Ovom izložbom predstavit će se slike i instalacije Nusreta Pašića iz ciklusa Svjedoci postojanja koji autor razvija od početka 1990-ih, a 1992. su predstavljene na izložbi u Sarajevu. Pašićeve radove odlikuju izdužene vertikale koje predstavljaju ljudske figure, a javljaju se na različitim podlogama. Umjetnik se u originalnom tekstu za potrebe izložbe u Sarajevu osvrće na društvene prilike koje su utjecale na njegov rad.

Pašićevim riječima: “Slike postavljene na ovoj izložbi rađene su na stranicama dnevnog lista ‘Oslobođenje’ pa se tako izvještaji s ratišta ili svjedočenja o strašnim masakrima i stradanjima naroda doimaju kao svojevrstan komentar – podloga naslikanog”.

Nusret Pašić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1976. godine, a postdiplomski studij završio je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1983. godine. Do 2018. godine radio je kao redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama u BiH i inozemstvu.

Izložba se može posjetiti radnim danima od 11 do 13 i od 16 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Poziv je otvoren svim scenskim, muzičkim i likovnim umjetnicima_cama, kao i fotografima, dizajnericama i piscima, da se prijave sa svojim projektima, idejama ili samo vještinama koje mogu unaprijediti i predstaviti na Javorwood Festivalu.

Poziv je otvoren za sve vrste scenskih, muzičkih i likovnih umjetnika_ca. Prijava mora sadržavati:

• životopis s navedenim nformacijama o godištu i mjestu stanovanja (biografski podaci)
• detaljan opis projekta, i/ili u slučaju scenskih i muzičkih umjetnika naznaka trajanja nastupa
• tehnički popis (potrebni tehnički materijali, pribori, rekviziti i oprema)
• digitalne priloge: audio ili video

Scenski nastupi ne smiju trajati dulje od 20, a muzički 40 minuta. Likovni i scenski umjetnici se mogu prijaviti za sudjelovanje na umjetničkoj rezidenciji koja traje pet dana (od 4. do 8. kolovoza) i pripremiti svoj projekt koji bi prikazali na završni dan festivala, 8. kolovoza 2025. godine.

Iz organizacije poručuju da ako nemate određen projekt ili ideju, možete se prijaviti za rad pod mentoriranim vodstvom s unaprijed pripremljenim temama, idejama, priborom i materijalima.

Prijave se šalju na e-mail javorwood@gmail.com, do 6. lipnja.

Povorka ponosa tako postaje logičan slijed LGBTIQ aktivizma u BiH koji zajednici treba dati veću vidljivost u javnosti. Organizatori Povorke inzistiraju kako se prije svega radi o protestu, jer za razliku od zemalja gdje je poštovanje ljudskih prava na visokom nivou i povorke ponosa imaju festivalski karakter, u sredinama gdje se za ravnopravnost LGBTIQ, ali i ostalih marginaliziranih skupina tek treba izboriti, svaki prosvjed, pa i Povorka ponosa imaju aktivistički i politički karakter. Također, slično kao i u Hrvatskoj, Povorka ponosa u BiH još uvijek predstavlja subverzivni politički događaj koji preispituje nacionalističke, heteronormativne i patrijarhalne društvene norme koje ne utječu samo na živote LGBT manjine, nego i društvo u cjelini.

Priprema sarajevske Povorke u punom je jeku i mediji se intenzivno bave pitanjima njene organizacije i važnosti, a kao i tijekom organiziranja prvih povorki ponosa u zemljama u susjedstvu, neizbježno se javljaju komentari pojedinaca koji tvrde kako “podržavaju LGBT osobe, ali ne podržavaju ‘paradiranje'”. Unatoč očitoj malicioznosti takvih komentara, potrebno je neprestano inzistirati na jednostavnoj činjenici da je Povorka ponosa prosvjed kao i svaki drugi, kojim ljudi izlaskom na ulice zahtijevaju svoja prava. Također, kao što je istaknula aktivistica Lejla Huremović, Povorka ponosa predstavlja jedan od najvažnijih i najutjecajnijih aktivističkih i političkih događaja koji je u regiji i svijetu doprinio bržim pozitivnim promjenama i kvalitetnijem životu LGBTIQ zajednice. Uz njihovu primarnu ulogu prosvjeda, povorke ponosa također označavaju izlazak LGBTIQ osoba – koje su često primorane skrivati svoje identitete u strahu od nasilja i diskriminacije – u javni prostor. Osim toga, povorkama se provociraju javne rasprave o LGBTIQ identitetima, pravima i potrebama zajednice, što na posljetku neizbježno dovodi do osnaživanja same zajednice i pojedinaca koji su ohrabreni autentičnije živjeti svoje identitete.

