerempuh. Jedan od korisnika Vidre je Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, no ona ugošćuje i druge aktere nezavisne kulturne scene.

Ipak, unatoč prisutnosti programa koji potiču sudjelovanje osoba s invaliditetom, one se generalno još uvijek suočavaju s brojnim preprekama koje uglavnom ostaju neadresirane. Iz Udruge invalida rada Zagreba na upit o pristupačnosti ističu probleme previsokih stepenica i nedostatka rukohvata u kazalištima koja su, generalno, u prilično starim zgradama, a skučenost prostora i mali razmak između redova sjedala dodatno demotiviraju osobe ograničene ili otežane mobilnosti odlazak u kazalište. Drugi čest diskvalificirajući faktor za praćenje predstava je, ističu, oštećen sluh, što bi se moglo adresirati uvođenjem znakovnog jezika ili već spomenutom projekcijom podnaslova. Također, u Udruzi vjeruju kako bi bilo vrijedno provesti istraživanje koje bi uključilo osobe s invaliditetom kako bi se o ovim problemima više saznalo iz prve ruke.

Projektna financiranja inkluzivnih programa, poput radionica, edukacija i izvedbi, predstavljaju određen iskaz predanosti radu na inkluziji, no do većih pomaka na razini ozbiljnih gradskih ustanova dolazi se teško i sporo. Upravo je to razlog kako se, posebice po pitanju većih ustanova, pozitivne primjere inkluzivnih praksi moguće relativno lako pobrojati i prezentirati (par gradskih muzeja, među kojima se širinom zahvata na planu inkluzivnosti ističe MSU). S druge strane, iako je prisutnost tematski orijentiranog programa u kulturnim centrima i knjižnicama značajna za destigmatizaciju fizičkih i duševnih poteškoća, ukoliko je glavnina kulturnog programa kojem osobe s tim teškoćama mogu prisustvovati onaj koji je samo njima prvenstveno i namijenjen, to jest bolje od ničeg, no njihova kulturna marginaliziranost u tom slučaju, nažalost, perzistira. Iako su prostori poput već spomenute scene Vidra važni za kulturnu aktivnost, dodirne točke s ostalim kulturnim ustanovama za osobe s teškoćama ograničene su na manji dio muzeja koji te teškoće uspijevaju koliko-toliko adresirati i premostiti.

Obnove gradskih kazališta Gavella i Komedija predstavljale su priliku da se ona učine dostupnijima, no po dosadašnjim rezultatima čini se kako inkluzija dolazi tek kao naknadna misao. U drugom slučaju, također svojstvenom gradskoj vlasti, inkluzija je nešto što je već realizirano samom činjenicom da se netko negdje time bavi i da Zagreb to financijski potiče, bez spomena na svijest o nedostacima i problemima gradskih ustanova koje organizacije civilnog društva, u ovom slučaju udruge osoba s invaliditetom, opetovano ističu. U tom i slučajevima poput ovog deklarirana potpora nekom cilju djeluje kao svojevrsni štit od nepoželjne pretjerane samokritičnosti.

Iz najave: “Mi smo slijepi i slabovidni glumci, koji ljepotom pokušavaju protkati sve uvjete koje čovjeku život može nametnuti. Mi smo srasli sa mrakom, pa možemo u njemu priređivati razne senzacije, možemo vas voditi kroz njega, ali u isto vrijeme ga možemo učiniti suptilnim i ‘svijetlim’.

Vi koji vidite bojite se mraka, hvata vas osjećaj klaustrofobije i neizvjesnosti, banalizirate onu prekrasnu rečenicu iz Malog princa kako se najbolje vidi srcem, no sve je to simbolika koja uljepšava nivo bajke, a ovo kod nas je život koji ćemo također učiniti bajkovitim. Zatvorite oči i pokušajte dalje čitati! Ako ne ide vratite se gledanju i procijenite koliko neobičan program nudimo.”

Za prisustvovanje, koje se ne naplaćuje, potrebna je prethodna najava mailom, a više informacija o programu pronađite ovdje.

Blind in Theatre – BIT festival otvara predstava D.I. Harms: Bam Cabaret redatelja Ivana Planinića u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život na Sceni Vidra. Osim izvedbenog, drugi dan festivala bit će predstavljen popratni izložbeni program naslovljen Mi smo Novi život povodom 75. obljetnice Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život u Muzeju grada Zagreba. Nastavno na izvedbeni program, od 11. do 13. listopada u predvorju Scene Vidra održavaju se okrugli stolovi s gostujućim govornicima izvedbenih grupa iz Velike Britanije, Slovenije, Srbije, SAD-a, Rumunjske i Hrvatske.

