Riječ je o predstavi koja je inspirirana detaljima iz slabo zabilježene biografije Slavka Goldschmidta, kazališnog glumca koji je tijekom Drugog svjetskog rata deportiran u logor Jasenovac, gdje je bio član logoraške kazališne skupine. Kako navodi autorica, riječ je o poetskoj kontemplaciji na temu sjećanja i umjetnosti – o pitanju kako pristupiti rekonstrukciji materijala koji je toliko skroman i krhak da svaka konkretizacija otvara više pitanja nego što nudi odgovora.

“Usuprot sramotnom kukavičluku i kalkulantstvu većine akademskih i kulturnih pogona po tom pitanju, u Nevjerojatno nepoznatom slučaju dobili smo umjetnički odvažan i domišljen pokušaj i etičkog i spoznajnog nošenja sa kulturnom logikom ustaškog sustava. Sustava koji, kako kazuje programska knjižica, više nikad ne bi smjeli ponoviti. Hoće li taj optimizam biti utemeljen, teško je prognozirati. Ali jedan od svakako časnijih oblika borbe protiv takvog zla postavljanje je pravih pitanja u pravom trenutku. Takvim pitanjima ova predstava obiluje”, zaključuje Goran Pavlić u kritici predstave za Kulturpunkt.

Predstavu izvode Nikolina Majdak i Sara Stanić. Glazbu i oblikovanje zvuka potpisuje Hrvoje Nikšić, scenski pokret Saša Božić, scenografiju i kostimografiju Petra Pavičić, a oblikovanje svjetla Luka Matić. Produkciju potpisuju Nikolina Majdak, Silvija Stipanov i Srđana Vrsalović.

Ulaznice možete nabaviti putem linka, a više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o predstavi koja je inspirirana detaljima iz slabo zabilježene biografije Slavka Goldschmidta, kazališnog glumca koji je tijekom Drugog svjetskog rata deportiran u logor Jasenovac, gdje je bio član logoraške kazališne skupine. Kako navodi autorica, riječ je o poetskoj kontemplaciji na temu sjećanja i umjetnosti – o pitanju kako pristupiti rekonstrukciji materijala koji je toliko skroman i krhak da svaka konkretizacija otvara više pitanja nego što nudi odgovora.

“Poput neke daleke povijesti čiji su svjedoci jedan po jedan poumirali, i nakon njih je ostala samo skromna dokumentacija koja se nanovo reinterpretira, dokazuje, opovrgava ili napada, sve dok ne izgubi svaki suvisli trag svoje autentičnosti. No ipak između povijesne dokumentacije i umjetnosti postoji jedna ključna razlika – povijest govori o partikularnostima temeljenim na činjenicama. Umjetnost je dijalog koji povezuje praznine između tih činjenica, te ostavlja trag univerzalnog ljudskog iskustva”, ističe Vedrana Klepica.

Predstavu izvode Nikolina Majdak i Sara Stanić. Glazbu i oblikovanje zvuka potpisuje Hrvoje Nikšić, scenski pokret Saša Božić, scenografiju i kostimografiju Petra Pavičić, a oblikovanje svjetla Luka Matić. Produkciju potpisuju Nikolina Majdak, Silvija Stipanov i Srđana Vrsalović.

Više detalja pronađite ovdje.

Predstava Funny Games, kroz leću neuspjeha u formiranju odnosa, uprizoruje igru između izvođača i publike, te plesača i glumice. Publika promatra intimni odnos para koji se bori “za pozornost i empatiju gledatelja, u arhetipskom labirintu smiješnih muško-ženskih igara”, stoji u popratnom tekstu. Pritom par koji igraju Ivana Buljan Legati i Šimun Stankov, pokušava manipulirati publikom, aludirajući na razigranu dinamiku intimnih odnosa.

“Koreografski postupak slijedi nenarativne antičke mitove o Arijadni, stvarajući partituru u kojem se glas mita razdvaja na glas izvođačice i plesačevo tijelo, pritom ostajući ambivalentnim u svojoj prisutnosti. (…) Predstava Funny Games nastala je prepoznatljivim koreografskim rukopisom Saše Božića, koji spaja kazalište i suvremeni ples u uzbudljivu multimedijsku cjelinu”, piše u tekstu najave.