Na žalost, prve povorke ponosa često su obilježene neprijateljstvom i nasiljem u medijima i na ulicama, a Hrvatska i zemlje u okruženju pritom su možda najbolji primjer. Prva i u mnogočemu značajna Parada ponosa u zemljama bivše SFRJ organizirana je u Beogradu 2001. godine. Velik broj organiziranih nacionalističkih i navijačkih skupina na Trgu republike brutalno je napalo prosvjednike, a u sukobu je stradalo četrdesetak građana i osam policajaca. Više ljudi uhićeno je zbog napada, no optuženi su samo za “remećenje javnog reda i mira” i dodijeljene su im tek simbolične kazne. Iako zbog pritiska nacionalističkih skupina i prijetnji nasiljem druga Povorka u Beogradu nije bila organizirana sve do 2010. godine, ovi događaji imali su velik utjecaj na regionalni LGBTIQ pokret, prvenstveno u Hrvatskoj gdje već naredne godine hrvatske LGBTIQ udruge organiziraju prvu zagrebačku Povorku ponosa. I u Zagrebu su događaj obilježili agresivni protuprosvjedi i veliko nasilje nad sudionicima povorke i LGBTIQ zajednicom. Unatoč tome, Povorke koje su s vremenom postajale sve veće i sve mirnije,  nastavile su se redovito održavati sve do danas.

U Beogradu su tijekom održavanja Parade 2010. godine ponovno izbili nemiri u kojima je stradalo više građana i policije, a tek približavanjem Srbije Europskoj uniji, 2014. godine Parada dobiva i potporu političkog vrha te ovaj put, uz snažnu policijsku zaštitu prolazi mirno. Prve Povorke ponosa u Crnoj Gori održane su u Budvi i Podgorici. Obje Povorke su napadnute te je u sukobu stradalo više policajaca koji su ih osiguravali, no već 2015. godine Povorka je organizirana bez incidenata. U Prištini je prva Povorka ponosa organizirana 2017. godine i prošla je bez incidenata. Od bivših SFRJ zemalja, Makedonija je najviše zaostajala u izjednačavanju LGBTIQ prava. Homoseksualnost je u Makedoniji legalizirana tek 1996. godine kao uvjet kako bi zemlja mogla postati članica Vijeća Europe, a sve do nedavno LGBTIQ aktivizam je bio rijedak i sporadičan. Ipak, na krilima recentnih političkih promjena vidljivost LGBTIQ zajednice također se počinje mijenjati, a u Skopju je 29. lipnja ove godine održana prva Povorka ponosa. U Povorci je sudjelovalo oko tisuću ljudi, a unatoč organiziranom kontraprosvjedu, nije bilo zabilježenih incidenata.