Više informacija o rasporedu i programu možete naći ovdje.

Jedno od najposjećenijih zagrebačkih kazališta, Gradsko dramsko kazalište Gavella, već četvrtu godinu izbiva iz svoje matične zgrade u Frankopanskoj ulici broj 10. Radovi na renovaciji atrija zgrade i novoj dvorani nazvanoj “Scena 121” započeli su još 2018. godine, plan je bio da budu gotovi u roku godine dana, no s vremenom su prolongirani, a onda je potres od 22. ožujka vratilo čitav proces na početak. Kazalište je dobilo crvenu oznaku, a glumci otada igraju gostujući u drugim kazalištima, ili pak u nekim za kazališne izvedbe netipičnim prostorima, koji otvaraju nove mogućnosti interpretiranja repertoarnih komada u odnosu na suvremeni trenutak.

Tako je krajem 2020. godine u prostoru Laube – kuće za ljude i umjetnost premijeru imao autorski projekt Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića nazvan Zagreb 2020, a potom je iskorak u javni prostor Tunela Grič učinio Enes Vejzović s dramskom instalacijom Obavezni smjer. Nakon dviju izvedbi u prosincu 2020., predstava je izvođena u proljeće ove godine, a sada se vraća u zimski ambijent Tunela Grič, u sklopu programa Advent u Zagrebu koji organizira Turistička zajednica grada Zagreba. 

Kako stoji u najavi, Obavezni smjer tematizira “neuhvatljivu kafkijansku zagonetnost” podzemlja grada i njegovih tajnovitih stanara, ali je i “refleksija stvarnih događaja i stanja zastrašujućeg, zbunjujućeg, opominjujućeg vremena u kojem živimo”. Predstava je koncipirana kao “kazalište za jednog”, u kojem gledatelji istražuju prostor Tunela i neposredno se susreću s izvođačima. Glumačku ekipu Obaveznog smjera čine članice i članovi ansambla Gavelle: Sven Šestak, Bojana Gregorić Vejzović, Janko Rakoš, Jelena Miholjević, Ivan Grčić, Ranko Zidarić, Amar Bukvić, Filip Križan, Barbara Nola, Hrvoje Klobučar, Ivana Bolanča, Ivica Pucar, Tena Nemet Brankov i Filip Šovagović. 

Zbog specifičnosti prostora u kojem se igra predstava te epidemioloških mjera koje su trenutno na snazi, ulazak u tunel organiziran je u grupama od najviše četiri osobe. Vrijedi spomenuti da se ova jedinstvena dramska instalacija, osim na hrvatskom, može pogledati i na engleskom jeziku, u različitim terminima od 17. do 30. prosinca. 

Nove perspektive kazališta nudi i program Advent u Vidri u organizaciji Dramskog studija slijepih i slabovidnih “Novi život“. Pozornica Scene Vidra mjesto je s kojeg ansambl najstarijeg kazališta za slijepe i slabovidne na svijetu ustrajno razbija predrasude, senzibilizira javnost te nas upoznaje s mogućnostima umjetničkih izvedbi u njihovom aranžmanu. Prosinački program u Vidri, nakon izvedbi Čovječje ribice Vojina Perića i Podmornice Marine Vujčić, zaključuje predstava Damira Miloša Bijeli klaun. 

Više informacija o kulturnom programu Adventa u Zagrebu, te raspored izvedbi potražite na poveznici. 

Predstavu po tekstu Henrika Ibsena, u režiji Marija Kovača i izvedbi ansambla kazališta Novi život išla sam pogledati s dodatnom agendom na umu: osim same predstave zanimao me i način na koje kazalište doživljava slijepa publika. Kako sam ja videća, dogovorila sam se s Vojinom Perićem, voditeljem Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, da se nađemo na predstavi i kasnije je prokomentiramo. Osim s Vojinom, o predstavi i o temama vezanima uz kazalište i slijepe razgovarala sam i s redateljem i dugogodišnjim suradnikom Novog života Marijem Kovačem, koji je na toj suradnji bazirao i svoju doktorsku disertaciju.

