No dokazi o življenoj stvarnosti i entuzijazmu naših pra-sugrađana još uvijek postoje, a povodom osamdesetog jubileja prikazuje ih izložba Zagreb: Oslobođenje. Postav bogate arhivske građe, povijesnih zapisa i dokumenata koji reanimiraju zamrlu memoriju možete pogledati u Srpskom kulturnom centru Zagreb do 31. svibnja, a prikazana je i u Pogonu Jedinstvo tijekom vikenda Trnjanskih kresova.

Autorski tim izložbe čine Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković i Saša Vejzagić, istraživači i istraživačice u polju povijesti, studija sjećanja i baštine. Njihov dosadašnji individualni rad na oživljavanju memorije otpora sastoji se od niza izložbi, istraživačko-obrazovnih programa, publikacija i međunarodnih istraživačkih projekata, a na Oslobođenju su s njima surađivale i grafičke dizajnerice Petra Milički i Katarina Perić.

O izložbi i njezinom povijesnom kontekstu te političkim manipulacijama i institucionalnom tretmanu antifašističkog sjećanja razgovaramo s četvero članova i članica autorskog tima.

Prema tekstu deplijana, vaša “izložba rekonstruira ključne događaje vezane uz oslobođenje grada kroz bogat vizualni narativ fotografija, filmskih zapisa, dokumenata i osobnih svjedočanstava”. Kako je tekao proces produkcije izložbe i kako ste prikupljali arhivsku građu?

Petra: Izložba je nastala na inicijativu Mreže antifašistkinja Zagreba i uz podršku i produkciju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Čitava produkcija odigrala se u vrlo kratkom roku, svega nekoliko mjeseci. Prezentirana povijesna građa, uglavnom fotografska, svjedoči o dominantnom osjećaju sreće i uzbuđenja, što zbog oslobođenja i kraja ustaškog režima, što općenito zbog završetka rata i ratnih razaranja.

Fotografska građa prikupljena je iz bogatih fundusa baštinskih institucija: Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja Jugoslavije u Beogradu, Muzeja grada Siska i Muzeja novejše zgodovine u Ljubljani. Nažalost, u Zagrebu taj značajan fotografski fundus već desetljećima nije sustavno prezentiran. Teško je pregledan, a katkad i nedostupan čak i istraživačima. Izložba je stoga namijenjena široj zainteresiranoj javnosti kojoj su desetljećima, od raspada socijalističke Jugoslavije, prezentirani narativi o okupaciji umjesto oslobođenja grada.

Sanja: Na suradnju su me pozvali kolege i kolegice čiji rad pratim već niz godina. Smatram da je važno da akademska zajednica podrži i uključi se u ovakve inicijative. Upravo iz takve sinergije nastao je i ovaj kustoski koncept za koji se nadam da će potaknuti realizaciju budućeg kompleksnijeg muzejskog postava o antifašističkom, slobodarskom Zagrebu koji njegove građanke i građani zaslužuju i već predugo čekaju. S povijesnim nasljeđem i građom kakvu imamo na raspolaganju po prašnim depoima, mnogi bi europski gradovi osnovali ne samo muzeje, nego ozbiljne edukativne i istraživačke centre.

Izložba je koncipirana u pet tematskih cjelina, koje uz ustaški teror i “vojni aspekt oslobođenja” uključuju i sudjelovanje žena u otporu te “svakodnevicu gradskih ulica i društvene posljedice”, kako navodite u deplijanu. Kako su vaši dosadašnji fokusi istraživanja utjecali na kustosku koncepciju?

Sanja: Rekla bih da je na koncepciju izložbe primarno utjecalo to što je ova tema – toliko važna za građanke i građane Zagreba – danas uglavnom rastrgana između banalne političke tokenizacije s jedne strane, i getoizacije u vrlo specifično istraživačko polje, koje je većini ljudi nerazumljivo ili nedostupno. Taj problem nije specifičan samo za Hrvatsku, pa je tako međunarodni projekt Wer ist Walter?, na kojem sam sudjelovala, bio fokusiran upravo na bolju prezentaciju i internacionalnu razmjenu znanja o antifašističkom otporu mlađim generacijama.

Ovom izložbom smo htjeli provjerene povijesne podatke predstaviti na pristupačan, nadamo se i donekle zanimljiv način. Oslobođenje Zagreba je bitno razumjeti kao višeslojan događaj koji je imao svoj povijesni kontekst i uzroke, i koji je za sobom ostavio neizbrisive posljedice za sve koji u tom gradu žive. Konačno, htjeli smo i na svojevrstan način monumentalizirati osjećaj ponosa i veselja koji je neposredno zabilježen kamerama, iz sata u sat, na gradskim ulicama. Bitnu ulogu u komunikaciji sadržaja odigrale su dizajnerice koje su se posvetile zadatku s jednakim žarom i predanošću kao i mi.

Josip: Sad kad promislim, dosta je nevjerojatno da smo uspjeli u nekoliko mjeseci napraviti ovu izložbu. To jednim dijelom svjedoči o tome koliko su članovi tima bili iskusni i sigurni u svojim domenama rada i doprinosa.

Ja mogu samo istaknuti kako mi se čini da izložba ne bi bila moguća, bar ne ovakva i s ovim autorskim doprinosima, da nije bilo višegodišnjeg iskustva i znanja stečenog na radu kroz individualna istraživanja i Kartografiju otpora – što kroz sam zbornik radova, što kroz rad na web stranici koji još uvijek traje.

U izložbi je uz lokacije otpora velik naglasak stavljen i na osobna svjedočanstva sudionica i sudionika. Koliki značaj osobna memorija ima za kolektivno sjećanje o tom periodu?

Sanja: Svi za obiteljskim stolom – prije ili kasnije – pokrenu priče o Drugom svjetskom ratu; mnogi tada vole postati povjesničari, razumjeti i dati onome što se dešavalo našim djedovima i bakama neki smisao, a time razumjeti i položaj u kojem se nalazimo danas, bilo kao pojedinici, bilo kao društvene ili političke zajednice. Borbe koje su iznijeli i žrtve koje su podnijeli ne smijemo zaboravljati, kao što ne smijemo zaboravljati ni greške, nepravde i zablude kojima su mnogi bili zavedeni. 

Međutim, šarolikost i raznolikost obiteljskih priča i prenesenih sjećanja otvaraju i potencijal političkim manipulacijama. Njih nemali broj povjesničara, mahom onih s doktoratima i profesurama, odlučuje prešućivati pa ih čak i podržava. Uloga i velika odgovornost nas koji se bavimo prošlošću i naslijeđem je i u tome da osobne i obiteljske povijesti ne prepuštamo revizionističkom lešinarenju, nego da ljudima pružimo alate njihova razumijevanja i uokvirivanja u šire društvene i ekonomske procese. Prepoznavanje običnih, “malih”, obespravljenih ljudi kao povijesnih subjekata, prepoznavanje njihovih odluka i načina djelovanja kao oblika kolektivne snage otpora, preduvjet je za svjesno djelovanje u sadašnjosti i borbu za bolju budućnost.

Kao područje borbe protiv ustaškog terora, Zagreb je igrao zanimljivu ulogu. Prema uvodu zbornika Kartografije otpora, nije mogao biti “sredina iz koje će se rukovoditi ustankom” zbog “nemogućih strukturnih okolnosti”, no bio je i ključno logističko mjesto. Kako biste opisali položaj zagrebačkog otpora u svibnju 1945., pred i tijekom oslobođenja?

Josip: Zagreb je predstavljao centar NOP-a sve do proljeća 1942. godine. Zbog divljačke represije kojoj su strukture NOP-a izložene, zaključuju kako će biti gotovo nemoguće održati neki trajni centar u Zagrebu te da ga treba koristiti kao bazu iz koje će se partizanski pokret snabdijevati ljudstvom, informacijama i materijalom. Bilo je i politički bitno biti prisutan u glavnom gradu NDH. Zbog česte promjene članstva NOP-a radi provala, uhićenja, pogibije ili prisiljenosti na bijeg, u grad su slani instruktori koji su kao iskusne političke i organizacijske figure rukovodili svim strukturama otpora.

Kako je rat odmicao kraju i kako se oslobođeni teritorij pod partizanskom kontrolom širio, uloga Zagreba je bila sve manje važna iz logističkog aspekta, ali je ostala važna njegova obavještajna i politička uloga. Manje-više kroz Zagreb i promjenu njegove strateške uloge možemo pratiti i razvojne promjene kroz koje NOP prolazi tijekom rata. Organizirani otpor u gradu postojao je do samog kraja. Pred samo oslobođenje NOP-om u gradu i dalje rukovodi instruktorica Živka Bibanović Nemčić koja formira štab za oslobođenje te putem njega vodi operaciju očuvanja komunalne infrastrukture i građana od ustaša u povlačenju. Ona i njezini suradnici iz štaba 8. svibnja susreću prve partizanske jedinice – 45. srpsku diviziju – na današnjem križanju Vukovarske i Držićeve.

