Kampanjom Za poštenu plaću, koju je od 8. do 18. srpnja provodila udruga BLOK, od Ministarstva kulture i medija RH tražilo se povećanje budžeta za programe javnih potreba u kulturi i mogućnost da se do 25% budžeta za program koristi za plaće i “hladni pogon” neprofitnih organizacija. Kampanju su potpisom podržale 122 organizacije (OCD-i, umjetničke organizacije, sindikati, institucije) i inicijative, osam međunarodnih organizacija i 549 osoba. Na sastanku koji je uslijedio po predaji potpisa, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je novi Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, a daljnje objašnjenje vezanosti Zakona i zahtjeva javnost je dobila na 5. sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva 23. srpnja 2021. godine. Tamo je tema uvrštavanja troškova plaća u Pozivima za programe javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija RH bila posljednja točka dnevnog reda. 

Naime, organizacije u kulturi u pojedinim kulturnim vijećima od 2015. godine nemaju mogućnost uvrštavanja troškova plaća u troškove vezane uz prijavljene programe. Ministarstvo kulture, odnosno ministar Berislav Šipuš tim je potezom anulirao vlastitu dobru praksu jer slijedeći Uredbu koja određuje kriterije i postupke financiranja, ono sâmo odlučuje o uvjetima natječaja koje raspisuje. Ta mogućnost već sedam godina ne postoji, otprilike koliko traje sustavnije urušavanje uvjeta rada u organizacijama u kulturi, kao i organizacijama civilnog društva općenito, pogotovo u kontekstu očuvanja radnih mjesta u sektoru. Paradoks takve odluke Ministarstva jest što su plaće ostale opravdani trošak u sklopu nekih natječaja Poziva za javne potrebe u kulturi, a nekih (većine) nisu. Kao što je na sjednici Savjeta istaknula predstavnica OCD-a za područje kulture, Miljenka Buljević, Ministarstvo bi već pri sljedećem pozivu za financiranje javnih potreba u kulturi, najavljenom za rujan 2021, moglo samoinicijativno priznati trošak plaće kao opravdan trošak. 

Predstavnik Ministarstva kulture i medija na sjednici se Savjeta pozivao na opća mjesta kulturne politike od 2016. godine: organizacije za udjele u plaćama imaju financiranje iz Zaklade Kultura nova i financiranje iz proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave. Ipak, suočen s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu kulturni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora, sugerirao je da MKM može tražiti povećanje lutrijskih sredstava za kulturu u idućoj godini. Ukrasni detalj uvijek isto artikuliranim rješenjima ovaj je put igrala konstatacija da se na poziv za javne potrebe u kulturi mogu javiti i pravne osobe koje nisu neprofitne, čime se valjda željelo sugerirati da će u tom slučaju i njima biti omogućen trošak plaća, što sigurno nije ishod kojem se neprofitni akteri nadaju.

Ključno objašnjenje predstavnika Ministarstva zašto neće odmah omogućiti financiranje udjela u plaćama nalazi se u najavljenim izmjenama Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi koji bi, tvrde, trebao osigurati i nove uvjete natječaja. No, ni predstavnik ni ministrica ne ekspliciraju znače li novi uvjeti ujedno i mogućnost financiranja plaća za zaposlenike organizacija u kulturi, stoga se to objašnjenje pokazuje kao još jedna isprika. Iako najavljivan od prvog mandata aktualne ministrice, prijedlog izmjena Zakona pojavio se tek 2020. godine na javnom savjetovanju i to dvaput (drugi put zbog nepotpunosti prvog dokumenta) u obliku Obrasca prethodne procjene učinaka (novog) Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Očekivani rok za donošenje Zakona je siječanj 2022, a posebna je zanimljivost Zakona ono što je iz njegovog naziva izostavljeno. No, pođimo redom.

