Uzevši u obzir recentno čišćenje gotovo svega što je preostalo od Kulture promjene, ključno je pitanje za polje nezavisne kulture i umjetnosti novo programsko usmjerenje Kulture SC-a. A obrisi nove etape pod sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom i njegovim ađutantom Davorom Šišmanovićem se, izgleda, počinju nazirati: u ponedjeljak, 26. listopada, na SC-ovim je stranicama objavljen Javni poziv za predlaganje programa kojim se poziva “sve studentice i studente, studentske udruge, umjetničke akademije, fakultete u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, sve mlade ljude – na suradnju pri osmišljavanju i realizaciji kulturnih projekata, programa i srodnih sadržaja”.

Ležerna inkluzivnost uvodnog paragrafa potvrđuje se i u popisu tipova sadržaja koje je moguće prijaviti. Tako u sljedećoj, eliptičnoj rečenici doznajemo da će biti razmatrani prijedlozi “koji se odnose na festivale, video i filmske cikluse, kazališne (izvedbene) projekte, koncerte, tribine (književne, znanstvene, društveno-kulturološki aktualne, …), izložbe, performanse, radionice, plesne projekte multimedijalne i multidisciplinarne projekte, dramske i književne tekstove te općenito na kulturne programe svih rodova, vrsta i žanrova”. I to je to – nema programskih smjernica, kriterija, ničega po čemu bi se dalo zaključiti kakvim će tipovima sadržaja biti dana prednost. Također nije moguće razabrati iz kojih i kolikih će se sredstava financirati predloženi programi, što ovaj natječaj  pretvara u bizarno nadmetanje nasumično prijavljenih programa čiji prijavitelji ne mogu imati predodžbu ni na kakve produkcijske gabarite mogu računati ni kojim se konceptom trebaju voditi pri razradi svojih prijedloga.

Sve ovo upućuje na očekivano protjerivanje nezavisnokulturnih umjetničkih sadržaja kojima se toliko odlikovao kulturni program zagrebačkog SC-a i okretanje mainstream događanjima zabavnog, a dijelom i komercijalnog tipa, uz vjerojatno brojne slučajeve upitnog korištenja SC-ove infrastrukture, kao što je već zabilježeno iznajmljivanje Francuskog paviljona privatnoj osobi za prodajnu izložbu. U tom je smislu simptomatično i ono malo što smo čuli od trenutnih SC-ovih vladara po pitanju budućnosti tamošnjeg kulturnog programa. Tako je Bošnjak na dan objave Javnog poziva za N1 “pojasnio” da će nova Kultura SC-a “imati u temelju: a) potrebe sveučilišne populacije; b) mogućnosti društvene zbilje i kapacitete matične ustanove; c) suvremene spoznaje o interakcijama kulture/umjetnosti i životnog standarda te općenitog boljitka zajednice; d) uspostavu prepoznatljivosti programske sheme i termina; e) uvođenje kontinuiteta u cjelinu program Kulture SC-a; f) usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &td-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Na stranu besmislice poput tvrdnje da će se Kultura SC-a temeljiti na “mogućnostima društvene zbilje” (?), kao i manipulativne implikacije da dosadašnji kulturni program nije posjedovao kontinuitet i prepoznatljivost – a riječ je o jednom od najprepoznatljivijih ovdašnjih programa u kulturi koji je trajao 14 godina – najbolja indikacija smjera u kojem će se kretati Bošnjak-Šišmanovićev koncept su “dobre vibre” na kraju ovog nesuvislog popisa. Pozdravimo se, dakle, s kritičkim, eksperimentalnim i inovativnim sadržajima na mjestu koje ih je proizvodilo i udomljavalo gotovo šest desetljeća i pomirimo se s kulturnom ponudom u potpunosti u skladu s komercijaliziranim horizontom kulture koji je zaposjeo Zagreb – vjerojatno uz isti dugoročni ishod po pitanju statusa nekretnina u vlasništvu SC-a.

Da je sanacijskoj upravi iznimno stalo do približavanja studentima pokazuje i činjenica da je na mjesto Silvije Stipanov, koja je u rujnu dala otkaz zbog nemogućnosti da obavlja svoj posao u privremenim uvjetima, kao upravitelj programa i realizacije Kulture SC-a postavljen stanoviti Vlatko Previšić, SC-ov zaposlenik o čijem se djelovanju u kulturi ne može pronaći nijedan podatak, ali se zato na internetu ističe u ulozi – uzgajivača jagoda! Pridodamo li tomu činjenicu da selekciju programa u sklopu SC-ovog novog Javnog poziva provodi misteriozno Programsko vijeće za kulturu u koje je na proceduralno neobjašnjiv način imenovan i Jakov Sedlar, teško je ne posumnjati u ideju da je sanacijskoj upravi od svega na prvom mjestu inkluzivna studentska kultura.