Više detalja o ulaznicama i predstavi pronađite ovdje.

Funny Games istovremeno prikazuje igru između izvođača i publike te plesača i glumice, koja se promatra kroz prizmu nedostatka ostvarenja opipljivog odnosa. Publika je pozvana poviriti u intimu bezimenog para – dvaju izvođač(ic)a koji se u tami kazališne kutije bore za pozornost i empatiju gledatelja_ice, a koje u ovoj predstavi igraju Šimun Stankov te Ivana Buljan Legati.

Koreografski postupak se sastoji od nenarativnih antičkih mitova o Arijadni, stvarajući partituru u kojem se glas mita razdvaja na glas izvođačice i plesačevo tijelo. Korištenjem bezličnih objekata svakodnevice prilikom stvaranja scenografsko-zvučnog pejzaža, uprizoruje se neobični krajolik u kojem dominira dihotomija dvaju suprotstavljenih entiteta. Funny Games nastala je prepoznatljivim koreografskim rukopisom Saše Božića, spajajući kazalište i suvremeni ples u specifičnu multimedijsku cjelinu.

Informacije o ulaznicama i ostale detalje pronađite ovdje.

Prikazane u formi “maratona” predstave se prvi put izvode jedna za drugom, a tematski ih povezuje koncept samoće. U najavnom tekstu predstavljena kao “opsežna meditacija”, trilogija se bavi “odnosom između tijela i slobode, samosti tijela naspram samoće drugih tijela, te istraživanjem ideja seksualnosti, politike i umjetnosti propitujući razloge kako i zašto u tim idejama horizont tijela uvijek nestaje.”

Osim samoće, trilogija tematizira putovanje kroz koncept “nomadizma uma”, raspršenost ljudi i umjetničkog djela. Povezujući umjetnost, povijest i politiku, autori_ce u izvedbi uključuju niz neočekivanih veza. “Ono što jedno tijelo može učiniti za drugo u ‘Kompasu’, ‘Horizontu’ i ‘Levantu’ jest manifestirati slobodu koja se dijeli, koja se uvlači pod kožu, a krajnji cilj je horizont tijela bez straha”, stoji u tekstu najave.

Ulaznica za sve tri predstave je 15 eura, a rezervacije se šalju mailom.

Više detalja možete pronaći na službenoj stranici Pogona ili ovdje.

Glazbeni program obuhvaća koncerte autora_ica regionalne scene – Dimitrija Dimitrijevića (basista i pjevača grupe Igralom) i TBF-a. Također će nastupiti noisy pop sastav Artan Lili, zatim rock, grunge i punk bend Šarena pojava i drugi glazbenici_ice.

Izvedbeni program donosi predstavu Konstrukt proizišlu iz šireg istraživačkog projekta usmjerenog na osobno iskustvo bavljenja cirkusom autorice Dore Komende, u produkciji Cirkus Kolektiva. Plant Molesters će izvesti glazbeni performans s biljkama koje nastanjuju Dom mladih, a publici će biti omogućen uvid u nastanak netipične glazbene kompozicije. Uz njih nastupit će i drugi izvedbeni umjetnici_ice.

U dijelu posvećenom plesnoj umjetnosti splitskoj publici predstavit će se Elodie Chhor breakdance izvedbom Backwards, a na rasporedu je plesna predstava Love will tear us apart. Solo izvedba na razmeđu rock koncerta, ispovjedne forme i apstraktnog plesa dio je trilogije Saše Božića i Petre Hrašćanec o odnosu suvremenog plesa i popularne glazbe. Izvedbom hip-hop plesne predstave IV, kolektiv Walking predstavit će ples kao dijalog između pojedinca i grupe te slavlje jedinstva u raznolikosti i slobodi identiteta.

