Inicijalno predstavljena u siječnju 2024. u HDD-u, ova izložba donosi uvid u četiri desetljeća oblikovanja vizualne komunikacije u kontekstu djelovanja autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj.

Izložba čiji postav potpisuju Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub prikazuje raspon od skromnih produkcijskih početaka aktivistica-dizajnerica iz druge polovice 1980-ih, preko radova renomiranih dizajnera_ica, agencija i studija, cjelovitih vizualnih identiteta kampanja i organizacija, do najmlađe generacije dizajnerica i ilustratorica koje oblikuju feminističko-zagovaračke ideje danas.

S obzirom na to da su većinu feminističkih tiskanih materijala s kraja 1980-ih i početka 1990-ih oblikovale same aktivistkinje, izložba u svom početnom dijelu obuhvaća produkciju iza koje stoje nepoznate, nepotpisane autorice, ili one čijim imenima autorski tim nije uspio ući u trag. Nakon njih slijedi niz autorica koje su bile ili će s vremenom postati neka od središnjih imena hrvatske dizajnerske i umjetničke scene – među njima Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Ira Payer, Barbara Blasin, Koraljka Vlajo, Dora Bilić i Tina Müller, Goga Golik, Ana Labudović, Tessa Bachrach Krištofić, Tea Šokac, Gabrijela Ivanov i mnoge druge.

U oblikovanju promotivnih materijala s feminističkom agendom danas dominiraju ne samo dizajnerice_i nego i ilustratorice, npr. Rina Barbarić, Hana Tintor i Hana Vrca, ili Ena Jurov koja svoje feminističke stavove izražava koristeći formu stripa/fanzina npr. Good Night Macho Pride.

Dan nakon otvorenja, u petak 13. veljače, u 18 sati, autori izložbe Barbara Blasin i Marko Golub održat će predavanja i razgovor s publikom pod zajedničkim naslovom Pažnja! Dizajn pri radu.

Izložba ostaje otvorena do 5. ožujka, a više možete pročitati ovdje.

Ova izložba donosi pregled dizajna i razvoja vizualnih komunikacija i medija u kontekstu Zagrebačkog velesajma u njegovom “društveno najutjecajnijem razdoblju od polovice 1950-ih do početka 1970-ih, odnosno od prvog domaćeg živog TV prijenosa, preko slavnih izložbi Porodica i domaćinstvo, do premijera brojnih inovacija koje su promijenile svijet”, stoji u najavnom tekstu.

Pojašnjavajući historijski kontekst razvoja Zagrebačkog velesajma i utjecaja ruskih i američkih industrija pri vrhuncu Hladnog rata, Leboš u popratnom tekstu navodi: “U tom ekonomskom, političkom, militarističkom ali i kulturnom imperijalizmu, Zagrebački velesajam ne samo da se izvrsno snalazio, već je i sâm funkcionirao kao stameni samostalan prostorni komunikacijski dispozitiv, unutar kojeg se vršila intenzivna ekonomska, kulturološka, trgovinska ali i politička propaganda.”

Autorice izložbe posebnu pažnju posvetile su mediju filma, televizije i tisku koji su u navedenom razdbolju na različite načine dopirali do šire publike i konstruirali imidž Velesajma. Riječima Bachrach Krištofić: “Zagrebački velesajam i njegovi specijalizirani sajmovi, brojne kulturne manifestacije i festivali koriste plakate ne samo za promociju, nego i za stvaranje imidža progresivnog društva. Višejezični plakati i usklađenost s trendovima europske i svjetske grafike odražavaju otvorenost Jugoslavije prema Zapadu.”

Izložba ostaje otvorena do 7. listopada, a više detalja možete pronaći ovdje.

I ove godine u organizaciji KIC-a Arteria donosi presjek aktualnih dokumentarnih i igranih filmova o osebujnim umjetničkim osobnostima, njihovim kreativnim procesima i društvenim pozadinama. Filmovi će biti popraćeni razgovorima koji će promišljati neke od ključnih problema suvremene umjetnosti. Selektorica programa je filmska kritičarka i kustosica Dina Pokrajac.