Sarajevo tako ostaje zadnji od glavnih gradova zemalja bivše Jugoslavije u kojem još nije održana Povorka ponosa, a iako su one već postale uobičajene u susjednim zemljama, prema održavanju Povorke u javnosti još uvijek postoje otpori. Primjerice, stranka Narod i pravda pozvala je organizatore da “preispitaju namjeru i potrebu organiziranja parade”, kao i SDA (Stranka demokratske akcije) koja je pozvala organizatore i vlasti da odustanu od njenog organiziranja. Bez trunke ironije ove stranke inzistiraju na tome da se zalažu za toleranciju i suživot svih različitosti, ali je Povorka u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima i vjerskim osjećajima građana Sarajeva, te pozivaju organizatore da “vode računa i o činjenici da je sloboda čovjeka ograničena slobodom i pravima drugog čovjeka”. Iz dosadašnjih primjera vidljivo je da su napadi na Povorke ponosa u pravilu bili organizirani i politički motivirani, pa postoji mogućnost da će ovakvi komentari potencijalno ohrabriti slične napade i u Sarajevu, što bi prilično potkopalo ideju “tolerancije i suživota” za koju se navodno svi zalažu. Ipak, potpora LGBTIQ zajednici dolazi s različitih strana i unatoč ovim prijetnjama i zastrašivanju organizatori i organizatorice i samim motom – Ima izać – pozivaju da se zajednica i svi njeni podržavatelji odazovu prvoj sarajevskoj Povorci ponosa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U svom višegodišnjem istraživanju pod nazivom Un-war prostor, o isprepletenosti ratnih i un-war prostora, Armina Pilav “predstavlja performativnu arhivu u obliku kompaktnog, posebno dizajniranog izložbenog uređaja kroz koji sada – dvadesetak godina kasnije, u doba koje definiraju ‘planetarni građanski rat’, masovne migracije i sve veće nejednakosti – možemo na nov način promatrati, slušati i čitati o ratu u Sarajevu, te u konačnici o ratu sami i govoriti”, kako stoji u najavi izložbe. 

Arhiva uključuje brojne video i zvučne dokumente, fotografije, arhitektonske crteže i Un-war leksikon, a namjerno je nezavršena kako bi mogla primati nova svjedočenja, kao i politički zagovarati neophodnost kolektivnog, ponovnog promišljanja rata u Sarajevu, ili bilo kojeg drugog sukoba na svijetu. 

Instalacija Un-war Space zajednički je rad grupe autorica i autora, Ane Dane Beroš, Rafaele Dražić, Miodraga Gladovića, Matije Kralja i Maura Sirotnjaka, pod vodstvom arhitektice i istraživačice Armine Pilav. Izložbeni uređaj Un-war prostor je dio istoimene online otvorene arhive.

Dio postava čini i nedavno tiskani Un-war Lexicon, koji posjetitelji izložbe mogu i kupiti.

Izložba je otvorena do 1. studenog.

S njihovom članicom Aldijanom Okerić razgovarali smo o razlozima nastanka i načinu djelovanja ove organizacije.

KP: Tko čini Dobre Kote i kako je organizacija nastala? Što znači ime “Dobre kote”? 

AO: Dobre Kote su nastale unutar priče regionalnog projekta YOUTHLinc koji je u tom periodu prije dvije godine implementirala Inicijativa mladih za ljudska prava YIHR BIH, a  koja je i ove godine skupa sa Fondacijom Heinrich Boll podrška našem radu.

Ovaj projekat je uključivao realizaciju osam različitih ideja koje su se bavile širokim spektorom pitanja od procesa suočavanja sa prošlošću, manjinskim pravima, pravima osoba sa invaliditetom do kreiranja web platformi za promociju omladinskog aktivizma, a Dobre Kote su bile ideja koja se realizovala na području Bosne i Hercegovine, konkretnije u glavnom gradu Sarajevu, sa foksuom na neiskorištene i napuštene javne površine. Dobre Kote čine svi zainteresovani građani i građanke naše države koji defavorizirane javne površine kao što su recimo napušteni dječiji parkovi ili prostori koji su godinama neuređeni i pretrpani smećem, žele zajedničkim naporima pretvoriti u prostore za socijalizaciju, druženje i kreativan rad… Kota u geografiji predstavlja visinsku tačku, u ratu mjesto sukoba, a u žargonu lokaciju koja je idealna za obavljanje nelegalnih stvari — zbog svoje napuštenosti, neiskorištenosti i zabačenosti. Dobra kota je uvijek dovoljno daleko od pogleda ljudi i policije, i dovoljno zapuštena da bi je bilo moguće koristiti na neki drugi način i to je upravo ono što Dobre Kote pokušavaju da rade, da takve prostore transformišu u mjesta za druženje, razgovor i kreaciju umjesto destrukcije. Sarajevo, ali i drugi bosanskohercegovački gradovi zbog manjka brige i upotrebe javnog prostora, obiluje dobrim kotama.

