Održana u rujnu 2005., Operacija:grad okupila je organizacije i inicijative koje su privremeno oživjele napušteni kompleks tvornice Badel, pretvarajući ga u eksperimentalni prostor kulturnih praksi koje ukazuju na potrebu za novim kulturnim politikama i modelima upravljanja prostorima. Tijekom deset dana izložbi, diskusija, koncerata i urbanih intervencija, manifestacija je otvorila pitanje strukturne nejednakosti nezavisne i institucionalne kulture, ističući pritom potrebu za infrastrukturom koja bi omogućila njezino održivo djelovanje. Operacija:grad bila je jedan od prvih koordiniranih pokušaja da se nezavisna scena politički pozicionira i zajednički artikulira zahtjeve prema gradskoj vlasti za sustavno ulaganje u prostore kulture, o čemu su neki od aktera već govorili u intervjuu objavljenom na ovom portalu.

Tribina je otvorena naizgled jednostavnim pitanjem: “Što je za vas grad i što je grad danas?” Boris Bakal istaknuo je kako grad općenito promatra kao prostor hipertekstualnosti te da ga je Operacija:grad 2005. kao takvog i utjelovila. Članovi organizacija u to su se vrijeme okupljali oko Multimedijalnog instituta, odnosno kluba MaMa koji je bio središnje mjesto razmjene znanja, ideja i potreba tadašnje nezavisne scene. Tomislav Medak pak grad opisuje kao proizvod masovnog društva u kojem iskustvo nije posredovano zajedničkom kulturom nego razmjenskom ekonomijom. Naglasio je i djelatnu moć institucija te potentan prostor frikcije koji nastaje sudarom istih tih institucija i potreba društva, čemu zaposjedanje Badela i svjedoči.

Dva desetljeća kasnije, prisjećanje na Operaciju:grad navodi na promišljanje o transformaciji grada i postavlja pitanje gubi li grad kao urbani prostor na svojoj kulturološkoj i/ili organizacijskoj snazi. Na samoj tribini o tome nije bilo mnogo riječi pa je ostalo otvoreno pitanje jesu li se, i koliko, pogledi sudionika na grad u međuvremenu promijenili. Možda je to tema koju bi, u nekom drugom kontekstu, valjalo razmotriti kroz perspektive i iskustva novih aktera scene.

Za razumijevanje konteksta Operacije:grad nužno je pak osvrnuti se na političku situaciju u Zagrebu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Kako je opisuje Medak, dominantno nacionalistička kulturna politika bila je usmjerena na reprezentativnu kulturu i kanon, s fokusom na muzeje, film i književnost, dok su alternativni pravci ostajali marginalizirani. U takvoj klimi gotovo da nije bilo prostora za infrastrukturu avangarde ili socijalističkog modernizma, čiji su akteri bili istisnuti iz institucionalnog sistema. Istovremeno, propadanje industrije, popraćeno trgovinom državnim nekretninama, ostavlja za sobom zanemarene objekte u kojima scena pronalazi potencijalna rješenja.

U tom je kontekstu nezaobilazna figura Milana Bandića, koji je imao presudnu ulogu u razdoblju kada se intenzivno zagovaralo rješavanje prostora za nezavisnu kulturu. Iako je odnos scene i gradonačelnika od inicijalnog interesa za suradnju prerastao u otvoreni sukob, sveukupni napori ipak su na koncu rezultirali otvaranjem prostora u kojem se održao i ovaj razgovor: četiri godine nakon održavanja Operacije:grad osnovan je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade kojim zajedno upravljaju istoimena organizacija i Grad Zagreb.

Po pitanju današnje političke situacije, razgovor se fokusirao na dostupnost prostora za kulturnu produkciju, a Bakal je posebno istaknuo postojanu napetost između zagrebačke gradske vlasti i nacionalne politike. U pogledu uloge Grada, zaključak tribine jest da od strane gradske vlasti postoji interes za rješavanje pitanja prostora za nezavisnu kulturu, iako sudionici nisu pretjerano optimistični oko brzine i opsega samih promjena. Određeni pomak dogodio se 2023. osnivanjem gradske ustanove Novi prostori kulture. No, kako ističe Burlović, NPK je po modelu upravljanja tek još jedna ustanova u sustavu, iako programski pokazuje senzibilitet prema nezavisnoj sceni, dok pitanje prostora za produkciju i dalje ostaje otvoreno.

Sudionici tribine neprestano su naglašavali koliko je kolektivizam bio ključan u planiranju i provedbi Operacije:grad. Još mnogo prije same intervencije, akteri zagrebačke nezavisne scene kroz policy forume razmjenjuju znanja, artikuliraju potrebe i koordiniraju pristupe, a kroz projekt Nevidljivi Zagreb Platforma 9,81 pronalazi napuštene, mahom industrijske, objekte prikladne za prenamjenu u prostor kulturnog eksperimenta. Upravo je zajednička aktivnost stvorila okvir u kojem je scena mogla djelovati učinkovito i strateški. Danas, potaknuta sličnim ali i novim problemima s kojima se nezavisna kultura susreće, kolektivna akcija ponovno je uvjet za preživljavanje. 

Pred kraj tribine sudionici su se prisjećali izvedbi i radova koji su bili izvedeni i predstavljeni u Badelu. Iako sjećanje polako blijedi, svi su se prisjetili performansa Siniše Labrovića Stado.org i rada Mladena Stilinovića Staviti na javnu raspravu. Janja Sesar, tada urednica Kulturpunkta, prisjetila se ploče s ispisanim tekstovima koja je služila kao analogni portal i reklama mladog medija. Iz publike su pritom pristizale kratke anegdote – o hranjenju leptira bananama ili danas nezamislivoj izvedbi simulacije potresa u zgradi Badela – koje su zaokružile prisjećanje na razdoblje u kojem se oblikovala suvremena nezavisna scena.

Dvadeset godina kasnije, Operacija:grad ostaje podsjetnik da su pomaci u kulturnom prostoru podjednako rezultat kolektivne imaginacije i političke odluke. Pred kulturnim radnicima_ama danas stoji isti izazov – kako ponovno osmisliti prostor zajedništva i djelovanja u vremenu koje traži nove oblike solidarnosti?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako stoji u najavi događaja, “prva Operacija:grad održana je u rujnu 2005. godine u napuštenom kompleksu bivše tvornice Badel, u organizaciji 26 organizacija iz područja kulture i mladih”. Njihova misija bila je problematizirati nedostatak prostora za kulturu i mlade u Zagrebu, “te tražiti od vlasti Grada Zagreba da se politički investira u razvoj novih prostora za nezavisnu kulturu te principe sudioničkog upravljanja tom kulturnom infrastrukturom.

Tako je započela kampanja kojom je 2006. osnovan Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade (današnja udruga Operacija grad) koji okuplja organizacije iz inicijative, a 2008. je kao rezultat kampanje osnovan Pogon – zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, kao ustanova čiji su suosnivači i suupravljači Savez za centar/Operacija grad i Grad Zagreb.”

Središnji dio programa proslave uključuje razgovore u Pogonu Jedinstvo posvećene počecima organizacije, njenim ciljevima te aktualnim zbivanjima u području nezavisne kulture. Prva tribina održat će se u ponedjeljak 20. listopada pod nazivom 20 godina od Operacije:grad i gdje su prostori za kulturu u Zagrebu danas u moderaciji Vatroslava Miloša. Sudionici_e tribine su Boris Bakal (Bacači sjenki), Sanja Burlović (AKC Attack), Tomislav Medak i Janja Sesar (Pogon). Nakon razgovora u 17:30, u 19:45 sati održat će se performans In Memoriam Actualis Marije Bajo.

