Smješten u Ljubljani, Radio Študent (RŠ) jedna je od najstarijih i najsnažnijih nezavisnih i nekomercijalnih urbanih radio stanica u Europi. Godine 1969. godine osnovala ga je Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU), a danas ima preko dvije stotine suradnika koji redovito pridonose njegovom 24-satnom programu koji pokriva Ljubljanu i okolicu, odnosno 500 000 potencijalnih slušatelja. Od 6. svibnja 1998. Radio Študent moguće je slušati i preko web streama. Uz stvaranje i emitiranje različitih glazbenih, umjetničkih, obrazovnih i informativnih programa, Radio stavlja snažan naglasak na edukaciju svojih mladih suradnika – budućih novinara, inženjera zvuka, DJ-a, spikera – za radio i druge medije.

Založba Radija Študent (ZARS) njihov je izdavački label, a godišnje produciraju dva glazbena festivala, TRESK i Klubski maraton. Platforma RADAR okrenuta je suradnji u polju suvremenih istraživačkih umjetničkih praksa, a Radio je član međunarodne radijske mreže Radia. Osim radijske produkcije, web stranica Radija Študent ujedno je i jedini slovenski nezavisni elektronički medij, a posljednjih godina sve više jačaju vlastitu video produkciju.

Politika emitiranja Radija Študent objedinjuje koncepte community radija i javnog servisa. Za sebe kažu da promoviraju “inicijative civilnoga društva posebno u vezi s urbanim načinom života, slobodom izražavanja, nezavisnim mišljenjem, slobodarskim vrijednostima, kulturnom različitosti, društvenom kritikom, tolerancijom, društvenom solidarnošću i ljudskim pravima”, a isto nam potvrđuju Robert Mohorič, zamjenik direktora i administrator Radija Študent, i Robert Bobnič, urednik redakcije za kulturu i humanističke znanosti. Radio je odgojio preko četrdeset i četiri generacije i nebrojene individualce te odigrao ključnu medijsku ulogu u razvoju nezavisne kulture u Sloveniji, etablirao se kao kritički medij jer je uistinu i bio jedini medij koji je komentirao aktualnu problematiku i informirao stanovništvo, neopterećen ideološkim matricama. 

Danas je Radio Študent u teškoj situaciji zbog drugačijeg tipa kontrole: ideološko neslaganje s državnim aparatom u drugom je planu, ukoliko uopće i figurira kao bitan moment, a financijska kontrola nadređenih instanci stavljena je u prvi plan. Unatoč važnoj ulozi na ljubljanskoj i slovenskoj medijskoj sceni, Radio nije nikada pronašao sistemsko rješenje koje bi mu omogućilo razvoj bez uplitanja interesa svojih osnivača ili vanjskih faktora. 

Glavna problematika oko opstanka Radija svakako je odnos krovne Študentske organizacije (ŠOU) prema Radio Študentu. Radio Študent jedan je od osam zavoda ŠOU-a, a ujedno i organizacija koja ima najveće prihode među njima. Budžet se dogovara godišnje, no daleko od toga da bi se moglo govoriti o fiksnim iznosima. Naime, svake godine potrebno je pregovarati zbog toga što se studenti u sazivu Študentske organizacije izmjenjuju u intervalu od svake dvije godine, tako da ne postoji nekakav postojan tip prijenosa znanja i iskustva koji bi pomogao boljem razumijevanju situacija podređenih organizacija, ističu Mohorič i Bobnič. Radio Študentu nezavisnost nikada nije osporavana od strane Študentske organizacije, no sukobi oko financiranja su konstanta. Na pitanje o specifičnosti situacije Radija Študent, slovenska medijska teoretičarka i aktivistkinja Sandra Bašić Hrvatin ističe: “Na okruglom stolu o budućnosti Radija Študent ŠOU je rekao “mi imamo manje sredstava i sada smo se odlučili da važnije projekte financiramo”. No tko je to odlučio, tko je napravio taj spisak prioriteta, tko? O tome nije bila rasprava. Čini mi se da novinari, a tako i ovi u Radiju Študent ne razumiju da su zadnja barikada. Kad izgubiš medije, onda je ovima sve dozvoljeno”.

