Piše: Maja Flajsig

Venecijanski bijenale održan 2007. godine na temu Paradise Lost u umjetnički je mainstream doveo novo promišljanje granica identiteta i pozicioniranja umjetničkih praksi unutar njih. Iskorak je učinjen kada je predstavljen Prvi Romski paviljon kustosice Timee Junghaus za koji su selektirani autori iz osam europskih država, čime je suvremena romska kultura prepoznata i reprezentirana na međunarodnom nivou. Međutim, konstruiranje novog narativa u Paviljonu nije označilo točku od koje se autore romskog porijekla počelo tretirati naprosto kao umjetnike koji su usto i Romi. Analogno nekadašnjem (ponegdje i dalje prisutnom) povijesnoumjetničkom diskursu o ženama-umjetnicama, autori i autorice shvaćeni su kao Romi-umjetnici. Tako se romska suvremena kultura nastavila razvijati tek paralelno s europskom kulturnom scenom, izolirana i u potrazi za afirmacijom identiteta. 

Međunarodna izložba Moja umjetnost je moja stvarnost kustosice Sanje Kojić Mladenov otvorena u Malom salonu riječkog MMSU u suradnji s umjetničkom kolonijom i radionicom za Rome u Rijeci i Brodu na Kupi bavi se upravo pitanjem romskog identiteta i kulturnog naslijeđa i vješto izaziva pitanje iz naslova glasovitog eseja Gayatri Chakravorty Spivak iz 1985. Mogu li potlačeni govoriti? Nemoguće je izmaknuti se činjenici da dominantna kultura i u ovom slučaju govori o podčinjenima, i to kroz okulus progresivne, no ipak državne institucije. Međutim, valja primijetiti način na koji kustosica selektira autore. Razmatrajući teme društvenog sjećanja i stvaranja povijesti, aktivizma i jednakosti, ideala i stereotipa kroz radove suvremenih umjetnika, autorica nadilazi osnovnu ideju romskog identiteta koja je počelo i ishodište ove izložbe. Jukstaponirajući radove onih umjetnika koji jesu i onih koji nisu Romi, pred nama se stvara slika društvenog stanja obilježenog nejednakostima koje svoje uporište pronalaze u kategorijama etniciteta, roda, klase, rase, vjerskog opredjeljenja, kao i onog političkog.

Shvaćanje identiteta kao fluidne cjeline podložne ograničavanju prethodno navedenim kategorijama odražava se u načinu na koji Kojić Mladenov realizira izložbu u prostoru Malog salona, oblikujući je u cjelinu koja započinje temom zaboravljene prošlosti, politika sjećanja i proizvodnje povijesti. Pritom se kustosica oslanja na aktualnu stogodišnjicu Prvog svjetskog rata i memoriju nasilne prošlosti, traume i migracija koje su posljedica takvih sukoba. Istraživački rad Valérie Leray Mjesto bez imena iz ciklusa Nomadi (2006. – 2008.) komunicira s idejom nepostojanja sjećanja i memorijalizacijom mjesta traume. Naime, Leray se predstavlja serijom analognih fotografija pejzaža, odnosno (ne)mjesta diljem Europe koja su nekoć bili lokacije romskih sabirnih logora tijekom Drugog svjetskog rata. Time revitalizira sjećanje na traumu koju određena mjesta nose te se s teretom zaboravljene prošlosti suočava na sličan način na koji je Teresa Margolles to činila početkom godine u Francuskom paviljonu. Video radovi koji ulaze u dijalog s Lerayinim fotografijama preispituju ideje identiteta i njegova formiranja.

André Raatzsch, umjetnik romskog podrijetla iz kolektiva Sostar? (Zašto? na romskom), Ugovorom o etničkoj pripadnosti iz 2014. kroz izvedbeno predavanje koje izvodi u dvorani za treniranje – ponekad se (vrlo simbolički) boreći s umjetnom lutkom – govori o manjku samoreprezentacije Roma i njihove umjetnosti. Ponavljajući pitanja “Romeo, zašto si Romeo?”  i “Sostar, zašto si Sostar?” apostrofira položaj Roma unutar Europe i uspoređuje ljubav Romea i Julije s ljubavlju Europe i Roma – onom koja nikada neće opstati.