“Noru se danas čita kao kapricioznu ženu koja ima sve, a diže nepotrebnu revoluciju”, komentira Kovač, “a živimo u vrijeme kada je upravo u kontekstu kazališta i filma aktualan me too pokret, kao i Nisam tražila kod nas. Svi smo znali da to postoji, svi smo to čuli, ali nismo imali dokaze niti su se žrtve usuđivale progovoriti. Osim toga, kod nas se pojavila radikalno desna struja koja se poziva na obitelj i život, a neskriveno pozivaju na smanjivanje prava žena, tako da nam se Nora činila kao dobar odabir”. Pitam ga o odabiru režije Norina lika (kojeg je utjelovila izvrsna Dajana Biondić): na koji način je riješio problem prenošenja publici tog unutrašnjeg previranja u klasično postavljenom komadu koji je ipak pisan u drugačijem kontekstu? U samom tekstu, kaže Kovač, tu ulogu igraju Norini monolozi na dramaturški ključnim mjestima – no ako je nešto vrijeme pregazilo, onda su to upravo oni. Stoga je na spornim mjestima govoreni monolog odlučio zamijeniti plesnim sekvencama koji bi prenosili tu unutarnju borbu ispod Norine fasade. Plesom koji Vojin nije mogao vidjeti.

Pitanje “kako slijepi idu u kazalište?” s kojim sam krenula u Vidru donekle podsjeća na ono od kojeg je Vojin Perić napravio kazališnu predstavu A kako vi vodite ljubav?. Takva pitanja pokazuju koliko je svakodnevica slijepih osoba još uvijek posve nepoznata i egzotična: živimo u društvu u kojem je moguće da su slijepe osobe, kao i osobe s invaliditetom uopće, toliko izolirane da su mnogi od nas došli do odrasle dobi bez bliskog susreta s nekom osobom s invaliditetom, osim ukoliko recimo nije dio obitelji. Prema statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj su trenutno registrirane 27092 osobe s oštećenjem vida (dakle slijepe i slabovidne osobe), što je prevalencija od sedam osoba po tisuću stanovnika. Takve su mi brojke uvijek zanimljive kada razmišljam o društvenim mjehurićima u kojima se krećemo. Na Facebooku, primjerice, imam preko tisuću prijatelja koje poznajem osobno, a poznajem (ipak) i ljude koji na Facebooku nisu: ipak, broj slijepih i slabovidnih osoba koje poznajem značajno je manji nego što bi to statistički ravnomjernom distribucijom trebao biti.

“Predrasude prema osobama s invaliditetom idu do obespoljenja, počinje se na ljude gledati kao na stvari. Razgovarao sam sa slijepim čovjekom od tridesetak godina, kaže da se nikada nije poljubio!”, komentira Perić. “U moje vrijeme mi smo odrastali u internatu, i brzo smo jedni s drugima dolazili u kontakt. Danas su mladi u integriranim razredima u kojima ne postoji dobra infrastrukturna podrška, tako da oni završe još više odvojeni i getoizirani nego što smo mi bili, i to još individualno, što je gore.” Stoga i izbjegava odrednicu “inkluzivnog” u opisu kazališta na čijem je čelu. “Ja se uvijek pitam tko me to i zašto isključio kad me ovako dobrohotno sada želi uključiti.” U svom doktoratu koji je nastao prvenstveno na dugogodišnjem iskustvu rada s ansamblom Novog života, Mario Kovač umjesto inkluzivnog koristi termin “specifično”. Što je specifično u specifičnom kazalištu, pitam ga. “Ja to vidim kao tehničko pitanje. Kazalište slijepih i slabovidnih kod mnogih je prvo slijepo, a onda kazalište. Ne kod svih – unazad petnaestak godina slika se ipak promijenila, i ljudi su počeli prepoznavati kvalitetu.”

Profesionalni pristup, no ne i status

Usmjerenje na invaliditet, a ne na umjetničku kvalitetu dovodi do patronizirajućeg odnosa – pozicija sažalijevanja je hijerarhijski određena, i time dehumanizirajuća. Tako je jednom prilikom neka tvrtka kupila dvjesto karata za predstavu, ali se na dan predstave nitko nije pojavio. Na pozive tajnice – glumci čekaju, gledalište je prazno, što se događa? – odgovorili su da nisu oni mislili doći, računali su da će karte već nekome podijeliti. Tu su kupnju shvatili kao milostinju, bez perspektive da bi na toj predstavi mogli i oni dobiti nešto – primjerice, izvrstan kazališni doživljaj. Vojin često spominje dan kada je vijest o premijeri predstave Novog života napokon došla u centralni dnevnik, da bi urednici odlučili od svih mogućih komentara prikazati gledateljicu koja je bila oduševljena time što nitko nije pao sa scene.

