Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima. Razmišljala sam ne generalizirati ali jednostavno ne ide – kad god radim bilo kakav projekt, bilo kakvu suradnju s gotovo bilo kojim starijim muškarcem (da, čak i onima koji se na prvu čine kao da su kul i nazivaju sebe feministima), sve se uvijek maksimalno zakomplicira, patroniziraju me ili budu neugodni ili oboje i sve ostalo u paketu odjednom, a ja onda prokrastiniram i imam sto miliona tisuća napadaja panike i ne jedem i ne spavam zbog svega što tzv. suradnja s njima prouzroči. 

Da jednostavno od sada nadalje odbijam bilo kakvu suradnju s njima? Da počnem patronizirati ja njih? Da se razumijemo – premda sam mlada žena, oni se ne libe biti neugodni čak ni kada sam i ja tehnički/poslovno u “poziciji moći”. Spasa? Ima li? Ikada?

Draga patronizirana radnice, 

došla su i takva vremena da muškarci nazivaju sebe feministima, samo da bi nam već za tjedan dana držali predavanja o tome kako se radi posao koji radimo godinama, odbacivali naše ideje dok nameću svoje i seksualno nas uznemiravali. Jao nama! 

Dugoročno odustati od svih projekata i suradnji koji uključuju starije muškarce vjerojatno bi bio karijerni i financijski poraz. Muškarci na višim pozicijama koji se ne ponašaju prema ženama s poštovanjem su sveprisutni, a kreativne branše nisu iznimka. Zato ću “Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima” prije svega shvatiti kao vapaj frustracije. 

To ne znači da s nekim muškarcima ne bi trebalo prestati raditi. Ako ti nadređeni kolega šalje poruke o svom penisu koji oslovljava nadimkom, stavlja ti ruku na bedro dok se vozite u autu, tjera te da ustaneš da vidi kako ti stoje hlače na guzici (sve stvarni primjeri), i ne prestane s tim nakon prve prozivke, mirne duše možeš odlučiti da to znači prekid suradnje. A što s onim blažim primjercima iz sive zone? I patroniziranje je spektar, a kreće se od onoga koje je nesvjesno ili nastaje iz gluposti, do patroniziranja iz zlobe, s otvorenom namjerom da se nekoga ponizi. S nekim oblicima može se izaći na kraj, ili barem pokušati. Potpunog spasa od toga nema, čak ni ako odlučimo surađivati isključivo sa ženama. 

Neću reći ništa revolucionarno kad kažem da ljudi koji se ne osjećaju dobro u vezi sebe patroniziraju jer si ne znaju priuštiti osjećaj da nešto vrijede ako to ne ide na tuđi račun. Definitivno pomaže osvijestiti da takvo ponašanje nema nikakve veze s nama, ali neka psiholozi pokušavaju pronaći razumijevanje za to. Kad smo na udaru agresije, naš posao je da se obranimo. Kako? Ako na to uzvratiš istom mjerom, tj. patroniziranjem, samo ćeš se uključiti u srednjoškolsku štafetnu trku s palicom od govana i izgubiti od ekipe koja je u tome bolja jer provodi cijele dane na “školskom”. Jedini dobar odgovor na patroniziranje je prozvati takvo ponašanje i odbiti sudjelovati u štafeti od govana. 

Sažetak mojih istraživanja na ovu temu glasi: najbolje je mirno konstatirati da se patroniziranje upravo dogodilo i ne opravdavati se kad uslijede napadi (najčešći su: nemaš smisla za humor, preosjetljiva si, karijeristica si i ne poštuješ starije, iskusnije kolege), nego pokazati da ti takve etikete ne mogu ništa i vratiti fokus na ono što je bitno, u stilu: “Ako se to tako zove, onda nemam smisla za humor, ali poanta je da ne želim da mi se tako obraćaš”. Za uspjeh je ključno biti smirena i izgovoriti sve to tonom kojim bi na dosadnom obiteljskom ručku zamolila ujnu da ti doda krumpir salatu. Ponekad je jedna takva rečenica dovoljna da zauvijek promijeni dinamiku. Ako suradnici ne razumiju takav “fidbek” i ne poprave ponašanje, onda nema druge nego prekrižiti i njih. Što je sazrijevanje nego jedna duga i sve efikasnija eliminacija svega što nas ne veseli? 

Ipak, kod patroniziranja je puno veći problem ono što pokrene u nama. Da nimalo ne povjerujemo takvim komentarima, mogli bismo odmahnuti na njih rukom, pomisliti: O, siroti čovjek, i nastaviti raditi. Nažalost, većina nas neproduhovljenih umjesto toga pomisli: Joj, možda je u pravu, možda živim svoj Trumanov show dok mislim da nešto vrijedim, a uopće nisam dobra spisateljica/glumica/plesačica… ali istovremeno osjećamo bijes zbog nepravde, i tako završimo u emocionalnom kaosu. Koliko god iritantno to zvučalo, tu je najbolja taktika koja stoji na raspolaganju jačanje samopouzdanja.

