Brod (2023) je dokumentarni film koji donosi priču o pulskom brodogradilištu Uljanik. Iz najave: “Nakon više od 160 godina postojanja i brojnih veličanstvenih brodova koji su isplovili iz njegova pogona, pulsko brodogradilište Uljanik postalo je groblje napuštenih radiona, čeličnih olupina i zaustavljenih dizalica. U tom krajoliku postapokalipse kojeg danas nastanjuju glasni galebovi, polugladne mačke i račići, sustižu nas emotivna svjedočenja bivših radnika.”

Događaj organiziraju Filmaktiv i Savez udruga Molekula, a projekcija se održava u sklopu projekta Filo playlista dokumentarista koji je osmišljen radi promocije hrvatskog dokumentarnog filma i filmskih autora.

Ulaz na projekciju je besplatan, a više informacija dostupno je ovdje.

U međuvremenu se u njoj odvilo koš i još života. Od mrvica koje su dotakle samo jednu mene, mali niz: u toj sam zgradi posjećivala programe Saveza udruga Molekula kad sam tek doselila u Rijeku. Neko sam vrijeme u njoj radila. Imala probe s gitaristom, na našim počecima. Danas tamo jednom mjesečno odlazim na sastanke book cluba. Iza zgrade šećem psa. Posjećujem prijatelje. No, nisam znala tko ju je gradio, nisam znala koje sve prostore skriva, nisam znala da je cijela njena ulica nekad zaudarala po vinu. Sad, kad pišem ovaj tekst, čini mi se da zgrada Ivexa, kako ju se kolokvijalno zove (jer Ivexa odnosno Istravinoeksporta tamo više nema) reprezentira mnogošto toga što u ovom gradu ne valja – neriješeni vlasnički odnosi, izostanak planova, izostanak investitora za planove, uslijed svega navedenog propadanje i/ili čudni status quo. I iako je upravo status quo omogućio da Ivex postane važno mjesto riječke kulture, nešto mi daje naslutiti da će se on uskoro promijeniti.

Zgrada je dakle izgrađena početkom 1960-ih, na čak 6 000 kvadrata, kao pogon za doradu i preradu vina poduzeća Istravinoeksport. Projektirao ju je slavni arhitekt Lavoslav Horvat, jedan od najcjenjenijih projektanata industrijske gradnje u Jugoslaviji. No, tijekom godina je procijenjeno da zgrada nema spomeničku vrijednost što bi bila osnova za njenu zaštitu. 

Nakon godina djelovanja Istravinoeksporta, u novijoj eri obilježenoj prelaskom dijela industrijske baštine u ruke Grada Rijeke i bezidejnošću o tome u što tu baštinu prevesti (vjerojatno potaknutom i nizom realnih ekonomsko-pravnih izazova), kultura je ta koja je polako naseljavala Ivex. Na drugi kat zgrade krajem 90-ih ulaze arhitekti Randić i Turato, na prvom je katu neko vrijeme boravila Akademija primijenjenih umjetnosti, 2007. u te prostore useljava tada osnovani Savez udruga Molekula čije članske organizacije izvode razne javne programe i postaju dom alternativne, suvremene i urbane scene grada, da bi po preseljenju Molekule u Filodrammaticu i Palach 2014. godine u njihove prostore ušli umjetnice i umjetnici s nekima od kojih razgovaram i u ovom tekstu. 

Ponovno šećem po katovima prednjeg dijela zgrade. Kao jednu od važnih godina za kulturu pamtim 2017./2018. kad na drugi kat useljava RIJEKA 2020, tvrtka zadužena za provedbu projekta Europske prijestolnice kulture. Do njihovih se formiraju uredi DeltaLaba, projekta koji je u sklopu EPK razvilo Sveučilište u Rijeci, dok je nekadašnje arhitektonske urede zauzeo HNK Ivana pl. Zajca. Na prvom katu neko je vrijeme djelovao kao izvedbeni, a danas kao prostor za probe djeluje Zajc Lab istoga kazališta, u prizemlju je “Zajcovo” skladište i radiona. S druge strane hodnika galerijski je prostor DeltaLaba, a u njegovom nastavku rezidencijalni prostori nastali u sklopu Urbanih studija, sa spavaonicom za 12 osoba, dnevnim boravkom, kuhinjom i dvije kupaone. Ne zaboravimo i urede Planinarskog društva Kamenjak na prvom katu, kao i činjenicu da se u današnjem Zajc Labu ranije nalazila teretana. Zgradom je godinama upravljao Grad Rijeka, iako pod ne posve jasnim vlasničkim okolnostima, da bi prije par godina u sudskom sporu ona pripala Luci Rijeka, dioničkom društvu za usluge u pomorskom prometu, lučke usluge, skladištenje roba i špediciju. Iako je zgrada još prije desetak godina predviđena za rušenje, a na njenom je mjestu trebao nastati blok poslovno-stambenih zgrada (na natječaju iz 2013. godine pobijedilo je rješenje studija 3LHD), srećom, do 2023. ništa od planova nije se realiziralo, pa danas ovdje još uvijek imam s kim razgovarati. 

Moji su sugovornice i sugovornici dizajnerice Ana Tomić (MKF&AT) i Ana Labudović (RISO i prijatelji) te vizualni umjetnik Igor Eškinja koji prezentiraju artist-run-space ateljee na 500-tinjak kvadrata prvog kata zgrade, zatim Bruno Velčić i Andrej Kljun koji predstavljaju kolektiv okupljen oko radioničkog prostora RiUse sa stražnje strane zgrade te Vinko Golembiowski ispred Music Boxa udruge Ri Rock koji se, također u stražnjem dijelu zgrade, nalazi u njenom drugom krilu.

Sve ih pitam postoji li kohezija na razini zgrade; svi se slažu da je posljednji put potencijal za to postojao u vrijeme rada EPK, kad ju se u većoj mjeri koristilo za razne javne programe i kad je privlačila različite publike. No, ne i danas. Ana Tomić napominje da se zgrada zapravo nikad nije koristila na jednak način, da nema zajednički, javni prostor, niti se njome zajednički upravlja. Ana Labudović pak ističe činjenicu da postojanje različitih dionika stvari čini praktičnima, pa nekad nešto u RiUseu popravlja i izradi, u galeriji DeltaLaba održi program ili izložbu, a u rezidencijalni prostor smjesti umjetnike. Slično kažu i Vinko Golembiowski i RiUse ekipa.

Dakle, što se u zgradi radi? Možda je najlogičnije krenuti od Music Boxa, najstarijeg stanovnika.

Šezdesetak Music Boxovih kvadrata čine uredski/primaći prostor te dvije zvučno izolirane prostorije za probe bendova. Iako skriven u stražnjem dijelu zgrade, s neuglednim pristupnim putom zakrčenim automobilskim parkiralištem s jedne, a skladištima i kontejnerima s druge strane, Music Box djeluju prilično živo i svježe – ima svoju rasvjetu, svoje grafite, klupice na ulazu. I unutra je tako: za vrijeme mog posjeta, prostorom prolaze otac sa sinčićem koji se raspituje za najam bas gitare, dvije mlade žene uvježbavaju božićne pjesme na električnom klaviru, mladić Mateo za kojeg saznajem da je član udruge vrzma se naokolo s pitanjima. Kasno je popodne, pao je mrak, većina grada već slavi Božić, pa zbog ove izmjene lica i generacija zaključujem: Music Box na glazbenoj je sceni bitan.

Vinko Golembiowski priča mi kako je Music Box u Ivexovu zgradu uselio 2011., nakon prvog pokušaja naseljavanja jednog atomskog skloništa na riječkoj Kozali. Taj je prostor bio vlažan, gotovo je uništio opremu koja se tamo držala, nije bio zvučno izoliran, stanari su se bunili zbog buke i Grad je ubrzo ponudio ovaj začudan prizemni prostor s pogledom na skladišta i kontejnere. I njega je bilo potrebno urediti, što je dijelom učinio Grad, a dijelom sama udruga Ri Rock. Kroz godine, udruga je uložila tko zna koliko vlastitih sredstava jer su željeli funkcionalne prostorije opremljene za probe bendova, jam sessione, tečajeve (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, pjevanje, udaraljke), grupne radionice. “To se zapravo sve ovdje i dešava. Tečajevi su se u međuvremenu iz Music Boxa prelili na cijelu udrugu Ri Rock jer smo shvatili da je naša odgovornost graditi nove naraštaje koji će pak graditi glazbenu scenu. Kao Ri Rock, već imamo istoimeni festival, radimo koncerte, ali trebaju nam i akteri na sceni koji će djelovati kroz sve te festivale, koncerte, prostore. Upravo to gradi se u Music Boxu. Jedna je linija te ‘gradnje’ ta da ljudi prostorije koriste za probe ili kao djeca dolaze na tečajeve, a druga ta da ih kroz volontiranje uključujemo u našu zajednicu. Drugo što se godinama stvara počelo je s festivalom Delta Summer Street session, koji je počeo na betonskom košarkaškom igralištu preko puta zgrade, a zatim preselio ispred samog Music Boxa. On je postao mjestom okupljanja velikog broja ljudi koji nisu bili korisnici Music Boxa nego posjetioci svega što se ovdje proizvodi. Iako smo od Delta Summer Street Sessiona, koji je u jednom momentu nabujao na serije koncerata, odustali jer je previše crpio naše kapacitete, danas od javnih događanja za neku vrstu popularizacije i promocije prostora i rada koji se u njemu dešava organiziramo i Dan otvorene probe, što također održava zajednicu. Zadnjih je godina rezultat taj da sa svojim bendovima na Danu otvorene probe nastupaju i naši nekadašnji polaznici Ri Rock akademije, s vlastitim bendovima”, priča Vinko.

