Ne suviše poznat za života, Musil je danas čuven ponajprije po svom nedovršenom romanu Čovjek bez osobina, koji redatelj Matko Sršen u zanimljivom i bogatom predgovoru ovom eseju opisuje kao ironijski roman o mišljenju, a koji je na hrvatski preveden još 1967. u izdanju Otokar Keršovani, te ponovno 2008. godine kod Frakture.

Esej O gluposti zapis je predavanja koje je Musil, na poziv Austrijskog radnog saveza, održao 11. i ponovio 17. ožujka 1937., dakle jedva godinu dana prije pripojenja Austrije Trećem Reichu. Uz nemali rizik za vlastitu dobrobit, kao i za onu svojih slušatelja, Musil se, kako u njemačkom pogovoru ističe Klaus Amann, upušta u “istraživanje duše masa i njemačko-austrijskog kolektivizma u predvečerje katastrofe”, a ujedno i u suton civilizacije koju je svojim javnim istupima opetovano nastojao sačuvati. Lavina fašizma i nacizma u Europi tad se već odavno zakotrljala, a Hitlerovi pobornici i obožavatelji spaljivali su knjige (između ostalih i Musilove) te kružili po Beču, tražeći Židove, komuniste i ostale nepodobnike.

Unatoč političnosti predavanja, valja napomenuti ono ne govori o gluposti u politici. Zapravo, uglavnom i nema politički sadržaj, nego predstavlja nešto puno zahtjevnije, a to je pokušaj višekutnog sagledavanja fenomena gluposti koji se u prvom redu ipak može odrediti kao ekskurs iz socijalne psihologije, pokušaj saznanja o tome zašto ljudi govore ili ne govore o gluposti, što pod tim misle i s čim je asociraju. Pritom se oslanja na bogato vrelo popularnih izraza, predodžbi i uvjerenja, kao i društvenih normi i drugih ponašajnih obrazaca, predočavajući nam bogatstvo običnog i svakodnevnog, plasirajući misli direktno i s pregršt životnih primjera i starih narodnih mudrosti.

Pravovremeno, pri početku predavanja, apostrofira nezahvalnost takvog zahvata, koja proizlazi iz toga što se za svakog tko opisuje i ukazuje na glupost pretpostavlja, naime, da zasigurno za sebe misli da nije glup. U ironijskom bumerangu, to ga u očima drugih čini manje pametnim. Budući da smo svjesni toga, u većini slučajeva vršimo autocenzuru, a Musil to povezuje sa strahom od isticanja, rugla i prokazivanja, ali i inherentnim oprezom, odnosno mehanizmom obrane koji nalaže da se pred jačima “ne pravimo pametnima”. Na neki se način playing stupid može promatrati i kao ljudski ekvivalent onog playing dead iz životinjskog svijeta. Naravno, ta strategija glupost iskorištava kao plašt i zapravo nije glupost per se. No to nije za reći da svijet oskudijeva pravom glupošću.

Naprotiv, Musil podsjeća, ona je veoma rasprostranjena i nitko nije imun na nju, a uz to je ponekad i neophodna: naime, sve bi se zaustavilo kad odluke ponekad ne bismo donosili nepromišljeno, bez dovoljno znanja i sposobnosti, čekajući savršene uvjete. Osim toga, pojam gluposti pomaže nam snaći se u životnim dilemama i uvelike nam olakšava prožimanje onoga za što ne možemo, u trenutku, pronaći adekvatan izraz, pa ćemo samo reći da je glupo i nastaviti dalje svojim putem. 

Međutim, što onda jest glupost per se? Musil na više mjesta daje na znanje da ne nastoji ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor, nego radije pronaći i analizirati one konkretnije osobine i aktivnosti koje se s njom povezuju. Tako ističe, primjerice, sporost i plošnost u prosuđivanju te nedostatak izražajne fleksibilnosti kao često asocirane s glupošću te nas podsjeća na jednog filozofa, hegelijanca Johanna Eduarda Erdmanna, koji je u svom ogledu o gluposti iz 1866. naglasio da se razmatranje gluposti kao stanja ne može odvojiti od prakse gluposti, odnosno glupih postupaka ili “primijenjene gluposti”.

Tom se praksom na duhovit način svojevremeno pozabavio i profesor Carlo M. Cipolla, povjesničar ekonomije sa Sveučilišta Berkeley, u svom tekstu o pet univerzalnih zakona ljudske gluposti. On ju je, u ekonomističkom maniru, promatrao u terminima salda ili bilance koju ostavlja po društvo, definirajući glupana kao nekoga tko uzrokuje štetu drugome bez da on sam od toga profitira na bilo koji način, a često nanoseći štetu i samom sebi u procesu.