Bitno je istaknuti da su žene tijekom cijelog rata imale vrlo važnu ulogu u NOP-u Zagreba, a ta uloga je posebno bila vidljiva u zadnjoj godini dana rata kada su žene rukovodile gotovo svim ključnim pozicijama u gradu. Uz Bibanović Nemčić mogli bismo navesti i Slavu Urbančić, glavnu kurirku, Ljerku Kirac Dulčić, glavnu telegrafisticu, Danicu Kleme Smilja, zadnju sekretarku Mjesnog komiteta, itd.

U deplijanu spominjete da izložba dolazi “u vremenu kada se značaj antifašističke borbe i oslobođenja Zagreba nastoji umanjiti ili iskriviti”. Takav trend progresivno izjeda sjećanje na otpor još od ‘90-ih. Kako biste oprimjerili_e taj institucionalni revizionizam i kako je on specifično utjecao na brisanje memorije Zagreba kao “nepokorenog grada”? 

Mario: Prema najnovijim istraživanjima, od 1990-ih godina do danas uništeno je ili uklonjeno najmanje 276 spomen-obilježja od 512 koliko ih je ukupno podignuto, preimenovano najmanje 239 od 338 ulica i trgova, a preimenovano je čak 155 od 177 javnih institucija. Gradska vlast nije napravila pozitivne korake u vraćanju uklonjenog ni spriječila nova uklanjanja, a spomen-obilježja koja nisu uklonjena prepuštena su devastaciji i propadanju. Možemo plakati nad onim što je izbrisano ili se aktivirati u vraćanju i obnovi.

U Zagrebu imamo desetke spomen-obilježja koja bi se u kratkom vremenu mogla vratiti ili izgraditi nova ukoliko bi postojala politička volja. Mnogo toga što je devedesetih uklonjeno iz javnog prostora je sačuvano i deponirano, a troškovi povrata tih obilježja su zanemarivi. Za ostalo postoji dokumentacija i trošak izrade iznosi od 500 do 2000 eura po spomen-ploči. Prosječno govorimo o tri spomen-obilježja po gradskoj četvrti, što znači da bismo već za godinu dana uz minimalan trud mogli vratiti ili obnoviti 50 bista ili spomen-ploča, što je petina uklonjenog. Gesta Grada povodom obljetnice oslobođenja moglo je biti bar vraćanje spomen-ploče posvećene borbi za i poginulima u oslobođenju radio stanice u Vlaškoj ulici.

Rezultati takve revizije javnog prostora vide se i u građanskoj kulturi. Mjesta nekadašnjih vješanja i otpora, poput Maksimirske ceste ili Ljubljanice, danas su lokacije grafita fašističke simbolike, a grassroots mobilizaciju protiv okupatora zamijenili su YouTube kanali koji slave NDH i predstavljaju se kao “hrvatska povijest”. Kako vratiti memoriju zatrtu takvim kretanjima? Koliko fizičko upoznavanje s lokalitetima i atmosferom antifašističke borbe kakvo oprimjeruju Kartografija i Zagreb: Oslobođenje može revitalizirati kulturno sjećanje građana? 

Mario: Muzeji i javne institucije rade ispod minimuma na obrazovanju o antifašističkom otporu, tek toliko da im netko ne bi prigovorio. Tako da sve aktivnosti ostaju na pojedincima i civilnom društvu. Postoje pozitivni primjeri upoznavanja s mjestima borbe i stradanja. Virtualni muzej Dotrščina nudi besplatne obilaske spomen-parka uz stručno vodstvo za sve javne obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj što je zapravo najbolji i najvažniji primjer organiziranog bottom-up pristupa. Postoje još i, s jedne strane, povremene vođene šetnje mjestima otpora, a s druge strane monotone i zastarjele komemoracije i proslave koje provode u najvećoj mjeri antifašističke udruge u jutarnjim terminima.

Sve to je nedovoljno i ne uključuje i ne privlači velik broj osoba. Zatrtu memoriju mogu vratiti samo inovativni i suvremeni pristupi tim mjestima i sustavna edukacija o tome što se na tim mjestima dogodilo, što je dugotrajan proces. Diljem Slovenije na mjestima antifašističkih akcija, borbi i stradanja postoje info table – iako to više nije inovativno, svakako je potrebno i u Hrvatskoj.

Sjećanje je, dakle, svakako potrebno zaštiti na razini institucija. Saša Vejzagić je još 2023. isticao da je potrebno pokrenuti muzej otpora, no čini se da se trud i dalje odvija izvan institucija i fokusira na revitalizaciju postojećih mjesta sjećanja. Kako državne i gradske ustanove mogu doprinijeti toj revitalizaciji i osigurati očuvanje kulturne memorije?

Mario: Ono što bi institucije svakako trebale napraviti je ukinuti sve naknade za objavljivanje arhivskog gradiva u nekomercijalne svrhe. Dokumenti i fotografije iz arhiva i muzeja rijetko ugledaju svjetlo dana jer svako objavljivanje košta, i to ne male iznose. Dok se dokumenti donekle mogu prepričati, fotografije su vizualno gradivo – one se moraju vidjeti da bi se doživjele. Ako pišete znanstveni ili stručni članak, za objavljivanje svake fotografije institucijama trebate platiti određenu naknadu, što autore često obeshrabruje za objavljivanje slikovnih priloga. Nekim institucijama treba platiti i za objavljivanje digitaliziranih dokumenata i fotografija, primjerice u sklopu projekta eKultura (Vladinog portala za pretraživanje digitalnih zbirki kulturne baštine), što je suludo jer institucije koje su to javno objavile nemaju nikakve dodatne troškove.

Besplatan pristup arhivskoj građi omogućio bi većem broju istraživača, uključujući neovisne znanstvenike i studente, da provode istraživanja i razvijaju inovativne metode analize i interpretacije. Objavljivanje arhivske građe u znanstvene svrhe bez naplate doprinosi ne samo razvoju znanosti, već i očuvanju i širenju znanja o baštini. Kad bi institucije napravile taj minimum, puno zanimljivih priča i fotografija ugledalo bi svjetlo dana.

Josip: Ključno je istaknuti kako je ovom gradu, pa onda i ovoj zemlji, potrebna institucija koja bi se kontinuirano bavila ovim tipom povijesne materije. Drugi svjetski rat je previše bitna tema u našem društvu da bismo je mogli ignorirati. Što god tko mislio o temi ustaša i partizana i koliko god ta tema bila zamorna, ona je prisutna i nije je moguće ignorirati. Toj je javnoj raspravi prijeko potreban nijansiraniji pristup koji bi išao dalje od pukog revizionističkog negacionizma partizanskog pokreta. Mi mislimo da je Zagreb, kao mjesto s nevjerojatnom antifašističkom tradicijom, i još nevjerojatnijim društvenim zaboravom te tradicije, sjajno mjesto za početi takav projekt.

Mislim da bi takav muzej sa svojim kontinuiranim radom okrenutim prema lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj javnosti bio najefikasniji generator rasprave i narativa koji bi rezultirali upravo revitalizacijom mjesta sjećanja u ovom gradu, a onda i samim kolektivnim sjećanjem na antifašističku tradiciju čiji su nositelji svojim suprotstavljanjem ustaškoj i fašističkoj mašini smrti priskrbili Zagrebu titulu “nepokorenog grada”.

Ta tradicija nije samo samo neka priča već naša zajednička prošlost – povijesni trenutak u kojem smo htjeli i mogli bolje, u kojem smo priželjkivali budućnost bez etničke mržnje, ekonomskog nasilja i uskraćivanja slobode. Zato je to možda i najvažniji dio naše povijesti i zato još i dan danas rezonira.

Dok postav u Srpskom kulturnom centru Zagreb donosi cjelovitu izložbu sa svim tematskim cjelinama, izložba u Velikoj dvorani Jedinstva osmišljena je u formatu izdvojenog segmenta, te će biti predstavljena uz paljenje kresova na Savskom nasipu.

ZAGREB: OSLOBOĐENJE kroz fotografije, film, dokumente i svjedočanstva vraća fokus na nepokoreni grad i trenutke kada su borba i otpornost donijeli slobodu, tematizirajući širi povijesni kontekst oslobođenja, kao i atmosferu koja je uslijedila u gradu nakon ulaska partizanki i partizana.

