Program foruma fokusiran je na mogućnosti organizacije i djelovanja u vrijeme rastućih kriza, te jačanje i adaptaciju infrastrukture na kulturnoj sceni u trenucima kada institucije zakazuju. Kako stoji u najavnom tekstu, ključan element Foruma 2.0 jest dovođenje mladih umjetnika_ca i kolektiva iz cijele jugoistočne Europe u Zagreb, čime se stvara jedinstvena prilika za kulturnu razmjenu i umjetnički dijalog”. Kroz diskurzivne i umjetničke programe, forum problematizira dugotrajne izazove poput “ograničene mobilnosti i vidljivosti s kojima se suočavaju umjetnici_e u usponu iz regije”.

Prvi dan foruma održava se u KNAP-u, a na rasporedu je okrugli stol na temu mehanizama otpora i umrežavanja u vrijeme krize. U diskusiji sudjeluju: Yohann Floch, Natalie Giogadze, Milan Vračar, Dirk De Wit, Lissa Kinnaer, Sepp Eckenhaussen, Leontien Allemeersch, Lorena Copil, Emina Višnić, Tomislav Medak, Lea Bebek, Kaća Dimitrijević, Luka Knežević-Strika, Rozafa Maliqi, Brano Mandić te Katarina Pavić. Raspravu moderira Milica Ilić. Drugi dio dana rezerviran je za urbanu šetnju i drugi panel pod nazivom Sweet Cakes and Hot Takes, o kulturnoj infrastrukturi i modelima upravljanja prostorima. Prvi dan će zaključiti performans Ja sam gola voda Miloša Janjića, Ivone Mitić i Ive Katarinčić koji se održava u KNAP-u s početkom u 19 sati.

Drugi dan foruma počinje u 10 sati, panelom o suvremenim umjetničkim praksama, suradnjama i samoorganizaciji u književnom klubu Booksa. U diskusiji sudjeluju Miloš Janjić, Anna Belorukova i Nađa Gavrilović uz moderaciju Ene Grabar i Dejana Košćaka. Dvodnevni forum završava predstavljanjem video instalacije Document of the Body, umjetničkog kolektiva Foxes Fluff u galeriji Suputnici. Osim instalacije, posjetitelji_ce će u Suputnicima moći pogledati i izložbu o kolektivnom otporu i studentskim prosvjedima u Srbiji autorice Nađe Gavrilović.

Raspored foruma i detalje o programu možete pronaći ovdje.

Većina se tvog rada zasniva na suradničkim praksama usredotočenim na pronalaženje empatičnih, brižnih i ponekad razigranih prostora i prilika u vrijeme rastućih kriza. U kojoj je mjeri za tvoj rad važan taj zaigrani i performativni ton? Kakvi se oblici odnosa i otpora njima generiraju?

Većina izvedbenog rada kojim se bavim proizlazi iz metodologija utemeljenih na političkom kazalištu, s ciljem generiranja društvene i političke analize unutar grupe. Polazim od metoda koje su uglavnom prikladne za popularno obrazovanje, dakle promatram metode koje pokušavaju sagledati dinamiku moći unutar grupe, uključujući i moju vlastitu ulogu. Ne mislim da nužno postoji način da pedagogija bude lišena autoritarizma ili da istinski bude antiautoritarna, ali nastojim što je više moguće izazvati autoritet.

Činjenica da se rad temelji na tim korijenima znači da postoje svakakve reakcije, ti si to sročila kao otpor i odnose koje on rađa. Na sreću, postoje trenuci kada postoji otpor prema stvarnom formatu o kojem možemo govoriti, tako da postoji otpor prema strukturi što je stvarno važan dio posla. Iako se ne podrazumijeva, odnosi na radionicama često su, nadam se, odnosi solidarnosti, slušanja i brige. To okruženje može potaknuti vrlo intimne i složene osjećaje.

Na primjer, tijekom rada s medicinskim sestrama na projektu On necessary work, stvoren je prostor za međusobno slušanje u kojem su one mogle razgovarati o svom iskustvu rada za vrijeme pandemije, što im nije bilo omogućeno na poslu. Mislim da je to izgradilo osjećaj solidarnosti i političke svijesti jer su u tim iskustvima prepoznali svoje narative. Na nekim drugim radionicama nije bilo tako lako održati osjećaje solidarnosti i razumijevanja, možda zato što je bilo manje zajedničkih i dijeljenih uvjeta. 