Pun je optimizma. I ponosan na rad udruge. Spominje kako je ljetos volonter Filip pred ulazom u Music Box izradio “rock oazu”, prostor za odmor i druženje s klupicama i drvećem koje stvara hlad. “Music Box osnovan je da bude ‘socijalna’ pomoć mladim glazbenicima i bendovima. U tome im pomažemo na sve moguće načine: organizirali smo tečajeve kako biti u bendu, kako nastupati na bini, kako komunicirati s organizatorima koncerata, kako raditi promociju i marketing, što radi tonac a što merch guy, kako se unutar benda raspodjeljuje posao… Ovdje dajemo i informacije poput kako riješiti papire kad se na turneju putuje u inozemstvo… I jako nam je važno da se svi ti mladi budući glazbenici i glazbenice ovdje ili na jam sessionima vide, upoznaju, da znaju tko su i drugi akteri na sceni.” Pitam Vinka postoji li veza između bendova koji su nastajali u Music Boxu i nastupa na Ri Rock festivalu, vodi li jedno drugome. Odgovara s ponosom da svakako vodi. Pitam, jer ne znam, koji su trenutno kul riječki bendovi. Nabraja, od punka Krletka, Johnny Quid, Totem, Morska bolest, Žulj, od metala Nekroza, Omnivor… Mnogi su počeli u Music Boxu. “U 18 godina rada udruge napravili smo vau stvari. I ne samo to, imamo velike planove za budućnost. Upravo smo Gradu predali harrypotter debelu knjigu prijave na natječaj za upravljanje Palachom. Hrpetina je tu planova. A za Music Box? Pa evo, nisam siguran. Stalno nam je nad glavom to pitanje hoće li se zgrada rušiti. Trenutno prokišnjava, što nam stvara izuzetno velik problem. Ako se prostor uništi, neće se lako spasiti”, kaže Vinko.

Hoće li se zgradu pustiti da propadne pa je rušiti ili prodati? Dvaput se tijekom razgovora s “deltašima” spominjalo da su je ove godine obilazili iz tvrtke čije je ime postalo riječki sinonim za nekretnine i ulaganje. Riječ je o grupaciji Lürssen poznatoj po gradnji vojnih brodova i megajahti koja u Rijeci gradi luku za nautički turizam i time definitivno mijenja vizuru sadašnje rive, masovno kupuje i preuzima nekretnine, važan je partner Sveučilištu, od prije nekoliko godina je i vlasnik hotelskog lanca LRH… Iz Lürssena su obilazili i najmlađeg stanovnika zgrade, prostor RiUsea. Radiona RiUse također se nalazi u stražnjem dijelu, na 135 kvadrata. Otvorena je u proljeće 2019., uz podršku EU projekta Forget Heritage kao centar za ponovnu upotrebu u kojem od otpadnih materijala, prije svega plastike i drva, nastaju novi proizvodi. U projektnoj fazi RiUse je vodio Savez udruga Molekula, kojeg je Grad Rijeka kao svog partnera odabrao na javnom natječaju. Voditelj projekta bio je Luka Rodela, na obradi plastike radila je Tanja Blašković, a drveta Marin Šuljić. Ideja je bila ponovnom uporabom stvarati nove proizvode koji imaju praktičnu svrhu. Od projektnog novca nabavljeni su dijelovi za alate i strojeve za recikliranje plastike, bilo je zamišljeno da će se kroz rad RiUsea provlačiti istraživačko-umjetnički projekti, vršiti se edukacija, suradnja sa srednjim školama… Međutim, svjetska pandemija stopirala je te aktivnosti. 

U RiUseu nas danas dočekuju umjetnik i “praktičar” Bruno Velčić te jedan od članova zajednice koja se formirala oko RiUsea, Andrej Kljun. Prostor je u radnom smislu itekako živ: na zidovima, stolovima, policama i u kutovima mnoštvo alata za obradu drveta i željeza, strojeva kojima ne znam naziv, željeznih konstrukcija, drvnog materijala… Radiona. Nema, međutim, plastike; Bruno kaže da se stroj za obradu plastike pokvario davno i danas stoji nekorišten. On sam u prostor je došao 2020., sa svojim projektima dijelom iz polja umjetnosti, dijelom iz “realnog” građevinskog sektora. Svjedok je organskog stvaranja neke nove, neplanirane zajednice koja danas prostor koristi na drugačiji način no što je prvotno zamišljeno. “RiUse je mutirao u neku drugu ideju, zadrugarstvo svoje vrste”, kaže Velčić. On dizajnira i izrađuje konstrukcije od drveta i željeza; pitam za primjer, pokazuje željeznu konstrukciju za stepenice odmah pored stola za kojim razgovaramo, a nabraja i ograde, pergole, kućice, terase, pristupne rampe za osobe s invaliditetom. Pored njega, tu najčešće radi i stolar Šimun koji nekad izrađuje skulpture, a nekad neke sasvim praktične predmete. 

“Kroz godine, tu se šivalo predmete od kože ili starih biciklističkih guma, Morena je plela makramee, radilo se u plastici, željezu, drvu, izrađivale se drvene lule, radila se scenografija za film… Mislim da je kroz prostor prošlo 50-ak ljudi s različitim praksama, a neki od njih još ga uvijek koriste. Prešlo se iz djelatnosti ponovne uporabe, koja se pokazala kompliciranom za provedbu, u prostor u koji se može doći, stvarati, dijeliti znanje, učiti, eksperimentirati, prostor u kojem na raspolaganju imaš alat i radnu atmosferu”, nastavlja Andrej Kljun. “I to na principima solidarnosti, suradnje, dijeljenja znanja, DIY-a. Zajednicu oko RiUsea čine ljudi koji dijele ovaj specifičan interes, koji se znaju s drugih projekata ili pripadaju i nekim drugim, alternativnim, urbanim zajednicama. Rekao bih da na formiranje naših odnosa utječu ideje anarho-sindikalizma, a svakako DIY kulture. Tu ne možeš doći da ti netko nešto odradi. Ne, dođeš i radiš sam, ali možeš dobiti podršku, alate, znanje, ruku. Kada i kako? Pa radno vrijeme  prilično je fluidno, ljudi dolaze i odlaze, ovdje nitko nije stalno zaposlen, najbolje je javiti se direktno Bruni”, kaže Kljun. Velčić potvrđuje – ako se uspostavi zajednički interes ili srodnost ideja, svi su dobrodošli, prostor je otvoren. I briga za prostor također mora biti dijeljena. No daleko je to od masovnosti. Pitam ga jesu li ikad radionu kroz javna događanja pokušali popularizirati. Kaže da osim službenog otvorenja prostora takvih ambicija nije bilo. “Nisam siguran što bi točno javna događanja u ovom smislu bila, što bismo pokazali. Ne postoji ni neki plan. Ne znamo koja je budućnost zgrade. Znam da nam je prostor na raspolaganju do 5. mjeseca 2024. Ne može se zbog toga planirati. Tu smo dok jesmo”.

