Na tribini će govoriti Emina Bužinkić iz Inicijative za slobodnu Palestinu, Jerko Bakotin, novinar Novosti i Mladen Majetić. U razgovoru koji moderira novinar Saša Kosanović, govorit će o humanitarnoj krizi u Gazi, ratnim zločinima, stajalištima Hrvatske i EU, ulozi SAD-a i mogućim rješenjima za smirivanje sukoba.

Program organiziraju Srpsko privredno društvo Privrednik i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Više informacija potražite ovdje.

Na tribini će sudjelovati Nebojša Slijepčević, redatelj filma Čovjek koji nije mogao šutjeti, koji je proglašen najboljim kratkometražnim filmom na ovogodišnjem izdanju festivala u Cannesu. U središtu filma tragična je sudbina Tome Buzova, podoficira JNA koji se krajem veljače 1993. godine u mjestu Štrpci u BiH suprotstavio pripadnicima jedne srpske paravojne jedinice kada su iz vlaka krenuli izdvajati muslimane.

U razgovoru o odjeku ovoga filma te ratnim događajima i traumama kojih se u filmu dotakao Slijepčević, sudjelovat će i antiratna aktivistica Vesna Teršelič iz Documente. Razgovor će moderirati novinar Saša Kosanović.

Informacije o tribini možete pronaći ovdje, a više o filmu možete saznati u osvrtu Hane Ćurak.

Film Daria Juričana i Saše Paparella bavi se početkom tranzicijskih procesa u Hrvatskoj, nastankom Hrvatske demokratske zajednice, medijskim krajolikom, velikim aferama te razlozima i posljedicama od države podržanog i toleriranog kriminala u tranziciji i pretvorbi.

Nakon projekcije slijedi razgovor s autorima koji moderira Saša Kosanović. 

Novinarstvo je poslovično opasna profesija, pogotovo za one novinare i novinarke koji se nisu još uvijek odali očaju i svoj posao i dalje pokušavaju radit s mišlju da je javni, a ne partikularni interes bit novinarskog rada. No i za njih i za sve nas, vremena su svakim danom sve zanimljivija – vidimo to i u pobjedi Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima – pa na globalnoj skali vrijednosti ni činjenice više nisu toliko na cijeni. Problemi su mnogostruki: čak i kad se čini da je javni prostor sve demokratičniji, da svatko od nas ima mogućnost pustiti svoj glas, uz nedostatak regulacije – ne cenzure – on postaje platforma za nekritičko sijevanje govora mržnje i pervertira potencijal foruma koji otvara prostor pluralizmu mišljenja. 

Na tribini Napadi na novinare i govor mržnje u medijima u zagrebačkom Privrednikovom domu govorili su Helena Puljiz, Boris Rašeta, Maja Sever i moderator Saša Kosanović, redom novinari koji su na vlastitoj koži osjetili reperkusije kritičkog novinarskog rada i čije je višegodišnje profesionalno iskustvo dobar orijentir u kratkoj povijesti “slobodnog” novinarstva na ovim prostorima. A ta je povijest, dobro je poznato, povijest javnih i privatnih prijetnji, fizičkog i psihičkog nasilja, opstrukcija i ucjena tajnih službi, manipulacija političkih stranaka i ekonomskih elita. I nije se mnogo toga promijenilo u posljednjih 25 godina, možda su tek metode postale profinjenije. Eskalacija govora mržnje u javnom prostoru nije aktualni eksces, već nastavak nacionalističkih i šovinističkih procesa započetih “demokratizacijom” i “osamostaljivanjem” društava na prostoru bivše Jugoslavije, jednako kao i njegovo povremeno prelijevanje sa stranica medija i iz instituacija na ulice, što nam je itekako dobro poznato iz slučaja “okupacije” Agencije za elektroničke medije ranije ove godine. Tada je, podsjećamo, nekih osam tisuća ljudi javno, bez ikakve zadrške i uz potporu tadašnjeg zamjenika predsjednika Sabora Ivana Tepeša, skandiralo “za dom spremni”, na što je policija službeno reagirala izjavivši tek da je “prosvjednika bilo previše da bi ih se procesuiralo”.

