Tema izložbe usmjerena je na reinterpretaciju šumskog i prirodnog krajolika kroz umjetnički izraz. Pozivaju se autori_ce koji_e u svojim radovima interpretiraju ili bilježe šumske i prirodne motive, koriste reciklirane, biorazgradive ili prirodne materijale te kritički promišljaju odnos čovjeka prema prirodi – destruktivni utjecaj, ekološke krize, klimatske promjene ili otuđenje od prirode.

Umjetnici_e mogu prijaviti jedan do tri rada, uključujući prostorne instalacije, video radove, zvučne instalacije ili druge medijske forme. Posebnu prednost imat će radovi koji koriste održive i ekološke materijale. Stručni žiri koji čine Sara Mikelić i Jelena Petric odabrat će radove za izlaganje, a izabranim autorima_cama bit će isplaćen honorar te će biti pokriven trošak postavljanja radova. Organizator osigurava tehničku i logističku podršku.

Prijava treba sadržavati:

• osnovne podatke (ime, prezime, datum rođenja, kontakt)
• umjetnički portfolio/poveznicu na web/Instagram profil
• naziv i opis prijavljenih radova (do 300 riječi)
• vizualnu dokumentaciju (fotografije/video)
• tehničke zahtjeve
• prijedlog postava u prostoru

Prijave se ispunjavaju putem online formulara, a vizualni materijali šalju se na adresu udrugaprojektor@gmail.com s naznakom “O da, šuma_ime i prezime”.

Rok za prijavu je 26. ožujka.

Panel pod nazivom Eagles, Army Headquarters and Football Films bavi se transformacijama urbanog prostora u Beogradu, posebice Beograda na vodi, te načelima prema kojima arhitektura i urbanistički projekti postaju nositelji različitih političkih i ideoloških narativa. Sudionici panel-diskusije razgovarat će o načinu na koji se prostorne promjene odražavaju na svakodnevni život građana, o politikama pamćenja i brisanja koje se oblikuju kroz arhitekturu te o načinima na koje urbanistički i politički procesi strukturiraju društvene odnose i pravo na grad. Poseban naglasak bit će na poveznicama između umjetničkog svjedočenja i antropološke perspektive, koje otvaraju prostor za promišljanje dimenzije življenog prostora i društvenih posljedica urbanih transformacija.

U razgovoru će, uz autora izložbe Bojana Fajfrića, sudjelovati povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Sandra Križić Roban i antropologinja Mirna Tkalčić Simetić. Razgovor će moderirati povjesničarka umjetnosti i kulturna antropologinja Sara Mikelić.

Više detalja pronađite ovdje.

Umjetnice se prilikom izrade radova koriste fotografskim procesom cijanotipije, odnosno monokromatski prepoznatljivog plavog otiska. Radovi se međusobno tematski razlikuju, a nastali su uz pomoć voditeljice radionice Glorije Lizde i pod mentorstvom Lane Stojićević.

Kako stoji u tekstu Sare Mikelić: “Kroz vlastite nacrte za narative autorice nude prošireno shvaćanje raznolikih tema i motiva koji se bave tradicijskim običajima u suvremenom kontekstu, imaginarnim situacijama, obiteljskim nasljeđem, te specifičnim aspektima interijera i eksterijera.”

Svoje radove izlažu: Marija Bare, Jelena Jurčević, Hana Kalebić, Matea Križanović i Đina Radulj. Prilikom otvorenja zakazano je vodstvo i razgovor s autoricama.

Izložba ostaje otvorena do utorka, 27. svibnja, a više informacija možete pronaći na ovom linku.

Inspirirana vlastitim obiteljskim iskustvom, Ana Orlić koristi seriju fotografija kako bi dočarala način suočavanja s mogućnošću značajnog gubitka vida. U seriji Miopija predstavljene su fotografije različitih formata, nasumično nastalih u neposrednoj životnoj okolini, kojima autorica prikazuje dvojnost pogleda i centralnu poziciju oka, granice između vanjskog i unutrašnjeg svijeta.

