Smišljeni pokušaj Denisa Latina da svojim urednicima, kome li već tko odlučuje o informativnom programu, podmetne jednu “neproblematičnu” emisiju – pa da vidimo što će biti, Latinica u potrazi za nestalom ženstvenošću zacijelo neće biti niti zabranjena, niti cenzurirana, iako je, po mom sudu, a u tome nikako nisam usamljena#{i}#, bila daleko problematičnija od nekih koje su se bavile “ozbiljnim političkim pitanjima” i oko kojih su se lomila televizijska koplja i potezalo pitanje cenzure, mjere i pouzdanosti javnog govora na javnoj televiziji. Posljednja je Latinica ozbiljno, još jednom, dovela u pitanje ulogu javnog servisa u stvaranju obrazovanog i informiranog građanstva. 

U vrijeme u kojem niti jedno dijete, muškog ili ženskog spola, svejedno, ne bi smjelo izaći iz osnovne, a kamoli iz srednje škole, a da ne nauči što su to rodni identiteti, kako se formiraju i kako perpetuiraju društvene odnose moći, kako djeluju na ljude i njihove međusobne odnose – ovakva Latinica bila je demonstracija poraznog ishoda i obrazovnog sustava i javnih politika rodne ravnopravnosti i dometa demokratske kulture. I, dakako, totalni fijasko javnog servisa.  

Tolika količina provincijalnog naklapanja, ignorancije, stereotipa, diskriminirajućih seksističkih i rasističkih opaski na koje nitko nije reagirao već dugo nije viđena na jednom mjestu u tako kratko vrijeme.

U svijetu u kojem se investira velika količina intelektualnog, obrazovnog, znanstvenog i socijalnog kapitala u dekonstrukciju socijalnih i kulturalnih konstrukta ženstvenosti i muževnosti koji su prepoznati kao generatori rodne nejednakosti i neravnopravnosti, Denis Latin i njegovi gosti uprli su se u pokušaj da definiraju neku novu, poželjnu i prihvatljivu ženstvenost. Tu smo stvarno čuli svašta. Od besmislica i međusobno kontradiktornih teza o tome da su se muškarci i žene opasno približili u emancipaciji (?!) pa su žene zato izgubile ženstvenost – kao da je to neka bogomdana uvijek ista osobina – do toga da za ženstvenost nije presudno kako se žene oblače, koliko kilograma viška imaju, da bi (u pogledu svog muškarca) ipak ostale ženstvene. Načuli smo da žene mogu biti ženstvene i u muškoj pidžami. Stvarno, tko bi rekao nakon svih onih filmova u kojima se ženske likove feminino erotizira baš tako da im se navlači gornji dio muške pidžame. I potpune besmislice, poput tvrdnje da je gubitak ženstvenosti gubitak individualnosti (sic!). Stvar od banalnosti nisu mogli spasiti ni pokušaj redateljice Saše Broz da zagovara mogućnost različitih modela tjelesnosti i izražavanja rodnog identiteta kao ženstvenog, niti pisca Bruna Šimleše da konceptu doda dimenziju osobnosti i individualnosti i da rodni identitet prikaže tek kao dio nečijeg identiteta.

Latin nije ni okom trepnuo kad je objasnio uredničku ideju vodilju da su žene u emisiju pozvane po kriteriju ženstvenosti. Nejasno je, međutim po kojem su kriteriju u ovoj Latinici sudjelovali muškarci? Je li to bila pamet, kompetencija u arbitriranju ženstvenosti, ili su tamo sjedili zbog rodne ravnopravnosti i kao kontrapunkt ženstvenim ženama, jer oni taj atribut ne posjeduju. Ako je tome tako, čemu uopće emisija o nestaloj ženstvenosti, kad je već i sastavom sugovornika sve objašnjeno?

Na uporno ponavljanje Latinovog pitanja, kud je nestala ženstvenost i kako pomoći ženama da je ponovo pronađu, šampionat u bizarnim odgovorima ipak je osvojio Saša Zalepugin. Pokroviteljski zabrinut zgražao se nad dezorijentiranim ženama koje posežu za “vulgarnim oblicima” ženstvenosti, poput pearcinga (a afričke žene iz čije kulture takvo ukrašavanje navodno dolazi to rade, jer nemaju što obući) do žena koje se, u želji da se izjednače s muškarcima bave body buildingom. Sve to nikada nije pripadalo “našem idealu ženstvenosti”. Ženstvenost, na tome je ustrajao, nema nikakve veze sa seksualnošću i njena je suština – šarm. Jasno i definitivno poput zakona gravitacije.