Autorski tim čine Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković i Saša Vejzagić.

Ulaz na izložbeni program je slobodan.

Umjetničko istraživanje Sve što jedna država želi u kojemu sudjeluju hrvatske umjetnice Lucija Klarić, Dora Kokolj i Mia Štark te kongoanski umjetnici s francuskom adresom Fabe Beaurel Bambi i Aipeur Foundou, odvija se u obliku ture koja s početkom na mostu ispred Centra publiku vodi u novoosnovanu državu Malembeziju.

Iz najave:

“Malemebezija je – Bambi, Foudou, Klarić, Kokolj, Štark.

Malembezija je – spoj različitih kultura i pokušaj zamišljanja zemlje novih ideala i običaja, fluidnih granica i spontanog jezika.

Malembezija je – ponovno spremna pokazati se javnosti tijekom ture po prostorima od prije publici poznatima kao kulturni centar i park, u kojima će svi imati priliku otkriti priče i baštinu Malembežana.”

Tribina Nesvrstane veze počinje u 20 sati, a bavit će se utjecajima, značajima i ispreplitanjima s afričkom kulturom u širem političkom i socijalnom kontekstu potaknuti predstavom. U diskusiji sudjeluju Sanja Horvatinčić i Mojca Piškor.

Koncert Fabe Beaurel Bambija i grupe ELIKIA počinje u 21 sat. Kako stoji u najavnom tekstu, “Fabe Beaurel Bambi okuplja četiri pariška glazbenika u grupu Elikia 2023. godine s namjerom pronalaska autentičnog zvuka koji će kombinirati njegove glazbene korijene i druge stilove glazbe koje otkriva na svom profesionalnom putu. U svojoj ljubavi prema miješanju glazbenih žanrova, Fabe Beaurel Bambi i Elikia ujedno prenose i ideje socijalne pravednosti, otpora i važnosti očuvanja prirode.” Naziv benda potječe iz Lingala jezika (Bantu), a znači nada.

Pojedinačne ulaznice za predstavu ili koncert iznose šest eura, a za oba programa deset eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Izložba nazvana po radu Adelite Husni-Bey On Necessary Work (O neophodnom radu, 2021.) bavi se konceptima brige i reparacije, “naglašavajući njihovu ključnu ulogu u današnjem svijetu, posebice u okviru dekolonijalnih i kolektivnih praksi” ističu kustosice Ana Dević i Ana Kovačić.

Kader Attia, Fokus grupa, Adelita Husni-Bey i Hana Miletić bave se temama rada, dekolonizacije i reparacije stvaranjem novih imaginarija. Skupna izložba umjetnika_ca “iznova definira te koncepte kroz dijalog, istražujući kako umjetnički angažman može doprinijeti rastakanju nepravednih struktura neoliberalnog rasističkog patrijarhata”, stoji u najavi.

Okrugli stol dio je diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu, dok su projekcije Kadera Attie i Adelite Husni Bey dio filmskog i video programa Ekologije skrbi: novi savezi.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje, a intervju s Adelitom Husni- Bey, gostujućom predavačicom petog izdanja WHW Akademije na linku.

Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

Jedna takva, pod nazivom Kako pamtimo otpor? – Reprezentacija antifašističkog otpora (1941.-1945.) u javnom prostoru Zagreba, održana je u srijedu, 14. prosinca u prostoru Muzeja grada Zagreba (uz mogućnost online praćenja), uz moderaciju povjesničara Saše Vejzagića. Izlaganju triju gostujućih stručnjakinja prisustvovalo je 40-ak zainteresiranih, mahom predstavnika struke, akademske zajednice, kulturnih, umjetničkih i povijesnih institucija, no predstavnici nadležnog odjela pri Ministarstvu kulture nisu se odazvali pozivu. Panel je za cilj imao kritičko promišljanje trenutnog i potencijalnog diskursa institucionalne i izvaninstitucionalne reprezentacije antifašističke borbe u Zagrebu kroz osvrt na tri razdoblja: do raspada SFRJ-a; period unazad 30 godina do danas; te budući razvoj.

Nedavno umirovljena povjesničarka Nataša Mataušić iznijela je glavne umjetničke, metodološke i političke postulate Muzeja revolucije naroda Hrvatske u kojem je radila kao kustosica od 1984. godine, a koji je za vrijeme SFRJ-a bio smješten u Meštrovićevom paviljonu. Opisala ga je kao kompleksnu ustanovu koja je u svom sastavu imala još tri memorijalna muzeja i niz dislociranih izložbi te se bavila razdobljem Drugog svjetskog rata i socijalističke izgradnje uz učestalo nadilaženje tih vremenskih okvira i tematskih cjelina. Ipak, unatoč relativno dobroj posjećenosti, početkom 90-ih muzej zahvaća ista sudba kao i brojne  spomenike, ulice, trgove i ostalo, što su gotovo preko noći proglašeni nepoželjnima. Godine 1991. na sastanku Muzejskog vijeća donesena je “gotovo stihijska odluka” o njegovu integriranju s Povijesnim muzejom Hrvatske u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Hrvatski povijesni muzej, koji je kao takav ostao raditi do danas. Kako navod Mataušić, velik dio zaposlenika ostao je bez posla, spomen-kuće prenamijenjene su u dječje vrtiće, a sam postav utopljen je u drugu megalomansku instituciju koja pokriva 13 stoljeća hrvatske povijesti i rijetko pronalazi prostora za tako specifično razdoblje kao što je period 1941.-1945., a kada ga i pronađe, redovito je to uz poštenu dozu (auto)cenzure. Na taj je način, zaključuje, Zagreb – koji je istovremeno bio središte jedne fašističke para-države i žarište jednog od najrazvijenijih, najslojevitijih i najmnogoljudnijih pokreta otpora u tadašnjoj Europi – ostao bez odgovarajućeg mjesta njegovog obilježavanja. 

Aleksandra Berberih Slana, novoizabrana ravnateljica Muzeja grada Zagreba, svoje izlaganje usmjerila je na predstavljanje otpora u postjugoslavenskoj sjeveroistočnoj Sloveniji, predjelu u kojem je posljednje desetljeće vodila Muzej narodnog oslobođenja Maribora. Bio je to jedini muzej u Sloveniji koji je i prije raspada Jugoslavije u svom nazivu nosio termin “oslobođenje” (dok su ostali pak bili muzeji revolucije) i jedini koji je zadržao svoje ime do danas (dok su oni revolucije postali muzejima novije povijesti). Stanje koje je zatekla kada se tamo zaposlila 2006. godine, kako kaže, nije bilo obećavajuće – teme Drugog svjetskog rata bile su izuzetno nepopularne, sve manje i manje posjetitelja dolazilo je na izložbe, a više ih nisu posjećivale ni školske grupe kojima se izmijenio kurikulum. Kako bi učinili građu atraktivnijom odlučili su je prilagoditi mlađim generacijama pa su zaposlenici formirali novi stalni postav koji se udaljava od prikaza stradavanja i usmjerava na ljudska prava, odnosno gubitak istih te na osobne ispovijesti stanovništva Maribora i okolice. Fokusirajući se na odgojno-edukativni potencijal izložene materije, iznova su privukli razne obrazovne institucije, štoviše, proširili su opseg zainteresiranih pa su sad uz povjesničare privlačili i, primjerice, sociologe i filozofe.

Dakle, za razliku od Hrvatske, zaključuje Berberih Slana, u Sloveniji se uglavnom nisu zatvarali muzeji posvećeni NOB-u, nego su se transformirali ne bi li zadobili ruho prijemčivije za mlađe naraštaje. Ovakav pozitivan primjer iz prakse zasigurno ulijeva određen optimizam da su slični modeli primvjenjivi i u našoj sredini. U tom vidu će naročito zanimljivo biti pratiti njezino rukovodstvo muzejom koji se po mnogočemu razlikuje od njezinog prethodnog radnog mjesta, a koji je zadnjih godina bio meta kritike dijela javnosti upravo zbog problematičnog odnosa spram NOB-a. Prema njezinom navođenju, u Muzeju grada Zagreba i dalje se adekvatno čuva relevantna građa, no problem je što se kustosi već desetljećima njome ne bave sustavno što znatno komplicira potrebnu reaktualizaciju.