Iako naciste nigdje eksplicitno ne spominje, Musil govori da “u svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju ono što im je pojedinačno zabranjeno”, povezujući to s taštinom koju rađa kolektivni ponos. Podsjećajući ranije na jednu staru narodnu mudrost koja se prvenstveno odnosila na taštinu kao osobnu karakteristiku – “glupost i dika zrcalna su slika” – o kolektivnoj dici govori kao o poremećaju afektivne ravnoteže, koji rezultira “porastom necivilizacije naroda, država i saveza istomišljenika”.

Ovdje se čini da je mogao upotrijebiti i nešto uvriježeniju sintagmu “pad (ili propast) civilizacije”, no mislim da izbor tu ipak nije bio slučajan. Necivilizacija, u ovom slučaju, nije puko odsustvo civiliziranosti, nešto neutralno, pretcivilizacijsko ili ahistorijsko, nego prilično određeno, razjareno i naraslo “mi”: kolektivni izbor pripadnosti kao izvora kolektivne taštine ili, kako se negdje voli reći, ponosa.

Na prilično suptilan i indirektan, ali prilično nedvosmislen način Musil naciste implicira i u jednom kasnijem mjestu, gdje kao drugi tip gluposti, osim prostodušne i iskrene, navodi onu daleko opasniju, preuzetnu i nadobudnu. Ona ne isključuje visoku inteligenciju, ali istovremeno predstavlja ono što on naziva obrazovnom bolešću, odnosno neobrazovanjem ili pogrešnim obrazovanjem. Time on nagovješćuje Adornovu i Horkheimerovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, filozofsku osudu ograničenog shvaćanja racionalnosti kroz koju se pokušalo pojmiti posrnuće čovječanstva kroz Drugi svjetski rat i Holokaust.

Sentiment prisutan u tim djelima definitivno se može iščitati i iz Musilovih riječi uoči katastrofe. Ipak, on pred kraj predavanja retorički obrće cijelu stvar: suočeni s krizom povjerenja u humanost, postavlja pitanje o tome možemo li stvoriti pojam gluposti ako su nam pojmovi razbora i mudrosti klimavi? Na tom tragu kaže i kako suprotnost “inteligentnoj” gluposti nije razum, nego duh.

Što nam uopće to znači danas? Može li nešto zatreptati u današnjem čitatelju na spomen nečeg tako prošlog, a uz to i tako neodređenog kao što su duh ili mudrost? Musilov duh ovim kratkim testamentom ne želi poučavati niti docirati, nego vjeruje u čitateljsku samostalnost, otvoreno izlažući svoja razmišljanja i strepnje te pozivajući na propitivanje bez zazora od zahtjevnih pitanja, ali i bez bijega u jednostavne i priručne odgovore.

Koliko god Musilovo predavanje bilo značajno neovisno o vremenu u kojem se (ponovno) čita, smatram da danas, iz više razloga, njegova poruka rezonira posebnom jasnoćom i ozbiljnošću. Aktualni događaji u kojima se iznova pojavljuju obrasci nasilja i isključivanja nedvojbeno oživljavaju slike tog zloslutnog perioda, ostavljajući grč u stomaku i pitanje među kakvim se ljudima svakodnevno krećemo. Povijest se odvija cijelo vrijeme, a ekonomija straha opet postaje aktualna i široko primijenjena. Glupost postaje norma i standard, no ona će to tek u potpunosti postati ako ju više ne budemo sposobni nazivati pravim imenom.

Pojmovnik Balkanska ruta nastaje u okviru četverogodišnjeg znanstveno-istraživačkog projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika (ERIM) koji provodi Institut za etnologiju i folkloristiku, i okuplja suradnike_ce iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. Balkanska ruta nastoji identificirati ključne pojmove koji oslikavaju aktualni režim migracija koji je oblikovan proskribiranim i kriminaliziranim migrantskim kretanjima kroz Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i ostale zemlje u regiji.

