Kada se povede ciklička javna rasprava o poraznim statistikama iseljavanja mladih ili takozvanoj “demografskoj politici” – čiju smo zadnju iteraciju u mejnstrimu mogli čuti proteklih tjedana povodom objave popisa stanovništva – razlozi koji se pritom podastiru za objašnjenje lošeg stanja uglavnom su dobro poznati: korupcija, nedostatak zaposlenja, besperspektivnost, društvena nesigurnost, politička klasa koja ignorira svakodnevne potrebe mladih, “uhljebi” itd. Jako rijetko pritom možemo čuti da se politička rješenja za probleme mladih spominju, primjerice, u kontekstu aktualnih rasprava oko donošenja novog zakona o radu ili uvjeta rada općenito. To je zaista velik propust jer je većina od spomenutih objašnjenja tek simptom opće društvene prekarnosti mladih. Na primjer, ako u obzir uzmemo samo podatak da je gotovo 90 posto novosklopljenih ugovora o radu potpisano na određeno vrijeme, onda brojne posljedice koje ta činjenica za sobom povlači čine sliku iseljavanja ipak nešto konkretnijom.

Međutim, budući da je emprijskih istraživanja i analiza koji se dotiču svijeta rada poprilično malo – što bitno otežava borbu za progresivnije reguliranje radnih odnosa – svaka nova empirijska studija je itekako dobrodošla. Tako su Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Institut za društvena istraživanja krajem siječnja predstavili rezultate istraživanja Iskustvo rada na određeno u Hrvatskoj. Ispitivanje je provedeno na uzorku od tisuću osoba i odvijalo se tijekom 2021. godine u sklopu projekta Rad po mjeri čovjeka. Osim što se radi o nazivu projekta, Rad po mjeri čovjeka je i konceptualni okvir unutar kojeg SSSH želi razviti definiciju i praksu onoga što bi trebalo biti kvalitetno radno mjesto. Strukturu takvog radnog mjesta koje omogućuje dostojan život u sindikatu nastoje opisati kroz šest dimenzija zaposlenja: dobru plaću, zdravstvenu zaštitu, sigurnost, učenje i napredovanje, glas na radnom mjestu te radno vrijeme.

Kako pitanje rada nije samo stvar obavljanja nekog posla, već i stvaranja materijalnih uvjeta za bilo kakvu društvenu ili političku djelatnost, u brošuri Rad po mjeri čovjeka iz SSSH napominju da “kvalitetna radna mjesta nisu sama sebi cilj i svrha — ona stvaraju zadovoljne radnike, a zadovoljni radnici u temelju su društva koje ostvaruje svoj puni potencijal. Kvalitetna radna mjesta pretpostavka su društvenog napretka u svim aspektima, uključujući i gospodarski”. Navode kako na ovom konceptu žele okupiti široku koaliciju i da radničkim pravima treba vratiti mjesto u društvu koje im pripada jer “svatko ima pravo biti čovjekom i na radnom mjestu”.

Velika prepreka dostojanstvenim uvjetima rada su upravo spomenuti nestalni ili prekarni oblici zaposlenja. Iako je u zadnje vrijeme mnogo pažnje posvećeno fenomenu platformskog rada kao svojevrsnom paradigmatskom primjeru nesigurnog zaposlenja, pojavljuje se opasnost se da zbog pretjerane fokusiranosti na same platforme i njihove tehnološke aspekte iz vida izgubi nedostatan zakonodavni okvir koji uopće omogućuje njihovo funkcioniranje. Promjena perspektive brzo otkriva kako je prekarnost mnogo širi društveni problem, a to je posebno vidljivo u raširenosti ugovora o radu na određeno vrijeme.

Ugovor o radu na određeno vrijeme u hrvatskom i europskom zakonodavstvu zamišljen je kao iznimni oblik zaposlenja, dok je standardni oblik ugovor na neodređeno. Prema trenutno važećem Zakonu o radu ugovor na određeno je namijenjen isključivo “za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja”. Uzastopno sklapanje takvih ugovora dopušteno je samo u slučajevima u kojima postoji objektivan razlog, dok njihovo sveukupno trajanje ne smije biti dulje od tri godine. Nakon isteka tog roka poslodavac je radniku, želi li ga dalje zadržati, dužan ponuditi ugovor na neodređeno. Međutim, fleksibilizacija radnog zakonodavstva omogućila je poslodavcima izbjegavanje obveza. 

Sunčica Brnadić iz SSSH je na predstavljanju rezultata istraživanja istaknula kako kršenja prava radnika spadaju među teže prekršaje. Također je podcrtala utjecaj zadnje izmjene Zakona o radu, iz vremena socijaldemokratske vlade 2014. godine, koja je poslodavcima omogućila brojne mehanizme za zlorabljenje ugovora na određeno nauštrb prava radnika. Primjerice, micanjem liste jasno definiranih objektivnih razloga za produljivanje stvoreni su povoljni uvjeti za širenje nestalnih ugovora u sektore gdje do tad nisu bili prisutni. Upravo je ta posljednja izmjena ZOR-a moment od kojeg svjedočimo izuzetnom rastu prekarnih ugovora. 