Problemi s financiranjem samo dijelom proizlaze iz neuređenog odnosa Radija i ŠOU-a, a s godinama se pogoršavaju. Sudeći prema podacima o financijama ŠOU-a, slika se neće ubrzo popraviti. Študentska organizacija je prije četiri godine imala budžet od 7 milijuna eura, a ove godine budžet je iznosio 4 milijuna eura. Već za sljedeću godine najavljeno je rezanje budžeta na 2.5 milijuna eura, što se svakako loše odražava na organizacije u nadležnosti ŠOU-a. Rezanje budžeta usko je povezano s tekućim legislativama u Sloveniji koje su usmjerene na povišenje stope oporezivanja studentskog rada. “Upravo u ovim postupcima vidljiva je ambivalentna pozicija države spram studentskog organiziranja jer ovakvo postupanje polako pridonosi njegovom polaganom propadanju”, ističe Bobnič. U svjetlu toga, bitno je naznačiti da je trenutno u tijeku priprema novoga zakona o studentskom radu koji će dodatno povisiti poreze na osobne prihode. Neminovno će to dovesti do situacije gdje će studentski rad postati neodrživ jer će poslodavcima biti isplativije zapošljavati radnike na minimalcu. Taj model svakako nije održiv kada je u pitanju Radio Študent koji trenutno u svojstvu suradnika ima 75 studenata.

Negativni trend financiranja koji je doveo u pitanje održivost Radio Študenta nužno je promotriti kroz studentsko organiziranje u slovenskom kontekstu. Studentsko organiziranje u Sloveniji ima dugu povijest, budući da je i sama Študentska organizacija proizašla iz nekadašnjih omladinskih organizacija bivše Jugoslavije. Studentsko organiziranje u svojoj osnovi nema problema s pitanjem autonomije, već je “problem u tome što studentsko organiziranje u Sloveniji nema kompas. Oni nikada nisu imali nekih smjernica, samo potpuno neoliberalno – svaku stvar koju imaju smatraju troškom”, objašnjava Robert Bobnič. Ono što još više komplicira tu poziciju jest realna situacija gdje je jedan dio nezavisne kulturne scene u Sloveniji izravno vezan uz Študentsku organizaciju, poput Galerije Kapelica. “Studenti na univerzi ne znaju ništa što se događa u ŠOU”, ističe Robert Bobnič, a jedan od načina na koji bi se mogla osvijestiti ova situacija jest “da se studenti aktiviraju i da dođe do nekakve studentske mase koja bi pozvala na reorganiziranje”. Prema dosadašnjem modelu, Študentska organizacija posve provizorno dodjeljuje novac svojim organizacijama jer nikada nisu razvili odnos s njima, kao ni bilo kakav tip mreže koja bi omogućila bolju suradnju između samih organizacija. Stoga, pitanje oko financiranja Radio Študenta djeluje kao svojevrsna cenzura, naglašava Bobnič, s obzirom na to da se fokus samog medija pomiče prema područjima koja bi u idealnoj konstelaciji trebala biti već uređena. 

Početkom prosinca ŠOU je, na inicijativu studentske grupe Iskra, organizirao referendum o reorganizaciji koja bi uključivala transparentno funkcioniranje, temeljnu financijsku racionalizaciju, stvaranje nezavisnog nadzornog odbora i posvećivanje širim interesima studentske populacije. Od 5735 studenata koji su izašli na referendum, njih je 5352 glasalo za promjene statuta Studentske organizacije. No, referendumski prijedlog nije prihvaćen jer na njemu nije sudjelovala petina glasačkog tijela, koliko je potrebno da referendumska odluka bude prihvaćena.