Aktualni Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi manje-više je isti onaj koji je davne 1990. donio Ukazom ni manje ni više nego Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Zakon je dvaput mijenjan, brisana je većina članaka pa je važećih tek 6, a njihov sadržaj ne odgovara sustavu koji se razvijao posljednjih 30 godina, niti se može govoriti o krovnom Zakonu za reguliranje jednog tako važnog područja kulturne proizvodnje. Dokument temeljem kojeg se zapravo donose odluke o financiranju je interni Pravilnik Ministarstva o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, koji se opet mijenja sukladno politici koju provodi neka garnitura Ministarstva. Tako smo u posljednjem desetljeću imali izmjene Pravilnika 2012, pa 2013, pa 2016. godine.

Prijedlog jedinstvenog novog Zakona trebao bi obuhvatiti tri ključna područja kulturnog sustava: odlučivanje u kulturi, financiranje kulture i ustanove u kulturi. Novi Zakon tako će inkorporirati Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, Zakon o kulturnim vijećima i Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi. Radi se o zakonima koji imaju različite ciljeve i u svojim su specifičnostima raznorodni, a njihovo grupiranje u jedan zakon potencijalno je ograničavajuće za sam sektor. Pogotovo je to tako u kontekstu upravljanja javnim ustanovama u kulturi koje su, prema pojašnjenju Ministarstva, dodane na ovaj popis jer se i one dijelom financiraju iz javnih sredstava.

Kako je navedeno u Obrascu prethodne procjene, radi se o trima zakonima “koji uređuju rad kulturnih vijeća kao savjetodavnih tijela u postupku vrednovanja kulturnih programa te slijedom toga financiranje programa koji su iskazani kao javna potreba u kulturi, a u što je uključeno i upravljanje javnim ustanovama, čiji se programi između ostaloga sufinanciraju kao javne potrebe u kulturi”. Stvarna namjera zakonodavca za uvrštavanje i Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi u ovaj jedinstveni Zakon kasnije je eksplicirana u Obrascu: potrebno je urediti način izbora upravnih vijeća, ravnatelja i stručnog vijeća. Iz perspektive prethodnog citata, moglo bi se zaključiti da je naglasak stavljen na to tko upravlja sredstvima koja se dodjeljuju u sklopu poziva za javne potrebe u kulturi. Uostalom, Zakon donesen 2001. godine mijenjan je samo jednom, kako bi se nadzor nad zakonitošću rada javne ustanove u kulturi prebacio sa županija na Ministarstvo kulture.

O kako se kompleksnoj i za kulturni sektor relevantnoj tematici radi u slučaju samo jednog od Zakona koji se trebaju spojiti u mega-zakon, pokazuje “slučaj” iz 2016. godine. Tadašnji je ministar Zlatko Hasanbegović pokušao promijeniti Zakon o kulturnim vijećima tako što je naziv, obuhvat i ovlasti postojećih vijeća smanjio, ukinuo mogućnost osnivanja novih vijeća, vezao mandate članova vijeća uz mandat ministra te omogućio ulazak u proceduru odlučivanja o programima koji će se financirati stručnjacima koji ne dolaze nužno iz područja kulture. Iako je savjetovanje prikupilo pozamašan broj komentara kulturnih aktera, od donošenja zakona se moralo odustati jer je ministar izgubio svoju fotelju. Novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi trebao bi “redefinirati područje djelokruga i nazive kulturnih vijeća s ciljem jasnijeg preciziranja djelokruga rada kulturnih vijeća, propisati način izbora i razrješenja članova kulturnih vijeća te precizirati odredbe o izbjegavanju sukoba interesa”. U načelu isto što je želio i Zlatko Hasanbegović, no za njega znamo kako je to želio provesti, dok nam za namjere aktualne postave u Ministarstvu kulture, koja od 2016. nije donijela ni jednu odluku suprotnu svom predšasniku, preostaju samo zle slutnje. 

