Projekt naziva Tišina koja je srušila spomenik predstavljen je svečanim programom koji se održao prošle jeseni. Radi se o multimedijalnom projektu predstavljenom kroz upečatljivu privremenu rekreaciju spomenika na dvadesetometarskom LED ekranu i trajno postavljenu info ploču s QR kodom koji “uz pomoć tehnologije proširene realnosti (AR – Augmented Reality), čini 3D spomenik virtualno vidljivim na istom mjestu na kojem je bio prije devastacije”, istaknuli su organizatori. Ime projekta se referira na netočni navod o rušenju spomenika vjetrom, koji je Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) naknadno demantirao. Podatke DHMZ-a o snazi vjetra u službeno imenovanom rasponu “tišine”, idejni začetnici projekta simbolički povezuju s dugogodišnjim ograđivanjem i zanemarivanjem sudbine Spomenika o kojoj su nadlažne institucije i mediji slabo izvještavali. Projekt konzervacije baštine Tišina koja je srušila spomenik rasvjetljava (prisilno) zaboravljene crtice naše povijesti, a korištenjem novih tehnologija otvara prostor za novi pogled na sjećanja na antifašističku borbu, kao i umjetnike koji su s njom u korak stvarali. 

Nakon prezentacije u Kamenskoj projekt je, u obliku izložbe, predstavljen u SKD Prosvjeta u Zagrebu, a proljetos je gostovao u bečkoj Galeriji Michaela Stock. Međunarodnoj vidljivosti i priznanjima revitalizaciji zaboravljenog spomenika pridružile su se Europska komisija i Europa Nostra uviđajući važnost projekta u kontekstu kolektivnog brisanja sjećanja na antifašističku borbu i dugogodišnjeg uništavanja spomen obilježja te umjetničkih radova koji su iz nje proizišli. 

Povodom nagradnog natječaja Europske baštine koji od 2002. godine izdvaja sudionike programa Kreativna Europa, projekt Tišina koja je srušila spomenik, istaknut je jer “otvara pozitivan dijalog i stvara prostor za rasprave o disonantnoj, a često zaboravljenoj baštini sa srodnim zajednicama u svojoj srži”. Tišina je nagrađena u kategoriji Angažman građana i podizanje svijesti, a recentno je nominirana u posebnoj natječajnoj kategoriji, Public Choice Award. Riječ je o popratnoj novčanoj nagradi u iznosu od 10 000 eura koju dodijeljuje publika na temelju glasanja, a biraju među pobjednicima nagrade Europske baštine. Pobjednik natječaja bit će objavljen na svečanoj ceremoniji dodjele nagrade Europske baštine, koja se ove godine održava 7. listopada u Bukureštu. 

Preostaje vidjeti na koje će načine revitalizacija Spomenika zaživjeti među lokalnom publikom čiji glas za Nagradu može doprinijeti financijskoj potpori i potencijalnim razvojem projekta.

Izložba u fokusu ima Goli otok, najveći kažnjenički logor za političke zatvorenike, koji je “u kolektivnoj memoriji postao metafora za nasilje komunističkog totalitarizma, kao i za apsurde političkog režima u kojima se ne sudi, već se kažnjava pod policijskom jurisdikcijom. Ustvari, Goli je otok nezgodno mjesto naše povijesti kao i naše sadašnjosti. O tome govori, primjerice, Renata Jambrešić Kirin kada kaže: ‘Da je riječ o kiklopovskom otoku hrvatske političke mitologije svjedoči i nedostatak konsenzusa oko njegovog imenovanja, historijske valorizacije i spomeničke zaštite i tipa memorijalne geste kojom bi se obilježilo postojanje komunističkog logora.’ Citiranu rečenicu prepoznajem kao moguće polazište narativa koji gradi ova izložba. Taj se isti narativ temelji na prostorno specifičnoj situaciji, odnosno na knjižničnom kontekstu oko kojega se uspostavlja. Ako će se činiti da se pritom izmiče fokus s izložbe kao estetske prakse na druge vanumjetničke aspekte i estetike, valja se podsjetiti da se u ovakvoj konstalaciji, radi o stalno premještajućem fokusu i preplitanju polja. Naime, Galerija Prozori u svom supostojanju s knjižnicom gradi semantički heterogeni prostor i postaje kanal njegove aktivacije teorijski se oslanjajući na koncepte agonističkog javnog prostora Chantal Mouffe (2008) i alternativnih umjetničkih knjižnica Ksenie Cheinman (2014). Sažeto rečeno, radi se o potrebi da se na specifičan način artikulira raznovrsnost javnog prostora, odnosno da se kreiranjem novih zona drukčijih prezentacija, izglobljenih iz dominantnih reprezentacija, upozori na značaj jednakovrijednih potisnutih narativa i diskurzivnih slojeva što otvara mogućnost novih znanja i potiče društvenu promjenu. (iz predgovora Irene Bekić)

Tijekom trajanja izložbe bit će izložena i promovirana umjetnička knjiga.