“Osobno osjetilno iskustvo prelazi iz vidnog polja u unutrašnji psihološki prostor, preispitujući pritom osnovne pojmove vezane uz gledanje: što je pogled, a što gledanje? Kako se razgraničavaju zbilja, vidljivo i misaono? Koju ulogu u tome imaju vanjski i unutarnji prostor?”, u svom tekstu o izložbi navodi kustosica Sara Mikelić.

Ana Orlić (Rijeka, 1992) završila je studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, u Sloveniji. Živi i radi kao arhitektica i fotografkinja u Rijeci, gdje trenutačno pohađa poslijediplomski specijalistički studij Urbani studiji. Kroz Društvo arhitekata Rijeka razvija i vodi niz projekata koji se bave javnim prostorom, edukacijom i participacijom. Sudjelovala je na izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Završila je školu umjetničke fotografije Drugi kadar u Zagrebu, tijekom koje nastaje serija fotografija Miopija.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Ova fotografska izložba organizirana je u sklopu trodijelnog pregleda multidisciplinarne suradnje likovnog umjetnika i kustosa Darka Fritza i grafičkog dizajnera Željka Serdarevića koja je trajala od 1987. do 1991. godine. Druga dva segmenta retrospektive uključuju izložbu likovnih radova Podijeljeno vrijeme te izložbu dizajna Oblik vremena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva.

Za otvorenje izložbe zakazano je vodstvo i razgovor sa Serdarevićem te s kustosicom izložbe Sandrom Križić Boban.

Osim toga, u petak, 6. prosinca u 19 sati održat će se promocija 8. sveska časopisa Fototxt. U tom će broju uz izbor fotografskih radova biti objavljeni i tekstovi Leonide Kovač, Marka Goluba, Sandre Križić Boban, razgovor s Borisom Bercom te Serdarevićev zapis o fenomenu nezaboravljivosti fotografije. Časopis uređuju kustosice Ureda za fotografiju Ivana Završki, Tena Starčević i Sara Mikelić.

Izložba ostaje otvorena do 6. prosinca, a više detalja o njoj možete doznati ovdje.

Potaknut medijskom kooptacijom slatkoće i ljupkosti, umjetnik Luka Tomić “problematizira relativizaciju informacija kroz specifičnu estetizaciju kontroverznih političkih simbola i ličnosti, te ekoloških i drugih aktualnih društvenih tema”, ističe Sara Mikelić u predgovoru izložbe.

Tomić koristi “komične, gnjusne, morbidne te nadasve dražesne elemente” pozivajući promatrače_ice “na osvještavanje zasjenjenih i trivijaliziranih informacija u koje su upletena ključna politička i ekonomska pitanja” navodi Mikelić.

Luka Tomić (1995.) vizualni je umjetnik koji je završio preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku Novih medija i animacije 2022. godine. U svom radu bavi se crtežom, ilustracijom, uličnom umjetnosti, tetoviranjem, grafikom, performansom, instalacijom i land artom.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Mali priručnik za sanjarenje serija je samoobjavljenih fanzina usmjerene na naš vječno promjenjivi svjetonazor te nastanak specifičnih mjesta, predmeta i situacija kao aktivacijskih točki za sanjarenje prilikom kojih se naša mašta isprepliće sa sjećanjima. Mala izložba za sanjarenje produžetak je ciklusa zineova Mali priručnik za sanjarenje, a zineovi predstavljaju medij za istraživanje putem raznih vizualnih i narativnih istraživačkih metoda.