“Knjiga u cjelini poziva na preispitivanje, dekonstrukciju i eksploraciju procesa, pojava i aspekata migracija koje se u domaćoj i inozemnoj literaturi o migracijama često zanemaruju ili se istražuju iz nerijetko sužene perspektive. Primjerice, tekstovi se bave problemom autonomije nasuprot pretpostavljene omnipotentne državne kontrole, temporalnom dimenzijom, strategijama djelovanja aktera kao slobodnih pojedinaca koji su (samo) dijelom ograničeni državnim praksama i sl.”, u svojoj recenziji piše dr. sc. Vedrana Baričević s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Iako je oblikovan abecednim rasporedom tekstova, uputnicama i drugim značajkama leksikona, pojmovnik je – zbog relativne opsežnosti u elaboraciji pojmova, otvorenosti prema njihovom preispitivanju te odricanja od neutralnosti – bliži zbirci ili zborniku etnografski utemeljenih znanstvenih tekstova. Osim kao zbornik, može se čitati i kao autorska knjiga s 23 međusobno povezana poglavlja koja se mogu, ali i ne moraju čitati u slijedu.  

Na predstavljanju knjige govorit će dr. sc. Sanja Potkonjak s odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. sc. Margareta Gregurović s Instituta za migracije i narodnosti te jedna od urednica knjige, dr. sc. Marijana Hameršak s Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Više detalja potražite ovdje.

Projekt je započeo krajem 2018. godine u organizaciji izdavačke kuće Sandorf iz Zagreba i partnera iz Društva slovenskih pisateljev (DSP) iz Ljubljane i izdavačke kuće Thraka iz Larisse. U trećoj fazi projekta mreža književnih rezidencija proširena je na sedam europskih zemalja te surađuje s mnogim institucijama i nevladinim organizacijama u svakoj zemlji sudionici.

U sklopu projekta Ulysses’ Shelter otvoren je poziv za sudjelovanje u rezidencijalnom programu namijenjen mladim autorima i autoricama proze i/ili poezije te prevoditeljima i prevoditeljicama. Prijavitelji_ce iz Hrvatske mogu birati lokaciju boravka između pet europskih zemalja: Češke, Grčke, Malte, Srbije i Walesa.

Poziv je otvoren do 7. travnja, a sve detalje poziva potražite na poveznici.

U utorak, 21. veljače u 17.30 sati u Art radionicu Lazareti (lađa X) održava se razgovor s mladim, nagrađivanim češkim pjesnikom Janom Škrobom, koji će na Mljetu boraviti naredna tri tjedna.

Jan Škrob rođen je u Pragu 1988. Autor je tri zbirke pjesama: Ispod pločnika, Pravi život i Zemlja sunca. Za prvijenac je 2017. nominiran za češku književnu nagradu Magnesia Litera Czech u kategoriji debitanta godine. Godine 2018. osvojio je češko-njemačku nagradu Dresden Lyric Award. S drugom knjigom nominiran je za nagradu Jiří Orten Award, koja se dodjeljuje autorima do trideset godina starosti. Njegova poezija balansira na raskrižju osobnog i političkog, fikcionalnog i stvarnog.

Razgovor s Janom Škrobom vodit će Sandorfov urednik i pokretač projekta Ulysses’ Shelter Ivan Sršen.

Kontroverzan život vinkovačkog multimedijalnog punk umjetnika Ivice Čuljka, većini poznatijeg kao Satana Panonskog, do danas ne prestaje intrigirati mnoge. Za razliku od dosadašnjih knjižnih izdanja u kojima smo imali prilike čitati Čuljkovu poeziju i prozu, knjiga Tijelo otpora Satana Panonskog: autodestruktivni body art u hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi autorice Ljubice Anđelković Džambić nudi prvi sveobuhvatni teorijski prikaz njegova stvaralaštva, temeljen na interdisciplinarnom proučavanju arhivske građe iz njegove zaostavštine. Autorica ove opsežne teatrološke studije polazi od analize Čuljkovog krvavog performansa kao umjetničkog odgovora na životne krize kroz koje je prolazio, a kako je Čuljak također prepoznat i kao začetnik autodestruktivnog body arta u hrvatskoj umjetnosti performansa, knjiga se velikim dijelom bavi i pitanjima tijela otpora u radikalnim umjetničkim performansima.

Pored teme performansa, knjiga donosi i prikaz ostalih umjetničkih vrsti u kojima se Čuljak ostvarivao, kao što su književnost, punk glazba, antimoda i likovni izričaj, kroz analize koje te radove smještaju u kontekst punk supkulture, odnosno šire alternativne kulture koja je obilježila posljednja desetljeća 20. stoljeća u nas. Kako je cjelokupno stvaralaštvo Ivice Čuljka potrebno tumačiti i kroz njegovu rubnu društvenu poziciju, posebna su poglavlja ove knjige posvećena Čuljkovom stvaralaštvu u ograničenim uvjetima neuropsihijatrijske bolnice, njegovu queer i osuđeničkom statusu, utopističkoj ideji Punk Prisne Porodice, ali i ratnim uvjetima na kraju njegova života. Knjiga ne zaobilazi ni iznimnu mitologizaciju ovog umjetnika, te se posebna pozornost pridaje brojnim urbanim predajama koje i danas podgrijavaju kontroverzni status Satana Panonskog.