Tu su dok jesu i umjetnici koji vode prostore na prvom katu prednjeg dijela Ivexove zgrade. Razgovaram s nekima od njih, dvoje su starosjedioci. Otkud oni ovdje? Igor Eškinja prisjeća se da su, kad se prenijela vijest da će SU Molekula odseliti iz zgrade, svi oni bili u različitim fazama života i rada, ali da im je zajednička bila potraga za prostorom. On je tada kao atelje koristio gradski prostor u Vodovodnoj ulici, bivšu ljevaonicu, tražio je drugi, bolji. Kroz razgovore s Gradom, kroz koje je bilo važno ustanoviti da za bivši Ivex nemaju neke druge planove u bliskoj budućnosti, dogovoreno je da ako se skupi dovoljan broj onih kojima prostor treba, bivše uredske i izvedbene prostore Ivexa mogu preuzeti pod sličnim uvjetima i ugovorom kakav je s Gradom imao SU Molekula. Ekipa se formirala organski: svi si se ti umjetnici_e i dizajneri_ce znali sa scene, s javnih događanja koja su zajedno pohodili, nemali broj njih upravo u prostorima Ivexa za djelovanja SU Molekula. Tako 2014. godine na Deltu useljavaju umjetnice i umjetnici čija su imena poprilično javno znana: Igor Eškinja, Milijana Babić, Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović), Nemanja Cvijanović, Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, Sanja Stojković i Tomislav Brajnović. Dodajem da su kroz prostor prošli i Nika Rukavina i kolektiv Tipsy, pridružili su se i Nadija Mustapić, Toni Meštrović i Ana Labudović, a gotovo svi oni i danas djeluju na adresi Delta 5. 

Iz formalnih su razloga osnovali udrugu Delta 5 (koja nikad nije imala intencije da postane umjetnički kolektiv, iako s to pitanje provlači kroz dokumentarac koji je pratio naseljavanje prostora, Obilje umjetnosti Marina Lukanovića), a prva im je zajednička investicija bila prekrajanje prostora kako bi on najbolje poslužio potrebama onih koji su ga naselili. Promišljalo se tko što treba; netko je imao potrebu za manjim prostorijama, netko za većima, a jedna je postala društvena, zajednička prostorija, s namjerom da oni s manjim uredima koji povremeno imaju potrebu izvoditi veće produkcije radova to mogu u društvenoj, ali i s otvorenom mogućnošću izvedbe javnih programa. No, kako podvlači Ana Tomić, za razliku od djelovanja SU Molekule, kod njih nikad nije postojala intencija da se ovi prostori koriste za javne prezentacije njihovog rada, bar ne u onom smislu u kojem najčešće razmišljamo o javnosti programa. Nadopunjuje ju Eškinja koji kaže da, iako prostor nema funkciju javnog, on jest javan u smislu da ima otvorena vrata, a javan je i rad koji se u njemu dešava. 

Iako kolektiv dakle nisu, članovi udruge Delta 5 djeluju po kolektivu srodnim drugarskim principima. “Naravno da je u ovih 9-10 godina ostvaren niz prirodnih suradnji nas koji ovdje radimo, no ono što je bitno jest da su stvoreni zaista kvalitetni međuljudski odnosi. To nije mala stvar. Ako govorimo o zajednici u širem smislu, kad smo u prostor ulazili, zaista smo pokušali razmišljati o ljudima, ne samo tko se bavi likovnom umjetnošću pa da to bude hrpa ateljea, nego tko bi zapravo bio dio tog radnog kolektiva, da prostor bude smislena cjelina, da osobe imaju sličan senzibilitet prema urbanoj, suvremenoj kulturi. Kroz vrijeme se pokazalo da je to bila OK odluka. Bila je to neka vrsta intuicije”, kaže Eškinja. Pitam, koji su to elementi neke njihove “logističke” suradnje. Dobivam odgovor da je to niz zajedničkih odluka poput hoće li zajedno jesti i što kuhati, tko brine o higijeni, tko o tome da su svi ručnici i krpe čisti, da uvijek ima toalet papira, da se javljaju na zajednički mail. 

Ipak, kad dođe do ozbiljnijih problema, nemaju najmodavca kojem se mogu obratiti jer ugovor o najmu nemaju. Imaju usmenu potvrdu da u prostoru mogu ostati do kraja 2024. Najam još uvijek plaćaju Gradu Rijeci, iako je prostor vlasništvo Luke. “Kad smo prije dvije godine imali požar, Grad je poslao svoju inspekciju, Luka svoju, osiguravajuće kuće svoje, agencija zadužena za održavanje nekretnina svoju…  Većina njih nije ni znala da je netko u zgradi. Nama je to bio kritičan moment u smislu, desio se neki problem, a ne znaš kome se obratiti”, prisjeća se Eškinja. “Bitno je samo reći da mi ovaj prostor ne skvotiramo, plaćamo ga. No mi smo samo jedna karika u lancu problema i nejasnoća oko ove zgrade. I također, iako plaćamo povlaštenu najamninu, novac za ovaj prostor ne vučemo ni iz natječaja ni iz projekata; plaćamo je svojim novcem. Da moramo plaćati komercijalnu cijenu, morali bismo otići”, kaže Tomić. Dopunjuje Eškinja: “Kad smo došli, te 2014., ideja je bila da će se sve ovo rušiti. U međuvremenu je prošlo deset godina. Kamo sreće da prođe još deset.”

Postavljam im retoričko pitanje: koliko su prostori kao što je zgrada Ivexa bitni za razvoj urbane umjetnosti i kulture? “Kad nemaš prostor, bilo kakvo djelovanje je rascjepkano, nemaš kontinuitet razvoja jer ne možeš okupiti ljude na jednom mjestu. Mislim da je u gradu koji je imao i više takvih prostora, a više ih baš nema, jako bitno zadržati ga i razvijati kao nezavisan i nekomercijalan prostor u kojem se ljudi mogu umrežavati, okušavati, (ne)raditi”, kaže Ana Labudović. Slažem se. Riječke “rupe” u prostoru, u kojima su nicale specifične (kulturne) zajednice, nešto su po čemu je ovaj grad posljednjih desetljeća bio prepoznatljiv. Urediti te “rupe” – da. Uništiti uspostavljene zajednice – nemojte!

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Međutim, ne i Hartera, zapušten industrijski kompleks u kojem su se posljednjih godina uglavnom priređivali partiji. Ona više nije sigurna zbog mogućnosti odrona, pa je njene vanjske prostore danas moguće koristiti u poprilično ograničenom obujmu. Ne zna se tome konkretan razlog, osim generalne zabrinutosti za sigurnost nakon recentnih hrvatskih potresa, no prigodno je za uvod u stanje riječke nezavisne kulturne scene spomenuti i Harteru. Njena je hala Marganovo ugovorom iz 2013. nezavisnoj kulturnoj sceni dana na upravljanje, u paketu s Filodrammaticom i OKC-om Palach. U međuvremenu je, zbog nesigurnosti, izuzeta iz upravljanja; tada se nešto zaista i urušilo.

Možda je pretjerano reći da se, poput opasnosti u Harteri, u opasnosti nalazi i riječka kultura, jer za njen su se institucionalni segment od 2020. kad je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture ipak dogodile neke pozitivne, ponajviše infrastrukturne promjene. Skladište Exportdrva na riječkoj Delti prepušteno je na upravljanje Gradu i ugošćuje veće izložbe i programe (doduše, po ključu “kome treba”). Dječja kuća, prostor koji programima pune Art-kino, Gradska knjižnica, Gradsko kazalište lutaka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, posljednjih je tjedana vrvio djecom u sklopu dječjeg festivala Tobogan. Čini se da Dječja kuća zaista živi kao novi gradski prostor kulture, u kojem mjesta za svoje programe mogu naći i počinju nalaziti akteri s nezavisne scene. Pored Dječje kuće gradi se nova knjižnica, uređena je Palača šećerane – Muzej grada Rijeke, od 2017. u sklopu tog istog kompleksa Benčić djeluje (i svojom začudnom crveno-oronulom fasadom strši) Muzej suvremene umjetnosti. Preko puta, obnovljena je fasada Željezničkog kolodvora, otvoren je popularni kafić, stanovnici Rijeke pomalo s ciljem komjutaju i tim dosad zaboravljenim dijelom grada.

S druge strane, (lokalne) medijske naslovnice pune intendant HNK Ivana pl. Zajca i njegovi suradnici. U gradskim planovima i proračunima kultura nakon 2020. više nije u fokusu, novu kulturnu strategiju nismo još ugledali iako je stara istekla prije dvije godine, a čak se ispuhuje i srdžba što smo od Europske prijestolnice kulture očekivali previše, a dugoročno dobili gotovo ništa osim spomenutih objekata. Šira je javnost gebelsizirana: kad čuju riječ kultura, sve ih se više hvata za revolver.

Unutar ovako grubo i brzinski ocrtanih riječkih kontura, krajem lipnja je u Filodrammatici organiziran moderirani međugeneracijski javni razgovor “kako znanja, iskustva i informacije o nastanku društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj ne bi ostali samo u nestalnom sjećanju organizacija, pojedinaca, grupa i kolektiva” te tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse sa smjernicama za uspostavu civilno-javnog partnerstva. Oba su događanja organizirana u sklopu projekta Kulturne politike odozdo gdje je Savez udruga Molekula partner.

