Saša Ćirić – Kulturpunkt

Kritika zajedljivog uma

Matija Mrakovčić — Wed, 15 Mar 2017 14:40:45 +0000

Booksa, Zagreb, 21. ožujka

Krajem prošle godine Sandorf je objavio knjigu književnih kritika naziva “Ne uzimaj me u usta: Kritika zajedljivog uma”. Autor knjige je beogradski kritičar i urednik Saša Ćirić, “čiji tekstovi izlažu maltretmanu čitav postjugoslavenski prostor.”

Ova je knjiga povod razgovoru u kojem će uz Sašu Ćirića sudjelovati kritičarska trijada u sastavu: Vladimir Arsenić (Booksin kritičar, urednik književnog časopisa Ulaznica, urednik u Partizanskoj knjizi, trenutno gost na rezidenciji Hiže od besid u Pazinu), Dinko Kreho (također Booksin kritičar koji piše i za Novosti i razne medije, te voditelj Booksine književne tribine Od riječi do riječi), te Boris Postnikov (bivši Booksin kritičar, pisac društvenih komentara za razne medije, autor knjige “Postjugoslavenska književnost?”, bivši glavni urednik Zareza i sadašnji urednik Novosti). Njihovu besjedu moderirat će Antonija Letinić, glavna urednica portala Kulturpunkt.hr.

Ova moćna gomilica, 21. ožujka u 19 sati u klubu Booksa, razgovarat će o smislu i besmislu književne kritike, o profesiji književnog kritičara, stanju kritike u medijima, o izdavačima i (ne)suradnji s njima, kao i o tome gdje su žene u ovome svemu.

Autorstvo kao osnova kritičkih praksi

Matija Mrakovčić — Wed, 12 Feb 2014 10:30:09 +0000

Studije konteksta dugoročni su projekt Centra za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) i partnera u Nišu, Subotici te Novom Pazaru. U formi samoorganiziranog obrazovanja, sudionici će se upoznati s nasljeđem suvremenih kritičkih praksi i povijesti politika emancipacije te dobiti priliku sudjelovati u proizvodnji javnih događanja uz pomoć i u suradnji sa širom zajednicom CZKD-a u okviru različitih formi tečajeva, rada u produkcijama, putem javnih konzultacija, diskusija, intervjua.

“Svoje simboličke i tehničke resurse, svoju memoriju i produkciju stavljamo kao inventar na raspolaganje polaznicima za formiranje otvorenog programa, metodološkog i tematskog okvira koji će se otvoriti za kritičko promišljanje javnog i političkog prostora i na taj način reafirmisati autore i autorstvo kao osnov kritičkih praksi. Polaznici će iskoristiti kurseve da razviju svoje ideje i na kraju kursa svoju temu obrade u nekom od oblika javnog kulturnog ili umetničkog događaja u svom gradu i potom na zajedničkom trodnevnom seminaru/plenumu u CZKD-u u Beogradu”, najava je poziva.

Cilj je Studija konteksta preispitivanje značenja javnosti i “javnog”, otvaranje prostora kritičkih praksi u odnosu na neposredno okruženje i nasljeđe civilnog društva. Na program Studije konteksta – Diverzitet diverziteta možete se prijaviti do 20. veljače na adresu elektroničke pošte ili doći na uvodni sastanak.

Tečajevi prve godine istovremeno će se odvijati u Beogradu (CZKD, koordinatorica Ana Isaković), Subotici (koordinator Branislav Filipović, Aktivni region), Nišu (koordinator Osman Balić, YUROM Centar), Novom Pazaru (koordinator Enes Halilović, SENT), u periodu od veljače do lipnja. Polaznici programa imat će priliku u suradnji s mentorima i izabranim predavačima pripremiti svoje programe koje će javno predstaviti u listopadu u svojim gradovima i na zajedničkom događanju u Beogradu.

Umjetnički tim programa čine Borka Pavićević, Zlatko Paković, Ognjen Glavonić, Saša Ćirić, Aleksandra Sekulić te koordinatori.

Izvor: CZKD

Treba li spaliti Novosti?

Vatroslav Miloš — Fri, 21 Sep 2012 10:58:35 +0000

Medijsku scenu u Hrvatskoj na kratko je uzburkao sukob na relaciji predsjednik Republike – predstavnik najjače manjinske stranke, iza kojeg se mogao nazrijeti napad vlasti na tjednik Novosti koji se bavio korupcijom neposrednog predsjednikovog okruženja. Ovaj sukob otvorio je pitanje funkcioniranja Novosti kao nezavisnog manjinskog glasila koje se financira iz državnog budžeta. Kakav je položaj Novosti kao dotiranog, a kritički nastrojenog tjednika koji promovira i beskompromisnu umjetničku kritiku, alternativnu kulturu i vrijednosti ljevičarske ideologije?

O tome govore nekadašnji i sadašnji urednici Novosti, Rade Dragojević i Nikola Bajto zajedno sa beogradskim suradnicima Novosti i voditeljima tribine, Sašom Ilićem i Sašom Čirićem.

Tribina će se održati u subotu, 29. rujna, s početkom u 20.30 sati.

Socijalizam je bio bolji?

ante — Mon, 28 May 2012 16:10:02 +0000

Na dan mladosti u Močvari je organizirana tribina Socijalizam je bio bolji? Nasljeđe jugoslavenskog društvenog i kulturnog modela. U razgovoru pod moderaturom Saše Ilića i Saše Čirića, urednika Betona, sudjelovali su Hrvoje Klasić i Dean Duda kao ljudi koji mogu suvislo pričati o životu u socijalizmu jer, osim reminiscencija na vlastite nježne godine, imaju analitičke uvide u jugoslavenske ideološke, političke i kulturne prakse.