KP: Do sada ste u Sarajevu pokrenuli i sudjelovali u uređenju više zapuštenih gradskih lokacija. Kakav je proces odabira prostora koje želite urediti? Imate li pri tome podršku gradskih vlasti?

AO: Prvu kotu koju smo radili u naselju Grbavica smo odabrali sami. Na toj površini prije početka radova obavili smo anketiranje stanara i stanarki iz okolnih zgrada kako bismo dobili povratne informacije od samih budućih korisnica i korisnika prostora o potrebi za uređenjem ove površine i kako bismo uključili što veći broj ljudi u naše radne akcije. Dobre Kote su i kroz svoj rad objavljivale otvorene pozive “tražimo mrtve kote” kako bismo dobili povratne informacije od naših sugrađana o lokacijama koje trebaju da se očiste i transformišu. Do sada smo imali priliku da radimo na sedam površina u našem gradu i trenutno se pripremamo za radove u Vogošči. Kroz naš rad ostvarili smo suradnju i komunikaciju sa predivnim inicijativama kao što su Hart Inicijativa koja umjetnost dovodi u haustore našeg grada, Crvena sa projektom Gradologija kao i Našim prostorom iz Banja Luke. Kada je u pitanju podrška gradskih vlasti, na adresu Općine Novo Sarajevo smo slali dopis za doniranje sadnog materijala i zemlje kako bismo prazne betonske blokove u kojima je nekoć bilo zelenilo ponovo oživjeli. Od Općine Stari Grad smo na površini dječijeg parka na garažama dobili dvije klupe i kantu za otpad, a u narednom period planiramo da se obratimo i nadležnim institucijama sa područja Općine Novi Grad kako bismo završili radove na površini atomskog skloništa. Podrška postoji, no smatramo da suradnja sa lokalnom samoupravom može biti još bolja i u narednoj godini ćemo se potruditi da obezbijedimo neka novčana sredstva iz općinskih budžeta, koje punimo mi građani i građanke kroz plaćanje poreza, kako naš rad ne bi bio isključivo podržan od strane međunarodnih donatora i fondacija, što je do sada bio slučaj.

KP: Osim uređivanja zapuštenih prostora, inzistirate i na radu s građanima i čvršćem povezivanju zajednice u lokalnim sredinama. Koliko je teško motivirati građane na ovakav volonterski rad  u njihovoj neposrednoj okolini i kakve su općenito reakcije građana na vaše djelovanje?

AO: Motivacija za podršku našem radu kroz učešće u radnim akcijama postoji, no smatramo da se zajednica, tj. komšiluci u koje dolazimo da radimo trebaju više uključiti u održavanje prostora urednim i čistim, jer nažalost svjednoci smo da se nakon nekoliko mjeseci od završetka radova, površine na kojima smo uložili svoje slobodno vrijeme, materijale i novčana sredstva, vraćaju u prvobitno stanje napuštenosti i neuglednosti. To je pokazatelj nepostojanja ekološke svijesti i brige za naše zajedničke prostore. Ovom temom ćemo se više baviti u narednoj godini kroz radionice sa mališanima, jer smatramo da su oni najbolji subjekti kroz koje možemo komunicirati ideje reciklaže, čuvanja i zaštite našeg okoliša i prirode.

KP: Koliko je važan dio vašeg djelovanja rad s djecom i mladima?

AO: Djeca su naš najveći ponos i naša najveća podrška. Dobre Kote inspiraciju, volju i želju za rad crpe upravo iz i kroz naše najmanje i najmilije sugrađane. Oni su akteri budućih promjena i oblikovanja našeg društva i sistema u kojem živimo.  komunikaciju i rad s njima kroz radionice smatramo od izuzetne važnosti.  Kroz rad s njima naše ideje pretvaramo u konkretne akcije. Entuzijazam i radost koji nas sačeka kroz njihovu graju i ciku kada dođemo u različita naselja su zaista neprocjenjivi. Jedno veliko neizmjerno hvala ide njima.