Brnardić je također istaknula važnost bolje regulacije nediskriminacije između zaposlenika na određeno i neodređeno. Naime, prema Zakonu o radu “poslodavac je dužan radniku koji je kod njega zaposlen na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme osigurati iste uvjete rada kao i radniku koji je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s istim poslodavcem ili prema posebnom propisu s njim povezanim poslodavcem, s istim ili sličnim stručnim znanjima i vještinama, a koji obavlja iste ili slične poslove”. Problem je što iskustva radnika nerijetko svjedoče o tome kako se obveza o nediskriminaciji u praksi krši, kao što ćemo vidjeti kasnije u rezultatima istraživanja.

Jelena Ostojić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu analizirala je dosadašnje spoznaje o radu na određeno te je istaknula je kako se u posljednjem desetljeću dogodila njegova velika ekspanzija. U razdoblju od 2009. do 2019. godine ugovori na određeno su porasli za 6.1 posto, što je najveći rast u Europskoj uniji. Tako je u Hrvatskoj trenutno gotovo svaka peta osoba privremeno zaposlena, od čega značajan dio njih radi na tromjesečni ugovor, dok preko 60 posto svih privremenih ugovora traje kraće od 6 mjeseci. Osim najviših stopa nesigurnih oblika zaposlenja, Hrvatska također bilježi najnižu stopu uspješne tranzicije s privremenog na stalno zaposlenje, kvartalno tek svaki deseti radnik ima uspješnu tranziciju. Niskim stopama tranzicije pridonosi i činjenica da prekid rada od samo dva mjeseca cijeli proces vraća na početak pa tako postoje slučajevi gdje su zaposlenici kod poslodavca proveli značajan udio staža radeći preko ugovora na određeno, unatoč tome što je to zakonski dopušteno na maksimalno tri godine.

Iako se ovi porazni podaci često opravdavaju preferencijama radne snage za fleksibilnošću, gotovo 90 posto zaposlenih na određeno ističe kako na taj aranžman pristaju jer nisu mogli pronaći stalni posao, a tek nekoliko posto je istaknulo fleksibilnost kao prednost. Ostojić je također istaknula da se udio prekarnih ugovora povećava od 2014. godine i to pogotovo u dvije demografske skupine, mladih i starih radnika – gotovo polovica mladih radnika radi preko ugovora na određeno.

Rezultate izvornog istraživanja detaljno je predstavila Katarina Jaklin iz Instituta za društvena istraživanja. Jaklin je još jedanput podcrtala kako rad na određeno podrazumijeva nižu kvalitetu zaposleničkog mjesta, lošiju plaću i zdravstvenu zaštitu, a zaposlenici također znatno rjeđe ostvaruju prava na beneficije poput božićnica i regresa. Radnici u prekarnom zaposlenju su često prekvalificirani za posao koji obavljaju te rijetko rade u struci, iako je većinu čine oni s nižim stupnjem obrazovanja. Također je primjetna razlika u percepciji mogućnosti utjecaja na uvjete rada u odnosu na stalno zaposlenje, kao i slabijeg povjerenja u moć sindikalnog organiziranja.

Istraživačka pitanja Iskustva rada na određeno bila su koncentrirana na razmatranje pojavnosti privremenog oblika zaposlenja u kontekstu karijere, ispitivanje generacijskih razlika, utjecaja na život, diskriminacije, razloge prihvaćanja takvog tipa ugovora itd. Radnici na određeno konzistentno su izražavali znatno veće poteškoće u pristupu financijskim uslugama, postizanju stabilne financijske situacije i planiranju odmora. Rezultati su također pokazali kako se broj radnika koji su u nekom trenutku bili zaposleni na određeno linearno povećava od osamdesetih godina, u razdoblju od 2015. do 2020. godine riječ je o stopi od 77 posto. Dakle, ugovor na određeno postao je svakako pravilo, a ne iznimka.

Poslodavci ugovor na određeno najčešće koriste u nepredviđene svrhe – primjerice, kao zamjenu za probni rad – iako već postoji institut probnog rada u okvirima ugovora na neodređeno – a ne za predviđene svrhe poput povećanog obujma posla, zamjena ili sezonskog zaposlenja. Probni periodi se zatim često unedogled produžuju, ali uglavnom završavaju stalnim zaposlenjem. No unatoč tome, ti poslovi uopće nisu trebali biti predmet ugovora na određeno. Nadalje, procjena nediskriminirajućeg valoriziranja rada na određeno u usporedbi s radom na neodređeno provodila se kroz nekoliko parametara – jednakost plaće, jednako pravo biranja termina godišnjeg odmora, upravljanja radnim vremenom, ostvarivanja bolovanja itd. – i gotovo je polovica ispitanika doživjela barem jedan oblik nejednakog postupanja.

Jednom kada rad na određeno postaje pravilo a ne iznimka, kada se koristi za svrhe koje nisu zakonski predviđene, to za sobom povlači brojne individualne i društvene posljedice – poput nemogućnosti ugovaranja kredita, rješavanja stambenog pitanja, stresa i anksioznosti, nemogućnosti planiranja života itd. Osim što nesigurnost ima nepovoljan utjecaj na društvo generalno, posljedice prekarnosti izuzetno doprinose marginalizaciji ranjivih društvenih skupina, pogotovo mladih i siromašnih, čiji su pripadnici najčešće zaposleni upravo preko ugovora na određeno.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Takav razvoj stvari nije neobičan. Godinama se upozorava da poslodavci, ili “preuzimatelji rizika” kako si vole tepati kada se netko usudi pitati zašto njihovi radnici ne bi dobili dio profita koji su pomogli stvoriti, povećanim korištenjem ugovora na određeno ustvari prebacuju rizik poslovanja na radnike. Prekarni radnik predstavlja manji trošak, manja je vjerojatnost da će se organizirati ili “raditi probleme”, a ako se desi neka poteškoća u poslovanju, može ga se otpustiti bez troškova. Dakle, sve ide po planu – u situaciji pandemije nesigurni ugovori su za poslodavce odradili ono za što su namjenjeni. U direktnoj suprotnosti s njihovim nastojanjem minimiziranja troškova stoje interesi radnika, koji usred krize i nesigurnosti ostaju bez jedinog prihoda.