Program se otvara 26. studenog dokumentarnim filmom Nisam sve što želim biti u režiji Kláre Tasovske. Riječ je o portretu češke fotografkinje Libuše Jarcovjákove komponiranom od subjektivnih analognih fotografija i dnevničkih zapisa. Nakon projekcije slijedi razgovor u kojem sudjeluju fotografkinja Sanja Bachrach Krištofić i kustosica Leila Topić.

Srijeda, 27. studenog donosi Alreadymade, filmska istraga o autorstvu slavnog Duchampova Pisoara. Redateljica je Barbara Visser, a u razgovoru nakon filma sudjeluju povjesničarka umjetnosti Tihana Bertek i umjetnik Goran Trbuljak.

U četvrtak, 28. studenog na rasporedu je film Sanjivi zidovi: Unutar Hotela Chelsea Maye Duverdier i Amélie van Elmbt. Priča je to o utočištu underground umjetnika koje je 2022. pretvoreno u luksuzni hotel. O filmu će razgovarati umjetnica i istraživačica Sonja Leboš, filmski i kulturni radnik Viktor Zahtila te likovna umjetnica Dina Gligo.

Petak je posvećen slavnom Wimu Wendersu i njegovom 3D filmu Anselm koji govori o životu likovnog umjetnika Anselma Kiefera. Nakon projekcije kustos Feđa Gavrilović razgovarat će s filmskom kritičarkom Višnjom Pentić.

Tjedan završava subotnjom projekcijom filma Spavati s tigrom Anje Salomonowitz, koji govori o slavnoj austrijskoj slikarici Mariji Lassnig i njezinoj borbi u umjetničkom svijetu kojim dominiraju muškarci. Poslije filma Dina Pokrajac razgovarat će s producentom filma Antoninom Svobodom.

Detaljan raspored i više informacija o filmovima dostupni su ovdje.

Grafičko oblikovanje feminističkih promotivnih materijala i društveni aktivizam snažno su isprepleteni što pokazuje i izložba punim nazivom Sindikat žena… Dizajn feminističkih promotivnih materijala od 1980-ih do danas, održana od 23. siječnja do 5. veljače 2024. u Galeriji HDD-a. Izložba obuhvaća djelovanje autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) u periodu od druge polovice 1980-ih do danas, a njezinih deset izložbenih cjelina kombinira kronološku i tematsku podjelu promotivnih materijala. Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub, odabrali su promotivne materijale kojima prezentiraju razvoj grafičkog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala u posljednjih četrdesetak godina. 

U nevelikom prostoru galerije izloženi su letci, plakati, publikacije, bilteni, časopisi i drugi materijali koji opredmećuju feminističke strategije vizualnog komuniciranja. Izložba Sindikat žena… posjetitelju nudi materijale s kojima se već susretao, kao i neke slabije znane, a koji otkrivaju manje poznatu povijest feminističkog aktivizma i razvoja vizualne komunikacije feminističkih organizacija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Primarni fokus izložbe jest na razvoju dizajnerskih pristupa feminističkim materijalima, pa povijesni i društveni kontekst mjestimično bivaju tek natuknuti te izostaje sistematičniji kulturno-povijesni pregled. Primjerice nema eksplicitnog spominjanja raskola na hrvatskoj feminističkoj sceni 1990-ih kada se pojedine feminističke grupacije i inicijative usmjeravaju antiratno i antinacionalistički, dok druge inzistiraju na imenovanju nacionalnosti agresora i žrtve.

Postavljanje izložbe o počecima dizajniranja feminističkih materijala za sobom povlači pitanja: Što je s arhivima feminističkih udruga i kako pronaći materijale ako pojedine udruge više ne postoje? Što ako je njihova dokumentacija izgubljena, poput one Ženske grupe Trešnjevka? Iz razloga što ne postoje javni arhivi koji čuvaju gradivo feminističkih udruga, autori su se u velikoj mjeri oslonili na privatne arhive aktivistica Slavice Jakobović Fribec i Aide Bagić, kao i na sačuvane materijale koje su im ustupili dizajnerice i dizajneri zastupljeni na izložbi. Kako autorski tim izložbe ističe, ona prikazuje heterogenu produkciju s početaka feminističkog organiziranja kada se tiskani materijal oblikovao DIY i anarho tehnikama fotokopiranja te izrade fanzina, prema suvremenoj mainstream produkciji s velikim kampanjama i billboardima dizajnerskih agencija.