Radionice rađaju svakakve odnose i napetosti, ali ovo su glavne koje uvijek iznova pronalazim. Na njima se dotičemo vrlo dubokih i intimnih stvari, koje ponekad idu preduboko i javi se određeni stupanj poteškoća ili strahova koje moramo adresirati i odstupiti.

Osim esencijalnih radnika_ca, surađivala si sa studentima umjetnosti  (The Council, 2018), urbanistima (White paper, 2014- ) i djecom (Postcards from the Desert Island, 2011). Kako navigiraš kroz ove veoma različite suradnje i kontekste? Koji su izazovi ulaska u nepoznatu grupu izvana pokušavajući rasvijetliti zajednički problem? 

Ponekad sam pozvana u grupe, kao što je slučaj s radom Chiron, gdje surađujem s grupom odvjetnika koji rade u New Yorku. Riječ je o imigracijskim odvjetnicima koji besplatno pomažu ljudima sa složenim migracijskim slučajevima da ostanu u Sjedinjenim Državama ako im prijeti deportacija. U tom konkretnom slučaju, ja sam pozvana u grupu, a u drugim slučajevima me pozove muzej ili institucija. Katkad i sama uđem u neki prostor jer me zanima istraživanje pitanja u područjima s kojima nemam puno iskustva. Zato svoj rad s ljudima pokušavam započeti isticanjem toga da sam gost i posjetitelj. Također pokušavam objasniti da ne mogu adresirati sve teme, nemam vještine ni alate za to. Mislim da pozicija gosta ili posjetitelja nije moralno bolja niti gora od “pozicije iznutra”, ali ima svojih prednosti utoliko što me se doživljava kao nekoga izvan uobičajenog grupnog okruženja.

Nadam se da su problemi kojima se bavim i način na koji o njima razmišljam zajednički, dijeljeni problemi. Na primjer, mislim da činjenica da su medicinske sestre nedovoljno plaćene, podcijenjene i da se bore za preživljavanje usred globalne zdravstvene krize nije samo njihov problem. To je također i moj problem:  moja majka je završila u bolnici i umrla jer su se tijekom pandemije COVID-a skrb i zdravstveni sustav raspadali – i nastavljaju se raspadati zbog nedostatka sredstava i osoblja. 

Pokušavam se baviti ovim problemima na način da o njima promišljam kao zajedničkim. Očito postoje podjele po rasnim, rodnim i klasnim linijama u odnosu na to kako te zajedničke probleme doživljavamo. Da bi bila politička, pitanja kojima se bavimo moraju biti općenita – radi se o pitanjima koja na različite načine utječu na sve nas. Njih mogu adresirati samo iz svoje pozicije kao posjetiteljice, kao žene mješovite rase, srednje klase – to je moje mjesto ili prostor u kojem se pozicioniram. Nisam medicinska sestra, ali razgovaram s njima i mislim da se pitanja koja medicinske sestre postavljaju tijekom štrajkova tiču ​​svih nas. Političko u tom pitanju jest ono što nas povezuje naša različita gledišta, iskustva, privilegije, klasne pozicije itd.

Na petom izdanju WHW Akademije vodiš tzv. mekanu rezidenciju (soft residency) koja uključuje mentorske sesije i intenzivnu radionicu krajem listopada. Možeš li nam reći nešto više o tome kako povezuješ termin mekane rezidencije s vlastitim umjetničkim i/ili pedagoškim radom?

O samom terminu nemam puno za reći, to je ime kao i svako drugo koje govori da ste u međusobnom kontaktu tijekom određenog vremenskog perioda. Ovo proljeće sam sudionicima_cama predložila radionicu političkog kazališta i otkrila da je zaigranost tog formata bila od velike pomoći jer nije bio nužan nikakav ishod, očekivana je samo prisutnost. Rezultate našeg zajedničkog druženja predstavit ćemo u četvrtak, 26. listopada.