Na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića, istaknula je Puljiz, nedavno je pokušan atentat, a osim na deklarativnoj razini, s državnog vrha nije stigla nikakva konkretna reakcija. “Leković nije predsjednik stanarskog savjeta neke zgrade, već predsjednik organizacije koja broji preko četiri tisuće članova, i zbog toga bi HND, novinari i društvo u cjelini zajednički morali naći odgovor na ovakve pojave”, rekla je Puljiz. Takva reakcija, odnosno njen izostanak, nadovezao se Kosanović, ne čudi ako znamo kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović reagirala na pismo Milorada Pupovca koje joj je uputio zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru.

“Dokle god na govor mržnje u medijima odmah ne reagira vrh sustava”, iz publike je komentirala Mirjana Rakić, “do tada taj govor mržnje neće biti sankcioniran jer tako ide lanac odlučivanja”. Odgovornost leži, dakako, i u rukama samih medija, čiji novinari i urednici često ne tretiraju profesionalno ne samo na sadržaj koji proizvode sami, već i komentare svojih čitatelja. Ono što su nekada bila pisma čitatelja, danas su komentari koje upisuju pod tekstove na portalima, i na urednicama je i vlasnicima medija da taj prostor reguliraju prema zakonu i prema pravilima struke, istaknula je Puljiz.  

“Naš je javni diskurs katastrofalan”, rekla je Rakić i dodala da je naš aktualni premijer Andrej Plenković, na pitanje o tome što misli o intervjuu koji je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao Le Mondeu – a tamo je izrekao da prema svojim životopisima Rakić i Goran Radman ne bi smjeli obnašati javne funkcije – odgovorio da je to jako dobar intervju.

Sve u svemu, iz diskusije se može zaključiti tek da bi zaštita institucija – od Sabora, preko Vlade, do predsjednice Republike – kao i smislenija zakonska regulativa mogli pridonijeti značajnijim promjenama, što u javnom poimanju govora mržnje kao protuzakonitog i potencijalno opasnog djelovanja, što u percepciji da je od govora mržnje do čina mržnje udaljenost kraća nego što se misli. A s obzirom na to da u lokalnom medijskom kontekstu stvari generalno ne stoje najbolje, za stvarne, opipljive rezultate bit će potrebno više od deklarativne podrške da bi se funkcija novinarstva kao čuvara demokracije očuvala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Međunarodni praznik rada je dan koji bi nas, ako već ne razmišljamo o tome i inače, trebao podsjetiti da su za naša prava na barikadama ostavljeni životi. Radi se o radničkim pravima koja pomalo nestaju, pravima kojih se zapravo svjesno i bez borbe odričemo pod krinkom nužnih rezova i politika štednje koje nam nameće politika pod diktatom kapitala. Borba za pravo na rad, za nultu toleranciju na rodnu, spolnu, rasnu, manjinsku ili bilo kakvu drugu diskriminaciju na radnom mjestu, za pravo na poštenu naknadu za rad i mirovinu, za pravo na odmor, za raspodjelu i uključivanje kućanskog rada u ekonomiju rada, za pravo na sindikalno organiziranje, za pravo na javno zdravstveno i socijalno osiguranje, za pravo na besplatno obrazovanje i slobodnu znanost, za kulturu i umjetnost dostupne svima – jedna je borba. Na francuskim ulicima studenti i radnici tako već danima borbeno prosvjeduju protiv izmjena tamošnjeg zakona o radu koji poslodavcima daje veća prava u području određivanja radnog vremena i uvjeta otkaza.

Netom nakon Međunarodnog praznika rada, 3. svibnja slijedi Svjetski dan slobode medija. Kako sloboda medija ovih dana funkcionira u Hrvatskoj dovoljno je pozornost obratiti na događanja na HRT-u, javnom medijskom servisu koji bi trebao biti standard za kvalitetno, kritičko novinarstvo koje brani javni interes, a zapravo je politički instrument stranke na vlasti. “HTV se pretvorio u kuću koja se uopće ne bavi novinarstvom, barem ne na način koji bi odgovarao javnoj ulozi novinara kao ‘psa čuvara’ koji nadzire vladajuće elite. HTV ima urednike koji čekaju da netko drugi objavi vijest, da dobiju politički mig i onda trče za tim bez ikakve ideje”, rekao je u intervjuu za Lupigu Saša Kosanović. Kosanović je otkaz na HTV-u nominalno dobio zbog suradnje na dokumentarcu 15 minuta – Masakr u Dvoru, ali zapravo jer svojom radnom etikom i profesionalnim habitusom ne odgovara parametrima novog režima. Isti je to režim koji je – pod budnim okom turskog predsjednika Erdoğana i hrvatske predsjednice Grabar Kitarović – potpisao ugovor o suradnji s tamošnjom javnom televizijom. “Čak trideset novinara u Erdoganovoj Turskoj novu 2016. godinu dočekalo je u zatvorima”, piše Ladislav Tomičić za Novi list, “Prema informacijama turskog ministarstva pravosuđa, od 2014. godine, kad je Erdogan izabran na čelo države, turski tužitelji su podnijeli čak 1800 tužbi zbog uvrede predsjednika. Najviše tužbi podneseno je protiv novinara i karikaturista, a među optuženima je bilo i djece”. 