Filmski program festivala nazvan Na splitskom terenu donosi šest kratkometražnih ostvarenja splitskog podneblja, a uključuje filmove čiji su autori_ce: Juraj Lerotić (Onda vidim Tanju), Veljko Popović (Biciklisti), Sonja Tarokić (Tlo pod nogama), Boris Poljak (Splitski akvarel), Šimun Šitum (Ritki zrak) i Natko Stipaničev (Arka).

Radionički program namijenjen djeci obuhvaća Beatbox radionicu pod vodstvom Filipa Rušina poznatijeg pod umjetničkim imenom RushIn, osnivača prve škole beatboxa u Hrvatskoj. Uz ovu održat će se i plesna radionica, likovna radionica, radionica DJ-anja s gramofonima, strip radionica i radionica kućnog kompostiranja.

U sklopu programa održat će se i panel diskusija Kome to treba? koja postavlja pitanje kako prostori alternativne kulture pridonose stvaranju zajednica, Gitarijada na kojoj će se predstaviti mladi neafirmirani bendovi te izvanredno, skraćeno izdanje splitskog festivala pričanja Pričigin, u kojem će pripovjedači i pripovjedačice ispričati Priče o domu. Također, organiziran je i tradicionalni Bazar udruge Aktivist koji će ovom prigodom obuhvaćati knjige, CD-e/DVD-e, vintage odjeću i obuću, igračke te ostale predmete koji se mogu uzeti ili donijeti na razmjenu.

S obzirom na simboliku festivala kojemu je cilj prezentirati ostvarenja nezavisne scene, multimedijalna umjetnica Neli Ružić tijekom održavanja festivala postavit će svoju svjetlosnu instalaciju Prekasno je za odustajanje na pročelje zgrade Doma mladih nastojeći osnažiti sve stanare Doma te ukazati na ustrajnost u nesigurnom vremenu koje dijelimo.

Svi festivalski programi su besplatni osim koncerata i DJ nastupa za koje se ulaznice kupuju putem sustava Adriaticket.com.

Više detalja i raspored programa potražite ovdje.

Predstava je zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog neobjavljenog istoimenog albuma suvremene elektronske glazbe. Koncept čine tri cjeline koje izvodi pet plesačica s fokusom na šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe.

Poveznicu izvedbe i kulture sjećanja najavni tekst pojašnjava riječima: “projektom se kiparska i arhitektonska obilježja odabranih spomenika interpretiraju kroz pokret i zvuk, uspoređujući formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa”.

Više informacija o repriznim izvedbama možete pronaći ovdje.

Predstava je zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog neobjavljenog istoimenog albuma suvremene elektronske glazbe. Koncept čine tri cjeline koje izvodi pet plesačica s fokusom na šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe.

Poveznicu izvedbe i kulture sjećanja najavni tekst pojašnjava riječima: “projektom se kiparska i arhitektonska obilježja odabranih spomenika interpretiraju kroz pokret i zvuk, uspoređujući formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa”.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Plakat s “najiščekivanijom” došao je nakon medijskog istupa Filipa Šovagovića, autora koji svoj položaj člana glumačkog ansambla kazališta u Frankopanskoj s punim pravom koristi i kao polugu za autorski rad u kazalištu. U njemu kaže, a povodom ne samo svoje posljednje premijere naslova Spaljena, kako DK Gavella trenutno na repertoaru drži dvadesetak predstava, pa se može zaključiti da nudi, uobičajenom frazom rečeno “za svakoga ponešto”. Između ta dva pola, još jedne velike premijere i gustog repertoara koji se gužva na čak tri pozornice, titra današnje Dramsko kazalište bogate povijesti i turbulentne sadašnjosti. 