Koliko god sam se angažirala s ovom grupom divnih umjetnika_ca, koji su izuzetno uspješni i divni ljudi, zapravo mi se činilo da se samo želim družiti i biti s njima. Ne mogu to staviti u neki okvir jer ljepota leži u tome da nam je važan trenutak bivanja zajedno u trenutku krajnje krize. Mislim da se ne trebamo opterećivati ​​s dodatnim produciranjem, trebamo sačuvati energiju kako bismo pokušali odgovoriti na ono što se događa, bez dodavanja utrživih objekata za tržište. Trenutno mi se to čini prilično nezanimljivo. 

Tijekom ljeta smo se sastajali u formi čitateljske grupe jer se nismo mogli sastati uživo. Format čitateljske grupe mi je jako zanimljiv i sama sam sudjelovala u nekoliko njih za vrijeme pandemije COVID-a. Na to sam se iskustvo i pokušala osloniti kao praksu za krizne trenutke kad sam grupi predložila da zajednički izaberemo što ćemo čitati.

Rezidencija se temelji na ideji poziva i odgovora zato što su sami umjetnici predstavili tekstove za čitanje. Izvukli smo neke riječi iz njihovog rada i pronašli sinonime. Na primjer, za riječ toksično koja se nalazila u mnogim njihovim prezentacijama došli smo do paralele koja je bila riječ uzvišeno (sublime). Počeli smo razmišljati o načinima na koje su predstavili prvu riječ pa smo čitali o ideji toksične zemlje, koja je ispala veoma estetizirana i na neki način spada u kategoriju uzvišenog, uključujući i estetiziranje ne samo neizbježnih, već i neprekidnih katastrofa. Bilo je zanimljivo vidjeti zašto su ljudi izabrali te riječi i što im znače, a vježbe koje smo radili predstavit ćemo u četvrtak. 

Ulaziš li u projekt s jasnom idejom o mediju kojim ćeš predstaviti rad ili je to nešto što se kristalizira kroz interakcije s drugim suradnicima_cama? Kako to utječe na odabir mjesta na kojima izlažeš? 

Sklonija sam filmu nego drugim medijima jer ga je lakše premjestiti. Film mogu prikazati na sastanku sindikata medicinskih sestara, u školi ili na sveučilištu, a nema status fotografije ili slike. Iako sam ranije fotografirala, mislim da je video ipak moj omiljeni medij jer ima niz kvaliteta koje su mi važne dok radim na specifičnom projektu, poput praćenja narativne linije s ljudima s kojima radim.

Kad dođem u fazu montaže preuzimam odgovornost za snimljeni materijal. Potom organiziramo privatnu projekciju – bitno je da imamo dovoljno vremena, čak tjedne, da sudionici_e mogu dati povratne informacije. Slijedi novi krug uređivanja i dodatne projekcije, ako su potrebne, tako da je to cijeli proces. Mislim da korištenjem slike ili nekog drugog medija koji nema vremenski aspekt takva kontrola ne bi bila moguća. Film je datoteka koja dosta lako putuje i može se poslati na skup sindikata ili prosvjed bez nekog posebnog osiguranja, može brzo stići i prikazati se velikom broju ljudi.

Ne snimam sve interakcije već biramo kada ćemo snimati. Najčešće je to na kraju i uglavnom je to samo mali dio mnogo duljeg procesa, koji nije obavezan, tako da sudionici_e mogu biti na radionici, ali ako ne žele biti u filmu, ne moraju. U slučaju da se rad proda, svi sudionici_e dobivaju jednaki udio zarade od filma u svim verzijama i zauvijek. Na taj način pokušavam strukturirati rad iz materijalne perspektive. 

Krajem listopada predviđena je projekcija tvog rada Postcards from the Desert Island u Zagrebu. U tom si radu iz 2011. godine, koji je i dalje aktualan i važan, snimila učenike_ce državne škole u Parizu. Možeš li nam reći nešto više o samoorganizaciji učenika i je li taj rad imao utjecaja na kasniju studiju o stanovanju White paper iz 2014. godine?

U vrijeme snimanja filma počela sam istraživati ​​anarhokolektivističko obrazovanje i proučavala sam kako su pedagozi 1850-ih teorijski postavili besklasno društvo iz perspektive obrazovanja. Došlo je do procvata škola, poput Tolstojeve škole Yasnaya Polyana ili Moderne škole u Španjolskoj, koje su me zainteresirale, a temeljile su se na tom anarhokolektivističkom principu..