Prosvjed hrvatskih branitelja, koji je s 555 dana šatora postavljenog ispred zgrade Ministarstva branitelja ušao u povijest kao najduži prosvjed na mladom hrvatskom tlu, ali i kao simbol ovdašnjeg kastinskog sustava prema kojemu neki imaju veće pravo na prosvjed od nekih drugih, okočan je ekspresnom demontažom te privremene nastambe. I to uz revnu pomoć državnih institucija. 

Sci-Hub je već neko vrijeme relevantna točka otpora hegemonijskom prisvajanju akademskog rada od strane kapitala, a kako pokazuje minuciozno istraživanje Johna Bohannona za časopis Science, njegovim se izvorima koriste svi – i oni siromašni i oni bogati. Za mnoge znanstvenike izbor postaje jasan jednostavnom matematičkom operacijom: ili napustiti istraživanje ili potrebne izvore koristiti ilegalno. S obzirom da troškovi legalne kupnje akademskih radove uvelike prelaze ne samo njihove radne troškove – ako uopće imaju takav budžet – već ulaze i u područje privatnog troška koji si većina njih jednostavno ne može priuštiti, istraživači uglavnom izabiru ovu drugu opciju. Bez imalo grižnje savjesti. 

Treći program Hrvatskog radija, posljednji bastion, da parafraziramo ministra kulture, postmodernističke jugoslavenštine, uistinu je vrijedno dobro koje pod svaku cijenu treba obraniti od očekivanog preuzimanja novog režima. Subotnji Ogledi o pop kulturi, emisija koja “prikazuje karijere izvođača odmaknutih od srednje struje koji su, zanemarujući komercijalna pravila diskografske industrije, prerasli u najutjecajnije osobnosti svog i budućeg vremena, ili su naprosto kvalitetom svojeg opusa odredili gibanja unutar vlastita mikro-žanra”, gotovo prosvjetiteljski prezentira neka povijesna strujanja u popularnoj glazbi. Uglavnom odstupajući od konvencija kronološkog prikaza razvoja događaja, subotnje je izdanje predstavilo rad grupe R.E.M., od sramežljivih početaka u okrilju izdavačke kuće IRS i lokalnih studentskih radio-postaja, do stadiona i masovne recepcije, od albuma Out of Time naovamo. Vrijedi ovdje uputiti i na već odrađeni trodijelni ciklus emisija posvećen kalifornijskoj grupi Pavement, jednom od ključnih aktera na američkoj nezavisnoj glazbenoj sceni 1990-ih, na njihov jedinstven stav, stil i etos, a zaključno s osvrtom na rad grupe Silver Jews, kao i solo-karijeru Stephena Malkmusa.

Putujući prošlog travnja vlakom iz Budimpešte za Beograd, doznao sam za čovjeka po imenu Miljan Miljanić zvan Čiča. Na stanici u Subotici pridružila su mi se u kupeu dvojica profesora ekonomije koji su se cijelim putem do Beograda prisjećali, s mješavinom nostalgije i divljenja, karijere, prije mjesec dana preminulog, nogometnog trenera. Kako sam bio nehotično uvučen u njihovu priču, osobito me se dojmila Miljanićeva gesta na jednom gostovanju Crvene zvezde kod skopskog Vardara. Ako sam dobro upamtio, nakon izvrsne akcije i pogotka domaćeg igrača, Miljanić, tada trener Zvezde, ušao je na teren i pred cijelim stadionom stisnuo ruku suparničkom igraču. Domaći navijači, oduševljeni Miljanićevom čestitkom, počeli su skandirati “Miljane, Miljane”. Vjerojatan razlog zbog čega me se dojmila ova priča bila je “čista” sportska gesta radi koje se Čiča, s obzirom na izuzetan manjak sličnih primjera, spram današnjih regionalnih sportskih djelatnika čini kao titan koji je živio u vremenu prije vremena.