Ironija je još veća kad poslodavci koji su usred krize upravo one najranjivije prepustili samima sebi, (i) od bivših radnika traže da transferima javnog novca financiraju njihove poslovne gubitke. Čak i da je stalo samo na tome, bilo bi nam jasno da uporno spominjane floskule o “prevladanom sukobu rada i kapitala” padaju u vodu, no poslodavcima je kriza predstavila priliku i za dodatni obračun s “preprekama u poslovanju”. Pa su tako uz otpuštanja, smanjivanja plaća/prava i “žicanje” države da na sebe preuzme što veći trošak krize, zahtjeve za suspenzijom Zakona o radu s početka pandemije – što je i za naše vrlo antiradnički orijentirane prostore djelovalo preekstremno – usmjerili prema dodatnoj fleksibilizaciji tržišta rada.

“Treba olakšati otpuštanje radnika zaposlenih na neodređeno”, ponavljao je u Otvorenom šef Hrvatske udruge poslodavaca. Ali da bi zahtjevu za dodatnim srozavanjem kakve takve socijalne zaštite dao plemeniti štih, ustvrdio je da bi se upravo olakšavanjem otpuštanja smanjila nesigurnost na tržištu rada jer bi “poslodavci tad bili manje skloni zapošljavati na određeno”. Za ovu bizarnu logičku vratolomiju naravno ne postoje nikakvi dokazi, ali to od onih koji za radnike u Hrvatskoj govore da su zaštićeni poput “ličkih medvjeda” nismo ni očekivali.

Tko su prekarni radnici i kakva su njihova prava?

Suprotno od onoga što tvrdi krovna udruga poslodavaca, Hrvatska već ima relativno slabu zaštitu zaposlenih na neodređeno, dok je istovremeno postala zemlja u kojoj je zapošljavanje na određeno, uz druge nestandardne oblike, postalo uobičajeno. A da je naše tržište vrlo fleksibilno, što za radnike znači manju razinu prava, pokazuju rezultati nedavno provedenog istraživanja Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) o kvaliteti zaposlenja putem ugovora na određeno.

Ključne brojke o prekarnosti u Hrvatskoj koja je rekorder EU po udjelu ugovora u trajanju do tri mjeseca i postotku ugovora na određeno koji je daleko iznad prosjeka – javnosti su već neko vrijeme poznate. Isto tako, o lošoj poziciji prekarnih radnika – malim plaćama, nesigurnosti i nemogućnosti planiranja, otežanom organiziranju i manjku glasa na radnom mjestu – puno se pisalo. No zahvaljujući spomenutom istraživanju, po prvi puta su nam dostupni konkretniji podaci o tome tko su prekarni radnici u Hrvatskoj i kakva su njihova prava naspram onih koji imaju ugovor za stalno, odnosno sigurniji posao.

Samo istraživanje, čije rezultate je predstavila Katarina Jaklin iz Instituta za društvena istraživanja provedeno je na uzorku od 500 osoba koje su u 12 mjeseci prije provedbe istraživanja radile minimalno tri mjeseca za plaću. Osnovni cilj bio je vidjeti utječe li vrsta ugovora o radu na zadovoljstvo i kvalitetu radnog mjesta s obzirom na dimenzije “Rada po mjeri čovjeka“, koncepta kojim se nastoji pružiti zaokružena definicija kvalitetnog radnog mjesta.

Podaci otkrivaju da postoje značajne razlike u zadovoljstvu plaćom, a više od 70 % onih koji rade na određeno primaju plaću manju od 5000 kn. “Rad na određeno sa sobom nosi penalizaciju i manje plaće koje nisu objašnjive vještinama i produktivnošću”, objašnjava Jaklin. Također, gotovo sva područja na kojima su se uspoređivali uvjeti rada – materijalni dodatci na plaću, mogućnost usavršavanja i napredovanja, prisutnost sindikata na radnom mjestu i dr. – potvrđuju da se radi o lošijim poslovima. Razlika je velika i po pitanju sigurnosti – samo 28 % ispitanika zaposlenih na određeno smatra da im posao omogućuje planiranje budućnosti i izvjesnost prihoda, naspram 53 % onih koji su zaposleni na neodređeno.

S obzirom na predstavljene podatke, kao i činjenicu da je prekarnost već godinama konstanta velikog djela našeg tržišta rada, sve je teže vjerovati tvrdnjama poslodavaca i ekonomskih analitičara da su ti poslovi neki “početni koraci u radnoj karijeri”. Nakon gospodarske krize 2008. godine, i posljednje fleksibilizacije radnog zakonodavstva 2014. došlo je do naglog povećanja nesigurnog rada, a nove najave u tom smjeru moraju nas zabrinuti. Ali one ne zabrinjavaju sve jednako – nesigurnošću zaposlenja pogođeni su oni koji se već u startu nalaze u gorem položaju – slabije obrazovani i niže kvalificirani radnici, te mladi.