Od zagrebačkog potresa pa sve do studenoga 2023. neupotrebljivo, to je kazalište, u cjelokupnosti onoga što se i općenito i konkretno, čak i pojedinačno ili detaljno, podrazumijeva pod tim pojmom, imalo jedinstvenu priliku temeljito se promisliti i u skladu s time osvijestiti i možda promijeniti. Suvremenim metajezikom, izgurano iz svoje “zone komfora”, bila je to prilika za ribrendanje i reinventanje, rišejpanje i repozicioniranje. Bilo je i produkcijskih poteza koji su to najavljivali ili barem dali naslutiti: od sumorno kabaretskog Zagreb 2020, preko komornog, ali snažnog Našeg razreda do formalističke Legende u Tunelu Grič. Svaki od tih naslova svojevrsno je osvježenje za publiku, ali ona je pritom bila manje važna, iako po svojim svojstvima i ulozi, bitna. Jer bili su to iskoraci najprije za sam ansambl, koji se nakon potresne i pandemijske ugroze, nakon umjetničkog i egzistencijalnog šoka – iako je ovaj drugi bitno umanjen činjenicom da je DK Gavella institucija te da su zaposlenici u tom smislu bili financijski i statusno zaštićeni – mogao trgnuti ne povratkom na staro nego mogućnošću novog. 

Više od tri godine izmještenosti

Ako je autorski projekt Filipa Šovagovića Zagreb 2020, igran u Kući za ljude i umjetnost Lauba, još bilo “odrađivanje”, ali i razrađivanje traume, već Naš razred – koji je redatelj Jasmin Novljaković zamislio u skladu s vlastitim poetičkim ishodištima, dakle u smislu raskoši produkcije reducirano i “siromašno”, što je predstavi omogućilo fleksibilnost u akomodiranju različitim tipovima pozornica – bila je produkcija koja je istodobno predstavljala i solidnu poveznicu s prijašnjim repertoarom, ali i moguća najava novog. Naravno da tekst Tadeusza Słobodzianeka koji je već solidno ovjeren na europskim i svjetskim pozornicama, već sam po sebi funkcionira kao svojevrsni znak i nije mu trebala dodatna reklama, ali je s posvećenom režijom i minucioznom igrom dobio i dostojnu domaću prezentaciju, bez nepotrebnih nadopisivanja ili scenske pirotehnike. Tako pak nije mogla biti građena ekspresionistička Legenda u režiji Ivana Planinića, smještena u tunel Grič kao u ranokršćanske katakombe, gdje je obračun svjetla i sjene (ili Sjene) pretvoren u scenski spektakl umanjenog mjerila, ali unatoč tome ili možda upravo zato, još snažnijeg učinka. Naizgled škakljiva tema provučena kroz model igrokaza s procesijskim prosedeom i gospel podlogom istodobno je i intimistička refleksivna minijatura i racionalizirani spektakl kojem je dano da izvođačima omogući gotovo karnevalski izlazak iz vlastitih zadatosti, “donesenosti” i svedenosti. Moglo bi se čak zaključiti da je za ansambl jednako ljekovit pristup koji nudi Filip Šovagović sa zaumnim glazbenim intervencijama i specifičnim, nelinearnim i tek sporadično kauzalnim tretmanom teksta, kao i Planinić sa svojom strukturom naslonjenim na klasik koji se opire toj odrednici. 

Produkcijsko-koprodukcijski niz izmještenih godina time nije iscrpljen. Pored trajne vezanosti s koprivničkim Ludens teatrom, surađivalo je Dramsko kazalište Gavella i s jugom i s istokom, od Usidrenih u Splitu do Tene – kronike raspada jedne ljepote u Osijeku, ali i još dalje, prekogranično kao u slučaju predstave Što na podu spavaš, te puno bliže, sa Satiričkim kazalištem Kerempuh koje je doslovno iza ugla, na Kralju Ubuju. Sve to kako bi se održala kondicija, ali i razlog postojanja, tj. financiranja, ali i sam smisao. Neke akcije su bile uspješnije, neke manje uspješne, iz ove ili one vizure, ali bile su motivirane željom za preživljavanjem. Međutim, kad je preživljavanje u pitanju, ne biraju se sredstva: proverbijalni vrag u nevolji ždere i muhe, a ljudi ponekad i ljude, nimalo proverbijalno. Ekstremi koji se događaju repertoaru Gavelle danas, par mjeseci nakon otvaranja obnovljene kuće, a u sklopu toga i nove dvorane – pa Frankopanska 10 sad ima čak tri legitimna prizorišta različite funkcionalnosti i opsega – refleks su tog perioda višestruko odgađanih ili rastegnutih radova, ponovljenih elementarnih nepogoda te posljedičnih višestrukih terminskih neizvjesnosti koje se reflektiraju na, pa i bitno kompliciraju, koprodukcijske dogovore, ali i onaj vlastiti a izmješteni pogon. 