Posljednji put kada se u Rijeci odvio razgovor o društveno-kulturnim centrima i participativnom upravljanju, davne 2011., Rijeka je bila srdit i srčan grad. Na tribine se dolazilo masovno, da bi se argumentiralo, vikalo, gađalo jajima, predlagalo ili odbijalo prijedloge. No, tome više nije tako. Pokazala je to i nedavna tribina o “stanju u HNK Ivana pl. Zajca” koja je, ma koliko taj skupi krumpir bio vruć, ispala samo prilika za apologiju kazalištu, bez da je okupila neku značajniju publiku ili da je iz te publike upućeno bilo kakvo opasnije pitanje.

Tako je i tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse uspostavljanja i funkcioniranja civilno-javnih partnerstava bila mlaka u smislu da se, osim predstavnica gradskog Odjela za kulturu za koje nikako ne bi bilo dobro da su odbile poziv, na nju odazvalo tek desetak “dežurnih krivaca”. Autorica ovog teksta sjeća se drugačijih rasprava o prostorima kulture i kulturi općenito, pogotovo u periodima ključnih promjena kakav je sada. Naime, tribina je održana u jeku javnog savjetovanja o novoj Odluci o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke.

Legalni okviri i legacy

Vratimo se na trenutak u 2013. godinu kada je Savez udruga Molekula na natječaju dobio na upravljanje prostore Marganova, Palacha i Filodrammatice. Taj je ugovor bio važeći do 2019., a njegov aneks potpisan u sklopu projekta Žiroskop do listopada 2020. godine. U 2022. potpisani ugovor o korištenju Filodrammatice i Palacha više nema nitko iako se prostori za programe regularno koriste. Tijekom cijelog tog perioda na snazi je bio tzv. riječki model upravljanja objektima kulture čije osnovne postulate nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke očito stavlja ad acta, a da o tome nitko ništa nije komunicirao sa zainteresiranom javnosti.

Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013.-2020. Ideja je bila da Palach, Filodrammatica i Marganovo postanu novi centri nezavisne i studentske kulture, a nezavisna kultura definirana je tada kao ona koja se bavi suvremenom umjetnošću i kulturom, socijalno angažiranim sadržajem i kritičkim društvenim praksama za mlade.

Kompleksan projekt Žiroskop – Civilno-javno partnerstvo u upravljanju prostorima kulture u Rijeci, gdje je Grad Rijeka bio partner te za koji su dobiveni nemali EU novci, osmislio je nekoliko participativnih alata radi rješenja nestabilnosti korištenja prostornih resursa za sve izvaninstitucionalne aktere u kulturi te radi razvoja civilno-javnog partnerstva u upravljanju prostorima Filodrammatice, OKC Palach i HKD-a na Sušaku. Među njima su Vijeće korisnika, tijelo koje su trebali činiti predstavnici onih udruga/inicijativa koje već koriste prostore i tzv. vanjski korisnici. Osmišljeni su i kriteriji za korištenje prostora OKC-a Palach i Filodrammatice.

Naime, kako Savez udruga Molekula prostorne resurse kojima upravlja besplatno dodjeljuje udrugama, umjetničkim organizacijama, pojedincima i skupinama koje se bave specifičnim kulturno-umjetničkim praksama, tako su i prostori Filodrammatice i OKC-a Palach trebali biti namijenjeni svima onima koji odgovaraju tom programskom profilu. Model je trebao jamčiti stabilnost i perspektivu korištenja ovih prostora, kao i uspostavljanje procedura uključivanja aktera u kulturi u upravljanje prostorima i povećanu participaciju građana u kulturnim aktivnostima. Paralelno se odvijao i proces razvoja participativnog upravljanja HKD-om na Sušaku, koji služi jednom dijelu nezavisne kulture scene, onome koji je za programe sredstva osigurao kroz javne potrebe u kulturi.

Također, Rijeka je tada na snazi imala i Odluku o davanju na privremeno ili povremeno korištenje poslovnog prostora u objektima kulture u vlasništvu Grada Rijeke, konkretno HKD-a na Sušaku koji je u međuvremenu postao javna ustanova, prostora u Križanićevoj 6 te prostora na adresi Delta 5.

Što je potencijalno problematično u novoj Odluci

Nacrtom Odluke o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke nominalno se sad nanovo žele osigurati sigurnost, stabilnost i održivost za konkretno popisane prostore.

U uvodu Odluke na savjetovanju navodi se da su uvjeti i način davanja na korištenje prostora dosad bili određeni Odlukom o davanju na privremeno ili povremeno korištenje, no da potonja ne sadrži jasne kriterije koje zahtijevaju trenutne potrebe. Možda će netko pomisliti da su dosadašnji dionici upravljanja po riječkom modelu Palachom i Filodrammaticom, Savez udruga Molekula, koji su, kako je na spomenutoj tribini rekla Helena Semion-Tatić iz Odjela za kulturu Grada Rijeke, “s Gradom već 20 godina usko povezani te rade i educiraju se zajedno”, o ovoj promjeni kursa znali i prije javnog savjetovanja o novoj Odluci, međutim taj bi se netko prevario.

Prevario bi se i kad bi pomislio da je Odluka proizašla iz strategije razvoja kulture jer strategije još uvijek nema, no ne bi se prevario u predviđanju nekog novog narativa. U uvodu nove Odluke piše da su prostori u fokusu “prostori od važnosti za sve ljude koji žive u Rijeci”. Po čitanju autorice ovog teksta, već ta formulacija podcrtava da se fokus Grada s izgradnje snažne i kritične nezavisne kulturne scene okrenuo nekim drugim, ne tako klasterski definiranim programima i akterima. Ukratko, ideja je, čini se, zadovoljiti sitnim mnoge.

Nacrtom prijedloga Odluke o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke predlaže se da se prostori kulture daju na korištenje udrugama na temelju provedenog javnog natječaja koje bi provodilo posebno osnovano peteročlano povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka iz reda predstavnika kulturnih vijeća (dva člana) i izvaninstitucionalne scene (dva člana, birana javnim pozivom) te osobe iz Odjela za kulturu. Odlukom je predviđena univerzalna naknada za korištenje svih prostora kulture (kao i troškova), uz iznimke galerije i dvorana na 1. katu te ”ex-gal” dvorane i garderobe na 2. katu Filodrammatice, kao i zajedničkih prostorija Kluba Palach.

Navodi se da je cilj ovakve odredbe podržati kulturno-umjetničku scenu te istovremeno osigurati maksimalnu popunjenost prostora kulture. U tom kontekstu, navedeni prostori kulture trebali bi biti otvoreni širem krugu zainteresiranih osoba za privremeno korištenje, što bi trebala biti iznimka od dosadašnjeg pravila da se prostori kulture ne smiju davati na korištenje trećim osobama. Stalni korisnici stoga se upućuju da osmisle moduse korištenja prostora i za treće zainteresirane osobe (gdje su nestale preporuke Žiroskopa?). Također, s obzirom da je Odlukom predviđeno dugoročno korištenje prostora kulture (pet godina), za korisnika je predviđeno da sam snosi troškove tekućeg održavanja prostora. I ovdje se postavlja pitanje što će se smatrati troškovima tekućeg održavanja, i iz kojih izvora bi se oni trebali osigurati budući da nacionalni izvori (prvenstveno Ministarstvo kulture) ne podržavaju troškove hladnog pogona odnosno još uvijek podržavaju samo programe.

Za koga Kodeks?

Je li riječka nezavisna kulturna scena prostore koristila loše pa ih sada trebaju pokušati koristiti neki drugi? I što je uopće ostalo od te scene? Ova se autorefleksivna pitanja uistinu i jesu postavila u sklopu tribine o Kodeksu i u sklopu međugeneracijskih razgovora jer – kao što to najčešće bude – nezavisna scena mnogo lakše od institucionalne istražuje vlastite greške.

Međugeneracijski javni razgovor i tribina predstavljanja Kodeksa dobre prakse otvorili su nekoliko lokalnih, ali i nekoliko univerzalnih tema. Može ih se podvesti pod kategorije homogenosti zajednice, izvora financiranja, infrastrukturne potpore radu nezavisne scene i post-EPK efekata. U odnosu na homogenost zajednice, nezavisna riječka scena sama sebi zamjera što nije osigurala smjenu generacija ili što generacija do koje je smjena došla, a ta je ponajviše okupljena oko studentske Galerije SKC, ne osjeća povezanost s vrijednostima nezavisne kulturne scene. Požalilo se da nekim drugim akterima nezavisne scene naši “dežurni krivci” služe tek kao pružatelji usluga – prvi trebaju prostore, ali istovremeno ne žele sudjelovati u zajednici koja prostorima upravlja niti za prostore koje koriste snositi odgovornost.

