O tome govore nekadašnji i sadašnji urednici Novosti, Rade Dragojević i Nikola Bajto zajedno sa beogradskim suradnicima Novosti i voditeljima tribine, Sašom Ilićem i Sašom Čirićem.

Tribina će se održati u subotu, 29. rujna, s početkom u 20.30 sati. 

Nakon prigodnih prisjećanja na život u socijalističkoj Jugoslaviji, žanra čiji su vrhunci kanonizirani u Leksikonu YU mitologije, počeo je razgovor. Prva važnija tema koja se nametnula u diskusiji bio je simbolički kapital Jugoslavije kao povlaštenog mjesta u bipolarnom svijetu, korifeja pokreta nesvrstanosti, zemlje koja je zahvaljujući povijesnim okolnostima bila prisiljena krenuti smjerom koji je podrazumijevao političku i idelogijsku neovisnost o Washingtonu i Moskvi. Što se dogodilo sa simboličkim kapitalom nakon raspada Jugoslavije? Klasić je naglasio kako su historiografije novonastalih država kao istraživačke prioritete ustoličile istraživanje svojih etnokonfesionalnih korijena pritom potpuno zapostavljajući jugoslavensko iskustvo. Tome treba dodati da Hrvatska u tom procesu ne predstavlja anomaliju, nego zakašnjelu pravilnost, budući da se moderna historiografija u devetnaestom stoljeću razvila kao legitimacijski alat nacionalnih država koje su se pojavljivale na svjetskoj pozornici. Nemamo relevantna znanstvena istraživanja u područjima povijesti, sociologije i ekonomije koja za svoj predmet uzimaju Jugoslaviju. “Tribine poput ove u Močvari trebale bi biti nadgradnja”, zaključuje Klasić, “i nikako ne mogu nadomjestiti bazu koju bi trebalo predstavljati znanstveno proučavanje jugoslavenske povijesti.” Duda se nadovezao primijetivši kako od jugoslavenskog simboličkog kapitala nije ostalo ništa jer smo ga brzo potrošili u tranziciji. U nacionalističkoj kontrarevoluciji oblikovao se novi tip fragilnog subjektiviteta koji je zahtijevao implementaciju programa nacionalne države, parlamentarne demokracije i tržišnog gospodarstva kao nukleusa cijelog procesa. Trenutno se mučimo s posljednjim korakom trodijelnog tranzicijskog programa. Teško se ne složiti s Dudom. Nacionalna država, san kojeg se većina Hrvata sjetila tek pod hipnozom, odavno je odsanjan. Parlamentarna demokracija se pokazala kao partitokracija koja ne može ponuditi zadovoljavajući odgovor na probleme sustava u kojem živimo. Smjene vlasti dokazuju da živimo u nesuverenoj državi kojom vlada kompradorska elita koja obavlja ideološki i policijski posao središta ekonomske i političke moći o kojima je neformalno zavisna. Glasanje je u trenutnoj konstelaciji tek malo više od biranja prema estradno-konzumerističkom obrascu. Tržišno gospodarstvo drži se još malo bolje od partitokracije, iako je njegova diskreditacija na pomolu. Ne svjedoči li upravo apodiktični stav prvog potpredsjednika Vlade o potrebi “iskakanja iz socijalizma” o trenju u neoliberalnom pogonu našeg društva. Isti proces otvara prostor alternativama. Tribine su dokaz da se polako rješavamo interpretativnih grčeva koji zaustavljaju razmišljanje. Duda smatra da stvari danas epistemološki i analitički stoje puno bolje nego prije par godina.