Krajnje pojednostavljeno, to znači promjenu načina na koji se obraćamo same sebi: da se trudimo ne naglašavati svoje nedostatke ni umanjivati svoje uspjehe i vrline i slično, a u tome pomaže dijeljenje muka s kolegicama s posla, iz sindikata, udruge, s bilo kojim kolektivom koji može dati podršku. Najvažniji dio borbe je da ne dajemo same patronizatorskim glasovima veću moć nego što zaslužuju, a tek onda se možemo baciti na isprobavanje praktičnih primjera suprotstavljanja.¹ 

Sad kad sam sve ovo rekla, vrijeme je da iznesem kontroverzno mišljenje da je bijeg ponekad bolji od borbe i da priznam da bih prva pobjegla iz cijele branše da moram svakodnevno imati posla s ponašanjima kolega kakva su mi prepričale poznanice koje rade na filmu i u kazalištu. Suprotstaviti se diktatoru kad je potrebno je jedna stvar, ali raditi s njim i svakodnevno ga podnositi sasvim druga. Imamo pravo na to da umaknemo tropu “žena-zmaj koja svakog može ‘hendlati’” i odaberemo mir. Uostalom, ako možeš odbiti suradnju sa starijim muškarcima a da ne moraš promijeniti profesiju, zašto ne, bar privremeno? Od perioda s puno napadaja panike, bez sna i hrane treba odmoriti. 

Dugoročno, vjerojatno je najbolje rješenje negdje između ovih krajnosti. Predlažem da nakon odmora surađuješ s problematičnom skupinom muškaraca rjeđe nego dosad, i to samo s onima koji se već nisu dokazali kao nemogući za suradnju, da vježbaš smireno reagiranje na svaki neugodan komentar, i ovisno o rezultatu odlučuješ nastavljaš li surađivati s njima. I najvažnije, da treniraš samopouzdanje kako ne bi dolazila doma s upljuvcima frustriranih kolega i povjerovala u njih. 

Doduše, nipošto ne želim ni stajati na putu novom avangardnom pokretu – ako je apsolutno odbijanje suradnje s muškarcima put kojim odlučiš krenuti, pozdravljam, ali onda neka to ne bude tiho povlačenje, nego manifest u kojem će se tražiti državna potpora za sve radnice koje se odluče pridružiti, i veliki intervju u Gloriji! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

1. Tu od pomoći može biti Jefferson Fisher (https://www.instagram.com/jefferson_fisher/), odvjetnik koji se proslavio kratkim i jasnim primjerima komunikacije s teškim ljudima, i podcast kolektiva Girls twiddling Knobs: https://www.youtube.com/watch?v=6Vo1ZqGEPmc ↩︎

Na ramenima divova poput Žuži Jelinek, Lastana, Tina i Tine iz Teena, Magde Weltrusky i drugih otvaramo prostor za muke i probleme naših čitatelja i čitateljica. Pritom ćemo se držati onoga što nam je blisko i baviti se problemima u području rada i preživljavanja, kreativnosti, kulturne proizvodnje i potrošnje, smisla života unutar i izvan posla, kulture i umjetnosti. Nećemo ulaziti u strogo ljubavne, obiteljske i srodne teme, ali to ne znači da ne možete slati probleme koji su dijelom i takve prirode. Nekoliko primjera problema kakve rado primamo: 

• Više nisam u cvijetu mladosti, a i dalje nisam pronašla svoj životni poziv. Upomoć! 
• Pronašla sam svoj životni poziv, ali to me nije usrećilo onako kako sam se nadala. Upomoć! 
• Zašto sam svaki dan satima na Instagramu umjesto da radim na svom Važnom Umjetničkom Projektu? 
• Trebam li dati otkaz i posvetiti se kreativnim projektima? 
• Moram li proživjeti težak život da bih imao što za reći kao umjetnik? 
• Nametljivi kolega iz benda redovito predstavlja moje ideje kao svoje. Da li da mu razbijem gitaru o glavu? 
• Hoću li požaliti ako objavim rad koji se očito temelji na mojoj friško prekinutoj vezi?
• Prije godinu dana niz mojih suradnica izašlo je u javnost s optužbama da sam ih seksualno uznemiravao. Trebam li sada režirati film o ocu koji svoju kćer oblači u lutku i tjera je na prostituciju? 

Što se tiče kvalifikacija, mogu se pohvaliti da se savjet koji sam jednom prilikom poslala prijateljici pretvorio u screensaver na nekoliko mobitela, kao i to da mi psihoterapeutkinja često ponavlja da imam odličnu intuiciju (Doduše, nakon toga obično slijedi “ali…”, ali taj dio za ovu kolumnu nije bitan). Ipak, kao glavnu kvalifikaciju navest ću da se i sama redovito koprcam u raznim problemima.

Gotovo ništa iz anksiozno-depresivne lepeze sentimenata nije mi strano; često me progoni nesigurnost oko svega što radim; teško mi se pokrenuti oko stvari koje su mi najvažnije; važno mi je što drugi misle; u trci za zadovoljstvom, da ne kažem srećom, promijenila sam više poslova nego mnogi u životnom vijeku, i za to vrijeme neuspješno pokušavala napisati roman. Rado ću iz svoje bare problema pružiti ruku k vašoj, u uvjerenju da nas u osnovi sve more slični problemi, kao i da nema ničeg iritantnijeg od ljudi koji se prave da su sve skužili i dijele savjete s visine. 

Kao novinarka koja se bavi raznim vrstama nepravdi i nejednakosti, budite sigurni da ću vaše probleme prvo smjestiti u odgovarajući društveni kontekst, jer znamo da hiperindividualizam vodi samo u krivnju, a da je kapitalizam najveći krivac za sve. Ipak, neku vlast nad samima sobom imamo, a ni to područje mi nije strano – dapače, najviše me od svega zaokuplja što je taj život i kako ga treba živjeti, i ne ustručavam se konzultirati ni self-help literaturu s tim ciljem. Pišite mi! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na LINKU. Pitaj Doru objavljivat će se zadnjeg petka u mjesecu. 

Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.