S druge strane, rad Makedonca Roberta Jankuloskog istražuje identitete koji se formiraju unutar obitelji i nacije. Bitna komponenta rada INSTANT PORODICE_Multiplikacija ljubavi iz 2017. je konstrukcija narativa, pa i povijesti, čime se nanovo aktualizira premisa Mladena Stilinovića “Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije”. Naime, Jankuloski koncipira rad tako što okuplja nepoznate ljude u “porodice” i suočava ih s odabranim skopskim scenografijama nastalima u sklopu urbanističkog projekta Skopje 2014 čiji je cilj bio kreiranje nacionalnog identiteta i novih politika sjećanja kroz arhitekturu grada.

Drugi dio izložbe čine promišljanja umjetnika o religiji, ratu, i njihovim reperkusijama koje osjećamo u svakodnevici. Instalacija Ispovedaonica Branislava Nikolića iz serije Sekundarna arhitektura citira izgled crkvenih ispovjedaonica i njihovih motiva i detalja, no izgrađena je od odbačenih materijala, sekundarnih sirovina poput komada metala, nogu od stolaca i dasaka različitih veličina i boja. Konstruirajući ispovjedaonicu na isti način na koji je izgrađena stambena arhitektura marginaliziranih zajednica (što je i vrlo bitna tema publikacije Geografije segregacije nastale u sklopu projekta Marginalnost  udruge SF:ius), Nikolić progovara o drugorazrednom položaju manjina u društvu, njihovom stambenom pitanju i ograničenim mogućnostima kojima kreiraju svoju stvarnost. Koristeći specifičnu arhitekturu ispovjedaonice, autor preispituje i ulogu religije u ovoj konstelaciji nejednakosti te u nj uklapa pitanje o pravu na vjerovanje.

Radovi koji se pak bave reperkusijama rata jesu oni Selmana Trtovca i Herlinde Koelbl, dok o društvenom stanju koje je rezultat niza faktora govori Siniša Labrović. Selman Trtovac kroz medije crteža (krv i grafit na papiru) i performansa bilježi Riječku liniju (2018.), putanju kojoj se vraća sa sinom na rukama nakon 27 godina izbivanja. Naime, Trtovac boravi u Rijeci 27. lipnja 1991., na dan kada počinje rat, a ovim se performansom i crtežom kreće kroz prostor i vrijeme, ponirući u drame upisane u prostor i generacije.

Herlinde Koelbl se na sličan način kao i Valérie Leray bavi istraživačkim radom koristeći medij fotografije. Priznata autorica u serijalu Mete istražuje ono što ratu prethodi i što mu slijedi, donoseći jedinstveni uvid u zastrašujuću praksu obuke vojnika kojom svjetske vojske proizvode fantomske neprijatelje s kojima se vojnici potom obračunavaju.Tako Koelbl u ovoj izložbi donosi strahovit prizor okrvavljenog kreveta koji okružuju rupe od metaka, simulakrum ratne stvarnosti.

S posljedicama rata i nacionalističkim politikama koje od devedesetih naovamo podrivaju emancipaciju manjina Siniša Labrović suočava se u svojem provokativnom performansu Ubij Cigana! u kojemu u jeku parlamentarnih izbora 2015. okuplja zbor pripadnika romske zajednice u okviru inicijative Udruge Domino ZA DNO – Desnica novih obećanja. Zbor u sklopu performansa izvodi pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata, stihove ustaške budnice Evo zore, evo dana, te skandiraju “Mi, Hrvati!”, “Mamiću, Cigane!”, “Za dom spremni!”, te frenetično uzvikuju “Ubij Cigana!”.