U utorak, 21. listopada u 18 sati na rasporedu je tribina pod nazivom Povratak otkazanih u moderaciji Matije Markovčić, uz sudjelovanje Damira Bartola Indoša, Ane Kutleše (BLOK), Siniše Labrovića i Ivane Pejić (Kurziv). Program će isti dan zaključiti predstava Bitka na Neretvi u produkciji udruge Bacači sjenki.

Labrovićev performans Zastave svih zemalja, ujedinite trebao je biti izveden na otkazanom Oglede festivalu u Velikoj Gorici, no u organizaciji Operacije grad izvedba se seli na glavni zagrebački trg. Performans kreće u subotu u 11 ujutro na Trgu bana Josipa Jelačića.

Više detalja pronađite ovdje.

Priča o Attacku formalno počinje osnutkom Autonomne tvornice kulture – Attack! 1997. godine u Zagrebu, a udruga je uselila u prostor bivše tvornice lijekova Medika, s čijim se imenom kolokvijalno često poistovjećuje, krajem 2008. godine. Godinu dana kasnije, udruga potpisuje ugovor o korištenju prostora Medike na temelju kojeg i dalje plaća najam i režije unatoč tome što je istekao još 2011. godine. Rok ugovora na dvije godine određen je zbog očekivane izgradnje Kongresnog centra na istoj lokaciji, o kojem se počelo raspravljati još 2004. godine. 

Natječaj za spomenuti kongresni centar proveden je i financiran 2005. godine, a skoro 20 godina kasnije i dalje nije realiziran. Ipak, prostor kompleksa bivše tvornice Medika u Generalnom urbanističkom planu određen je kao dio područja turističke namjene na kojem se omogućuje izrada gradskog projekta – Kompleks kongresnog centra. Zbog toga, prema mišljenju Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada (danas Ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje), na njemu nije moguće izvoditi značajnije zahvate, izuzev poduzimanja “nužnih mjera hitnih intervencija i sanacija u svrhu sprječavanja daljnjeg propadanja objekta i mogućnosti urušavanja krovišta i nosivih zidova”. U međuvremenu, dotrajalost infrastrukture Medike više ne zadovoljava minimalne tehničke uvjete za rad, a već kompliciranu situaciju dodatno su otežala strukturna oštećenja koja je prostor pretrpio u potresu i nakon poplave 2020. godine. 

 “Odmah nakon potresa bili su statičari i napravili procjenu. Kompleks Medike građen je u različitim etapama, pa je prema tome i kvaliteta izgradnje po određenim dijelovima drugačija. Dio koji su koristili cirkuski umjetnici je oštećen u potresu i nije za upotrebu dok se drugi dijelovi mogu koristiti, a kao posljedica potresa i obilnih kiša, uništio nam se krov na galeriji gdje je sad rupa”, pojašnjava Burlović. Njena je zamjerka što unatoč brojnim apelima Gradu, nije postignut značajan pomak, a udruga ne može sama financirati troškove sanacije prostora, niti je za to ovlaštena.

Javni apel koji je Attack uputio gradskoj upravi nakon policijske racije samo je posljednji u nizu pokušaja da udruge dobiju odgovor na pitanje o budućnosti prostora u kojem provode programe financirane, između ostalog, iz javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, i za koji redovito podmiruju dospjele obaveze. Dvadeset dana kasnije, upravitelj zgrade, Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, postavlja oznake o opasnosti od urušavanja po cijelom kompleksu. 

Gradskom uredu za upravljanje imovinom i stanovanje poslali smo upit o izvidima na temelju kojih je postavljena obavijest, kao i tome što Grad kao vlasnik prostora namjerava poduzeti u omogućavanju njegovog sigurnog korištenja. Od gradske Službe za informiranje i medije primili smo odgovor koji prenosimo u cijelosti:

“Prilikom prvog preliminarnog pregleda zgrada nakon potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu, kompleks Jukićeva – Pierottijeva 11 označen je narančastom oznakom kao privremeno neuporabljiv s preporukom detaljnog pregleda i mjera hitne intervencije koje su provedene odmah nakon potresa. Stanje zgrade utvrđeno je Elaboratom o stanju konstrukcije zgrade u travnju 2021. te je podnijet zahtjev za konstruktivnu obnovu koji se vodi pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. S obzirom na dugotrajnost navedenog postupka te nepredvidive vremenske uvjete kao i činjenicu da se unutar kompleksa nalaze prostori koji se i dalje koriste, Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, koje je upravitelj zgrade, naručilo je izradu i postavljanje znakova upozorenja od opasnosti od urušavanja na objektima. Znakovi su postavljeni na vidljiva mjesta unutar kompleksa i na svim ulazima kako bi se upozorilo prolaznike i korisnike na potencijalnu opasnost.”

Unatoč dugogodišnjim problemima sa sanacijom štete u prostoru koji koristi, gradska uprava opetovano ne reagira na apele udruge, zbog čega se stječe dojam da Attack trajno ostaje zaključan u labirintima gradske birokracije. Kad je riječ o očekivanjima od Grada, Burlović se vraća na nužnost izmjene GUP-a, bez kojeg nema pomaka u rješavanju pravnog statusa korisnika i sanaciji Medike. “Attack želi da se tamo stvore uvjeti za normalno funkcioniranje, da nam se omogući nesmetan i legalan rad, jer se u protivnom ugrožavaju svi naši programi koje nemamo gdje realizirati”, ističe. Stavljajući borbu za prostor u kontekst izmjene vlasti od “Bandićeve administracije do aktualne”, Burlović komentira da “bi bila velika ironija da baš ova trenutna vlast koja se diči svojim kulturnim politikama i razvojem urbane kulture, ugrozi našu egzistenciju po pitanju infrastrukture”.

Nove izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana najavljene su na 22. sjednici Gradske skupštine 27. travnja 2023., a u kontekstu Medike nabrojeni ciljevi javnih potreba te “preispitivanja i osiguranja potrebnih kapaciteta sadržaja javne i društvene namjene”, naslućuju mogući korak ka pravnom razrješenju aktualnih problema. Isti ciljevi istaknuti su i na posljednjoj, 35. sjednici Gradske skupštine održanoj 27. lipnja, na kojoj je najavljena javna rasprava o prijedlogu izmjena GUP-a. Prijedlog izmjena objavljen je već idućeg dana, 28. lipnja, kada je otvorena i javna rasprava u sklopu koje će se svi prijedlozi i primjedbe primati do 12. srpnja.

S ovim razvojem događaja, otvara se i pitanje nastavka rada udruga koje koriste prostore u Pierottijevoj 11 i provedbi njihovih programa za vrijeme potencijalne obnove prostora koje bi izmjene GUP-a konačno omogućile. U tom kontekstu Burlović ističe da smještanje udruge u “institucionalizirani” prostor nije rješenje. “Ne znam koje je idealno rješenje u vezi sanacije, a istovremeno nesmetane provedbe naših programa, mislim da je predaleko planirati i pričati o nečemu na razini što bi bilo kad bi bilo. Prvo Grad treba pokazati volju da se krene rješavati situacija u tom smjeru, a onda možemo razmišljati i planirati”, zaključuje. 