Ovu parabolu o Miljaniću ostaviti ću otvorenom s obzirom na ono što je cirkularno okupiralo narodno-medijsku svijest posljednjih tjedana, a to su u prvom redu sentimenti vezani uz europska prvenstva koja su igrana u EX-YU regiji, s događajima i retorikom koji evociraju uspomene iz 1990-ih. Najzaslužniji za takvu atmosferu bili su sami sportski akteri, kao i neprikosnovena medijska mašina koja se očituje kroz očigledno nepismene, ali naizgled pravične aparatčike zvane sportski komentatori. Od gomile izjava sportaša, sportskih novinara ili pak državnih dužnosnika najglasnije su odjeknule izjave rukometnog trenera Slavka Goluže, u kojima je nedvosmisleno govorio o osvetničkim “bitkama” za stradale u ratu te parole Ivice Dačića, šefa srpskog MUP-a i (bivšeg) Miloševićevog glasnogovornika, po kojima su Srbi ipak civiliziraniji od Hrvata. Od ostalih specifičnih primjera, Jutarnji list je, njemu standardno, tabloidno podgrijavao atmosferu s naslovima poput “Pobijediti Srbiju pred 15 000 njihovih navijača – neprocjenjivo”, a Internetom je  kružila fotomontaža s podtekstom “Što ispadne kad se Srbin i Crnogorac dogovore? Hrvat!”, aludirajući na rasplet skupina u vaterpolskom prvenstvu.

Naravno, ne treba zanemariti ni međudjelujuće tenzije koje su se umrežile zbog hrvatskog post-izbornog i post-EU-referendumskog vihora strasti, kao ni “titl diskusiju” koju je pokrenuo netko dovoljno bistar da se prisjeti da ne razumije srpski i da mu trebaju titlovi za filmove, a netko još bistriji uvažio takav prigovor. Nadalje, na društvenim mrežama i forumima su se revno pratili “udarci ispod vode” i slični sportski detalji, dok je jedan pomalo djetinjasti pokušaj grafičkog sparivanja hrvatske i srpske zastave, kao simbola prijateljstva, završio masovnim online pozivanjem na linč autora čime se simbolički kapital uložen u sintetičku trobojnu krpu pokazao vrednijim od nekolicine pojedinačnih života.

Cijelu uzajamno-retoričku histeriju najsuvislije je dijagnosticirao Saša Kosanović u Novostima, ukazujući na distrakcijske momente poput klasično politikantskog odvraćanja pažnje od budžetnih rasprava, ili pak “fige u džepovima” poput pokušaja opravdavanja nespremnosti srpske policije.

No, ipak bi se trebali, gotovo naivno, iznova vraćati na suštinu takvih događaja. Iako se velik dio medija služio “normalizacijskom” retorikom kojom se okrivljuju pojedinci, a “politika” se deklarativno tjera van sporta, takvom se vrstom amnestije društvene klime i prebacivanjem krivnje na ekscesne pojedince ili nacionalističke elemente, promašuje “ceo fudbal”.