Projekt preuzima neke utopijske koncepte iz queer teorije kako bi istražio krajolike kao nove metafore, poput krajolika zaprepaštenja i agorafilije, objašnjava najavni tekst koji uz umjetnika potpisuje Sara Mikelić. Krajolike zaprepaštenja predlaže J. E. Muñoz (Cruising Utopia: The Then and There of Queer Futurity, 2009) kao način da se “nadmaše ograničenja otuđujuće sadašnjosti [koja] omogućuje da se vidi drugačije vrijeme i mjesto.” Aleksovski koristi ovaj termin kao početnu točku za pronalazak priče o mjestu iz sjećanja koje nosi neko osobno značenje. Agorafiliju je predložio Paul B. Preciado (An Apartment on Uranus, 2019) kao ljubavnu strast koju je izazvao grad u kojem materijalne granice između gradskih ulica i nečijeg tijela postaju toliko zamagljene da “karta postaje anatomija.”
Projekt ima važan suradnički i participativni aspekt kroz koji Aleksovski poziva druge umjetnike da doprinesu vizualnim ili pisanim materijalom za jedno izdanje. Umjetnice Ivana Spiroska, Simona Mančeva i Can Demir gostovale su u četvrtom, petom i jedanaestom broju, a prvi participativni broj nastao je u sklopu radionice čiji je domaćin bio queerANarchive (Split) u ožujku 2022. Mala izložba za sanjarenje podijeljena je u tri međusobno povezana segmenta: dvanaest prethodnih brojeva, novi kolaborativni broj s naglaskom na tekstil nastao u suradnji sa Stelom Mikulin i Željkom Beljanom, te radove nastale na radionici participativnog zinea.

Kao prateći program izložbe, održat će se jednodnevna participativna radionica izrade zineova. Polaznici će koristiti različite materijale za crtanje, savijanje, lijepljenje i šivanje kako bi napravili vlastite zinove koristeći se podjednako vizualnim i tekstualnim izražajnim sredstvima. Tragovi i rezultati radionice postat će dijelom izložbe. Prvo participativno izdanje ostvareno je kroz zajedničku radionicu u organizaciji queerANarchive (Split, ožujak 2022.).

Broj mjesta na radionici je ograničen i potrebno se prijaviti putem maila, na adresu garaza.kamba@gmail.com.

“Iz sveopće zasićenosti i nedostatka slobodnog vremena koračamo u sve sigurniji gubitak sebstva i stabilnog tla pod nogama čime se kroz sindrom burnouta ili sagorijevanja bavi umjetnica Ivana Stećuk. fragmenti njezine osobnosti u formi internetskih objava i plakata na ulicama grada ostavljeni su nam kao mrvice kolačića koje pratimo u virtualnom (cookies) i stvarnom svijetu što nas dovodi do kulminacije ostvarene u nutrini garažno-izložbenog prostora. Djelomično nalikujući objavama o nestalim kućnim ljubimcima koje traže njihovi očajni vlasnici, a s druge strane s jasnom asocijacijom na oglase kojima se traže nestale osobe, plakati agresivnim guerilla pristupom insinuiraju na otuđenost, neprisutnost i želju za daljnjim bijegom. U samom nazivu izložbe-akcije I Am Missing, Can U Call My Owner? nalazi se aluzija na izgubljenog psa, psa mješanca koji se u Španjolskoj i na Kanarskim otocima naziva mil leches (u prijevodu tisuću mlijeka), čime se nekim bizarnim korelacijama vraćamo instalaciji u formi tetrapaka mlijeka. Tijekom osamdesetih, pa do kasnih devedesetih godina, u SAD-u je postojala praksa otiskivanja fotografija nestale djece na kartonske ambalaže mlijeka, kako bi na učestalo korištenoj namirnici informacija dosegla što veći
broj ljudi. U ovom se kontekstu može povući poveznica koja se, osim glavne teme rada, odnosi na mutne i ispresijecane granice identiteta, ali i završetak djetinjstva kao kraj nevinosti i iluzija o svijetu.

Osim izgaranja stabilnosti te emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti, ta se ideja o kraju djetinjstva ponovno pojavljuje reinterpretacijom božićne tradicije ostavljanja mlijeka i kolačića. Insinuirajući na iščekivanje dolaska fiktivnog lika koji nikada neće doći, ostaje pitanje koga ćemo umjesto njega pronaći?”, piše Sara Mikelić u najavi izložbe.