Posljednja je izlagala Sanja Horvatinčić, znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, koja je raspravu podigla na konceptualnu razinu osvrnuvši se ponajprije na sam naziv tribine, upozoravajući na to da muzeji nisu javni prostor – prostor koji je inače najpogodniji za progresivne prakse – kao što su, primjerice, Trnjanski kresovi čijim vizualom je i najavljena tribina na Facebooku. Nadalje, važnim je smatrala prisjetiti se socijalističkog razdoblja budući da se upravo tada uspostavlja kultura sjećanja na NOB. Shodno tome, istaknula je, i njegova suvremena reprezentacija nužno je obilježena marksističkim viđenjem prošlosti koje Drugi svjetski rat prati kroz liniju klasne borbe, narodnog oslobođenja i revolucije. Diskrepancija tadašnjeg i trenutnog vrijednosnog suda indicira da je za suvremeni okvir ključno preispitati moguće načine revitalizacije postojećih mjesta sjećanja, odnosno zapitati se čega se mi to sjećamo kad se sjećamo antifašističkog otpora i koju svrhu zadržavanje na takvim temama ima danas. Horvatinčić tako podsjeća da je velik dio spomen ploča (barem onih koje nisu uklonjene) posvećen diverzijama, nečemu što bi se u današnjem duhu olako izjednačilo s terorističkim činom. Kako se onda pozitivno sjećati antifašističkog pokreta koji je bio radikalna praksa kontra jednog zločinačkog režima i kako to pomiriti s današnjom idejom ljudskih prava? Upravo nelagoda koju izazivaju ovakva pitanja upućuje na i dalje prisutnu, političku potentnost antifašističkog nasljeđa, zaključuje Horvatinčić.

Prema tome, izuzetno je važno ne samo obnoviti neki objekt ili sačuvati neki predmet, već promisliti kako ispravno posredovati njihov implicitan ideološki potencijal. U tom smislu muzeji revolucije nalaze se u poprilično nezavidnoj poziciji s obzirom na to da je muzealizacija revolucije oksimoron po sebi. Praksa je to koja neizbježno proizvodi fetiš, odnosno, tvrdi Horvatinčić, neku vrst konzumerističkog odnosa spram objekta koji je, u pokušaju da obrani antikapitalizam, posredovan nužno kapitalističkim principima. Alternativni pravac koji izmiče klasičnim vizijama konzervativnijih muzeja i njihovoj političkoj uvjetovanosti, Horvatinčić vidi u izvaninstitucionalnim praksama pri čemu posebno ističe digitalnu platformu Kartografija otporate BLOK-ov Muzej susjedstva Trešnjevka koji osvještava da nisu sve kolekcije još u muzejima, odnosno da se “imaginacija prošlosti gradi svime oko nas”. 

Za kraj, zanimljivo je bilo čuti različite stavove izlagačica po pitanju treba li u Zagrebu uopće osnovati novu muzejsku instituciju orijentiranu na otpor. Mataušić smatra da je takva inicijativa nužna s obzirom na to da je gotovo svaki deseti stanovnik Zagreba (od njih tada 280 000) bio na neki način sudionikom antifašističke borbe. S druge strane, gradovi s mnogo skromnijim pokretom otpora (poput Berlina, Amsterdama, Bruxellesa, Osla, Narvika i brojnih drugih), obilježavaju ga mnogo više nego mi. Uz to, kako kaže, nije za pretpostaviti da će se drugi muzeji usuditi baviti tako “skliskim terenom”, pogotovo ne oni koji su dijelom apologetski nastrojeni prema ustaškom režimu.

Berberih Slana drugačijeg je mišljenja. Osobno je protiv otvaranja novih antifašističkih muzeja, prvenstveno zbog ekonomskih razloga (ni oni trenutni nisu dobro zbrinuti, a financije je, kaže, najbolje usmjeriti u podupiranje postojećih projekata i institucija koji su spremni otvarati takva pitanja), ali i zbog činjenice da ima toliko dilema u suvremenoj povijesti da bi orijentiranje na nešto toliko specifično bilo pomalo suvišno. Horvatinčić se, s treće pak strane, slaže da postoji manjak reprezentacije, ali smatra da je upitno treba li njega rješavati otvaranjem muzeja. Odnosno, ne brine ju hoće li ta tema biti zastupljena u neoliberalnom (van)institucionalnom prostoru jer je očito da ona jest privlačna, time i profitabilna, već ju brine kako će ona biti komunicirana. To je pitanje koje prema njoj nema niti treba imati konsenzus, odnosno ono mora biti u stalno otvorenom dijalogu unutar kojeg priželjkuje ponešto kontroverznije teme i promišljaje o načinu povezivanja minulih borbi s onima suvremenog društva. 

Premda tijekom zadnjih osam mjeseci globalno proživljavamo jedan od ekstremnijih oblika neizvjesnosti, utjehu možemo pronaći u onim nepromjenjivim obilježjima svijeta i života: političkom razočaranju u demokrate, raskolima na ljevici ili pak revizionističkim ispadima naših kulturnih institucija. Ako nije neukusno od užasa raditi spektar, može se reći da, govorimo li o potonjima, postoje revizionistički ispadi i revizionistički ispadi. Naprimjer, možete usitno trovati javnost pričama o dvama totalitarizmima, a možete i ignorirati materijalnu uspomenu na vlastitu zaposlenicu, mučenu i ubijenu zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu. Možete snimiti film o tome kako je vašoj bidnoj građanskoj familiji bilo teško jer su joj komunisti oteli sobu u ogromnom stanu u centru, a možete i Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3. prosinca) obilježiti fotografijama ratnih vojnih invalida NDH koji izrađuju igračkice za djecu.

Ma ne možete, ne možete – reći će svaka prisebna osoba na potonju tvrdnju, osjećajući kako se od same pomisli na takvo što grubo para delikatni šav stvarnosti, ionako preopterećen pandemijskom izolacijom. Pridržite mi Poglavnika – reći će Hrvatski povijesni muzej, i napraviti upravo to. Reakcije na Facebook objavu Muzeja koja je sadržavala navedenu fotografiju bile su srećom burne, što je dovelo do njezinog brzog uklanjanja. No time nije izbrisana odgovornost HPM-ova vodstva, a da cijela stvar ne prođe bez inicijative prema institucijama srećom su se pobrinuli povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, čiji rad se u bitnoj mjeri bavi upravo politikama sjećanja, i teoretičar Tomislav Medak, autor niza tekstova i umjetničko-istraživačkih projekata na temu invaliditeta i praksa skrbi.

U dopisu koji su uputili Ministarstvu kulture i medija, Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i Uredu pučke pravobraniteljice, Horvatinčić i Medak napominju kako je iz popratnih komentara Muzeja razvidno da je u slučaju objavljenih fotografija “riječ o propagandnim materijalima ‘Ministarstva oružanih snaga NDH-a’ – koji sugeriraju humanost režima NDH, kako prema osobama s invaliditetom, tako i prema djeci”. “Takvo povezivanje Dana osoba s invaliditetom s propagandnim materijalom ustaškog režima”, smatraju, “predstavlja instrumentalizaciju invaliditeta u cilju prikazivanja ustaškog režima u humanom svjetlu”, što po njima “sadrži elemente kaznenog djela odobravanja, poricanja ili znatnog umanjivanja zločina prema čovječnosti i ratnog zločina”, definiranog člankom 325. Kaznenog zakona.

Kao bitan propust Muzeja Horvatinčić i Medak navode činjenicu da je objava formulirana “tako da pratiteljima Facebook stranice Muzeja nije pojašnjen sadržaj i kontekst nastanka tih fotografija”: “Izostavljajući podatak da je riječ o propagandnom materijalu, propagandna poruka se reproducira kao neutralna, u društvu koje je već opterećeno negiranjem zločinačkog karaktera NDH. Takvo djelovanje jedne javne ustanove je nedopustivo.” Horvatinčić i Medak nadalje podsjećaju da je genocid koji je ustaški režim provodio nad Židovima, Srbima i Romima zasnovan na istim temeljima na kojima je zasnovano ugnjetavanje s kojim su se osobe s invaliditetom suočavale kroz povijest – na slučajnostima rođenja i fizičkih karakteristika.