Najavljena promjena GUP-a tek je prva pretpostavka za rješavanje nesigurnih i nepovoljnih uvjeta u kojima korisnici Medike djeluju više od desetljeća, a preostaje vidjeti hoće li biti praćena i drugim koracima koji će osigurati razvoj ovog prostora kao autonomnog društveno-kulturnog centra. 

Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe koji ju pozicioniraju u polju civilnog društva te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Autonomni kulturni centar nastao je 1997. godine, pokrenut kao Autonomna tvornica kulture od strane aktivista tadašnjeg Zagrebačkog anarhističkog pokreta i Antiratne kampanje Hrvatske. I dan-danas postoje u Attacku ta neka dva pola, jedan NGO-ovski, drugi više anarho, iako ne baš anarho jer ako si u tim nekim strukturama – onda nisi anarho. Takvo nas razmišljanje prati već 20 godina jer se u to vrijeme u Hrvatskoj nije moglo ni na koji drugi način djelovati nego kroz organizaciju civilnog društva, da bi se moglo doći do prostora i raditi neke stvari. Tako je Attack i nastao. Prvi pokušaj skvotiranja bila je Kuglana gdje se zajedno s ekipom iz Močvare (tada se nisu tako zvali) krenulo u skvotiranje, mislim da je to bilo 1995. no to je neslavno propalo. Kada su ljudi tražili od Grada da im se da taj prostor, Grad je jednostavno rekao da ne može dati prostor zbog toga jer oni nisu pravna osoba nego su pojedinci, privatne osobe. U tom se trenutnu zapravo shvatilo da se treba usustaviti odnosno oformiti kao organizacija i tu je onda uletjela Antiratna kampanja. Oni su već neko vrijeme plivali u tim vodama i na taj način su zapravo oformili Autonomnu tvornicu kulture. S druge strane oformio se URK. 

Glavni programi danas su vezani uz klub Attack koji je najprepoznatljiviji po glazbenim programima. Ljudi uopće ne percipiraju da su programi Attacka i program galerije, knjižnice, različiti edukativni programi, pa onda FAKI – Festival alternativnog kazališnog izričaja, pa razne produkcije i kazališne, filmske, vizualne rezidencije. Osim toga radimo programe s djecom, migrantskim zajednicama i izbjeglicama, programe s kvartovskim zajednicama, međunarodne i nacionalne suradnje. To je što danas radimo. FAKI je nastao prije 26 godina kao prvi takav festival koji je zapravo htio ukazati da postoji izvaninstitucionalno kazalište i da ne treba sve biti pokriveno žirijem, prvi festival koji je doveo performans na ulice. Većina ljudi koji su bili oko Attacka po gradu su radili različite akcije i tako je nastao FAKI. Nakon toga su se počeli razvijati svi drugi festivali koji su danas puno vidljiviji nego što je FAKI. FAKI je i dalje ostao u tom svom undergroundu i u nekoj niskobudžetnoj sferi (na što nas prisiljava uveliko i nova politika Ministarstva kulture i medija, koja svake godine reže i tako mali proračun).

Potom, Fade IN je nastao u Attacku. Oni su se kasnije odvojili i napravili svoju organizaciju radi lakšeg upravljanja i zbog toga što su odlučili ići nekim potpuno drugim smjerom. Više nisu imali misiju i viziju kao što je imao Attack. Pa je tu počeo i ZMAG, pa su i oni napravili svoju organizaciju… Onda Libra Libera, Cirkorama… Velik je broj projekata koji su nastali u Attacku pošto je Attack uvijek imao misiju da bude platforma za različite ideje, pa onda ako neka ideja ili projekt preraste Attack odnosno krene u drugom smjeru, taj projekt postane sam svoja udruga. Revija amaterskog filma (RAF) je također bila unutra u partnerstvu s Postpesimistima koji su se kasnije odvojili kao samostalna udruga. Možemo reći da je i Restart bio neki spin-off pošto je Oliver Sertić isto izašao iz Attacka. 

Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem društvenom polju? 

Kulturni projekti uvijek su bili povezani s politikom zauzimanja prostora… Ako zauzmeš prostor da bi tamo radio programe, meni se čini da je to dosta povezano s društvenim djelovanjem kroz kulturu. Clubture su oformila 2000. četiri tadašnja zagrebačka kluba koja su imala svoj prostor: Mama, Močvara, KSET i mi. Tada je KSET bio aktivan na civilno-kulturnoj sceni, poslije se povukao vjerojatno zato što imaju potpuno drugačiji način djelovanja kao studentska udruga. Attack je jedan od klubova koji su pokrenuli Clubture koji se kasnije razgranao kao mreža po cijeloj Hrvatskoj. Najvažnije je oduvijek bilo pitanje prostora. Od kada djelujemo to nam je pitanje bilo prvo i osnovno i tijekom 25 godina rada još uvijek ga nismo riješili. Pitanje prostora za rad nezavisnim organizacijama, kolektivima, inicijativama, prostor koji će biti društveno kulturni centar, kao bi se to danas nazvalo, ali ne komercijalan već otvoren raznim inicijativama, organizacijama i kolektivima bez profitne orijentacije. S tim da bi bilo genijalno da bude samoodrživ, kao što postoje primjeri vani. 

Glavna kampanja/inicijativa u kojoj smo sudjelovali traje još od Saveza za centar za nezavisnu kulturu i mlade, tada se tako zvala. Tu su bili Mama, Močvara, mi, Zagreb – kulturni kapital 3000 gdje su bile razne udruge, pa Mreža mladih Hrvatske i Clubture. Nakon toga oformio se Savez udruga Operacija Grad, nakon što je u Badelu bilo veliko događanje koje je trajalo deset dana. To je bilo 2005. godine. Pošto ni Močvara ni Attack ni Mama nisu imali riješeno prostorno pitanje, išlo se zagovarati za pojedinačne klubove, ali i za javni zajednički društveno kulturni centar koji je danas zapravo Pogon.  Ali Pogon ne može zadovoljiti potrebe cjelokupne scene u Zagrebu tako da smo opet nigdje. U principu, te kampanje i zagovaračke aktivnosti su tijekom svih tih godina rodile jako malo uspjeha, nažalost. Možda zato što je u Zagrebu to jednostavno bilo nemoguće s onakvom strukturom na vlasti išta postići. Možda bi bilo bolje da živimo u nekoj razvijenijoj županiji, recimo Međimurju.

Uključili smo se i kad je krenulo s radom Pravo na grad u aktivnosti prije i oko Varšavske. Pravo na grad je proisteklo iz ove naše inicijative zagovaranja za prostor samo nam se priključila onda i Zelena akcija te se onda krenulo u smjeru zagovaranja za javne prostore i javna dobra i tek onda se Pravo na grad oformilo kao samostalno organizacija. Također, kad je 2015. godine počela humanitarna kriza i otvorila se balkanska ruta povezali smo se jače s Centrom za mirovne studije, iako smo i prije bili povezani jer je CMS koristio infrastrukturu Attacka i bio je član Attackove platforme. Uključili smo se u koordinaciju inicijative Dobrodošli. To nije kulturna scena već više ljudsko-pravaška, tako da smo se i tamo u zadnjih par godina dosta aktivirali.

U kakvom je statusu i stanju danas Medika? Kako se njome upravlja i tko sve koristi prostore?