Kada se spustimo na posve konkretnu razinu, odnosno vratimo Obrascu prethodne procjene, u njemu je jasno i nedvosmisleno eksplicirana promjena koja se očekuje u sustavu donošenjem novog Zakona. To su, redom, prilagodba suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti (bez daljnje eksplikacije), višegodišnje financiranje razvojnih kapitalnih projekata (ne i programa u kulturi, čije je financiranje, podsjetimo, ukinuo Zlatko Hasanbegović) te onemogućavanje dvostrukog financiranja istih troškova iz državnog proračuna te proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Nema sumnje da zastarjele i nefunkcionalne zakone treba mijenjati, no namjera zakonodavca koja proizlazi iz ovako formuliranih ishoda donošenja Zakona koji objedinjuje tri ključna segmenta funkcioniranja sustava, u najmanju je ruku kratkovidna, a dugoročno štetna za sve uključene aktere. Umjesto da se izmjene zakona oblikuju prema stvarnim potrebama kulturnog sektora, među kojima je i financiranje udjela u plaćama aktera koji proizvode većinu kulturnih programa u RH, ali i šira demokratizacija sustava upravljanja i odlučivanja u kulturi, Ministarstvo naglasak stavlja na kontrolu i nadzor.

Tome svakako treba pridodati i širi okvir financiranja projekata organizacija civilnog društva, koje definira Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, a koja je u ožujku 2021. izmijenjena nakon javnog savjetovanja. Usvojenim izmjenama – uvođenjem pojednostavljene troškovne opcije, tržišnih kriterija te obaveznih mjerljivih ishoda podložnih financijskoj korekciji – pretjerano se normira rad organizacija i onemogućuje primjerena reakcija na društvene okolnosti tijekom provedbe određenog projekta. Uvedenim izmjenama zapravo se odgovara na poteškoće provođenja projekata ugovorenih u okviru ESI fondova, koji budžetom i administrativnom zahtjevnošću ne korespondiraju projektima koji se financiraju iz lokalnih ili nacionalnih sredstava. Uredbom je sada omogućeno isti administrativni pritisak nametnuti i za projekte koji se financiraju s tih razina. 

Stoga bi namjera spajanja dosadašnja tri zakona u jedinstveni Zakon mogla rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada izvaninstitucionalnog kulturnog sektora, čije bi se specifičnosti mogle pogubiti, naprimjer, unutar općenitijih pitanja sukoba interesa članova kulturnih vijeća ili upravnih vijeća ustanova. U tom kontekstu, kulturni sektor koji čine neprofitni akteri stiješnjen je između očekivanja zakonodavca da odgovori na potrebe što šireg spektra korisnika i nemogućnosti da tim aktivnostima osigura sredstva za vlastitu reprodukciju. Donošenje novog ili novih zakona mora se događati u isto tako širokom, participativnom procesu, uz ključno sudjelovanje adresata tih promjena. Također, donošenju ovih ključnih zakona trebala bi svakako prethoditi analiza stanja cjelokupnog sektora te jasna strategija njegovog razvoja u predstojećem razdoblju, kako bi se nedvosmisleno iskazalo kojim se to suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti zakoni trebaju prilagoditi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U petak, 23. srpnja 2021, održana je 5. sjednica sedmog saziva Savjeta za razvoj civilnoga društva. Podsjetimo, sedmi saziv Savjeta konstituiran je 20. svibnja 2020, no on nikada nije mogao donositi odluke s obzirom da su nedugo nakon toga raspisani nacionalni izbori te je nakon potrđivanja (nove) Vlade RH bilo potrebno imenovati nove predstavnike tijela državne uprave. Do toga je došlo tek 18. ožujka 2021. U međuvremenu su s radom započele Radne skupine za programiranje EU fondova i institucionalnog okvira za korištenje Europskih strukturnih i investicijskih fondova za razdoblje 2021 – 2027, bez predstavnika civilnog društva, osim pozvanog predsjednika Savjeta Danka Relića i ravnateljice Ureda za udruge Helene Beus. Detalji njihova sudjelovanja u procesu nikada nisu javno objavljeni.