Fleksibilnost ne znači više slobode

Za mnoge mlade opisani uvjeti su jedino što poznaju, odnosno što im se kroz život nudilo. Oni sretniji otišli su na faks i tamo se susreli sa studentskim radom koji je po pitanju radničkih prava predstavljao crnu rupu (kako-tako je zakonski reguliran tek 2018. godine), ali je za mnoge bio i jest preduvjet studiranja, a ne krpanje džeparca. Još sretniji, oni koji su faks završili, ali nakon njega nisu mogli naći posao, susreli su se s programom “stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa”. Tamo je njih oko 100 000 radilo za ekstremno niske naknade (manje ili jednake minimalcu), često niže i od studentske satnice, poslove koji često nisu imali nikakve veze s njihovom strukom i imali reducirana prava naspram onoga što bi im garantirao normalan ugovor o radu. Nakon toga došli su na tržište u kojem se 90 % novog zapošljavanja radi putem ugovora na određeno, te gotovo polovica mladih radi putem takvih ugovora. S time da oni koji su studirali i imali mogućnost stručnog osposobljavanja spadaju u privilegiranije među nama.

Ostali su na takvo tržište došli još ranije – tržište na kojem fleksibilnost ne znači više slobode ili bolje raspolaganje vremenom već konstantnu nesigurnost i apsolutnu podređenost života potrebama poslodavca. Tržište u kojem vam poslodavac ima pravo 36 puta produžiti ugovor na određeno prije nego što vam ponudi ugovor za stalno (ili ništa) nakon tri godine rada. Na tržištu gdje, prema svjedočanstvima turističkih radnika, radite sezonu u kojoj vam je “poslodavac isplaćivao minimalac i ostatak davao na ruke”. Ili do ugovora uopće ne možete doći, kako opisuje mlada radnica iz sektora medija: “Radila sam bez ikakvog ugovora, bez ičega… onda na studentski – godinu i pol bez ikakve povišice, za honorarčić. Dakle, to nije kao, dva mjeseca nemaš plaću jer te učimo, testiramo, već se to pretvori u praktički neplaćeno radno mjesto – osam sati dnevno, vikendi, sve… Kada sam diplomirala sam išla na stručno, no SOR nije bio korišten kao osposobljavanje, jer sam to već odradila ranije, već samo kao instrument uštede poslodavcu.”

A još jednu fleksibilnu inovaciju – u pogledu fleksibilnog izmicanja gotovo svim zakonskim regulama koje barem malo štite radnika – možemo uočiti ako se osvrnemo ulicama većih gradova gdje sve više mladih pedalirajući jure kako bi dostavili hamburgere, cigarete ili špeceraj, radeći za platforme bez gotovo ikakvih radničkih prava. Nesigurnost je standard, glavno obilježje rada mladih – a ona utječe na sve druge aspekte života.

Teško je biti (lokal)patriota bez kune u džepu

Kad čitamo neke druge poražavajuće brojke o mladima u Hrvatskoj moramo ih staviti u odnos s navedenim. Naslovnice portala svako toliko napune naslovi poput “Hrvati su ovisni o majčinoj sisi“, ali iza takvih naslova koji na prvu izgledaju kao još jedan članak o “mediteranskoj kulturi” ili “maminim sinovima” čak i mainstream portali poznati po svojoj “tržište sve rješava” propagandi, sve više uzimaju u obzir ekonomske faktore. A oni su naravno presudni – ako nemate (barem) posao za stalno, planiranje van osmišljavanja preživljavanja u narednih nekoliko mjeseci u najmanju ruku djeluje kao maštarenje. Kamoli onda da planiraju osamostaljivanje i osnivanje obitelji (kao što oni isti koji provode politike koje ih stavljaju u takav položaj dociraju da bi trebali).

Veliki je problem i što javne stanogradnje u Hrvatskoj gotovo pa i nema, prepušteni smo tržištu nekretnina i profitnoj logici koja je dovela do toga da je Hrvatska postala jedna od najgorih zemalja u Europi po pitanju priuštivosti stanovanja. Medijansko kućanstvo za kupnju stana trebalo bi izdvojiti više od svojih 14 ukupnih godišnjih prihoda. Druga opcija osamostaljenja su stanovi za najam, ali njih je premalo, skupi su i cijene im ubrzano rastu – a čak i kad uspijete pronaći kakav-takav stan nemate gotovo nikakva podstanarska prava. Odnos između stanodavaca i najmoprimca tako je gotovo preslika odnosa između poslodavca i radnika. Očekivanja od mladih, koji se ionako nalaze u najgorem položaju na tržištu rada, da se “osamostale” u ovakvoj situaciji pokazuju potpuno ignoriranje realnosti, a podatak da 75 % mladih do 34. godine i dalje živi s roditeljima, postaje još malo jasniji.

Ako vam se nude loši poslovi, a čak ni opcija dizanja kredita na 30 godina kako bi plaćali relativno najskuplje stanove u EU nije vam na raspolaganju, onda nije ni čudno da zabrinjavajuće velik broj mladih izlaz iz svojih problema traži u – iseljavanju.