KP: Kažete da je krajnji cilj ovog projekta deelitizacija umjetnosti i njena integracija u svakodnevni život građana. Kako to namjeravate postići i jeste li već primijetili pozitivne pomake na prostorima koje ste uredili? Koriste li se te lokacije više i intenzivnije od kada im je dano novo ruho?

AO: Dobre Kote većinom rade oslikavanja betonskih podnih povšina, kako bi radovi bili vidiljivi iz ptičije perspektive stambenih blokova. Ove godine smo počeli i sa oslikavanjem zidnih površina. Zidovi i prostor koji nas okružuje su betonska platna koja čekaju da se oplemene bojama, oblicima i da razbiju monotoniju i sivilo stambenih naselja. Budući da smo radili na različitim površinama u nekoliko sarajevskih općina, različit je i odnos komšiluka prema prostoru koji smo preuredili. Neke od lokacija izgledaju odlično, neke su već vraćene u stanje zapuštenosti kakvo je bilo i prije radova. Upravo zbog toga naredne godine planiramo da se vratimo na lokacije na kojima smo do sada radili kako bismo skupa kroz komunikaciju sa komšijama došli do zajedničkog održivog rješenja o održavanju ovih prostora.

KP: U Manifestu Dobrih kota također se navodi kako “djelujete nudeći rješenja i stvarate umjesto da raspravljate”. Smatrate li da se danas previše samo kritiziraju loše prakse, a premalo izravno djeluje?

AO: Direktne akcije i preuzimanje stvari u svoje ruke su imperativ za oporavak i boljitak našeg društva i države. Izgovori o nenadležnosti, prenosu nadležnosti i  konstantno čekanje na nadležne za rješavanje problema rijetko donose promjene i vidiljive rezultate. Mi upravo kroz svoj rad pokušavamo da budemo pozitivan primjer promjene koja je moguća i koja je vidljiva nakon dva dana vikend radne akcije.

Smatramo da ukoliko se pitanjem javnog prostora građani i građanke ne budu aktivno brinuli i promovisali njegov značaj, i sami nadležni organi vlasti neće biti upućeni u potrebu za njegovom reparacijom i otvaranjem novih mogućnosti njegovog korištenja. Takav angažman nadležnih organa vlasti je u ovom trenutku ključan za razvitak demokratije i poticanje na aktivnost građana i građanki – posebno uzimajući u obzir količinu napuštenih i neiskorištenih javnih površina uništenih u toku rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) koji i dalje nisu reparirani.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Otvoreni univerzitet održava se od 26. do 29. studenog u prostorijama Sarajevskog ratnog teatra (Sartr) gdje se se ove godine održava treći put. Ove je godine, 26. i 27, rujna, već održano banjalučko izdanje Otvorenog univerziteta, a bavilo se budućnosti: budućnosti urbanih borbi, društvenih pokreta, Europske Unije i Balkana – ukratko, budućnosti koja se temelji na kritičkom propitivanju kako naše prošlosti tako i sadašnjosti. 

OU Sarajevo, naslovljeno Ko se boji…, tematski je posvećeno strahu: strahu od izbjeglica, strahu od psihonalize, strahu od tijela i seksualnosti, strahu od žena, strahu od politike i alternative, strahu od Marxa i socijalizma, strahu od Jugoslavije, strahu od pobune. Prema tim su “strahovima”, naime, strukturirani paneli, otvoreni razgovori, okrugli stolovi i predavanja u kojima će, među ostalima, sudjelovati Gáspár Miklós Tamás, Renata Salecl, Željka Matijašević, Igor Štiks, Srećko Horvat, Ankica Čakardić, Richard Seymour, Franco Berardi Bifo, Dragan Markovina i Hrvoje Klasić. 