Knjigu će uz autoricu i urednika Ivana Vidaka predstaviti Josipa Bubaš, Gordan Nuhanović i Nenad Rizvanović. Ulaz za sve zainteresirane je slobodan.

Zenobija prati potresnu priču o sirijskoj djevojčici Amini koja bježi od ratnih sukoba u svojoj zemlji, ispričanu jednostavno i dostojanstveno. “Patnju ljudi koji su ostali bez doma i bez najbližih ova knjiga učinila je razumljivom, a istovremeno i vrlo bolnom za svakog čitatelja”, najavljuju organizatori. 

U 2017. godini Zenobija je osvojila tri najvažnije danske nagrade za dječju književnost i ilustraciju: nagradu Pingpris, nagradu Claus Deleuran i nagradu danskog Ministarstva kulture za ilustraciju za djecu i mlade. 

Uz Sandorf, suizdavači hrvatskog izdanja knjige su Centar za mirovne studije i Zadruga za interkulturnu suradnju Okus doma. O knjizi će govoriti Marijana Hameršak iz Instituta za etnologiju i folkloristiku te Ivan Sršen i Emina Bužinkić za izdavače. 

Prigoda za ovo podsjećanje leži u jednoj maloj crnoj knjižici, prvi puta na hrvatskom objavljenoj davne 1952. godine. Hirošima Johna Herseyja, jedan od ključnih novinsko-reportažnih tekstova 20. stoljeća, izašla je tada u izdanju Društva novinara NR Hrvatske i u prijevodu Ljudevita Stantića, šest godina otkako je rasprostirući na preko 30 tisuća riječi – i zauzevši glavninu tog izdanja – objavljena u časopisu New Yorker. Danas je – kao dobar podsjetnik da se nekim tekstovima uvijek vrijedi vraćati – pred nama u zajedničkom izdanju nakladničke kuće Sandorf i Hrvatskog novinarskog društva. U trenutku kada izlazi, Herseyjeva reportaža otvara novi front u izvještavanju o posljedicama nuklearne kataklizme u Hirošimi i Nagasakiju. Iako vijesti o broju mrtvih, stanju devastacije gradske infrastrukture i površinskih priča o tome kako se život pomalo vraća u rutinu nije nedostajalo na svim stranama svijeta, Hersey je otišao korak dalje: svoju je priču prepustio ljudima koji su preživjeli. Američka okupacijska uprava strogo je kontrolirala informacije koje bi cirkulirale na japanskim otocima, kao i one koje bi izlazile iz Japana, bilo da se radilo o tehničkim podacima o svojstvima atomske bombe ili bilo kakvom filmskom i fotografskom materijalu koji bi nedvosmisleno prikazao razmjere katastrofe.

“Doktor Sasaki radio je bez plana pomažući prvo onima najbližima. Ubrzo je primijetio da se hodnik sve više puni ljudima. Uz ogrebotine i razderotine od kojih je patila većina ljudi u bolnici, susretao se sa sve više strašnih opekotina. Tada je shvatio da su unesrećeni nahrupili izvana. Bilo ih je toliko mnogo da je počeo propuštati lakše ozlijeđene; odlučio je da se može samo nadati da takvi neće na smrt iskrvariti. Nedugo zatim pacijenti su ležali sklupčani na podovima bolničkih soba i laboratorija, ali i svih ostalih prostorija – ležali su po hodnicima, na stepenicama, u predvorju, ispod trijema, na prednjim kamenim stubama, na kolnom prilazu, na dvorištu i duž obiju strana ulice. Ozlijeđeni su pomagali osakaćenima, obitelji izobličenih ljudi su se spojile. Mnogi su ljudi povraćali.”