Medika je danas u gotovo istom statusu kao na samom početku korištenja prostora. Ugovor je istekao, Grad ga ne može produžiti jer prostor ne zadovoljava minimalne tehničke uvjete, a nakon potresa stanje je još gore. Minimalni tehnički uvjeti se ne mogu postići budući da se treba investirati veća količina novaca u Mediku, a da bi se to moglo napraviti treba mijenjati GUP jer po GUP-u stoji da će na prostoru gdje je Medika Grad izgraditi kongresni centar, koji se pak neće nikad izgraditi. I tako se vrtimo u začaranom krugu, iako se i vlast u Zagrebu promijenila, mi iz začaranog kruga nismo izašli.

U potresu je stradalo jedno čitavo krilo u Medici – prostor koji su koristile razne organizacije i kolektivi cirkuskih umjetnika/ca, a koji je i nama bio važan budući da smo tamo imali izvedbe predstava, programe za djecu. Attacku je stradao prostor Hacklaba i sobe za goste, a ostali dijelovi Medike svako toliko popuštaju pod velikim količinama kiše, krov galerije nam prokišnjava, kao i mnogi drugi krovovi u Medici.  

Jednim dijelom Medike upravlja Attack, a Savez udruga i građana/ki Pierottijeva 11 drugim dijelom, pa se onda zajednički dogovaramo na sastancima, nešto kao neformalna i nedefinirana platforma. Korisnici prostora su Attack sa svim svojim suradnicima/cama po pojedinim programima i prostorima (Galerija Siva, klub Attack, Filmski studio Medika, Infoshop/knjižnica Pipilotta) i različiti umjetnici/e (likovni, glazbeni, izvedbeni, interdisciplinarni i sl.) koji imaju prostore ateljea, glazbenih studija, radiona i slično.

Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada od početka do danas? 

Pa ne, nisu se desile. I dalje se udrugom upravlja Skupština, a kada se trebaju donijeti neke veće odluke tada se sazivaju veliki sastanci Attack-a. Postoje autonomni timovi koji rade na određenim programima, koji sami donose odluke koje su važne za te programe. Ako je pitanje prostora ili nešto tako važno, to se rješava na zajedničkom velikom sastanku Attacka mada bi se to terminološki zvalo skupština. S time što ne inzistiramo na svim onim formalnostima skupštine na koje nas zakon obvezuje, naša je unutarnja politika da svatko tko dođe na sastanak ima pravo odlučivanja, onaj koga nema ne može odlučivati. Odluke se donose konsenzusom budući da je dogovor da svi ljudi trebaju pristati na zaključak, to je to. Nema preglasavanja i nadglasavanja. Kada imamo problem u nekim programima takve se stvari raspravljaju na velikim sastancima i daju se prijedlozi, a prisutni donose odluku. Isto tako, ako se fizički ne susretnemo onda komuniciramo preko velike liste, slack platforme, whatsapp grupa ili video poziva. Imamo i koordinacijski odbor koji je više tehničke prirode. Dakle, isti su principi upravljanja od kad je organizacija osnovana.

U principu smo imali krizu kada je cijela civilna scena imala krizu, u periodu 1999.-2000. kada su se organizacije profesionalizirale, tada su generacije starih Attackovaca otišle, ne samo zbog toga već i zbog burnouta. Ostala je mlađa generacija koja je polako učila, da bi se tek godinama nakon toga profesionalizirali. A svako toliko imamo potrebu za novim ljudima. Kako Attack nije organizacija gdje su ljudi prvenstveno zaposleni, ne možemo se usporediti s drugim organizacijama. U Attacku je zaposleno nas par zbog toga što treba raditi papirologiju, administraciju, projekte, treba paziti na to sve. Dosta ljudi koji su aktivni u organizaciji imaju druge poslove i rade svoje programe, no oni su svi članovi skupštine. Svatko tko želi može biti član skupštine i donositi odluke. Kad imamo para na projektima, imamo više zaposlenih, a nekad kad nemamo, imamo ih manje. Bolje je kad imamo više zaposlenih jer onda je bolja organizacija i bolje ispunjavamo administrativne uvjete i sve ostalo. 

U suštini, zaposleni ljudi nisu core organizacije već su to oni najaktivniji, oni koji stalno dolaze na sastanke, trude se donositi odluke i osmišljavati smjer u kojem bi organizacija trebala ići. To je core i on je promjenjiv. Nekad je deset ljudi, a nekad pet. Najbitnija je volja i volonterski rad.

Marko Strpić u knjizi Naša priča: 15 godina Attacka! kaže da je do smjena generacija u organizaciji dolazilo kako su se osiguravali prostori za rad. Nakon osnivanja, prva smjena generacija se dogodila u Jedinstvu, a druga ulaskom u Mediku. Možemo li danas dakle govoriti o četvrtoj generaciji koja djeluje u Attacku? Strpić kao ključnu razliku među novim i starijim generacijama navodi izostanak političnosti, društvenog angažmana mlađih. Slažete li se s tim?

Ne slažem se, mladi sa sobom nose neke nove načine funkcioniranja i neke nove stvari koje ih zanimaju. Odbijam biti osoba koja će se sjećati devedesetih kao nečega “pravog” i jedino ispravnog i kritizirati mlade, jer nisu “dovoljno politični”. Na kraju, što to znači dovoljno politični? Postoji li neki izračun, koeficijent? Mislim da je ovo već peta ili šesta generacija mladih koji djeluju u Attacku, a njih 90 posto dolazi s punk scene koja njeguje načela antifašizma, prihvaćanja različitosti, rodne, seksualne, rasne, nacionalne, dobne, vjerske i svih drugih ravnopravnosti i prema tome se i oni vode u osmišljavanju programa. Inkluzija ranjivih skupina kroz kulturne programe je također nešto što je “politično”, suradnja na programima sa LGBTIQ zajednicom, ako i involviranje u rad organizacije pripadnika/ca te zajednice je isto nešto “politično”. Izložbe koje progovaraju o klimatskim promjenama, performansi i izvedbe o rodnoj ravnopravnosti i s feminističkim predznakom, kulturne politike… I tako dalje, da sad ne nabrajam i pokušavam dosegnuti neki koeficijent “političnosti” što je neko vijeće staraca iz devedesetih postavilo.

Na koji način dolazi do prijenosa organizacijskog pamćenja u smislu aktivnosti, programa i načela rada s generacije na generaciju? Koliko se novi ljudi uključuju u upravljanje i odlučivanje?

Djelomično sam odgovorila na to u prethodnim pitanjima. Uključivanje novih generacija se uglavnom dešava direktnom komunikacijom s mladima koji su i tako aktivni na punk, manje dub ili trance sceni, ili su pak umjetnici/e koji iz raznih razloga koriste prostor Medike za svoj rad. Pozove ih se na sastanke timova, ovisno o tome koji su njihovi afiniteti i tako postaju sudionici u donošenju odluka. Svatko tko je prisutan na sastancima ili je aktivan u Attackovim timovima ima mogućnost i dolaska na skupštine. Načela rada se prenose također kroz praksu u svakodnevnim radu i usmenom predajom, a tko želi saznati više može pročitati i knjigu Naša priča – 15 godina Attacka. Ali kako se tu radi uglavnom o mladima koji su prije uključivanja u organizaciju dobro upoznati s radom i načelima rada, nema nekih velikih problema oko tumačenja stvari. Naravno, imali smo mi i padobrance, a to se dešava jer smo otvorena organizacija i uglavnom se tu ne radi o mladima, već o odraslim osobama, koje se iz raznih razloga (uglavnom organizacija koncerta) priključuju radu kluba. Na kraju te osobe odu, jer eto nama nije prihvatljivo, naprimjer, da u klubu svira metal bend s mizoginim tekstovima. 