Normalizacijski Blut und Boden: nacionalna Krv na sportskom Tlu

Problem je nužno sistemski, jer upravo je struktura prošlih i sadašnjeg državno-političkog aparata odgovorna za kolektivno treniranje emocija, tj. sistemsko odgajanje hordi nacionalnih navijača-ratnika. Sam čin uvjetovanog očitovanja “samoljublja” vlastite nacije i identiteta u svojoj se karikaturalnoj verziji interiorizira po principu mehaničke reprodukcije devetnaestostoljetnih pjesmuljaka (najredikulozniji primjer je nizozemska himna koja datira iz 16. stoljeća), prigodnog zauzimanja svečanog stava i facijalnog stoicizma ispod kojeg je navodna vruća emocija, te nerijetko strastveno balavljenje nad obojenim krpama koje predstavljaju koncept nacije. S tako istreniranim mentalnim sklopom, u hijerarhiji političkih par exellence događaja koji rezultiraju jedinstvenim bilom nacije, na vrhu se neprikosnoveno nalazi rat. A da bi se ljude s istom putovnicom održavalo u situaciji paranoične pripravnosti postoje “spontani” nastavci rata drugim sredstvima, među kojima posebno mjesto zauzimaju profesionalna sportska natjecanja koja u reguliranim uvjetima dopuštaju filtriranje masovnih emocija do finih granica ispoljavanja mržnje. Sportske frustracije jesu simptom dugoročnog nerazrješavanja kolektivnih trauma i pitanja proizašlih iz nacionalističko-šovinističkog diskursa koji promoviraju svrsishodni političari, pošto je to mehanizam koji dokazano donosi glasove (HDZ i desničari bi vjerojatno bolje prošli da su izbori tempirani u vrijeme ovih prvenstava). U bliskim susretima reprezentacija u sklopu internacionalnih sportskih natjecanja, kao što su to utakmice između Hrvatske i Srbije, momenti historijskog vaganja nepravdi i sudbinskih narativnih konstrukata su momentalno prepoznati jer su usađeni u i školsku sistematizaciju mitologizacijske  reprezentacije povijesnosti identiteta. Pritom trenutna tzv. ‘normalizacijska politika’ čuva šovinističke potencijale, koji se ublaženo reproduciraju kroz svakodnevni govor, a koji uvijek uporno čekaju da se situacija politički posloži i postane moguća za eruptivni šovinistički sentiment. Za to su sportska natjecanja idealna jer fingiraju (igraju) stanja rata u kojem iznova cvjetaju plodovi nacionalističkog tla vječito pognojenog krvlju. Profesionalni sport je, poput rata (koncept sporta je i nastao iz mirnodopskih priprema za rat), regulirana razbibriga s jasno opipljivim interesima koji bi trebali biti očiti svima: manjina koja profitira (menadžeri, političari, sportaši) omogućuje “emotivnoj” većini momente ispoljavanja i prebijanje neuroza koje se pozitivno legitimiraju u tako zadanom okviru. Pritom nacionalistički šovinizam perolako parazitira na sportskim terenima te postaje identifikacijska univerzalija ugnijezdivši se u sportu. Očit primjer izvankontekstualne reprodukcije nacional-sporta jest princip navijanja za strane klubove u kojima igraju “naši”. 

Bezumna idolatrija: posipanje zemljice po grobovima budućih junaka

Sport je dobar lakmus za iščitavanje dominantnih društvenih obrazaca, a što je u ovom slučaju osuda ekstremnog nasilja, ali i daljnja tolerancija govora koji reproducira takvo nasilje. Nasilje ostaje potencijal, do trenutka kad se ponovo aktivira kao – službena politika obrane autoidentiteta. Autoidentitska politika najlakše se može identificirati kao kompleksaška po proporcionalnoj količini emotivne energije uložene u navijački angažman: patos koji žudi za afektivnim pražnjenjem svih nevezano nagomilanih frustracija. Odnosno koliku količinu medijskog i “kavanskog” prostora zauzima govor o (ne)uspjesima nacionalne reprezentacije, koja silom loših (ostalih) prilika, često postaje glavni izvor samoidentifikacije (navijača-ratnika), svrsishodno okupirajući  većinske emotivne resurse pojedinaca – tolika količina koncentrirane osobne investicije u navijački angažman je tempirana bomba. Prateći sudbinu reprezentacije kolektivno-individualni identitet pokušava usidriti svoju vrijednost, koristeći sportsku statistiku kao vrhunski instrument samouvjerenja. Značajnu identifikacijsku sintagmu “pobijedili smo”, koriste oni koji nisu fizički sudjelovali u igri, ali su toliko medijski uvučeni u nju da se s pravom mogu smatrati dijelom projekta: to je i njihova igra, premrežena simboličkim i svakodnevnim, projektiranim i fizičkim. Usto, jedno od glavnih pravila igre glasi “biraj svojeg neprijatelja” te je, kao invarijabilna funkcija, svaki argument dobar. Nakon konačne pobjede ili poraza slijedi kolektivno umišljena depresija ili euforija, mada se ništa ne mijenja u bilo kakvom relevantnom društvenom polju.

