“U suvremenim filozofskim i sociološkim raspravama prevladava stav da tehnologija nije neutralna, jer je oblikovana ekonomskim interesima, političkim odlukama i društvenim vrijednostima. Upravo od takvih polazišta kreću autori izložbe, intermedijski umjetnici Sara Bezovšek i Dorijan Šiško, razotkrivajući kako suvremene digitalne infrastrukture ne samo da posreduju stvarnost, nego i aktivno proizvode naše percepcije, vjerovanja i očekivanja.

Njihov zajednički rad Black Box, oblikovan kao videoigra, polazišna je točka riječke izložbe. Igra uvodi posjetitelje u svijet algoritama i sustava preporuka, otkrivajući kako online platforme oblikuju i usmjeravaju sadržaj koji vidimo. Kretanjem kroz taj digitalni labirint postaje jasno kako se političke ideje i stavovi na internetu često pretvaraju u prepoznatljive estetske identitete – formirane kroz memove, filtrirane informacije i neprestano kombiniranje sadržaja. Rad tako pokazuje na koji način online kultura sudjeluje u oblikovanju naših svjetonazora, prikazujući identitet kao nešto promjenjivo, sastavljeno i podložno algoritamskim pravilima”, stoji u najavi.

“Pitanje izbora i usmjeravanja nastavlja se u Šiškovu samostalnom radu The Core, koji fokus prebacuje s identiteta na budućnost”, dok “Bezovšekin film www.s-n-d.si ova pitanja širi na razinu kolektivne mašte i osjećaja globalne krize” kroz kolaž online materijala, memova, GIF-ova i motiva iz filmova katastrofe, piše u tekstu najave.

Sara Bezovšek je vizualna umjetnica koja djeluje na području internetske umjetnosti, eksperimentalnog filma i grafičkog dizajna. Njezinu umjetničku praksu obilježava reaproprijacija internetskih i pop-kulturnih materijala. Koristeći gust vizualni jezik referenci, oslanja se na kolektivnu maštu i konstruira angažirane narative koji su istodobno kritika i slavljenje izrazito zasićenih internetskih medijskih krajolika kojima svakodnevno navigiramo.

Dorijan Šiško je intermedijski umjetnik i grafički dizajner čija se praksa proteže kroz područja videoigara, eksperimentalnih sučelja, prostornih instalacija, 3D grafike i digitalne umjetnosti. U svom radu istražuje spekulativne, post-digitalne, post-internet, eksperimentalne i kritičke aspekte umjetnosti i dizajna.

Više o izložbi i predstavljenim radovima doznajte ovdje.

Čitaonica i Galerija VN pod okriljem Knjižnice Vladimira Nazora, rijedak je prostor slične funkcije u zapadnom dijelu Zagreba čija specifičnost proizlazi iz koegzistencije čitaoničkog i izložbenog prostora, odnosno sraza naizgled nesvodljivih svjetova. Budući da Galerija prezentira suvremene umjetničke prakse, a redoviti posjetitelji čitaonica najčešće su osobe starije životne dobi, možemo samo nagađati do koje mjere ovakvi eksperimenti doprinose supostojanju ili potpunom mimoilaženju različitih modusa reprezentacije stvarnosti. U institucionalnom smislu, Galerija odgovara onom segmentu koji provocira reakciju sa svrhom propitivanja unaprijed postavljenih očekivanja.

Problemom neekvivalentnih razina komunikacije, kao i semantičkim modifikacijama prouzrokovanim promjenama poznatog konteksta, bavi se nekolicina radova mladih umjetnica Sare Bezovšek, Nike Ham i Dorote Škrabo, trenutno postavljenih u Galeriji. Radovi su nastali u okviru nezavisne ljubljanske institucije Aksioma i njenog projekta U30, koji osigurava podršku autorima mlađim od 35 godina. Pritom su u fokusu načini izraza utemeljeni na suvremenim tehnologijama i konotacije proizašle iz diskursa kreiranog u virtualnom okruženju.