Ima li organizacija veće količine nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna i iskoristiva? Zašto je ona u takvom stanju? 

Da. Od početka rada organizacije arhiviralo se sve privatnim putem. Svatko je imao neki dio Attackove arhive, svatko je nešto arhivirao, uglavnom na brzinu. Pa smo se selili nekoliko puta i također sve pobacali po kutijama i nismo ništa razvrstali. Srećom, kada smo pisali knjigu Naša priča: 15 godina Attacka razvrstali smo neke stvari, što je bilo zaista teško, dosta smo materijala digitalizirali, nabavili od starih članova Attacka hrpu materijala, s tim da smo im većinu vratili. Imamo barem tu građu. Od Zaklade Kultura nova dobili smo podršku tako da smo zaposlili osobu koja je isto član Attacka i koja digitalizira materijale koji su na webu… Poanta je u tome što je to dokumentiranje zadnja aktivnost za koju imaš vremena i ako nemaš volontere koji će to odraditi ili ako nemaš osobu kojoj će se isplatiti honorar, a uglavnom nemaš honorar za to, onda kad stigneš samo nabacuješ po kutijama.

Kada smo radili knjigu za 15 godina Attacka, materijale smo skupljali od starih članova, od Rute koji je radio Attackove newslettere pa je imao hrpu slika i fotografija. Skupljali smo i tako što smo pozvali ljude preko Facebooka da nam šalju slike koje imaju, od hrpe ljudi s pank scene dobili smo dosta fotografija. Dosta smo dokumentirali programe kao što su FAKI, radionice, izložbe i takve stvari, toga najviše ima po privatnim arhivima. Kako je klub konstantno radio i održavao milijun koncerata, nitko nije baš sustavno dokumentirao, pogotovo jer tada nije bilo ni današnjih mobitela niti digitalnih fotoaparata.

Posjeduje li vaša organizacija biblioteku ili barem određenu količinu knjiga skupljenu radom organizacije? Kako se njome upravlja (postoji li katalog) i koliko se ona koristi (npr. vanjski korisnici)?

Da. Imamo Infoshop, čine ga različiti fanzini, publikacije o civilnoj sceni, anarho sceni, punk sceni… I imamo poklonjene, odnosno donirane knjige. Knjižnica je otvorena kao čitaonica, a građa se nalazi na dva mjesta. Jedan dio građe je u prostoru koji dijelimo s knjižarom Što čitaš? koja se nalazi u iznajmljenom prostoru u Frankopanskoj ulici 22, a drugi dio građe je u prostoru Infoshopa u Medici, koji se još koristi i za razne druge aktivnosti – edukacije, projekcije, diskusije i slično. Nakon potresa 2020, dosta su nam se pogoršali uvjeti za čuvanje građe. Kako je u prostoru Infoshopa u Medici velika količina građe, odlučili smo na poziv Što čitaš? dio građe prebaciti u prostor koji sad dijelimo s knjižarom. A to nam je i dobro, jer se čitaonica može koristiti svaki dan, tijekom cijelog dana dok radi knjižara, pa nije osuđena na volontersko organiziranje i volonterski rad. Što se same građe tiče, imamo dosta toga katalogizirano, što je opet napravljeno volonterskim radom Infoshop tima.

Smatrate li da u vašoj organizaciji postoji potreba za nekim tipom dodatnih resursa koji se tiču upravljanja dokumentacijom (prijenos znanja, dostupna tehnika, ljudski resursi, prostor)? 

Da. Smatram da nam treba sve. Nedostaju nam ljudski resursi, dobar prostor gdje bi se ta fizička građa mogla nalaziti i kvalitetno arhivirati. Tehniku za digitalizaciju građe imamo, to se uvijek može sklepati DIY. Nije tehnika nešto primarno, primarno nam treba ljudi i prostora, ali i znanje. Imamo Igora koji je završio arhivistiku i radi u državnom arhivu, ali on je jedan u 20 godina koji se pojavio, pa Mateju koja je studirala arhivistiku, a zapravo radi kao koordinatorica projekata. Čak i da nađemo ljude i prostor, fali nam znanje jer ovisiti o jednoj osobi koja povremeno dođe nije održiva strategija. Dokumentiranje i arhiviranje je stvarno zadnje što organizacija radi. Arhiva je ono za što ti ostane vremena da skupiš kao dokaz o provedenoj aktivnosti. A mislim da je to izrazito važno, možda zato što sam studirala povijest pa mi je to profesionalna deformacija. Ali većina ljudi ne ide za tim. Dan-danas radimo festivale i koncerte i netko tko to radi uopće ne ide za tim da je super da fotografiraš događanje, poanta je raditi nove događaje, a ne pričati o starome… Ne postoji opća percepcija da je arhiviranje i dokumentiranje nešto bitno i što ima neku vrijednost. 

Imate li neke svoje primjere suradnje i/ili uključivanja zajednice u arhiviranje (uključivanje volontera, suradnje s akademskom zajednicom, provedba studentske prakse, suradnje s drugim OCD-ovima, suradnje s državnim ili lokalnim arhivima)?

Pa nemamo baš previše primjera, jer kao što sam već spomenula, arhiva nije nešto primarno čime se stignemo baviti. Imali smo uključivanje zajednice kad smo radili na knjizi Naša priča – 15 godina Attacka, kada smo preko društvenih mreža pozvali publiku da nam šalje materijale, stare fotografije iz razdoblja prije digitalizacije. Imali smo također Mateju (dok nije bila angažirana u Attacku) na praksi kao studenticu arhivistike, no to je bilo preko Centra za dokumentiranje nezavisne kulture. Po pitanju akademske zajednice, poznato mi je da se povremeno koristi naša knjiga kao literatura za sociološka i kulturološka istraživanja. 

Postoji li interes istraživača za vašim radom? 

Javljaju nam se studenti sociologije koji rade diplomske radove, kao i razni strani istraživači koji se bave nezavisnim prostorima i kulturom. Ali nitko nas nije zapravo direktno pitao za arhivu, više su to neka istraživanja o prostorima i organizacijama. Nažalost, imamo knjigu samo na hrvatskom jeziku. Nitko se još nije bavio konkretno Attackom osim tih studenata što su radili seminare i diplomske radove. A najviše ih zanima okupacija prostora i povijest te okupacije u Hrvatskoj i kako smo mi i što napravili i došli do onoga što imamo danas. To je krenulo prije 2-3 godine, imali su neki kolegij ili diplomski pa su radili na tome. U principu ih je zanimalo skvotiranje pa su onda i nas uključili u istraživanje.

Koji su vaši prijedlozi za donositelje javnih politika u području arhiviranja i digitalizacije materijala (npr. otvaranje specifičnih fondova/natječaja za potporu organizacijama koje rade na očuvanju organizacijskog pamćenja)? Što bi najviše pomoglo organizacijama? 