Iako se ne bih nužno u potpunosti opisala kao anarhistkinja ili anarhokolektivistkinja, smatram njihov pristup školovanju revolucionarnim. Anarhokolektivisti su obrazovanje i školstvo promišljali kao temelje za nove društvene formacije, što je značilo da su razmišljali o obrazovanju u kakvom djeca nisu valorizirana ili cijenjena zato što su intelektualno ili manualno nadarena – i rano podijeljena na one koji rade fizički ili intelektualni rad održavajući klasnu podjelu, već se o školama razmišljalo kao o eksperimentalnim prostorima u kojima će se djeca od ranog djetinjstva učiti kritičkom i političkom mišljenju.

Škola u kojoj sam snimala Postcards from the Desert Island, École Vitruve, javna je škola u Parizu, koja nije imala ravnatelja, već je njome upravljao kolektiv koji mi je dopustio da vodim radionicu u njihovoj školskoj dvorani. Tamo sam upoznala grupu djece mješovite dobi i roda, koju sam zamolila da stvore neku vrstu društva u njihovoj školskoj dvorani, zamišljajući da imaju resurse i da vladaju ovim komadićem zemlje. S odmakom, čini mi se da je taj pristup bio pomalo kolonijalan, iako na tom komadiću imaginarne zemlje nije bilo domorodačkog stanovništva.

Njihov način razmišljanja me fascinirao, a škola koju su pohađali bila je dosta radikalna pa su propitivali zatvor, razmišljali su o osnovama poput izgradnje kuća, ali i kako dijeliti hranu, kako se kolektivizirati i kako se organizirati. Očigledno su bili pod utjecajem svojih obitelji i društva u cjelini, pa su tijekom radionice pokušavali postati kraljevi otoka i preuzeti sve. Ipak, budući da su pohađali javnu školu koja je ipak bila prilično eksperimentalna, u smislu da je imala neki oblik anarhokolektivističke sklonosti, mogli su razmišljati o društvu na složen način, iako su imali od 7 do 11 godina. Ne mislim da su djeca ikad premlada da bi učila o politici, nedavno sam saznala da je jedan od prvih osjećaja ili emocija koje učimo kao bebe osjećaj nepravde – koji je povezan s uskraćivanjem mlijeka kada ga trebamo ili želimo.

Ove si godine osvojila Black Mountain College Prize, sudjelovala si na 57. Venecijanskom bijenalu i mnogim drugim rezidencijama i programima. U kojoj mjeri su ti važne suradnje s umjetničkim institucijama, s obzirom na to da većinu radova temeljiš na temporalnim praksama koje ne podliježu nužno vrijednostima umjetničkog tržišta?

Zahvalna sam što ovo mogu nazvati svojim primarnim zanimanjem, iako me zbog načina na koji funkcionira primorava da na neki način budem u kontaktu s institucijama. Ipak, u ovom trenutku, usred bombardiranja Gaze i šutnje liberalnih institucija koje ne zauzimaju stranu unatoč genocidu koji se odvija, ovu industriju doživljavam kao mjesto na kojem objektivno ne želim raditi. Možda ću promijeniti posao. 

Na koji način percipiraš ulogu umjetnosti u vrijeme kontinuiranih kriza – ekološke, egzistencijalne, krize stanovanja, ratova itd. – i kako svojim radom i suradnjama sa sudionicima_cama i publikom nastojiš odgovoriti na njih?

Imam dojam da balansiram na užetu između nade i beznađa. Spremam se preseliti iz SAD-a jer ne mogu podnijeti da porez koji plaćam odlazi na ratove u koje se SAD umiješao iako to povijesno nije iznenađujuće. Osim toga, za vrijeme boravka u SAD-u sam vidjela kakva je tamošnja industrija, prema kojoj se mnoge industrije na kraju modeliraju zbog žalosnog utjecaja kulturne hegemonije. SAD ima veliku cirkulaciju kapitala na tržištu umjetnina, koje se često svodi na trendove, i ostalo je vrlo malo prostora za kritiku i razumijevanje suvremene umjetnosti kao dijela kulture; prilično je ograničena kao alat.