Kakav će kulturni program biti realiziran u SC-u bit će znatno jasnije početkom sljedeće godine kada budu dostupni rezultati javnih potreba u kulturi, kao i ovog natječaja. S obzirom na prve korake sanacijske uprave i novog voditelja Kulture, međutim, sva je prilika da će novi “izlog studentske kreativnosti” koji priziva tekst Poziva biti siromašniji za sve ono zbog čega je zagrebački SC postao ključnim mjestom suvremene umjetnosti i kulture na ovim prostorima.

Izmrcvaren opetovanim, dugogodišnjim sanacijskim ciklusima, po svoj prilici usmjerenima na njegovo nekretninsko čerečenje, Studentski je centar u Zagrebu pod vodstvom aktualnog sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka danas doveden do vrhunca krize. Tijekom Bošnjakovog drmanja SC-om, obilježenog brojnim sukobima, pa i štrajkom radnika, kao posebno se katastrofalan izdvaja odnos sanacijske uprave prema Kulturi SC-a, koja se našla na udaru zbog navodnih golemih dugova koje proizvodi, neisplativosti, programskog elitizma, pa čak i optužbi za pranje novca usmjerenih na jednu njezinu suradnicu.

Dubinsko nerazumijevanje – ili, vjerojatnije, cinična ravnodušnost – spram višedesetljetne presudne uloge SC-a u poticanju i razvoju nezavisne, inovativne i eksperimentalne kulture i umjetnosti, potpuno očekivano, dovelo je do sukoba s voditeljicom Kulture SC-a Natašom Rajković. Jer upravo je Rajković zaslužna za razvoj programske koncepcije poznate pod nazivom Kultura promjene, usmjerene na očuvanje prepoznatljivo nezavisnokulturne orijentacije SC-a, koja se tijekom svojih sada već četrnaestak godina trajanja uspostavila kao jedno od ključnih staništa kulturne i umjetničke – osobito izvedbene – nezavisne scene.

Da priča neće dobro završiti bilo je odavno jasno: kontinuirani javni pritisci u široj atmosferi konzervativnih napada na kulturne institucije, pokoji istup “zabrinutih” djelatnika zbog Rajkovićinih programskih izbora, suptilno zastrašivanje osnivanjem Programskog vijeća i dovođenjem Jakova Sedlara da u njemu sjedi – sve to je dalo nagovijestiti da je samo pitanje vremena kada će Rajković biti uklonjena s mjesta voditeljice Kulture. Nažalost, to se krajem srpnja konačno i dogodilo – Sanacijsko vijeće donijelo je Odluku o Rajkovićinom razrješenju s funkcije v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu, uz objašnjenje da joj 31. srpnja ističe četverogodišnji mandat propisan člankom 18. stavkom 3. Statuta SC-a. Razrješenje je Bošnjak popratio vlastitom Odlukom o Rajkovićinom privremenom rasporedu na mjesto voditeljice multimedijalnog programa Kulture SC-a, dok je s tog mjesta na funkciju voditelja Kulture privremeno došao Davor Šišmanović, jedan od onih zabrinutih Rajkovićinih kolega.

Medijsko izvještavanje o ovom potezu nije u potpunosti prikazalo način na koji je Rajković smijenjena – nažalost, jer ne treba praktički ni ući u pravne implikacije njezina razrješenja da bi se postupanje SC-ove sanacijske uprave pokazalo vrlo dvojbenim i nepromišljenim. Prije svega, kako su navodni mandati istekli i ostalim v.d.-ima pomoćnika ravnatelja, Sanacijsko se vijeće, da bi opravdalo Rajkovićinu smjenu, moralo riješiti svih voditelja službi – osim voditelja prehrane, čiju funkciju, naime, obnaša sâm Bošnjak. Dakle, uz voditeljicu Kulture, smijenjeni su i v.d. pomoćnika ravnatelja za zajedničke poslove i v.d. pomoćnika ravnatelja za smještaj. Ta apsurdna organizacijska autodekapitacija, dakle, zbog jednog je političkog sukoba smijenila voditelja programa Smještaja usred provedbe natječaja za mjesta u domovima, što djeluje osobito neobično prisjetimo li se dramatičnih upozorenja o disfunkcionalnosti SC-a koje Bošnjak ponavlja na sve strane kako bi opravdao svoje sanacijske zahvate.