Svakako treba omogućiti financiranje kroz fondove za ovaj dio aktivnosti organizacija. Recimo, Ministarstvo kulture i medija bi trebalo prepoznati važnost čitave ove scene i osim institucija otvoriti financiranje za dokumentiranje vaninstitucionalnih organizacija. Znam da je to SF s obzirom na to tko je trenutno ministrica kulture i koliki je njezin kapacitet shvaćanja problematike – ja bih to više nazvala ignoriranjem postojanja i važnosti izvaninstitucionalne kulture. Financije koje za podršku dokumentiranju organizacija raspodijeljuje Zaklada “Kultura nova” nisu dovoljne, budući da se konstantno financiraju tri projekta, a potrebe su puno veće.

Projekt Zajedno smo jači – znanjem protiv krize sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr. 

Knjiga se sastoji od dijaloga, intervjua, socioloških i etnografskih osvrta, osobnih svjedočanstava i mnoštva arhivskog materijala. Osim priče o Attacku, knjiga nudi i dio povijesti hrvatskog društva (1997-2012.), ili barem pogled na to kako je ona izgledala iz rubne pozicije zagrebačke alternativne kulture.

Povodom izlaska knjige razgovarat će se s autori(ca)ma knjige o Attack!-u, o autonomiji i prostoru njegovog djelovanja, o DIY kulturi, muzici, politici i drugim aktivnostima koje su se provodile ili se još uvijek provode u Attacku. Knjigu će predstaviti Sanja Burlović i Sunčica Remenar.

Predstavljanje će biti održano u četvrtak, 7. svibnja, u prostoru Male urbane zajednice – MUZA u Karlovcu, s početkom u 19 sati.

“Šta su alternativni kulturni centri i na koji način funkcionišu? Da li su nam i zašto su nam potrebni? Kako nastaju i kome pripadaju? Kakve sadržaje u njima nalazimo? Sa kojim problemima se susreću u svom radu i kako uprkos njima ostvaruju značajne rezultate? Na koji način možemo osigurati samoodrživost ovakvih centara?”, neka su od pitanja o kojima će se raspravljati na tribini u Omladinskom centru CK13. Tribina je osmišljena radi razmjene iskustava između predstavnika alternativnih kulturnih centara u regiji, ali i upoznavanja javnosti s idejama, postignućima, značenjem i vrijednostima neinstitucionalne kulturne scene i njenim potencijalima.

Dvodnevni događaj okupit će predstavnike nezavisne kulturne scene iz Zagreba, Mostara i Novog Sada koji upravljaju pojedinim prostorima u svom gradu po inkluzivno-participativnim modelima, principima samoorganiziranja, konsenzualnog donošenja odluka i uradi-sam (DIY) etike, te su svojim angažmanom ostvarili značajne rezultate u sredini iz koje dolaze.

O ideji, historijatu, aktivizmu i inicijativama u okviru Attack!-a govorit će Sanja Burlović, Sven Cvek i Sunčica Remenar te predstaviti nedavno objavljenu knjigu Naša priča: 15 godina Attack!-a, važan dokument nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj u posljednjih petnaest godina. Omladinski kulturni centar Abrašević iz Mostara, na putu širenja emancipatorskih ideja, slobode i jednakosti, posljednjih deset godina, kroz svoje programske i projektne aktivnosti, traži alternativna rešenja postojećoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti. Kao takav, jedinstven je primjer samoorganiziranja novih generacija u bosanskohercegovačkom društvu.

Više o događanjima u okviru projekta Artikulacija CK13 potražite na njihovim službenim stranicama.

Izvor: CK13

Povodom izlaska knjige organiziran je razgovor s autori(ca)ma knjige o ATTACK!-u, o autonomiji i prostoru njegovog djelovanja, o DIY kulturi, hrani, muzici, politici, uličnim performansima, o učenju na vlastitim greškama, te o tome kako natjerati Sanju Doležal da pjeva pank. 

Uvodnu riječ imat će Dea Vidović i Ben Perasović, a razgovor će moderirati Iva Zenzerović Šloser. Nakon razgovora bit će otvorena i izložba o ATTACK!-u čiji postav potpisuje Nikola Mijatović Bangavi. Sve to u srijedu, 1. listopada, u 19 sati u Showroomu Galerije Nova!

Knjigu slobodno preuzmite ovdje, a intervju s urednicima pročitajte ovdje.

KP: Što je prethodilo izdavanju knjige i zašto je njen izlazak opisan kao beskonačan?

S.B., S.C., S.R.: Izdavanju knjige je prethodio dugotrajan arhivski rad, kao i dugi razgovori s ljudima koji su u izradi knjige sudjelovali. Ukratko, posla oko knjige je ispalo puno više nego što smo u početku mislili. To je glavni razlog zašto knjiga o 15 godina Attacka izlazi u godini kada će Attack navršiti 17 godina. Razloga za ovo dugo trajanje ima još. Na samom kraju rada, kada smo već mislili da knjiga ide u tisak, morali smo mijenjati tiskaru jer je čovjek s kojim je dogovaran tisak (podaci poznati uredništvu) ispao, blago rečeno, neodgovoran do kriminalnih granica. Osim toga, sam tisak knjige koštao je više od planiranog, jer, s obzirom na prirodu materijala s kojim smo radili, nismo mogli točno predvidjeti kako će knjiga na kraju izgledati. Zato smo neko vrijeme morali potrošiti i na pronalaženje dodatnih novaca.

KP: Sad kad je knjiga konačno izdana, što možemo pronaći u njoj, odnosno na koji je način 15 godina rada sažeto u jednoj knjizi?

S.B., S.C., S.R.: Knjiga je najvećim dijelom bazirana na arhivskom materijalu na temelju kojega je sastavljena kronologija Attackovih 15 godina koja predstavlja kičmu knjige. Jako puno vremena i truda otišlo je na slaganje, skeniranje i fotografiranje arhivskog materijala koji smo našli u Attackovom uredu. Radilo se doslovno o kutijama i kutijama razbacanih papira, fascikala, računa, fotografija, plakata, flajera, VHS kazeta i koječega, često bez precizno naznačenog datuma. Manji dio toga bio je u kakvom-takvom redu, ali mi smo arhiv praktički složili od nule. Neizmjerno su nam korisni bili stari Attackovi newsletteri. Puno materijala našli smo i u privatnim arhivima i teško bi bilo spomenuti sve koji su dali neku sliku ili plakat za knjigu. Posebno su nam tu pomogli Oliver Sertić, Mario Kovač, Nikola Mijatović Bangavi i, naravno, Ruta. Ruta je knjigu i izdizajnirao i bez njega čitav taj arhivski kaos nikad ne bi dobio čitljiv oblik.

Osim kronologije i arhivskog materijala, knjiga je dobrim dijelom sastavljena oko istraživačkog rada o Attacku koji je napisao Boris Koroman, jedan od urednika knjige. S obzirom da se Borisov rad bavio Attackom u kontekstu proizvodnje grassroots kulture, upravo je to i jedan od fokusa knjige. U knjigu su uključena i različita svjedočanstva sudionika koja smo prikupili putem upitnika i koja se kreću od nostalgije do kritike. Neke teme važne za knjigu obrađene su u zasebnim, dužim tekstovima koje su napisali Vesna Janković, Marko Strpić, Suzana Kunac, Oliver Sertić, Marko Vuković, Boris Koroman, Višnja Rogošić, Jere Kuzmanić, Sanja Burlović i Katarina Peović Vuković. U knjizi smo se također koristili relevantnim tekstovima Kulturpunkta, BLOK-a, Prava na grad, i drugih medija i inicijativa koje su ili pisale o Attackovim aktivnostima ili je s njima Attack surađivao. Valja spomenuti i to da se u knjizi nalazi preko tristo različitih fotografija/slika/plakata, što znači da može zaigrati i one koji ne vole čitati.