Nakon prigodnih prisjećanja na život u socijalističkoj Jugoslaviji, žanra čiji su vrhunci kanonizirani u Leksikonu YU mitologije, počeo je razgovor. Prva važnija tema koja se nametnula u diskusiji bio je simbolički kapital Jugoslavije kao povlaštenog mjesta u bipolarnom svijetu, korifeja pokreta nesvrstanosti, zemlje koja je zahvaljujući povijesnim okolnostima bila prisiljena krenuti smjerom koji je podrazumijevao političku i idelogijsku neovisnost o Washingtonu i Moskvi. Što se dogodilo sa simboličkim kapitalom nakon raspada Jugoslavije? Klasić je naglasio kako su historiografije novonastalih država kao istraživačke prioritete ustoličile istraživanje svojih etnokonfesionalnih korijena pritom potpuno zapostavljajući jugoslavensko iskustvo. Tome treba dodati da Hrvatska u tom procesu ne predstavlja anomaliju, nego zakašnjelu pravilnost, budući da se moderna historiografija u devetnaestom stoljeću razvila kao legitimacijski alat nacionalnih država koje su se pojavljivale na svjetskoj pozornici. Nemamo relevantna znanstvena istraživanja u područjima povijesti, sociologije i ekonomije koja za svoj predmet uzimaju Jugoslaviju. “Tribine poput ove u Močvari trebale bi biti nadgradnja”, zaključuje Klasić, “i nikako ne mogu nadomjestiti bazu koju bi trebalo predstavljati znanstveno proučavanje jugoslavenske povijesti.” Duda se nadovezao primijetivši kako od jugoslavenskog simboličkog kapitala nije ostalo ništa jer smo ga brzo potrošili u tranziciji. U nacionalističkoj kontrarevoluciji oblikovao se novi tip fragilnog subjektiviteta koji je zahtijevao implementaciju programa nacionalne države, parlamentarne demokracije i tržišnog gospodarstva kao nukleusa cijelog procesa. Trenutno se mučimo s posljednjim korakom trodijelnog tranzicijskog programa. Teško se ne složiti s Dudom. Nacionalna država, san kojeg se većina Hrvata sjetila tek pod hipnozom, odavno je odsanjan. Parlamentarna demokracija se pokazala kao partitokracija koja ne može ponuditi zadovoljavajući odgovor na probleme sustava u kojem živimo. Smjene vlasti dokazuju da živimo u nesuverenoj državi kojom vlada kompradorska elita koja obavlja ideološki i policijski posao središta ekonomske i političke moći o kojima je neformalno zavisna. Glasanje je u trenutnoj konstelaciji tek malo više od biranja prema estradno-konzumerističkom obrascu. Tržišno gospodarstvo drži se još malo bolje od partitokracije, iako je njegova diskreditacija na pomolu. Ne svjedoči li upravo apodiktični stav prvog potpredsjednika Vlade o potrebi “iskakanja iz socijalizma” o trenju u neoliberalnom pogonu našeg društva. Isti proces otvara prostor alternativama. Tribine su dokaz da se polako rješavamo interpretativnih grčeva koji zaustavljaju razmišljanje. Duda smatra da stvari danas epistemološki i analitički stoje puno bolje nego prije par godina.

Druga velika tema, točka koja je zahvalna za raspetljavanje cijelog niza problema vezanih uz socijalističko nasljeđe, bio je značaj 1968. u Jugoslaviji i svijetu. Klasić je istaknuo kako je u kontekstu jugoslavenskog eksperimenta šezdeset i osma važna zbog prvenstva. Radilo se o prvom masovnom organiziranom buntu protiv vladajuće nomenklature koji se legitimirao geslom “Nemamo drugog programa osim programa Saveza komunista”. Kao reaktivna formacija prvi put se pojavila ideja o krvavom branjenju vlasti koja krvlju osvojena. Klasić se u prilično neobaveznom razgovoru nije imao vremena zadržati na ovoj rečenici. Čini se da misao implicira kontinuitet obračuna s političkim neistomišljenicima koji je rezultirao građanskim ratom. To je poprilično sporno. Jugoslavenski komunisti su bili na vlasti dok su imali legitimitet. Kad su ga izgubili predali su je odlazeći bez otpora. U ratove su se upustili njihovi nasljednici. Činjenica da su se oni mahom regrutirali iz partijskih struktura ne čini ih komunistima, nego bivšim komunistima koji su postali nacionalisti. Puno pozornosti se u okviru debate posvetilo nastupanju studenata kao političkih subjekata šezdeset i osme. Klasić je kao interpretacijsku matricu šezdesetosmaških zbivanja uzeo generacijski sukob. Previranja je iznijela generacija koja nije doživjela apokalipsu svjetskih ratova, koja nije sudjelovala u obnovi društva na novim temeljim, koja nije mogla ne zahtijevati bolji svijet. Problem s tom analizom nije ono što je u njoj izrečeno, već ono što je izostavljeno. Šezdeset i osma retrospektivno predstavlja početak kraja socijalne države i klasnog kompromisa na kojem je ona bila utemeljena. Tada su osporene osnovne jedinice društvene reprodukcije koje uključuju obrazovni sustav, školu i tvornicu. Šezdesetosmaši su doživjeli poraz budući da su se sve te institucije reartikulirale na način koji nije izbjegao supsumciju pod kapitalističku logiku. Uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija koja se legitimirala naftnom krizom. Dati prvenstvo generacijskom sukobu, a na drugo mjesto staviti otpor kapitalističkoj eksploataciji nije nevina pogreška. Radi se o naturalizaciji poraza ljevice. A poraz ljevice možda je nesretan, ali nipošto nije prirodan. Zanimljiva je također usporedba studenata u povijesnom luku od 1968. do 2008. Klasić je stavio naglasak na otvorenost šezdesetosmaških studenata prema svim slojevima društva u kontekstu usporedbe s recentnim pojavljivanjem studenata kao političkih aktera koji su zahtijevali ispunjenje svojih partikularnih ciljeva. Duda je upozorio na važnost studentske blokade kao čina suprostavljanja logike javnog dobra merkantilnoj logici koja se širila cijelim društvom poljem. Na globalnom planu daljnje studentske akcije težile su povezivanju s drugim društvenim skupinama u zajedničkoj borbi protiv izrabljivačkog sustava pa je Klasićeva tvrdnja, na dan najvećeg građanskog neposluha u Kanadi koji je izravno povezan sa studentima, djelovala prilično neuvjerljivo. Uostalom, primjer studenata je u Hrvatskoj, između ostalih, pokazao kako je politika moguća, ali da politički agenti nisu oni koji obnašaju političke funkcije. Organizirani pokreti – poput studentskog koji je u javni diskurs ponovno uveo javno financirano, svima dostupno, obrazovanje – mogu vladajuće prisiliti da se bave pitanjima kojima se inače ne bi bavili i donose odluke koje inače ne bi donosili.