Prva izložbena cjelina nosi naziv Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape? Vizualno oglašavanje prvih autonomnih feminističkih inicijativa i organizacija (1986-1991.). Posjetitelja u izložbu uvodi istoimena ilustracija Mirka Ilića nastala 1978. za bilten međunarodne konferencije DRUG-ca žena – novi pristup ženskom pitanju. Najstarija ilustracija izložbe ukazuje na pitanje neplaćenog ženskog rada i na to kako deklarativna ravnopravnost muškaraca i žena u socijalizmu, u privatnoj sferi nije funkcionirala – a ista se problematika nevidljivog ženskog rada i neravnopravnosti rodova provlači do danas. 

Zbog prostornih ograničenja, autori izložbe su plakate i ilustracije uglavnom reproducirali u umanjenoj veličini i postavili kao fotografije koje čine zidne tapete. Prva tapeta, osim Ilićeve ilustracije, obuhvaća plakate Prvog jugoslavenskog feminističkog susreta u Ljubljani (1987.) s porukom “Položimo karte na mizo” i ručno rađenom tipografijom, te Trećeg jugoslavenskog feminističkog skupa u Beogradu (1989.) s porukom “Ja, ti, one… za nas” – koja prikazuje rukom nacrtan ženski simbol i skupinu aktivistkinja smještenu unutar njega.

U drugoj polovici osamdesetih osnivaju se prve feminističke organizacije u Hrvatskoj, Ženska grupa Trešnjevka te SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, što prate izdvojene ilustracije – participativni dizajn bedževa grupe s Trešnjevke, nastao u suradnji sa ženama i djecom volonterima, te ilustracije za SOS telefon. Prvi sabor žena Hrvatske koji se odvio 1990. na inicijativu feminističke grupe Kareta, također je ilustriran jednostavno izvedenim ženskim simbolom. U ovoj su se cjelini našli časopis Kareta, koji su uredile žene iz Zagreba i Ljubljane te reprodukcija plakata Adieu Patriarhat, koji je dizajnirao Likovni studio (Tomislav Mrčić i Danko Jakšić) za žensku organizaciju Lilit, koja radi pri ŠKUC Forumu Ljubljana od 1995. godine. Plakat Strah od letenja, prema romanu Erice Jong, dizajn je Mirka Ilića s istaknutim ženskim srednjim prstom koji ukazuje na društveni obrat u odnosu na poziciju žene u romanu te u tadašnjem društvu.

Druga cjelina, Rani radovi – Oblikovanje znakova i publikacija prvih feminističkih organizacija (1992-2002.) donosi publikacije te logotipe niza ženskih inicijativa koje se osnivaju od početka do sredine 90-ih. Izlaze časopisi poput Kruh i ruže, čiji je nulti broj (bilten) dizajnirala umjetnica Sanja Iveković 1993. godine. Autonomna ženska kuća djeluje od 1990. godine, dok je 1992. osnovan Centar za žene žrtve rata – ROSA. Organizacija B.a.b.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran. osniva se 1994. povodom najave izmjene Zakona o pobačaju u Republici Hrvatskoj. Kako otkriva dizajnerica i autorica izložbe Barbara Blasin, peticija organizacije predana je tadašnjem ministru zdravstva Andriji Hebrangu pa prijedlog za izmjenu zakona biva povučen. Organizacija je osnovana sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava radi promicanja rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života. Ženska Infoteka nastaje u periodu 1992.-1993. sa svrhom edukativnog i publicističkog rada. Njezin logotip dizajnira Sanja Iveković koja je svoje djelovanje započela u području grafičkog dizajna te se njezino ime pojavljuje u različitim dijelovima izložbe. Centar za ženske studije osnovan je 1995. (dizajn logotipa Iva Babaja), a CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje 1997. godine (logotip je dizajnirao Danko Steiner). Od 2002. djeluje organizacija Ženska soba, čiji je djelokrug rada problematika seksualnog nasilja nad ženama, izravna podrška te edukacija. Njezin logo plave boje, stilizirana širom otvorena vrata otvorena prema unutra, dizajnirala je Koraljka Vlajo.