Druga velika tema, točka koja je zahvalna za raspetljavanje cijelog niza problema vezanih uz socijalističko nasljeđe, bio je značaj 1968. u Jugoslaviji i svijetu. Klasić je istaknuo kako je u kontekstu jugoslavenskog eksperimenta šezdeset i osma važna zbog prvenstva. Radilo se o prvom masovnom organiziranom buntu protiv vladajuće nomenklature koji se legitimirao geslom “Nemamo drugog programa osim programa Saveza komunista”. Kao reaktivna formacija prvi put se pojavila ideja o krvavom branjenju vlasti koja krvlju osvojena. Klasić se u prilično neobaveznom razgovoru nije imao vremena zadržati na ovoj rečenici. Čini se da misao implicira kontinuitet obračuna s političkim neistomišljenicima koji je rezultirao građanskim ratom. To je poprilično sporno. Jugoslavenski komunisti su bili na vlasti dok su imali legitimitet. Kad su ga izgubili predali su je odlazeći bez otpora. U ratove su se upustili njihovi nasljednici. Činjenica da su se oni mahom regrutirali iz partijskih struktura ne čini ih komunistima, nego bivšim komunistima koji su postali nacionalisti. Puno pozornosti se u okviru debate posvetilo nastupanju studenata kao političkih subjekata šezdeset i osme. Klasić je kao interpretacijsku matricu šezdesetosmaških zbivanja uzeo generacijski sukob. Previranja je iznijela generacija koja nije doživjela apokalipsu svjetskih ratova, koja nije sudjelovala u obnovi društva na novim temeljim, koja nije mogla ne zahtijevati bolji svijet. Problem s tom analizom nije ono što je u njoj izrečeno, već ono što je izostavljeno. Šezdeset i osma retrospektivno predstavlja početak kraja socijalne države i klasnog kompromisa na kojem je ona bila utemeljena. Tada su osporene osnovne jedinice društvene reprodukcije koje uključuju obrazovni sustav, školu i tvornicu. Šezdesetosmaši su doživjeli poraz budući da su se sve te institucije reartikulirale na način koji nije izbjegao supsumciju pod kapitalističku logiku. Uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija koja se legitimirala naftnom krizom. Dati prvenstvo generacijskom sukobu, a na drugo mjesto staviti otpor kapitalističkoj eksploataciji nije nevina pogreška. Radi se o naturalizaciji poraza ljevice. A poraz ljevice možda je nesretan, ali nipošto nije prirodan. Zanimljiva je također usporedba studenata u povijesnom luku od 1968. do 2008. Klasić je stavio naglasak na otvorenost šezdesetosmaških studenata prema svim slojevima društva u kontekstu usporedbe s recentnim pojavljivanjem studenata kao političkih aktera koji su zahtijevali ispunjenje svojih partikularnih ciljeva. Duda je upozorio na važnost studentske blokade kao čina suprostavljanja logike javnog dobra merkantilnoj logici koja se širila cijelim društvom poljem. Na globalnom planu daljnje studentske akcije težile su povezivanju s drugim društvenim skupinama u zajedničkoj borbi protiv izrabljivačkog sustava pa je Klasićeva tvrdnja, na dan najvećeg građanskog neposluha u Kanadi koji je izravno povezan sa studentima, djelovala prilično neuvjerljivo. Uostalom, primjer studenata je u Hrvatskoj, između ostalih, pokazao kako je politika moguća, ali da politički agenti nisu oni koji obnašaju političke funkcije. Organizirani pokreti – poput studentskog koji je u javni diskurs ponovno uveo javno financirano, svima dostupno, obrazovanje – mogu vladajuće prisiliti da se bave pitanjima kojima se inače ne bi bavili i donose odluke koje inače ne bi donosili.