Krajem ožujka 2021. odabrani su predstavnici OCD-a u Radnim skupinama za izradu programskih dokumenata za financijsko razdoblje 2021.-2027. Iako su neformalnim kanalima do predstavnika OCD-a dolazile informacije o procesu koji se ne razvija povoljno po civilno društvo, tek je na 5. sjednici Savjeta bjelodan postao položaj OCD-a u odnosu na prethodno razdoblje. Predstavnici organizacija koje je Savjet imenovao u radnu skupinu Solidarna Hrvatska (Svjetlana Marijon, Mirjana Jakovčev, Ivan Buljan), gdje je civilno društvo najviše zastupljeno, izvijestili su Savjet i zainteresirane goste sjednice da su u dosadašnjem radu sudjelovali samo na dva sastanka te da unatoč nastojanjima nije postojalo sluha niti za jednu njihovu intervenciju.

Kao što je već poznato, umjesto prioriteta “Dobro upravljanje” gdje je civilno društvo bilo uključeno kao primarni korisnik programskih sredstava, ono je sada horizontalno uključeno u sve tematske prioritete Europskog socijalnog fonda ESF+ (tržište rada, socijalna inkluzija, obrazovanje, zdravstvo). Strateški ciljevi prioriteta već su bili postavljeni kad je formirana spomenuta Radna skupina. Predstavnici organizacija nemaju uvid u proces alokacije sredstava za novo financijsko razdoblje te postoje naznake da se radi o smanjenju sredstava za OCD-e s predviđenih 700 na 100 milijuna kuna. Također, predstavnici OCD-a istaknuli su da se Vladin Ured za udruge trenutno ne nalazi na popisu Posredničkih tijela razine 1 niti da je uključeno u proces programiranja.

U sklopu Uredbe Europske komisije temeljem koje se propisuju ciljevi ESF+, sredstva za jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva uopće nisu predviđena. Načelnica Sektora za programiranje, financijsko upravljanje i provedbu financijskih instrumenata pri Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Naida Mekić istaknula je da se razvoj kapaciteta OCD-a može još uvijek uključiti u prioritete. “Moguće je kroz određene kodove decidirati ovaj cilj kroz postojeće prioritete”, istaknula je. O pitanjima otvorenim na ovoj sjednici (iznos alokacije, uključivanje predstavnika OCD-a, sudjelovanje Ureda za udruge, jačanja kapaciteta OCD-a kroz ESF+), predstavnici tijela državne uprave imali su jasan odgovor: proces je u tijeku, još uvijek nije ništa zaključeno, otvorit ćemo raspravu o svim spomenutim pitanjima. U tom je kontekstu indikativna izjava Sonje Žerjav iz Ureda predsjednika Vlade RH da nema saznanja o ovim informacijama niti o namjerama Vlade u pogledu financiranja i uključivanja OCD-a u programiranje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Matija Mrakovčić

Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2017. do 2021. je dokument koji daje osnovne smjernice koje se žele postići u petogodišnjem razdoblju kako bi se unaprijedio postojeći i stvorio novi pravni, financijski i institucionalni sustav potpore razvoju civilnoga društva, te stvorilo poticajno okruženje za daljnji razvoj civilnoga društva u Republici Hrvatskoj. Nacrt je nastao na temelju rada Radne skupine za izradu Nacionalne strategije te doprinosa nositelja i sunositelja aktivnosti Strategije. U novom se nacrtu područja dosadašnje Strategije 2012-2016 nisu mijenjala (Institucionalni okvir za potporu razvoju civilnoga društva, Civilno društvo i sudionička demokracija, Osnaživanje uloge OCD-a za društveno-ekonomski razvoj, Djelovanje i razvoj civilnoga društva u međunarodnom kontekstu), no definirane su nove mjere i provedbene aktivnosti.