Sandro Đukić je multimedijalni umjetnik. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1989. u klasi prof. Đure Sedera. Studirao je na Kunstakademie Dusseldorf od 1989. do 1993. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je većeg broja nagrada, a kao predavač je sudjelovao na više domačih i međunarodnih simpozija. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Član je HULUS i HZSU.

Više o izložbi i stručnom skupu pročitajte na stranicama Knjižnice.

Kustos Festivala je umjetnik Marko Marković. Program se ove godine bavi poimanjem sreće i njenom percepcijom, uvjetovanom osobnim i kolektivnim iskustvom u različitim društvenim i političkim okolnostima.

Festival će predstaviti nadolazeće autore kojima organizatori predviđaju važnu ulogu na performerskoj sceni, ali i radove međunarodno etabliranih umjetnika kao što su Ana Zorica i Sandro Đukić.

Program će biti predstavljen u javnom prostoru na različitim gradskim lokacijama te u Muzeju likovnih umjetnosti, gdje će se održati i razgovor s umjetnicima, kao i predstavljanje Mreže izvedbenih umjetnosti, suradničke platforme o kojoj će govoriti umjetnički direktor udruge Domino Zvonimir Dobrović.

Novost je ovogodišnjeg programa suradnja s festivalom Perforacije, u sklopu koje će se u Osijeku po prvi puta održati Noć performansa.

Više o programu doznajte na sljedećoj poveznici.

Branka Cvjetičanin multimedijalna/intermedijalna umjetnica, uz samostalno umjetničko djelovanje na hrvatskoj i medjunarodnoj sceni, ostvaruje i niz umjetničkih suradnji, te povremeno producira radove kolega/ica umjetnika/ca i projekte/programe u sferi kulture. 

Medijski umjetnik Sandro Đukić, rođen je u Zagrebu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Kao predavač sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima. Dobitnik je više nagrada i rezidencija. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. 

U Studiju Golo Brdo ove je godine, 2. srpnja, već izlagala Tea Hatadi, a 13. kolovoza u Rovinjsko Selo dolazi Igor Kuduz.

Sedmo izdanje Dana otvorenog performansa ove godine održava se u različitim gradovima u suradnji s brojnim partnerima. Nakon održanog programa u Grazu u suradnji s Forum Stadtpark te IZK Institute for Contemporary Art pri Styria-Artist-In-Residence slijedi festivalsko izdanje u Beču.

Bečki festival održat će se od 29. lipnja do 3. srpnja u sklopu Galerije Michaela Stock koja je domaćin cjelokupnog programa. Uz austrijske, meksičke, nizozemske i američke umjetnike nastupit će i umjetnici iz Hrvatske.

Umjetnički program je podijeljen u tri cjeline: radionicu, dane performansa i izložbu. Pozvani su umjetnici i teoretičari različitih generacija iz različitih kulturnih i geografskih sredina koji će u galeriji ili u javnom gradskom prostoru izvesti performanse ili održati predavanja koja se bave temom muških ikona kroz happening, akcije, javne intervencije, body arta do videa, fotografije i glazbe. Projekcije će istaknuti dokumentaciju performansa na zadanu temu te će biti prikazane u podrumu galerije. Program će biti popraćen predavanjima i raspravama umjetnika i uglednih znanstvenika.

Kroz petodnevni program festivala predstavit će se renomirana imena hrvatske suvremene umjetnosti kao što su Marko Marković, koji je ujedno i umjetnički direktor festivala, Vlasta Delimar, Slaven Tolj, Neli Ružić, Siniša Labrović, Sandro Đukić, Branka Cvjetičanin i nova mlada snaga hrvatskog performansa Nina Kamenjarin. Nakon Beča program se planira ostvariti u Splitu i Mexico Cityju gdje će se fokusirati na performanse u trajanju.