Iz povijesne perspektive, objava Muzeja neoprostiva je uzevši u obzir programatsko istrebljenje osoba s invaliditetom u Trećem Reichu kao gospodaru, pokrovitelju i uzoru ustaškog režima. Kako stoji u dopisu, nacistička Njemačka provodila je “prisilne sterilizacije i eutanazije nad osobama s različitim oblicima tjelesnih, duševnih i senzornih poteškoća. Od 1933. do 1941. eutanazirano je preko 500.000 osoba čije fizičko ili mentalno stanje nije odgovaralo ideji ‘rasne čistoće’, da bi se tijekom ostatka rata već razvijene metode eutanazije prilagodile potrebi masovnih eksterminacija u nacističkim logorima smrti. Ni iz nacističkih ni ustaških logora i zatvora nemoćni i bolesni nisu izlazili živi. Povrh takvog direktnog stradanja stotina tisuća ljudi u fašizmu zbog invaliditeta, rat koji je pokrenula nacistička Njemačka i njeni saveznici — uključujući NDH — milijunima je nanio fizička, duševna i senzorna oštećenja.”

Najvažnije je naposljetku pitanje – zbog čega baš ustaški vojni invalidi? Kakvo pomračenje se mora dogoditi da među svim dostupnim i zamislivim materijalima na temu invaliditeta netko zastane upravo na fotografijama koje je Hrvatski povijesni muzej odabrao i pomisli – To je to? Stručnost institucije je pritom upravo ono što čitavu stvar čini posebno strašnom: fotografije su u opticaj puštene s adrese na kojoj se sve navedene povijesne činjenice itekako znaju i od čijeg se javnog djelovanja očekuje posebna senzibiliziranost za ovakve teme. Medak i Horvatinčić se umjesto odgovornih u Muzeju opravdano pitaju: “Zar je moguće da se taj dan —  prema načelu ‘ništa o nama bez nas’ — ne obilježava društvenim djelovanjem osoba s invaliditetom? Da nema osoba s invaliditetom koje su svojim djelovanjem zadužile nacionalnu povijest? Da, primjerice, URIHO, kao prvo poduzeće za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na području bivše Jugoslavije, osnovano još 1946., nema mjesto u fundusu? Ili pak pokret za samostalno življenje koji se od početka ovog stoljeća intenzivno bori da osobe s invaliditetom same oblikuju sebi adekvatnu životnu sredinu i sustav skrbi?”

Srećom, na tragu onih nepromjenjivih obilježja ovozemaljskog života s početka teksta, naše krovne institucije su uvijek tu da u ovakvim situacijama odrade ono što se na engleskom jeziku elegantno zove adding insult to injury. Tu je ulogu ovog puta gotovo virtuozno odigrao državni tajnik dr. sc. Ivica Poljičak, autor interesantnog odgovora Ministarstva kulture i medija na dopis Horvatinčić i Medaka. U njemu naime Ministarstvo kroz Poljičkove riječi HPM-ovu “pogrešku” ocjenjuje “nenamjernom” i bez ikakve “pozadine”, ističući kako je objava po nastupanju spoznaje – valjda činjenice da su na njoj ustaški vojnici – dan poslije uklonjena. No ipak je drugi dio odgovora onaj koji ponajprije zaslužuje poseban spomen, jer Glas Ministarstva u njemu docirajuće prekorava Horvatinčić i Medaka, istraživače vjerojatno najpozvanije da na ovakve teme reagiraju, kako “nije primjereno upućivati Hrvatski povijesni muzej na karakter nacističkih zločina”, budući da, da skratimo, ljudi u Muzeju ne samo da o tome znaju mnogo, nego su ove godine i napravili izložbu o Holokaustu u Hrvatskoj. Ovdje ćemo se zadržati samo na onom dijelu ove nebulozne argumentacije koji se tiče merituma stvari – kakve veze ima činjenica da je netko postavio izložbu na temu Holokausta s time što je napravio potpuno sramotnu stvar na temu osoba s invaliditetom? Kako je manje sporno nečije ponižavanje i negiranje jedne ranjive populacije davanjem prostora ustaškim vodonošama njezinih nacističkih istrebljivača, samo zato što je taj netko pokazao senzibilitet za Holokaust – senzibilitet koji je, uostalom, toliki dio svakodnevnog političkog konsenzusa da ni dobar dio neoustaške desnice ne trči javno relativizirati zločine prema Židovima (zločini prema Srbima su, dakako, druga stvar).

U tom smislu je najsramotniji aspekt odgovora Ministarstva to što se, prebacujući manipulativno fokus na – za ovu situaciju potpuno sporednu – izložbu o Holokaustu, u njemu osobe s invaliditetom u potpunosti ignoriraju. Time se dakako obezvređuje i Holokaust, jer se svijest o njegovim užasima koristi kao pokriće za jednu širu relativizaciju ustaškog režima. To uostalom i nije prvi takav slučaj u bližoj prošlosti: dovoljno je prisjetiti se “Bandićevog” spomenika Holokaustu, čiju gradnju je Gradska skupština odobrila u lipnju prošle godine. Upravo zbog njegove općenite posvećenosti “sjećanju na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi” usprotivile su mu se židovske zajednice iz Hrvatske, kao i Svjetski židovski kongres, smatrajući da je riječ o revizionističkom spomeniku koji briše sjećanje na različite žrtve ustaškog režima. Odgovor Ministarstva kulture i gospodina Poljička u tom je kontekstu u najmanju ruku jednako uvredljiv kao i objava Hrvatskog povijesnog muzeja, no očekivati da će se ministrica Obuljen Koržinek i/ili državni tajnik zbog toga ispričati ili snositi odgovornost spada dakako u područje spekulativne fikcije.

Na takvu obranu objave Muzeja Medak i Horvatinčić su reagirali ističući kako je indikativno da se Ministarstvo u svojem odgovoru oglušilo na “prigovor na instrumentalizaciju osoba s invaliditetom i ignoriranje povijesti stradanja i borbi protiv diskriminacije osoba s invaliditetom”. “Suočavanje sa stradanjem europskih Židova”, upozoravaju, “ne apsolvira od suočavanja sa stradanjem drugih etničkih i društvenih skupina pod fašizmom, upravo kao što ni jedan muzejski program ne apsolvira od greška učinjenih u drugim sektorima javne djelatnosti Muzeja”. Napominjući kako su svojom prvom reakcijom “ukazali na činjenicu da Muzej svojim postupanjem briše iz povijesti stradanje i djelovanje osoba s invaliditetom”, Medak i Horvatinčić uvjerljivo poručuju: “Vi taj čin brisanja nastavljate Vašim odgovorom u kojem niti jednom riječju ne spominjete osobe s invaliditetom, ne osuđujete instrumentalizaciju, niti tražite da Muzej u svom daljnjem djelovanju aktivno djeluje protiv brisanja iz povijesti”.

Ukratko, Ministarstvo kulture i medija svojim odgovorom bitno produbljuje problem braneći cinični revizionizam ciničnim revizionizmom koji nastavlja relativizaciju ustaškog režima i njegovih zločina. Da to pritom radi preko leđa jedne osobito ranjive i isključene populacije poput osoba s invaliditetom predstavlja jednu od najnižih točaka u recentnom – pa i manje recentnom – djelovanju Ministarstva. Ono što u ovoj priči ponajviše brine je što pokazuje da revizionistički trend u institucionalnoj kulturi jača i postaje potpuno normaliziranim. Spomenuti zagrebački spomenik Holokaustu, natječaj Ministarstva branitelja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj u Hrvatskom državnom arhivu, odbijanje Muzeja Grada Zagreba da vrati spomen-ploču Mariji Hanževački – samo su neki od primjera revizionizma u ključnim našim institucijama. S objavom Hrvatskog povijesnog muzeja taj je niz “bogatiji” za još jednu epizodu, a s reakcijom Ministarstva kulture on je legitimiran na najvišoj kulturnoj instanci u državi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Među vapajima za prekidom zločinačkog odnosa prema migratima povremeno je na ovim prostorima moguće naići i na podsjećanje na izbjeglištvo uzrokovano ratovima devedesetih, sjećanje na koje je toliko oblikovano prema kroju netrpeljivosti, da za pouke solidarnosti temeljene na tom iskustvu jedva da ima mjesta. Specifičan pristup tom razdoblju otvorila je izložba Devedesete: Rečnik migracija, koja se održava od 5. prosinca do 1. ožujka u beogradskom Muzeju Jugoslavije. Premda je izložba primarno posvećena mapiranju umjetničkih, civilnodruštvenih i aktivističkih praksi koje tematiziraju migracije tijekom naslovnog desetljeća, u njezinom se popratnom programu našlo prostora za uspostavljanje konstelacija između naših povijesnih iskustava izmještenosti i aktualne izbjegličke krize.