U sklopu programa Otvorenog univerziteta bit će izvedena i predstava Nije to crvena, to je krv! nastala u produkciji beogradskog teorijsko-umjetničkog kolektiva Teorija koja hoda u režiji i adaptaciji Bojana Đorđeva, predstava koja “uspostavlja veze između jugoslovenske komunističke, revolucionarne i partizanske poezije i performansa – umetničke prakse vezane za trenutak izvedbe, večito sadašnje vreme”.

Otvoreni univerzitet organizira Centar za interaktivno obrazovanje i društvenu akciju (CODA), “osnovan 2013. godine u Sarajevu sa ciljem da unaprijedi i ojača osnovne demokratske vrijednosti, promovira društvenu, političku i ekonomsku participaciju, obezbijedi prostor u kojima će se dati glas novim pokretima i omogućiti njihovo povezivanje sa sličnim inicijativama u regionu i Europi, kao i potiče neovisno i kritičko razmišljanje”.

Detaljan program Otvorenog univerziteta potražite ovdje. 

Čudan preokret

Igrani film Magareće godine, utemeljen na istoimenom romanu Branka Ćopića iz 1960, prati dogodovštine dječaka i djevojčica u učeničkom domu u Bihaću. Sam po sebi, film je simpatičan i zabavan, ali ne odskače naročito od drugih dobrih filmova i serija iz bivše države. Radi se o vjernoj i konvencionalnoj filmskoj adaptaciji koja prenosi radnju, šale i teme koje su prepoznatljive svim ljubiteljima Ćopićevih djela. Tu su teme prvih poljubaca, nadmudrivanja učenika i profesora, sukoba s tužibabama itd. Jedino što odskače od dječjeg i bezbrižnog tona je kraj filma koji se doima pretjerano sumornim. Naime, cijelu filmsku priču dobivamo iz perspektive pripovjedača koji se u offu prisjeća svog djetinjstva. Na kraju filma pripovjedač otkriva da su školski dani davno završili, da su se prijatelji raštrkali po svijetu i da žive neki drugi život, a da je on sam postao popularni književnik. Međutim, pripovjedač u zadnjoj rečenici filma (koje nema u romanu) otkriva da je jednog dana, bez ikakvog vidljivog razloga, odlučio skočiti s mosta i završiti svoj život “prije novog rata koji će ubiti sve čitatelje do kojih mi je bilo stalo”. Radi se o očitoj aluziji na samog Ćopića koji je počinio samoubojstvo 1984. godine. Tokom gledanja filma, neobično je vidjeti takav kraj jer gledatelju nije jasno zašto se pozitivan duh filma nemotivirano i naglo prekida takvom tragičnom crticom. Je li Dizdarević nagovijestio nadolazeću katastrofu u gradu i državi? Ili je život igrom nesretnog slučaja pratio tok filma? Je li u filmu nesvjesno zabilježen duh vremena, različit od vremena nastanka romana? Teško je reći, ali bilo kako bilo, već na samom kraju snimanja filma postalo je jasno da se i stvarnost koja okružuje film promijenila.

Sjena starog filma

Snimanje filma dovršeno je 1991. i film je krenuo u montažu upravo u trenucima kada su počinjali oružani sukobi u Sarajevu. Dizdarević i ekipa namjeravali su dovršiti montažu u sarajevskom studiju, ali naum je propao kad je granata pogodila studio. Premda nitko nije ozlijeđen i film nije oštećen, Dizdarević je odlučio iskoristiti svoje veze u Parizu (gdje je studirao), tamo prenijeti film i dovršiti montažu na sigurnom. To je uz pomoć Francuske i uspio. Film je naposljetku postao prvi bosanski kandidat za Oscara, dobio je glavnu nagradu na festivalu u Valenciji, ali na svoju sarajevsku premijeru morao je čekati sve do 1994. U povodu te premijere, Dizdarević je odlučio pronaći sve mlade glumce iz filma, dovesti ih na premijeru u sarajevsko kino Radnik i snimiti dokumentarni film o njihovim sudbinama. Tako je nastao dokumentarac Četvrti dio mozga koji se doima kao bizarna sjena Magarećih godina – i ovdje pratimo ljude koji se nostalgično prisjećaju lijepih i bezbrižnih dana sa snimanja filma, a koji sada žive u ružnoj i neizvjesnoj sadašnjosti. Ono što se doimalo neumjesnim krajem u Magarećim godinama ovdje dobiva svoje pojašnjenje – život zna postati toliko neobjašnjivo tragičan da nam se na filmskom platnu čini neuvjerljivim, a u pravom životu nevjerojatnim.