Za širi komentar stanja na slovenskoj medijskoj sceni zamolili smo Sandru Bašić Hrvatin. “Problem je u tome što se stvorila klima da postoji lijevo i desno, postoje lijevi i desni mediji, postoji lijevo i desno novinarstvo, lijevo i desno društvo novinara. I svi se deklariraju da su nezavisni, a ja tvrdim da je problem s njihovom nezavisnošću taj da su se odrekli jedine zavisnosti koje mora biti, a to je zavisnost od građana. Građane su svi pustili na cjedilu. Prije tri ili četiri godine predlagala sam da bi novinari trebali otkupiti medije ili da bi, kao Ignacio Romanet iz Le monde diplomatique, pozvali svoje čitatelje u pomoć, ali ovdje su se svi obrnuli na državu kao kravu muzaru, a država ništa ne daje besplatno. Svaki dogovor s državom ima neki aneks koji treba ispuniti. Ako pogledamo što se događalo prošle godine sa svim tim protestima u Sloveniji, jasno je da prosvjednici nisu imali nikakav medij iza sebe. Imamo nevjerojatnu ideju da govorimo o državi kao da bi to bio neki apstraktni entitet koji negdje postoji. Država su građani koji u njoj žive i novac kojim ta država operira naš je novac. Imam apsolutno pravo reći da se dio tih novaca namjeni financiranju medija koji će ispunjavati tu ulogu”. 

Izgledno je da bi jedan od mogućih pristupa cijeloj problematici moglo biti udruživanje svih studentskih organizacija radi vršenja pritiska na vladajuće strukture. No, svakako je problematično to što se ni sama Študentska organizacija ne uspijeva organizirati kako bi se borila za svoja prava, pogotovo u kontekstu u kojem krovna Študentska organizacija Slovenije ne poduzima ništa po pitanju aktivnog lobiranja za sprječavanje dodatnog oporezivanja studentskog rada, smatraju Bobnič i Mohorič. S obzirom na to da je Radio Študent ipak jedinstvena medijska institucija koja i nadilazi kapacitete studentskog medija, jedna od mogućnosti o kojoj se trenutno razmišlja je i pronalazak nekog novog okvira funkcioniranja. No, sve je izglednije da je bilo kakav tip potpune samostalnosti nemoguć, pogotovo u kontekstu rada medija kao neprofitne organizacije. U svjetlu toga, pojavljuju se pitanja o primjeni modela financiranja dijelom koji bi dolazio od regularne RTV pretplate, kao i pitanja bi li država dopustila da Radio Študent, kao bitan medij u domaćem kontekstu, propadne.

No, problem s kojim bi se Radio Študent mogao suočiti kada bi postao javni medij studenata, smatra Bašić Hrvatin, jest činjenica da je “studenata oko 700 000 te se može dogoditi da odjedanput taj isti Radio postane, recimo, Katolički radio. Ne bi me to iznenadilo. Zato su oni u procjepu. Ako idu u tu varijantu, veoma se lako može dogoditi da to postane tvrđava nečeg drugog. Ali to treba raščistiti, moramo se suočiti s time. U cjelokupnoj medijskoj slici Slovenije Radio Študent svakako iskače. On je vrijednost koju se isplati braniti, ali isto tako bi trebalo razmišljati o promjeni vodstva. Iz zakona o visokom školstvu jasno je da na studentskom radiju mogu raditi oni koji imaju status studenta. No, kod njih se na menadžerskim funkcijama nalaze ljudi koji su na Radiju već dvadeset godina. Treba pustiti pozicije! Kako će mladi koji sad za te pozicije nemaju iskustva to iskustvo steći?”. 

U peticiji, koju je do sada potpisalo oko 10 000 ljudi, Radio Študent zahtijeva nekoliko stvari. Od svog osnivača, Studentske organizacije, traže da ŠOU djeluje u javnom interesu, da organizira kratkoročnu i dugoročnu redistribuciju sredstava svim neprofitnim institucijama i aktivnostima kojima upravljaju studenti. Od Sveučilišta u Ljubljani traže završetak formalnog dijela procesa pristupanja u sporazum o suosnivanju Radija, a od grada Ljubljane stvaranje mehanizma financiranja Radija kao jedine gradske javne radio postaje. Od Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta zahtijevaju dugoročna pravna rješenja za stabilno i ujednačeno financiranje radija i drugih kulturnih proizvoda Radija Študent te obrazovne programe i praktični trening koji na Radiju obavljaju. Naposljetku, alokacija frekvencija radi širenja slušateljstva po cijelom teritoriju i kampusima Slovenije, zahtjev je upućen Agenciji za poštanske i elektroničke komunikacije.