Za diskurzivni program pod nazivom Slobodne privremene teritorije: jučer, danas, sutra, koji se održao 21. prosinca u kinodvorani Muzeja, zaslužna je Ivana Momčilović, dramaturginja, umjetnica i teoretičarka s briselskom adresom i pokretačica neformalnog kolektiva Migrative Art, koji je devedesetih u Belgiji okupljao umjetnice i umjetnike s područja bivše Jugoslavije. Uz Momčilović, izlaganja su održali povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, producent, umjetnik i koordinator fondacije La Nacelle Martin van der Belen, pravnica specijalizirana za migrantska i azilantska prava Marie Pierre de Buisseret, pisac Miloš Čvorović i kazališni redatelj i “kandidat za kozmonauta” Dragan Živadinov.

Upravo je izlaganje Sanje Horvatinčić, naslovljeno Od partizanskih slobodnih teritorija do današnjih migrantskih ruta: spomenici i materijalna kultura izbjeglištva u Gorskom kotaru i Drežnici, bilo ključno iz perspektive spomenutih konstelacija, jer u njezinom su se nedavnom radu na upravo nevjerojatan način prepleli prošlost revolucionarne i antifašističke borbe, njezina memorijalizacija te migrantska i izbjeglička današnjica. Ponajprije poznata kao proučavateljica jugoslavenske memorijalne baštine, Horvatinčić se temom migracija intenzivno bavila kao izvršna urednica 101. broja časopisa Život umjetnosti (urednica tematskog broja: Ana Dana Beroš), koji je na poticajan način kroz odnos svojih dvaju tematskih blokova – jednog posvećenog izbjegličkoj krizi, drugog historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija – upućivao na zrcaljenje tih iskustava. Njezin je angažman po pitanju migranata, međutim, dobio i neočekivan, upravo forenzički zaplet kada je od strane Border Violence Monitoring Networka kontaktirana da kao stručnjakinja za socijalističke spomenike pomogne locirati mjesto na kojem je trinaest migranata ubačeno u Hrvatsku – naime, jedina konkretna informacija koju su uhvaćeni ljudi mogli dati jest da su u jednom trenu naišli na spomenik s velikom petokrakom i uklesanom 1965. godinom.

Područje oko Bihaća kojim su migranti prošli, istaknula je Horvatinčić, prepuno je spomenika – upečatljivo je da se na njemu nalazi izuzetno visoka koncentracija bivših spomen-područja, memorijalizacija partizanskih slobodnih teritorija od 1941. do 1945. godine. Na mjestima poput Grmeča, Šamarice, Petrove gore, Bijelih potoka postojala je infrastruktura i kampovi za izbjeglice, a njihove se lokacije preklapaju s današnjim migrantskim rutama. Konfiguracija terena koja je nekoć pomagala partizanima danas služi migrantima za mukotrpno probijanje prema navodnoj sigurnosti Europe.

Kako napominje Horvatinčić, kategorija spomen-područja osmišljena je krajem šezdesetih i označavala je širu zaštićenu zonu, poput one na Petrovoj gori. Riječ je bila o razvojnom konceptu koji je imao poslužiti kao baza za jačanje lokalne privrede, a osnivanju pojedinih spomen-područja prethodile su detaljne ekonomske, prostorne i urbanističke analize. Model su prihvatile samoupravne jedinice diljem socijalističke Jugoslavije, da bi se devedesetih u Hrvatskoj spomen-područja ukinula kao kategorija zaštite spomenika, a time dolazi i do prestanka skrbi za lokacije slobodnih partizanskih teritorija.

S ciljem “rekonstrukcije memorijalnog krajobraza” jedne od takvih lokacija osmišljen je međunarodni istraživački projekt Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941. – 1945., započet u 2019. godini, čija voditeljica je upravo Horvatinčić. Naziv projekta s razlogom priziva naziv simpozija Baština odozdo koji su 2018. zajedno organizirali Horvatinčić i kustoski kolektiv Blok, jer istraživanje koje se provodi u njegovom okviru ne samo da direktno proizlazi iz simpozijem definiranih interesa, nego i nastavlja poticajnu suradnju s arheolozima Ruijem Gomesom Coelhom i Xurxom Ayánom Vilom, koji čine dio istraživačkog tima.

Riječ je o arheološkom istraživanju područja nekadašnje Partizanske Drežnice, na kojem je od 1942. do 1944. djelovala partizanska bolnica. U tom se razdoblju bolnica premještala na više lokaliteta u zaseocima oko Drežnice i na obroncima Javornice, pa je zapravo bila riječ o pokretnoj, efemernoj infrastrukturi koju je činilo malobrojno stručno osoblje, kao i neprestana i bezuvjetna podrška lokalnog stanovništva. Najdulje se zadržala na mjestu obilježenom spomenikom, a u potpunosti je spaljena 1944. godine. Istraživanje u sklopu projekta podjednako je usmjereno na materijalne, ali i nematerijalne tragove, odnosno sjećanje na partizansku borbu, koje, kako navodi Horvatinčić, predstavlja nultu točku drežničke lokalne zajednice. Samo selo je u ratu višestruko propatilo – uobičajena je predaja da je bilo spaljivano sedam puta. Kako ističe Horvatinčić, narativi suradnje s partizanskom vojskom su izuzetno bitni, također i zbog recentnih pokušaja da se po etničkom ključu revidira povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Ne samo da je suradnja hrvatskog i srpskog stanovništva bila u temelju otpora fašizmu, nego su i žene predstavljale njegov ključni element. Također, i samo je lokalno stanovništvo u Drugom svjetskom ratu prošlo iskustvo izbjeglištva, pa je tako zabilježen boravak djece iz drežničkog kraja u Sloveniji.

Kako navodi Horvatinčić, protoarheološka istraživanja Drežnice započela su još šezdesetih godina, a ključni su u tom pogledu napori Jele Jančić-Starc, autorice monografije Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942-1944, objavljene 1971. godine u Zagrebu. No pored nadovezivanja na postojeće narative o NOB-u i lociranja već zabilježenih prostora, projekt Drežnica: tragovi i sjećanja nastoji istražiti i manja, dosad nezabilježena mjesta koja su važna lokalnom stanovništvu. Jedan od takvih lokaliteta je špilja korištena tijekom 1942. godine, u kojoj je pronađena neotvorena bočica morfija talijanske proizvodnje, materijal zaplijenjen od fašista. No istražujući područje Drežnice, tim je naišao i na neke druge, suvremene tragove: hranu i humanitarnu pomoć koju su današnji migranti i izbjeglice ostavljali po putu, krećući se nekadašnjim partizanskim teritorijem. Tako memorijalizirani prostori, koji i sami čuvaju uspomenu na izbjeglištvo, postaju lokacijama izbjeglištva, istaknula je Horvatinčić.

Što se lokalnoga stanovništva tiče, istraživački tim ga nastoji animirati i približiti mu istraživanje, pa je tako organizirana i pop-up izložba na kojoj su predstavljeni neki od pronađenih predmeta. Odnos Drežničana prema vlastitoj baštini najrječitije opisuje razgovor o glasovitoj skulpturi partizana – “Kosti”, kako ga od milja zovu prema autoru Kosti Angeliju Radovaniju. Kako navodi Horvatinčić, Drežničani s ponosom ističu da Kosta nema oružje, ali zato ipak ima – stisnutu pesnicu. “Tragovi i sjećanja” na antifašističku borbu, pokazuje ovaj projekt, ipak neće biti tako lako zameteni, a s njima ni otpor fašizmu današnjice koji je na području Drežnice i Gorskog kotara na neočekivan način doveo do preklapanja partizanske prošlosti i izbjegličke sadašnjosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako je i točno ono što na početku uvodnika zbornika Modern and Contemporary Artists’ Networks – An Inquiry into Digital History of Art and Architecture piše povjesničarka umjetnosti Ljiljana Kolešnik – da se, općenito uzevši, nije mnogo toga promijenilo u percepciji digitalne povijesti umjetnosti tijekom zadnjih pet godina – riječ je o tvrdnji koja vrlo skromno prikriva fantastične uspjehe njezinog istraživačkog tima okupljenog u istom periodu oko projekta ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja i aktivnosti proizišlih iz njega.

Riječ je o projektu koji je u periodu od 2014. godine kroz istraživanje tipova umjetničkog umrežavanja u 20. i 21. stoljeću izvršio pionirsku recepciju suvremenih digitalnohumanističkih rasprava i metoda u našem akademskom polju, i to u najboljem mogućem ključu – s punom sviješću o kontekstu, kao i metodološkim i ideološkim implikacijama prodora digitalnih pristupa u globalne akademske centre. Još su prve prezentacije rezultata projekta pokazivale izrazito ohrabrujuću razinu autorefleksije, kritičnosti, pa i političke investiranosti u smislu dijela odabranih tematskih fokusa, dok je angažiranje mladih znanstvenica i znanstvenika poput Nikole Bojića, Sanje Horvatinčić i Sanje Sekelj, čiji kustoski i znanstveni rad je izrazito polemički usmjeren prema kulturnoj i akademskoj matici, upućivalo i na promišljeni odnos prema dugoročnoj koristi za ovdašnju povijest umjetnosti.