Nagli rez

Mladi glumci, koji su tokom snimanja Magarećih godina imali oko 12 godina, odlično su odradili svoj posao. Dizdarević je veliki dio zasluga za to pripisao vrlo opsežnom i dugotrajnom procesu selekcije: tri su mjeseca u cijeloj Bosni i Hercegovini održavane audicije na kojima je sudjelovalo oko 5000 učenika i učenica od kojih je odabrano desetero djece koja su dobila glavne uloge u filmu. Šarm i talent tih glumaca učinili su standardne dječje likove naročito prepoznatljivima i bliskima. Za većinu njih ovaj film bio je veliki korak prema profesionalnoj glumi i, da nije bilo rata, vjerojatno bi mogli računati na nove glumačke angažmane.

Međutim, nakon što je film dovršen, a Dizdarević otišao u Pariz, redatelj i glumci izgubili su kontakt i nisu se čuli sve do 1994. kada je održana sarajevska premijera filma. Dizdarević je tada odlučio uzeti premijeru u kinu Radnik kao povod za ponovno okupljanje svih glumaca. Kako bi i drugim gledateljima pokazao u kakvoj se situaciji sada nalaze mladi sarajevski glumci iz filma, odlučio je snimiti svoju potragu i susrete s njima.

Dizdarević se prvo morao dobro namučiti da bi pronašao mlade glumce (pri čemu neke nije uspio naći). Dio djece ostao je u Sarajevu, a drugi dio izbjegao je iz grada u druga naselja ili države bivše Jugoslavije: netko je preselio u Ljubljanu, netko u Zagreb, netko u Beograd itd. Na samoj premijeri filma okupio se tek dio ekipe, ali međusobni kontakt svih glumaca uspostavljen je pomoću video poruka. Klinci su se veselili ponovnom susretu, zvali su se po imenima likova iz filma, prisjetili su se sretnih dana snimanja, “magarećih godina”, a o stvarnosti su govorili s tugom i nevjericom. Međutim, dok se u filmu pripovjedač nostalgično prisjeća davnih dana djetinjstva, ovdje govorimo o razmaku od tri godine između snimanja filma i sadašnjosti. Nostalgični pripovjedači ovdje nisu starci razočarani u život, nego djeca od 16 ili 17 godina koja su izgubila svoje bližnje, svjedočila groznim prizorima u svakodnevici, pobjegla iz svoje kuće ili ostala zarobljena u okupiranom gradu, izgubila nadu u budućnost i postala vječno tužna. Sve su to poznate priče o ratu u Sarajevu, pri čemu ove nisu ni približno najtragičnije, ali kontrast između veselih ćopićevskih klinaca iz igranog filma i tinejdžera iz dokumentarca iznimno pogađa gledatelja i stalno nas vraća na pitanje kako će se ti ljudi ikad moći oporaviti.

Koja je društvena korist privatne akademije?

Nijedan od glumaca iz filma nije se nastavio baviti glumom. Dizdarević je odselio u Pariz gdje je predavao na filmskoj akademiji, a prije četiri godine vratio se u Sarajevo gdje danas radi kao dekan privatne filmske akademije Sarajevo Film Academy na kojoj predaju Béla Tarr, Gus van Sant, Jim Jarmusch, Tilda Swinton i brojne druge zvijezde. Na akademiji trenutno studiraju državljani dvadesetak različitih nacija iz cijelog svijeta. Cilj akademije je, po Dizdarevićevim riječima, postati jedna od pet najboljih filmskih akademija u svijetu.