S druge strane, Dramsko kazalište Gavella već dosta dugo nije imalo zaista konzistentan repertoar i čvrstu repertoarnu politiku. Mandati ravnatelja prije Dražena Ferenčine nisu se odlikovali dosljednim programskim smjernicama, pa su proplamsaji kreativnosti bili jednako mogući kao i sunovrati u gotovo nedopustivost. I Stazić i Svrtan pristajali su na različite kombinacije vlastitih i htijenja drugih, dolazili oni od vodstva ili zahtjeva repertoara, ili tek posljedica sretnog ili manje sretnog slučaja. Ferenčinu, u tom smislu, stradanje kuće, ali još više kuće iznad kuće donekle ekskulpira, ali ni njegovi odabiri prije ožujka 2020. nisu bili ni dosljedni ni lako čitljivi u smislu htijenja, programa, poetike ili smisla drugog osim puniti gledalište i dati slobodu širinom dijapazona. Ali sloboda nije uvijek i širina, što se sasvim zorno pokazalo nakon velikog Gavellinog praska u studenom 2023., spomenutim otvorenjem i nimalo spontanim, ali razumljivim i potrebnim samoprezentacijskim, samoopravdavajućim i slavljeničkim premijernim rafalom podržanim i redovnim, ali “materi vraćenim” izdanjem festivala Gavelline večeri. Programirani uspjeh nije izostao, kao ni blagonaklonost publike i kritike, koje u standardnom ili substandardnom domaćem kontekstu prošle godine nisu ni imale puno izbora nego upravo otvorenje Gavelle i slijed od čak pet premijera u nepuna dva mjeseca uvrstiti visoko na rang listu kazališnih događaja 2023.

Povratak u Frankopansku 10

Čak i ako se zna da je naslov Što na podu spavaš u režiji Kokana Mladenovića prema prozi Darka Cvijetića “stara” predstava, nastala u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novoga Sada, Narodnim pozorištem Sarajevo i Internacionalnim teatarskim festivalom MESS – Scena MESS, navala je bila žestoka i urodila je plodom. Pritom čak i uvrštenje te godinu dana stare predstave koja je već višestruko igrana (ne samo u partnerskim kućama) nije nepošten nego logičan potez: njezin je zamah i značaj morao biti sačuvan za kuću samu, za Frankopansku i za slavlje. A to pak govori da smisla za strategiju ima, jer riječ je o adutu koji se sam isplaćuje. Unatoč opravdanim opaskama da je u svojoj znakovitosti možda zakasnio par godina, ili pokoje desetljeće u produkcijskom, u tematskom pogledu nije nužno tako s obzirom na ratove koji su danas aktualni. Uostalom, gleda li se tematski, ista bi se argumentacija mogla primijeniti i na Naš razred. Primjereniji su za razmatranje ipak drugi odabiri: od Kozmičkih žonglera do Mojih tužnih monstruma, pa čak i Majke ili Spaljene. Svi su premijerno odigrani od samog kraja listopada do predbožićnog zatišja, kao da je riječ o festivalu uz festival, dakle uz spomenute redovite Gavelline večeri. Povezanost tih odabira potpuno je arbitrarna, razlozi za postavljanje razumljivi, ali partikularni, a učinak, nakon što se bura pomalo slegla, ipak dvojben. 