Pitanje obrazovanja Duda je uklopio u opisivanje jugoslavenskog socijalizma kao modernizacijskog projekta komprimiranog u trideset godina, od 1945. do 1975., koji je rezultirao specifičnim oblikom socijalne države u kojem su brojni resursi demokratizirani. Zdravstvo i školstvo su, između ostalog, postali svima dostupni. Odbacivanje tog dijela socijalističkog nasljeđa dovelo bi do komodifikacije obrazovanja i produbilo bi već postojeći jaz između bogatih i siromašnih. U takvoj konstelaciji, kakvu dijelom živimo, jednakost je diskreditirana kao ideja dok je proklamirani cilj političkih elita osigurati mogućnost socijalne mobilnosti. Jasno je da se krećemo u tom smjeru čim u javnom diskursu jednakost bude zamijenjena sintagmom jednakost šansi. A što je s periodom nakon prve polovine sedamdesetih? Razvija se popularna kultura s potrošačkom logikom koja se opire regulaciji. Na njenom supstratu se oblikuje drugačiji sistem vrijednosti. Duda je kao dobar indikator promjene habitusa jugoslavenskih građana naveo 1974. godinu. Jugoslavija je prije odlaska na svjetsko nogometno prvenstvo potpisala ugovor s Adidasom. Bijelo dugme objavilo svoju prvu longplejku čime počinje gradnja imaginarija stadionske popularne kulture. Je li kapitalizam pušten na mala vrata? Socijalistička Jugoslavija nije bila statičan sistem. Počela je organizacijom društva prema sovjetskom modelu, ubrzo ga je napustila i krenula prema samoupravljanju čiji je oblik radikalno mijenjan kroz desetljeća. Prvih trideset godina obilježavale su visoka stopa rasta, veliko učešće radnika u upravljanju poduzećima i rast radne discipline. Negativne karakteristike, poput nezaposlenosti, nejednakosti, zaduživanja i nedostatka solidarnosti unutar društva, počele su se pojavljivati i postupno sve jače ispoljavati na završetku konjunkture svjetskog gospodarstva. Proučavanje djelovanja partije, socijalističkog samoupravljanja, odnosa visoke i popularne kulture u Jugoslavije tijekom desetljeća zahtijeva širok analitički zahvat. Da bismo suvislo pričali o jugoslavenskom eksperimentu, pokazala je ova debata, potreban je institucionalni okvir unutar kojeg bi se njegova povijesna, ekonomska i sociološka dimenzija mogle sintetizirati. Tada bismo sigurno napustili svako koketiranje s depolitiziranom nostalgijom, vremenski vektor bi bio drugačije usmjeren, a naslov neke buduće tribine ne bi bio Socijalizam je bio bolji? nego, u nedostatku nečeg ugođenijeg prema potrošačkom uhu, Što možemo naučiti iz socijalizma da bi nam bilo bolje?

A.J.

Šesti Dani srpske kulture

nikolina — Fri, 25 Nov 2011 18:27:57 +0000

U Zagrebu, Rijeci i Sisku od 1. do 5. prosinca po šesti put biti će održana manifestacija Dani srpske kulture u sklopu koje će publika uživati u probranom filmskom, književnom, glazbenom i kazališnom programu.

U filmskom programu našlo se šest naslova nastalih u posljednje dvije godine, od kojih će čak pet imati svoju zagrebačku ili hrvatsku premijeru: Šišanje Stevana Filipovića, omnibus Oktobar grupe mladih autora, Beli, beli svet Olega Novkovića, Jesen u mojoj ulici Miloša Pušića i Montevideo, Bog te video Dragana Bjelogrlića. Šesti film iz programa jest Tilva Roš redatelja i scenarista Nikole Ležajića koji u Zagreb stiže s desetak vrijednih nagrada s domaćih i svjetskih festivala, među kojima i nagrada Bauer s ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, Srca Sarajeva za najbolji film i najbolju mušku ulogu te svježa nominacija Europske filmske akademije za nabolje debitantsko ostvarenje.

Književni program sastavio je Kruno Lokotar, književni kritičar, nekadašnji urednik u izdavačkoj kući AGM, a sadašnji urednik u izdavačkoj kući Algoritam. Književni program šestih Dana srpske kulture u goste nam dovodi cijenjene i nagrađivane književnike Vladimira Arsenijevića i Dragana Velikića, te putem gostovanja Miloša Živanovića, Saše Ilića i urednika Saše Ćirića predstavlja kultni online književni časopis Beton.

Glazbeni program predstavlja prvi zagrebački samostalni koncert popularnog beogradskog benda Svi na pod i ponovno gostovanje značajne figure regionalnog klupskog života DJ Ewoxa. Koncert će biti održan u subotu, 3. prosinca u Tvornici kulture.

Program završava se u ponedjeljak, 5. prosinca, u zagrebačkom Teatru &TD i to gostovanjem predstave beogradskog teatra Mimart Odabrani se bude koja istražuje budnost na interpersonalnom nivou kroz budnost duha, uma i tijela, kao i budnost zajednice koja je pokretačka snaga društva. Predstava je dio europskog projekta Wake Up u kojem, osim srpskih, sudjeluju kazališne trupe iz Nizozemske, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine.

Više o programu potražite ovdje.

Foto: Šišanje / Stevan Filipović

Počinje Criticize this!

Antonija Letinić — Tue, 27 Sep 2011 09:00:02 +0000

Partneri u regionalnom projektu Criticize this!, posvećenom afirmiranju uloge suvremene umjetnosti i značenju kritičkog promišljanja umjetničke produkcije u izgradnji demokratskog i otvorenog društva, organiziraju od 29. rujna do 2. listopada u Domu omladine Beograda seriju javnih predavanja međunarodnih stručnjaka, uz javnu diskusiju o umjetničkoj kritici i interne seminare uglednih kritičara s mladim polaznicima iz regije.

U okviru prvog četvoromjesečnog art modula projekta Criticize this!, javna predavanja održat će Svetlana Slapšak, Nenad Veličković i Peter Klepec, koji će sudjelovati i u završnoj diskusiji, također otvorenoj za javnost.

Svetlana Slapšak održat će 29. rujna u 18 sati predavanje Šta istina i odgovornost rade u književnosti? (O situaciji književne kritike, upisane u odgovornost i odnos prema prošlosti). Peter Klepec govorit će 30. rujna u 18 sati na temu Vrijeme je za alternativu (Kriza politike i pozicija kulture), a Nenad Veličković će 1. listopada u 18 sati održati predavanje Iz lektire sto đavola vire (Zloupotreba književnosti u školi).

Predavači prvog Art modula sdjelovat će 1. listopada u 20 sati i u javnoj diskusiji na temu Kakva nam je kritika potrebna?, koju će moderirati Saša Ilić.

Predavači će održati i interne seminare na kojima će sudjelovati mentori u prvom art modulu projekta – ugledni kritičari u području književnosti, vizualnih i izvedbenih umjetnosti, kao i 11 mladih polaznika prvog art modula, odabranih na osnovu javnog natječaja koji je bio raspisan tijekom ljeta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

Mentori Saša Ćirić i Boris Postnikov (književnost), Ivan Medenica i Igor Ružić (izvedbene umjetnosti), Miha Colner i Darka Radosavljević Vasiljević (vizualne umjetnosti), radit će s odabranim polaznicima na produkciji kritika koje će biti objavljivane na portalima organizatora projekta (Booksa.hr, Elektrobeton.net, Kulturpunkt.hr, Plima.org i SEEcult.org) i na portalu Eurozine.com, kao i u tiskanoj formi – u vidu podlistaka u dnevnicima Danas (Srbija) i Pobjeda (Crna Gora) te tjedniku Novosti (Hrvatska).