Zar do naše kulture nije doprla Margaret Mead sa svojim povijesnom antropološkom studijom Sex and Temperament in Three Primitive Societies (Seks i temperament u tri primitivna društva, 1935) koja predstavlja prekretnicu i nakon nje niti jedna ozbiljna antropološka misao više ne podrazumijeva nužnost i zadanost razlika između spolova, već te razlike promatra kao posljedicu razlike u socijalizaciji i očekivanjima koje kultura nameće muškarcima i ženama. Spomenuta je Latinica zorno potvrdila nalaze Mead – ženstvenost kao osobinu ličnosti i temperament smišljaju nadobudni društveni arbitri, pa se utoliko i sama Latinica pretvorila u neko ogledno laboratorijsko pleme koje upravo smišlja kako da žene budu ženstvene.

Tko mari za Simone de Beauvoire i njenu sad već globalno poznatu tvrdnja da se ženom ne rađa nego postaje, ili Judith Butler koja smatra da je performativnost (izvedbenost) roda, spola i seksualnosti izraz društvene moći i regulativnog diskursa. Mi imamo Latina i Sašu Zalepugina koji će nam objasniti što je to prava ženstvenost i pomoći da ju sačuvamo, ili barem ponovo pronađemo.

Razglabati danas o nestajanju ženstvenosti i o tome kako ju ponovo zadobiti, usporedivo je sa srednjovjekovnom temom nestajanja pojasa nevinosti i kako ga vratiti u upotrebu. Tada je ženstvenost bila definirana idejom vjernosti, ulogom žene kao čuvarice časti nekog velmože i prevrtljivom i nepouzdanom ženskom prirodom, od koje nju samu treba zaštititi. A forum na kojem se raspravljalo mogao je biti glavni gradski trg ili crkva. Danas, uz promjenu konstrukta ženstvenosti, to je tema informativno-političkog programa javne televizije u Hrvata.

Tone su prosvjetiteljskog i edukativnog crnila potrošene da bi se objasnilo da su ženstvenost, kao i muževnost, socijalno i kulturno uvjetovani identiteti i da je svako nastojanje da se oni reduciraju na određene zadane muške ili ženske uloge, ponašanje, izgled, ukus, izbor, to jest da se podvrgnu socijalnoj represiji i “cenzuri”, nasilje nad pojedincem/pojedinkom. Socijalne su analize pokazale da stereotipi koji se vežu uz ženski, odnosno muški rodni identitet, baš kao i etnički, rasni, regionalni ili bilo koji drugi stereotipi (pojednostavljene predodžbe i vjerovanja koja se pripisuju svim pripadnicima neke grupe) sudjeluju u proizvodnji diskriminacije, neravnopravnosti, pa i nasilja. Ne može biti ravnopravna i slobodna soba kojoj se kao rodni identitet nameće bilo kakvo ponašanje, izgled, ili osobina, bio to “ženski šarm”, ili  tradicionalistički obrasci ženstvenosti – trpi, šuti, rađaj. I koja živi pod prijetnjom da će, ako odudara od tog identiteta biti diskriminirana, isključena, a možda i zlostavljana.

Stereotipi i hegemonijske rodne uloge će dakako, unatoč svim prosvjetiteljskim nastojanjima opstati. Na njima se temelje i s njima barataju sve kulture, koje mogu gajiti vrlo različite standarde. Pogotovo popularna kultura i zabava tendiraju instrumentalizaciji tih stereotipa. Iako nikada nisu sasvim benigni, ipak nije sasvim svejedno gdje ih se priziva i s kojom svrhom. Kad se u raspravu o tome kako unaprijediti vladajuće socijalne konstrukte i utvrditi pripadajuće im  stereotipe, upregne jedna od vodećih informativnih emisija na javnoj televiziji, kakvom Latinica slovi, onda je vrijeme za alarm.