Iz ovoga već možeš naslutiti da ova knjiga nije samo o Attacku, nego zahvaća širi povijesni društveni kontekst vremena u kojem je Attack stasao, ističe probleme zagrebačke nezavisne kulture od 1997. do 2012. i ocrtava neke društvene promjene u ovom periodu. Općenito nam se činilo da je knjiga o Attacku prilika za nešto više od prisjećanja, da se iz priče o Attacku i vremenima i uvjetima u kojima je Attack djelovao može ponešto i naučiti.

KP: Je li ovo prvo izdanje Autonomnog kulturnog centra, možemo li reći da se radi o samizdatu i odgovara li takav postupak DIY filozofiji kao jednoj od temeljnih odrednica rada samog AKC-a?

S.B., S.C., S.R.: Autonomni kulturni centar je već izdao strip album Vanče Rebca Tvrdokorne mrlje, zatim DVD fanzin Svena Gorjanca-Fabića Poskok (1 i 2), CD grupe Bamwise, a u pripremi je i ploča zagrebačkih Kurvi. Dva-tri puta godišnje izlazi proezine Pippilotta koji nastaje na literarnim kružocima u Infoshopu Pippilotta. Međutim, AKC nije do sada izdao ništa slično ovoj knjizi. Knjiga jest DIY u smislu da je Attack sam vlastitim snagama izdao knjigu o sebi, ali je knjiga izdana uz financijsku potporu Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba. Tiskanje knjige su također donacijom pomogli i Restart, Infoshop Pippilota, Pulska filmska tvornica, Fade In, Centar za mirovne studije, kao i svi koji su radili na benefitu za knjigu: DJ Sero, DJ Bangavi, People’s Kitchen i tim kluba Attack te drugi pojedinci/ke.

Na kraju, recimo i da knjiga dokumentira izdavačku djelatnost iz vremena prije nego se Attack podijelio na dvije udruge, kada su unutar Attacka djelovali i časopis Libra Libera, strip webzine Komikaze i Literarni konzorcij (LitKon).

KP: Nakon gotovo sedamnaest godina, možete li podvući crtu na neka razdoblja i na temelju njih očekivati daljnji razvoj (naše) priče?

S.B., S.C., S.R.: U knjizi smo pokušali napraviti periodizaciju djelovanja Attacka. Knjiga je zato podijeljena na četiri glavna dijela: “Devedesete”, “Jedinstvo”, “Bez prostora” i “Medika”. Očito, kontinuiteti i lomovi u Attackovom djelovanju povezani su u ogromnoj mjeri s problemom prostora. Za pretpostaviti je da će i budućnost najvjerojatnije ovisiti o razvoju situacije s prostorom. Jedna od spoznaja do koje smo došli radeći na knjizi je i ta da je Attack, otkad postoji, bez prostora bio aktivan više od šest godina. Osim toga, Attack je već skoro 17 godina bez dugoročnog rješenja problema prostora. Ugovor potpisan s gradom 2009. za prostor u Medici istekao je 2011., a pregovori su nakon toga stali. Trenutno nemamo nikakve informacije iz gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove koje bi upućivale na to kako će se stvari dalje razvijati.

Na trenutno djelovanje Attacka utječe i činjenica da Attack nije jedini korisnik prostora u Medici, ali je jedini koji je s Gradom imao potpisan ugovor i time na sebe preuzeo odgovornost za prostor. Istina je da Attack koristi najviše prostora i proizvodi najviše programa u Medici, ali se često na udrugu prebacuje odgovornost za stvari za koje su odgovorni drugi korisnici. O svemu tome možete detaljnije čitati u knjizi.

Što se tiče daljnjeg razvoja priče, Attack i dalje ima za cilj uključiti što više mlađih ljudi koji pokreću dobre inicijative, a za koje trebaju infrastrukturu. Trenutno najviše aktivnih sudionika djeluje u klubu, a želimo naglasiti da mjesta za ideje i aktivnosti ima u svim Attackovim projektima. U toku su programi s tražiteljima azila (u suradnji s CMS-om), a u rujnu će se raditi Antifašistički dani u suradnji s infoshopom Škatula iz Rijeke i Mladim antifašistkinjama Zagreba. U infoshopu Pippilotta se i dalje nastavljaju programi sakupljanja knjiga za zatvorenike te sakupljanja knjiga za tražitelje azila, uz redovne literarne kružoke i program besplatnih “uradi sam/a” radionica. U sklopu Attacka djeluje i inicijativa People’s Kitchen koja se bavi problematikom nedostatka/viška hrane te se trudi jednom tjedno posjetiteljima ponuditi šarolik obrok od hrane koja je inače odbačena. U prostoru Hacklaba na tjednoj bazi se održavaju radionice “open source” operativnih sustava (GNU/Linux) kojima se ove alternative komercijalnim softverima pokušavaju približiti korisnicima. U Hacklabu vam također možemo pomoći sklepati računalo iz recikliranih dijelova ako za njega nemate resursa.

U svakoj od ovih inicijativa novi ljudi su dobrodošli, kao i nove ideje.

KP: Što nas očekuje u četvrtak na “neslužbenoj post-traumatskoj žurki” povodom izlaska knjige?

S.B., S.C., S.R.: U četvrtak radimo neslužbenu promociju, službena promocija s predstavljanjem knjige i “ozbiljnom” pričom “ozbiljnih” ljudi bit će krajem rujna u Galeriji Nova. Sada nam je prvenstveno cilj proslaviti izlazak knjige i podijeliti knjigu ljudima da je pročitaju i onda dođu pripremljeni na razgovor u rujnu. Također tražimo predstavljače za knjigu. Predstavljači, javite se!

Na programu u četvrtak bit će štand s knjigom, prilika za listanje, čitanje, raspitivanje i razgovaranje. To će biti u dvorištu Medike. People’s Kitchen će se pobrinuti za hranu. Radikalni biciklistički kolektiv/putujući filmski festival Bike Smut iz Portlanda prikazivat će svoje filmove u Pippilotti. U klubu Attack svirat će DJ Jahvo i DJ Peter Po$h. Ovaj drugi je inače pod imenom DJ Šango svirao na otvorenju Attackovog prvog prostora u bivšoj tvornici igračaka Biserka u Heinzelovoj 33. To je bilo 7. ožujka 1998. Kako znamo za taj zanimljivi detalj? Naučili smo čitajući knjigu o Attacku, i pritom se odlično zabavili!

U uvodnom djelu tribine Irena Boljunčić Gracin, Kristina Nefat, Marino Jurcan i Ina Kihli iznijet će analizu stanja u kulturi i položaj nezavisne kulture u kulturnim politikama.

Sudionici tribine su i Davor Mišković, Jasmina Nina Kamber, Davor Uljanić, Mirjana Grahovac i Tatjana Ujčić, koji će putem ciljanog i konstruktivnog dijaloga baziranog na participativnim metodama dati svoj odgovor na potrebe implementacije Strategije s ciljem daljnjeg razvoja kulturne scene grada Pule.