Trenutno je za mene ovo posao, a dio posla kojem težim je snimanje filmova i oni mi služe da bih platila račune. Zbog toga ne dopuštam da se besplatno emitiraju putem interneta, što je šteta, ali time uspijevam ostvariti neki prihod za sebe. Nadam se da će postati besplatni kad umrem. *smijeh*

Šalu na stranu, najvrjedniji dio moje prakse je održavanje radionica. Trenutno u malom gradu u Italiji vodim radionicu legislativnog kazališta potlačenih, koja se temelji na metodologiji političkog kazališta kakvu je razvio Boal. Iako često koristim kazalište potlačenih na eksperimentalne načine, ne slažem se nužno s njim kao formom. U ovom konkretnom slučaju koristila sam neku vrstu ortodoksne Boalove metode za pisanje zakona nacionalnog parka u malom gradu Argenti. Premda naročito ne volim pravila i zakone, bilo je izvanredno surađivati s ljudima u njihovom pisanju. Gravitiram političkom radu koji koristi kazalište kao način razmišljanja o problemima koji su još uvijek underground.

Samoorganizacija je osnovni oblik djelovanja u okvirima nezavisne kulture, odnosno onog dijela kulturnog sektora koji ne djeluje pod okriljem institucija, a unatoč slabijim i nesigurnijim uvjetima redovito donosi najveći dio pomaka u cjelini kulturne produkcije. Unatoč tome što su nositelji promjene i eksperimenta, i upravo zbog svoje fragilnije i efemernije pozicije, oblici kolektivnog organiziranog djelovanja često prolaze ispod radara široj recepciji i refleksiji, dok se  zapisi o njima slabije čuvaju i teže ulaze u povijest.

Kao odgovor na neadekvatnu zastupljenost organizacije nezavisne kulture prvenstveno same pokreću programe arhiviranja i očuvanja oblika kolektivnog djelovanja i udruživanja. Jedan od takvih poduhvata je i program Umetnička organizacija Centra za nove medije_kuda.org i različitih partnerskih organizacija iz regije, posvećen istraživanju oblika kolektivnog organiziranja i djelovanja u umjetnosti i kulturi (post)jugoslavenskoga prostora. Njegov je dio publikacija Fragmenti za studije o umetničkim organizacijama koja će biti predstavljena u parku ispred zagrebačke Bookse u srijedu, 1. lipnja u 18 sati. U razgovoru će sudjelovati umjetnica i kulturna radnica Darija Medić, kustosica Leila Topić te umjetnik i urednik programa kuda.org Zoran Pantelić, a vodit će ga kustosica Ana Kovačić (WHW).

Publikacija je nastala na temelju istraživanja radne grupe koja je od 2020. promišljala fenomen samoorganizacije u postjugoslavenskoj umjetnosti i kulturi, a čine ju tekstovi Ane Vilenice, Line Džuverović, Milice Pekić, Stevana Vukovića, Andreja Mirčeva, Leile Topić i Ane Peraice. U tekstu najave ističe se kako “fragmentarnost” publikacije odražava namjeran iskorak u smjeru grupnog svaralaštva premrežavanjem “kolektivnih komentara u format suprotan od autoritativnog linearnog modela teorijske analize”. Uz publikaciju, rad grupe i arhiviranje, problematika samoorganiziranja istraživala se i kroz serije razgovora i videointervjua s članovima_cama i proučavateljima_cama kolektiva koji su svoju praksu realizirali kroz grupni umjetnički rad.  

Više informacija dostupno je ovdje.