Polaznici prvog Art modula za područje književnosti su: Nikola Đoković (Kragujevac), Lamija Neimarlija (Sarajevo), Leda Sutlović (Zagreb) i Ivan Telebar (Varaždin), za područje vizualnih umjetnosti: Ana Bogdanović (Beograd), Anita Kujundžić (Split) i Tihana Bertek (Zagreb), a za područje izvedbenih umjetnosti: Ivana Anić (Zagreb), Vanja Nikolić (Novi Sad), Nikola Skočajić (Beograd) i Sandro Siljan (Pula).

Projekt Criticize this! zamišljen je kao širenje prostora za kritičku diskusiju o suvremenoj umjetnosti. To je osobito važno danas, kada se u obzir uzmu izgledi zemalja u regiji za ulazak u Evropsku uniju i njihova potreba za usvajanjem evropskih vrijednosti tolerancije i interkulturalnog dijaloga. Kritika suvremene umjetnosti doprinosi tom dijalogu, jer otkriva način na koji suvremena umjetnost (de)konstruira nacionalne mitove, nacionalne identitete i poimanja koja se stvaraju o drugima, kao i način na koji se nosi sa traumatičnim pojavama u društvu.

Projekt stoga definiraju tri glavne teme: suočavanje s prošlošću, društvene promjene i identitet, pa će na njima i biti fokus kritika mladih polaznika.

Art moduli podrazumevaju intenzivan četvoromjesečni mentorski program koji mladim kritičarima omogućava stjecanje iskustva u pisanju kritika, te daje vidljivost objavljivanjem u različitim medijima. U sklopu projekta, bit će organizirana tri art modula, a svakom od njih prethodi natječaj za izbor polaznika. Art moduli započinju javnim predavanjima međunarodnih stručnjaka, nakon čega slijedi rad s mentorima i objavljivanje kritika. Mladi kritičari imat će priliku putovati po zemljama regije kako bi pratili umjetničku produkciju u svim zemljama i upoznali umjetnike. Osim kritika, napisat će i po jedan esej na temu suvremene umjetničke produkcije, a u tu svrhu najbolji od njih dobit će sredstva za istraživanje u drugim zemljama regije.

Projekt Criticize this! organiziraju Kulturtreger i Kurziv (Zagreb), KPZ Beton i SEEcult.org (Beograd) te Plima (Ulcinj), a financiran je u sklopu programa Kultura 2007-2013 EU. Partneri u realizaciji projekta su Danas, Pobjeda, Novosti i Eurozine.

Prvi art modul projekta Criticize this! organiziran je uz podršku Doma omladine Beograda.

Izvor: Criticize this!

Književna kritika – skener, reklama ili batina

nikolina — Wed, 25 May 2011 15:11:13 +0000

Književni kritičar se danas nalazi na uskom i skliskom prostoru između tržišnog terora informacija, reklama i zabave. Položaj kritičara dodatno je otežan delikatnim i problematičnim odnosom koji nužno uspostavlja s urednikom medija za koji piše, urednikom izdavačke kuće čiju knjigu prikazuje, autorom knjige koju kritički obrađuje. Koja je uloga književne kritike danas i koliko je kritičar u stanju biti kompetentan i nezavisan, van korisnog konformizma, poslovnih interesa i prijateljskih odnosa koje ima s akterima na književnoj sceni? Gostuju: Robert Perišić, Boris Postnikov, Saša Ilić i Saša Ćirić.

Nakon premijernog gostovanja novih urednika književnog programa krajem prošle godine, ekipa iz Betona nastavlja i ove godine sa susretima najeksponiranijih domaćih i stranih pisaca, diskusijama na teme koje bitno obilježavaju suvremenu književnost, oživljavanjem multikulturnog književnog dijaloga te približavanjem suvremenih književnih trendova domaćoj publici.

Beton, kulturno propagandni komplet, podlistak je na četiri strane pokrenut u beogradskom dnevnom listu Danas u lipnju 2006. godine. Redakcija Betona dobila je nagradu NUNS za novinarsku etiku i hrabrost Dušan Bogavac. Beton je ranije izlazio i kao specijalni dodatak Feral Tribunea, a sada izlazi kao dodatak u Zarezu.

Početak je u 21 sat, s ulaz besplatan.

Hrvatsko-srpski književni odnosi za neznalice

admin — Mon, 07 Jun 2010 14:56:55 +0000

Razgovarao: Jerko Bakotin

Pred desetak dana gost književnog Zagrijavanja u knjižnici Bogdana Ogrizovića bio je Vladimir Arsenić, jedan od prodornijih srpskih književnih kritičara. Arsenić već nekoliko godina redovno prati regionalnu književnu scenu te je pisao kritike u beogradskom listu Danas, za časopise Rez, Think Tank, Čitalište i internet portal plastelin.com, od 2009. redovno objavljuje na portalima e-novine i booksa.hr. Od 2007. godine radi u Gradskoj narodnoj biblioteci Žarko Zrenjanin u Zrenjaninu, ali i kao urednik istoimene izdavačke kuće te književnog časopisa Ulaznica. Objavljivao je poeziju u Ulaznici, Mostovima, Pečatu, Betonu i Tisi, član je redakcije ulcinjskog časopisa Plimaplus, dok je 2008. i 2009. bio selektor tuzlanske nagrade Meša Selimović za područje Srbije.

S obzirom na sve navedeno, Arsenić je zaista prava osoba za razgovor o književnoj sceni Srbije, ali i čitave regije te o vezama hrvatske i srpske književnosti – naročito ako uzmemo u obzir da je u Zagrebu sudjelovao na tribini na kojoj se govorilo o prirodi, opsegu i dosegu razmjene između hrvatske i srpske književnosti nove generacije.

KP: U Hrvatskoj se posljednjih godina tiska sve i svašta – od sjajnih do katastrofalnih djela. Kakvom ocjenjujete srpsku književnu produkciju posljednjih nekoliko godina? Koje pisce bi izdvojili te koji bi bili dominantni poetički, ali i ideološko-tematski modeli?