Izlošci su okupljeni pod naslovom Sve što se događa mora biti poznato, referencom na suvremeni roman s distopijskim elementima The Circle Davea Eggersa. Eggers donosi viziju društva utemeljenog na spletu korporativnih pravila i pretpostavki inherentnih efikasnom funkcioniranju društvenih mreža. Poznate komplekse suvremenog doba poput posredovanog doživljavanja realiteta, gubitka integriteta i prepuštanje autoritetu (koliko god u ovom slučaju bio diseminiran), postavlja u kontekst aktualne promjene prirode relacija na privatnoj i profesionalnoj razini, odnosno ukidanju granica između ta dva područja.

Reprodukcija zbilje kao suplement autentičnog emocionalnog i kognitivnog doživljaja u središtu je rada autorica. Pritom se istražuje perfidni mehanizam preobrazbe strukture svijesti, koji mogućnost samorealizacije zatvara unutar kodova pripadnih novonastalom univerzumu. Permanentni rascjep u komunikaciji kao da se materijalizira u eksponate čija se fluidna značenja  samo na trenutak zadržavaju u svijesti recipijenta. Spomenuti galerijsko-čitaonički kontekst radovima pridodaje konceptualnu komponentu, izraženu kroz kontrapunkt pisanog teksta i komprimirajuće snage ikone.

Sara Bezovšek intervenira u umjetnički produkt fiksiran u memoriji zapadne umjetnosti, reprodukciju Uspona na Kalvariju Pietera Brueghela, istovremeno dekonstruirajući status umjetnine i reinterpretirajući slikovni sadržaj. Simptomatologiji pred-prosvjetiteljskog vremena proizašloj iz vjerskog dogmatizma kontrastiraju se suvremeni mehanizmi pounutrenja izvanjskih zahtjeva. Specifičan jezik internetske kulture oblikuje unificirani svijet pojednostavljenih identiteta, čije nam se uporišne točke otkrivaju u modernim fobijama od nevidljivosti, marginaliziranosti ili neaktualnosti. Pritom se smisao naizgled poznatih pojmova stubokom mijenja, stoga progresivnost ili transparentnost, u skladu s orvelovskim novogovorom, postaju nekritičko pristajanje na tehnologijski progres koji briše intimu pod krinkom jednakosti.

Apsurdistički ton sporazumijevanja autorice vizualiziraju Akcijom i Reakcijom na zaslonu. Riječ je o radu koji naglašenu mimiku iskorištava za potiskivanje razumljivog govora, ostavljajući mogućnost umetanja bilo kojeg teksta. Izraz tijela bilježi se kao samodostatna forma kojoj značenje osigurava ugradnja u logiku novih medija.

Ironijski moment, koji najjasnije komunicira autorski stav, izražen je ludističkim odnosom prema posjetitelju. Znak zabrane fotografiranja opominje u trenutku osvješćivanja kamere integrirane u izložak. Čin otpora nametnutim pravilima i ponovnog prisvajanja oduzetog prostora poentiran je izvedbom Nike Ham pred nadzornim kamerama. Činjenica da je riječ o snimkama kamere unutar muzeja umnaža značenja i ogoljuje paradokse, kako vlastita rada, tako i izložbenih i izvedbenih prostora u cjelini.

Iako je iz popratne knjižice moguće rekonstruirati predmet istraživanja svake pojedine autorice, izostanak potpisa kod konkretnih artefakta upućuje na zajednički koncept kao okvir individualnih varijacija. Međutim, ono što je problematičnije, posebno ako situaciju sagledamo iz vizure jedinstvenog izložbenog prostora, jest izostanak konkretnijeg orijentira za razumijevanje predstavljenog. Koncept prezentiran bez jasno vidljivih popratnih formulacija, očito se reflektira na specifičniju publiku, koja će mu pristupiti ili na temelju stečenog iskustva, odnosno obrazovanja za suvremenu umjetničku prezentaciju, ili ulaganjem samostalnog truda u popunjavanje praznih točaka konstrukcije.