Da ARTNET opravdano dobiva na međunarodnoj važnosti postalo je očito s prošlogodišnjom konferencijom Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, na kojoj su gostovale znanstvenice i znanstvenici iz Austrije, Rusije, SAD-a, Njemačke, Portugala, Španjolske, Srbije, Italije, Francuske, Velike Britanije, Danske i Mađarske, obuhvaćajući područja od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije. Kako smo već izvijestili na Kulturpunktu, gostujuće su sudionice na konferenciji tada zaključile da ARTNET-ovi znanstveni proboji nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da njegov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi.

Ovih dana dočekali smo i da istraživački rezultati ostvareni u okviru ARTNET-a dobiju svoju prezentaciju u tiskanom obliku. Publikaciju, koja nosi puno ime projekta, uredile su Ljiljna Kolešnik i Sanja Horvatinčić, a obuhvaća šest znanstvenih radova posvećenih različitim tipovima  umrežavanja aktera u polju vizualnih umjetnosti od početka 20. stoljeća do danas: Networking of Central European Artists’ Associations via Exhibitions. The Slovenian Art Association, Czech Mánes and Polish Sztuka in Zagreb in the Early 20th Century Irene Kraševac i Petre Šlosel, Between Art Nouveau and the Avant-Garde: The Personal (Ego) Network of Ivan Meštrović and the Map of Critical Reception of His Work during the 1910s Dalibora Prančevića, CIAM Network Visualisation – Detecting Ideological Ruptures in the CIAM Discourse Tamare Bjažić Klarin i Nikole Bojića, The Transition of New Tendencies from Neo-Avant-Garde Subculture to Institutional Mainstream Culture. An Example of Network Analysis Ljiljane Kolešnik, Between Creativity and Pragmatism: Structural Network Analysis and Quantitative Survey of Federal Competitions for Yugoslav Monuments and Memorial Complexes (1955–1980) Sanje Horvatinčić te Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective Željke Tonković i Sanje Sekelj.

Radovi pokazuju različite oblike korisnosti analize mreža za uočavanje kako osobnih putanja cirkulacije i recepcije – uz ukazivanje na neke manje poznate, a potencijalno važne rukavce, kao i slučaju Meštrovićeve osobne mreže (Prančević) – tako i strukturnih odnosa u pojedinim poljima, bilo da je riječ o iscrpnom prilogu proučavanju socijalističke memorijalne baštine u vidu analize strukture dosad slabo istraženih natječaja (tekst Sanje Horvatinčić) ili o promjenama u dinamici tzv. zagrebačke “nezavisne kulturne scene” na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite (Tonković i Sekelj). Potonji je tekst dobar pokazatelj da se u ARTNET-ovu okrilju odvija rad koji direktno doprinosi razumijevanju neposrednog kulturnog konteksta i polja u kojem djeluju dan-danas noseće umjetničke organizacije i udruge u kulturi.

Tonković i Sekelj svoje su istraživanje temeljile na rezultatima anketnih upitnika koje su ispunjavali pripadnice i pripadnici zagrebačke nezavisne scene. Prikupljena građa navodi ih na zaključak da su interakcije u nezavisnoj kulturi tijekom devedesetih, uslijed gubitka infrastrukture i prostora koji su u prethodnom razdoblju bili strukturna čvorišta mreže aktera, bile pretežito vođene atomiziranim, osobnim vezama, uz uočljiv manjak šire, sistemske suradnje i komunikacije. U tom smislu nezavisna kultura 90-ih obilježena je izrazitom nestrukturiranošću i raspršenošću, nedostatkom centralnih aktera oko kojih se polje formira. Prelaz u dvijetisućite gura, međutim, jednu skupinu u prvi plan: kolektiv WHW – Što, kako i za koga?: “Sudionici u istraživanju često su povezivali propulziju i naglu ekspanziju scene od dvijetisućitih nadalje s formiranjem kustoskog kolektiva WHW, točnije s prvom izložbom koju su organizirale nezavisne kustosice”, navode autorice. Ne samo da je izložba Što, kako i za koga?, organizirana povodom 152. godišnjice objavljivanja Marxovog Komunističkog manifesta “na inicijativu Arkzina i njegovog glavnog urednika Dejana Kršića“, svojim ekstenzivnim programom i mrežom suradnica i suradnika bila važan katalizator umrežavanja na nezavisnoj sceni, nego su suradnja i kolektivni rad ostali osnovnim principima WHW-ovog rada, upravo kao odgovor na potrebe polja.

Važnost WHW-a za mrežu ovdašnjih nezavisnokulturnih aktera, ali i za njihovo međunarodno povezivanje potvrđuje i vizualizacija suradničke mreže kolektiva u periodu između 2000. i 2006. godine, koju čine 56 izložbi i 51 diskurzivno događanje oko kojih je okupljeno čak 400 pojedinaca i 50 umjetničkih organizacija i skupina, domaćih i međunarodnih. Čak je i iz ovih površnih pokazatelja sasvim jasno da je riječ o uistinu nosivom elementu današnje nezavisne kulture u Hrvatskoj, koja se, kako pokazuju Tonković i Sekelj, s prijelazom u novo tisućljeće i političkim promjenama počinje izrazito strukturirati oko udruga, kustoskih kolektiva i suradničkih platformi.

I premda Tonković i Sekelj možda u svojem članku ne donose teze koje će znatno promijeniti shvaćanje procesa kojima se bave, riječ je o vrlo korisnom prikazu njihovih strukturnih odlika, dok naglasak na WHW-ovoj funkciji daje akademsku težinu kritikama upućenim institucijama koje taj kolektiv uglavnom zanemaruju. Tomu, uostalom, dugujemo i činjenicu da, dok čitavo polje priznaje presudnu ulogu WHW-a, dok i najrecentnija akademska istraživanja podcrtavaju taj dojam sâmih aktera, taj kustoski kolektiv je “vani cijenen, doma skvoter”, kako je povodom njihovog “preuzimanja” Kusthalle Wien pisala Ivana Pejić. Hoće li WHW ikada od ovdašnjih institucija dobiti podršku kakvu zaslužuje danas je, ako išta, samo sve više upitno. No dok god postoje vrijedni istraživači i istraživačice poput onih okupljenih oko projekta ARTNET, bar znamo da ozbiljnih argumenata za zagovaranje boljeg odnosa prema nezavisnoj kulturi neće nedostajati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako pisati o artefaktima bez povijesti? Takvo što se čini nemogućim – temelj je shvaćanja bilo kojeg predmeta njegova povijesna kontekstualizacija ili, bolje, njegova historizacija. Ipak, ovo banalno, retoričko pitanje na specifičan se način prelama na ovim prostorima: govorimo li o kulturnim artefaktima socijalističke Jugoslavije, moglo bi se reći da je njima povijest kao jugoslavenska povijest oduzeta. Ostavljene da lebde u povijesnom vakuumu, naplavine koje dugujemo razdoblju od 1945. do početka 90-ih dostupne su nam prije kao skup individualnih, plošnih fragmenata, bez okvira koji im daje volumen, koji razotkriva njihovu povezanost u jednom kompleksnom povijesnom obzoru Jugoslavije. Posebno je to očito u slučaju književnosti, odnosno načinu na koji je ona povijesno artikulirana u sklopu akademskog proučavanja i obrazovanja. Njome, naime, u potpunosti dominira nacionalni model, pa je tako neupitno govoriti o nekom autoru ili autorici isključivo kao hrvatskom književniku ili hrvatskoj književnici, o književnosti 20. stoljeća kao hrvatskoj književnosti, o hrvatskom pjesništvu, prozi ili drami. Premda nacionalni kontekst predstavlja bitnu razinu (samo)razumijevanja ovdašnje književnosti i kulture, on nije ni izbliza dovoljan – štoviše, svođenje na njega često upravo izobličuje predmet analize, kao što je u neprocjenjivoj knjizi Avangarda Krležiana – pismo ne o avangardi na Krležinom primjeru pokazao beogradski teoretičar Predrag Brebanović.