V. A.: U Srbiji također svako može sve da objavi. Postoji čuvena edicija koju ja nazivam “Sam platio”, a koja se sastoji od toga da čovek izdavaču plati novac, a ovaj mu objavi knjigu i zalepi vlastiti brend. Što se “normalne” produkcije tiče, mislim da je za pretprošlu godinu NIN-ov žiri imao 130 romana u širem izboru, što je ogromna produkcija za jezik kojim govori osam miliona ljudi. No, među njima je veoma malo dobrih, u prošloj godini bi mogao da izdvojim svega pet – šest romana, a za sad se čini da će 2010. godina biti bolja. Na prvo mesto izdvojio bih Mirjanu Đurđević s romanom Kaja, Beograd i dobri Amerikanac, zatim Zvonka Karanovića s Tri slike pobede, delom koje dovršava trilogiju Dnevnik dezertera, tu su Šaht Andrije Matića te Sedam strahova Selvedina Avdića koji se istovremeno pojavio u Srbiji i Hrvatskoj u Algoritmovim paralelnim izdavačkim kućama. Također, imamo i donekle zanimljivog premda ne baš najboljeg Predraga Crnkovića s romanom Uvod u srpsku književnost s jugoslavenskim književnostima, riječ je o autoru koji je za Beograd za pokojnike u Zagrebu dobio VBZ-ovu nagradu. Ovu godinu će obilježiti zaista izvanredan roman Sretena Ugričića pod naslovom Neznanom junaku, objavljen je i Split Slavoljuba Stankovića – roman koji mi se lično ne sviđa mnogo, ali je interesantna, jako dobro tempirana saradnja s Hrvatskom. Istovremeno je izdan u Zagrebu i Beogradu, a prva promocija urađena je u Splitu. Treba ih podržati, mada se meni mnogo više sviđa Slavoljubov prvi roman The Box. Svejedno, vredi pomenuti Split, pa čak i pročitati.

Značajno je da se prošle godine nakon beogradskog Sajma knjiga formirala grupa P-70, odnosno Proza na putu ili, kako ih ja zovem, “Proza na prutu”. Riječ je o grupi pet-šest mlađih pisaca koja se ponovno okrenula određenim nacionalnim vrednostima i približila nacionalističkim strujama. Naravno, odmah je izvršena polarizacija – izuzetno agresivno su krenuli na grupu koja je formirana oko Betona i sam Beton, a ja volim da kažem da pripadam toj grupi. Pre svega je reč o ideološkim sukobima, dok je književno u drugom planu. Mnogo džumbusa nastalo je oko predstavljanja Srbije na lajpciškom sajmu. Naime, Srbija je 2011. godine zemlja – gost pa je ova godina iskorištena za promociju. Ministarstvo kulture je finansiralo određene pisce, određene nije te su neki otišli tamo o tuđem trošku i napravili zaista veliki korak u predstavljanju Srbije u svom njenom šarenilu i raznolikosti. No to nije zasluga Ministarstva, nego Fondacije Heinrich Böll, zahvaljujući kojoj je uspelo predstaviti Beton i festival Kikinda short. Bilo je oko te priče mnogo polemike u novinama i mislim da su ti sukobi nešto šta će obilježiti srpsku književnost u narednom razdoblju. Da citiram urednika Fabrike knjiga Dejana Ilića, taj sukob odvija se oko odnosa prema devedesetima i odnosa prema ratu. Mislio sam da je to iza nas, međutim, otkad je Vladimir Kecmanović objavio knjigu Top je bio vreo mnogo toga se uzburkalo, stvorena je jaka podela na one koji su za i one koji su protiv, osobno sam bio vrlo protiv. To može da se markira kao točka razdora, mada on postoji i pre, no oko toga su se formirali različiti tabori.

KP: Da li je taj ideološki rascjep u srpskoj književnosti samo logična posljedica raskola u društvu?

V. A.: Književnost jeste ono što je Marx zvao nadgradnja, ali na neki način jest i deo baze. Kulturni modeli uslovljavaju naše ponašanje, a zatim se ponovno reprodukuju. Neminovno je da su podele u književnosti zasnovane na ideološkim i političkim podelama koje postoje u samom društvu te se odslikavaju u politici koju vodi vladajuća stranka i opozicija. Svi pisci na neki su način povezani s određenim centrima moći, uključujući i Beton. Ne treba od toga bežati, svako ko deluje u društvu deluje politički. Saša Ilić tako je trenutno predložen od strane LDP-a da bude u savetu Sajma knjiga. Mislim da on nije njihov član, ali na neki način jeste povezan – ne za njihovo delovanje kao stranke, ali za ideologiju i program svakako jeste.

KP: Rekli ste da je to u drugom planu, no postoji li između tih grupa ipak nekakva razlika u poetikama?

V. A.: Poetička podela nije jasna. Postmodernistički pristup koji je bio karakterističan za srpsku književnost u devedesetima i koji su progurali pisci generacije oko Svetislava Basare, Davida Albaharija i Gorana Petrovića – znači ljudi koji su se malo ugledali na Milorada Pavića, a malo kupili ono šta se dešavalo u svetskoj književnosti – ta poetika je relativno napuštena. Ne potpuno, ali mlađi autori mahom se baziraju na nekoj realističkoj, odnosno mimetičkoj prozi. Tako da nema velikih razlika između pristupa književnosti Saše Ilića, možda najizrazitijeg predstavnika grupe oko Betona i svakako najboljeg romanopisca u toj skupini te grupe P-70 kojoj pripadaju Kecmanović, Slobodan Vladušić ili Dejan Stojiljković.

KP: Hrvatski pisci objavljuju dosta svojih knjiga u Srbiji. Da li ih se percipira kao stranu ili kao susjednu književnost te koliko srpska i hrvatska književnost utječu jedna na drugu? Na tribini ste rekli da uočavate mnogo veće napetosti unutar srpske scene nego li između srpskih i hrvatskih pisaca. Nije li to baš zato što jedna drugu percipiraju kao strane? Unutar hrvatske književnosti postoje jasno isprofilirane ličnosti koje drže pozicije između kojih postoji polaritet baš zato što se smatra da te ličnosti pripadaju jednoj zajednici koja vodi neku polemiku, dok sa srpskom književnošću te polemike nema ili je mnogo blaža. S druge strane, iz čitanja eseja Mirka Kovača, čini se da su se srpski i hrvatski pisci tijekom Jugoslavije polarizirali unutar jedne zajednice?