U Sloveniji se kulturni sektor, zajedno s medijskim i civilnim, nalazi na udaru desne vlade čiji se dolazak na vlast vremenski preklapa s početkom pandemije, objasnila je novinarka Kristina Božič, istaknuvši kako je prijezir vladajućih prema umjetnosti i kulturi, barem prema onoj koja nije tržišno isplativa i ne potpiruje nacionalistički sentiment, bjelodan od samog početka mandata vlade Janeza Janše. “Radnici u kulturi osjećaju da vlada, koja želi utišati kritičke glasove, namjerno napada kulturni sektor”, kazala je, naglasivši kako su u državi s više od 30000 radnika u kulturi, koji prema podacima iz 2017. godine čine 7 % ukupne radne snage, brojni prosvjedi, apeli i prijedlozi kulturne scene naišli na ignoriranje resornog ministarstva. Počevši od kampanje Solidarnost s kulturom, koju je sredinom ožujka zajedno s Crvenim križem pokrenula zaklada Igor Zabel prikupljanjem donacija za kulturne radnike čija je egzistencija ugrožena, preko javnih akcija Društva Asociacija koje okuplja udruge u kulturi te samostalne kulturne radnike, do prosvjeda inicijative Aktiv delavk in delavcev v kulturi, kulturni su radnici na nerazumijevanje i ignoriranje reagirali na jedini mogući način – samoorganiziranjem. Kako bi potkrijepila težinu situacije za kulturnu scenu Slovenije, Božič je izložila i rezultate dvaju istraživanja koja je u travnju i listopadu proveo Kreativni centar Poligon, mapirajući učinke prvog i drugog pandemijskog vala na socioekonomski status kulturnih radnika_ca. Podaci koje su tijekom jeseni prikupili putem upitnika, koji je ispunilo više od 1500 kulturnih radnika_ca različitih statusa, pokazuju kako više od polovice ispitanih ocjenjuje vladine mjere kao nedovoljne, dok čak 74, 8 % kulturnih radnika zbog pandemije ima smanjene prihode. Svaki peti ispitanik trenutno nema dovoljno posla, a zbog toga čak trećina njih radi poslove koji im nisu profesija.

“Na Kosovu se kulturna aktivnost smanjuje i obuzdava u svim smjerovima”, kazala je umjetnica i koordinatorica kosovskog Otvorenog društva Lura Lumani, objasnivši kako je tamošnja zdravstvena i ekonomska kriza vrlo zaoštrena i političkom neizvjesnošću koja se proteže od parlamentarne krize u ožujku do uhićenja i ostavke predsjednika Hashima Thaçija u studenom. Socijaldemokratskoj vladi na čelu s Albinom Kurtijem na samom početku pandemije izglasano je nepovjerenje, a ostale su parlamentarne stranke odbile nove izbore. Umjesto toga, iduća je vlada formirana u lipnju, no ona se zbog klimave većine pokazaje disfunkcionalnom čak i u odlučivanju o najhitnijim pitanjima. Nakon sedam neuspješnih pokušaja, prijedlog ekonomskih mjera pomoći izglasan je tek u prosincu. Pritom se potpora namijenjena kulturi – čiji je iznos prvo najavljen iznad 5 milijuna eura – smanjio odlukom da se dodijeli u nekoliko navrata, a na koncu će do nezavisnih kulturnih radnika stići manje od pola milijuna eura pomoći. U međuvremenu su kulturne organizacije i radnici u nekim sredinama ostvarili tek malene potpore na lokalnim natječajima, no one su bile vezane za konkretne projekte, dok je zahvaljujući samoorganizaciji i upornom zagovaranju inicijative nezavisnih kulturnih radnika i umjetnika u paket pomoći ipak uključen i zaseban fond Umjetnost solidarnosti. Njime će vlasti po prvi put nuditi potpore čija isplata nije vezana uz realizaciju nekog projekta, već će služiti za osiguravanje osnovne egzistencije.

Krizna je godina i u Srbiji bila izborna, što je povećalo neizvjesnost potpora za umjetnike_ce i radnike_ce u kulturi. U takvom okruženju, Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) inicirala je pokretanje Fonda solidarnosti kulturnih radnika i radnica, koji je predstavio Aleksandar Popović. Fond je na nastao na inicijativu NKSS, a u suradnji s Udruženjem likovnih umetnika Srbije, Savezom udruženja likovnih umetnika Vojvodine, Servisa za savremeni ples Stanica, organizacije BAZAART i srpske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA. Sa ciljem da žurne potpore dodijele onima kojima su najpotrebnije, jedini je kriterij za raspodjelu sredstava bio socijalni status prijavljenih, kao i njihova nemogućnost da ostvare pravo na neki od državnih mehanizama financijske potpore. Metodom crowdfundinga i donacijama raznih zaklada prikupljeno je više od 47000 eura, a jednokratnu pomoć čiji je iznos u prosjeku bio 250 eura ovaj fond je dodijelio 177 osoba. Iako se mobilizacija oko Fonda solidarnosti pokazala vrlo uspješnom, Popović je istaknuo kako ovakva vrsta samoorganizacije ne smije, niti bi trebala, nadomjestiti sustavnu i javnu podršku radnicima_ama u kulturi.