Radovi smješteni u sljedeću prostoriju izložbenog prostora bave se stereotipizacijom romske i drugih manjina. Umjetnica Emília Rigová video radom Vomite, ergo sum i autoportretnim fotografskim diptihom Keres Kúltura? (Stvaramo li kulturu?) promišlja kulturne i društvene stereotipe i politike tijela kroz kojih se oni prožimaju. Umjetnica u fokus svog djelovanja postavlja površne slike mainstream kulture o romskoj zajednici, kulturnu aproprijaciju i romantizaciju elemenata romske kulture. Baveći se tijelom kao medijem, Rigová u video performansu simulira povraćanje zlatne tekućine, dok se u fotografskom diptihu predstavlja ekspresivnim autoportretima čiju fokalnu točku i glavni motiv čine njeni zlatni zubi. Autorica ovim radovima tematizira i autostereotipizaciju koja se nerijetko događa kad pripadnici romske manjine prigrle stereotipe nametnute od strane dominantne kulture, inkorporirajući ih, kao u ovom slučaju, i u svoje tijelo. Nadalje, Monika Moteska kroz svoj fotografski rad Zauvijek tvoja, Elvira, nastao od 2001. do 2018. godine, tematizira neispunjene želje koje se nalaze u sferi snova, prikazujući orfičke, oniričke fotografije mladog muškarca u bijeloj vjenčanici. Na transverzalu stereotipa i ideala nastavlja se i serija billboarda, plakata i animacija Kolektiva ISTE koji je okupila Andreja Kulunčić. Dokumentirajući ograničavajuću stvarnost grupe žena obilježenih njihovim rasnim, etničkim, vjerskim ili seksualnim identitetom, autorica nam nudi uvid u njihovu svakodnevicu, poteškoće na koje nailaze, i ideali kojima streme. 

Posljednji dio izložbe bavi se konstantnim pitanjem nesigurnosti i apsurda koji manjinski identiteti donose. Selma Selman doslovno se obračunava sa stereotipovima kroz svoj rad u tijeku Napad. Potaknuta incidentom koji se zbio prilikom njenog sudjelovanja u Bijenalu industrijske umjetnosti, umjetnica stvara intermedijalni rad kojim “napada napad”. Naime, Selman je u srpnju 2018. doživjela verbalni napad od strane vozača minibusa u Labinu koji je izjavio “Ne vozim Cigane i ne vozim kurve. Vozim za dom i Poglavnika!” i potom ju odbio prevesti do Rijeke. Autorica reperkusije nemilog događaja poput medijske pažnje, osobne napade putem Facebooka i drugih društvenih mreža predstavlja na zidnom panelu galerije. Zaključujući da uvrede i nasilje prouzrokovane fiktivnim podjelama društva neće tolerirati, Selman poziva sve koji izazivaju nju i njen rad na online dvoboj Mortal Kombata te ispred panela postavlja računalo preko kojeg je moguće prijaviti se za sudjelovanje.

Apsurd koji proizlazi iz imaginarnih granica tema je i instalacije Stevana Kojića Samoodrživi sustavi apsurdnosti, koja istražuje eko-tehnološki sustav biljaka, projektora i računala čije funkcije nemaju svrhu ni cilj. Pritom autor istražuje iskorištavanje prirodnih resursa i genetsku modifikaciju, čimbenike koji također indirektno utječu na rast nejednakosti i netrpeljivosti spram manjina, kao što je to sve aktualniji slučaj u Južnoj Americi, poglavito Brazilu. Takva vrsta nesigurnosti očigledna je i u radu Preko ograde Vessne Perunovich iz 2017., video radu u kojemu se umjetnica bavi idejom doma i rizika kojeg donosi izmicanje u novu sredinu, u njenom slučaju, odlazak na umjetničku rezidenciju na Maltu. Komplementarno ideji ove izložbe o položaju manjina u društvu, Perunovich videom uspinjanja preko ograda i nestajanjem iza nje ispituje status pojedinca čije je iskustvo ispunjeno otuđenjem, samoćom i izolacijom. 