Pitanje obrazovanja Duda je uklopio u opisivanje jugoslavenskog socijalizma kao modernizacijskog projekta komprimiranog u trideset godina, od 1945. do 1975., koji je rezultirao specifičnim oblikom socijalne države u kojem su brojni resursi demokratizirani. Zdravstvo i školstvo su, između ostalog, postali svima dostupni. Odbacivanje tog dijela socijalističkog nasljeđa dovelo bi do komodifikacije obrazovanja i produbilo bi već postojeći jaz između bogatih i siromašnih. U takvoj konstelaciji, kakvu dijelom živimo, jednakost je diskreditirana kao ideja dok je proklamirani cilj političkih elita osigurati mogućnost socijalne mobilnosti. Jasno je da se krećemo u tom smjeru čim u javnom diskursu jednakost bude zamijenjena sintagmom jednakost šansi. A što je s periodom nakon prve polovine sedamdesetih? Razvija se popularna kultura s potrošačkom logikom koja se opire regulaciji. Na njenom supstratu se oblikuje drugačiji sistem vrijednosti. Duda je kao dobar indikator promjene habitusa jugoslavenskih građana naveo 1974. godinu. Jugoslavija je prije odlaska na svjetsko nogometno prvenstvo potpisala ugovor s Adidasom. Bijelo dugme objavilo svoju prvu longplejku čime počinje gradnja imaginarija stadionske popularne kulture. Je li kapitalizam pušten na mala vrata? Socijalistička Jugoslavija nije bila statičan sistem. Počela je organizacijom društva prema sovjetskom modelu, ubrzo ga je napustila i krenula prema samoupravljanju čiji je oblik radikalno mijenjan kroz desetljeća. Prvih trideset godina obilježavale su visoka stopa rasta, veliko učešće radnika u upravljanju poduzećima i rast radne discipline. Negativne karakteristike, poput nezaposlenosti, nejednakosti, zaduživanja i nedostatka solidarnosti unutar društva, počele su se pojavljivati i postupno sve jače ispoljavati na završetku konjunkture svjetskog gospodarstva. Proučavanje djelovanja partije, socijalističkog samoupravljanja, odnosa visoke i popularne kulture u Jugoslavije tijekom desetljeća zahtijeva širok analitički zahvat. Da bismo suvislo pričali o jugoslavenskom eksperimentu, pokazala je ova debata, potreban je institucionalni okvir unutar kojeg bi se njegova povijesna, ekonomska i sociološka dimenzija mogle sintetizirati. Tada bismo sigurno napustili svako koketiranje s depolitiziranom nostalgijom, vremenski vektor bi bio drugačije usmjeren, a naslov neke buduće tribine ne bi bio Socijalizam je bio bolji? nego, u nedostatku nečeg ugođenijeg prema potrošačkom uhu, Što možemo naučiti iz socijalizma da bi nam bilo bolje?

A.J.

Prvog dana, 23. veljače u 19 sati nakon službenog otvaranja novog rezidencijalnog prostora za pisce u Splitu, u Muzeju grada Splita održat će se okrugli stol s temom: Što je nama naša borba dala. Sudjeluju: Boris Dežulović, Miloš Živanović i Saša Ilić. 

U filmskom programu našlo se šest naslova nastalih u posljednje dvije godine, od kojih će čak pet imati svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru: Šišanje Stevana Filipovića, omnibus Oktobar grupe mladih autora, Beli, beli svet Olega Novkovića, Jesen u mojoj ulici Miloša Pušića i Montevideo, Bog te video Dragana Bjelogrlića. Šesti film iz programa jest Tilva Roš redatelja i scenarista Nikole Ležajića koji u Zagreb stiže s desetak vrijednih nagrada s domaćih i svjetskih festivala, među kojima i nagrada Bauer s ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, Srca Sarajeva za najbolji film i najbolju mušku ulogu te svježa nominacija Europske filmske akademije za nabolje debitantsko ostvarenje.

Književni program sastavio je Kruno Lokotar, književni kritičar, nekadašnji urednik u izdavačkoj kući AGM, a sadašnji urednik u izdavačkoj kući Algoritam. Književni program šestih Dana srpske kulture u goste nam dovodi cijenjene i nagrađivane književnike Vladimira Arsenijevića i Dragana Velikića, te putem gostovanja Miloša Živanovića, Saše Ilića i urednika Saše Ćirića predstavlja kultni online književni časopis Beton.

Glazbeni program predstavlja prvi zagrebački samostalni koncert popularnog beogradskog benda Svi na pod i ponovno gostovanje značajne figure regionalnog klupskog života DJ Ewoxa. Koncert će biti održan u subotu, 3. prosinca u Tvornici kulture.

Program završava se u ponedjeljak, 5. prosinca, u zagrebačkom Teatru &TD i to gostovanjem predstave beogradskog teatra Mimart Odabrani se bude koja istražuje budnost na interpersonalnom nivou kroz budnost duha, uma i tijela, kao i budnost zajednice koja je pokretačka snaga društva. Predstava je dio europskog projekta Wake Up u kojem, osim srpskih, sudjeluju kazališne trupe iz Nizozemske, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine.