Ovo i ovako napisano nije nešto što su novinske agencije 1946. godine odašiljale u svijet i o čemu su čitatelji diljem svijeta, a kamoli u Japanu, mogli čitati. Obični su ljudi, pogotovo oni koji su imali nesreću naći se u neposrednoj blizini točke udara, govorili o tom da to što ih je snašlo uopće nije bila klasična bomba već da je iznad Hirošime raspršen magnezijev prah koji je potom u dodiru sa strujnim vodovima eksplodirao; vjerovali su da je nad gradom raspršena neka visokozapaljiva tekućina ili plin koje je detonacija pretvorila u vatrenu stihiju; nitko od njih nije mogao pojmiti, a bili su, pogotovo u tim zadnjim danima rata, navikli na brujanje bombardera, da bi samo jedan udar mogao ubiti i osakatiti tolike mnoge i sravniti gotovo čitav jedan grad sa zemljom.

U Hirošimi John Hersey je dao glas upravo onima koje se, pogotovo u mjesecima neposredno nakon bombardiranja, nije mogao čuti. Glas osakaćenih, opečenih, ozračenih; glas onih (ne)sretnika koji su tumarali ulicama Hirošime zbunjeni smrću, razaranjem, vatrom koja nije prestajala gorjeti, vlastima koje nisu znale kako reagirati, samim sobom kako su uopće uspjeli izgmizati iz ruševina i nekako preživjeti. Službenica Tošiko Sasaki, udovica Hatsujo Nakamura, pastor Kijoši Tanimoto, svećenik Wilhelm Kleinsorge i liječnici Masakazu Fujii i Terufumi Sasaki nisu naprosto mogli znati što ih je snašlo tog 6. kolovoza 1946. u 8.15 kad je “nečujni bljesak” rasvijetlio nebo nad Hirošimom. Tošiko je tek pristigla na radno mjesto u tvornicu kositra, Hatsujo je kroz prozor gledala susjeda kako ruši kuću da bi napravio mjesta za požarni put, Kijoši je gurao dvokolicu punu stvari želeći ih sačuvati od očekivanog bombardiranja, Wilhelm je u donjem rublju ležao na krevetu i čitao, Masakazu se na trijemu svoje bolnice spremao čitati jutarnje novosti, a Terufumi je u ruci držao uzorak krvi spremajući se testirati ga na sifilis.

“Nije se čuo zvuk aviona. Jutro je bilo mirno, mjesto je bilo hladno i ugodno. A onda je golemi bljesak proparao nebo.”

Svjedoci, barem tako navodi Hersey u knjizi, uopće nisu čuli nikakvu eksploziju; većina ih pamti tek nevjerojatan bljesak, snažan poput Sunca, bez ikakve ideje o tome da najgore tek predstoji. Priče ovih šest ljudi Hersey dokumentira zastrašujućim intenzitetom: ono što poimamo kao postkataklizmičku fikciju – s ljudima kojima oči ključaju u dupljama, koža im se ljušti na dodir, otvorene rane ne zacjeljuju, umiru unatoč tome što vidljivih ozljeda nemaju i istovremeno panično traže preživjelu djecu, članove obitelju, kolege, susjede – oblikovano je u reportažnu formu, izvještaj iz srca tame koji, opisujući detalje uništenja ljudskog tijela i duha, čitatelja ostavlja zbunjenog i posramljenog.

Ono što je historijski relevantno u Herseyjevoj reportaži jest činjenica da je taj tekst prvi puta javnosti predočio razmjere uništenja: da je, zapravo, eksploziju atomske bombe već nekako moguće preživjeti, ali da su njezine neposredne biološke posljedice – radijacijska bolest – uistinu okrutne i dalekosežne. Dajući glas ljudima poput nas – krojačici i službenici, svećeniku i pastoru, liječniku opće prakse i mladom kirurgu – Hersey je u ruševinama i ranama Hirošime pronašao – senzibilizirajući pogotovo američko čitateljstvo, ukotvljeno u službenu propagandu mržnje i nasilja prema kojoj je japanski narod dobio što je i zaslužio – tračak izgubljene ljudskosti. Hirošima je već u studenom 1946. godine izašla u književnom formatu, a ubrzo su uslijedili i brojni prijevodi na svjetske jezike, no ne i na japanski. Američka okupacijska uprava na čelu s generalom Douglasom MacArthurom strogo je, kako je već istaknuto, kontrolirala cirkulaciju svih izvještaja o posljedicama bombardiranja, i to ne samo o Hirošimi i Nagasakiju. Herseyjeva Hirošima na japanskom je izdana tek završetkom okupacije, 1949. godine u prijevodu jednog od protagonista članka i knjige, Kijošija Tanimota.

“Stotine tisuća ljudi ubijeno je atomskom bombom. Preživjeli se pitaju zašto su oni ostali živi kada je toliko drugih poginulo.”