Da ad hoc inicijative solidarnosti čijem pokretanju svjedočimo diljem regije, nisu dostatni mehanizam premošćivanja ekonomske krize, koja po svemu sudeći tek slijedi, važan je zaključak razgovora čiji su govornici_e istaknuli bojazan da će neoliberalne vlade ovu krizu prihvatiti kao još jednu izliku da kulturu prepuste na milost i nemilost tržištu. Iako se na horizontu ne nazire previše razloga za optimizam, Kristina Božič je zaključila kako bi kulturni sektor mogao iskoristiti krizu da se demokratizira, razbije predodžbu vlastitog elitizma – koji aktualne vlasti koriste kao argument protiv javne podrške kulturi – i postane inkluzivniji. Ova kriza tek iznosi na vidjelo dubinu problema koji proizlaze iz nedostatnosti neoliberalnog uređenja u svim područjima ljudske djelatnosti, a važna je lekcija pandemije za kulturu i umjetnost svakako i u demonstraciji nedostatnosti financiranja koje je orijentirano na projekte i proizvodnju, umjesto na osiguravanje osnovne egzistencije onima koji u toj proizvodnji sudjeluju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Građanski odgoj i obrazovanje uveden je 2012. godine kao eksperimentalni predmet u dvanaest osnovnih i srednjih škola s namjerom da se kao zaseban predmet uvede u školske programe od 2014. godine. Ipak, protekle se jeseni odustalo od prvotnog plana, a umjesto toga učenici su dobili međupredmetnu verziju kurikuluma. Tijekom eksperimentalne provedbe, Fade In je snimio reportažu u osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Dugoj Resi u kojoj smo mogli saznati da je određeni postotak tadašnjih srednjoškolaca uvjeren da je u Hrvatskoj na vlasti koalicija HDZ-SDP. Školska knjižničarka, ujedno i predavačica programa, bila je vidljivo iznenađena tim stavom koji je, naizgled, pokazao da učenici ne razumiju temeljne političke pojmove i procese. No, na taj bismo podatak mogli gledati i drugačije. Upravo nepoznavanje “pojmovlja i činjenica” u ovom slučaju navodi na obuhvatnije i temeljitije razumijevanje problema – problema partitokracije i vladavine podobnih.

Direktna demokracija u školi neformalna je grupa osnovana 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a okuplja sudionike različitih stručnih i dobnih profila. Upravo problematiziranjem današnje prevladavajuće predstavničke demokracije odnosno partitokracije i stavljanjem u odnos s temeljnom definicijom demokracije – vladavine naroda, grupa otvara prostor preispitivanju aktualnih društveno-političkih pitanja usmjeravanjem na građansku inicijativu i angažman u zajednici. Članovi grupe dosad su diljem Hrvatske održali brojna predavanja i radionice za srednjoškolce, niz javnih tribina za građanstvo, seminare i treninge za nastavnike, radnike i članove nevladinih organizacija, a od 2012. godine grupa je dio inicijative za uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja u škole.

Početkom 2014. godine grupa se priključuje projektu Početnica umjetnice Andreje Kulunčić, dijelu dugoročnog multidisciplinarnog istraživačkog projekta Kreativne strategije, pokrenutog s ciljem mapiranja i poticanja kreativnih strategija i konkretnih platformi za artikulaciju društvenih problema te pružanje podrške traženju njihovih rješenja na mikro i makro razinama. U projektu su djelovali i Novi sindikat, niz formalnih i neformalnih grupa poput BRID-a, Ženske Fronte, Fem Fronte, Prava na grad, ZMAG-a, a njihova je suradnja rezultirala, između ostalog, izložbom u Galeriji Nova od svibnja do srpnja prošle godine. 

Glavni suradnici u radu i razvoju Početnice u 2015. ostat će grupa Direktna demokracija u školi. Kao osnova nijhova zajedničkog rada poslužit će multimedijalna umjetničko-edukativna instalacija (toolkit, mobilijar) koja se sastoji od četiri prenosive modularne drvene kutije s tabletima i drvenim pločicama koji čine pojmovnik tema iz područja direktne demokracije, sindikalizma, feminizma, teologije oslobođenja, prava na grad, ekologije i angažirane umjetnosti. Mapa i arhiv dosadašnjih radničkih borbi i prateća literatura nalaze se i u virtualnoj verziji Početnice, otvorene za upisivanje i nadograđivanje. Stranica služi kao dio alata za (samo)organiziranje, kao mjesto informiranja o različitim grupama koje se (samo)organiziraju ili djeluju na principima solidarnosti, jednakosti i zajedništva, ali i kao mjesto okupljanja sličnih i srodnih organizacija te razmjene informacija.