Prema jednom od istraživanja glavni razlog iseljavanja predstavlja financijska nesigurnost, za oko 65 % ispitanika, a podaci govore kako najviše iseljavaju upravo mladi. Teško je biti (lokal)patriota bez kune u džepu! Drugo istraživanje koje se bavi isključivo mladima navodi da njih čak dvije trećine razmišlja o preseljenju u inozemstvo na dulje vrijeme ili zauvijek, ukoliko ne uspiju u ostvarenju svojih privatnih i profesionalnih ciljeva u Hrvatskoj. No zanimljivo je da su mladi koji ne razmišljaju o odlasku često upravo oni koji se s problemima opisanima u tekstu nasreću ne susreću. “Moji glavni razlozi [za ostanak] su da mi je tu obitelj, da imam posao s kojim sam zadovoljan, radim tu. Imam stambeno pitanje manje više riješeno, zato jednostavno ne vidim razlog zašto bi odlazio i ne vidim da bi mi negdje drugdje bilo bolje.” Značajan broj onih koji bi ostali su visokoobrazovani mladi sa stabilnom ekonomskom situacijom, osobito oni koji imaju riješeno stambeno pitanje, navodi se u istraživanju.

Korona je trenutno “zatočila” ljude u matičnim državama i time smanjila iseljavanje, kao što je gospodarska kriza koju je izazvala smanjila udio prekarnog rada, jer su ti radnici prvi izgubili posao. No ako se poslodavcima dozvoli da krizu iskoriste za dodatno smanjivanje zakonske zaštite radnika i radničkih prava, povratak na dugo iščekivano “staro normalno” mogao bi dovesti do još drastičnijeg porasta iseljavanja mladih, a za one koji ostanu, značiti još gore uvjete života.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Piše: Martina Jurišić

Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnoga odnosa (SOR) postao je uobičajeni način zaposlenja mladih ljudi u Hrvatskoj. SOR je samo jedna od devet mjera koje je Vlada početkom ove godine revolucionarno i pompozno predstavljala našoj javnosti kao nove-stare modele zapošljavanja mladih. Potpore za zapošljavanje, Potpore za usavršavanje, Potpore za samozapošljavanje, Obrazovanje nezaposlenih, Obrazovanje na radnom mjestu, SOR, Javni rad, Potpore za očuvanje radnog mjesta te Stalni sezonac – lista je mjera koje bi trebale smanjiti opću nezaposlenost, kao  i nezaposlenost mladih,  što bi trebalo spriječiti masovno iseljavanje te olakšati ulazak mladih na tržište rada. Iako sve navedeno zvuči kao dobro osmišljen i velikodušan projekt, postoji i ona druga, “mračnija” strana o kojoj se sve zna, ali se o njoj ne priča. 

Iako su predstavljene kao jedino moguće rješenje za situaciju u kojoj se mladi već nekoliko godina nalaze, mjere aktivnog zapošljavanje ne pokrivaju niti osnovne životne potrebe pojedinca, a kamoli osnove za samostalan život. Također, česti su primjeri nesrazmjera između samog osposobljavanja i onoga što je osoba diplomirala – posebno kada su u pitanju društveni i humanistički smjerovi – pa je tako sasvim normalno da diplomirani kroatist/kroatolog svoje stručno osposobljavanje odrađuje u knjižari za blagajnom, iako to nije povezano s njegovim stečenim obrazovanjem. Marin Živković, aktivist Mreže mladih Hrvatske i jedan od osnivača inicijative Vrijedim više ističe da je “najveća je promjena bila u tome kako su mjere zapakirane, dok je sadržaj više-manje ostao isti”, nadodajući kako su radeći vanjsku evaluaciju novih Vladinih strategija za poboljšanje tržišta rada otkrili da od 67 mjera, njih 56 nije usvojeno ni na koji način. 

Sve navedeno dovodi do općeg nezadovoljstva među mladima, ali i do sve veće letargije zbog koje se mladi ne bune vodeći se onom dobrom starom poslovicom: “Budi sretan što uopće radiš”. Tako mjere i politike zapošljavanja, iako bi zaista trebale poticati zaposlenje, zapravo otežavaju ulazak mladima na tržište rada i potiču iseljavanje. Istovremeno se potiče i dobna diskriminacija jer svi podjedinici/ke koji svoje obrazovanje, usavršavanje ili prekvalifikaciju završe nakon tridesete godine života ne mogu koristiti mjeru SOR-a koja je postala prvi korak za ulazak na tržište rada, čime se onemogućava zapošljavanje još uvijek mlade radne snage. Iako su svim političarima puna usta priča o strukturnim reformama, one izostaju. A mladi? Mladi se mire sa situacijom – jer bolje je raditi bilo što – ne propitkujući načine i uvjete u kojima se taj rad odvija. Ističući kako je u Hrvatskoj ulazak na tržište rada dugotrajan proces, Živković zapravo opisuje cjelokupnu društvenu situaciju zbog koje se mladi i dalje, bez pobune i bez javnog propitkivanja, prijavljuju i zapošljavaju putem SOR-a ili nekih drugih mjera. Mirenje sa situacijom, zapravo je jedini mogući način preživljavanja – doslovno preživljavanja, jer radi se o svoti od 2.620,80 kuna mjesečno. Većih istupa protiv SOR-a nije bilo, a i pitanje je koliko bi oni bili uspješni.