Nakon premijernog gostovanja novih urednika književnog programa krajem prošle godine, ekipa iz Betona nastavlja i ove godine sa susretima najeksponiranijih domaćih i stranih pisaca, diskusijama na teme koje bitno obilježavaju suvremenu književnost, oživljavanjem multikulturnog književnog dijaloga te približavanjem suvremenih književnih trendova domaćoj publici. 

Beton, kulturno propagandni komplet, podlistak je na četiri strane pokrenut u beogradskom dnevnom listu Danas u lipnju 2006. godine. Redakcija Betona dobila je nagradu NUNS za novinarsku etiku i hrabrost Dušan Bogavac. Beton je ranije izlazio i kao specijalni dodatak Feral Tribunea, a sada izlazi kao dodatak u Zarezu.

Saša Ilić je diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Većinu svojih tekstova objavio je u časopisu Reč. Do sada je objavio koautorsku knjigu Odisej (1998), knjigu priča Predosećanje građanskog rata (2000) i roman Berlinsko okno (2005). Priredio je zajedničku knjigu mladih pripovjedača Pseći vek (2000) i zbornik tekstova Kako čitati (2005). Radi u Narodnoj biblioteci Srbije. Jedan je od pokretača i urednika podlistka Beton (Danas) te autor izdavačke kuće Fabrika knjiga.

 

KP: Počeci Betona vežu se uz tvoj tekst u kojem pišeš o knjizi Nebojše Vasovića Lažni car Šćepan Kiš. Naime, analiza je to u kojoj kritički seciraš tu svojevrsnu optužnicu protiv Kiša. Za čitatelje treba istaknuti kako je dotični Vasović želio razobličiti Kiša kao plagijatora, kao pisca koji ne poznaje svoj materinji jezik i koji se ruga pravoslavlju. Osim toga, u toj je knjizi zamjetan i antisemitizam, jer se Kiševi uspjesi u Parizu, predvidljvio vežu uz tzv. “jevrejski lobi”. Tvoj tekst o toj knjizi nije smio biti objavljen niti u jednim novinama, čak niti u onim liberalnijim. Kako to objašnjavaš?



S. I.: Da, ispalo je to zgodno sa tekstom o Vasovićevoj knjizi. Neki časopisi su me oberučke prihvatali da bi mi sutradan poslali izveštaj sa redkacijskog sastanka, na kome je moj tekst odbijen kao politički (možda bi ispravnije trebalo čitati kao politički nekorektan za njihovo glasilo) a ne književni. S druge strane, Vasovićev pamflet je prihvaćen kao čisto teorijska rasprava o metaforama i lepom u umetnosti. U istom tom časopisu, gde sam najpre prihvaćen pa odbijen, u narednom broju se pojavio veliki intervju sa samim Vasovićem koji se žalio na to da se našao na meti demokratskih cenzora. S druge strane, liberalnija elita nije želela da otvara pandorinu kutiju starih rasprava koje je vodio sam Kiš sa ultra nacionalistima, sakrivenim iza paravana estetike. Samo tako mogu da razumem odbijanje mog teksta u tim medijima. Zavera ćutanja odavno je odnela prevagu u Srbiji, pa se tako ćuti o svemu, o zločinima, o gluposti koja je postala dominantni model komunikacije, o antivrednosti koja je plasirana kao vrhunska vrednost kako u kulturi tako i u politici. U literaturi, naročito.   

KP: Beton je često označavan pogrdnim imenima, a nije manjkalo niti mašte, pa ste od tzv. elitnih intelekutalaca prozivani kao Crveni Khmeri. Tvoje se pak bavljenje literaturom označavalo kao politički korektno, spočitavalo ti se da samo želiš profitirati na račun isticanja krivnje srpske politike. Kakav je danas, nakon tri godine djelovanja, društveni utjecaj Betona?

S. I.: Situacija se nije promenila, samo se, rekao bih, pogoršala. Zapravo od marta 2003., došlo je do rapidnog pogoršavanja stanja u političkoj i kulturnoj klimi Srbije. Nakon atentata na premijera Đinđića došlo je do ponovnog ustoličenja onih struktura koje su se primirile tokom dvogodišnjeg vođenja reformske politike. Danas imamo na sceni ponovno pregrupisavanje “starih i novih” kako je to nekada zvao kritičar Milan Bogdanović. Tu su i inicijative za uspostavljanje nove sabornosti. Beton je nastao iz potrebe da se otvoreno počne raspravljati o vrednostima, odnosno o onome što se na srpskom kulturnom tržištu počelo nuditi nakon pada Miloševića.