Iako je takav stav ne samo legitiman, već i poticajan, u konkretnom se slučaju (što nije nužno usmjereno na autorice čiji su radovi nastajali u drugim uvjetima) propušta komunicirati sa slučajnom publikom, koja se u ovom izložbenom prostoru najčešće i zatiče. Sav potencijal tema realiziranih ili otvorenih konceptom ostaje zarobljen unutar eksponata, bez naznačene mogućnosti prekoračenja uspostavljene granice, sukobljavajući se uostalom s inherentnom idejom nadvladavanja od realiteta odvojenih domena egzistencije. Ostaje pitanje do koje mjere institucija vlastitim intervencijama, barem povremeno, ujednačava nekompatibilne prakse.

Ipak, ne možemo sa sigurnošću odbaciti pretpostavku intencionalnog zaprečavanja komunikacije kao direktnog produkta problematiziranih fenomena, odnosno proizvođenje nerazumijevanja kao jedine društvene konstante. Isto tako, ne možemo do kraja procijeniti svrhovitost interferencija autorskih radova s ne naročito uspjelim romanom. Je li to tek dijagnoza civilizacije čija se umjetnička produkcija iscrpljuje u reciklaži ili autoreferencijalno promišljanje vlastite pozicije? No, kad se svi elementi uzmu u obzir, nemoguće je previdjeti neprekidno perpetuiranje tema, bez stvarnog kvalitativnog pomaka. Budući da cilj nije anarhoidno razaranje institucionalnih preduvjeta i iznevjerivanje očekivanja publike, već se radovi tiču mnogo konkretnije problematike, koja seže u sve aspekte suvremenog funkcioniranja, šteta je što izostaje dubinski zamah. Odnos prema produktima ubrzanog tehnološkog razvoja ostaje površan, bez namjere da ga se do kraja dekonstruira u svim njegovim vidovima, kako onim specifično tehnologijske prirode, tako i njihovoj društvenoj refleksiji.

Iako sukob očekivanja i umjetničke provokacije u heterogenim prostorima ima svoju logiku i svrhovit utjecaj, ponekad se čini da izostaje kohezivni moment koji bi zadržao pozornost nepripremljene ili nenavikle publike. Čitaonica i Galerija VN kao javni prostor knjižnice, idealna je za uspostavljanje poveznica i popunjavanje značenjskih praznina, upravo zahvaljujući svojoj obrazovnoj funkciji. Izložba slovenskih autorica pod idejnim vodstvom Aksiome, konceptualno nije usmjerena na eksplicitnu integraciju i aktivaciju posjetitelja. No, u konkretnim se izložbenim uvjetima otkriva opasnost od zapadanja u apriorno odbacivanje mogućnosti suradnje. Nasuprot ideji aktivne participacije i razaranja elitističkog poimanja muzejskog prostora propagiranih u suvremenoj umjetničkoj produkciji, potencijal jednog živog i višefunkcionalnog prostora urušava se baš u činjenici umjetničke samodostatnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba je posvećena načinima na koje umjetnice i umjetnici nove generacije nastanjuju suvremeni online okoliš i odgovaraju na imperativ dijeljenja sadržaja koji produciraju, na strah od toga da će nešto propustiti (FOMO – fear of missing out), na popularizaciju praksi aproprijacije i ponovne upotrebe, na progresivno uništavanje privatnosti od strane korporacija i srodne fenomene.

Radovi Dorotee Škrabo, Sare Bezovšek i Nike Ham selektirani su i producirani unutar okvira inicijative U30 kojom slovenska Aksioma nastoji podržati nove produkcije mladih slovenskih umjetnika.

Izložba je otvorena do 29 rujna.