U ovom se slučaju suvremena umjetnost predstavlja kao infrastruktura edukacije i pozitivnih promjena u percepciji kulturne produkcije kao mogućih alata društvenih promjena. Početnica kreće na put 5. veljače radionicom sa srednjoškolcima gimnazije Lucijan Vranjanin u Zagrebu, potom gostuje u ožujku u Čakovcu u Centru za mlade, u travnju i svibnju u Galeriji umjetnina Slavonskog Broda, u Dubrovniku u svibnju u prostorima Art radionice Lazareti, u rujnu je u Puli u prostorima Zadruge Praksa, u listopadu u sinjskoj Galeriji Sikirica, a u studenom ju možete pronaći u sklopu programa Vox Feminae Festivala. Svakako, putovanje Početnice u organizaciji udruge MAPA ne bi smjelo stati na tim gradovima – svi zainteresirani za gostovanje izložbe, predstavljanje instalacije, predavanje ili radionice mogu se javiti producentici i koordinatorici projekta Martini Kontošić ili grupi Direktna demokracija u školi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U beogradskom kulturnom centru Magacin u Kraljevića Marka, od 1. do 3. ožujka bit će održan regionalni susret aktera nezavisnih kulturno-umjetničkih scena Raškolovano znanje. Ovaj susret ujedno predstavlja i završni događaj trogodišnjeg projekta Raškolovano znanje (o^o): kolektivno samoobrazovanje u umetnosti i kulturi koji se bavio ispitivanjem i primjenom alternativnih modela tradicionalnom obrazovanju namijenjenog umjetnicima i kulturnim radnicima. Projekt su od 2009. godine zajednički organizirali i provodili udruge TkH (Teorija koja Hoda) iz Beograda i Kontrapunkt iz Skopja.

Projekt Raškolovano znanje je kulturna inicijativa, koja je posvećena suvremenim nezavisnim kulturno-umjetničkim scenama, istražujući, ispitujući i prakticirajući alternative hijerarhijskim modelima tradicionalnog obrazovanja i komodifikaciji znanja kroz obrazovni sistem u neoliberalnom “kognitivnom kapitalizmu”. Ovaj projekt nastoji biti obrazovnim programom u kojem privremene radne grupe samoorganiziraju svoje istraživačke i obrazovne procese i odlučuju o njegovom sadržaju, osiguravajući pritom horizontalnu produkciju, razmjenu i distribuciju znanja.

Cilj ovog susreta jest omogućiti regionalnim kulturno-umjetničkim scenama održivu platformu za diskusiju i dalje promišljanje širih pitanja pokrenutih u dosadašnjem radu projekta Raškolovano znanje. To su ponajprije pitanja kolektivizma, samoorganizacije, samoupravljanja, suvremene umjetnosti i obrazovanja kao javnog dobra, kao i mogućnosti stvaranja novih organizacijskih modela i infrastruktura za nezavisan i kritički rad.

Trodnevni program susreta sastojat će se od diskusija naslova Samoobrazovanje – kako ga vidi obrazovanje?; Zašto kažeš kolektivizam, a misliš kolaboracija?; Da li nezavisnoj sceni trebaju strategije ili taktike?; Teorija – umetnička praksa – aktivizam, kako napraviti jedinstven kulturni front?, prezentacije knjige Priručnik Raškolovanog znanja te projekcije dokumentarnog filma Marte Popivode Kulturni radnik/ca 3 u 1 o djelovanju nezavisne scene i kulturnih radnika na prostoru bivše Jugoslavije.

Na beogradskom susretu okupit će se više od pedeset sudionika i veterana nezavisne kulturno-umjetničke scene, teoretičara kulturnih politika i suvremene umjetničke prakse te aktivista. Detaljan program možete pogledati ovdje.  

Izvor: Raškolovano znanje