Neočekivani iskorak s novom, autorski interpretiranom inačicom kultnih Kozmičkih žonglera Kalmana Mesarića, kojima je otvorena nova pozornica Mala Gavella, bio je intrigantan potez, a izbor Ivana Penovića, relativno mladog redatelja proslavljenog radom u Teatru &TD i Kunst Teatru, obećavajuć. Realizacija ipak nije bila na razini očekivanja, pogotovo onaj autorski nadopisani dio, iako u cjelini ima određenog šarma u načinu interpretiranja klasika koji se tom statusu opire samom svojom strukturom, od jezičnih do logičkih vratolomija. Taj naslov ostaje kao lektirni za “one koji žele znati više”, ali malo govori o avangardi samoj, više o tome kako je obuzdati ma koliko je bila u pravu. Ako je Penovićev grijeh nadopisivanje, onaj Mate Matišića zove se raspisivanje, jer Moji tužni monstrumi tek su replika na svojedobno uspješne, kontroverzne i zato još zanimljivije Ljude od voska. U režiji Vite Taufera, nekadašnjeg junaka slovenske avangarde, a danas tek zanatskog redatelja koji i zna i umije, ali kao da je namjerno distanciran od svojeg rada i prošlog i sadašnjeg, Matišićev tekst i dalje ima duhovite replike, začudne promjene smjera i fokusa, iznenađujuća trilerska otkrića i autorski ego navodno unižen na razinu protagonista. Istodobno, sve to nudi kao presliku, indigo kopiju kakvih autor tog kalibra i te vještine može producirati i reproducirati unedogled. Taufer tu nije pomogao, pa je predstava siva poput hrvatskog filma koji se trudi biti začudan i opak, a završava kao fusnota.

Puno zanimljiviji je stoga pothvat sa Što na podu spavaš, gdje svoju autobiografsku ratnu prozu na pozornici zaista izvodi autor Darko Cvijetić, noseći glavu u torbi ne više u ratnom Prijedoru nego u metasukobu sa srbijansko-bošnjaško-hrvatskim glumačkim ansamblom u potrazi za svojom, ne nužno i općeprihvaćenom istinom o tome kako se postaje i ostaje čovjekom u neljudskim uvjetima. Kokan Mladenović predstavu je posložio prema Cvijetićevoj prozi i, znajući i njegovo kazališno, najprije redateljsko iskustvo, postavio ga pred izazov obrane svojih autorskih vizija i interpretacija u dvostrukom zrcalu: suizvođača koji su likovi iz njegovih proza, i gledatelja različito informiranih, zainteresiranih i opredijeljenih. Što na podu spavaš jest istodobno i pristojan eksperiment, barem u službenijem dijelu domaćih repertoara, ali i jedva skriveno programirani uspjeh s obzirom na temu i koprodukcijsku uvezanost koja govori snažnije od Cvijetićevih stihova i rečenica. 

Repertoar sporadičnih kurioziteta

Autobiografičnost tih velikih naslova na trenutak prekidaju dvije predstave bitno manjeg formata, ali ne manje zanimljive, barem u najavi. Redateljska ambicija člana ansambla Gavelle Enesa Vejzovića dovela je do teksta Floriana Zellera Majka, naslovu koji je prvi dio trilogije čiji je središnji dio Otac po kojem je ovaj francuski dramatičar snimio i film, a koji je u režiji Paola Magellija i produkciji beogradskog Ateljea 212 s Vojom Brajovićem u naslovnoj ulozi gostovao i na Gavellinim večerima samo par tjedana prije premijere. Obiteljska trilogija povijest je patologija i aberacija: dok se Otac bavi demencijom, Majka je prikaz silaska u onostrano na drukčiji način, preko paranoje do shizofrenije. Pritom je autor na ekvidistantnoj poziciji i iz teksta se može iščitati da je sve labavija veza sa zbiljom kod protagonistice rezultat i njezine egomanije, ali i realno iznevjerenih, a logičnih očekivanja, kako od supruga tako i sina. Nažalost, taj “fini” disbalans u odnosima, koji bi trebao polako najavljivati nepovratno i nepopravljivo, izostanak i režijske i izvođačke suptilnosti bitno umanjuje i vodi u pogrešnom smjeru, iako predstava nije bez kvaliteta u vizualnim intervencijama koje, usput rečeno, Magellijevom Ocu izmiču. 