Sustavi društvene opresije koje kustosica Kojić Mladenov ovom izložbom pokušava dovesti na površinu tragajući za njima u banalnim trenucima svakodnevice u odabranim radovima na izložbi postaju alati umjetnika, bili oni Romi ili ne. Obuhvaćajući nevidljive stigme, umjetnici izgrađuju nove identitete, suočavajući se sa postojećim stereotipima. Time predrasude postaju sredstvo univerzalne borbe za jednakost čijim nametanjem publici one postaju sve stvarnije i bliže. Iako i dalje ostajemo u gabaritima dominantnih narativa i struktura moći, valja primijetiti da pozicioniranje izložbe unutar Malog salona na vrlo frekventnom gradskom Korzu kroz svoje velike izloge privlači poglede i doziva građane u svoje prostore. Time ovako aktivistički postavljena izložba ne ostaje stiješnjena u kuloarima lijevo orijentiranih intelektualaca već upoznatih s navedenim društvenim problemima, nego doista potencira svoju edukacijsku ulogu. Moja umjetnost je moja stvarnost u svakom slučaju nudi transformativno iskustvo jedne moguće interpretacije stvarnosti. Stvarnosti koja ograničava, no koja neprestano nudi nove mogućnosti izazivanja tih granica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Goethe-Institut i Francuski institut u Hrvatskoj uz podršku njemačko-francuskog Elysée fonda pokrenuli su projekt Moja umjetnost je moja stvarnost usmjeren na ispitivanje i revalorizaciju pitanja memorije nasilne prošlosti i pomirenja kroz izgradnju zajedničke budućnosti u Europi. Istoimena izložba organizira se nakon radionica na temu upcyclinga s Romima u Rijeci i Brodu na Kupi, koje su se održale u lipnju, a prije posebnog izdanja časopisa Život umjetnosti posvećenog ovoj temi koji izlazi u prosincu.

Neposredni povod za ispitivanje ovih tema je obilježavanje stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, sjećanje na turbulentne i nasilne društveno-političke prilike, na traume, migracije i suživot. U fokusu ovog projekta je propitivanje zaboravljenih historija i pozicije marginalnih grupa, naročito romske manjine.

U izložbi sudjeluju Andreja Kulunčić s Kolektivom ISTE, Robert Jankuloski, Herlinde Koelbl, Stevan Kojić, Siniša Labrović, Valérie Leray, Monika Moteska, Branislav Nikolić, Vessna Perunovich, André Jenö Raatzsch, Emília Rigová, Selma Selman, Selman Trtovac i Moritz Pankok.

Kustosica i autorica izložbe je Sanja Kojić Mladenov.

Povodom otvorenja izložbe Goethe-Institut organizira besplatan autobus Zagreb-Rijeka-Zagreb u petak, 9. studenog. Za mjesto je potrebno prijaviti se mailom.

Izložba je otvorena do 7. prosinca.

Radionica feminističkog performansa obuhvatit će teorijski dio, praktični dio i stvaralački proces. Teorijski dio projekta omogućava upoznavanje s pitanjima koja se tiču feminističkog performansa. Teme odnosa feminizma i izvođačkih umjetnosti, povijesti feminističkog kazališta i performansa, produkcijskih karakteristika i specifičnosti procesa stvaralačkog rada upotpunjene su promatranjem performansa kao strategije feminizma.

Praktični dio projekta omogućava obuku ili dopunu vještina izvođenja feminističkih performansa, a stvaralački proces potaknut će kreiranje performansa i njihovo izvođenje uz podršku Ogledala.

Među najavljenim su predavačima teoretičarka umjetnosti Ana Vilenica, povjesničarka umjetnosti Sanja Kojić Mladenov, aktivistica, psihologinja i stručnjakinja rodnih studija Veronika Mitro, multimedijska umjetnica i stručnjakinja rodnih studija Ivana Inđin, pisac i kulturni aktivist Bojan Krivokapić te filozof i umjetnik zvuka Andraš Juhas.

Teorijski dio radionice započeo je predavanjem filozofkinje Silvie Dražić, a nastavlja se 8. kolovoza predavanjem psihologinje i feminističke aktivistice Tanje Marković na temu Ženski glasovi u izvođačkim umetnostima zapadnog Balkana.

Više potražite na službenim stranicama Omladinskog centra CK13.

CK13 / M.M.