Performans radionica PAS # 47 bavit će se temom ikone. Istraživat će se performativne umjetničke prakse i stvoriti eksperimentalno okruženje u kojem će se raditi na individualnom performansu koji će biti predstavljen u sklopu DOPUST-a Beč.

Na dvije izložbe Masculine Icons i La Reina Del Sur, koje će biti otvorene do 3. rujna, preispitat će se međusobni odnosi umjetničkih praksi kao što su performans, fotografija i video, kao i odnosi između suvremene teorije umjetnosti i znanosti.

Detaljan program festivala dostupan je ovdje. 

“Radi se o multimedijalnom radu – instalaciji, kombinaciji videa i analogne fotografske arhive – artist book-ova, koji se bavi problemom vremena, odnosno trajanjem i prolaznosti društveno – povijesnih fenomena. I u ovoj seriji postoji subjekt, samo što je sada šahiste zamjenila tvornica – Željezara Sisak, negdašnji industrijski gigant i ponos socijalističke izgradnje i napretka. Što je od tog modernističkog kompleksa ostalo danas, nakon 20-tak godina tranzicije, pretvorbe i promjene tehnološke i ekonomske paradigme, jasno govore autorove fotografije velikog formata snimljene vidljivim sugestivnim autorskim pečatom. Te fotografije svjedoče o nemaru društva o svom (u ovom slučaju vrijednom industrijskom) nasljeđu, kao i nebrizi o njegovim akterima, odnosno radnicima koji su svojom proizvodnjomo nekad u toj tvornici stjecali znatne prihode. 

Najjednostavnije rečeno, serija Potrošeni oblik – The Outworn Structure odraz je društva u kojem živimo i kao takva zauzima svoje mjesto u Đukićevim, ali ne i samo njegovim arhivima. Ovom serijom Sandro Đukić potvrđuje načelo da je autorski osmišljena i tehnološki korektno provedena dokumentacija najbolji kritičar stvarnosti, a da ujedno svojim, u biti ekspresivnim narativom, konstataciju smješta u umjetničke sfere. Treći segment ove izložbe je video rad Daydream koji svojom meditativno – kontemplativnom aurom zaokružuje izložene cjeline i poziva nas da smireno promislimo o svijetu u kojem živimo, o vrijednostima i nedostacima prošlosti, te o našoj budućnosti koju bi trebalo prestati kreirati jeftinim konzumerizmom, već individualnom duhovnom nadgradnjom, koja je taj svijet do sada i pokretala”, napisao je u predgovoru izložbi Mladen Lučić.

Izložba ostaje otvorena od 4. do 6. prosinca.

Izložbeni program galerije siva) (zona 2013. odvija se u stambenoj kući koja je ustupljena udruzi ljubaznošću arhitekta Igora Franića. Kao i prošla izložba Svaka je kuća otok Tonke Maleković i Nadije Mustapić i ova uključuje cijelu kuću, no ovaj puta sa naglaskom na pogled izvana, što uključuje i pogled sa mora, sa Pelješkog kanala.

Vanjski dio instalacije aktivira cijelu kuću aplikacijom svjetlosti i crvene boje na svim prozorima. U unutarnjem dijelu je video instalacija i serija monokromnih crteža. Na razini sadržaja autor propituje prostor vizualne reprezentacije i interpretacije ideje. Radovima pod nazivom Correlation of inner images, Sandro Đukić se bavi problemom slike i idejom razlike između predodžbe i realiteta, spekulirajući sa Lakanovom teorijom zrcalnoga stadija. Povlačeći paralelu sa Lakanovom definicijom odnosa između Imaginarnog i Realnog, predodžba ili realitet, kako ih autor vidi u ovim radovima – odnos je subjektivnog svijeta sa “realnim”, posredovanim medijem slike.

Ova site-specific instalacija nastavlja se na seriju radova Correlation of Inner Images koju je Đukić predstavljao u Galerie Stock u Beču, Galerie Lisi Hamerle u Bregenzu i u Galeriji AŽ u Zagrebu.

Sandro Đukić, multimedijalni umjetnik, rođen je 1964. u Zagrebu, gdje je 1989. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (klasa prof. Đuro Seder). Kao gostujući i redovni student pohađao je Umjetničku akademiju u Düsseldorfu, najprije u klasi Nam June Paika, a zatim Nan Hoover. Na istoj je ustanovi pohađao majstorski studij (prof. Nan Hoover). Izlagao je na brojnim samostalnm i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao predavač sudjelovao na više domaćih i međunarodnih simpozija. Član je strukovnih udruga HDLU i ZUH-a.