Pokazalo se to i 15. rujna kada se na Markovom trgu u Zagrebu u kasnim popodnevnim satima okupilo tristotinjak ljudi kako bi prosvjedovalo za ukidanje SOR-a pod parolom: “Vrijedim više!”. Organizatori prosvjeda – Inicijativa Vrijedim više, Mreža mladih Hrvatske, Savez samostalnih sindikata i Matica hrvatskih sindikata – svojim su istupom željeli ukazati na nesklad između troškova života i uvjeta koje mladi imaju na tržištu rada. Cilj je izmijeniti postojeće politike zapošljavanja kako bi se mladima omogućio bolji početak i razvoj samostalnog života. Jedna od tih izmjena je i ukidanje stručnog osposobljavanja za rad koje, od samoga početka, više ide na ruku poslodavcima te državnoj statistici, nego radnicima/ama. Ono za što se inicijativa zalaže ponovno je oživljavanje mjere pripravništva koje vide kao oblik uključivog, održivog, transparentnog i poštenog oblika zapošljavanja. U svojim pisanim izjavama, koje se mogu pronaći na društvenim mrežama, organizatori prosvjeda ističu kako novi oblik zaposlenja mladih treba biti utemeljen na analizama i konkretnim ciljevima, a trebaju ih pratiti i ostale politike za mlade koje će omogućiti da se mladi osamostale te postanu ravnopravni sudionici društva koji pridonose njegovoj demografskoj obnovi. U taj okvir uklopilo se i pripravništvo koje je pojavom SOR-a završilo u ropotarnici prošlosti. Zakon o radu pripravnika/cu  definira kao “Osobu koja se prvi put zapošljava u zanimanju za koje se školovala (…)” te se “(…) osposobljava za samostalni rad“. Ono što pripravništvo razlikuje od SOR-a je sklapanje ugovora o radu i zasnivanje radnoga odnosa te novčana naknada koja iznosi 70 posto plaće za radno mjesto na kojem se osoba osposobljava, dok je krajnji cilj zadržati pripravnika nakon završetka mjere. 

Ideja ponovnog korištenja pripravništva kao oblika zaposlenja nakon školovanja i na mjestu za koje se osoba školovala, sa svim pravima i normalnom novčanom naknadom, ukazuje da je moguć pomak s mrtve točke. O tome kako je došlo do toga da SOR zamijeni pripravništvo, Marin Živković izjavljuje kako se radi o “privlačnosti mjere SOR-a (…); dok god je SOR definiran na ovaj način, s tolikim utjecajem i trajanjem, bez obzira kako se definira pripravništvo, neće biti velikog pomaka u njegovom korištenju. Mjere aktivne politike zapošljavanja zato je potrebno usmjeriti na one koji imaju otežan pristup tržištu rada, a osobe za koje se može pretpostaviti da bi našle posao i bez mjera, usmjeriti prema pripravništvu”. 

S druge strane pripravništvo ne može biti dugoročno rješenje za stanje u kojem se nalaze mladi, već je nužno restrukturiranje tržišta rada koje će biti primjereno suvremenom životu i njegovim troškovima. Ipak, problematičnost tržišta rada nije jedina prepreka za promjenu kulture i politike zapošljavanja, problemi su puno dublji i kreću od sustava obrazovanja, o čemu piše i Andreja Pančur u svojoj opširnoj i kritičkoj analizi položaja mladih na tržištu rada u Hrvatskoj. Apsurdnost se tog ciklusa očituje u stjecanju onih vještina koje su se trebale steći školovanjem, a ne dodatnim osposobljavanjem za rad nakon školovanja. Neslavni završetak kurikularne reforme još je dodatno produbio jaz između obrazovnih institucija i zahtjeva tržišta rada. “Pitanje je kako osigurati da mladi ljudi uistinu imaju pristup obrazovanju koje ih zanima, s obzirom na njegove visoke troškove, te kako da to obrazovanje ima ishode koji su korisni mladima, a koji bi bili iskorak u smjeru osiguravanja kvalitetne prakse za vrijeme obrazovanja”, ističe Živković indirektno ukazujući na problematične točke između obrazovnih institucija i tržišta rada, kojih mladi postaju svjesni tek po završetku obrazovanja. Neulaganjem u razvoj vještina, prakse, obrazovanja i kritičkog promišljanja kako društvenih, tako i tržišnih ideologija, mladi se izlaskom iz obrazovnog procesa nalaze u zrakopraznom prostoru koji omogućuje vladajućim strukturama da manipuliraju njihovom budućnošću, zapošljavanjem i osamostaljivanjem. 