Ova cjelina obuhvatila je i oglas Autonomne ženske kuće iz 1994. koji je jedan od prvih plakata s motivom fizički ozlijeđene žene. Isti će motiv kasnije postati široko korišten na mnogim promotivnim materijalima koji ukazuju na fizičko i psihičko zlostavljanje žena. Potom, izložena je naslovnica časopisa Treća Centra za ženske studije, čiji je prvi broj dizajnirala Iva Babaja 1998. godine. Svoje su mjesto pronašli i newsletter organizacije B.a.B.e. nepoznatog autora iz 1998. te fanzin anarhofeministkinja Anfema (Anarhofeministička akcija) WOMB! iz 1999., koji je dizajnirao cijeli tim aktivista_ica/dizajnera_ica – Ana Mala Čići, Marko S., Nikolina, Sanja, Željka-Akljež.

Treća cjelina bavi se vizualnim oblikovanjem za prve lezbijske udruge (1989-2009.). Homoseksualnost je u Jugoslaviji tematizirana na feminističkim skupovima održanima 1980-ih, a prva hrvatska lezbijska inicijativa Lila inicijativa djeluje od 1988./89. što je na izložbi ilustrirano reprodukcijom ružičastog letka organizacije. Izdvojen je i letak Lesbians in Croatia, nastao u Zagrebu 1993. s ilustracijom žene kratke kose koja se nagnula nad kartu Hrvatske obuhvaćenu tamnim trokutom, dok je sama pozadina letka tamno ružičasta. Letci nastaju do-it-yourself tehnikama fotokopiranja, izrezivanja, lijepljenja, ispisivanja tekstova na pisaćim mašinama – što je simptomatično za aktivističko oblikovanje. 

Izložena je i naslovnica lezbijskog časopisa Pandora iz Ljubljane (broj 4., 1993.), kao i prvi broj časopisa Just a Girl, koji je dizajnirala Sunčana Špriovan 1993. Ovaj se časopis, nastao u Zagrebu, izdvaja po svom grafičkom oblikovanju nastalom na računalu što ukazuje na profesionalniji pristup samom dizajniranju. U sredini prostorije, među različitim publikacijama izložen je časopis Lesbo (Ljubljana, 1997.). Časopis lezbijske sekcije ŠKUC Ljubljana ističe se neobičnim izgledom, A3 formatom, nepravilnog, krivudavo izrezanog desnog ruba. Na naslovnici je iznesen manifest sa zahtjevima za jednakim ljudskim pravima za lezbijke u slovenskom društvu.

Potrebno je istaknuti kako je 1989. ustanovljen Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu te obrazovanjem generacija dizajnera dolazi do profesionalnijeg pristupa vizualnom oblikovanju feminističkih promotivnih materijala. To dovodi i do pojave velikih oglašivačkih kampanja usmjerenih na širu populaciju, a ne samo na feminističko-aktivističku zajednicu. Već spomenuto osnivanje Centra za ženske studije dovelo je do okupljanja feminističkih umjetnica, aktivistica i znanstvenica koje su imale iskustvo djelovanja u dizajnu ili su ga tada tek formalno stekle. 

Godine 2002. odvija se oglašivačka kampanja za promicanje prava homoseksualnih osoba, nastala za riječku lezbijsku udrugu Lori, koju dizajnerski potpisuje Barbara Blasin. Ona dizajnira jumbo plakate s vrlo jasnim sloganom usmjerenim širokoj publici “Ljubav je ljubav”. Na skupnom vodstvu kroz izložbu, Blasin otkriva kako je na ljubljanskom prideu zamolila parove za snimanje, a od tih je fotografskih materijala kasnije odabrala tri para za samu kampanju. Ženski parovi fotografirani su izbliza, u crno-bijeloj tehnici te u kontrastu spram bijele pozadine, dok su grafički elementi na razglednicama naznačeni bojom. 