Danas, kada se teško probijati kroz nevjerojatan šum koji proizvode mediji u rasponu od tiskanih dnevnika do digitalnih društvenih mreža, čini se nevjerojatnim da bi jedan novinski tekst, koliko god da je i formalno i sadržajno impresivan, mogao utjecati na našu neposrednu stvarnost kao što je bio slučaj s Hirošimom. “Nemoguće je reći kakvi su užasi usađeni u umove djece koja su preživjela bombardiranje Hirošime. U mjesecima nakon katastrofe površno su se sjećali samo pustolovine od koje čovjeku zastaje dah. Toshio Nakamura, koji je u vrijeme bombardiranja imao deset godina, vrlo je brzo bio u stanju slobodno, čak i vedro, govoriti o svom iskustvu. Nekoliko tjedana prije obljetnice u svojoj je Osnovnoj školi Nobori-cho napisao školski sastavak u kojem piše: ‘Dan prije bombe otišao sam plivati. Toga sam jutra jeo kikiriki. Vidio sam svjetlo. Nešto me odgurnulo do mjesta gdje je spavala moja mlađa sestra. Kada smo spašeni, mogao sam vidjeti samo do tramvaja. Moja majka i ja počeli smo pakirati naše stvari. Susjedi su hodali uokolo opečeni i krvavi. Hataya-san mi je rekla da pobjegnem s njom. Ja sam rekao da želim čekati majku. Otišli smo do parka. Došao je vrtlog. Te je noći gorjela cisterna za plin i vidio sam odraz u rijeci. Ostali smo u parku jednu noć. Sljedećeg dana sam otišao do mosta Taiko i sastao se sa svojim prijateljicama Kikuki i Murakami. Tražile su svoje majke. Međutim, Kikukina majka je bila ranjena, a Murakamina majka je, nažalost, bila mrtva.’”

Zamijenimo sada ime grada u prvoj rečenici ovoga citata s gradom čije ime posljednjih nekoliko godina često čujemo u vijestima. Zamijenimo ga imenom Alep i vidjet ćemo da, nažalost, nismo naučili mnogo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O knjizi — izvorno objavljenoj 1946. kao serija reportaža u uglednom časopisu The New Yorker — govorit će povjesničar Tvrtko Jakovina, predsjednik HND-a Saša Leković i urednik knjige Ivan Sršen.

“Ovo je tvoj život”. Tom rečenicom započinje sedmi roman Marinka Koščeca i doista, ono što nam se potom rastvara pred očima jest naš život, ljudi koji nas okružuju, naše doba, naši prostori. Mnogoslojna je to priča puna pronicavih uvida, koja pršti duhovitošću i ironijom te kroz prizmu protagonistove svijesti briljantno secira pojedinačno ponašanje i kolektivne bolesti.

Na predstavljanju će, uz autora, o knjizi govoriti Zoran Ferić i Ivan Sršen.

Knjiga je izašla u biblioteci Avantura izdavačke kuće Sandorf.

Roman Adio kauboju Olje Savičević Ivančević na nizozemski jezik preveo je Roel Schuyt kao Vaarwel, Cowboy za izdavačku kuću Bananafish iz Amsterdama. Povodom izdanja, vodeći nizozemski dnevni list Volkskrant u svom vikend izdanju objavio je intervju koji je sa Savičević Ivančević vodio ugledni književni kritičar Arjan Peters.

Američko izdanje romana, Adios Cowboy u prijevodu Celije Hawkesworth, objavila je u SAD-u početkom 2016. godine izdavačka kuća McSweeney’s iz San Francisca koju su utemeljili pisci Dave Eggers, Heidi Julavits i Vendela Vida. Za listopad je najavljeno predstavljanje romana u Los Angelesu i San Franciscu. Olja Savičević Ivančević u Los Angelesu će čitati iz svog romana i razgovarati s publikom, uz dvoje autora kojima su također u SAD-u nedavno objavljene knjige u prijevodu, iranskim piscem Hosseinom Abkenarom i meksičkom pjesnikinjom Rocío Cerón. U San Franciscu će Olja Savičević Ivančević samostalno predstaviti roman američkoj publici, a u promociji će sudjelovati njezin hrvatski izdavač i književni agent Ivan Sršen te urednica američkog izdanja Andi Winnette.

Tijekom 2017. roman Adio kauboju doživjet će još tri inozemne objave, na švedskom, talijanskom i slovenskom jeziku, što će činiti ukupno jedanaest prijevodnih izdanja.