U Novom životu nitko ne pada s pozornice. Dapače, njegove članice i članovi izvode i plesne predstave i iznimno zahtjevne sekvence pokreta. Kazalište slijepih odavno je preraslo amaterizam, kvalitetom i znanjem glumaca u ansamblu (koji su sudjelovali i u drugim profesionalnim produkcijama izvan Novog života), ali i suradnjama s profesionalnim režiserima, glumcima, koreografima, kao što su u slučaju Nore Mario Kovač, Nikša Marinović i Branko Banković. Kazalište je osnovano još 1948., i diči se položajem najstarijeg aktivnog kazališta slijepih na svijetu, nizom nagrada te velikim repertoarnim programom koji trenutno čini sedam naslova. Kazalište koje profesionalno pristupa svome poslu, ali ne i profesionalno kazalište.

To je Vojinova bolna točka: “Mi smo u svjetskim okvirima u posebnoj kategoriji: imamo cijelu infrastrukturu, pokret, svjetlosni park, razglas, imamo kompletnu infrastrukturu profesionalnog kazališta. Mi smo prošli sve glumačke škole, radili smo s nizom redatelja. Kolegica i ja imamo status u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika. A ipak, Novi život je udruga, ne kazalište, jer ga nije moguće upisati u očevidnik kazališta. Svi se koncentriraju prvenstveno na pridjev “slijepi”: Homer je slijepi pjesnik, Ray Charles slijepi pjevač. Naši glumci su slijepi glumci.”

Jedan od problema zbog kojih nije moguće da Novi život postane profesionalno kazalište jest taj što slijepim osobama donedavno nije bilo omogućeno ni da pristupe prijemnom ispitu na studiju glume. Naime, jedan od specifičnih zahtjeva za upis glume na hrvatskim sveučilištima jest taj da je za pristup prijemnom ispitu potrebno priložiti potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti za studij. Konkretne kriterije za to što zdravstvena sposobnost za glumu podrazumijeva nije lako naći, ali prema informacijama s medicine rada koriste se generalnim kriterijima za druge fakultete: tako se, primjerice, za upis na Studij medicine ili neki od studija na Visokom učilištu Algebra, zahtijeva “uredno emocionalno i kognitivno funkcioniranje”, ali i “uredan vid i raspoznavanje boja”.

Za većinu kandidata ovaj papir predstavlja formalnost, ali ne i za Mariju Pucak, kojoj je onemogućio san da se okuša na prijemnom ispitu za studij glume. Taj je slučaj bio povod pritisku grupice aktivista koji su uspjeli postići da se potvrda medicine rada makne iz zahtjeva zagrebačke Akademije; ipak, ona je ostala uvjet za studij glume u Osijeku, Rijeci i Splitu. Istovremeno, u propozicijama za prijemni ispit na pariškom Konzervatoriju za dramsku umjetnost primjerice, također se traži potvrda liječnika, ali s drugim ciljem: da se individualiziraju oni aspekti studija koji će biti studentima s invaliditetom neizvedivi. Eksplicitno napominju da to neće ni na koji način utjecati na izbor.

Vojin je pesimist oko skorog ravnopravnog uključenja slijepih glumaca u profesionalni život hrvatskih kazališta: “Ne mislim da će se u nekoj bližoj budućnosti dogoditi da netko upiše glumu, bez obzira na promjenu zahtjeva.” “Postoji neiskustvo kod mojih kolega”, govori Mario, “ne znaju dati uputu slijepoj ili gluhoj osobi, što onda dovodi do straha.Taj je strah prisutan i na Akademiji, pa im je lakše onemogućiti upis nego razmišljati kako prilagoditi nastavu. Ne znaju koliko slijepi glumci mogu”. A mogu, kako je to pokazala i Nora, iznimno puno. Primjerice plesati, kao Dajana Biondić u Norinim plesnim monolozima. “Treba samo naći način kako prilagoditi pristup. Branko Banković, koreograf koji je radio pokret i plesne sekvence, imao je problem kad je prvi put došao na probu. Inače je u radu s glumcima pokret uvijek pokazivao, sada je morao manipulirati s njihovim tijelima, što inače kao koreograf izbjegava… Ovo je prvi put da je već od prve probe morao probiti barijeru taktilnog.” Pitam Vojina kako je doživio plesne sekvence koje nije mogao vidjeti. “Nikša [Marinović] je napravio odličnu glazbu, tako da se kroz glazbu i kroz zvuk njenih koraka osjeti taj pokret. To je trzanje ptice u kavezu, želja za slobodom.”