V. A.: Tada je bilo mnogo jednostavnije, postojalo je jedinstveno tržište pa je bilo normalno da postoji i ta zajednica. Danas se ipak radi o dve različite države, bez obzira šta ja zaista mislim da će se u nekoj perspektivi, za trideset, pedeset ili sto godina na tu književnost gledati kao na jednu. Ona na neki način jeste jedna – povezana je jezikom bez obzira zvali ga srpski, hrvatski ili politički korektno BHSCG, onim što se u staroj Jugoslaviji zvalo hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, jedan jezik s dijalektološkim, ali ne i jezičkim razlikama. Hrvatski pisci zaista su izuzetno prisutni u Srbiji, možda čak prisutniji no srpski u Hrvatskoj, iako mi se čini da dolazi do nekog izjednačenja. Mnogi ljudi razmišljaju o srpskoj književnosti kao nacionalnoj, s čime se ne slažem, jer smatram da je pojam nacionalne književnosti, posebno gledan na balkanskom tlu, jako uzak i s njim se uopšte ne bi moglo operisati. Ti ljudi jako su frustrirani činjenicom da ne postoji reciprocitet u uzajamnoj prisutnosti pisaca. Lično me to ne dira, mislim da su hrvatski izdavači prosto napravili jedan proboj na srpsko tržište, dok srpski to nisu učinili u Hrvatskoj, ne znam zašto. Ne možete prenebregnuti činjenicu da je Miljenko Jergović jedan od najčitanijih pisaca u Beogradu, da su Mandić, Perišić i Tomić izuzetno čitani, kao i Boris Dežulović koji je neko vreme živeo u Beogradu. Dosta naslova se preuzima, dakle ne samo ono što rade VBZ, Profil ili Algoritam. Na primer, izdavačka kuća Rende preuzima hrvatske pisce i kupuje prava te ih objavljuje u vlastitom izdanju. Prisutni su gotovo kao da su iz domaće književnosti, naravno, ipak nisu u tolikoj mjeri prihvaćeni s marketinške i ideološke strane. U svojim kritikama u jednakoj meri pišem o bosanskim, srpskim, hrvatskim i crnogorskim piscima. Unutar tih književnosti postoji toliko polemika, poetičkih bliskosti i sukoba. Pravi sukob u živom smislu vodi se baš na književnom nivou, dok se unutar nacionalne književnosti on odvija na ideološkoj razini. Unutar srpske književnosti jeste veća polarizacija, dok u odnosu s hrvatskom nema ideoloških sukoba, ali ima poetičkih diskusija i rasprava. Na tom nivou bi, što se književnosti tiče, dijalozi zaista i trebalo da se vode.

KP: Pod pretpostavkom da je zaista tako, koji bi bili razlozi za manju prisutnost srpskih pisaca u Hrvatskoj?

V. A.: Kvantitativno ne bih mogao to da izrazim, nemam pojma da li je zaista i koliko prisutan recimo Vladimir Arsenijević, iako je njegov roman Predator izašao prvo u Zagrebu a tek potom u Beogradu za Samizdat B92. Uzeo sam ga za primjer jer je to zaista izvanredan roman, uz to nadnacionalan, nacije kao takve se uopšte ne tiče. Naravno, u nekim tačkama tu ima i Srbije i Hrvatske i Bosne i Kosova, no mogao bi da prođe svugde u svetu i da bude jednako dobro napisan na engleskom, mađarskom ili svahiliju, čita se van nacionalnog ključa i mislim da je Arsenijević to s pravom uradio. Čuo sam od njega da se nije bog zna kako prodavao, no donekle je prisutan, piše za srpske Novosti, član je žirija VBZ-ove nagrade, radi za hrvatsku firmu… On jeste poseban slučaj, ali recimo Profil je preuzeo Kecmanovićev roman, a sledeći će izaći za beogradski Profil, šta znači da će se automatski naći u Profilovim knjižarama u Zagrebu i drugim gradovima. Također, antologija tekstova iz Betona, naslovljena Antimemorandum-dum također je izašla za beogradski VBZ. Imamo slučaj Crnkovića koji je dobio najveću nagradu za neobjavljeni rukopis na teritoriji bivše Jugoslavije, Filip David je u Frakturi objavio San o ljubavi i smrti, u istoj kući izašao je izbor iz poezije Zvonka Karanovića Tamna magistrala. Mislim da je Milena Marković u pregovorima, spomenuli smo Slavoljuba Stankovića, Naklada Ljevak upravo treba da objavi knjigu beogradskog pisca Bože Koprivice, a Avdić je jednako prisutan u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Ne razumem tu frustraciju srpskih književnih mešetara koji zaista jako pate zbog toga što nisu više prisutni u Hrvatskoj. Očigledno ne zadovoljavaju određene tržišne uslove i uslove publike koja u Hrvatskoj postoji i koja traži tu vrstu tekstova. Veze se šire, a dobra knjiga nađe svoj put do čitaoca gde god da je. Razloga za frustracije nema, iako one postoje jer određeni ljudi nisu zadovoljni statusom koji imaju u Hrvatskoj, a misle da recimo Jergović ima previsok status u Srbiji. Ispričavam se svima koji to misle, ali očigledno on zadovoljava potrebe i interese čitalačke publike u Srbiji.

KP: Jedan od projekata koji su potpomogli dijalog i konstruiranje zajedničkog simboličkog polja su Booksine Kritike, projekt na kojem i vi surađujete. U Hrvatskoj se dosta govori o propasti književne kritike, kakva je situacija u Srbiji kad govorimo o mainstream medijima?

V. A.: U svim velikim novinama – u Politici, Danasu, Blicu, čak u Večernjim novostima postoje kulturni dodaci odnosno podlisci. U Politici izlazi subotom, u Večernjim sredom, u Blicu književni podlistak izlazi nedeljom, u Vremenu i NIN-u redovno izlaze kritički tekstovi koje pišu Teofil Pančić, Tihomir Brajović i drugi, tu je Internet portal e-novine za koji ja pišem, zatim novi portal malenovine.com te, naravno, Beton u kojem svakog drugog utorka izlaze tekstovi različitog sadržaja, što je relativno često u odnosu na književne i specijalizovane časopise. Dakle, kritike ima, pitanje je kakvog je ona kvaliteta. Ja ne bih da ulazim u to, svako zna šta piše i za koga ili protiv koga radi i radi li to čista srca ili iz određenih interesa. Meni se čini da su zahvaljujući Betonu i određenoj dekonstrukciji književenih mitova i legendi stvari počele da se pomiču i da su kritičari sve više nezavisni. Zaista smatram da Tijana Spasić, koja je mene nasledila u Danasu, radi odlične stvari, spomenuo sam Pančića i Brajovića, Saša Ćirić piše kritiku za Beton, Booksu, za zagrebačke Novosti, za male novine… Ima ljudi koji se ozbiljno bave kritikom, naravno, pisci bi hteli da im izlaze gomile recenzija u gomili mainstream medija, no problem je što te gomile mainstream medija nema. Postoji specijalizovana emisija za književnost na državnoj televiziji koja ide samo jednom mesečno, ali i tamo ima sasvim dobrih kritičkih osvrta. Na neki način produkcija se pokriva, ne u potpunosti niti je to moguće. Čak i da pišem isključivo o srbijanskoj književnosti, a pišem isključivo o prozi, ja ne bih mogao da u 52 nedelje popunim sto romana, jednostavno po sili fizike ne bi bilo moguće postići da se svi kritički obrade. Pisci su nezadovoljni s te strane, a kritičari zato jer su potplaćeni ili neplaćeni. No pokrenuo se dijalog, sukobi su zdravi za književnost kakvi god bili, u odnosu na devedesete to svakako podiže nivo.