Kodirani prostori projekt je koji naziv nosi prema poimanju prostora kao entiteta koji, uz fizičku dimenziju, podrazumijeva i niz kodova, tekstova i značenja koja su u njega upisana. Shodno tome, on se bavi zaboravljenim izlagačkim prostorima i iznova ih ucrtava na zagrebačku mapu, ne kako bi ukazao na njihove manje ili više poznate lokacije, već kako bi kreirao vizualno uporište pri rekonstrukciji tadašnjih datosti i problematika koje su posljedično odredile i suvremene umjetničke paradigme. 

Kako bi se izbjeglo recikliranje faktografije i dobio razrađeniji uvid u samu atmosferu kulturnih zbivanja, ali i izbjegla mistifikacija prošlih vremena, fokus je stavljen na osobne narative. Građa je prikupljana pomoću intervjua provedenih s ključnim akterima_icama tadašnje alternativne scene, među kojima su umjetnik Boris Cvjetanović, umjetnica Vlasta Delimar te kustos i voditelj Instituta Tomislav Gotovac Darko Šimičić koji su se pridružili predstavljanju projekta u Booksi. Kroz opušten razgovor prisjetili su se dragih prijatelja, kolega i njihovih brojnih okupljališta s posebnim simpatijama spram Podrooma, Prostora PM, Haustora i napose Voćarske 5, gdje je Delimar stanovala i s partnerom Željkom Jermanom tiskala samizdat Maj ’75, primjer umjetničke samoorganizacije i autonomije čija je izrada nerijetko poprimala elemente happeninga. 

Evocirajući ovu i ostale slične prakse, gostujući umjetnici isticali su kako su njihova djela prije svega produkti spontane pobune koja se tek s vremenom i kontekstom artikulirala kao umjetnost, odnosno, riječima Cvjetanovića: “Svoja djela radili smo poput disanja, kasnije se to pretvorilo u kojekakva veličanja.” Kada se potonjem pridruže poteškoće arhiviranja preddigitalnog doba (“nismo htjeli trošiti na filmove jer smo računali da je to toliko-i-toliko piva”, kaže Delimar), razvidno je da je svakako riječ o vremenskom periodu čiji akteri mogu još mnogo toga podijeliti s mlađim generacijama. 

Upravo zato sudionici_e projekta Kodirani prostori za polazišnu točku uzimaju perspektivu vlastite generacije koja je odrastala kasnih 1990-ih i ranih 2000-tih godina, i za koju se ne podrazumijevaju stvari o kojima se često ne priča “jer se podrazumijevaju”. Također, koliko god banalno zvučalo – stvari je neprocjenjivo važno zapisati. Vođene Šimičićevom mišlju o tome da se hrvatska konceptualna umjetnost može svesti na A4 format i lošu fotografiju, sudionice projekta predstavile su i publikaciju kojom odaju počast spomenutom formatu. Naime, knjižica je sastavljena od popratnih tekstova vezanih za sedam važnih lokacija, a u središtu je uvezena koncem kako bi se s novim pričama mogli dodavati novi svesci. Uz to, jednom kad se ukloni konac, papiri se mogu presložiti da čine mapu obrađivanih lokacija koje sadrže QR kodove (isti su postavljeni i na spomen pločicama na stvarnim lokacijama). Jednom skenirani, oni vode na web portal projekta čiji je rad službeno započeo na dan predstavljanja u Booksi, a zamišljen je kao baza podataka koja će se nadopunjavati na tjednoj bazi i tako duh nekog drugog vremena očuvati u ruhu ovog. 

Ugošćujemo Saru Mikelić koja će predstavit rezultate svojeg istraživanja o kinu u Okićkoj. Rad kroz sociološko-antropološku prizmu propituje krizu kinematografije i nestanak “kulture kina” na primjeru kina Triglav. 

Istraživanje je obavljeno polustrukturiranim intervjuom i tekstualnom analizom članaka, a nastalo je u sklopu kolegija Antropologija društvenog sjećanja na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu pod vodstvom mentorice prof.dr.sc. Nevene Škrbić Alempijević“, stoji u najavi.

Predavanje se održava u srijedu, 16. ožujka u 20 sati.