Sandra Bašić Hrvatin smatra da po pitanju problematike financiranja javnih medija “nema zakona na ovom svijetu koji bi ovdje funkcionirao osim zakona o nacionalizaciji. Treba napraviti od svih takvih medija javne medije. U pozadini svog tog kolapsa je europska ekonomska politika koja više ne govori o medijima već govori o uslugama, o kreativnim industrijama, u pozadini nije više sloboda izražavanja već pitanje autorskih prava. Ono što je meni strašno za gledati, ovo što se dogodilo s grčkim javnim servisom, ovo što se sad događa u Španjolskoj, umjesto da se napravi koalicija na europskom nivou, vojne čete koje će dignuti glas kad se takve stvari događaja, mi jednostavno dozvoljavamo da šaptom padaju jedan, drugi, treći i četvrti”.

Kada se Radio Študent usporedi s ostalim community medijima na ovim prostorima, jasno je da je u mnogočemu izašao iz takvih okvira te da obavlja funkcije javnog medijskog servisa. No, kako njihova situacija ostaje upitna, medij se okreće alternativnim metodama financiranja. Tako je velikim dijelom trenutno posvećen sponzorstvu i marketingu koji bitno pomažu situaciji medija te se otprilike 25% prihoda ostvaruje putem marketinga. U široj slici, to je nedovoljno za financiranje rada medija koji zahtijeva velik broj vanjskih suradnika, a pogotovo za daljnje razvijanje određenih projekata: veća produkcija zahtijeva mnogo bolju financijsku podlogu. Radio je uz peticiju pokrenuo i crowdfunding kojim su do sada skupili oko 40 000 eura, novac se skuplja i na benefitima koje od listopada organiziraju u Ljubljani, a kojima izravno apeliraju na slušatelje i zainteresiranu javnost. No, kako Robert Bobnič upozorava, postoji i druga strana medalje kada je u pitanju takav vid financiranja: “Mislim da su i crowdfunding kao i kickstarter načini da se javne institucije i sama država maknu što dalje od financiranja, stoga je to veoma ambivalentno”. Za Roberta Mohoriča to je test “skupnosti”, ako ona postoji, te rezimira: “Ne možemo funkcionirati na isti način kao u prošlosti. Osamdesetih je to bilo potpuno drugačije nego sada. Radio Študent mora u ovo novo doba pronaći svoj prostor”.

Kroz šumu strukturnih, legislativnih i egzistencijalnih problema, svaki iz svoje perspektive, vodili su nas Otto Tremetzberger, suosnivač i direktor community radija Free Radio Freistadt, Sandra Bašić Hrvatin, nezavisna medijska stručnjakinja iz Slovenije, te Ante Frankić, predstavnik splitskog community radija KLFM, a diskusiju je moderirao Marko Kostanić. Uz standardnu terminološku zbrku i ponešto gubljenja u prijevodu, utvrđeno je nekoliko neuralgičnih točaka: izostanak preciznog zakonodavnog okvira, utjecaj politike na rad medija i nerazmjerna i nerazumna raspodjela javnih sredstava na štetu medija koji na tržištu jednostavno ne mogu opstati. Sve one svom silinom koče realizaciju platforme glasa slobode u eteru.

Iako ne postoji jedinstveni europski zakonodavni okvir koji bi definirao što točno community radio jest, UNESCO ga tretira kao “radio stanicu koja nastaje u zajednici, za zajednicu, vodi je zajednica i bavi se problemima zajednice” s time da ta ista zajednica uopće ne mora biti geografski omeđena već jednostavno okupljena oko zajedničkog interesa. 