Budući da nijedno ministarstvo kulture, pa ni ono prvo nakon 2000. nije učinilo ništa na promeni kulturnog koncepta, Beton se pozabavio stvarima koje bi zapravo trebalo da vode kulturne institucije. Kao prvo, trebalo je otvoreno reći kakvi su oblici ideološkog paktiranja kulture sa minulim dobom zločina i kriminala. A toga na srpskoj sceni ima previše. Moja studijska koleginica je svojevremeno u šali govorila da od književnika ne bi bilo većih mafijaša samo da je veći novac u igri. I bila je u pravu. Zaista, književna scena u Srbiji danas liči na gangove, otprilike kao u filmu Vidimo se u čitulji, Janka Baljka. Glavni akademijski gang sa Ćosićem na čelu i dalje vodi glavne poslove. On kontroliše promet svih glavnih književnih nagrada, te nekoliko izdavačkih kuća koje su poslednjih godina funkcionisale kao poluprivatne ili pak kao kuće sumnjivog backgrounda, kakva je bila Narodna knjiga. Ostali gangovi se vezuju za tobožnje institucije, katedre književnosti, institute, razna udruženja književnika te za tobožnja književna glasila. Mali je broj onih koji rade na srpskoj književnoj sceni a da ne pripadaju toj strogo hijerarhizovanoj strukturi. Ministarstvo kulture, nažalost, još uvek samo servisira pomenute gangove umesto da ih razbije, reformiše scenu i uspostavi nov sistem vrednosti. U svemu tome, Beton deluje katarzično za manji broj ljudi, dok za većinu zaposlenika u kulturi predstavlja mesto koje treba spaliti.

KP: Tvoj roman Berlinsko okno u kojem propituješ ljudske sudbine u totalitarnim sistemima donosi glasove emigranata. Boris Buden je istaknuo kako je emigracija modus egzistencije čiji je materinji jezik moguće zamisliti samo kroz prijevod, ali ne između dva standardna jezika, već između dva poretka – u novom poretku se nacionalna suverenost gubi, a dolazi iskustvo globalizacije. Slažeš li se s tim mišljenjem, je li to ujedno razlog zašto su takvi glasovi subverzivni?



S. I.: Svakako da je tako kao što Buden kaže, ali ja u Berlinskom oknu nisam istraživao samo emigrantske sudbine same po sebi, već me je zanimalo nešto drugo, a to je sećanje na doba zločina kao i ispovesti preživelih. Te dve komponente bile su mi ključne u oblikovanju romana. Pre svega zbog toga što u savremenom javnom diskursu i Srbiji postoji konsenzus da to nismo mi radili već neke paravojne formacije koje s nama nemaju veze. Propitivanja krivice i odgovornosti društva za zločine svedena su na nekoliko kulturnih ostrva, koja su smeštena izvan sistema. Taj diskurs teško dospeva u žižu javnosti i kada dospe nailazi na političku amortizaciju. Sudbine emigranata iz stare Jugoslavije omogućile su mi da pišem o iskustvu drugih u našem neposrednom okruženju, da za trenutak okrenem perspektivu i pogledam kako je to sve izgledalo s druge strane. Slika je ispala prilično strašna. Emigranti u Berlinskom oknu imaju još jednu nevolju, a to je činjenica da zemlja koju su oni napustili više ne postoji, bar ne u onom obliku koji je sačuvala u njihovom sećanju. Oni si zapravo relikti nečega što je uništeno, bilo da se radi o političkom, kulturnom ili jezičkom aspektu. Otuda se crpi i njihova književna, ali ne samo književna subverzija.

KP: Kakav je utjecaj srpskih pisaca u emigraciji?