Što se izvora financiranja tiče, zaključeno je kako su organizacije u kulturi kroz Europski socijalni fond postale organizacije koje zadovoljavaju potrebe u području socijalnih usluga, što im nije primarni cilj djelovanja. Konstatirano je da sredstva javnih potreba u kulturi Grada Rijeke nikad nisu bila niža te da je “scena”, koja nikako nije jedan entitet već unutar njega postoje različiti klasteri, u kompeticiji za ta ista oskudna sredstva.

Što se infrastrukturne potpore radu nezavisne scene tiče, besplatno korištenje prostora Filodrammatice uistinu jest dalo vjetar u leđa nekim novim organizacijama, no promjene u načinu upravljanja Filodrammaticom donose veliku neizvjesnost i mogle bi urušiti ove pozitivne efekte.

Zaključeno je i da je EPK negativno ili nikako utjecao na prostore izvedbe, da oprema kupljena za EPK nije na raspolaganju sektoru (a mogla bi biti), kao i da EPK generalno nije ostavio pozitivan legacy. Konačno, izrečeno je i da prije dvadesetak godina, kad su nastajale riječke organizacije u kulturi, nije bilo govora o komercijalnom aspektu njihova rada, dok se danas od organizacija očekuje osiguravanje neke vrste resursa za kulturne i kreativne industrije, komercijalni aspekt i interesno povezivanje.

U ovaj je i ovakav kontekst sjelo predstavljanje Kodeksa dobre prakse koji, uvodno je naglasila predsjednica Operacije grad i članica skupine za izradu Kodeksa Mirela Travar, nije dovršen dokument jer su praktičari koji se bave ovim temama pozvani da ga nadopunjavaju. Predstavila je povijesni okvir za donošenje Kodeksa, do kojeg je došlo nakon osnivanja Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade kojim sudionički upravljaju Grad Zagreb i Operacija grad te čija infrastruktura služi društveno korisnim programima nezavisne kulturne scene. Nadalje se ukazala potreba za udruživanjem nacionalnih društveno-kulturnih centara (ostvareno: danas postoji Mreža DKC-a kao formalna udruga), te za popisivanjem elemenata dobre prakse u dokument koji bi služio svim dionicima zainteresiranim za javno-civilno partnerstvo (Kodeks). Kao treći se korak vidi upisivanje društveno-kulturnih centara u kulturni sustav koji ih sada tek površno prepoznaje novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Stoga je izrađen i nacrt zakona o (društveno) kulturnim centrima kojim se pored ostalog traži i njihovo izdvajanje iz novog Zakona i koji bi trebao urediti legislativu za sve subjekte koji trenutno nemaju svoje mjesto u pravnom okviru.

Davor Mišković, također član radne skupine za izradu Kodeksa, kratko je predstavio sam dokument, kazavši da je prije svega bilo važno donijeti tip smjernica kako bi se civilno-javno partnerstvo održalo u okvirima javnog interesa. Kodeks je rađen kao dovoljno općenit dokument, otvoren za sugestije javne uprave i objavljen na stranicama svih partnera u projektu. Kodeks taksativno navodi elemente civilno-javno partnerstva, definira ga, navodi njegove oblike i modele uspostave. Modeli se, kazao je Mišković, razlikuju prema stupnju suradnje javnog i civilnog sektora. U Rijeci, na primjer, civilni je s javnim sektorom dosad surađivao u upravljanju prostorima, a da ta suradnja nije formalizirana, što se također pokazalo kao model koji u praksi funkcionira. Radi očuvanja javnog interesa u civilno-javnom partnerstvu, propisane su i mjere za osiguravanje transparentnost i sprečavanje sukoba interesa.

Za kraj – Armada

Kako je ideja predstavljanja Kodeksa bila prodiskutirati ga i s javnim sektorom, na tribini su sudjelovale i zaposlenice gradskog Odjela za kulturu. Tako je ravnateljica Direkcije programa Odjela za kulturu Grada Rijeke Helena Semion-Tatić pohvalila Kodeks radi ostvarivanja javnog interesa, dijeljenja odgovornosti (počevši od financijske), ostvarivanja prava na sudjelovanje u korištenju resursa i provedbi aktivnosti, a transparentnost rada i upravljanje sukobom interesa izdvojila je kao posebno važne teme.

Sjajno je da javna uprava u Rijeci prepoznaje vrijednosti Kodeksa. No, nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke već je na stolu, i teško da će implementirati išta od Kodeksa. Odluka jest bila na javnom savjetovanju, no o tome još ne znamo ništa jer se izvješća s javnih savjetovanja na stranicama Grada Rijeke ne objavljuju baš ažurno.

Drugim riječima, autori Kodeksa možda više neće imati ni razloga dolaziti u Rijeku jer je pitanje hoće li Rijeka nastaviti biti na popisu gradova s uspostavljenim javno-civilnim partnerstvom, ovakvim kakav se čita iz Kodeksa.

Za kraj, crtica koju je autorici teksta nemoguće ne spomenuti jer je vezana za događaj koji se odigrao doslovno u momentu ispisivanja ovog posljednjeg paragrafa. Riječ je o divljaštvu mladih predstavnika riječke Armade koji su u noći 20. srpnja navalili na Korzu na navijače švedskog kluba Djurgården, divljaštvu koje se rijetko viđa na ulicama Rijeke. Upravo je ono okidač za postavljanje pitanja o važnosti dosadašnjeg narativa riječkog modela kulture: nije li među svim ovime što je u tekstu spomenuto ipak bilo ključno zadržati ulaganje u socijalno angažiran sadržaj i kritičke društvene prakse za mlade?

U desetak hrvatskih gradova akteri nezavisne kulturne scene okupljeni u udruge i saveze zajedno s gradskim upravama razvijaju modele upravljanja velikim prostornim resursima namijenjenim kulturnim i društvenim aktivnostima. Ipak, društveno-kulturni centri još uvijek predstavljaju nov i nedovoljno prepoznat oblik ustanova u kulturi. Prvi centar takve vrste jest Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, koji su suosnovali Savez udruga Operacija grad i Grad Zagreb. Osnivanjem Pogona započeo je proces zagovaranja uspostave sličnih ustanova u Hrvatskoj i regiji, a posljednji korak tog procesa osnivanje je Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR u svibnju 2020. godine.

Osnivači Mreže su Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Forum udruga nezavisne kulture – FUNK (Koprivnica), Platforma Doma mladih (Split), Platforma Hvar (Hvar), Savez udruga KAoperativa (Karlovac), Savez udruga Klubtura (Zagreb), Savez udruga Molekula (Rijeka), Operacija Grad (Zagreb) i Savez udruga Rojca (Pula). Mreža je u listopadu 2021. imala strateško planiranje na Hvaru, a s njenim predstavnicima razgovarali smo o tome kako je Mreža osnovana i s kojim ciljem te što društveno-kulturni centri jesu i kakav tip društvenosti podrazumijevaju.

Audio zapis je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog zapisa isključiva je odgovornost udruge Kurziv.

Projekt Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).

Davne 2013. budućnost riječke nezavisne kulturne scene izgledala je svijetlo i prosperitetno. Grad Rijeka dodijelio je prostor kluba Palach, dio prostora zgrade Filodrammaticae i prostor Marganova na korištenje bez naknade Savezu udruga Molekula na 5 godina. Savez je osnovan 2008. radi zagovaranja za bolje prostorne uvjete članica i drugih organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni. 

Odjel gradske uprave za kulturu htio je da Palach, Filodrammatica i Marganovo budu novi centri nezavisne i studentske kulture radi osnaživanja programskih, organizacijskih i upravljačkih kapaciteta nezavisne kulturne scene, kao i poticanja Sveučilišta za osnivanje i rad Studentskog kulturnog centra. SKC tako preuzima vođenje galerijskog prostora Palacha. Grad je na sebe preuzeo režijske troškove grijanja, struje, vode i čišćenja za Filodrammaticu i grijanja za Palach. Dio prostora kluba Palach dan je u zakup za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Savez ne plaća najam i zauzvrat organizacijama civilnog društva i pojedincima u području suvremene umjetnosti i kulture te kulture mladih omogućuje korištenje prostora bez naknade. 