Trijumfalni domovinski dočeci za sportske junake-ratnike su krajnji dosezi individualne samoobmane jer se pri procesu simpatijske projekcije ignorira da su, za razliku od vojnika/inja, sportaši/ce debelo plaćeni šoumeni/ce koji ne ulažu svoje živote na terenu. Profesionalni sportaši, kao i političari, profitiraju na idolatriji, a građani će uvijek imati negativnu platnu bilancu u tom suodnosu. Intelektualno isprazne političke elite, nesposobne ekonomski upravljati, a da su pritom socijalno pravedne, najlakše pomoću sportaša promoviraju apstrakciju nacionalnih vrijednosti. Lukrativnije im je promovirati nacionalistički patos u simbolički kapital, i pritom lažno nadograđivati onaj ekonomski, na organizacijama profesionalnih sportskih manifestacija, odnosno ulaganjem u jednokratne i neisplative infrastrukture (pr. sportskih dvorana za rukometno prvenstvo 2009. u Hrvatskoj) nego, recimo, u obrazovni sektor. Umjesto obrazovanja građana koji su skeptični prema svakoj vlasti i sposobni za konstruktivnu kritiku te prepoznavanje implicitno šovinističke politike, kao što je to trenutni proces normalizacije, prolongira se politika koja promovira obrazac klasičnog poslušnika-sportaša-vojnika, a ne kritičara. Autoskepticizam nikako ne odgovara vlasti koja počiva na apstrakciji i simbolici.

S druge strane pak, zbog uvjerljive reprezentacije i uvjerene reprodukcije nacionalnih vrednota, profesionalni sportaši – reprezentativci su visoko cijenjeni pripadnici društvene hijerarhije. Oni sami teško ostaju izvan nametnutih vrijednosnih reprezentacija koje ih simboliziraju kao čuvare ognjišta. U refleksiji takvih slika ognjištara kojima kliče oduševljeno mnoštvo, Blanka Vlašić i Ivica Kostelić smatraju se neobično važnim ličnostima i sportskim terapeutima nacije, a đokovićevska se idolatrija – uz paljenje svijeća i prigodno onaniranje uz njegove postere – intenzivira sa svakom pobjedom. Posebno je glupavo plakati od sreće nad pobjedama sportaša koji pritom ne smatraju da je imalo korektno plaćati porez zajedničkoj državi (nego u Monaku primjerice), a diče se izjavama u kojima čine velike uspjehe za svoj “narod”.

Ideologija u sportu: Ali kakva?

Nadalje, ono što se često pogrešno zamjera sportskim natjecanjima jest politizacija odnosno ideologizacija sporta, koja je u biti neizbježna i esencijalna. Pitanje je samo kakve će se vrijednosne politike promovirati u sportu.

Hoće li ona promovirati filozofiju rasne nadmoći kakva se slavi u Olympiji Leni Riefenstahl? Nacistička estetika tijela je promovirala utjelovljenje nacističkog duha – onog koji, zbog argumentacije širenja Lebensrauma i simplističkog tumačenja opstanka najjačih, nema milosti prema protivniku, a svatko van grupe je protivnik. Nacionalistička biopolitička argumentacija pritom nije bitno drukčija – vrijednosti koje promovira nisu transhumane, već dijele sličnu retoriku krvi i teritorija, pa je po tom principu validno sve što uradi ‘naš’ – tako se lakše usidruje referent primjerenih djela; on/a je utjelovljen/a i imenovan/a. Tako osoba na poziciji (političke ili sportske) moći postaje fiksirana vrijednost, umjesto da se ovisno o novim kontekstima, zajedničke vrijednosti prihvaćaju kao društveno arbitrarne, u stanju konstantnog pregovaranja. Može li zato sport zagovarati konstantni pregovor između različitosti? Želimo li gledati sportska natjecanja s emancipacijskom ideologijom poput one uzdignutih šaka Tommieja Smitha i Johna Carlosa na olimpijskom podiju u Mexico Cityju ’68? Hoće li ona upozoravati na politički teror, kao što je to činio angažirani brazilski nogometni virtuoz Socrates? Ili pak biti deklarativno larpurlartistički, a zapravo elitističko-menadžerski event, koji se bezobzirno i brutalno obračunava s problemima poput siromaštva, radničkih i ljudskih prava, kao što su to pokazuju primjeri organizacije nogometnih prvenstava u Južnoj Africi i Brazilu ili pak Olimpijskih igara u Pekingu?

Miljanićeva gesta s početka priče je primjer sportsko-političkog transhumanizma jer pojednostavljeno govori o uvažavanju tuđih vrijednosti.