Kustos izložbe je Darko Fritz.

Osmerokanalna video instalacija iz serije radova New Skin Old Ceremony Nine Kurtele predstavlja neku vrstu putopisa bilježenih kroz medij videa, koji u ovom slučaju djeluje kao proteza izvedbenog tijela. Okrećući kadar prema subjektu i zanemarujući krajolik ili turističke znamenitosti određene lokacije naglašava se osobni doživljaj tj. subjektivnost određenog doživljaja, slike ili sjećanja. Baveći se prvenstveno prolaznošću vremena te konceptom kruga kao simbolom duhovnog, nevidljivog i transcendentalnog svijeta ali isto tako cjelovitosti, jedinstva, vremena i vječnosti, radovi su snimani na lokacijama u Hrvatskoj, Izraelu, Kosovu, Norveškoj, Njemačkoj i Poljskoj.

Valentina Lacmanović radi na konceptu Shedervish od 2004. godine, kada je zamisao o interpretiranju drevnih tehnika plesa transa na suvremen način rezultirala različitim eksperimentima. Godine 2007. održana je premijera plesnog / kazališnog / video rada Shedervish u suradnji s redateljem Amirom Grabusom, i još se uvijek prikazuje. Video rad Shedervish [uokvirena] do sada je jedini rad u video mediju performerice. Shedervish je pothvat stapanja plesa i snimanja filma u jednom neprekidnom kadru. Rad je nastao u suradnji s kamermanom Chrisom Fawcettom. 

Izložba je otvorena od 17. do 28. srpnja, a kustos izložbe je Darko Fritz. 

Izložbeni program  2013. odvijat će se u novom, privremenom (pop-up) izložbenom prostoru u Korčuli na tri etaže stambene kuće koja je udruzi ustupljena ljubaznošću Igora Franića. Nadolazeće izložbe predstavit će radove Tonke Maleković i Nadije Mustapić (u odabiru gostujuće kustosice Ivane Meštrov / Slobodne veze) te Sandra Đukića.

Izvor: siva)(zona

“Prijateljstvo Sandra Đukića (Zagreb, 1964.) i Tomislava Gotovca alias Antonija Lauera (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) počelo je u Zagrebu sredinom 1980-ih, na šanku Muzeja suvremene umjetnosti. Umjetnici različite dobi, no istovjetnih senzibiliteta i svjetonazora uskoro postali dio iste likovne scene, pa su više puta zajedno izlagali. Trajno ih je povezalo kino, u kojem bi naletjeli jedan na drugoga, poslije kasnih projekcija. Filmovi su tako završavali noćnim šetnjama i dugim razgovorima u Đukićevu ateljeu. Gotovac je zacijelo motrio svoj odraz u ludičkoj naravi mladoga kolege koji je bliske mu poruke prenosio novim medijima.

Godine 2005. Đukić je zamolio prijatelja da stane ispred njegove kamere. Foto seansa je, očekivano, preobražena u svojevrsni performans osebujnog umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 portreta. Pronicavi redatelj ove akcije ponio je ulogu sabirača Gotovčevih intimnih asocijacija. Usporedo s dinamičnim razgovorom o filmu, likovnosti, životu, nastajale su Gotovčeve preobrazbe u galeriju filmskih likova većih od života. Đukićevi autoreferencijalni portreti, na kojima se model preobražava u likove preuzete iz njegove filmofilske cornucopie, zrcale Gotovčev credo – ‘sve je to movie’.

Novi nastavak kontrapunkta Đukić-Gotovac prikazan u Radničkoj galeriji, u kojem autor izložbe sučeljava beskompromisne portrete ostarjelog muškog lika tradicionalnim aktovima Zbirke Hanžeković, najživlja je predodžba Gotovčeva svjetonazora.