U tom periodu pojam društveno-kulturnih centara dobiva na važnosti, najavljuju se mogućnosti njihovog financiranja kroz programsko razdoblje 2014-2020 Europskog socijalnog fonda, u priču se uključuju Ministarstvo kulture, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Ured za udruge Vlade RH, Zaklada Kultura nova… Potom, 2016. Rijeka je proglašena Europskom prijestolnicom kulture za 2020. godinu te rastu očekivanja da će se upravo nezavisna scena kao proizvođač većine kulturnih događanja u gradu kroz taj program profilirati kao neizostavan akter kulturne slike grada, koji također zaslužuje i (su)upravljati “svojom” ustanovom ili institucijom. Krajem studenog 2017. otvoren je poziv za potporu razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi pod nazivom Kultura u centru, u sklopu Europskog socijalnog fonda, namijenjen financiranju daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi ili razvoju aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela gdje on još ne postoji.

Za projekt Žiroskop su Drugo more i partneri (Savez udruga Molekula, udruge Filmaktiv, Ri Rock i Prostor plus te Grad Rijeka) osigurali 2.416.102,66 kuna. Osim osmišljavanja boljeg modela upravljanja prostorima nezavisne kulture, iznos je to namijenjen za niz edukacijskih aktivnosti i rad community internetskog Radija Roža, a iz potrebe rješavanja problema nestabilnosti korištenja prostornih resursa za sve izvaninstitucionalne aktere u kulturi. Ishod su trebali biti ojačani kapaciteti organizacija civilnog društva i javne uprave za sudioničko upravljanje te ojačan socijalni dijalog s posljedičnom uključenosti građana u upravljanje javnim resursima. 

Tijekom provedbe projekta Molekuli je istekao ugovor za upravljanje prostorima i on nikada nije ponovno potpisan – čeka se raspis novog natječaja. Do tog trenutka prostor Marganova zbog neadekvatnosti više nije u upotrebi niti se tamo organiziraju događanja, a Palach ostaje bez ugostitelja što povratno utječe na učestalost i posjećenost događanja. Od isteka ugovora o suupravljanju prostorima Molekula je partner s Gradom na različitim projektima te se temeljem njih produljuje korištenje tih prostora. U međuvremenu je izvršena revizija ugovora o su-upravljanju te je zaključeno da korisnici prostora trebaju plaćati sve režije osim struje te su one došle na naplatu retrogradno, za određene prostore čak do 2013. godine, što je dodatno otežalo, a u nekim segmentima i onemogućilo djelovanje i poslovanje Saveza.

Prijedlozi modela upravljanja do kojih su u sklopu projekta Žiroskop došli u Molekuli su javno-civilna ustanova po uzoru na zagrebački Pogon; dosadašnji model kojem bi se pridodalo Vijeće korisnika, odnosno uspostavio mehanizam participacije u odlukama oko vođenja prostora onih korisnika koji nisu u SU Molekula, ali rade programe u navedenim prostorima; te pronalaženje novog, trećeg prostora za nezavisnu scenu koji upravljački ne bi imao veze s Gradom. Prema pisanju Jelene Androić, u Gradu su odbacili mogućnost osnivanja hibridne ustanove iz nekoliko razloga. Nova ustanova u kulturi koju 2020. osniva  Grad, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, u svom statutu već ima “skrb” za izvaninstitucionalnu kulturu odnosno na pojedinim programima surađuje s nezavisnom scenom i ustupa joj korištenje nekih prostora. Nadalje, u slučaju osnivanja mješovite ustanove, Grad bi morao reorganizirati upravu odnosno delegirati zaposlenika da zajedno sa Savezom operativno sudjeluje u upravljanju prostorima, a za to nema kapaciteta. Naposljetku, Grad smatra da bi se osnivanjem hibridnog tijela nezavisna kultura institucionalizirala odnosno približila javnom sektoru. 

Ostaje za vidjeti na koji će način biti koncipiran novi natječaj za upravljanje prostorima Filodrammaticae i Palacha, no za sada je vidljivo da se kulturna politika Rijeke kreće u smjerovima komplementarnim onima na nacionalnoj razini. S jedna strane događa se intenzivna komercijalizacija sektora kroz naglasak na razvoj kreativnih industrija, s druge veće ulaganje u institucionalni oblik kulture, a oba su najveći zamah dobili kroz projekt Europske prijestolnice kulture. Projekt Žiroskop započeo je paralelno s pripremama za EPK. I kao što je globalna pandemija zaustavila događaje u Rijeci koji su trebali obilježiti kulturnu 2020. godinu, tako se i projekt većinom odvio u atmosferi zabrane okupljanja, fizičkog kontakta i zajedničkog rada. 

Pandemija je u sektoru kulture suštinski promijenila uvriježene modele rada te većinu događanja prebacila u online prostor, stoga je i koncept društveno-kulturnih centara, fizičkih mjesta okupljanja i razmjene zajednice, donekle izgubio na važnosti kod lokalnog stanovništva. Polovicu programa koji se odvijaju u prostorima kojima upravlja Savez organiziraju članice, dok drugu polovicu organiziraju vanjski korisnici. Savez nema programske aktivnosti jer se time bave pojedine članice zasebno: Drugo more suvremenom umjetnošću i diskurzivnim programom, RiRock glazbenim, Prostor plus scensko-izvedbenim, Filmaktiv audiovizualnim programom, a Delta 5 je umjetnički kolektiv.  

U sklopu projekta Forget Heritage, zajedno s Gradom je pokrenut projekt RiUse u prostoru u staroj zgradi Molekule na adresi Delta 5, za aktivnosti edukacije djece i mladih o temama klimatskih promjena i reciklažnih praksi te umjetničko-istraživački segment koji se bavi iskorištavanjem i ponovnom uporabom drvnog i plastičnog otpada. U prostoru na istoj adresi kojim je nekada upravljao Savez sada se nalaze umjetnički ateljei i prostori za probe, za koje pojedinci plaćaju najam. 

U kontekstu novih zahtjeva koji se postavljaju pred aktere nezavisne kulturne scene, pitanje zagovaranja za bolje i pravednije upravljanje javnim resursima te osiguranja održivosti kroz programe Europske unije, prvenstveno Europskog socijalnog fonda, ispostavljaju se ključnima za daljnji razvoj i održanje Saveza, uz uključivanje novih organizacija i korisnika u programe i prostore kojima Savez upravlja te će, ovisno o uvjetima natječaja čije se raspisivanje čeka kroz cijelu 2021, i nastaviti upravljati.

Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv.  

Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Savez udruga Klubtura raspisao je poziv za prijave na 1. krug razmjene suradničkih kulturno-umjetničkih aktivnosti u sklopu projekta DKC-HR: Mreža društveno-kulturnih centara, koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Poziv je otvoren građanima te svim organizacijama koje pripadaju području djelovanja Klubture, a obavezno je partnerstvo s minimalno jednim od voditelja postojećih društveno-kulturnih centara, ujedno i partnerima u projektu: Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Platforma za Društveni centar Čakovec, Savez udruga KAoperativa, Platforma Doma mladih, Art radionica Lazareti, Savez udruga Molekula i Savez udruga Rojca. 

O svemu smo detaljnije porazgovarali s koordinatorom mreže Domagojem Šavorom.

KP: Što je DKC-HR?

DKC-HR projekt je koji od kraja 2018. provodi Savez udruga Klubtura s partnerima. Njime se na više razina želi osnažiti programsko i formalno umrežavanje platformi i ustanova koje na različite načine upravljaju postojećim društveno-kulturnim centrima u Hrvatskoj, konkretno u Zagrebu, Karlovcu, Čakovcu, Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Puli. Društveno-kulturni centri obuhvaćaju inicijative za stvaranje suradničkih modela upravljanja u društvenokulturnom polju u svim navedenim sredinama, a koji su u različitim fazama upravljanja. Pored njih, postoje inicijative za razvijanje sličnih modela suradničkog upravljanja i u drugim dijelovima Hrvatske i razvojem ovoga projekta želi ih se uključiti u mrežu. U projektu provodimo edukacijsku komponentu za organizacije i ustanove, formaliziranje mreže DKC-a s postojećim platformama i nekoliko novih iz cijele Hrvatske, te razmjenu programa u kojoj je bitan faktor uključivanje građana.

KP: Zašto je bitno uključiti građane?

Građani bi trebali moći prepoznati te prostore kao svoje s obzirom da imaju postojeće resurse i načine uključivanja svojih korisnika u rad koji je specifičan i koji im je maksimalno prilagođen. Građanima želimo približiti i model upravljanja tim prostorima i sadržaje koji se u njima proizvode. DKC-i su u svojoj osnovi namijenjeni svim društvenim slojevima pa se može reći da, iako mogu djelovati u specifičnom kulturnom polju, ne bi smjeli biti isključivi prema ostalim društvenim segmentima. To su uglavnom oblici suvremene kulture i umjetnosti koji predstavljanju nove modele uključivanja građana u kreiranje programa, ali i sudjelovanje u upravljanju prostorima.