Individualizirani pristup, kolektivna emancipacija

Slijepa publika kazalištu pristupa na dva načina. Prvi je da odlaze uz podršku nekoga tko će im prepričavati događanja na pozornici. To mogu biti prijatelji ili osobni asistenti, ali i profesionalci zaduženi i obučeni za audiodeskripciju. “Radio sam na projektima audiodeskripcije za kazališta, ali tu se javlja specifičan problem: ona bi trebala biti individualizirana”, govori Kovač prisjećajući se svog iskustva. “Radilo ih je dvoje glumaca, Nikša Marinović, koji je i glumio u Nori, i Zrinka Kušević, koja osim što ima ekstenzivno iskustvo igranja s članovima ansambla Novi život ima i slijepe roditelje. U kasnijoj analizi sa slijepom publikom dobili smo međusobno suprotstavljene komentare – nekima je bilo previše informacija, javljao se šum u komunikaciji, žalili su se da smo im govorili stvari koje su i sami mogli zaključiti. Drugi su govorili kako im neki detalji nedostaju, recimo boje. Tu treba obratiti pažnju i na razlike između osoba koje su slijepe od rođenja i onih koje su oslijepile naknadno. Mnoge stvari poput mimike ili boje osobe slijepe od rođenja ne mogu shvatiti, te su im informacije irelevantne.”

Drugi način na koji slijepa publika gleda kazališnu predstavu jest taj da se usmjeri na informacije koje neka videća osoba niti ne primijeti – kao što to čini Vojin. “Ljudi misle da slijepe osobe žive u mraku, a mrak označava strah. Ma ne žive! Ja sam mrak vidio, on je crn. Sljepoća je ništa, to je kao da gledaš ramenom. Imaginacija nas obesvijetljenih je iznimno bogata, a umjetnost je zato područje u kojem se možemo dobro snaći. Meni nedostaje taj filigran koji sam nekada mogao vidjeti, ja zato koristim riječi, stvaram nove kovanice. Ja kad opisujem hod žene primjerice, opisujem zvuk pokreta, zvuk traperica i čarapa. Tu se razvija posebna estetika koja je drugačija od vizualne. O nekoj će mi osobi više informacija dati zvuk zatvaranja vrata nego način na koji pozdravlja. Prostor će promijeniti zvuk i toplinu s novim predmetima.”

Dok uživam u Vojinovim poetskim opisima, kao i dok gledam film Ljetnikovac u kojem on igra glavnu ulogu, a u kojem se riječ “slijep” ne spominje niti jedanput, razmišljam o različitim teorijskim koncepcijama invaliditeta. Onaj prevladavajući je medicinski: invaliditet prepoznaje kao problem pojedinca koji on ili ona moraju riješiti i liječiti kako bi postali što sličniji većinskom stanovništvu. Oni koji odlučuju o potrebama osoba s invaliditetom jesu liječnici, medicinsko osoblje, rehabilitatori. Međutim, postoji i socijalni model invaliditeta. On problem prepoznaje u društvu koje nije prilagođeno specifičnim potrebama, a stručnjaci su upravo osobe s invaliditetom – kao što poručuje i slogan “Ništa o nama bez nas!”.

Na potonji, socijalni model cilja i Vojin kada govori zašto ne voli termin inkluzivno kazalište: taj termin stavlja moć djelovanja izvan dosega samih osoba kojih se tiče. Ako je moć na onome tko ima mogućnost nekoga uključiti, postavlja se pitanje zašto ga je onda uopće isključio – time što je u kazalištu slijepih vidio samo “slijepce”, a ne i kazalište ili time što ne dozvoljava mogućnost upisa različitih studija, poput onog glume, osobama s invaliditetom. Međutim, postoji i treći model: onaj koji naglašava pozitivnu identifikaciju s invaliditetom, kolektivnu, intersekcionalnu samo-emancipaciju. On prepoznaje da različitost može ponuditi jednu sasvim drugačiju vizuru stvarnosti koja nam nije inače dostupna.