S. I.: Ovo pitanje razumem kao pokušaj evidentiranja uticaja pisaca emigranata na matične sredine. Mislim da osim nespornog uticaja dela Davida Albaharija na aktuelnu scenu ne možemo govoriti o većem uplivu emigrantskih autora. Njih jednostavno nema, kao Bore Ćosića na primer, ili sami pokušavaju da organizuju nekakav svoj “uvod u drugi život” kao Vidosav Stevanović. Zanimljiv je uticaj dela Mirka Kovača koji je poslednjih godina naišao na lep prijem kod čitalačke publike ali ne i kod instiucionalizovane kritike. S druge strane, postoje i pokušaji promovisanja emigrantske literature kakve su knjige pomenutog Nebojše Vasovića, koji odavno živi u Kanadi. Takve stvari nailaze na lep prijem isključivo kod akademskih krugova. I to je zanimljivo. Mislim da je Lažni car Šćepan Kiš (štampan čak u dva izdanja 2004. i 2005.), kao knjiga jednog emigranta, imao najbolju medijsku podršku. To svakako dosta govori o stanju u kome se društvo i njegove elite nalaze. Isti je slučaj i sa literaturom starog emigranta Milovana Danojlića koji živi u Parizu a od Srbije bi da pravi  arkadiju. To se lepo “prima” kod naših akademaca.

KP: Tvoj prozni rukopis odlikuje stilističko umijeće, odnosno lirizam, bavljenje poviješću i suvremenošću, ali ne na neorealistički način. Srđan V. Tešin pišući o srpskoj prozi uočava “želju za rječitom budnošću”, odnosno angažmanom. To se svakako odnosi i na tvoj književni rad. Što se događa s najmlađom generacijom, onom rođenom osamdesetih. Naime, je li i kod njih prisutan angažman, razobličavanje veze književnosti i ideologije ili…?



S. I.: Postoje dve vrste angažmana u literaturi, jedan je politički koji upotrebljava književnost da bi stigao do cilja, tj. politike, i drugi, književni angažman, koji nastoji da građenjem jezičkog umetničkog dela dosegne angažovanu formu. Razlika je velika. Ja se uvek opredeljujem za ovaj drugi. Dakle, delo koje je samo politički angažovano me ne zanima, radije čitam publicistiku, ali angažovana književna forma mi je i te kako bliska. Grobnica za Borisa Davidoviča je sedamdesetih bila takva knjiga, Pitanje Bruna devedesetih, Pijavice, Ludvig, Ministarstvo boli, Leica format, Vita activa, to je literatura koja ne odustaje od svoje literarnosti ali ni od odgovornosti, te izgubljene komponente u vremenu tobožnje tržišne ekonomije. Ne znam koliko je mlađim autorima to bitno, rekao bih sve manje, jer im kultura servirana preko bilborda i reklame po javnom gradskom prevozu sugerišu upravo suprotne stvari: bitna je brza konzumacija i koga je tu više briga za bilo šta drugo. U Srbiji je takođe presudan uticaj struktura o kojima sam ranije govorio, a koje presudno utiču na književni život pa samim tim i na proizvođenje novih autora. Pa ako ste mladi i želite da kročite u ring, dobro ćete razmisliti kojim putem treba krenuti. Starci ne vole subverzije, mladi ne vole čekanje u redu. U stvari, terebalo bi taj lanac ucenjivanja prekinuti jednom za svagda.

KP: Na kraju, Beton već duže surađuje u Hrvatskoj – nekad kroz Feral, Zarez, a sada i kroz zajednički projekt književne kritike sa Booksom. Kako ocjenjuješ taj projekt suradnje mlađih kritičara?

S. I.: Imali smo odličnu saradnju sa Feralom. Nažalost, to je prekinuto državnim atakom na Feral i njegovom potpunom devastacijom. Mislim da je takav kraj Ferala nečuveni događaj na tlu bivše Jugoslavije, događaj posle koga je sve moguće u medijskom prostoru. Ravan je mini nuklearnoj probi posle koje se niko nije pobunio, uplašio, zapitao. Sada možemo mirno da sačekamo trenutak kada će i u Srbiji tajkunizacija medija potpuno izbirsati sve subverzivne glasove i prepustiti nas širokom sajber prostoru, koji ima malo realnog uticaja na tekuća kulturna i politička pitanja. Sada sarađujemo sa Zarezom i Booksom, i ta međusobna čitanja ulivaju nadu da još uvek postoje neke mikro zajednice kojima nije potrebno međusobno prevođenje uprkos tome što nam nacionalne politike to danas nalažu.