Promjenom obrazovnih politika moguća je i promjena politika za mlade čiji bi krajnji cilj trebao biti osiguravanje samostalnog života mladih. Dugoročno gledano pripravništvo nije rješenje trenutne krize. Kratkoročno, ono je dobar model prijelaza sa SOR-a na učinkovitije, transparentnije i manje diskriminirajuće modele zapošljavanja. “Pripravništvo je jedan od mehanizama, ali nije jedini, i ako stane na tome mladi neće imati puno bolje životne uvjete. Moramo, kao država, raditi na tome da se osiguraju uvjeti da mlade osobe mogu od svog rada živjeti. Mi za početak zagovaramo pripravništvo jer to podrazumijeva ulazak na tržište rada uz radnička prava i uz bolja primanja, što je prvi korak. Sljedeći koraci moraju ići u smjeru povećanja plaća, ali i osiguravanja uvjeta za samostalan život”, ističe Živković. Potpunog rješenja još uvijek nema, no osvještavanjem postojećih problema i kritikom vladajućih struktura možda je moguće iznaći učinkovitije modele i mehanizme zapošljavanja mladih. Problematičnost SOR-a, kako ističe i Živković, proizlazi iz pitanja koliko je zapravo “SOR mjera osposobljavanja, a koliko mjera koja supstituira radni odnos. Problematično je upravo to što se SOR cijelo vrijeme vodi kao mjera obrazovanja, a da u isto vrijeme nije moguće pratiti u kolikoj su mjeri mlade osobe zaista osposobljene, za koje poslove, radi li se o osposobljavanju za jednu konkretnu poziciju ili se na osposobljavanju nauči niz vještina koje će biti korisne na tržištu rada?” Pitanje koje postavlja Živković ostat će neodgovoreno jer područje rada mladih, reguliranje tog rada, kao i odgovornost poslodavca, siva je zona hrvatske tržišne politike u kojoj većinom ispaštaju neiskusni, tj. mladi.

Prosvjed održan 15. rujna pokrenuo je javni diskurs o učinkovitosti SOR-a, ali i indirektno ukazao na društveno stanje u kojem se nalaze mladi – bez perspektive i volje za pobunom. No, toga su postali svjesni oni koji došli na prosvjed, budući da mainstream mediji nisu previše reagirali, a i sam se ministar rada Marko Pavić, koji je sa svojom odborom ušetao u ograđeni prostor, nije previše trudio obratiti prisutnima koliko se trudio dati izjavu pred kamerama. Oduševljenje s prosvjedom pokazali su turisti, slikajući se kraj pozornice i šačice mladih ljudi okupljenih na Markovom trgu – što samo ukazuje na apsurdnost situacije u kojoj se nalazimo. Možda Turistička zajednica u ovome prepozna priliku – reklamirajući prosvjede i nezadovoljstvo mladih kao još jednu turističku atrakciju Hrvatske “pune života”.   

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bit će to prilika da se svi zajedno – sindikalni aktivisti, članovi, predstavnici izvršne vlasti Republike Hrvatske podsjetimo na povijest i značenje Praznika rada, odamo počast svim žrtvama radničke borbe za dostojanstvene radne i životne uvjete. Bit će to prilika i za upućivanje poruke javnosti i onima koji donose odluke o tome što radnici i njihov sindikalni pokret očekuju i zahtijevaju u sadašnjem društvenom i političkom trenutku.

Tom će prigodom biti dodijeljena i nagrada SSSH Srce sindikalne solidarnosti u 2017. istaknutim borcima za radnička prava, te nagrade autorima najuspjelijih idejnih rješenja dospjelih na natječaj SSSH i Sekcije mladih SSSH za izradu prvomajskog plakata. 

U svjetlu aktualnog donošenja Državnog proračuna za 2016. te kao doprinos pravodobnoj i promišljenoj pripremi Specifičnih preporuka Europske komisije za Republiku Hrvatsku i Nacionalnog programa reformi za 2016. godinu u sklopu Europskog semestra, GONG, Centar za mirovne studije i Savez samostalnih sindikata Hrvatske organiziraju okrugli stol čiji je cilj kritički sagledati dosadašnju provedbu Europske strategije za pametan, održiv i uključiv rast – Europa 2020 kroz mehanizam Europskog semestra, te provođenje strukturnih reformi sa stvarnim i trajnim učinkom na smanjenje siromaštva, poboljšanje obrazovne strukture, istraživanja i razvoja te prelazak na niskougljičnu ekonomiju, povrh kratkoročnog upravljanja proračunskim deficitom.

U sklopu okruglog stola nakon uvodnih izlaganja svoje komentare pozvani su dati predstavnici Vlade RH, Hrvatskog sabora i drugih relevantnih javnih i akademskih  institucija i zainteresirane javnosti, uključujući i iRMO, nakon čega će se u raspravu uključiti i ostali sudionici.

Raspravu će moderirati Marina Škrabalo iz GONG-a, članica Europskog gospodarskog i socijalnog odbora. Na raspravi će sudjelovati Vladimir Cvijanović, neovisni ekonomski analitičar, Conny Reuter, glavni tajnik europske mreže SOLIDAR, Manica Hauptman, predstavnica Stalnog predstavništva Europske komisije u RH, Leila Fernandez-Stembridge, predstavnica Glavne uprave za gospodarske i financijske poslove Europske komisije – DG ECFIN, Ana Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike SSSH, Boris Jokić, voditelj Ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme i Sandra Benčić, voditeljica programa Ekonomske i socijalne pravednosti Centra za mirovne studije.

Temelj ovog predizbornog proglasa su i prijedlozi politika europskih građanskih i sindikalnih mreža i konfederacija koje se zasnivaju na višegodišnjim raspravama i savjetovanjima širom kontinenta u kojima su sudjelovale tisuće aktivnih građana i građanki najrazličitijih stilova života i identiteta, ujedinjenih u uvjerenju da je bolja budućnost Europe ostvariva. To su u prvom redu European Alternatives, SOLIDAR, ETUC, Green 10, ALTER – EU, RREUSE, European Network of Social Integration Enterprises, Social Economy Europe, Cooperatives Europe, European Network Against Racism, Finance Watch AISBL i CONCORD, European Civic Forum, EUCLIS LLL, Culture ActionEurope, kao i Europski gospodarski i socijalni odbor – savjetodavno tijelo EU koje omogućuje dijalog između poslodavaca, sindikata i širokog raspona organiziranog civilnog društva. 