KP: A što je sa specijaliziranim književnim časopisima?

V. A.: Što se tiče časopisa za književnost, problem je šta oni nemaju redovnost izlaženja, osim Polja i Koraka koji izlaze dvomesečno. Sve ostalo je zavisno o državnom finansiranju, koja na rečima pomaže, ugovori se sklapaju, a sredstva se vide tek krajem godine. Situacija je zaista dosta loša i zbog toga ta kritika nema svoju težinu jer ona ne može da prati književnost. Knjiga izađe, prođe i tek onda se sa velikim zakašnjenjem pojavi kritika u nekom časopisu. Nisu ni svi časopisi na istom nivou – Polja, Koraci, Severni bunker, Povelja, Gradina i Ulaznica imaju neki nivo dobrog časopisa. Ima ih još dosta, kao što su Trag, Braničevo te još neki koji nisu na tom visokom nivou. Redakcije su dosta skupljene bez neke formirane kritičke svesti, zbog toga možda nisu toliko kvalitetne. Na kraju krajeva teško je napraviti kvalitetni književni časopis ako se ne okrenete regionu, kao što čine Ulaznica i Polja, jer ne možete skupiti normalan časopis samo od srbijanske književnosti. Može jedan ili dva broja godišnje, no ako uzmete u obzir da pedeset dobrih tekstova otpada na Korake, Gradinu, Severni bunker i Povelju, na kraju ostaje na tome da svako izda po jedan broj. U mnogim časopisima, uključujući Ulaznicu, ima nejednakog nivoa, prosto nema dovoljno kvalitetnih tekstova ukoliko se ne okrenete regionu. S druge strane jako malo para ima pa ljudi nisu spremni da pišu, situacija je dosta slična kao i u Hrvatskoj.

KP: Zanimljivo je da radite u knjižnici u Zrenjaninu, koja ima vlastitu izdavačku kuću i vlastiti književni časopis. Čini se da je u Srbiji situacija s književnim časopisima prilično disperzna?

V. A.: Nisam potpuno siguran u tačnost podataka, no mislim da je u svakom gradu većem od trideset hiljada stanovnika postojalo nešto šta se zvalo “književno prosvetna zajednica”. Dakle pisac dođe ujutro u komitet, razmota burek i piše. To je priča Srđana Tešina, ali je potpuno tačna. U tim zajednicama nicali su književni časopisi, tako je Ulaznica započela davne 1967. godine, tako su i drugi počeli sem nekih koji imaju zaista dugu tradiciju, kao što je Letopis Matice srpske. To je razlog da postoji veliki broj časopisa, a vremenom su – u zavisnosti od toga kako je koji grad stajao s novcima te ko je stajao na čelu redakcije, da li je taj neko mogao da izvrši određeni uticaj i prikupi veliki broj kvalitetnih tekstova – ti časopisi izrasli su u nešto kvalitetnije ili manje kvalitetno, pa su se ljudi njima okretali. Kragujevački Koraci postoje veoma dugo, imali su iza sebe jaku potporu grada i biblioteke i uspeli su da održe dosta visoki nivo, Polja također s time da je oko njih bio koncentrisan čitav jedan novosadski kružok pisaca, među njima Vojislav Despotov, Vujica Rešin Tucić, Laslo Blašković stariji i mlađi, Laslo Vegel… Severni bunker imao je tu sreću da ga pokrene Srđan Tešin koji je jedan od osnivača Lit.Kona, dakle čovek koji ima odlične veze s regionalnom književnošću i koji ima određeni značaj, pa zbog toga može da napravi dobar časopis, zajedno s odličnom mlađom ekipom ljudi kao što su Srđan Srdić, Mića Vujčić ili Marijana Kukić. Dakle, ljudi su se vratili u provinciju, a tamo su se pojavili neki mlađi glasovi koji uspevaju da guraju te časopise – u Kragujevcu Mirko Demić, u Novom Sadu Laslo Blašković, Alen Bešić i drugi, u Kikindi Tešin, u Kraljevu Goran Petrović – o kojem nemam dobro mišljenje, ali svejedno, čovek radi posao u Povelji. Branko Kukić je vodio Gradac u periodu kad je taj časopis bio izuzetno značajan, u Zrenjaninu radimo Mića Vujćić, Goran Lazičić i ja… To bi bili uzroci decentralizacije, ali nije da u Beogradu nema časopisa. Recimo, Beogradski književni časopis, koji je ostatak Književne reči iz devedesetih, isto je značajan časopis. Tu je i Think Thank iz Leskovca koji ima i svoj književni festival Think Thank Town. Došlo je do nekog razumevanja, bez obzira koliko su mala sredstva. Ove godine Ministarstvo kulture uspelo je da nekako bratski podeli kolač tako da su svi dobili ponešto. S druge strane bogati gradovi mogu da potpomažu časopise.

KP: Na koji način preživljavaju male izdavačke kuće kao što je vaša Gradska narodna biblioteka Žarko Zrenjanin?

V. A.: Mali izdavači koji se ne nalaze u Beogradu su poslednjih nekoliko godina u dosta kritičnoj situaciji, koliko vidim slično je i u Hrvatskoj. Stvari su vrlo crne, stvari uvek u magičnom krugu izdavač – distributer – knjižar na nekoj karici pucaju, nema novca i svi su svima dužni. Državna potpora za male izdavače, pogotovo za državne kao što smo mi, ove godine je izostala. Ne znam što će biti s našom izdavačkom produkcijom, ona će morati da se svede na minimum. Lično verujem da će se produkcije kao što je naša polako ali sigurno gasiti. S jedne strane to je u redu, odlučili smo da postavimo stvari tržišno, no tržište u Srbiji uopšte ne postoji. S druge strane nije u redu zato što se neće izdavati knjige koje nisu profitabilne.

Kultura jest bitna

admin — Wed, 14 Apr 2010 10:19:25 +0000

U četvrtak, 8. travnja u Booksi je održan javni intervju o stanju kulture u medijima, a o tome su govorili predstavnici iz Slovenije, Makedonije, Srbije i Hrvatske: to su bili redom Mojca Planšak, Dejan Budjevac, Saša Ćirić i Dean Duda. O govornicima možete pročitati više u najavi događanja, a ovdje nešto više o tome o čemu su okupljeni razgovarali.