Tribina Modeli razvoja nezavisnih kulturnih prostora u Hrvatskoj, 13. prosinca, osmišljena je u sklopu projekta Civilno-javna partnerstva u kulturi i hibridne institucije koji financira Nacionalna Zaklada za razvoj civilnog društva, a na lokalnoj razini provodi udruga Seasplash u suradnji sa Savezom udruga Rojc. Projekt okuplja predstavnike neinstitucionalne kulturne scene iz Zagreba, Splita, Rijeke i Pule koji upravljaju pojedinim prostorima u svom gradu te su svojim angažmanom ostvarili vrlo značajne rezultate na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Pozitivne promjene bit će predstavljene kroz uspostavljene modele upravljanja civilno-javnog partnerstva, ali i drugih praksi koje su se pokazale kao neizbježne aktivnosti i smjernice razvoja javnih prostora poput zagovaranja i ukazivanja na potrebe institucionalne podrške za razvoj područja nezavisne kulture.

Sudionici su tribine Miljenka Buljević (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture), Sanja Burlović (AKC Medika), Damir Batarelo (Savez udruga Molekula), Natasha Kadin (Dom mladih Split), Irena Boljunčić Gracin (Društveni Centar Rojc) te Ina Kihli koja će se osvrnuti na proces razvoja utvrde Punta Christo. 

Tribina je osmišljena radi razmjene iskustava među upraviteljima prostora, ali i upoznavanja javnosti sa značenjem, postignućima i vrijednostima nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj i njenim potencijalnim širim razvojem. Na koji način je moguće unaprijediti status nezavisne kulture te može li upravo nezavisna kultura postati ključni poveznik koji će aktere potaknuti na suradnju, pokušat će se doznati tijekom tribina.

Obje će tribine biti održane u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc u Puli s početkom u 19 sati.

Izvor: rojcnet

S. B.: Ja nisam bila u toj prvoj generaciji Attack-a! Tada sam tek došla u Zagreb. Mislim da je glavni cilj bio napravit organizaciju koja će okupljati ljude sličnih svjetonazora, koji će zajedno raditi na području aktivizma, nezavisne kulture, ukazivati na propuste i loše strane suvremenog društva. Moram napomenuti da je Attack! osnovan 1997. godine u vrijeme kad je ova scena koju danas imamo bila potpuno nerazvijena i Attack! je bio jedina takva organizacija u Zagrebu, a mogu tvrditi i u tadašnjoj Hrvatskoj. Situacija u tadašnjoj državi nikako nije bila pogodna za funkcioniranje jedne takve organizacije, koja je jasno izlazila “van” sa svojim stavovima protiv nacionalizma, fašizma i svega ostalog što je od tadašnje vlasti bilo u “milosti”. Što se tiče nezavisnog kulturnog djelovanja, u tadašnjem Attacku! su se organizirali D.I.Y. koncerti, distribuiralo se nezavisno izdavaštvo (fanzini, majice, muzička izdanja), radili su se performansi i nekovencionalne predstave, izložbe neafirmiranih umjetnika/ca…

S. B.: U početku su se pokušavale raditi akcije slične onima u pokretima u Zapadnoj Europi i SAD –u. Tako da su  tada bili prvi pokušaji Recalaim the Streets, Food not Bombs, pa čak i  zauzimanje prostora – skvotiranje. Ekipa je sudjelovala na različitim prosvjedima od kojih je najupečatljiviji zasigurno ostao onaj za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma. Radile su se i akcije protiv homofobije, pa su se nosili natpisi na papirićima okačeni na majice sa parolom “Ja sam anarho lezbača”. Krajem devedesetih radit punk koncert s bendovima koji pripadaju nekakvoj anarho-punk sceni bilo je vrlo opasno. Sjećam se Samobora ’97.ili ’98. Na taj koncert koji nije radio Attack!, upali su specijalci i pretukli neke od  posjetitelja. Sve se naravno zataškalo.

S. B.: Definitivno FAKI, koji djeluje već 13 godina. Zatim Libra Libera, to je bila borba za slobodnu književnost krajem 90-ih. Naravno tu su i akcije koje smo radili po ulicama Zagreba poput Reclaim the Streets te skvotiranja različitih prostora u gradu.

Ne znam jesmo li mi prepoznati kao novi društveni pokret. Možda je to malo pretenciozno tvrditi. Svakako da je Attack! odigrao neku ulogu u razvoju civilnog društva i nezavisne kulturne scene, s obzirom na načine rada i stavove ljudi u Attacku!, ali ne bih baš sa sigurnošću mogla tvrditi da se tu radi o društvenom pokretu. Premalo je ljudi obuhvaćeno da bi se govorilo o takvom procesu. Ipak ostavimo to sociolozima.

AKC I ATK

KP: Attack se 2001. podijelio na dvije skupine, Autonomni kulturni centar – Attack i Autonomnu tvornicu kulture. Koji su bili uzroci podjele unutar Attacka i na koji je način ona izvršena?

KP: Od 8. do 17. rujna 2005. godine Attack je sudjelovao u Operaciji:grad, desetodnevnoj kulturnoj manifestaciji u prostoru napuštene bivše tvornice Badel i bivše gradske klaonice Zagrepčanka. S kakvim je programom Attack sudjelovao u Operaciji:grad?  

U to vrijeme stvaranja Centra, na nezavisnoj sceni postojale su uz Attack! organizacije koje su bile i još uvijek jesu jake u svojim područjima, tako da smo zajedničkom pričom koja je objedinjavala cijelu scenu uspjeli dobiti Centar. Devedesetih je bila drugačija priča, scena nije bila toliko jaka, a Attack je nudio neku drugu priču i prostor za rad za sve one koji se nisu pronalazili u institucionalnom i komercijalnom radu. Danas je to puno drugačije.

KP: Možeš li objasniti kako je došlo do potpisivanja Ugovora s Gradom na temelju kojega je Attack dobio na privremeno korištenje prostor Medike te zašto je prostor dobiven na privremeno korištenje? I na kraju, kakav ste dogovor postigli s Gradom? 

SURADNJA I KOMUNIKACIJA

BEZ HIJERARHIJA I STRUKTURA

S. B.: Mi ne volimo da nas tako etiketiraju, ali to je učestala pojava. Nikada nisam razmišljala o tome što to za mene znači, no mogu pretpostaviti što znači za druge. Uglavnom su nas smatrali nekim getom koji se isto oblačio i brijao na iste stvari, uglavnom aktivizam i anarho-punk. Ja osobno nikada nisam smatrala da moram biti u nekoj ladici.

KP: Attack se pri svom nastanku legitimirao i deklarirao kao nehijerarhijski strukturirana udruga građana. Je li se takva struktura organizacije održala do danas? 

S. B.: Da, održala se. Attack je organiziran tako da je Skupština glavno tijelo koje donosi sve odluke. Skupština se održava svake dvije godine. Postoji pet ljudi koji zastupaju udrugu, koje bira Skupština. Oni nemaju neki veliki utjecaj, već pravo potpisa. Attack nema predsjednika ili predsjednicu, niti dopredsjednika ili dopredsjednicu.

S. B.: Dobra strana je to što se na taj način svi osjećaju jednako važnima i u mogućnosti su da donose odluke koje su bitne za funkcioniranje. S druge strane teško je uvijek postići konsenzus s kojim će bit svi zadovoljni. Isto tako kod ovakvog funkcioniranja vrlo je bitno preuzimanje odgovornosti pojedinaca/ki za svoje postupke i određene projekte, a to je teško postići. Uvijek postoji grupa ljudi koji su odgovorni/e i drugi/e koji ne mogu ili nisu u stanju preuzeti odgovornost.