Upravo ta činjenica da nam je bio potreban netko “izvana” da nam ključno književno čvorište vrati njegovom neophodnom jugoslavenskom kontekstu predstavlja jednu tipičnu značajku osmoze znanja u našoj postsocijalističkoj, antikomunističkoj sadašnjosti – za shvaćanje kulturnih artefakata i fenomena 20. stoljeća, osobito onih koji pripadaju Jugoslaviji, sistemski nam je potreban oslonac izmještenog gledišta, udaljenog, tuđeg pogleda. Jedan takav vrijedan pogled omogućio nam je Behzad Khosravi Noori, umjetnik iranskog podrijetla baziran u Stockholmu, čija izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu rasvjetljava možda i najpoznatiji jugoslavenski kulturni izvozni proizvod, smještajući ga u širi kulturni, društveni i geopolitički kontekst, s naglaskom na Pokret nesvrstanih.

Izložba je izvorno realizirana u Kunsthalleu u sklopu Marabouparken u Sundbybergu, na sjevernom obodu Stockholma, odakle je stigla i u Konstmuseum u Malmöu, gdje se zadržala do 8. rujna. Činjenica da je doživjela dvije švedske adrese te da je Nooriju pripao privilegij samostalne izložbe u gradskoj instituciji pretežito orijentiranoj na povijesne tematske preglede govori nešto o statusu njezinog predmeta: poput Khosravi Noorijevog Irana, Švedska je jedna od zemalja u kojoj je Profesor Baltazar doživio širu recepciju – štoviše, kako u katalogu navodi Rebecka Katz Thor, i dan-danas je dostupan na on-demand platformi nacionalne televizije. Taj kulturno-geografski trokut Baltazarove cirkulacije koji nastanak ove izložbe ocrtava ujedno je polazište jednog od njezinih osnovnih interesa – kako iz perspektive te mreže višestrukih konteksta ispisati izmještenu povijest jednog kulturnog artefakta, povijest koja izmiče monokontekstualnom, nacionalnom okviru.

Upravo se na toj promjeni planova i perspektiva, na naglašavanju rubnog i nevidljivog temelji sadržaj Khosravi Noorijeve izložbe. Pretvaranjem, primjerice, jedva primjetnih, pozadinskih plakata iz scenografije Baltazargrada u samostalne izloške postavljene na zidove Kunstmuseuma Khosravi Noori naglašava suptilne načine na koji je jedan animirani film za djecu upućivao na domaći i međunarodni umjetnički kontekst, bilo da je riječ o apstrakciji koja priziva radove exatovaca, bilo o prepoznatljivim referencama na Warhola. Svjestan da je pored sadržaja nužno uputiti i na stražnji plan proizvodnje, Khosravi Noori će u istom dijelu izložbe istaknuti ulogu ženskog rada na Baltazaru, koji je pretežito bio ograničen na “sekundarne” umjetničke zadatke poput koloriranja. U tom okretanju ka kontekstu nastanka i produkcije Profesora Baltazara krije se vjerojatno najvažniji dio ove izložbe, jer ona se temelji na uistinu vrijednom istraživačkom radu koji je Khosravi Noori proveo u suradnji s nekima od najrelevantnijih stručnjakinja i stručnjaka za povijest kulturnih i umjetničkih praksi u Jugoslaviji, kao i za njihov širi društveno-(geo)politički okvir: povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, filmologom Nikicom GIlićem, kustosicom Jovanom Nedeljković, povjesničarom Tvrtkom Jakovinom i drugima.

Središnje mjesto kontekstualizacije Baltazara dva su Noorijeva filma – jedan posvećen Zagrebačkoj školi animiranog filma iz koje je “crtić” ponikao, drugi hladnoratovskom okviru kulturne proizvodnje, s osobitim naglaskom na Pokret nesvrstanih – koji se kontinuirano prikazuju u jednoj od prostorija. Khosravi Noorijeve sugovornice i sugovornici ocrtavaju kolažnu, gdjegod možda i fragmentiranu, ali uvijek produbljenu i zanimljivu sliku kulturnog i vanjskopolitičkog pejzaža u kojem se Profesor Baltazar jasno nadaje kao jugoslavenski artefakt čiji se puni značenjski slojevi aktiviraju tek u susretu s koordinatama poput raskida Tito–Staljin, jugoslavenskog moderniteta i modernizma ili kompleksne dinamike Nesvrstanih.

Potonja je, uostalom, i odgovorna za postojanje izložbe, jer Baltazar dolazi u postrevolucionarni Iran kao dio geopolitičkog pozicioniranja tijekom Iransko-iračkog rata 80-ih. Rat je, povjesničar Tvrtko Jakovina navodi u jednom od filmova, jedno od najvećih iskušenja za Pokret nesvrstanih, budući da je riječ o sukobu dviju njegovih članica. Sekularni je Irak u tom trenu bliži Jugoslaviji kao važan ekonomski partner, pa i Iran nastoji razvijati ekonomske i kulturne veze s tom ključnom članicom Pokreta, dio čega je i “uvoz” Profesora Baltazara. Upravo tih 80-ih godina u Iranu odrasta i Khosravi Noori, koji svoj neočekivani susret s Baltazarom ovom izložbom pretvara u fragment jedne pripovijesti potpuno izbrisane iz uobičajenih, apstrahiranih i dehistoriziranih refrena o njegovom međunarodnom uspjehu.

Tema nevidljivosti dodatno se raslojava u značenjskom središtu izložbe – instalaciji Spomenik nevidljivom građaninu, temeljenoj na epizodi Martin na vrhu. U njoj se, naime, naslovni stanovnik Baltazargrada suočava s neobičnim problemom: nitko ga od njegovih sugrađana ne primjećuje, za njih je naprosto – nevidljiv. No nakon što po Profesorovom naputku Martin napusti grad, najednom svi počinju uočavati njegovu odsutnost i daju se u potragu za njime. Ne mogavši ga pronaći – Martin je sreću našao na vrhu jedne planine – Baltazargrad mu podiže spomenik koji se, međutim, sastoji od praznog postolja jer nitko ne zna kako Martin izgleda. Dovitljivo povezujući fikcionalni spomenik sa širim pitanjima pamćenja, građanstva, političkog djelovanja, ali i s konkretnom temom jugoslavenske memorijalne plastike koja također biva ili fizički uništena ili izbrisana iz današnje službene politike sjećanja, Khosravi Noori konstruira vlastitu verziju Spomenika nevidljivom građaninu, i to u obliku – dječjeg igrališta.

Kako u tekstu Sinegdoha, Jugoslavija, uvrštenom u katalog izložbe, pojašnjava Sanja Horvatinčić, riječ je o instalaciji koja nosi niz zanimljivih konotacija. Kao važan dio modernizacije dječjeg slobodnog vremena i igre, “dječja igrališta”, piše Horvatinčić, “jedan su od elemenata urbanog oblikovanja koji može biti shvaćen kao metafora promijenjenih društvenih okolnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji.” Važan interpretativni moment Horvatinčić uspostavlja povezujući otvorenost strukture Spomenika s ogoljelošću propadajućeg memorijalnog kompleksa na Petrovoj gori, koja razotkriva kako su “‘djeca postkomunizma’, koju su rat 1990-ih i proces privatizacije lišili osnovnih sredstava za proizvodnju, prisiljena krasti simbole vlastite emancipatorne prošlosti.” Stvarajući, dakle, prostor za igru obilježen ovakvim značenjskim slojevima, Khosravi Noori prazno mjesto “nevidljivog građanina” nastoji konstruirati istovremeno i kao utopijsko, emancipatorno polazište koje posjetitelji izložbe – ili točnije, njihova djeca – mogu zauzeti kao svoje.

Izložba Profesor Baltazar i spomenik nevidljivom građaninu poticajan je doprinos povratku naših kulturnih fragmenata njihovoj povijesti. Srećom, nakon gostovanja u Temišvaru, sljedeće će godine konačno doći i na svoje “izvorište” – sredinom 2020. godine predviđeno je njezino gostovanje u Zagrebu. Uzevši u obzir trenutnu društvenu konstelaciju, izuzetno će zanimljivo biti pratiti javnu recepciju: mjera izobličavanja njezinog sadržaja bit će mjera problema koje izložba informirano i studiozno tematizira. U tom smislu, moglo bi se reći da je ona unaprijed uspjela u svom naumu da posredstvom vanjskog gledišta razotkrije cenzurirajuće učinke društvenog konsenzusa o jugoslavenskoj povijesti. Činjenica pak da je izložba nastala u suradnji s nizom ovdašnjih stručnjakinja i stručnjaka koji hrabro i artikulirano govore o njezinim temama pokazuje, srećom, da itekako postoje lokalni glasovi sposobni proizvoditi napukline u tom pogubnom konsenzusu.