Vojin je, nakon preboljelog teškog oblika COVID-a 19, pun entuzijazma za buduće projekte i eksperimentiranje s novim formama i mogućnostima koje sa sobom nosi specifično kazalište. Na jesen organizira bijenalni BIT, međunarodni festival kazališta slijepih, a u međuvremenu je započeo i rad na novom komadu prema tekstu Marine Vujičić, s redateljem Ivanom Planinićem. “Tu je audiodeskripcija dio scene. U predstavi se radi o slijepom starcu za kojega skrbnik unajmljuje djevojku da mu čita knjige. Između starca i djevojke javlja se blizak odnos, i skrbnik pomisli da mu se ona uvlači pod kožu kako bi preuzela stan. Skrbnik ih nadgleda i prisluškuje i cijelo vrijeme iz te pozicije opisuje, govori nam što se događa, što zapravo funkcionira kao audiodeskripcija.” Fascinirana sam spiralom pitanja koja su mi se zavrtjela u glavi već na ideju koja se nalazi tek na početku svoje umjetničke razrade. Ako audiodeskripciju radi lik iz scene, kako možemo vjerovati njegovoj objektivnosti? A kako možemo vjerovati objektivnosti nekoga tko nije lik, već mora interpretirati vizualnu informaciju i kodirati je u govor?

Godinama sam studentima povijesti umjetnosti zadavala kao vježbu predikonografsku analizu – proces kojim se određena slika treba prevesti u riječi što neutralnije, bez interpretacije. Primjerice “ljudski lik u stojećem položaju, težinom naslonjen na jednu nogu i uzdignutom desnom rukom, odjeven u prsni oklop s tkaninom prebačenom oko bokova i lijeve ruke. Uz lijevu nogu nalazi se dječak koji jaše dupina”. Interpretacija da se radi o rimskom caru Augustu dolazi tek u drugom koraku. Bez obzira na to što su slične vježbe prolazili na različitim kolegijima, taj im je zadatak uvijek predstavljao problem: interpretacija je bila previše zavodljiva. No to nije slučaj samo kada pokušavamo prebaciti sliku u riječ. I sam proces gledanja zapravo je proces interpretacije: odvajamo lik od pozadine, zatvaramo oblike, grupiramo ih po sličnosti. Ovi su principi toliko prisutni da onda kad zakažu izazivaju fascinaciju, stvaraju optičke varke. Koliko zaista možemo imati povjerenja u ono što vidimo?

Dok šećem gradom nakon predstave pokušavam zamišljati kako bi moja percepcija prostora izgledala da se više oslanjam na druga osjetila. Da kada prevodim svoj doživljaj svijeta u riječi ne ostajem samo na onome što vidim – pročelje kazališta Vidra, koncentrične kružnice koje kapi kiše čine u lokvama vode, odjeća i izrazi lica posjetitelja predstave, već na ono što čujem, osjećam, mirišem. I dalje je to isti ulazak u kazalište na predstavu Nora, ali s nekom sasvim novom kvalitetom.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kako navode organizatori, festival je i svojevrsna najava skorašnjeg ulaska Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, osnovanog 1948. godine, u 70. godinu djelovanja.

Raznovrstan BIT-ov program uključuje izložbu, performanse, kazališne predstave, diskusije, predstavljanje knjige i projekciju kratkog filma.

Detalji o programu dostupni su na sljedećoj poveznici.

Riječ je o predstavi koja prikazuje disfunkcionalnu peteročlanu obitelj, njihove svakodnevne probleme i odnose te na duhovit način odgovara na pitanje što uopće obitelj jest.

Osim odličnog teksta i talentiranog studentskog tima, treba naglasiti i kako je namijenjena širokoj dobnoj skupini jer se svatko može prepoznati u nekom od likova: Majka (Tara Rosandić) koja svoj život podređuje svojoj obitelji, Otac (Lujo Kunčević) koji živi u vlastitoj iluziji, Sin (Bernard Tomić) koji samo želi sretnu obitelj, Kći (Tena Nemet Brankov) koja pubertetski ogorčena preispituje funkciju obitelji kao takve te Djed (Paško Vukasović) koji tvrdi da je prije sve bilo mnogo bolje, likovi su koje srećemo svakodnevno.

Amy Conroy osnovala je HotForTheatre 2010. i njihova je prva predstava I ♥ Alice ♥ I doživjela  premijeru na Dublin Fringe Festivalu 2010, osvojivši Fishamble Award for New Writing za Amy Conroy, te Best Female Performance Award za Clare Barrett. Njihova sljedeća predstava, Eternal Rising of the Sun, osvojila je Best Female Performance Award na Dublin Fringe Festivalu 2011.

U subotu, 18. svibnja, predstava I ♥ Alice ♥ I igra na Sceni Vidra u 18 sati i u 21 sat.