Dojam o aljkavost SC-ove uprave samo raste razmotre li se pravni aspekti sâmog Rajkovićina razrješenja. U izjavi za tportal, predstavnica Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi – Podružnice Studentski centar Lada Čikara pojasnila je da je razrješenje protuzakonito jer je Rajković sa Studentskim centrom potpisala ugovor o radu na neodređeno. To znači da njen angažman na mjestu v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu nije moguće tumačiti mandatno, što god pisalo u Statutu SC-a i drugim aktima koji uređuju njegovo funkcioniranje.

Na optužbu za protuzakonitost smjene odgovorilo je Sanacijsko vijeće koje se još jednom pozvalo na spomenuti članak 18. stavak 3. Statuta koji određuje da “pomoćnike ravnatelja koji su voditelji ustrojbenih jedinica imenuje ravnatelj uz suglasnost Upravnog vijeća na rok od četiri godine”, kao i na Odluku Vlade RH o sanaciji SC-a Zagreb te novi Pravilnik o unutarnjem ustroju SC-a Zagreb, dokumente u kojima je navedeno da sanacijski upravitelj i uprava SC-a imaju pravo imenovati i razriješiti pomoćnike ravnatelja.

No usprkos tim odredbama, pojašnjava nam gospođa Čikara, Rajkovićina smjena pravno je potpuno neutemeljena. Jedini dokument koji Rajkovićin angažman definira kao mandatni je Odluka iz srpnja 2014. o njezinu imenovanju na mjesto v.d. pomoćnice ravnatelja za kulturu, s mandatom koji započinje 1. kolovoza 2014, ali ne traje četiri godine, nego – sve do kraja sanacije SC-a. Međutim, situacija se ovime ni približno ne raspetljava: riječ je o nezakonitoj odluci, smatra Čikara, budući da sistematizacija radnih mjesta donesena u ljeto 2014. godine ne definira nijedno mjesto ravnateljevih pomoćnika kao mandatno – što još manje ide na ruku trenutnoj argumentaciji Sanacijskog vijeća. No sve to u konačnici nije važno, upozorava Čikara, jer Rajković u kolovozu 2014. potpisuje ugovor o radu na neodređeno čijim stupanjem na snagu prestaju vrijediti, između ostalog, i sve odluke poslodavca koje se odnose na radni status radnika. U prijevodu, prestaje važiti čak i spomenuta Odluka kojom Rajkovićin mandat traje do završetka sanacije SC-a i od toga je trenutka svaka promjena njezina radnog mjesta ograničena Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom SC-a.

Kao što je već drugdje objašnjeno, iz istih je razloga pravno neodrživo i premještanje Rajković na funkciju voditeljice multimedijalnog programa Kulture SC-a – Kolektivni ugovor propisuje da je radnika ili radnicu SC-a moguće privremeno rasporediti na drugo radno mjesto samo u izričito definiranim izuzetnim slučajevima, i to isključivo uz njegov ili njezin pristanak. Iz perspektive koju je ponudila Čikara, dakle, sve odluke koje je sanacijska uprava donijela ovih dana čine se kao primjer potpune pravne aljkavosti i teško je povjerovati da će se održati na sudu. U međuvremenu je protiv Rajkovićine smjene javno oštro protestirao niz uglednih kulturnjaka i umjetnika, a pismo Ministrici znanosti i obrazovanja, nadležnoj za SC dok traje sanacija, uputili su i čelni ljudi zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, kako prenosi Teatar.hr.

Nažalost, upitno je koliko će Rajkovićina pravna borba potrajati – u međuvremenu će na njezino mjesto zasjesti čovjek koji je revno sudjelovao u zboru zabrinjavajuće besmislenih prozivki za elitizam i privatizaciju kulturnog programa SC-a za vrijeme njezina vodstva. A o kojoj razini mišljenja se u Šišmanovićevom slučaju radi najbolje pokazuje njegova izjava Večernjaku iz srpnja prošle godine: “Umjesto da je program namijenjen studentima, on je rezultat malo ‘guglanja’ po kvazialternativnim, takozvano urbanim, šatroprovokativnim i sličnim stranicama.”

Gotovo da čovjek požali što nisu imenovali Sedlara.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.