Započevši svoje izlaganje upozorenjem kako su u vremenu u kojemu živimo ljudske slobode ozbiljno ugrožene, čemu je osobno svjedočila i u Turskoj i u Grčkoj, ali i u Sloveniji, Sandra Bašić Hrvatin istaknula je da je su ugrožene i rijetke platforme koje o takvim incidentima izvješćuju javnost. Izuzev Radija Študent, nezavisne radio-postaje koja je emitiranje započela još 1969. godine, a čiji nekontrolirani rad trenutno opstruira Študentska organizacija Univerze v Ljubljani (koja je, prema njenim riječima, zapravo politička organizacija), niti jedan medij ne želi izvještavati o slovenskim aktivistima koji su zbog javnog prosvjedovanja osuđeni na zatvorske kazne. “Community radio je lokalni, neprofitni medij čija je glavna zadaća organizirati lokalni, javni komunikacijski prostor”, rekla je Bašić Hrvatin i dodala: “Pokušavam pomoći različitim lokalnim, neprofitnim organizacijama da ustanove neprofitne medije. Radim i sa medijskim zadrugama koje okupljaju i profesionalne novinare i lokalno stanovništvo koje će biti financirane javnim sredstvima jer smatram da je vlada odgovorna financirati ovakve medije. Vlada ne može reći da to nije njezina odgovornost, da bi sve trebalo biti prepušteno tržištu, to jednostavno nije politika. Pokušavamo organizirati svojevrsni koalicijskih pokret koji će izvršiti pritisak na vladu da pokrene postupak usvajanja zakonodavnog okvira koji će omogućiti osnivanje novih, lokalnih community medija, što uključuje i tiskane medije. Također, tu je važno i pitanje radiofrekvencijskog spektra. To je javno dobro, javno dobro koje je privatizirano. I to je sramota. Radi se o javnom dobru bez koncesije dodijeljenome privatnim subjektima na izuzetno dug period za komercijalne svrhe. Borim se da sve frekvencije analognog spektra budu besplatno dodijeljene lokalnim zajednicama, kao i da svim stanovnicima Slovenije bude omogućen besplatan pristup širokopojasnom bežičnom internetu. I to je borba koja se ne može voditi lokalno, moramo se organizirati na europskoj razini”. 

O austrijskome je iskustvu community radija govorio Otto Tremetzberger, direktor Freies Radio Freistadta, jedne od 14 takvih, “slobodnih” radio-postaja u Austriji: “Radio za koji radim osnovan je 2005. godine, ima oko 150 suradnika-volontera i pet zaposlenih na pola radnog vremena. Surađujemo sa školama, kulturnim i društvenim institucijama. Čini mi se da je svaka od postojećih škola u Freistadtu u nekom trenutku sudjelovala u nastanku programa. Svakog dana imamo šest sati novog, urednički obrađenog programa, no emitiramo 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i dosežemo oko 40 tisuća kućanstava. Slažem se sa Sandrom da moramo raditi na široj, europskoj platformi community medija, potrebna nam krovna organizacija ili lobistička institucija, iako već dvije organizacije predstavljaju naš sektor na europskoj razini: Community Media Forum Europe i AMARC-Europe. Također, u posljednje se vrijeme na europskoj razini sve više prepoznaje rad community medija. Godine 2008. Europski parlament je donio rezoluciju o community medijima, a 2009. ju je potvrdila i Europska komisija. Prema recentnom istraživanju, na području Europe postoji oko 2200 community radio-postaja i 500-tinjak takvih televizijskih postaja, no one su međusobno vrlo različite jer u svakoj zemlji postoji različita regulacija, pitanja koncesije… Da ne ulazim u pojedinosti funkcioniranja nekih od tih radio-postaja, većina njih ipak dijeli neke osnovne principe: to su mediji trećeg sektora, različiti od komercijalnih i javnih, neprofitni mediji i sve opslužuju lokalne i regionalne zajednice. U Austriji su se prve community radio-postaje počele pojavljivati krajem 1990-ih i ubrzo ih je bilo već desetak. Od onda, unazad deset godina, tek je jedna postaja prestala s radom, tako da se može reći da je priča o community radiju u Austriji ipak uspješna. Ove radio-postaje sada godišnje proizvode preko 50 tisuća sati urednički obrađenog sadržaja, tri takve televizijske postaje proizvode oko tri tisuće sati programa, a doseg je oko 50 posto ukupnog stanovništva. U proizvodnju radio programa uključeno je oko tri tisuće ljude. Preko 120 društvenih, kulturnih, umjetničkih organizacija, pa čak i onih iz nezavisnog, autonomnog polja, kao i, recimo, imigrantskih zajednica, direktno je uključeno u tu proizvodnju, a neke čak imaju udjela i u vlasničkoj strukturi. Od 2009. godine u Austriji postoji i zakonska definicija community medija: to su nekomercijalni radiodifuzijski subjekti koji imaju važnu ulogu za zajednicu i ne plaćaju koncesiju. Financiramo se iz fonda u koji se slijevaju sredstva od pretplate za javnu televiziju i radio, no postotak koji se odvaja za community medije je tek 0,3 posto, što je, koliko mi je poznato, slično i u Hrvatskoj. To je iznimno nizak postotak, a za ovu godinu iznosi oko 3 milijuna eura. Za usporedbu, za komercijalne subjekte također postoji fond, no njima je na raspolaganje stavljeno 15 milijuna eura”. 