Zašto je Dizdarević odlučio vratiti se u Sarajevo i osnovati privatnu akademiju financijski nedostupnu srednjoj i nižoj klasi u Sarajevu? Zar ne bi imalo više smisla stipendirati talentirane sarajevske studente da odu u strane škole? Zbog čega je kvaliteta akademije važnija od njene otvorenosti? Čini se da se radi o Dizdarevićevom pokušaju da pomogne prostoru Sarajeva i duhu ljudi koji žive u njemu. Umjesto poticanja daljnjeg egzila, on pokušava stvoriti situaciju u kojoj ljudi iz svijeta dolaze u Sarajevo sa željom da uče i da lijepo žive. Pokušava unijeti pozitivnu energiju u grad. Teško je reći radi li se o najboljem rješenju upravo zbog relativne zatvorenosti akademije, ali opet, kad bi filmska akademija mogla biti rješenje sarajevskih i bosanskih problema, Dizdarević bi dobio Nobelovu nagradu.

Dizdarevićevi filmovi i akademija tako su nam otvorili niz pitanja vezana uz prošlost i budućnost Sarajeva na koja teško možemo odgovoriti. Na kraju večeri pokazalo se da dječji i dokumentarni filmovi mogu poslužiti kao posve vjerodostojna i emotivna povijesna crtica o ratu u Sarajevu. Šteta što je u kinu bilo tek tridesetak gledatelja od kojih se polovica vjerojatno došla prisjetiti vlastitih “magarećih godina”.

Fotografija: William Ney, Two trips to Sarajevo

Pravo ljudski je ove godine otvorio film Pet slomljenih kamera Emada Burnata i Guya Davida, palestinsko-izraelsko-francuskim kolažom od pet priča snimljenih različitim kamerama palestinskog seljaka i samoukog snimatelja Emada Burnata koji je prvu kameru kupio 2005. godine kada mu se rodio četvrti sin. U isto to vrijeme počela je gradnja graničnog zida u njegovom selu Bil’in, a mještani su se počeli buniti protiv te odluke. Narednih nekoliko godina, Burnat uz odrastanje svog sina snima i nenasilnu borbu koju predvode dvojica njegovih najboljih prijatelja. Uskoro, svi ti događaji počinju utjecati na njegovu obitelj i njega samog, dok hapšenja, napadi i noćne racije postaju dio njihove svakodnevice. U filmu, svaka od kamera kojom Burnat snima završava razbijena ili upucana. 

Filmovi se na ovom festivalu prikazuju unutar nekoliko kategorija. Nagradna selekcija extra muros mišljena je kako bi pomaknula granica u dokumentarnoj kinematografiji, a namijenjena je debitantskim filmovima uglavnom mladih autora. Selekcija re:versus predstavlja najbolje filmove iz prethodne produkcijske godine, dok selekcija kratki kung fu prikazuje eksperimentalne forme. Filmovi koji propituju odnos kulturno-umjetničkih i društvenih praksi bit će prikazani u okviru programa Arts&Docs. U okviru festivala Pravo ljudski, peti će put biti organiziran program Zumiraj prava, fokusiran na artikulaciju nezadovoljstva mladih ljudi. 

U okviru Festivala, najavljena je i izložba Arheologija tela, antropologija nasilja feminističkih umjetnica Jenny Holzer, Lane Čmajčanin i Sare Vanagt. Više o filmovima i popratnom programu možete saznati na službenim stranicama festivala. 

KP / Izvor: Pravo ljudski / Foto: Pet slomljenih kamera

Izvor: Booksa 

Ovaj projekt inspiriran je djelom Miroslava Krleže Na rubu pameti, a tijekom 2011. i 2012. godine bit će nastavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu i u Srbiji. Cilj projekta Kontejneri slobode je stvaranje novih modela solidarnosti i razumijevanja u post-ratnim područjima, odnosno poticaj i podrška mladim ljudima za stvaranje novih modela kulturne razmjene i upoznavanja drugoga. Program ovog travanjskog susreta u Prištini nudi izvedbe predstava, čitanja eseja, promocije knjiga te već spomenuti performans Bacača sjenki.  

Izvor: Bacači sjenki