KP: Osim udrugama i inicijativama, DKC-HR otvoren je i pojedincima.

Točno, i to ga razlikuje od CT-HR, ključnog dugogodišnjeg programa mreže Clubture, utemeljenog na izravnoj suradnji između udruga, umjetničkih organizacija i neformalnih inicijativa u polju nezavisne kulture. One kroz platformu razmjenjuju sadržaje ili zajednički osmišljaju i provode nove partnerske projekte, tako doprinoseći kulturnom razvitku, decentralizaciji kulture i razvoju civilnog sektora u kulturi. Isto tako, CT-HR program omogućava dostupnost inventivnih i kvalitetnih kulturnih sadržaja u različitim dijelovima Hrvatske, u manjim i većim sredinama, za različite ciljane skupine.

DKC-HR je pilot platforma osmišljena kao dinamičan sadržaj koji će se kroz provedbu modificirati, prema interesima i mogućnostima prijavitelja i partnera. Koristi postojeću infrastrukturu CT-HR, između ostaloga pravila i procedure, način poziva i uključivanja članica u model suradničkog odabira projekata gdje skupština i prijavitelji zajednički ocjenjuju projekte i donose odluku o projektima koji će se provoditi. To je dobra i uspješna praksa koju Clubture provodi već 16 godina. 

KP: Koje su još posebnosti ovog javnog poziva?

Kao što sam već spomenuo, specifičnost poziva je da se na njega mogu javiti građani, umjetnici iz cijele Hrvatske te organizacije, čiji se projekti uklapaju u područje djelovanja Klubture. Oni se mogu javiti minimalno jednom voditelju spomenutih DKC-a i barem još jednom partneru i osmisliti projekt koji će se odviti u najmanje tri društveno-kulturna centra u Hrvatskoj. Događanja koje se mogu prijaviti mogu biti i kombinacija suradničkog projekta i turneje što se detaljnije može vidjeti u tekstu poziva. Provedba projekata odvijat će se do sredine 2020. godine, čime će prijavitelji imati veću slobodu planiranja svojih događanja. Svakako potičemo da se prijavljuju nove aktivnosti koje nisu toliko vezane uz postojeće u sklopu CT-HR.

U sklopu poziva događa se umrežavanje na više razina. Građani se upoznaju s radom DKC-a, a DKC-i s novim akterima iz lokalne i šire zajednice, i ostvaruju se partnerstva između samih DKC-a razmjenom programa. Društveno-kulturni centri ovdje prvi put surađuju na takav način. Istovremeno, voditelji sedam društveno-kulturnih centara pružaju pomoć prijaviteljima i prate njihovu provedbu, što je također novi moment – ne moraju samo hostati događanje već mogu biti podrška u tehničkom pogledu, ali i pogledu transfera znanja i praksi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Rijeci je od 26. do 28. listopada održan 10. Clubture Forum, specifična javna forma djelovanja Saveza udruga Klubtura. Trodnevni program u organizaciji SU Klubtura, Saveza udruga Molekula i udruge Drugo more predstavio je bogat izložbeni, glazbeni, performativni i filmski program, s radionicama i javnim razgovorima. Paralelno s održavanjem Foruma u izložbenom prostoru Filodrammatice Drugo more predstavilo je izložbu Tiskaj bez crne, ekstremno upojno! Maria Aničića koja dokumentira aktivnosti udruge od 2002. do 2015. godine kao važnog segmenta riječke nezavisne kulturne scene. Tim smo povodom razgovarali s Petrom Corvom iz Drugog mora.

KP: Možeš li nam, povodom izložbe Tiskaj bez crne, ekstremno upojno!, ukratko opisati put i razvoj Drugog mora do danas?

Ova nam je izložba jako važna iz perspektive organizacije, zanimljivo je vidjeti taj rast i razvoj u nekom prostoru, postavljen kroz priču i vremenski period, kao i vratiti taj film unazad. Ono što je vidljivo, s jedne strane, jest programska priča Drugog mora – na početku smo imali puno manje programa i puno smo više pažnje pridavali svakom vizualnom materijalu koji je nastajao u tom periodu. U suradnji s Mariom Aničićem provodilo se jako puno vremena uz svaki materijal, mozgalo se, gledalo, a i vrijeme je bilo drugačije, kao i odnos prema vizualnim materijalima. U tom je smislu Drugo more naraslo, još uvijek smo ovdje i opstajemo i rastemo pritom, i s obzirom na broj programa i broj zaposlenih koje uspijevamo pokriti. Unutar okvira u kojem radimo, sjajno je kad imaš ljude s kojima voliš raditi. Ova je izložba i naša retrospektiva, ali i pogled na zajednički rad i odnos prema tome što je vizualni materijal danas. Danas je puno ubrzaniji, što se može pratiti i na samoj izložbi, pogotovo od programa Refleks. Također, i danas raspravljamo o tome koliko ti plakati komuniciraju i na koji način – i dalje stojimo kod toga da plakat nije samo sredstvo informacije već nam je bitan i vizualni odnos i dizajnerski moment kojim komuniciramo.

KP: Koliko je članstvo u Clubtureu i povezanost s drugim organizacijama u Hrvatskoj preko njega pridonijelo da Drugo more danas bude gdje jest?

Članstvo u Clubtureu Drugom je moru bilo jako značajno i na samim počecima s obzirom da je bio prilika razmjene programa, mišljenja, upoznavanja različitih organizacija s područja hrvatske, a i mjesto osnaživanja civilnog društva. Puno je dobrih stvari napravljeno kroz Clubture za razvoj civilnog društva u cjelini. 

KP: Trenutno govorimo o 15 godina Drugog mora. Kako bi mi opisala u par rečenica riječku nezavisnu scenu iz perspektive proteklih petnaestak godina – gdje vidiš da se ona trenutno nalazi od početka dvijehiljaditih?

Nezavisna scena je jedino mjesto gdje sam u Rijeci radila sve ove godine, od perioda studiranja do danas. U Rijeci ona ima svoje uspone i padove i u toj promjeni scena egzistira sve ove godine. Naravno, postojale su produktivnije godine i to prvenstveno zbog većeg financiranja od strane Grada. Lokalno financiranje je i dalje veoma važno u lokalnoj zajednici i to ne mogu nadomjestiti nikakvi EU projekti. Tako je u nekim periodima bilo više suvremene plesne scene koja sad opet postoji u manjem obujmu, naprimjer. Vidljivi su ti intervali. Iz perspektive Drugog mora, sjajno je kad postoji i konkurencija jer ona nužno ne znači kompeticiju, već suradnju, i zato bi bilo sjajno da je grad bogatiji u smislu organizacija. Uostalom, Molekula je i na samom početku bio projekt Drugog mora, mjesto okupljanja sudionika nezavisne scene u Rijeci. 

KP: Savez udruga Molekula sada upravlja prostorima Filodrammatice i Palacha te Marganova koje je trenutno uspavano. U to smislu, ima li Rijeka već društveno-kulturni centar?

Djelomično – da. Mislim da bi ta struktura odnosno način upravljanja prostorima trebao biti puno strukturiraniji od ovoga što imamo. Radi se o istoj stvari o kojoj sam već govorila – dok je rad slabo financiran, ni ne može postojati društveno-kulturni centar u pravom smislu riječi. Oduvijek postoji ideja da se na nezavisnoj sceni može raditi bez novaca, što do nekog trenutka može funkcionirati, ali dugoročno ne može. Da imamo stabilnije plaće te strukturu koja bi pokrivala infrastrukturu, i stvar organizacije i upravljanja bila bi mnogo jača. U kontekstu DKC-a, vidjet ćemo što će se još događati, ali definitivno Palach i Filodrammatica imaju potencijala za poboljšanja. Sve ovisi o uključenim organizacijama i gradskim usmjerenjima.

Savez udruga Klubtura / Clubture je mreža organizacija koja radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene. Glavne aktivnosti mreže usmjerene su programskom povezivanju, podizanju javne vidljivosti, poticanju organizacijskog razvoja scene te jačanju njezina utjecaja na promjenu institucionalnog okvira u kojem djeluje. SU Klubtura osnovan je 2002. godine s ciljem stvaranja uvjeta za programsko i projektno povezivanje aktera na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj i u regiji, te zagovaranja mjera kulturnih politika koje pogoduju stabilnosti nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj. Također, jedan od osnovnih ciljeva Klubture osiguravanje je kontinuiranog prijenosa vrijednosti, znanja i vještina akterima na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj i u regiji, kao i povećanje vidljivosti nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj i izvan nje.