Ostaje i Spaljena, autorski projekt kolektiva Mraksvjetlo čiji koncept potpisuju Filip Šovagović i Dubravko Mihanović, kojem autorski doprinosi i poezija Jelene Miholjević, uz Svena Medvešeka i  svojevrsne protagonistice. Predstava igra u trećoj pozornici Gavelle, Atriju, kojem ni obnova nije pomogla u pogledu zvučne izolacije, ali možda je upravo smisao tog prizorišta nešto bliži kontakt s izvankazališnom zbiljom u vidu zvuka prometa i prolaznika. Zaumnost Spaljene, gdje se isprepliću “stihovi Jelene Miholjević, jedno Kafkino pismo Mileni, zamišljeni prizori sa snimanja Wellesova Procesa u Zagrebu, krhotine (ne)odigrane predstave Tri sestre, materijali nastali iz glumačkih improvizacija, Šovagovićevi i Mihanovićevi ‘kratki rezovi’, ‘vještičja poezija’ i još toga…” svojevrsno je opravdanje za sve ono što se događa unutra, na “službenijim” daskama, pred više gledatelja, s pretplatničkom i proračunskom obavezom… Druga je to vrsta repertoara, koja koristi priliku kako bi i sebi i drugima, unutar kuće i izvan nje, pokazala da se može i drukčije. Nekima nasušna potreba, drugima samo sporadična zanimljivost ili recka u glumačkoj ili gledateljskoj karijeri, i to je dio današnjeg repertoara Dramskog kazališta Gavella, onaj u kojem se neki osjećaju dobro, a drugi samo čekaju da prođe. 

Slavlje je prošlo, adventske svjećice su se ugasile, minuo je depresivni siječanj, i već u veljači Dramsko kazalište ima dvije premijere: na početku Decu, na samom prijestupnom kraju Kraljevo. Opet udaljeno da udaljenije ne može biti, opet u raskoraku ili rasponu nalik onom Pelješkoga mosta, ali možda i bliže od očekivanog: s jedne strane Saša Božić koji standardno vješto koreografira biografsku poetsku prozu ili roman-poemu proslavljene srbijanske dramatičarke i pjesnikinje Milene Marković, s druge Krešimir Dolenčić u srazu s kultnim Kraljevom Miroslava Krleže. Preskok naizgled još veći od onog zadanog u studenom i prosincu 2023., ali i njegov logični nastavak. 

Pitanje je, međutim, nakon ovih slavljeničkih mjeseci koji pomalo još uvijek traju, ima li kazalište u Frankopanskoj zaista snage i volje održati tako široki raspon svojih interesa, od produkcijske do poetičke razvedenosti? Ima li unutarnje snage za koheziju koja sve to može držati na okupu? Ima li, na koncu, publiku za to? Mreža je bačena široko, pod različitim utjecajima, i subjektivnim i objektivnim, i nešto je ulova dala. Međutim, kad se ugase i posljednje svjećice na slavljeničkoj torti, ostaje uobičajenost svakodnevnog repertoarnog života i preživljavanja, ostaje ansambl koji se mora konsolidirati nakon izvanrednog stanja, kuća u koju se svi moraju vratiti, uključujući i publiku koja od te kuće ima potpuno različita očekivanja. Kraljevo će možda razigrati taj žar, ali ni fašnik ni kirvaj ne traju zauvijek. Upravo zato što nude “za svakoga ponešto”.

Predstavu izvode glumice i izvođačice Nataša Dangubić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić i Viktoria Bubalo. Sve one uprizoruju priču o Mileni Marković, spisateljici, majci djeteta s teškoćama u razvoju, koja pripovijeda priču svoga života – od djetinjstva do zrele ženske, majčinske i spisateljske dobi. Dramaturgiju potpisuje Dimitrije Kokanov, glazbu Nikola Krgović, kostimografiju Marita Ćopo, oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik, autor videa Josip Visković, a inspicijentica Snježana Majdak.

Reprizne izvedbe slijede 3., 5. i 19. veljače.