“Doprinos civilnoga društva sveobuhvatnom društvenom rastu i razvoju odnosno javnoj dobrobiti treba prepoznati i priznati i u odgovarajućem normativnom okviru. Preduvjet za ostvarenje takvog odnosa države i civilnoga društva su državne i javne institucije i politički procesi otvoreni javnosti koji poštuju i unapređuju procedure i mehanizme sudjelovanja javnosti u procesima političkog odlučivanja”, navodi se u uvodu Strategije kojim se definira vrijednosno utemeljenje odnosa države i civilnog društva. U dijelu koji donosi povijest razvoja civilnoga društva u Hrvatskoj, u novoj Strategiji, uz prošireni sadržaj prethodne, zainteresirani čitatelj saznaje da najranije korijene civilnoga društva nalazimo u bratovštinama, čak daleko u 9. stoljeću, a da Matica Hrvatska “od svog osnutka, uz prekid djelovanja od 1972. do 1990. godine” promiče vrijednosti nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvatske do danas. Kao i u prošloj strategiji, i u ovoj se spominje ograničenje sloboda udruživanja nakon Drugog svjetskog rata, te djelovanje civilnoga društva prije, za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Unesene su činjenice iz razdoblja pregovora o pristupanju Europskoj uniji, pitanja budućnosti EU i razvoja europskog građanstva, globalizacijski procesi i “izbjeglička kriza”, kao i sredstva izdvojena za financiranje programa i projekata organizacija civilnog društva u 2015. godini.

No, u tom dugom hodu kroz povijest civilnog društva ipak nedostaje godina 2016, godina koja je proizvela najveći korak unatrag za institucionalizirani okvir djelovanja civilnoga društva. Ustvari, nije ga proizvela godina, već štetočinska vlast u vidu osovine Karamarko-Hasanbegović te njihove odluke koje su dovele do prepolavljanja proračuna Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, marginaliziranja i obespravljanja Savjeta za razvoj civilnoga društva, te ostavke ravnatelja Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Radi se o tri stupa institucionalne podrške civilnom društvu, o sustavu prepoznatom kao primjeru dobre prakse i izvan granica Hrvatske. Sustav je dolaskom Vlade Andreja Plenkovića krenuo u svojevrsni oporavak. Uredbom o raspodjeli lutrijskih sredstava za 2017. razvoju civilnog društva dodjeljeno je malo više od 11 posto (nakon 6,88 posto u 2016. te 14,21 u 2017. godini), nakon višemjesečnih peripetija izabran je i s radom je krenuo novi Savjet za razvoj civilnoga društva, dok Ured za udruge još uvijek ima vršitelja dužnosti ravnatelja. Stanje bi se moglo opisati kao dva koraka unatrag, jedan korak naprijed. Upravo u području I. Institucionalni okvir za podršku razvoju civilnoga društva, ističe se potreba provođenja vanjskog vrednovanja postojećeg institucionalnog okvira te izrade i provođenja preporuka za poboljšanje djelovanja i unapređenje suradnje Ureda za udruge, Savjeta za razvoj civilnoga društva i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva i njezinih programa podrške razvoju civilnoga društva. 

Isto područje u strateški dokument uvodi pojam civilno-javnog partnerstva, kod mjere koja predviđa transparentnu dodjelu prostora u državnom vlasništvu i vlasništvu jedinica lokalne i regionalne samouprave na korištenje organizacijama civilnoga društva. Povod tome su razvoj društveno-kulturnih centara koji se “na temelju modela sudioničkog upravljanja javnom infrastrukturom razvijaju u mnogim dijelovima Hrvatske”. Nositelj aktivnosti unapređenja institucionalnog i normativnog okvira za razvoj civilno-javnog partnerstva jest Ministarstvo državne imovine, a aktivnosti poticanja razvoja programa civilno-javnog partnerstva Ured za udruge i Ministarstvo kulture. Također, Nacrt ističe potrebu uspostavljanja sustavnog istraživanja o stanju razvoja civilnoga društva. To se može ostvariti alatima za mjerenje učinaka provedenih projekata i programa, a nastali materijali trebaju biti javno dostupni kroz uspostavljenu digitalnu arhivu, dok bi arhivska građa nastala djelovanjem organizacija civilnoga društva trebala bi biti obrađena u specijaliziranom Arhivu civilnoga društva. Time se prvi put u Nacionalnu strategiju uvodi i aktivnost poticanja i promoviranja sustavnog prikupljanja i čuvanja arhivske građe civilnoga društva. Nositelj aktivnosti je Ministarstvo kulture, a sunositelji Ured za udruge, Hrvatski državni arhiv, Savjet za razvoj civilnoga društva, Zaklada Kultura nova te organizacije civilnoga društva.