Splitski KLFM radio je koji funkcionira isključivo na volonterskoj bazi. Uključeni u njegov rad ulažu i sredstva za tehniku, kao i vrijeme za proizvodnju programa, a u organizacijskom je smislu prilično pesimistično naličje austrijskog iskustva radija u zajednici. U nereguliranom sektoru, u nedefiniranoj zoni između piratske streaming stanice i, kako Ante Frankić kaže, “glasa kulturne manjine”: “Više od godinu dana pokušavamo držati ovaj nezavisni medij živim. On je nastao iz revolta jer je nekadašnji Radio KL promijenio vlasničku strukturu i postao još jedna u moru formatiranih radio-stanica koje imaju zadane songove koje vrte i priče koje smiju emitirati. Slušajući Otta kako govori o broju zaposlenih… nama se to čini kao ludilo. Mi smo više neka ‘Družba Pere Kvržice’ koja je od KUM-a dobila prostor, kao i streaming koji nam omogućavaju ljudi koji prepoznaju to što radimo, i u projekt uključila ljude s nekadašnjeg Radija KL, kao i sve one koji su se sami uključili u program želeći produžiti smisao takvog nezavisnog medija. Mi nikome ništa ne plaćamo, nitko nama ništa ne plaća. I to je, za sada, čini se jedini način da budemo slobodni i da funkcioniramo onako kako želimo. Uplitanjem komercijalnog to više ne bi bio radio kakav treba biti. Nama je najveći problem u Hrvatskoj to što se nigdje ne možemo prijaviti, niti za frekvenciju niti bilo što drugo, jer je ovdje neprofitni radio još uvijek Katolički radio. Mi u takvim definicijama nemamo što tražiti. Naša definicija je radio za kulturnu manjinu, a ta manjina u Splitu i Hrvatskoj definitivno postoji. Sretna je okolnost što još uvijek svi to radimo iz ljubavi, hobija… Volontiramo, održavamo program, uz uključivanje svih zainteresiranih, 24 sata na dan. Bit našeg funkcioniranja i jest da budemo ono što se zove community radio. To što zakonska definicija takvog radija ne postoji, koliko vidim, nakon Sandrina izlaganja, nije samo naš već europski problem”. 

“Problem je u tome”, uključuje se Bašić Hrvatin, “što je hrvatski zakon doslovno kopirana verzija slovenskog zakona o medijima koji nikada nije funkcionirao”. 

Kako, dakle, definirati community medije? Frankić je istaknuo da na stranicama Vijeća za elektroničke medije stoji najava kako je rad na toj definiciji u proceduri, no, koliko je poznato, ništa se još uvijek konkretno ne zna i da bi od okupljenih – među kojima je bilo članova spomenutog Vijeća, kao i radnika Ministarstva kulture zaposlenih u Odjelu za medije – volio čuti što se po tom pitanju radi. Problemi su višestruki: ne postoji niti legislativno niti institucionalno niti infrastrukturno zaleđe: “Neprofitni mediji ne mogu opstati na tržištu. Komercijalni i neprofitni mediji nisu u istoj poziciji i ne mogu se međusobno natjecati na istome tržištu. Ukoliko medij služi javnom interesu, što god da to značilo, institucije, resorna ministarstva moraju dugoročno stati iza takvog medija.  Takvi mediji ne mogu ovisiti o dvomjesečnim ‘grantovima’. Apsolutno se protivim ideji volonterskog rada u ovakvom okruženju, to je također jedan od projekata neoliberalne ideologije. Neka političari volontiraju u svojem sektoru. Ljude treba platiti za rad. Da, postoje sve te inicijative Europskog parlamenta koje bi omogućile jedinstvenu medijsku politiku, no u Europskoj komisiji više ne postoji niti povjerenik za medije. Na toj razini, mediji više uopće ne postoje, sve su to sada kreativne industrije. Što to znači? Što su uopće kreativne industrije? Ne možemo se osloniti na europske institucije. Mi kao narod moramo preoteti frekvencije. U Europskoj uniji ne postoji demokratska medijska politika. Nju trenutno zanima samo ‘liga prvaka’ u kojoj igraju najveće medijske korporacije sposobne igrati s američkim, japanskim i ostalim korporacijama”, kaže Bašić Hrvatin. 