Što očekivati od ovakvog događanja? Javna rasprava; istaknuti intelektualci polemiziraju; tema “Stanje Kulture u medijima”. Ne znam kako drugi, ali ja sam očekivao krug od dvadesetak posjetitelja, jednoglasne žalopojke oko stanja kulture u medijima, veliku količinu intelektualno – kritičkog mrštenja, te naposljetku zaključak kako bismo svi skupa trebali više surađivati (i seljenje u birtiju shodno tom zaključku). I tu, odmah treba reći, nije bilo nikakvih iznenađenja. Zaista je sve manje – više teklo po očekivanom. Međutim, dvije stvari su odskakale od navedene stereotipne slike, a koje nam daju neke zanimljive uvide u održani intervju.

Kao prvo, koliko god se svi govornici slagali kako je stanje kulture u komercijalnim i javnim medijima u njihovoj zemlji loše, četiri “kukanja” o stanju kulture u medijima odvijala su se – u različitim tonalitetima! Naime, svi govornici su situaciju opisali kao lošu, ali čini se kao da je u svakoj od zemalja regije loše na drugačiji način: u Makedoniji skoro pa nema kulture u komercijalnim i javnim medijima, u Srbiji je ima (ali se vrši politički pritisak na autore kulturnih rubrika), u Hrvatskoj je ima sve manje (a o njoj se piše kao o događaju sa subotnje Špice), a ni u Sloveniji, iako je već u EU, situacija nije mnogo bolja – kultura se prati površno i mahom samo informativno, bez ikakvog dubljeg pristupa.

Dakle, okupljeni govornici s prostora bivše Jugoslavije pokazali su kako svaka od zemalja ima svoje probleme u tretmanu kulture u javnim i komercijalnim medijima. Taj zgodan uvid, nažalost, nije bio toliko poticajan za razvoj intervjua u smjeru neke polemike ili dijaloga: naprosto se govornici nisu uspjeli međusobno “pronaći” u komunikaciji. Tako se Ćirić i Budjevac žale na političku cenzuru, Duda se žali na nekompetentnost novinara i tranzicijski kapitalizam, a Planšak na nesavjesnost novinara pri obavljanju svog posla, ali i opasnost da bi javni mediji mogli skoro biti privatizirani. Iako se svi govornici načelno slažu, nitko ne govori o istoj stvari. Također, kako nitko ne govori o istoj stvari, govornici se ne mogu međusobno sukobiti oko toga o čemu bi trebali pričati. Sam intervju, naravno, nije ni zamišljen kao sukob ili slaganje, nego kao analiza stanja kulture u medijima u navedenim zemljama. Ipak, dobar dio intervjua je iz navedenih razloga prošao kao niz različitih monologa na sličnu temu.

Tijek odvijanja samog intervjua prikazuje u malom, ne samo situaciju u pojedinim državama, nego i moguće probleme u međusobnoj suradnji. Dok se u Makedoniji i Srbiji muče sa “staromodnim” državnim pritiskom na medije, Hrvatska i Slovenija su upoznali probleme koji se pojavljuju kada tržište, odnosno vlasnik medija, diktiraju smjer u kojem će se razvijati pisanje u medijima. Ostaje stoga i pitanje kolika je onda mogućnost zajedničkog dijaloga kulturnih i medijskih djelatnika iz pojedinih zemalja: ako već nije moguća zajednička strategija borbe protiv pritiska “više sile”, je li moguće barem međusobno razumijevanje i potpomaganje? Postoji li točka susreta između različitih strana?

Odgovor na to pitanje daje drugi zanimljiv fenomen ovog intervjua: naime, unatoč tome što je svatko pričao o različitim kontekstima s drugačijeg polazišta, postojala je jedna točka oko koje su se svi implicitno slagali – to je bilo pitanje značaja kulture. Iako to jednostavno pitanje “zašto je kultura bitna?” (odnosno “zašto bi uopće kultura trebala biti u ikakvim medijima?”) nije nikad eksplicitno isplivalo u samoj raspravi, stav svih govornika je, barem meni, bio kristalno jasan – kultura je bitna, bitna je za društvo u cjelini, i ne smije biti medijski svedena na folklor i na zanimaciju nekolicine dokonih freakova. Taj stav nije bio u centru pažnje, ali bi se otkrio u ponekim digresijicama, praktički omaškama: recimo, kad bi Duda usput napomenuo kako nam kvalitetni stručni časopisi nisu dosta jer nije bitno samo zadovoljiti potrebe jedne kulturofilske grupice, nego je bitno hoćemo li unijeti kulturu široj populaciji. Zašto bi to bilo bitno? Odgovor indirektno daje Ćirić: iako postoje stručni kanali za raspravu o kulturi, u njima ne postoji provokacija, ni kulturna ni novinarska. Dakle, tu smo! Razlog zašto je kultura bitna jest taj što je kultura praktički provokacija, mogućnost propitivanja vlastite percepcije svijeta, a novinarska kritika bi tako trebala služiti pak kao provokacija da počnemo promatrati samu kulturu na novi, drugačiji način, a ne kao folklorno – državnu ceremoniju ili kao društveni event. Čini mi se da se u tom “odosadnjivanju” umjetnosti, u gubitku dimenzije provokativnosti, krije zajednička frustracija svih četvero govornika, tj. zajednički problem sve četiri zemlje. Na toj točki su se uspjeli pronaći svi govornici i, mada nisu rekli nešto bog zna kako revolucionarno, bar su me podsjetili na to zašto se itko bavi kulturom, zašto se itko nervira oko medijske obrade kulture i zašto se itko pojavljuje na javnom intervjuu na tu temu (iako je na televiziji UEFA Euroliga!). Ono što je još važnije jest to da su govornici ostavili dojam kako se iza svih njihovih napora, iako svatko od njih djeluje u različitom kontekstu, krije isti cilj. Vjerujem da taj cilj može pružiti podlogu na kojoj će se odvijati međusobni dijalog. Sam intervju je stoga na kraju bio značajan jer je prikazao i mimoilaženje djelatnika različitih država, ali i mogućnost njihovog okupljanja.

Naravno, na samom intervjuu se nije pričalo samo o ovdje izdvojenim temama, dapače: tu je još bila i rasprava o državnoj potpori nezavisnim medijima, osvajanju javnih medija, ali i probijanju u komercijalne medije – masovne medije koji najlakše dolaze do publike. Kao jedan od zaključaka istaknuta je potreba za povezivanjem i suradnjom te dijeljenje informacija između novinara i medija, a sve s navedenim ciljem jačanja vidljivosti i značaja kulture.

Pojavili su se i motivi studentske blokade, Margaret Thatcher, a i spomenuta je cijela vodeća četvorka prve engleske nogometne lige. Ali dobro, ti momenti će možda jednom ući u akademsko – urbane legende, a što se same teme tiče, zasad toliko o kulturi u medijima.