Nakon što je u Strategiji za razdoblje 2012-2016 u području II. Civilno društvo i sudionička demokracija kao mjera navedeno sustavno uvođenje i provedba građanskog odgoja i obrazovanja na svim razinama obrazovnog sustava, u novom Nacrtu kao mjera je navedeno podupiranje odgojno-obrazovnih sadržaja kroz neformalne obrazovne programe OCD-a, unapređenje online kataloga tih programa te uspostavljanja kriterija za postupke validacije i certificiranja neformalnih obrazovnih programa OCD-a. S obzirom da je mjera iz prošle Strategije ostvarena tek uvođenjem GOO-a kao međupredmetne teme, koja se u školama provodi sporadično i nekontrolirano te nastavnici i dalje nemaju adekvatnu podršku njegovom provođenju, da Agencija za odgoj i obrazovanje, kao i nadležno Ministarstvo u ovom segmentu ne rade svoj posao, te da još uvijek nisu poznati rezultati javnog savjetovanja o novim kurikularnim dokumentima izrađenim tijekom 2016. godine, pitanje certificiranja programa organizacija civilnog društva čiji bi nositelji trebali biti navedeno Ministarstvo i Agencija, čini se daleko od stvarnosti poput roka za provedbu ove aktivnosti – 2020. godine.

U područje II, umjesto dosadašnje mjere poboljšanja uvjeta za djelovanje neprofitnih medija (ukidanje Povjerenstva, a onda i programa za financiranje neprofitnih medija pri Ministarstvu kulture 2016. u predloženom se Nacrtu tek ovlaš spominje – “prekinut je”), uvedena je mjera poticanja razvoja medija zajednice (nositelj Ministarstvo kulture) i medijske pismenosti (nositelji Ministarstvo obrazovanja i Agencija za elektroničke medije). “Poticajno okruženje za društveni i politički angažman i samoorganiziranje građana pretpostavlja postojanje javne sfere i medijskog prostora u kojem se afirmiraju teme od javnog i zajedničkog interesa, odnosno omogućuje pristup informiranoj javnoj raspravi temeljenoj na poštivanju raznolikosti mišljenja i dijalogu. U tom smislu važnu ulogu imaju javni mediji, a uz njih također je velik značaj medija zajednice”, navodi se u Strategiji te također ističe da je njihov razvoj ograničen “nepovoljnim normativnim i institucionalnim okvirom” te činjenicom da ne postoji njihova jasna definicija, iako se u uvodu području eksplicitno stavlja znak jednakosti između neprofitnih medija i medija zajednice. Ministarstvo kulture u tom bi kontekstu trebalo provesti vanjsko vrednovanje sustava dodjele podrške medijima zajednice te oblikovati i provoditi natječaje za projekte OCD-a u području medija zajednice, sve tijekom 2018. godine.

U području III. Osnaživanje uloge OCD-a za društveno-ekonomski razvoj dodane su neke nove mjere poput osiguranja poticajnog okvira za razvoj društvenog poduzetništva, što uključuje vanjsko vrednovanje Strategije društvenog poduzetništva (2015-2020), izradu Registra društvenih poduzeća, poticanje društvenog poduzetništva putem modela zelene javne nabave. Ovdje se nalaze i poticanje provedbe programa integracije izbjeglica i migranata te povećanje uloge OCD-a u provedbi politika zapošljavanja. S obzirom da mjera koja se odnosi na izradu nacrta Zakona o zakladama iz prethodne Strategije nije realizirana, u sljedećem se razdoblju Nacrt posebno obraća osiguravanju odgovarajućih uvjeta za razvoj zakladništva i organizirane filantropije. U području IV. Djelovanje i daljnji razvoj civilnoga društva u međunarodnom kontekstu važno je istaknuti mjere sudjelovanja OCD-a u procesu provedbe UN-ove Agende 2030 za održivi razvoj te praćenju vanjsko političkih aktivnosti Republike Hrvatske na području ljudskih prava i demokracije za vrijeme njenog članstva u Vijeću za ljudska prava (2017-2019) te prigodom predsjedavanja Vijećem Europe (2018) kao i Europskom Unijom (2020). S obzirom na spomenuti izostanak konteksta u kojem su se našle organizacije civilnog duštva u Hrvatskoj tijekom 2016. godine, važna je i aktivnost kontinuiranog promicanja hrvatskog modela podrške razvoju civilnoga društva, koja bi trebala osigurati da se položaj OCD-a više nikada ne spusti na nivo na koji ga je dovela Vlada Tihomira Oreškovića.

Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću otvoreno je do 8. rujna.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Savjet za razvoj civilnoga društva savjetodavno je tijelo Vlade Republike Hrvatske koje razvija suradnju između Vlade i organizacija civilnoga društva. Članovi su Savjeta predstavnici ministarstava, Ureda za udruge, Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, Zaklada, sindikata, Udruge poslodavaca te predstavnici OCD-a. Sjednica Savjeta održana 10. ožujka imala je za temu podršku neprofitnim medijima u Hrvatskoj, a sazvana je na prijedlog Udruge za nezavisnu medijsku kulturu (UNMK), nakladnika portala H-alter. Od 2013. uspostavljena su dva nova izvora financiranja neprofitnih medija: program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima čiji je nositelj Ministarstvo kulture te Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija pri Agenciji za elektroničke medije. 

Kako navodi UNMK u svom dopisu, poteškoće s programom Ministarstva kulture su neobrazložene intervencije Ministarstva u odluke povjerenstva, uvrštavanje nakladnika koji nemaju status neprofitnih, smanjivanje iznosa maksimalnih potpora što uzrokuje stanje pravne nesigurnosti, nemogućnost dugoročnog planiranja rada medija, podizanja njihove kvalitete i javnog utjecaja te odljev suradnika. Što se tiče Fonda za pluralizam, UNMK navodi da je raspodjela sredstava neprofitnim medijima putem ovog modela opterećena nedovoljnom jasnoćom osnovnih kategorija i propozicija kao i pretjeranim administriranjem koje zanemaruje logiku novinarske odnosno medijske proizvodnje, pa time i osnovni smisao Fonda – razvoj novinarske profesije i unapređenje javnog informiranja.

Sjednicu je otvorio Toni Gabrić, glavni urednik portala H-alter, sumirajući u tri točke dopis poslan Savjetu: potrebu definiranja javnog interesa u medijima, time i javnog interesa u financiranju neprofitnih medija, nedovoljno korespondiranje natječaja s pravilima i logikom novinarske profesije i medijskog nakladništva te nedovoljnu transparentnost u financiranju medija. Predstavnica Ministarstva kulture Lela Vujanić održala je kratko izlaganje o budućoj medijskoj strategiji čiji će pripremljeni radni materijali uskoro biti predmet radnih sastanaka predstavnika medija te u skorije vrijeme stavljeni na javnu raspravu, o budućoj medijskoj politici koja predviđa povećanje financiranja za neprofitne medije, a govoreći o neprofitnoj medijskoj sceni među najvećim je problemima istaknula nedostatak solidarnosti i partikularne interese. Vujanić se osvrnula na jedan od prijedloga UNMK-a, višegodišnje potpore neprofitnim medijima kakve je prije dodjeljivala Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, i prijedlog produljenja mandata povjerenika koji odlučuju o financiranju, te rekla da će ti prijedlozi biti implementirani ne preciziravši ni kada ni kako, ali najavivši natječaj koji će omogućiti financiranje suradničkih medijskih platforma.

Vezano uz to, Suzana Kunac, članica Vijeća za elektroničke medije, među uočenim problemima navela je bujanje hladnih pogona organizacija civilnog društva, pa tako i neprofitnih medija, te istaknula da bi povezivanje medija u platforme omogućilo smanjenje birokracije te ostavilo više mjesta za novinarski i urednički rad. S obzirom da je Fondu za pluralizam upućena kritika o pretjeranoj administraciji, Kunac je objasnila da se radi o državnim potporama koje se razlikuju od sufinanciranja rada OCD-a te da je zato propisana glomazna dokumentacija i komplicirano izvještavanje.