Druga značajnija kampanja “Različite ljubavi, jednaka prava”, s ciljem šireg prihvaćanja homoseksualnih zajednica odvila se 2009. godine za lezbijsku grupu Kontra. Fotografkinja Ana Opalić tom je prigodom fotografirala lezbijske parove na zagrebačkim ulicama, a na dnu fotografija je u ljubičastim okvirima istaknula jednostavne poruke o različitim pravima lezbijki, koja bi morala biti ista za sve parove neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji,

Izložba se nastavlja cjelinama o vizualnom oblikovanju zagovaračkih mirovnih agendi (dizajneri Saša Stojanović, Studio Centar, Sanja Iveković) te ženskoj ad hoc koaliciji i oblikovanju kampanja za novo političko osvještavanje žena (Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin). Potom onima o oblikovanju kampanja protiv nasilja nad ženama (Iva Babaja, Goga Golik, Bruketa&Žinić, Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić), oblikovanju promotivnih materijala o seksualnoj edukaciji i protiv seksualnog nasilja (Goga Golik u okviru agencije Bruketa&Žinić, Koraljka Vlajo), kao i feminističkoj edukaciji i društveno-umjetničkim istraživanjima (Sanja Iveković, Studio Electra, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Dora Bilić i Tina Müller, Bestias, Barbara Blasin). Posljednje dvije cjeline predstavljaju vizualno prokazivanje i borbu protiv perpetuiranja mizoginije u svakodnevici (Ana Labudović, Alma Šavar, Rina Barbarić, Maša Barišić, Barbara Blasin, Krešimir Ćuk, Ira Payer, niz dizajnerica/ilustratorica) te oblikovanje za obranu radnih i reproduktivnih prava (Allas Design, Emil Zelenko, Ena Jurov, Zoran Đukić + Agencija Utorak, Ira Payer).

Uvjeti pod kojima su nastajali prvi društveno angažirani materijali odraz su političkih okolnosti socijalističkog društva, kao i nepostojanja ili nedostupnosti računalnih tehnologija. Početke feminističkog aktivizma 80-ih i pojavu prvih feminističkih inicijativa u Hrvatskoj obilježava regionalno udruživanje koje nadilazi nacionalne granice te izrada zagovaračkih feminističkih materijala poput plakata, proglasa, časopisa i fanzina tehnikama kolažiranja, fotokopiranja i ručnog ispisivanja slogana. Kasnije aktivistice/dizajnerice osmišljavaju cjelovita grafička rješenja – dizajniraju prve logotipe te vizualne identitete feminističkih organizacija i inicijativa. Obrazovanjem generacija dizajnerica i dizajnera te razvojem i dostupnošću računala vizualno oblikovanje postaje razrađenije te se javljaju kampanje usmjerene na širu publiku. Početkom 2000-ih nastaju ambiciozniji diskurzivni, istraživački i obrazovni programi feminističkih inicijativa i organizacija. Vizualno oblikovanje specijalizira se ovisno o području djelovanja za koje nastaje stoga u 2000-im dolazi do produkcijskog zaokreta te dizajnerice postaju suradnice na projektima, a pojedine organizacije angažiraju profesionalne dizajnerske agencije. Međutim, manji studiji zadržavaju okretnost i aktivistički moment pri dizajniranju vizualnih materijala ad hoc kampanja. U posljednjih desetak godina pojavljuju se ilustratorice/dizajnerice koje svoje stavove kanaliziraju kroz ilustracije na društvenim mrežama i/ili ih plasiraju putem feminističkih stripova, fanzina i samizdata.

Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub kroz rakurs vizualnog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala posjetiteljima je ponudio informativan pregled početaka i razvoja feminističke dizajnerske scene u Hrvatskoj. Feminističko višeglasje izložbe obuhvatilo je lezbijski i LGBT aktivizam, mirovne inicijative i pokrete, kampanje protiv nasilja nad ženama, seksualnu edukaciju, reproduktivna prava te izdavačke, diskurzivne, istraživačke i edukativne programe. Autorski tim susreo se s nizom izazova, počevši od prikupljanja materijala koji se nalazi samo u privatnim arhivima, preko nemogućnosti da se otkrije autorstvo pojedinih vizualnih sadržaja, do veoma očiglednih ograničenja izlagačkog prostora. Premda nisu mogli izložiti čitav prikupljeni materijal, izložili su reprezentativne segmente dizajnersko/aktivističkog djelovanja feminističke scene, kojoj i sami pripadaju. Društveno-političke okolnosti sredine, (ne)dostupnost i razvoj tehnologije kroz desetljeća utjecali su na sam dizajn kao i na vrstu suradnje među dizajnerima. Razvoj tehnologije i pojava društvenih mreža otvorila je dizajnerske horizonte ka novim publikama koje očekuju interaktivan angažman prvenstveno kroz internetski sadržaj.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Ovogodišnji Zagrebački salon okupljen je oko sveobuhvatne teme koja, kako piše kustosica Branka Benčić, “okuplja različite oblike djelovanja te pozicije i prakse povezane sa zajedničkim mišljenjem i stvaranjem, suradnjom, razmjenom, interakcijom i kontekstima u pozadini složenih stvaralačkih i proizvodnih procesa koji uokviruju nastajanje novih kreativnih intervencija. Izložba Ne radi sam ponudit će jedan od mogućih fragmentarnih pogleda na načine (samo)organiziranja, grupnog djelovanja i uvjeta rada. U Laubi će se do 30. siječnja moći vidjeti radovi nastali zajedničkim radom koji otvaraju prostor za različite žanrove i iskustva koji rekonfiguriraju ustaljene obrasce produkcije i distribucije, okupljajući grafički i produkt dizajn, izložbenu arhitekturu, prostorni dizajn, modu, scenografiju, rekvizite izvedbe i drugo, stvarajući dijalog praksi umjetnika, dizajnera, kustosa, arhitekata”.

Uz središnju izložbu, Salon uključuje i popratni program dostupan za javnost na tri lokacije – Lauba, Galerija ULUPUH te Galerija Permanenta. Tako svi zainteresirani mogu sudjelovati na raznolikom programu od radionice izrade predmeta od plastičnog otpada Hrvoja Đukeza, webinara i radionice progresivnih praksi na Wikipediji koju pripremaju Željko Blaće i Sanja Bachrach Krištofić, izložbe radova studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta, predavanja o Bernardu Bernardiju Darka Fritza i Sani Sardelić te do “ekstremno-muzičke radionice” koju vode DB Indoš i Tanja Vrvilo.  

Zagrebački salon utemeljila je Skupština grada Zagreba 1965. godine. Radi se o jednoj od najstarijih grupnih izložbi recentnog vizualnog izričaja u Hrvatskoj. Od 1976. godine, na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline: vizualna umjetnost, primijenjena umjetnost i dizajn, te arhitektura, a naizmjence ga organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) i Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). 

Posjetitelji će moći izložbu razgledati do 30. siječnja u galeriji Lauba, od ponedjeljka do subote od 11 do 18 sati te nedjeljom od 11 do 15 sati, u Galeriji ULUPUH, od 22. do 30. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati. Ulaz je slobodan.

Obrazovni program Ženskih studija provodi se već dvadeset i tri godine, a svaki puta putem plakata novim polaznicama upućuje poziv za sudjelovanje. Distribucijom plakata u javnom prostoru i šira se javnost upoznaje sa ženskostudijskim temama, a poruke koje plakati pronose o ženama, rodu, moći i drugim feminističkim poljima interesa na taj način opstaju kao sveprisutan vid ne samo oglašavanja, već i kao način prenošenja vrijednosti.

Putem plakata Ženskih studija brojne umjetnice i dizajnerice komunicirale su važne poruke oblikujući pritom prepoznatljiv vizualni izričaj ne temu ženske kulture i ženskih znanja, osobito među mlađom publikom.

Izložba će obuhvatiti radove nastale u razdoblju od 1995. godine do danas, a otvorenje će obilježiti razgovor s Vesnom Pavlaković i Sanjom Bachrach Krištofić, dvjema od mnogih autorica plakata Ženskih studija.

Razgovor će voditi Jasminka Pešut iz Centra za ženske studije.