Pokušavajući dati odgovor na neka od pitanja, iz publike su se javili članovi Vijeća za elektroničke medije. Ernest Strika rekao je da je, uz problem definicije, problem i činjenica to što jednostavno nema slobodnih frekvencija i, ako ih ima, one često nisu u području koje bi aplikanti željeli pokrivati, dok je Vesna Roller ustvrdila da se slaže da bi trebalo doći do diferencijacije i zakonske definicije community medija, kao i omogućiti infrastrukturnu podršku istima. Nadovezujući se na Strikin komentar, Sandra Bašić Hrvatin je rekla: “Postoji čitav spektar analognih frekvencija koje se dodjeljuju u komercijalne svrhe. To što smo prešli na digitalnu tehnologiju ne znači da je netko jednostavno isključio sve analogne kanale. Također, želim istaknuti da živimo u društvu koje mrzi sve što ima predznak ‘javno’. No, kako ja vidim stvari, borba za community medije je i borba za javne medije. To su, kakvi god da bili, jedini mediji koji su našem vlasništvu i trebamo učiniti sve da spriječimo njihovu komercijalizaciju”.

Ukoliko je sloboda govora temeljno ljudsko pravo, da parafraziram moderatora diskusije Marka Kostanića, onda bi to trebala biti i platforma kojom će se taj govor prenositi. Pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu jednako je pravu na medijski prostor, i to je ono za što se trebamo boriti. Kao što ne postoji “državni novac”, kako je ispravno ustvrdila Bašić Hrvatin, ne postoje niti državne frekvencije, i što prije počnemo baratati točim terminima, to prije će novac, kao i frekvencije, uistinu postati javni. Frekvencije pripadaju ljudima, a ne korporacijama, bile one državne ili privatne. 

O community radijima govorit će Otto Tremetzberger, suosnivač i direktor community radija Free Radio Freistadt, Sandra Bašić Hrvatin, bivša savjetnica generalnog direktora RTV Slovenije za strateška pitanja dugoročnog razvoja i nezavisna stručnjakinja na pripremi zakona o medijima u Sloveniji, te Ante Frankić, predstavnik radija KLFM, prvog projekta stvaranja community radija u Splitu. Tribinu će moderirati Marko Kostanić, dramaturg i glavni urednik magazina Frakcija.

Temi će se pristupiti iz teorijske, praktičke i zakonske perspektive, komparativno sagledavajući primjere iz različitih europskih konteksta. Teorijskim rakursom osvijetlit će se povijesna dimenzija community radija, njegova distinktivna obilježja u odnosu na ostale modele radio-programa, te politička i društvena funkcija unutar zajednice. Kroz praktične primjere analizirat će se problematika proizvodnje programa u različitim materijalnim i financijskim kontekstima, kao i zakonski okviri koji ih uvjetuju.

Tribina će se održati u srijedu 9. listopada 2013. u 12 sati u književnom klubu Booksa, a organizirana je uz podršku Zaklade “Kultura nova” i u suradnji s mrežom Clubture kroz koju se realizira projekt “Radio zajednice” splitskog KLFM-a. U sklopu tog projekta u četvrtak 10. listopada bit će održan i besplatan koncert grupe Mayales u klubu Močvara s početkom u 21 sat.

Platformu Novi prostori govora čini šest organizacija s područja neprofitnih medija i produkcija te nezavisne kulture. Nositelji projekta su Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (nakladnik portala Kulturpunkt.hr), Udruga za promicanje kultura Kulturtreger (nakladnik portala Booksa.hr), nezavisna produkcije Fade In, Prostor rodne i medijske kulture K-zona (nakladnik portala Vox Feminae), Savez udruga za razvoj neprofitnih medija N-mreža, te Centar za dramsku umjetnost (nakladnik časopisa Frakcija).

KLFM je splitski projekt nezavisnog community radija koji se emitira hi-fi streaming kanalom s adrese klfm.org.