Formiranjem mreže Clubture nezavisna kulturna scena stvorila je svoj vlastiti okvir za zajedničko djelovanje i borbu za korekciju sustava koja će pogodovati njenom stabilnijem i održivijem razvoju. Kroz nju se hrvatska nezavisna scena profilirala kao suradnička zajednica koju odlikuje interes za razmjenu i konceptualiziranje programa, te zajedničko planiranje, a svojim kriterijima pri izboru programa doprinosi profesionalizaciji i osnaživanju pojedinih organizacija te civilne scene općenito. Kriteriji prema kojima se odlučuje pritom su sociokulturni kapital koji programi nose, a ne eventualne estetske vrijednosti koje pronose. Time mreža Clubture značajno doprinosi kulturnoj demokraciji te je važan sudionik u ukupnom kulturnom razvitku.

SU Klubtura 2008. godine pokrenula je program Clubture Forum kako bi stvorila uvjete za kontinuirani transfer informacija, specifičnih znanja i vještina između organizacija nezavisne kulturne scene, jačanje međusobnih partnerskih odnosa među njima, te utjecala na njihovu vidljivost prema donosiocima odluka. Forumima Klubtura također zainteresiranoj javnosti predstavlja svoj rad, a nakon Zagreba, Dubrovnika, Pule, Zadra, Splita, Čakovca, Karlovca i Vukovara, ovogodišnji jubilarni Clubture Forum ponovno se održava u Rijeci, gdje je organizirano i njegovo prvo izdanje. Ove će se godine većinom odvijati u prostoru OKC-a Palach i Filodrammatice, a trodnevni program pripremljen je u suradnji s organizacijama okupljenim oko platforme Clubture te donosi bogat izložbeni, glazbeni, performativni i filmski program, s radionicama i javnim razgovorima.

Jedan od programa koji će 26. listopada otvoriti forum izložba je Dunje Kučinac i Dejana Dragosavca Rute Nezavisni prostori – prostori nezavisnih. Izložba tekstualno i vizualno dokumentira povijest društvenih centara i klubova širom Hrvatske u kojima od 1988. do 2015. godine djeluju organizacije nezavisne kulture. Izložba je dosad predstavljena u Karlovcu, Splitu, Osijeku, Čakovcu, Puli, Vukovaru i Zagrebu, a nastala je u suradnji Saveza udruga Klubtura te udruga Kulturtreger i Kurziv – Platforme za pitanja kulture, medija i društva, koje vode Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Zanimljiv dio programa predstavlja i razgovor o Europskoj prijestolnici kulture (EPK talk). Nakon prezentacije iscrpnog projekta Rijeka 2020 uslijedit će razgovor s njegovim predstavnicima i organizacijama uključenim u provedbu programa. Raspravljat će se prvenstveno o načinima na koje organizacije nezavisne kulture sudjeluju u programu Europske prijestolnice kulture, te koliko je moguće osigurati održiv razvoj ovih organizacija tijekom provedbe ovako iscrpnog programa.

Osim SU Klubtura, SU Molekula i udruge Drugo more, u kreiranju programa 10. Clubture Foruma sudjelovale su brojne druge organizacije (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Domino, Metamedij, Queer Sport Split, Studio Artless, Vibra, AKC Attack, Kulturtreger, F.R.E.E. Dance, KLFM, Fade In, Filmaktiv, Liburnia Film Festival i Spirit). Program i njegov točan raspored možete potražiti na mrežnim stranicama Klubture.

Društvena ekonomija po nekim izvorima čini 10% europskog BDP-a i zapošljava više od 11 milijuna ljudi u približno 2 milijuna organizacija, što čini oko 11% registriranih poduzeća u EU. U usporedbi s tim, Hrvatska donedavno nije prepoznavala vrijednost društvenog poduzetništva u suzbijanju društveno-ekonomskih nejednakosti, osobito onih vezanih uz tržište rada.  

Društveno poduzetnički generator partnerski je projekt Saveza udruga Rojc iz Pule i Saveza udruga Molekula iz Rijeke s ciljem stvaranja poticajnog okruženja za razvoj društvenog poduzetništva u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Svojim aktivnostima usmjeren je na osnaživanje organizacija civilnog društva kroz edukacije, učenje na primjerima dobre prakse, promicanje vrijednosti društvenog poduzetništva zagovaračkim metodama. Na službenoj stranici projekta postavljen je i on-line sustav podrške za pokretanje društveno-poduzetničkih inicijativa. 

Najčešći pravni oblik društvenog poduzeća je zadruga. Zadruge danas zapošljavaju više od 100 milijuna ljudi diljem svijeta, u Europskoj uniji djeluje ih više od 250 000 sa sveukupno 163 milijuna zadrugara. U priručniku, pratećoj publikaciji konferencije održane početkom lipnja, kao primjeri dobre prakse izdvojeni su čakovečka ACT grupa i njihova društvena poduzeća, mreža centara podrške za postojeće i potencijalne društvene poduzetnike CEDRA HR, Etična banka i Zadruga za etično financiranje te reciklirano imanje Vukomerić. Na lokalnoj razini tu su udruga Alfa Albona iz Labina, učenička zadruga Šparooga iz Pule i pulska inženjerska zadruga Praksa.

Također, projekt posebno naglašava važnost društvenog poduzetništva za stabilnost i održivi razvoj društveno-kulturnih centara. Naime, Društveni centar Rojc, koji pod jednim krovom okuplja 111 organizacija civilnoga društva različitih područja djelovanja, a njime upravlja zajedničko tijelo koje čine tri predstavnika Grada i tri predstavnika Saveza udruga Rojca, razvija ideju rezidencijalnog programa i otvaranje hostela.

Prostorima raspršenim po gradu Rijeci, kulturnom baštinom Filodrammatice i Palacha te industrijskom baštinom bivših tvornica Hartera i Ivex, programski upravlja Savez udruga Molekula, a za budući društveno-kulturni centar Hartera izrađena je prostorno-programska studija. Tek u protekloj godini taj je prostor postao mjesto susreta i razvoja nezavisne glazbene scene te građanskih inicijativa, na različitim lokacijama i u potpuno neprimjerenim uvjetima. Ta je kulturna priča povezana s razvojem ideje civilno-javnog partnerstva i podjele prostora na poduzetnički i kulturni dio koji se međusobno nadopunjuju.

Početkom rujna 2013. godine Grad Rijeka dodijelio je prostor kluba Palach, dio prostora zgrade Filodrammaticae i prostor Marganova na korištenje bez naknade Savezu udruga Molekula. Odjel gradske uprave za kulturu obvezao se podmirivati režijske troškove grijanja, struje, vode i čišćenja za prostore u zgradi Filodrammaticae dok će za prostor Palacha Odjel podmirivati troškove grijanja. U Marganovu, prostoru bivše tvornice papira Hartera, nema struje ni vode te prostor zahtijeva velika ulaganja.

U ožujku 2014. godine anonimna grupa mladih entuzijasta, uz dozvolu Molekule, u formi svojevrsnog skvota (Heartera Project) zauzela je neke od praznih prostora Hartere te ih počela preuređivati. Danima volontirajući pri čišćenju i uređivanju prostora, od početka su istaknuli spremnost za suradnju s drugim pojedincima, organizacijama te Gradom, dajući novi smisao pojmovima zajedničko dobro i javni prostor. Otada broj zainteresiranih i uključenih samo raste, a godinu i pol kasnije prostori Hartere broje tridesetak kulturnih događanja u organizaciji inicijative.

S obzirom da je revitalizacija Hartere postala jedna od okosnica kandidature grada Rijeke za EPK 2020, Savez udruga i grad Rijeka naručili su prostorno-programsku studiju društveno-kulturnog centra Hartera. Krajnja studija uključuje kulturu (veliki i mali pogon Marganovo za izvedbene umjetnosti i sport), poljoprivredu (proizvodnja hrane i piva u Parafinki te uzgoj gljiva u tunelima ispod akvadukta, vinogradarstvo na obroncima), stanovanje (bivši stanovi Marganovo u obliku hostela te prostora za rezidencije), gospodarstvo (obrada drva u radionicama bivših stanova Marganovo), ugostiteljstvo i trgovinu, uredske prostore (mala dvorana Marganovo). 

Dok Grad osmišljava prostor budućeg društveno-kulturnog centra, entuzijasti iz HeartEre nastavljaju dalje. Sljedeća akcija čišćenje najavljena je za subotu, 29. kolovoza u 11 sati, a sve informacije o inicijativi možete pronaći na novopokrenutoj stranici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.