Marina Škrabalo, predstavnica OCD-a u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru (EGSO) te članica GONG-a obavijestila je Savjet da će EGSO izdati preporuke za jačanje istraživačkog novinarstva i poticanje neprofitnih medija. Potom je zatražila da predstavnici Ministarstva kulture i Agencije za elektroničke medije, ako znaju, izvijeste o odnosu financiranja profitnih i neprofitnih medija od početka mandata ove Vlade. Istaknula je da smo pri kraju političkog procesa te da je nužno znati te brojke – nažalost, nitko od predstavnika institucija nije ih znao. Vujanić je rekla da financiranje neprofitnih medija iznosi oko 6,6% budžeta ministarstva, dok je Suzana Kunac rekla da je financiranje neprofitnih medija putem Fonda za pluralizam “tek na početku” te da nemaju konkretne evaluacije. Škrabalo je istaknula i problem distribucije sadržaja koji proizvode neprofitni mediji, no taj su komentar predstavnici institucija prečuli.

Također, jedan od prijedloga UNMK-a Vladi bio je razmatranje opravdanosti rješenja po kojem je Ministarstvo kulture nositelj jednog od modela financiranja neprofitnih medija. Naime, kako ističu, “Ministarstvo je tijelo političke vlasti i unutar sebe teško može amortizirati političke interese i utjecaje usmjerene prema integritetu neprofitnih medija”. Stoga predlažu vraćanje programa financiranja neprofitnih medija u Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva, uz zadržavanje postojećeg iznosa fonda potpore i uz dodatno podizanje dosegnutih standarda transparentnosti toga modela, ili osnivanje posebne zaklade za neprofitne medije. Škrabalo je u tom kontekstu navela primjer HAVC-a kao uspješnog samostalnog tijela i podržala prijedlog, dok je Vujanić komentirala da se tome protivi jer “ideološki nije za odvajanje od države” te misli da “treba reformirati institucije, a ne osnivati nova tijela”. Kunac je također izrazila svoje protivljenje osnivanju takvoga tijela.

U prijedlogu UNMK-a na više je mjesta spomenut Kodeks pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje financijske potpore programima i projektima udruga, konkretno kod pitanja transparentnosti natječaja Ministarstva kulture te jasnoće ciljeva i kriterija natječaja Fonda za pluralizam medija. Na sjednici je naglašeno da će donošenje Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, koja će od 17. ožujka zamijeniti Kodeks, doprinijeti i transparentnom razvoju sektora neprofitnih medija. Također, u proljeće 2014. godine Povjerenstvo za neprofitne medije sastavilo je preporuke za unapređenje programa potpore, no Ministarstvo kulture nije se još javno očitovalo o preporukama svog stručnog tijela.

Željana Buntić-Pejaković, glavna urednica Cenzure plus, postavila je Agenciji za elektroničke medije pitanja koja se tiču definiranja neprofitnih radijskih stanica, s obzirom da je Katolička crkva nakladnik dvije od devet takvih stanica u Hrvatskoj, potom o otvaranju koncesija za obavljanje djelatnosti radija i televizije organizacijama civilnog društva te o evaluaciji sedmogodišnjeg rada Agencije. S obzirom da se sjednica približila kraju, detaljniji odgovori na ta pitanja vjerojatno će pričekati neki drugi sastanak. Usuglašeno je da je potreban daljnji dijalog svih zainteresiranih strana kako bi se razmijenile informacije i unaprijedio sustav, no zabrinjava činjenica da prisutni predstavnici ministarstava financija, rada, obrazovanja ne smatraju da ih se tema tiče, štoviše, vrlo je vjerojatno da o njoj ne znaju ništa. Sjednicu je zaključila predstavnica Ministarstva kulture koja je izrazila žaljenje što više nakladnika neprofitnih medija nije obaviješteno o ovoj sjednici. U zraku je, osim skupocjenih lustera, ostalo visiti pitanje nisu li ih predstavnici ministarstva zaduženog za medije – članovi Savjeta mogli, iako nisu bili obvezni, obavijestiti o sjednici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.