Prije razornog djelovanja tranzicije i prateće pretvorbe i privatizacije Zagreb je bio jedno od vodećih industrijskih središta Hrvatske i bivše Jugoslavije, s brojnim tvornicama koje su zapošljavale tisuće radnica i radnika. Industrijska postrojenja izgrađivana su većinom na rubnim dijelovima grada, a na njihovim pročeljima preostali su i neki od zaštitnih znakova ovih propalih tvornica. Većina tvornica u Zagrebu izgrađena je nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme intenzivne industrijalizacije do tada pretežno poljoprivredne zemlje. U to vrijeme ekonomskog napretka, zaštitni znakovi zagrebačkih tvornica nalazili su se i na pročeljima zgrada na glavnom trgu.

Spasi znak! je projekt i istoimena knjiga umjetničke organizacije Kultura umjetnosti koji promiče zaštitu i obnovu starih tvorničkih natpisa, znakova i logotipova na području grada Zagreba kao doprinos očuvanju dizajnerske i industrijske baštine. Autori su projekta Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, a istraživanje, dokumentiranje i katalogiziranje koje su poduzeli proširilo se s tvorničkih natpisa na bivšim industrijskim zgradama na natpise ponad bivših obrtničkih radnji diljem cijeloga grada. Fotografije nastale tijekom projekta objavili su u knjizi Spasi znak!, izdanoj u 400 primjeraka, u vlastitoj nakladi, uz pomoć Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Zaklade Erste.

Značajan broj ovakvih znakova predstavlja svjedočanstva gradske industrijske prošlosti, nekadašnjeg ekonomskog razvoja, ali i simboličnih te estetskih vrijednosti vremena kojem pripadaju. U posljednjih su petnaest godina na civilnoj sceni nastali mnogi projekti koji se bave istom tematikom, od Operacije: Grad 2005. godine, Nevidljivog Siska Marijana Crtalića, Umjetnika pri radu Dalibora Martinisa ili Nade Dimić file Sanje Iveković, Iskopavanja Lane Cavar i Narcise Vukojević ili projekta i knjige Obrtni spektakl Rosane Ratkovčić i Fedora Kritovca. 

Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ne sadrži poseban propis za očuvanje znakova, tvorničkih natpisa i logotipova, a dizajneri su tih znakova uglavnom anonimni odnosno rijetki su poznati, poput Milana Vulpea, Raula Goldonija ili Borisa Ljubičića. Grad Zagreb krajem kolovoza prošle godine donio je izmjene i dopune Zakona o komunalnom redu kojim se naložilo uklanjanje (reklamnih) znakova s pročelja fasada na Trgu bana Jelačića, s rokom 1. ožujka 2014, no do danas se ništa nije učinilo u tom pogledu, a značajno je i da se tom uredbom izjednačava tretman znakova-baštine i znakova postavljenih u novije vrijeme koji svojom veličinom zaklanjaju fasade.

Slijedom toga, ali i nedavnog postupanja u slučaju Paromlin, gdje gradonačelnik Zagreba pod izgovorom brige za ljudske živote i imovinu ruši jedan od najvažnijih primjera industrijske arhitekture, Sonja Leboš je na predstavljanju publikacije u Tehničkom muzeju naglasila da pred našim očima nestaje grad dvadesetoga stoljeća. U tom je smislu ova knjiga značajna jer je prvi korak prema sustavnom popisivanju tvorničke i obrtničke baštine, simbola ekonomskog prosperiteta grada. Očuvanje i zaštita ipak je zadatak šire zajednice, a da se ne radi o nemogućoj misiji pokazuje upravo primjer berlinskog Muzeja slova (Buchstaben Museum), osnovanog 2005. godine na inicijativu civilnog društva, a ostvarenog u suradnji s lokalnim vlastima i privatnim partnerom.

Nakon propasti tvornica i industrijskih postrojenja kao najznačajnijih činitelja razvoja i ekonomskog prosperiteta, često su znakovi jedino što ostaje na ruševnim zgradama ili zatvorenim trgovinama. Na zagrebačkom području postoji značajan broj ovakvih znakova. Oni predstavljaju svjedočanstva gradske industrijske prošlosti, nekadašnjeg ekonomskog razvoja, ali i simboličnih te estetskih vrijednosti vremena kojem pripadaju.

O projektu i knjizi govoriti će Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić (Kultura umjetnosti), autori projekta, Rosana Ratkovčić, autorica predgovora u knjizi te Sonja Leboš (Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja).

Predstavljanje se odvija u sklopu popratnih programa 49. zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti i dizajna.