”Uza sve svoje slabosti i mane, na globalnoj sceni Europska Unija prednjači u zagovaranju demokratskih standarda, zaštiti ljudskih prava, brizi za okoliš i odgovornosti za smanjenje siromaštva – što se očituje i u tome da je drugi najveći donator za nerazvijene zemlje. Na nacionalnoj razini, europski propisi čine više od tri četvrtine domaćeg zakonodavstva, a u mnogim područjima i dalje služe kao poticaj za poboljšanje kvalitete i transparentnosti rada državnih institucija. U međunarodnoj politici i trgovinskim odnosima, Europa se suočava s pritiscima za snižavanjem dosegnutih socijalnih standarda. 

Ovaj je mandat Europskog parlamenta i Komisije ključan za ostvarenje vizije održivog razvoja temeljenog na brzom i socijalno pravednom prijelazu na gospodarstvo s niskom emisijom ugljika, uz povećana ulaganja u inovacije, istraživanje i razvoj, te obrazovanje i osposobljavanje. To su i postavke strategije Europe 2020, no bez snažne političke volje povrh kompromisa, bit će je nemoguće ostvariti.

Do 2020. godine, ukoliko bude dovoljno političkog poštenja, kreativnosti i dijaloga, Europska Unija može učiniti zaokret prema izgradnji europske javne sfere za političku debatu u kojoj ravnopravno sudjeluju svi njezini stanovnici, izgradnji povjerenja u politiku kao časnom javnom poslu u najboljem interesu građana, modelu razvoja temeljenom na održivoj proizvodnji i potrošnji, a ne nužno i isključivo rastu, sigurnosti i dostojanstvu rada uz stvaranje novih kvalitetnih radnih mjesta i pravedniju raspodjelu društvenog dohotka, održivom, pravednom i demokratskom upravljanju javnim i zajedničkim dobrima, strateškim ulaganjima u poluge društvenog razvoja – obrazovanje, kulturu, znanost, medije i socijalno uključivanje, beskompromisnoj zaštiti ljudskih prava i suzbijanju siromaštva širom svijeta”.

Cjeloviti dokument pronađite ovdje.

Izvor: Platforma 112

Na konfereciji za medije će govoriti Krešimir Sever (Nezavisni hrvatski sindikati), Mijat Stanić (Nezavisni cestarski sindikat) i Teodor Celakoski (Pravo na grad).

Na akciju vas pozivaju: Nezavisni cestarski sindikat, Pravo na grad, Zelena akcija, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Matica hrvatskih sindikata, Hrvatska udruga radničkih sindikata, Udruga radničkih sindikata Hrvatske.

Radi se o devet točaka prijedloga izmjena ustavnih odredbi i s njima povezanog Zakona o referendumu.

Tako je kao potreban broj prikupljenih potpisa za raspisivanje lokalnog i nacionalnog referenduma predloženo 5 posto potpisa birača, umjesto dosadašnjih deset, odnosno određivanje fiksnog broja od 200 000 potpisa za nacionalni referendum. Razdoblje u kojem bi se prikupljali potpisi iznosilo bi 45 radnih dana, a o peterima područjima ne bi se moglo odlučivati na referendumu: o najvišim vrednotama ustavnog poretka (članak 3. Ustava), nacionalnoj sigurnosti i obrani, porezima i proračunu, obavezama koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma te pitanjima koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora.

Ustavni sud morao bi se očitovati o ustavnosti sadržaja pitanja po prikupljanju 10 000 potpisa. Također, za valjanost odluke na referendumu bio bi potreban kvorum sukladno ukupnom broju birača iz popisa birača, a ovisno o tome radi li se o izmjenama Ustava, zakona ili lokalnih propisa. Odluka donesena na referendumu mogla bi se izmijeniti samo novom referendumskom odlukom, dok se prema postojećem Zakonu može izmijeniti odlukom nadležnog tijela godinu dana po donošenju.

Deveta točka predlaže donošenje novog Zakona o referendumu odmah nakon izmjena Ustava. Tim bi se izmjenama uredio niz tehničkih pitanja koja sadašnji Ustav ne uređuje već su neke pojedinosti uređene Zakonom, a neke, poput medijskog praćenja kampanje ili transparentnosti postupka i financiranja kampanje uopće nisu predmet Zakona. 

Prijedlog na koji zagovaračka platforma želi skrenuti pozornost postoji već dugi niz godina, 2011. godine pokrenute su izmjene Zakona o referendumu, no od procesa se odustalo. U kontekstu aktualnih ustavnih promjena, sindikati i udruge traže olakšavanje pokretanja referenduma od strane građana, njegovo preciziranje pitanja te osiguranje transparentnosti.

M.M. / GONG

Kratka uvodna izlaganja u srijedu, 3. srpnja, u 14 sati u Kući ljudskih prava održat će Teodor Celakoski (Pravo na grad), Mladen Novosel (SSSH), Krešimir Sever (NHS) i Iva Zenzerović (Centar za mirovne studije), a nakon toga će uslijediti rasprava. Tribinu će moderirati Vedrana Bibić (BRID).