Tom Gotovac, koji se usprkos građanskom podrijetlu trajno osjećao kao usamljenik s društvenog ruba, provocirao je estetske i etičke zakone svijeta u kojem je ‘moralno vrijedno samo ono što stvarno društvo osuđuje’. Gotovac posthumno, posredstvom živoga Đukića, i u ovoj prilici anarhično provocira kult ljepote i mladosti autoerotskom pornografijom i parodiranjem samoga sebe. ‘Bio je istog mišljenja kao i ja, da je u promijenjenoj društvenoj paradigmi, nakon svih tranzicijskih procesa, došlo do re-kolonizacije tijela. Da se danas možda i više nego prije vodi borba za pravo na vlastito tijelo,’ objasnio je Đukić. Naizgled paradoksalno, a opet u vezi s Gotovčevom sklonošću da miri suprotnosti, Đukićev kustoski i umjetnički postupak predstavlja preminulog mu prijatelja kao baštinika starih majstora i protagonista hrvatske moderne.

Konačno, njih Gotovac i spominje kao najveće uzore. Kontradiktorna pozicija lucidno je opisana Đukićevim naslovom izložbe – Body Double. Istoimeni kultni triler Briana de Palme bavi se zamjenama identiteta, dvojnošću. De Palma ne preže od retorike eksploatacijskog filma i koristi ready-made metodu uključivanja drugoga filma u vlastiti rad. Oba su pristupa bliska Gotovčevom kritičkom izjednačavanju visokog i niskog žanra, za kojim je posezao desetljeće prije postmodernističkih praksi”, stoji u najavi izložbe. 

Sandro Đukić rođen je 1964. u Zagrebu, gdje je 1989. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (klasa prof. Đuro Seder). Kao gostujući i redovni student 1989. -1993. pohađao je Umjetničku akademiju u Düsseldorfu, najprije u klasi Nam June Paika, a zatim Nan Hoover. Na istoj je ustanovi 1993. – 1994. pohađao majstorski studij (prof. Nan Hoover).Izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao predavač sudjelovao na više domaćih i međunarodnih simpozija. Član je HDLU-a i ZUH-a.

Gotovac će na izložbi biti predstavljen presjekom fotografskog opusa koji dobro reprezentira njegov poznati radikalni stav da nema razlike između života i umjetnosti: fotografskim serijama Glave 1960. (1960), Udisanje zraka (1962), Glave 1970. (1970) i Tri majmuna (ne čujem, ne vidim i ne govorim) (1979). Fotografija snimljena 1988. godine za vrijeme izvedbe egzibicionističkog performansa u Galeriji suvremene umjetnosti naslovljena je Govori tiho, ali uvijek uz nogu drži batinu, što je slobodna parafraza poznate izjave američkog predsjednika Theodore Roosevelta (Speak softly and carry a big stick; you will go far). Poveznica izloženih Gotovčevih fotografskih radova svakako je prikaz umjetnikova tijela, centralnog motiva i njegova osnovnog sredstva za rad. Gotovac je u našoj kulturi prepoznat kao radikalni pionir body arta i performansa, a u mnogim je slučajevima realizirao djela vremenski podudarna sa radovima znatno poznatijih autora na internacionalnoj sceni.

Upravo se to opće poznato tijelo Gotovca–performera našlo u fokusu rada Body Scan (2005) Sandra Đukića. Đukić je stvorio intimni portret umjetnika sastavljen od 510 fotografija kao svojevrsni vizualni arhiv njegova tijela. Taj je arhiv naknadno digitalno transformiran u film koji se na izložbi prezentira u formi video objekta i knjige umjetnika. Ovo je djelo primjer kreativne suradnje dvojice umjetnika, što je jedna od temeljnih karakteristika Gotovčeva radnog postupka. Naime, umjesto uobičajene pozicije kada fotograf uzima aparat i snima svijet oko sebe, Gotovac primjenjuje filmski postupak, mijenja ulogu i postaje režiser, scenarist i glumac na fotografijama koje snimaju suradnici u umjetničkom procesu. 

Paralelno s izložbom u Galeriji Michaela Stock u obližnjem prostoru Kunsthalle Wien project space kontinuirano će se prikazivati kritička retrospektiva Gotovčevih filmova. Na programu su njegovi ključni eksperimentalni filmovi Prije podne jednog fauna (1963), trilogija Pravac, Plavi jahač, Kružnica (1964), Glenn Miller I (1977), Glenn Miller 2000 (2000), I confess I am Billie Holiday / Straža na Rajni (2000) i Dead Man Walking (2003). Spomenimo da se istovremeno uz izložbu i projekcije filmova odvija i predstavljanje Gotovčeve fotografske serije Foxy Mister (2002) na izložbama Nude Men from 1800 to the present u Leopold Museumu u Beču i The Naked Man u Lentos Kunstmuseumu u Linzu.

KP